O knjizi

 

 

Žarka Maretića: Strossmayer – Milinović (njihov zajednički rad na uniji)

 

 

Knjiga Strossmayer – Milinović (njihov zajednički rad na uniji) fra Žarka Maretića (r. 1944.) nastala je na temelju arhivske građe, uglavnom pisama fra Šimuna Milinovića (Opanci, Lovreć, 1835. – Bar, 1910.) J. J. Strossmaveru (Osijek, 1815. – Đakovo, 1905.) koja se čuvaju u Arhivu HAZU u Zagrebu, uvodi nas u svijet zbivanja s kraja 19. i prvih godina 20. st. na našim prostorima. Iako je knjiga prvenstveno posvećena Strossmaverovu i Milinovićevu radu na uniji, tj. ujedinjenju pravoslavnih s katolicima, u njoj možemo pratiti i diplomatske igre.

Fra Simun Milinović, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, bečki student, dugogodišnji profesor Franjevačke klasične gimnazije u Sinju i jedno vrijeme njezin ravnatelj, imenovan je barskim nadbiskupom 1886. od papae Leona XIII. (1878. – 1903.). Kao gimnazijski profesor napisao je više povijesnih i popularno-povijesnih radova. Posebno su mu poznati prilozi u zagrebačkom Viencu u nastavcima Hrvatske uspomene iz Dalmacije. Nastupivši na stolicu barske nadbiskupije 1886. pa sve do smrti 1910. sav se predao svom pastirskom pozivu. Držao je da će obnovom liturgije na staroslavenskom jeziku u svojoj nadbiskupiji učiniti prvi i bitan korak u približavanju dviju Crkava. Vrhunac toga nastojanja bilo je tiskanje staroslavenskog misala 1893. koji je priredio Dragutin Parčić i uvođenje slavljenja sv. mise na staroslavenskom u barskoj nadbiskupiji.

Drugi glavni Milinovićev zadatak bio je osigurati barskoj nadbiskupiji vjerske objekte -crkve i župne kuće, te vlastiti svećenički podmladak. U tom razdoblju nastaje, zbog različitih političkih interesa veliki problem početkom 20. st. poslije objavljivanja Apostolskog pisma Slavorum gentem pape Leona XIII. 1. kolovoza 1901., poznat u povijesnoj literaturi kao Svetojeronimska afera kad talijanska, austro-ugarska i crnogorska diplomacija ne prihvaća da se hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu zove hrvatskim imenom. U tom kontekstu se Milinović našao u neugodnu položaju. Njemu je primarno bilo da se mogu i njegovi bogoslovi koji bi studirali u Rimu smjestiti u hrvatskom zavodu, dok je crnogorska država tražila da zavod u svom imenu ima uz hrvatsko i srpsko ime, a na zavod su pravo polagale i Italija i Austro-ugarska. U tom spletu okolnosti zahladnjeli su odnosi Strossmavera i Milinovića. Milinović je u to vrijeme ostao samo u pismenoj vezi s Tadijom Smičiklasom u Banskoj Hrvatskoj, kako možemo vidjeti iz očuvane arhivske građe.

Fra Žarko nas nenametljivo vodi kroz dostupnu arhivsku građu i daje dokumentima da govore. Stoga knjigu preporučujemo svima koje interesira crkvena i građanska povijest hrvatska i susjednih nam naroda.

Urednik: Ivan Bekavac Basić