Čast nam je pozvati Vas na predstavljanje knjige

KATARINA PAHLJINA
DJEVOJČICE…PUSTI NAS

AKVAREL ŽIVOTA Daša Banjac

zbirka pjesama

AKVAREL ŽIVOTA

Daša Banjac

Urednice: Zorka Jekić i Dubravka Bouša

Tehnički urednik: Nediljko Bekavac Basić

Korektor: Mirjana Majer

Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić

Korice dizajnirao: Matija Gorjanec

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 108 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-14-9

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

AKVAREL ŽIVOTA Daša Banjac

zbirka pjesama Uvez: Tvrdi Broj stranica: 108 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-14-9

13,00 EUR

AKVAREL ŽIVOTA

“Akvarel života” je druga zbirka pjesama mlade pjesnikinje Daše Banjac. Autorica strpljivo traga za smislom života, smislom patnje, smislom ljubavi…

Prepuna životne energije, snagom svoga peraispisjuje stihove pune ljubavi i nade za ljude i prirodu. Oslikavajući dirljive trenutke, oživljava boje života stvarajući svijet od pjesničkih snova.

Stihovi su prožeti čežnjom, željom za bliskošću, željom za istinskom ljubavi…

Zorka Jekić

POLUSVJETLA I SMAMNOSTI Vinko Aldo Gladić

POLUSVJETLA I SMAMNOSTI Vinko Aldo Gladić

POLUSVJETLA I SMAMNOSTI i polutmine zagrebačke

Vinko Aldo Gladić

Urednica: Vlasta Morović

Ilustracija naslovnice: Vinko Aldo Gladić

Recenzent: Krešimir Ćosić

Lektura i korektura: Katica Šlosel

Grafički oblikovao: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki s klapnama

Broj stranica: 80 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-09-5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

POLUSVJETLA I SMAMNOSTI Vinko Aldo Gladić

Uvez: Meki s klapnama Broj stranica: 80 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-09-5

11,00 EUR

O ZBIRCI

Polusvjetla i smamnosti – Zbirka je nastala u Zagrebu i oblikovana do 1965. godine. Znak   je kineski ideogram; znači žena.

Po nastanku ovo je treća zbirka pjesama Vinka Alda Gladića (Brunča Krug i Kao da je pjesma opstanak), objavljene su uglavnom u Zadarskoj reviji i poslije pod zajedničkim naslovom Igrišće i puti naokolo (izd. Književni centar Zadar 1982.)

POGOVOR

Kad se pročita jedan stih, jedna pjesma, jedna zbirka pjesama, kao što je ova koju smo upravo pročitali,  Polusvjetla i smamnosti Alda Vinka Gladića, obični se čitatelj pita, što je pjesnik htio reći, a jedan profesor, kad bi mu student počeo govoriti o tome što je pjesnik htio reći, prekidao bi ispit i slao studenta na popravni jesenski rok. Da ne bismo naljutili našeg profesora, mi ne ćemo pitati što je pjesnik htio reći, radije ćemo se pitati o čemu je pisao, kako je pisao ono što je napisao, kada i zašto (eventualno) je pisao baš ono i onako kako je napisao. Razmišljati o pročitanom nije zabranjeno. Time ne niječemo činjenicu da nam nešto nije skriveno i da se s nama pjesnik nije igrao skrivača. Uostalom, u književnoj kritici je uvijek secondo i gusti, po ukusu književnih kritičara koji vedre i oblače književnom scenom, tumačenjem i vrjednovanjem književnih djela, oni odlučuju kome će dodijeliti Nobela, Nazora, Pullitzera, Gjalskog itd.

A da bismo izbjegli Scilu strogog profesora i Haribde raznih modnih trendova u književnoj kritici,  mi ćemo  tražiti ključne  riječi i znakove  koji će nam poslužiti kao muzički ključevi (violinski i bas) u razumijevanju tematike i stila onoga što smo pročitali, pa ako treba još jednom pročitati ono što smo već jednom pročitali. No krenimo redom tragom ključnih riječi i znakova koje nam je autor svijesno ili nesvijesno posijao u svojoj zbirci.

O čemu je pjesnik pisao, jasno je rečeno na samom početku: Seksualna involucija/ porod od tmine zagrebačke. Običnim jezikom rečeno riječ je o ljubavnoj lirici. Za taj sloj čitanja imamo dakle uputu na prvoj stranici i vodič na mnogim stranicama u vidu kineskog ideograma “žena” (Cherchez la femme! je francuski izraz koji ovdje poprima semilošku formu.) U ovom slučaju postoji ipak jedna nijansa: pjesnik kaže seksualna, dakle više putena nego platonska, involucija, a ne revolucija, introvertirana, zatomljena. To je više bio nagon, kemija, hormoni na početku 20-ih godina života.

Umjesto da ovdje govorimo o sudaru provincije i metropole, o kulturnom šoku i sličnim sociološkim temama, radije ćemo posegnuti za usporedbama (i utjecajima) kako se to često radi u književnoj kritici. Tim povodom dvije napomene: nije riječ o usporedbama u pravom smislu, kao što je rekao očajni Ovidije: Scilicet exemplis in parvis grandibus uti/ haec facies Troiae quando deleta fuit; niti o utjecaju na našeg pjesnika. Riječ je samo o asocijaciji, trenutnoj, autora ovih pogovornih redaka. Prva asocijacija bi bila Patnje mladog Werthera, prvijenac Johanna Wolfganga Goethea, rođenog u Frankfurtu, na studiju u Strasbourgu. A kineski ideogram nas navodi na pomisao da je Aldo, verbo-tonalni, učio kineski iz čisto profesionalnih razloga, pripremajući se za svoju misiju u Kini, o kojoj nema govora u biografiji. Znam da je profesor Petar Guberina pregovarao s kineskim vlastima 70-ih godina prošlog stoljeća iz mog jedinog susreta s njim u jednom hotelu kojeg se imena više ne sjećam, ali znam da je bio u ulici grada Rennesa, u kojem je on redovito odsjedao za svojih boravaka u Parizu. Profesor se upravo bio vratio iz Kine. Ne znam je li se ta suradnja ostvarila, ali nam je Aldo ostavio podatak da se na tome radilo, i to u pjesmi “Jutarnja gimnastika”  u zbirci Igrišće i puti naokolo (str. 66). Pjesma je čak i datirana i locirana, Žman, Zadar – kolovoza 1977, a početak  III. stavka glasi: Jutarnja gimnastika -/napredak u kineskom – /dijeta u lektiri –

A kako je pjesnik napisao ono što smo pročitali? To je pitanje stila i forme. Prva primjedba je da su to slobodni stihovi, bez interpunkcije (raskid s tradicionalnom poezijom) te da su mu forme raznolike: od soneta “Ne kiši 24. travnja”, kratkih (gotovo haiku) formi, poezije u prozi do vizualne, grafičke poezije “Neka se potroši neka se raspe”   , gdje jednorječni stihovi tvore kaskade: neka se skonča

………………………………………………….mjesec

…………………………………………………………rijeka

………………………………………………………………..bunar

…………………………………………………………………………….vrulja

……………………………………………………………………………………..put

kao najava onog što će se nazvati “Gladićev grafizam”, metoda rehabilitacije gluho-nijemih, objavljeno na francuskom i talijanskom jeziku (Le graphisme phonétique, Il grafismo fonetico).

Po ovim i  ovaknim  osobinama  povjesničari  književnosti  svrstavaju  pojedine  pisce  u pokrete, pravce, generacije. Mi bismo u tom smislu Alda Vinka Gladića svrstali u tzv. razlogovce, skupinu mladih pjesnika koji su se okupili oko časopisa Razlozi (1961-1966).

A kako je Gladić nešto stariji od njih (rođen 1934.) a njegova zbirka počinje 1955. godine, mogli bismo ga smatrati njihovih prethodnikom,  pretečom. Ovo tvrdimo, a da nismo još pronašli nekoga tko bi Gladića smjestio bilo kamo.

U  raznovrsnosti   pjesničkih   formi vidimo mladog studenta   kroatistike   (ondašnje jugoslavistike)  na praksi  na Parnasu.  Bile  bi to  njegove  godine  naukovanja  pa nas opet podsjeća na Naukovanje (Lehrjahre) Wilhelma Meistera od istog onog njemačkog klasika iz Strasbourga i Weimara. Rekosmo podsjeća, a ne uspoređuje. Jer, Goethe je živio od pjesništva, a usput se bavio znanošću; Aldo Vinko Gladić se bavio znanošću i njezinom primjenom na vrlo osjetljivom humanom području, a pjesme je pisao usput. To je bitna razlika koja svaku usporedbu čini suvišnom.

Još jedan ključ nam pjesnik daje i to u samom naslovu, Polusvjetla i smamnosti  da bi u rukopisu još tome dodao “polutmine zagrebačke”, a u već navedenom stihu smo pročitali “porod od tmine zagrebačke”.  “Polusvjetlo”,  “polutmine”,  “tmine”, daleko  bi nas odvela raščlamba, semantička  i politička, ovih ključnih riječi pa ćemo posegnuti za jednom ilustracijom i uvesti jednu “srodnu dušu”, ne spominjući više onoga na koga nas ovo srodstvo podsjeća.

Ilustraciju nalazimo na jednoj slici koju je 4. ožujka 1954. napravio “jedan od braće Brkana”. Na njoj je pet mladića vice-maturanata koji su slavili prvi spomen hrvatskog imena u ispravi kneza Trpimira. Na poleđini slike napisali su pisaćim strojem 4. III. 842. – 4. III. 1954. Trinaest mjeseci kasnije ta je slika pri jednom pretresu u Preku dospjela u ruke Udbinih istražitelja.  Tu sliku nalazimo u knjizi Tražili smo svjetlo u tami našeg doba (2003.) Dušana Kučine, jednog od onih s humka u ruševinama zadarskog foruma. U toj knjizi se spominje i prijatelj iz razreda Vinko koji je s autorom knjige podijelio 1.000 dinara, koje je dobio od jednog svećenika preko njegove sestre, a njihove školske kolegice. Ključ za čitanje ove zbirke pjesama nalazi se, dakle, na humku ruševina starog rimskog foruma u Zadru, s rotondom sv. Donata i zvonikom  sv. Stošije u pozadini.  A najviši na tom humku je upravo Aldo Gladić, do njega je Vlatko Smoljan i Mile Klarić; čuče Krunoslav Mašina i Dušan Kučina. Sve budući ljudi “od pera” (osim Vlatka Smoljana, o kome nemamo nikakvih podataka).  U toj knjizi nalazimo pojedinosti o velikoj raciji u zadarskoj gimnaziji, u prosincu 1954. godine, nakon što se u WC-u pojavio grafit koji je Udbu jako zanimao, kao što su je zanimali rukopisi učenika iz susjednog razreda: svatko je morao na Udbi ispisivati sporni grafit – sve bez rezultata. A onda je 16. travnja 1955. Udba upala usred maturalnog plesa u kavani “Central” i odvela Krunoslava  Mašinu i pratila reakcije njoj sumnjivih maturanata koji su ostali na plesu.

Tih godina velik je bio promet u hodnicima na trećem katu zgrade zadarskog Suda i u famoznoj sobi broj 25. Udba je bila smještena na katu iznad Okružnog suda. Simbolično, nalozi dolaze uvijek odozgo! Tamo su se pisale optužbe i presude. “Ciljana populacija” bili su učenici zadnjih razreda srednjih škola. Povijest Golog otoka zabilježila je neke posljedice tog prometa u spomenutim hodnicima zadarskog suda.

S tim zadarskim dojmovima Aldo je nakon mature otišao na studij u Zagreb. Dovoljno razloga za hermetizam i “pojmovnu nekomunikativnost”. Ti će dojmovi Alda pratiti još dugo u životu. Ako tome dodamo  i njegove stihove: Hrvatska najtiša/rastočena  u otoke/samuje na grebenima/u starom moru/ zbog kojih je neimenovani časopis bio zabranjen, kao što to čitamo u Wikipediji, postat će nam jasniji autorov bijeg u ljubavnu poeziju.  Zato je on bliži razlogovcima (1961.-1968.), od kojih je stariji (rođen 1934.), nego krugovašima (1952.-1969.) kojima je bliži po godinama. Odatle i njegova “refleksivna i intelektualna poezija”.

Vjekoslav Ćosić

BILJEŠKA O PJESNIKU

Aldo Vinko  Gladić rođen je 1934. u Žmanu na Dugom otoku.  Studirao  je hrvatski  i talijanski jezik i književnost u Zagrebu, diplomirao 1962., a magistrirao 1974. godine s temom iz primijenjene fonetike Neophodni uvjeti za razvoj dobrog govora.

Po završetku studija vrlo brzo započeo je suradnju s prof. Guberinom u Centru SUVAG koji ga je poslao u svijet sa svojom verbotonalnom metodom za rehabilitaciju gluhonijeme djece i odraslih. Prva postaja bila je u Liègeu u Belgiji, a slijedili su Bruxelles, Toulouse, Pariz i mnoga mjesta Italije, s naglaskom na Genovu, Rim i Palermo. Predavao je u Danskoj, u Kanadi, zemljama Magreba, u Izraelu i Palestini, na Madagaskaru i Réunionu, francuskom Martiniku, na otoku Guadalupe u Meksiku, u Brazilu u Rio de Janeiru itd.

Posvuda je formirao i educirao pedagoške ekipe za uvođenje verbotonalne metode zagrebačkog SUVAG-a. Posvetio se i vlastitim istraživanjima  i proučavanju  uvjeta za razvoj dobrog  govora  te je s vremenom u verbotonalne  discipline unio svoju novinu  – fonetički grafizam i finu motoriku prstiju.

Svoju metodu, koja je pobudila veliki interes pedagoških ekipa i medicinskih ustanova koje su s njim surađivale, nazvao je Metodo verbotonale – Grafismo fonetico (Verbotonalna metoda – Fonetički grafizam).

Gladićeve  knjige Fonetički grafizam i Prsti čitaju objavljene su u Italiji, u Torinu 1980. (Grafismo fonetico Ed. Omega Torino 1980., Le dita leggono. Ed. Omega, Torino 1982.), iako su izvorno smišljene i napisane na francuskom (Graphisme phonétique Ed. Labor – Nathan, Bruxelles 1982. i Les doigts lisent – Ed. Labor-Nathan, Bruxelles 1983.).

Knjige su prevedene na brojne jezike – na talijanski, francuski, flamanski, danski, španjolski, arapski,  hebrejski,  brazilsko-portugalski   i  japanski,  u brojnim  pedagoškim  ekipama  škola u kojima je boravio tijekom godina, a koje su primjenjivale verbotonalnu metodu u radu s gluhima.

Gladić se bavio i indoeuropskom-hrvatskom jezičnom problematikom; s toga područja objavio je u Zadarskoj reviji stručnu raspravu – Izraz “pasja vira“.

Objavio je dvije knjige pjesama: Operativno područje mog blagovanja (Poseban otisak iz Zadarske revije broj 2 i 3 1978. – prozne crtice), Igrišće i puti naokolo  – izdanje Književni krug Zadar, 1982. i Bruncha-Krug, Miroir oblique – ed. Saint Germain des Prés, Pariz 1975. na francuskom jeziku.

Krajem pedesetih godina u jednoj kratkoj pjesmi poistovjetio je viđenje svog siromašnog kršnog otoka, koji svojim jugoistočnim krajem ulazi u najgoliji Kornatski arhipelag, s viđenjem čitave Hrvatske, što je zaključio stihovima:

Hrvatska najtiša

rastočena u otoke

samuje na grebenima

u starom moru.

Časopis je zabranjen radi rasplakanosti nad Hrvatskom, koja je u to vrijeme sretno živjela u samoupravnom socijalizmu te mu je zadugo onemogućeno objavljivanje, što ga je obeshrabrilo te tek danas posmrtno – pjesnik je preminuo 2018. u Parizu – objavljujemo njegovu zbirku, koja je završena još davne 1965. godine.

OGLEDALO MIRA Marko Anić

OGLEDALO MIRA Marko Anić

OGLEDALO MIRA

Marko Anić

Urednik: Josip Anić

Pogovor: Ivan Bekavac Basić

Oblikovanje korice: Božidar Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 136 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-06-4

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,28 €)

OGLEDALO MIRA Marko Anić

Uvez: Meki Broj stranica: 136 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-06-4

13,28 EUR

MARKO ANIĆ – PJESNIK LJUBAVI

Ét quod témptabám dícere vérsus erát.

I što kušah rijet, bijaše oblikom stih.

(Ovidije, Tristia, IV, 10, 26)

Riječ ljubav u hrvatskom jeziku obuhvaća mnoga određenja. Mi želimo u ovom osvrtu uzeti pojam u što većem njegovu opsegu jer ćemo tako najbolje obuhvatiti stvaralaštvo pjesnika Marka Anića. Taj najširi pojam sažet je već u Bibliji kad se kaže – Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao samog sebe.

Naš pjesnik stoga u zbirci Ogledalo mira počinje s ljubavlju prema Bogu (Bog nas dragi zove, Gdje stanuje moga svijeta Gospodar?), Isusu Kristu (Moj Isuse, hvala ti za sve!) i njegovoj majci Blaženoj Djevici Mariji (Blažena Djevice, Majko naša sveta), ali i stvorenju, ljudskom biću koje nije postiglo veliki ugled u društvu već je sirotinja (Sirotinjo, i Bogu si teška), te prirodi (O, svjetlo moje). Taj je ciklus naslovio Klanjam ti se.

Drugi ciklus posvećuje Domovini i ljudima u njoj (O lijepoj našoj) u kojemu je osim pjesama posvećenih ljepotama domovine (Moja domovina, Samo Bog zna zašto je tako lijepa moja Hrvatska, Povijest ne pamti tu slogu Hrvata, Prijatelju, dođi u Hrvatsku moju) riječ i o ljudima koji pronose glas o njoj u svijetu (Hvala tebi, Teodore; Dobro došli, naši Vatreni; Evo naše Janice) te poziv Hrvatima da ostanu na rodnom ognjištu (Ostanite ovdje).

Treći ciklus O rodnome kraju posvećuje svojem rodnom Kruševu (A Kruševo moje, Moje Kruševo, Moja njiva, Dugačka se zove, Pjesma o Velebitu, Zrmanja i Sava, Bukovica moja, Dugo nisan bije u mom rodnom kraju, Dalmacija moja), i majci (Moja majka, zvali smo je baka).

Četvrti ciklus U mom novom kraju posvećuje mjestima u kojima je radio i našao novi zavičaj. To su: Zagreb i Sesvete.

Peti ciklus Među dvije rijeke opisuje Međimurje.

Slijedi šesti ciklus Vremenske mijene u kojemu autor promišlja vrijeme i utvrđuje Ne znam što je vrijeme. Na vrlo duhovit način postavlja duboka filozofska pitanja o nama i vremenu. Zatim promišlja o godišnjim dobima – proljeću i jeseni. Posebno je zanimljiva pjesma o smokvi u Zagrebu (Nisam sigur je l’ vlajkinja ili bodulica) i razgovoru o protoku i razumijevanju vremena u starom i novom zavičaju.

Sedmi ciklus donosi pjesme o susretu u vremenu i prostoru s osobama koje on prepoznaje i prihvaća kao prijatelje. Stoga taj ciklus i nosi naslov Moji prijatelji.

Osmi ciklus Ljepota žene govori o osobnim susretima i unutarnjem doživljaju pojedine žene (Snježana se zove, Hercegovka naša, Otišla je, Tvoja ljepota, Ima jedna žena, meni najdraža, Sreo sam je, Tvoje oči drage).

Dakle, naš je pjesnik obuhvatio ljubav. Prema Bogu, prema bližnjem i sebi, te ljubav prema prirodi i na kraju ljubav prema ženi kao sebi najbližoj osobi koja izaziva najjaču emocionalnu odanost i predanost dvaju ljudskih bića.

***

Recimo i nekoliko riječi o Anićevu građenju stihova. Autor se oslanja na uobičajene stihove u desetercu i osmercu, ali na osobit način. Ne robuje formi već od ritmičkih cjelina iz tradicionalnih stihova gradi osobito kvalitetne stihove, tako da imamo i jedanaesterce, dvanaesterce i sl. U očekivanim desetercima – četiri plus šest slogova on produžuje drugi dio u osam slogova jer mu je potreban npr. atribut uz imenicu.

A pitoma, / mala brda ukrašena

Od voćnjaka/ i vinove loze.

Prijatelju, / pričaj malo tiše.

Čini mi se / Mura nešto jače diše.

(Gdje je Međimurje…, str. 92.)

Drugi dio deseterca u prvom i četvrtom stihu poslije odmora proširuje za dva sloga te imamo dvanaesterac. Sasvim bi lijepo ta dva stiha glasila kad bi bili izostavljeni pridjev mala i zamjenica nešto. Dakle:

A pitoma, / brda ukrašena

Od voćnjaka/ i vinove loze.

Prijatelju, / pričaj malo tiše.

Čini mi se / Mura jače diše.

Također razbija cjelinu deseterca ubacujući uobičajene narodne zazive, npr.: dragi puče: I tamo ti,/ dragi puče,/ svi bicikle voze. Deseterac bi lijepo glasio: I tamo ti /svi bicikle voze.

Možemo reći da izvrsno osjeća ritmičke cjeline i da mu je prirođeno stvarati stihove bez velikog napora.

***

Jezik pjesama je hrvatski štokavski, ali je nestandardan. Prožet je štokavskom ikavicom, a gramatički oblici su često nestandardni i jako obilježeni Anićevim zavičajem sela Kruševa u Zadarskoj županiji. Možemo reći da sustavno glagolski pridjev radni u muškom rodu završava na -a, umjesto na -ao: sprema : spremao, doša : došao, čuva : čuvao, itd.

Posebno treba istaknuti da glagolski pridjev radni glagola biti u m. r. ne glasi bio, bijo, bija, već bije, kao i glagola vidjeti, ne glasi vidio, vidijo, vidija, već vidije („prvi put sam vidije nespretnoga divijega pivca“, Uspomene iz mladosti moje, str. 94.), te od kȕpiti : kȕpije umjesto kȕpio (= skupljao, str. 65.). Umjesto umro imamo umra (str. 24.).

Futur prvi glagola na -ći bilježi: doću, proću umjesto standardnog bilježenja doći ću, proći ću.

Rječnik je prožet u pjesmama o starom zavičaju riječima koje nisu dio hrvatskog standardnog rječnika: oklen, mrgilj, višt, škrilja, lumbrala, vuštan, bljuza, traveša, jašmak. Npr.

„Uvijek je u crnom vuštanu

I još nosi bljuzu i travešu.

Na glavi joj jašmak bijele boje.

To je nošnja Bukovice moje.“

(Bukovica moja, str. 62.)

Jezična analiza pjesama zahtijeva posebnu raspravu, a ovdje su samo naznake da se čitatelj može snalaziti u pjesmama.

***

Pjesme preporučujemo čitateljima svih uzrasta i svih stupnjeva obrazovanja. Pjesme zrače neposrednošću i ljubavlju prema Bogu i njegovim stvorenjima: ljudima i njihovim ostvarajima, prema prirodi i njezinim zakonima, prema ljepoti svijeta koju može osjetiti čisto srce.

Ivan Bekavac Basić

DJEVOJČICE… PUSTI NAS Katarina Pahljina

DJEVOJČICE… PUSTI NAS Katarina Pahljina

DJEVOJČICE… PUSTI NAS

Katarina Pahljina

Urednica: Zorka Jekić i Dubravka Bouša

Tehnički urednik: Nediljko Bekavac Basić

Lektorica: Dubravka Bouša

Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić

Umjetničke slike: Janica Šterc

fotografije iz autoričinog obiteljskog albuma

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 84 str.

Broj slika i fotografija: 11 kom.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-17-0

Maloprodajna cijena 126,00 kn (14,00 €)

DJEVOJČICE… PUSTI NAS Katarina Pahljina

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 84 str. Broj slika i fotografija: 11 kom. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-17-0

14,00 EUR

DJEVOJČICE… PUSTI NAS

Djevojčice… pusti nas autobiografska je zbirka kratkih priča i pjesama Katarine Pahljine o odrastanju u patrijarhalnoj obitelji slavonskog sela druge polovine dvadesetog stoljeća. U njima autorica opisuje svoje odrastanje, stvaranje identiteta i traženje vlastitog mjesta u svijetu.

Knjiga se sastoji od dva dijela. Prvi su dio priče. Naslovi priča dobro naznačuju temu: Negdašnje srpanjske vrućine, Mašinanje, Mala Gospa Voćinska, Mačak Marko, Sjećanje na baku, Slikanje, Djevojčica i petriol, Božić iz djetinjstva, Čijalo perja, Tov, Tri livade nigdje ‘lada nema’, Preseljenje, Bolest, Uskrsnuće, Prvi poljubac, Srednjoškolka iz vlaka, Prvi maj, Antunovo 13. lipnja, Kao da slušam, Svinjokolja, Blaža, Mama, Zagreb, Djevojčice… pusti nas.

Katarina je rođena u Voćinu. Sve su njezine priče obilježene tom sredinom pa i kada piše o žetvi pšenice, kosidbi sijena, hranjenju životinja, svinjokolji; večernjim okupljanjima pri čijanju perja, prvom zaljubljivanju, prvom poljupcu, o državnim praznicima, o vjerskim blagdanima, sajmovima i proštenjima, pripremanju hrane sa svim mirisima koji su se širili majčinom kuhinjom, lajanju psa, jutarnjem pjevu ptica …

S nostalgijom se sjeća i otima zaboravu blagdane Božića i Uskrsa sa svim običajima, odlaske na proštenja sa sumještanima, ali i s vjernicima iz udaljenih mjesta Gospi Voćinskoj i sv. Antunu Padovanskom, kao i okupljanja na sajmovima. Po završetku osnovne škole  djevojčica odlazi od kuće u novu sredinu, rastaje se na kraće ili duže vrijeme od prijatelja i rodbine. Roditelji također sele u mjesto njezina školovanja. Poslije srednje škole odlazi u Zagreb. Fascinirana Zagrebom, personificira ga i o njemu govori kao o dragoj osobi. Tako mu tepa riječima A. G. Matoša: „obožavani hofirant, moj plavi kavalir“.

Ipak žal za toplinom roditeljskog doma ostaje pa autorica zaključuje: „Ambijent roditeljske kuće prepun mirisa i običaja ni sa čime se više ne može nadomjestiti.“

U njenim sjećanjima i dalje žive mirisi i okusi bogate domaće kuhinje, požrtvovanost brižnih roditelja i „dječja pripomoć“ u teškim seoskim poslovima.

U posljednjoj priči Djevojčice…pusti nas autorica se želi osloboditi tereta patrijarhalnog odgoja, smjestiti djetinjstvo u prošlost i kao odrasla osoba živjeti svoj život.

Iako odrasta, autorica pamti svaki detalj svoga odrastanja i ne zaboravlja… Svojim pričama je sačuvala to vrijeme od zaborava.

Zajednička nit koja povezuje sve priče i pjesme je odrastanje u patrijarhalnoj obitelji slavonskog sela druge polovine dvadesetog stoljeća. Sve su priče prožete žudnjom za pripadanjem.

„… Djetinjstva bezbrižna, zaigrana

kada trčali smo brežuljcima,

pašnjacima i zukvama.

Tabanima bosim travke milovali

sijeno prekretali, skupljali, baglićali

žitno klasje želi, mašinali i dječje pomagali.“

Drugi dio su pjesme: Prvi pljesak, Spomen na nju, Jankovac, Brdovita, Majpan, Odlazak, Misli na njih, Noseći mir, Dom, Ganuće, Uspomene, Ponos i dika i Dubrava.

Atmosferi slavonskog sela pridonose fotografije iz obiteljskog albuma, kao i fotografije umjetničkih slika slikarice Janice Šterc.

 Kao posebnu vrijednost i draž ove knjige ističem, sačuvan autentičan zavičajni leksik i narodne običaje, kao i način života slavonskog sela toga vremena.

                                                                      Zorka Jekić, urednica

VITA NOVA, MORS NOVA Olga Škarić

VITA NOVA, MORS NOVA Olga Škarić

VITA NOVA, MORS NOVA

Olga Škarić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Tatjana Škarić-Jurić

Slika na naslovnoj korici: Marika Šafran Berberović Cvijeće

Korice oblikovao: Ljubo Gamulin

Grafičko oblikovanje: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 84 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-15-6

Maloprodajna cijena: 77,70 kn (10 €)

VITA NOVA, MORS NOVA Olga Škarić

Urednica: Zorka Jekić Lektorica: Tatjana Škarić-Jurić Slika na naslovnoj korici: Marika Šafran Berberović Cvijeće Korice oblikovao: Ljubo Gamulin Grafičko oblikovanje: Nediljko Bekavac Basić Uvez: Meki Broj stranica: 84 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-15-6

10,00 EUR

Predogovor

ČEMU SNOVI

“Zanimljivo, ja nikad ne sanjam”, priznala mi je prijateljica nakon što je pročitala moju knjigu. “Zavidim Ti – odgovorila sam joj – znači da Ti snovi nisu potrebni”. Moja  neuslišana želja oduvijek je bila probuditi se uz nekoga koga zanima što sam te noći sanjala.

Meni budnoj treba dosta vremena da sredim misli i zauzmem siguran  stav o bilo čemu.  San mi odmah ponudi moje mišljenje u obliku skeča, slike, prizora, drame. Za moj ukus on je ponekad prežestok, ali – kad bolje razmislim – u većini slučajeva ispravno prosuđuje. Uvjerljiv je, gotovo bih rekla vjerodostojan.

San je pouzdaniji dio mene. Nisam sigurna da bih bez njega realno ocjenjivala svoj život i ljude koji me okružuju – pustila bih da me ponese trenutno raspoloženje. Ili bih – u maniri većine starijih – zauzela neki generalni stav, bilo da odlučim ponositi se svojim uspješnim životom ili da zaključim kako sam nepravedno loše u njemu prošla.

Život je iskričavi mozaik čiji je svaki svjetlucavi kamenčić autonoman,  sa vlastitom  dinamikom,  tempom  i  dramaturgijom. Svojim živopisnim stilom san nam uspijeva ugravirati u sjećanje naše jedinstvene trenutke.

Kad krenemo u život, čini nam se da postoje brojne mogućnosti izbora. No čim nas zahvati žrvanj kolotečine, shvatimo da se moramo odlučiti za jedan put. Nije nam odmah jasno da će on isključiti sve ostale.

Snovi   nam dodaju još poneku stazu   iskupljujući   našu nesposobnost da istodobno krenemo u više smjerova. Zahvaljujući njima kupala sam se u toplim tropskim morima, penjala na vrhunce Anda koje sam sama pošumljavala, skakala od sante do sante dok su se ispod mene praćakali lososi. Koji bi mi dobrohotni roditelj, prijatelj ili guru mogao ponuditi više od toga?

___________________________________________________

Umjesto pogovora

Poštovana gospođo Škarić,

sa zadovoljstvom sam pročitao i Vašu drugu knjigu, pisanu s teretom iskustva,  a s  lakoćom  dosjetki  i  asocijacija.  Premda  ne  koristite neku narativnu strategiju niti, pogotovo, anegdote i čvrste likove, uspijevate održati zanimljivost i gipkost širokoga raspona. Duboko introspektivni, a opet tako komunikativni i prirodni, doista imate dar evokacije i stvaranja živih prizora (pogotovo, dakako, u ambijentu Islama Grčkoga, s dubokim povezivanjem s prirodnim mijenama i tokovima).

Ne samo što Vam je rječnik bogat i sintaksa živa nego uspijevate dobiti blagu, poluironičnu intonaciju, koja cjelini daje posebnu uvjerljivost. Istina, držite se više nego impresivnih orijentira, od Montaignea  do Tolstoja, ali pritom niti imitirate niti parafrazirate nego nalazite vlastito mjesto bez pretenzija neumjerena nadmetanja. Uostalom, i sam naslov Vaše knjige zaslužuje  odjek  iznuđena  podsmijeha,  a oblik  knjige  također  govori o skromnosti  (ili bar  intimističkoj  dimenziji).  A propos:  šteta je što su kiparska  djela na dvostrukim  stranicama  „nečitljiva”, a zaslužuju pažnju i tipološki dobro odgovaraju Vašoj analitičkoj portretistici. Ne samo da niste iznevjerili razinu Desničine tradicije, nego ste je na poseban način produžili.

S najboljim željama i srdačnim pozdravima

Tonko Maroević(Pismo je upućeno autorici nakon čitanja njezine knjige Ako ikad ostarim)

HARFE LJUBAVI Jasna Matić

HARFE LJUBAVI Jasna Matić poezija

HARFE LJUBAVI

Jasna Matić

Uredila i pogovor napisala: Marija Lučić

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Vrsta Papira: offset papir

Broj stranica: 84 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-05-7

Maloprodajna cijena 88,20 kn (11,00 €)

HARFE LJUBAVI Jasna Matić

Uredila i pogovor napisala: Marija Lučić Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić Uvez: Tvrdi Broj stranica: 84 str. Format: B5 ISBN: 978-953-8375-05-7

11,00 EUR

Zbirka pjesama

Harfe ljubavi Jasne Matić

Zbirka pjesama Harfe ljubavi Jasne Matić sastavljena je od pjesama koje slave Boga i život. Pjesme su izazvane nadahnućima oduševljenja, čežnje, bola, ljepote, radosti. Nastale su iz mnogih nedostatnosti i u zapažanjima obilja. Često satkane od suza ili njima nakićene. Ali svaka pjesma donosi vedrinu i zanos, odaje radost života. Teme pjesama su  uzvišene  i  velike,  o  njima  svaki  govor  zamuckuje. No,  poezija  u  svakoj  stvara  nježne  obrise,  izazivajući nas  da  se  više  približimo.  Pjesnikinja  pjeva  o  Bogu, tvorcu i izvoru života, ljubavi, molitvi, domovini, ljepoti, prirodi, prijateljstvu… Propituje sebe i o sebi. Ona zna biti i neozbiljno zaigrana o ozbiljnom, čemu smo u ovoj zbirci dali manje prostora. Jasna nam donosi jednu bogatu simfoniju suzvučja i raznolikost novih duhovnih vidika koje slika riječima. Dok su opisi i pejzaži puni zvukova i melodije. U njezinom pjesničkom izrazu zastupljene su istovremeno sve umjetnosti. Ona vješto koristi riječ, ton i boju. Riječju stvara tonove nižući emocije kao glazbene skale, izmjenjujući uzastopce duboke i niske, svijetle ili tamne. Ima tu orkestralnih dionica, klavirskih sonata, soliranja frulice, harfe i gitare, a ima i jazza, vijugavog plesa saksofona… Ponekad i orgulje zagrme. Istovremeno, boju dodaje slikama prirode unoseći prelijepe kadrove pejzaža.   U   svojoj   cjelovitosti   svaka   pjesma   odiše lakoćom izraza i veoma je pogodna za povezivanje. Iz te protočnosti nastala, shema Zbirke je rijeka koja teče. Iako unutar zbirke Harfe ljubavi postoji mnogo različitih

poveznica, a sve su podjednako dobro ugođene, ovdje je nužno jedan odabir. Ali Zbirka nudi više mogućnosti s obzirom na teme i način pisanja, kao i na pozitivan stav koji je sklon gradnji i izgrađivanju. U slavljeničkom obrtanju ima i tužnih i radosnih, namirenih i čeznutljivih, bolnih…, ali sve idu na isti izvor k Bogu tražeći odgovor. Potom se događa obrat. Ili se patnik Bogom ispunja i traži njegov odgovor ili sretnik radošću  prodire u nebo, istovremeno hodajući po zemlji ostavlja radosti trag. Dok sam čitala pjesme prva misao mi je bila kako me Jasnino pjevanje podsjeća na Davidove psalme. Najprije tematski, a  onda  i  lakoćom  pjeva,  kompaktnošću  i  cjelovitošću koju proizvodi   kontrastom, ponekad kontrapunktom. Životnost, jasnoća, kajanje i pobjeda uvlače čitatelja da s uživanjem čita pojačavajući mu znatiželju. Pjesnikinja u sve ide duhovnim proživljajem, dubinama uranja u igru, ponegdje čak u neku vrstu stvaralačke zezancije, kao što su pjesme, Prijatelj na određeno vrijeme, Živim na rate...

Pjesme prepune dubokih i visokih tonova, muzičkih ljestvica koje se izmjenjujući nižu i tvore modernu glazbenu kompoziciju, pri tom ostaju posve klasično jednostavne. Zbog toga simfonija prelazi iz glazbenog u likovni ili književni prostor. Dok se čita pjesma čuje se muzika.  Molitva,  kao  još  jedna  davidovski  izazovna  i ne lako zahvaćena tema u Jasninim pjesmama, postaje otkrivena  i  stvarna.  Preko  nje  se  obrće  i  preoblikuje sav trenutni osjećaj, stanje i smisao. Upravo te drame u njezinim pjesmama čine ih čitkima i pitkima. Također, u pjesmama ima mnogo filozofskog i teološkog žara, koji ih čini zaokruženim i protočnim. Pjesnikinja postavlja filozofska pitanja Tko sam? Što je to ljubav? Hoće li sjeme

vremena niknuti?… i mnoga druga slična. Teološki pak ona opisuje kršćansku dušu koja se odražava u duši čovjeka i duši svemira, koji razigran s pjesnikinjom slavi Boga i život. Kako u pjesmi Galilejac pjeva… udišeš prostor i stapaš u molitvu…, govori o trenutcima sjedinjenja Božjeg i ljudskog kojeg poezija zahvaća i daje.

Kako je Aristotel rekao, svima je učiti slatko i svi se raduju tvorevinama oponašanja, zato što nam je oponašanje prirođeno, harmonija i ritam. Kao i to da je umjetnost stvar lijepog, ova zbirka to potvrđuje. Ona se lako čita i rado ponovo čita. Osim jasnoće i uzvišenosti govora, Aristotel drži da je najveća njegova vrsnoća u služenju prenesenim izrazima. Jer, jedino se to neda od drugoga naučiti i znak je dara. Uzimati dobro prenesene izraze znači vidjeti sličnost. A toga je u Jasninim pjesmama na pretek i čitatelj može čitajući iskusiti dio  pjesničkog žara.

Namazano praskozorje

jutarnjim suncem karmina

na prvu šetnju

osovilo noge.

S naprtnjačom

uz klance dana,

k vrhuncima

penjati se hoće…

Zbirka Harfe ljubavi prva je zbirka pjesama Jasne Matić. Želimo i nadamo se uskoro i drugim njezinim zbirkama.

Marija Lučić

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA Matej Škarica

Matej Škarica
IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA
(Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka)

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA

(Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka)

Matej Škarica

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Osvrti: dr. sc. Antun Lučić

dipl. novinar Darko Juka

dr. sc. Vlado Vladić

Grafička priprema: Studio za dizajn Biakova

Slika na naslovnici:

Matej Škarica, Kanjon rijeke Neretve kod Aleksina hana
(detalj Drive canyon Narenta 2000), ulje na platnu, 2010.

Uvez: Meki

Vrsta Papira: kunstdruck papir

34 autorove slike i skice u boji

Broj stranica: 160 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8136-93-1

Maloprodajna cijena 252,00 kn (34,00 €)

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA Matej Škarica

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA (Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka) Matej Škarica Uvez: Meki Broj stranica: 160 str. Format: B5 ISBN 978-953-8136-93-1

34,00 EUR

O zbirci putopisa i eseja „Između duha i prostora“ Mateja Škarice

Putopisni redci koje povremeno srećemo ukazuju na široku paletu dojmova ali i na olako zametanje, zaboravljanje baštine, unekoliko i na prividnu smetenost, zbunjenost nad novim tehnološkim nazovi napretkom. Po ovim potonjim uvidima, podjednako i zbog gundulićevski „ohalasti“, valja se trsiti do bitnosti i usto se uvraćati u minulo koje i dalje, živahno će pokazati putopis, vrijedi kroz ovodobno življenje. Značajni ulomci putopisa su stubištu umjetničke proze. Tako je putopis iznesena kultura duha, srastanje s prostorom da bi u slova stavljen čin u kulturi bio i dijagnostički i vremenito određen.

Izrastajuće, plodno spisateljsko i likovno stvaranje Mateja Škarice već je osjetno prihvaćeno i njegovi se krugovi šire. Upoznao se stihovno s mladalački pobunjenim pitanjima, njegovim trećim statusom duhovnosti, kakav je i naziv prve mu zbirke Treće stanje duha (2006.), likovnim izložbama u Mostaru, Požegi i Zagrebu Hercegovački krajolici te Krajolici Rame, ali s ruba i publicističkim naslovom Propaganda kroz europsku povijest (2012.). Sve ono u što se zalaže piše ili oslikava zrelim i bujnim stilom, znalački uvjerljivo i svagda vitalno, časno i dostojno da filologija i povijest znade, kao Vladimir Pavlović u svojim putopisnim člancima Ožiljci, ranjeni krajobrazi. Škarica je rastegnuo krakove svojih opisa od gore-Zagreba do dolje-Mostara i pri proputovanju često prenosi slike stanja i klimatskih promjena, uviđajući kako meteorološke pojave utječu na djelovanje ljudi. 

Svojim redcima Škarica se unaprijed ne uklapa, unjedruje u ideju nego idejnost biva sastavnicom procesuiranja njegovih spisateljskih zahvata. Kao u dokumentarnim filmovima znade naći motiv, pojedinost, priču, bilo da je svagdanja ili iskustvom odranije osnažena. Proizlazi da je ovakav putopisni diskurs u tropletu predputopisa, putopisa i poslijeputopisa. 

Nekako domaći putopisac prođe iza ugla, kao ovostoljetni dvojnik imenjak Matije Mažuranića koji, putujući pješice i na konju, kroji Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu. Pejzaž kadšto postaje apstrakcija, „pluži“ svoju imaginaciju prema svijetu dobra, zasnivajući iskustvom zajamčenu krilaticu da „sve ima neke veze s nečim“. Odmjereno i mjestimice zađe u ikavski leksički fundus, oprezno u jeziku i pritom zahvalno.

1.

Zbirka putopisa povezana je s auktorovim likovnim izložbama održanim u Zagrebu, Mostaru, Požegi, a napisi za ovo djelo nastajali su, uglavnom, kroz jedno razdoblje, od 2007. naovamo. Istina, nastajali su ali i s njima je štošta dozrijevalo u piscu i razvijalo se dobro u svijetu… Pretpostaviti je da su uz pisanje tekstova kroz to razdoblje načinjeni i uvršteni likovni radovi. Neki dijelovi rukopisa su načinjeni samo u svrhu jedinstva knjige, a nemalo njih su se ranije našli u časopisima Osvit i Večernji list BiH te na nekim portalima. 

Poput zbirke Borislava Arapovića Prolomom, ovo djelo naznačeno je prostornim pa znatno poprima geografsko i zemljopisno, u neku ruku kamenopisno, slivnopisno i riječnopisno određenje, ali u svemu je ostalo i očuvalo se putopisno.

Primjetna su tri  ključna odjeljka djela: Na raskrižjima Hercegovine kraći podiok Između i opsežniji Povratak Rami te diskretna Bilješka o autoru. U sintagmi „povratak Rami“ očitava se izvjesna prisega, zavjet, potpora ramskome kraju koji je proživio svoju Krbavsku bitku. Kompozicijski se Škaricine teme uvezuju u troplet što se ponajbolje uočava kroz fragmente iz stvarnosti, pri izvedbi opisa krajobraza te likovnoj opservaciji. Ukoliko se ovdje i ne navedu naslovi svih uradaka, zamjenski je dopustivo izdvojiti barem ključno nazivlje kojim se auktor poslužio i revnosno ga tretirao. Tako se zatiču korijeni, putopisi i krajolici, povijest, prošlost i suvremenost, južnjak i svjedoci, Rama, Neretva, Mostar i Herceg Bosna, ali i kule, most, dolina, rijeka, u slijedu je napredak i siromašenje, baština i nebriga, ruševine i simboli… Dok pojedini baštinu opisuju stihovima, kao Vendelin Karačić u zbirci Odjeci ili Ivan Marijanović kroz poemu Oče, razbij ploče, i kasnije izabrane pjesme Nemir svemira, Škarica rečeno tematsko zauzimanje većinski  iskazuje putopisom i srodnim žanrovima.

Razlozi ili faktori njegova pisanja su stvaralački, znatiželjni i evidentni.  Dakako, učinkom su i odluke da opisani krajevi ne odustanu od budućnosti. Iz naslova se razabire i dativno (pod)određenje – pisac se upućuje, obraća ne bilo kojim nego hercegovačkim krajevima. Pritom je prešutno stavio teritorijalni razmak, protegu prostora od-do, sa sjevernih na južne krajeve, a opet se sve može čitati i obrnuto.

2.

Škaricino je pismo iliti perce  južnjačko, dotaknuto mirisom soli, i usto unutrašnje, od pređa je sljednikom bure. Ponajveći ulozi u njegovu poetički kazano putnome putopisu, od prve do posljednje stranice, svojevrsni je prijenos faktografije u literarno i prati ga navjestiteljska narav. S anđelom od svakoga slovca gabrijelovski je raspoložen, a višekratna biranost motiva služi mu da spisateljski zakrili dobro i napredak na licu zemlje, ondje gdje se dokazala i dalje provjerava odanost punoj ljudskosti. Čini se na mahove piše tako kao da poklekne pred reljefnim kotama i dušom, ispovjedno, zbori neponovljivo kazivanje. Tako većinski zaustavlja pogled po sudbinski mu dodijeljenim  krajevima, a neke su mu pak postaje „prolazne točke“, bilo da su duhovna, kulturna, povijesna ili već kako strateška mjesta ili su toliko privlačna za oko (i neizbježno, s dubljim porukama) te postaju magnetom njegova i čitateljeva zanimanja.

Valja istaknuti da Škarica iskazuje autobiografsko i domoljubno priznanje, navlastito u stavku „ljubav prema domu, Mostaru i Herceg-Bosni bila je kod mene i mojih roditelja jača od svake opasnosti i oskudice“. Sjećanje na ratne prilike bit će obilježene i gradskim i planinskim krajolicima, ukazat će na odredbe u zagubljenu vremenu: „Uz cestu stajali su posađeni novosklepani putokazi pokazujući smjer Blidinje – Duvno – Jablanica – Rama…“  U ispisu redaka Škarica se posluži, zapravo stvori personificirane oblike, primjerice kad potvrđuje da je „Hrvatska već do grla bila u ratu“. I dok traju lepeze opisa pojedinih krajeva, on će razvidjeti što sve pogađa škrtost i jača plodnost života. Onda kad ga dohvate usmene predaje i kazivanja, primjerice o hajduku Mijatu Tomiću ili ramskome gerilcu Geganu, protivnome državnome režimu, auktor će pojednostaviti slike i uvesti ih gotovo u simultanost tvrdeći kako se sve „vrti kao iz filmova“. Ujedno slikarskim gledom, kroz osobnu stvaralačku transmisiju, bilježi da se jezero Blidinje „škrto sjaji na planinskom suncu“ i usto se navlastito navraća na značaj Puta spasa. Ako se znade da je mladić Ivo Andrić bio u dvojbi, biti piscem ili se paziti s domaćim curama, dok se nalazio na uvjetnoj slobodi u Ovčarevu kod Travnika, onda je na sličnoj razdjelnici i Škaricin putopisni junak kad u Posušju zamjećuje da je tamošnjim djevojkama, umjesto da im se udvara, bilo neobično njegovo, svakako i književno i slikarsko, „udaljeno zaglednuće prema tornju posuške crkve, brdu iznad i nekim nedokučivim daljinama“.        

Ako je ispravno da je po keltskome nazivu Neretva božanstvo koje teče, onda ima razloga iskazati udivljenje prema toj gibljivosti. Pred Neretvom se Škarica i bitno i dometnuto pita, ona čak nije što je nekad bila. Gotovo protestno navodi da je njezino korito ispregrađeno hidroelektranama i umjetnim jezerima. Pritom su njezine obale zabilježile brojne prometne nezgode, posljedice odrona kamenja i neizostavno – ruševni tragovi davnih i nedavnih sukoba. Nekako ga uznemiruju ti ostatci, primjerice antropomorfirana svojstva o čovjeku za kišnih dana, neprilagođenoj noći i derutnoj željezničkoj kućici.  

Rečenični zavoji Mateja Škarice nastaju pri hodnji, kroz uvide ili prohode prostorom, kadšto i u znatnoj stisci. Takav način pisanja „potegao“ je iz ranih zapisa koje je kriomice ili kao pisane sastavke na satu nadzirala profesorica u mostarskoj Staroj gimnaziji. Sve i da se zadrži u pojedinim mjestima, orbita njegova pisanja skuplja se u Mostaru, gradu u kojemu je proljeće uvijek dolazilo ranije. Zadivljenost ljepotama tog staroga odredišta, podjednako i njegovim okolišem, podsjeća na začudnost koju je iskazao Nikola Šop dok je već u veljači, dolazeći pješice iz pravca Stoca u Mostar, zagledao probuđeno cvijeće. Puno mlađi pisac  iskazat će da je taj grad „kameni cvijet“,  splet od mostova i brojnih tornjeva, nastambi zgrada uz duboko korito Neretve. Sve s gradom na smaragdnoj rijeci Škaricina je opsesivna, titrajuća tema pa će i nasloviti jedan od napisa, bilo onaj o Mostaru ili Zagrebu, u ovom slučaju Titraji hercegbosanskog duha – Mostar. I onda kad uočava da njegovi stanovnici „žugaju na žegu“, svejedno, ponijet će ga svako malo iznenađenje i žestina. Nesmiljeno se i u Mostaru i u Jajcu i u Zagrebu osjeća hercegbosanski; ovim unosi, određuje takav osjećaj kojim se veže u duhu vremena i bliži kulturološki, povijesno i u svjetonazorskome prožimanju.

3.

Uz pregršt tekstova, gotovo u kompozicijskom poretku, Škarica pozicionira vlastiti slikarski uradak, a ispod rada nalazi prostor za popratnu legendu (naziv slike, materijal i tehniku u kojoj je rađena). Baš takvim zahvatima, postmodernim zametanjem riječi i slike, dodatno iščitava baštinu dajući joj vlastitu prosudbu.

Slike koje su dozvane, uvrštene na stranice ovog putopisnog auktorova zbornika, povezane su s rukopisnim blagom. Tako se sreću, prepleću, izvijaju opisi određenih ozemlja i uz njih prateći likovni prikazi. Rečeno se htijenje može imenovati piščevom sintagmom „zanimljiv izražajni spoj“. S opravdanjem dakle nosivi tekst prate auktorove slike „po mostarski“, primjerice naslikana ulja, prikazi kuhinje, dvije kule oko 1454. i Humska zemlja 1450–2005., park Zrinjevac i stare Gimnazije.  

Nimalo ne podcjenjujući druge krajeve, Škarica ipak o mostarskim brdima iznosi slikarsko divljenje tvrdeći da su „isprano sivo-plavičaste boje“ pa ih nadalje doboji kistom. Ali ih i vedro gradira, uveliča fiktivnim, fantazmagoričnim prizorom. Prisebnim zumiranjem u kosinu, iza devet još zbiljskih stvarnosti, rečena su brda obilježena „škrtim zelenim pokrovom i grubim, oštrim kamenom koji je kao tanki oklop nekog poluživog bića“.

U ovim Matejevim napisima križa se stvarnosno, tekstno i medijsko, u izvjesnom smislu to su kolaži za tvorivo intermedijalnosti, što je na tragu i auktorova bavljenja medijskim, informativnim, internetskim sadržajima, primjerice kad domeće predodžbu: „cesta na platou Makljena kao da je presađena iz određenih video-igara“. 

I na malome prostoru Škarica podastire izvjesnu začudnost, ulazak u svijet situacija, dvojbi, događaja i stanja. U zapisu Titraji hercegbosanskog duha – Zagreb, putopisima revni Škarica zamjećuje modernim a začudnim jezikom, sva ako se doživljava i kao izlizani, frazeološki govor: „Bože moj, ništa se promijenilo nije, samo došli novi ljudi, nove face i neka nova doista čudna vremena.“

Razvedeno i uvjerljivo, gdješto nalik školničkom predmetu priroda i društvo, Škarica opisuje brojne predjele, neke i draže, impresionistički, kao kanjon Neretve: „Ponajljepši prizori čudnovatog spoja visokog krškog stijenja, sunca, vode, skromnog zelenila, neba kao i ljudske poduzetnosti nalaze se upravo ovdje.“ Ovakvi snimci mogu s pravom ući u dopunsku literaturu za predmet zemljopisa ili visokoškolske usmene književnosti i baštine jer autor navodi gdje se i kada prelazilo preko Neretve isključivo „uz veliku pogibelj i opasnost“. 

4.

Nesumnjivo je da Škarica otvoreno propituje egzistencijalistička stanja i suodnose, sagledava ih kroz stečevine i osobnim iskustvom, stalno se i sjećanjem i vlastitim impresijama unoseći u stvarne prilike pri kojima žive i nestaju ljudi pa i sve s njima. S egzistencijalističke razine prebacuje se na pitanja elementarnosti, onako kako čini Knut Hamsun pristajući uz očinsku norvešku zemlju i njezino samozatajno sunce. Stoga je njegova putopisna tkanica više od putopisa, svojevrsna je dijagnostika prilika.

Iz pisanja o krajolicima i ljudima u Škaricinu držanju većinom ili slijedom  iz njega „izbija“ književnik, onda uz rame slikar, kao da je sljednikom vokacije Vlade Puljića; nikako nije daleko kao novinar ili pak povjesničar, a upoznajemo s njim i načine kako se to može postati reporter, u čemu je prednost etnologa istraživača. Ili u nekom zamašnom ehu razotkrivamo Ćiru Truhelku naših dana, proviđamo usud  Dive Grabovčeve. Putopisi su stoga i dio autobiografije, tekstni krajevi viđeni ne samo piščevim očima nego i srcem. Usto bdiju iz ćudoredne perspektive, po nečemu opstaju nepotrošivi kao što Ivan Ićan Ramljak piše o duhanskim stazama, Makljenu i svratištu kod babe Janje. Po nekim dodirnicama putopis je svojevrsno putovanje tekstom i imaginacijom, kako to obznanjuje i duhovni srodnik Ilija Drmić sastavljajući svoju Putopisu darovnicu i napise o župi Vinici i viničkoj bašćini (dijelom i pod utjecajem priobalnih glagoljaša). Onda kad ne želi ulaziti u razloge zašto su buknuli nedavni sukobi na ovdašnjim krajevima on se ne zaustavlja na tomu nego zgodno prebacuje interes riječima „no, idemo dalje“.   

Pozorni Škarica, kao i Lukić, u malim sredinama zamjećuje dokonost, primjerice u Uskoplju, uvelike zbog nemanja posla i klonuloga gospodarstva. A Bugojno, sve ako i nadilazi male gradove, svoj prosperitet teško pomiče jer je „do neprepoznatljivosti izmijenjen“, poglavito zbog tuđinskih ideja koje su se neodložno „utaborile preko noći“. Njegovo ulančano razmatranje i razjašnjenje prilika nudi, zacijelo njegov razveden put(opis).

Potpisnik hercegovačkih krajolika približno zapisuje kao Josip Muselimović u svojim Mostarskim draguljima, s tim da Škarica više portretira krajobraze i prilike nego ljude. Bliži je ipak Neretvanskom dobniku Ljube Krmeka jer se u njegovim člancima uočava sveprisutno zanimanje za opstanak puka i gospodarski razlozi za ispunjeniji život. Po motivskom i usmenobaštinskom tretiranju životnih pojava Škaricin se rukopis može s pravom naći u blizini, ili pripada krugu Priča iz Hercegovine Grge Mikulića.

U prozne traktate stavljene na putopisni raster uvršteni su i Škaricini stihovi,  osobito pjesme kao priče iznutra, nukleusne su toliko da umjetnički govore i  osobnom i povijesnom istinom. Jedna od njih svojevrsno je sjećanje na rijeke naslovljen Rama, Neretva, Hum. Jasno je da su stihovi u suglasju s vođenim i obrađenim temama kroz rukopis i njihov izbor dostatno ilustrira životne prilike: „ovdje zaborav iznova se rađa“, ili pak „u nama ostaje dolina, pred nama čekaju daljine“. Uključuje se nepovratno „sada“ kao vremenska dionica. Ta Neretva od rijeke ostvaruje  pupčanu vrpcu sa svima koji su uz nju ili joj se navraćaju i upućuju pozdrave. Stvaranje je u ovom slučaju istinosno i zadovoljstvo i zanos.

Ukoliko bi se pripisalo Škarici da raskrinkava uvriježena motrišta o Bosni  onda bi se ono mogao sažeti u refleksiju da je ta „zemlja često mračna, teška, ali i privlačna u svojoj neobjašnjivoj zatvorenoj mističnosti. O Bosnu se vrijeme očeše, u njoj se uspori i slabo mijenja“.

Priroda neodložno provodi vlastitu inerciju, u njoj se događaju klizanja zemljišta, poplave, odron kamenja koje nerijetko probije žicu pa brdo, personificirano će kazati, „krvari crvenim blatnim muljem“. Kroz pejzažni  presjek Dolinom Neretve i Rame – Putevi nekad i danas domoći će se gotovo Goetheovih uzleta u himnu prirode s lepezom jesenskih boja te uočava „bogatim tonovima prošarana listopadska šuma pomiješana je sa zimzelenom, tako da pred sobom možete vidjeti vrlo zanimljiv prirodni tepih u čudesnim tonovima zagasito crvene, bakrene, žute i zelene, smeđe…“

5.

S vješte metodičke strane Škarica u nosivi tekst upleće pokoji citat, ne stavlja ga u fusnotu jer drži do njegova značaja, kao da je vlastiti tekst, primjerice vodič iz 1926. godine. Tako stvara interliteralnost, mozaički dakle, kao što i izravno gleda urbanosti na terenu, uzmimo kad pažljivo razgleda jablaničke zgrade, prolaze, kuće.         

Nimalo olako nego razborito i bez bojazni Škarica kazuje o prirodnim bogatstvima istočne Rame. Svako putovanje prema tom kraju traži duhovnu i činjeničnu pripremu koja se sažima i u „nakani otkrivanja starina i povijesnih ostataka“. Potvrđuje koliko je kroz povijest bila požrtvovna vjera puka i vještine fratara. S više no važnim Uzdolom pisac teži istaknuti simbol i semantički krug tema i iskustva, jednako i prenesenih značenja onoga u njemu i s njim što postoji. Uzdol je istok Rame, zemlje koliko svoje toliko i onih koji doživljavaju i shvaćaju njezino lice i naličje, biće-između, gledajući geografski, povijesno, slivno, subaštinski. Njegov će stručak putopisa ostat će zapamćen po sljubljenosti refleksija i reljefa,  južne vinske ceste i „teste“ šljivovice.

Premda sam interpretativno pisao o Prozoru, u okviru znanstvenoga skupa Rama – nekoć i danas, dijelom potaknut putopisom Vitomira Lukića Prozor, potaklo me i Škaričino zamjećivanje o tom mjestu koje biva „zimi usporen i pomalo sivkast gradić“ a iz njegove okolice, hudom sudbinom i nasrtljivim jezerom, raseliše se „svuda po malo“ njegovi zavičajnici. Kako god njegov se trud priključuje nekolicini izvrsnih ramskih imena kao što su Jeronim Vladić, Veselko Tenžera, Rajko Glibo…

Pero i kist ovdje združeno zapažaju prošlosnu matricu i mijenu ovdašnjosti. Nekako su prisutne kosine u djelu, kakav je i prolazeći reljef prostora. Počesto skupine činjenica podiže u povijesni obzor, u neku međupovijest, apokrifno kazivanje, kako je već podastrta  udesna  priča o hidroelektrani Rama, njezinim legendama, općoj usmenosti, ali i radničkim događajima kroz dijaloge te izvanjskim nepogodama. Uz pripovijedanje prošlosti auktor i zemljopisno određuje prostor Rame, njezin gornji, donji i srednji pojas. Osnovno je da ga dijeli po porječju istoimene rijeke, od izvora kod sela Varvara pa do njezina ušća u rijeku Neretvu. Usto nije suvišno navesti Škaricino razumijevanje ramskoga atributa „između“ u tvrdnji da se „travnatim i brjegovitim izgledom uvelike razlikuje od Hercegovine, mada sama ne spada ni u Bosnu niti u Hercegovinu, već je negdje između.“ Onda kad izbliza opisuje, razrješava sudbinske upisanosti u ramski grb kao da čitamo Homerov prikaz Ahilejeva štita. 

S njegovim kolekcioniranim motivima iz šireg zavičaja i redcima provučenim kroz više stilskih usmjerenja, jedinstvenom čarolijom „po škarićevski“, mnoga će mjesta, unekoliko znana ili egzotična po Herceg Bosni, biti primaknuta i poznatija, i malim podastrtim predodžbama bliža srcu i umu, isponova obojena po sve bljeđim podlogama svijeta. Sve što se moglo staviti u odmak povijesti i dojma Škarica rado uvraća, nudi primaknuće, a nerijetko prošlosnomu daje osobno, oživljavajuće lice. Otuda smo s njegovim putopisima  kao u predsoblju životnih mijena koje prošlost pobilježi ili ostavi u predaju ustima koja će nadalje zboriti istinu, ili će obiseriti javom snovita prenuća nad onim što nas se životno itekako tiče.  

Tekstovi ovako i ovdje podastrti, oni na raskrižju, koji su između ili pri povratku kao da su nastali tik poslije putovanja. Još dok prozni potpisnik nije pospremio ili složio stvari nakon puta bilo mu je preče da ne izgubi dojam, jer bi ga tada vrijeme poderalo, zgužvalo. Nešto se od takve svježine suobličuje s putopisnom zavodljivošću Tvrtka Kulenovića kroz njegove napise Odanost jugu. Kroz rečeničke konstrukcije poput „ako je – onda je“,  možebitno, sve je to teško dokazati ili još je sigurnije – uočavamo hipotetički Škaricin oprez da čitatelju ne prinese  pogrešne obavijesti i ranije prosudbe o tradiciji.

Ukoliko se kadšto i ne može odvojiti od sveprisutna i neodgodiva zaborava pristat će na umjetnički „ustupak“, na začudnost ili mističnost prizora. Tako stvarni prizori, kao u hispanoameričkom magijskom realizmu, poprimaju nestvarnost pa i svojstva fascinacije.

Otuda i sveusve što krajolici između korica donose jamče da je ispisao novo djelo srodno opservacijama Zlatka Tomičića i skitnjama Matka Peića, s putopisne strane, a s nastavno-likovne postave povezat se može s ishodišnom metodikom Branka Kovačića. Njegova je poetika otuda i realna i klasična, čvrsto slagana kroz osobna i kolektivna opamćenja, po iskustvima starih i vlastitim nalazima. Škarica podržava poetiku koja nosi obilježja i realna i klasična, čvrsta i pejzažna. Na raspučju je žanrova između književnosti, publicistike i stručnoga teksta – kako god bila određena jasno biva da riječ ima težinu. Nizanka putopisa nekako je između spisateljeva daha i duha vremena, između sanjivih koraka i smjenjivih prostora kroz koje prohodi.

prof. dr. sc. Antun Lučić,

Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Studij hrvatskog jezika i književnosti

_____________________________________________________________________________________________________________

Riječ o knjizi putopisa

Škarica nam nudi nam jedan novi pogled na ono pod hercegovačkim nebom čemu, u svakodnevnoj jurnjavi, možda i ne pridajemo toliku pozornost, a što se njega, prebirući svoja sjećanja s odmakom, iz perspektive njegove zagrebačke adrese, naknadno dojmilo. To su oni pronicljivi bljeskovi iz pohranjenih iskustava, nešto posve osobno što, u znalačkoj piščevoj interpretaciji, postaje sveopće.

Hodopisi, zapažanja i promišljanja skupljeni su, ukoričeni i ponuđeni čitatelju na razmatranje. Nebitno jesu li mikrolokacije hercegovačkih i bosanskih gradova, sela, planina i pašnjaka koje golicaju autorovu znatiželju i otvaraju mu vrata iznimnomu nadahnuću, manje ili više poznate čitatelju, Škarica nam svejedno uspijeva ponuditi nove zanimljive priče, zgode i pripovijesti, baveći se kulturom, poviješću, imenskim korijenima, čak i geološkim posebnostima ”njegovih” podneblja. Može se, stoga, poručiti – sjednite, uzmite knjigu i prepustite se…

Darko Juka, književnik i kulturni djelatnik

_____________________________________________________________________________________________________________

Iako nam Škarica na slikama razotkriva Ramu kakvu poznajemo iz stvarnosti – prepoznatljivu Ramu – on to čini tako, da na slikama sporadično vidimo i Ramu, kakvu nemamo priliku vidjeti u stvarnosti. Prvo, Škarica na nekim slikama nudi viđenje Rame, koje pretpostavlja promatranje s takve kote, koju mi nikada nismo zauzeli niti ćemo zauzeti, štoviše, s kote koju čovjeku i nije moguće zauzeti u stvarnosti.

Drugo, Škarica Ramu ne slika u njezinom doslovnom izgledu, nego taj izgled mijenja kroz boje i poteze kojima se u isto vrijeme ramski krajolik otkriva ali nasumično i skriva. Tada je Rama prikazana kroz zgusnute i zatamnjene površine, kroz oštre i zaoštrene poteze kojima se odbija služiti posredovanju krajolika u njegovoj izvanjskoj, površinskoj ljepoti. Eto, taj prostor skrivanja vanjštine ujedno je prilika da slikar oda/otkrije samoga sebe: vlastitu nutrinu, uznemirenost, zapitanost pa i brigu. Kroz prikazivanje ramskih krajolika, kao vlastitoga životnoga ishodišta, vlastitih zemaljskih korijena, Škarica zapravo traga za ukorjenjivanjem sebe kao čovjeka u onome nebeskom – vječnosti.

dr. sc. Vlado Vladić, književnik

EPISTVLAE ET CARMINA Petar Ušković Croata

Biakova – Amygdala
Zagrabiae MMXXI.

EPISTVLAE ET CARMINA

Petar Ušković Croata

IN HONOREM AC MEMORIAM PAVLI KNEZOVIĆ

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Grafički uredio: Zvonimir Džoić

Uvez: Meki

Broj stranica: 72 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8735-03-3

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

EPISTVLAE ET CARMINA Petar Ušković Croata

Uvez: Meki Broj stranica: 72 str. Format: A5 ISBN 978-953-8735-03-3

10,50 EUR

O KNJIZI

Petar Ušković Croata: Epistulae et carmina

Knjiga Petra Uškovića Croatae, Epistulae et carmina podijeljena je u tri dijela: Epistulae, Carmina i Epigrammata extemporanea.

Latinska pisma (Epistulae) pisana su od 2013. i susljednih godina kad je autor studirao na akademiji Vivarium Novum u Rimu. Nakon studija autor razmjenjuje pisma na latinskome jeziku s desetak adresata, među kojima se nalaze i neki istaknuti sveučilišni nastavnici poput Terenca Tunberga, Milene Minkove, Šime Deme, Luigija Miraglie etc. Sadržaji pisama govore o stanju u hrvatskoj i svjetskoj humanistici, položaju latinskoga jezika u Hrvatskoj te iskustva sa studija govornoga latinskoga jezika u spomenutoj akademiji.

Dio knjige naslovljen Carmina (Pjesme) sadržava devet pjesama na latinskom jeziku različite tematike, no, prevladava egzistencijalna, ljubavna te domoljubna poezija nadahnuta rimskim pjesnicima Ovidijem i Propercijem.

Epigrammata su nastala kao komentari o ponašanju studenata, ali i ponašanju suvremenika u društvenom, kulturnom i političkom životu u Hrvatskoj.

Zadnji je epigram posvećen nedavno preminulom pjevaču Kići Slabincu (str. 66).

Zlatna Misa našeg autora fra Žarka Maretića

Fra Žarko je danas, srijeda 30. lipnja 2021., na otočiću Visovcu na rijeci Krki sa svojom subraćom proslavio 50. godišnjicu ređenja i prve svoje mise. Tom je prigodom ispjevao pjesmu u narodnom stihu, desetercu, spominjući se događaja iz svojega života i života još trojice svojih kolega – fra Mate Gverića, fra Bože Ćurčije i fra Jure Župića. Pjesmu možete pogledati i preuzeti s linka franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja, Split http://www.franjevci-split.hr/izdavastvo/najave/ZLATOMISNICI.pdf. ili s naše stranice.

Fra Žarko je u našoj nakladničkoj kući objavio tri knjige, od kojih su dvije o Visovcu i drugim dogodovštinama (Visovačke i druge priče i Uspomene i razmišljanja) bilo svojim osobno bilo svoje subraće kroz povijest i u suvremenosti. Treća je stručno-znanstvena knjiga: Strossmayer – Milinović (njihov zajednički rad na uniji).

Čestitamo jubilarcima i donosim fra Žarkovu pjesmu uz naslovnice triju knjiga i osvrte o knjigama i životu fra Žarka.

Ivan Bekavac Basić, urednik

Biakova d. o. o., Kušlanov 59, 10000 Zagreb

Knjige fra Žarka Maretića

USPOMENE I RAZMIŠLJANJA

VISOVAČKE PRIČE

STROSSMAYER-MILINOVIĆ (njihov zajednički rad na uniji)