Dunja Detoni Dujmić rodila se u Križevcima, školovala u Zagrebu, gdje je završila gimnaziju, zatim studij komparativne književnosti i engleskog jezika; 1977. je doktorirala, potom je dugogodišnja urednica u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“, a od 1999. do 2008. u Školskoj knjizi.
Od 1970. objavljuje u mnogobrojnim književnim časopisima (Forum, Kolo, Republika, Most, Književna smotra i dr.) te u više zbornika radova sa znanstvenih skupova (Krležini dani u Osijeku 1997., 2004., 2005., Šoljanovi dani u Rovinju 2007., A History of Central European Women’s Writing, London 2001., Zofka Kvederova: recepce jeji tvorby ve 21. st., Prag 2008. i dr.). Proučava problematiku novije hrvatske književnosti (monografije o Franu Galoviću, Dinku Šimunoviću, Krugovima, T. Ladanu), napisala je prvu povijest hrvatskoga ženskog pisma od 1800. do 1945. (Ljepša polovica književnosti, 1998.), autorica je knjige eseja o hrvatskim književnicama od 1945. do 2010. (Lijepi prostori, 2011.), proučava i književne veze hrvatskih s angloameričkim piscima. Objavila je i knjigu književnih kritika (Mala noćna čitanja, 2017.) te izbor studija i eseja Susreti u kon/tekstu (2020.). Autorica je osam pjesničkih zbirka (Hajon, Naprijed, 1993., Zbirka listova, Matica hrvatska, 1993., Bluzeri, DHK, 2006., Tiha invazija, DHK, 2011., Bili smo Istok i Zapad, DHK, 2014., Svjetski dan samoće, DHK, 2018., Nebeski grafiti, Studio moderna, 2019., Una paloma en el supermercado. Poesía escogida, Barcelona, 2021.). Zastupljena je u više antologija novijega hrvatskog pjesništva, a pjesme su joj prevedene na španjolski (El Roce de la Mariposa, 2010.; Bajo la Ceniza del Antiguo Fuego. Poesía de Croacia, 2010.; No Resignaciόn, 2016.; Encuentros, 2018.), engleski (Cartographers of Dreams, The Bridge, 3, 2012.), bugarski (Suvremena hrvatska poezija, Varna, 2014.: Ljubav – sol života, Varna, 2021.), njemački (Panorama der zeitgenössischen kroatischen Lyrik, The Bridge, 1-2, 2018.) te izbor iz djela (španjolski, njemački i engleski) The Bridge, 1-2, 2020. i Una paloma en el supermercado. Poesía escogida, Barcelona, 2021.)
Za pjesničku zbirku Tiha invazija dobila je Nagradu „Tin Ujević“ (2011.), za knjigu eseja Lijepi prostori Nagradu „Zvane Črnja“ (2012.), a za knjigu književnih kritika Mala noćna čitanja Nagradu „Julije Benešić“ (2017.). Dobitnica je povelje „Visoka žuta žita“ za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti (2020.).
Autorica je više stotina natuknica o hrvatskim književnicima za domaće i strane leksikone i enciklopedije. Glavna je urednica Leksikona stranih pisaca (2001.; Povelja „Josip Juraj Strossmayer“), Leksikona svjetske književnosti–Djela (2004.; Povelja „Josip Juraj Strossmayer“), Leksikona svjetske književnosti-Pisci (2005.; Nagrada „Kiklop“) te izvršna urednica Leksikona hrvatske književnosti-Djela (2008.). Priredila je i popratila pogovorima tridesetak izabranih ili sabranih djela hrvatskih književnika (Matica hrvatska, Stoljeća hrvatske književnosti, Vrhovi svjetske književnosti, Croatica, Školska knjiga i dr.).
Autor fotografije na zadnjoj korici: Samir Cerić Kovačević
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 244 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-32-3
Maloprodajna cijena: 126,00 kn (17,00 €)
TAJNA ŽUTE KOCKE Saša Muminović
Roman
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 244 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-32-3
€16.72
Možda će vas ova knjiga podsjeti na neke vaše stare, duboko zakopane uspomene u podsvijesti, ali nemojte se nadati da će riješiti bilo koji vaš problem.
PREDGOVOR / OSVRT NA PRIČE
Tajna žute kocke posve sigurno nisu crtice neozbiljnog djeteta, ali su determinirane dječačkom iskrenošću kojom se spaja život nekada i sada. Točnije, bilo nam je veselo i lijepo djetinjstvo, zapišimo naša sjećanja, možda vama postanu nove odgojne metode. Autobiografske pričice i u ovoj drugoj knjizi nisu tendenciozno štivo. One su upravo kaleidoskop žudnje da se ništa ne zaboravi i ne podcjenjuje jer iz tih sjećanja postali smo ljudi … takvi kakvi jesmo, s manama i vrlinama.
Autobiografiju je teško ocijeniti nepristrano, napose kad „na leđima“ nosite dio tih priča u manjim ili većim rancima, što mišljenju daje posebnu notu. Volim romanizirane biografije, ali ne i autobiografije bilo koje vrste. One su odgovornost autora, istina, ali i veliki teret za procjenu, u kojoj valja biti iskren i jednostavan, upravo proporcionalno koliko je to i sam autor. Kad ste „životni koautor“ nekih crtica, odgovornost kritike je prilično labilna, pristrana i često prilično subjektivno obojena. Taština je vrlina glupih ljudi, često čujem, ali taština zbog znanja puno mi je draža inačica. Upravo na tu taštinu nailazimo i u Tajni žute kocke, u kojoj vrlina i znanje korespondiraju s ispisanim mislima.
Netendenciozno, otvoreno i naivno slažu se priče o stavu, mišljenju, navikama, tradicijama, i to upakirano u onaj blagi ironični humor koji osvaja i nostalgiju privlači. S druge strane, sada već možemo govoriti o stilu (malo cinički se smješkam), koji je ekonomično zamoran u nekim dijelovima kad se crticama pristupa dokumentaristički, kad ih se potkrjepljuje analitičkim, suhoparnim pojašnjenjem nečega ili nekoga, kad autor nastoji biti posve spreman odgovoriti na svako pitanje … pa i o meksičkim sapunicama … I dalje imam prigovore na konstrukciju i kompoziciju – gotovo sve se odnosi na tehnički dio, na redaktorsko križanje nepotrebnih dijelova sadržaja, ali to bih već stavila u rang stilske nonšalantne tvrdoglavosti, u kojoj stanuje baš Saša, dr. Saša Muminović. Tako to i treba biti.
Srebrenka Cernić Hotko
Kamanje, 2019.
SAŠA MUMINOVIĆ, TAJNA ŽUTE KOCKE
Čovjek od pamtivijeka ima potrebu ostaviti svoj trag u vremenu, da je bio, da je postojao, sanjao, radio, radovao se, tugovao… A da bi iza čovjeka ostao trag, treba nešto napraviti ili napisati, zapisati, ispripovijediti jer riječi čuvaju proživljena iskustva i vrijeme. Kako napisati autobiografiju, pokazao je Saša Muminović u svojem djelu Tajna žute kocke, u kojem je pitkim stilom zapisao bitne točke i manje epizode iz svog života i svoja razmišljanja, koji u čitatelju pobuđuju prisjećanje na vlastito proživljeno vrijeme u nekad zajedničkoj državi i današnjem novonastalom društvu na prostorima koje je obuhvaćala ta država.
U autobiografskom tekstu, napisanom ispovjednim, humorističko-satiričkim stilom, autor otkriva, ispisuje i opisuje svoj identitet. U tom djelu njegovo uistinu osobno nije više njegovo Ja, jer njegovo Ja je postalo junak osobne priče. Sam pisac je na kraju postao Ja teksta, postao je glas odgovoran za pripovjedni iskaz kojim je prikazao svoj život. Svojim tekstom pisac Muminović samo potvrđuje kako u autobiografiji kao obliku, zbivanja iz objektivnog svijeta imaju izrazitu osobnu notu autora, njegova proživljavanja tih zbivanja su i intimna i ponekad nepouzdana.
Muminović svojom autobiografijom traga za sobom, za svojim osobnim identitetom i vremenom koje je proživio pročišćujući svoja sjećanja jer svaka autobiografija je svijest o sebi. Prolazeći svojim sjećanjima i stečenim iskustvom, on u isto vrijeme stvara zamišljenu stvarnost prošlog i postaje ono što jest. Svaka njegova osobna priča iznosi njegovo cjelokupno iskustvo, koje više nije samo osobno iskustvo nego je i iskustvo jedne kulture u kojoj je živio, jezika kojim je govorio, obrazovanja koje je stekao i svih drugih dodira i situacija koje je proživio. Muminović s lakoćom piše o vremenu i običajima koje dijele ljudi s prostora bivše države Jugoslavije i prepoznaju se u njima. Anegdotalnim pristupom nasmijava recipijenta svog djela i upućuje na ljepšu stranu bivanja i zbivanja koja su s vremenom postala dio mnogih osobnih uspomena njegovih vršnjaka i poznanika, isto kao i mnogih suvremenika. U tkivo djela upleće zbivanja, misli filozofa, svoja promišljanja, ponekad i stihove umjetnika svojih suvremenika.
Pišući o svom odrastanju, piše i o podrijetlu geografskih imena raznih toponima, o društveno-političkoj situaciji, o svakodnevnom životu ljudi, o gradovima svog odrastanja, stasanja i o Ljubljani, gradu u kojem je proveo najveći dio svog kreativnog života i još uvijek živi. Isprepleće u svom djelu šaljive karakteristike pojedinih naroda i nacionalnosti s kojima se susretao i živio, njihove sličnosti i razlike. Opisuje uvjete u kojima se živjelo i radilo u staroj Jugoslaviji, i u njegovoj novoj domovini Sloveniji. Spominje i ono čega više nema, nove zgrade na mjestima nekadašnjih kultnih prostora te koliko i kako su ti prostori davali obilježje životima nekadašnjih sugrađana u Subotici, Beogradu, Sarajevu, Slavonskom Brodu, Valpovu, Samoboru… a prostori i institucije koji i danas postoje djeluju ipak drugačije na ljude jer su se ljudi promijenili, promijenio se život i sustav vrijednosti. Autor opisuje i suvremeni tržišni kapitalizam koji je nahrupio u novoosnovane države nastale raspadom Jugoslavije i počeo utjecati na mentalitet ljudi. Igra se s jezicima i značenjima, engleskim, slovenskim, hrvatskim, srpskim, mađarskim, talijanskim, crnogorskim i jezikom kojim se govori u B i H… a u tu igru uvlači i psovke koje su oduvijek i danas na prostorima bivše države bile i izvor zabave. Šali se s tradicionalnom medicinom u bivšoj i u svojoj sadašnjoj državi, pripovijeda zgode s medicinskim osobljem. Slijedom života posjećivao je službeno Kinu, SAD, Argentinu i donosi zanimljive detalje i zbivanja iz tih prostora i njihov utjecaj na našu kulturu i njega samog. Poput Ephraima Kishona šali se sa svime pa i s karakterističnim sadržajima današnjice: paintball, fitness, team building…
Sagledao je autor svoj život iz rakursa današnjice i donio nam toplinu i vedrinu prošlosti, prošlih zbivanja koje generacijski prepoznajemo u obliku humoreski. Novim mlađim čitateljima donio je pregršt informacija u kakvom smo društvu mi stariji odrastali, njegove prednosti i nedostatke, a također je s dozom ironije opisao i kakav je danas svijet koji nas okružuje nižući i komentirajući fiskalizaciju, bankovne kartice, uzroke pretilosti („debelosti“), pandemiju korone, izolaciju stanovništva i druge navike koje vladaju u društvu, kao i suvremene civilizacijske dodatke bez kojih više ne
znamo živjeti (Facebook, Google, internet, kompjutorski programi…) koji prate njegov život i živote svih nas u suvremenom društvu današnjice. Nije preskočio ni današnje ekološke probleme, naravno s vedrim ironijskim pristupom kroz šalu.
Čitajući njegovo fluidno, pitko i humoristično djelo, čitatelj, autorov suvremenik, proživljava i svoje osobno iskustvo iz prošlosti uz povremene salve smijeha. Muminović u svojoj autobiografiji iznosi i svoj vrckav stav o životu koji je potkrijepio razmišljanjima drugih autora:
Život je samo san dok nas smrt ne probudi, ili optimistično: Nešto malo zajebancije prije vječnosti.
Kako autobiografija kao oblik pomaže razumijevanju i shvaćanju osobnosti koja ju je napisala, njezine naravi, pogleda na život i svijet, u isto je vrijeme i zapis o vremenu u kojemu je ta osobnost živjela kao tzv. „mala povijest“, može se zaključiti kako je Saša Muminović vedar i razigran čovjek koji prihvaća život s prpošne i šaljive strane te ima potrebu dokumentiranja tih krhotina sjećanja. Određena odstupanja u strukturi teksta ne narušavaju zadovoljstvo pri čitanju i proživljavanju sadržaja koje djelo donosi.
dr. sc. Dubravka Bouša
O AUTORU
Hrvatskih korijena iz Osijeka, uz odrastanje u Subotici, a danas sa stalnim prebivalištem u Ljubljani, dr. sc. Saša Muminović pravi je primjer fluidna identiteta u postmodernu društvu.
Ekonomični ekonomist, predsjednik uprave poduzeća AquafilCRO u Oroslavju, direktor i član uprave u poduzeću AquafilSLO u Ljubljani, a od nedavno i predsjednik SLO CRO Poslovnoga kluba.
Oslanja se na blagu ironiju, samoironiju, empatiju i simpatiju prema ljudima, običajima i životnim previranjima diljem naših regija koje su nekada bile objedinjene u jedinstvenu multinacionalnu sredinu. Ne živi od pisanja, i to mu dopušta luksuz amaterske iskrenosti. Osjećaj za pravičnost, nedržanje jezika za zubima, nedostatak lažne skromnosti i nezainteresiranost za sport često su ga dovodili u neprilike, iz kojih je možda nešto i naučio.
Ova knjiga nastavak je njegova književnog prvijenca Kratke priče od aprila do travnja (Split, 2018.), bez pretenzija stvaranja velike literature, već šarmantno dobre – primjerene svakoj plaži i godišnjem odmoru.
Poezija
Uvez: Meki
Broj stranica: 104 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-36-1
€13.24
BESKRAJNA TRAKA SNOVA
Stjepan Crnić, Misli pod zvijezdama
Kada bi se rezime poetskoga uratka Stjepana Crnića Misli pod zvijezdama morao podvesti pod nekoliko ključnih značajki, ja bih kao reprezentativne odabrala riječi: san, zbilja, misao, zvijezde, ljubav, sjene. Razlog tomu nije samo njihova učestalost nego i mnoštvo kombinacija i suodnosa među njima koji tvore najrazličitije poetske slike, a vezuju se uz različite kontekste: djetinjstvo, mladost, svakodnevicu, promišljanje poezije, memento mori…
U izvjesnom smislu mogli bismo reći da autor rabi neke od najfrekventnijih motiva u poeziji, ali ih uobličuje na sebi svojstven, tih i nenametljiv način, uz brižljiv odabir stilskih figura i probrane rime. Već naslovi triju ciklusa u zbirci (Misli svakodnevne zbiljnosti, Misli ljubavnih maštanja i Misli ljubavnezbiljnosti) sugeriraju da lirsko ja Stjepana Crnića registrira izvjestan nesklad između mašte i zbilje, svakodnevice i snova, ali i da ga nastoji, kako na ljubavnom, tako i na osobnom planu, premašiti.
Prvom pjesmom u zbirci, Dječak u velikim djedovim čizmama, autor naznačuje kontrastnu atmosferu: slika dječaka dozvana iz prošlosti (ili zaborava, kako se u pjesmi također veli), rezultatom je samoće koja „kaplje naokolo“. U ovoj se pjesmi autor iz prvoga lica kojim započinje pjesmu prebacuje u treće lice onoga momenta kada se prepozna u dječaku. Ako dakle vremenska distanca uvjetuje govor o dječaku kao o drugome, ugodna emocija što ju izaziva sjećanje svjedokom je projektiranja vlastitosti u to drugo, doživljeno kao milo, bezazleno, zaštićeno i povlašteno ne(sa)znanjem o nedaćama života. U ciklusu Misli svakodnevnezbiljnosti, obilježenom čestim reminiscencijama, recidivima prošlosti, susrest ćemo se i s pjesmom Sjena moje majke, koja također evocira dragu figuru, gotovo inspiraciju pjesniku: „Najljepše priče nastaju/ i najljepše pišu se bajke/ kada moja sjena korača/ uz sjenu moje majke.“
Sjene kao manifestacije dvostrukoga, usporednoga postojanja subjekta (i ne samo njega) imaju najmanje dvojako značenje: one su put od zbilje k višemu obliku saznanja i nedokučivim svjetovima s jedne strane, ali isto tako može ih se tumačiti kao zaštitničke entitete: tamo gdje su bića nemoćna da se brinu o sebi (u zoni sna ili nesvjesnoga, u svijetu nedovoljne zrelosti), one (sjene) se javljaju poput mitoloških predaka zaduženih da čuvaju dom: „Skrivaju se u mraku/i šapatom tihim pričaju priče/ – prolaznike plaše,/ a djeci pričaju uspavanke.“ U pjesmi Opomena jedini zalog života na zemlji upravo su sjene, no one su i veza između života i smrti. Upravo ovu pretvorbenu moć koju posjeduju sjene (koje redovito odražavaju oblik od kojega nastaju) susrest ćemo i u kratkoj, no učinkovitoj pjesmi Vječnost. Ni mene više nema naslov je pjesme u kojoj je riječni tok onaj garant prolaznosti, neumoljivosti vremena, ali i neprestanog protjecanja što potire konačnost.
Moglo bi se naprečac zaključiti da se refleksija prvoga ciklusa zbirke Misli pod zvijezdama odveć okreće motivima prolaznosti. No, usporedno s pjesmama u kojima je lirsko ja duboko uronjeno u „beskrajnu traku“, što se u istoimenoj pjesmi doima kao summa summarum ljudskoga putovanja zvanog život, čitamo stihove što prirodu i njene ljepote izdašno i promptno slave (Proljeće, Buđenje, Krasota, Jesen, Zagrljaj…). U Pjesmama života čak se javljaju elementi anakreontske poezije, očitovani ponajprije u posljednjim stihovima: „I pjevam s pticama, morem i vjetrom,/ pjevam – s orkestrom života! “ U nekim se pjesmama čitateljstvo traži među mlađom populacijom, čemu svjedoči npr. Ljeto: Svaki dan kiša pada/ a ljeto je stiglo./ Čudna mi čuda, reći će netko/Što se dogodilo to?“ U pjesmi Jesen ovo godišnje doba nastoji se usporediti s bajkom, što ne čudi nekoga tko je čitao prozu Stjepana Crnića: u njoj je fantastika, bajkovita atmosfera nerijetko stjecište opisanih događaja.
U naredna dva ciklusa u središte pozornosti dolazi ljubav: ona sanjana, na mnogo načina povezana sa žanrom bajke, i ona istrgnuta iz konteksta zbilje, u kojoj se umjesto harmonije, idilične predstave dvoje zaljubljenih pjeva o rastanku, tuzi, rezignaciji. Poput Đulića i Đulića Uvelaka J. J. Zmaja, ciklusi Misli ljubavnih maštanja i Misli ljubavne zbiljnosti donose zanos i otrežnjenje, slatkoću prvotnih dojmova i gorki okus proživljena iskustva nakon rastanka. Konflikt između maštanja koja se usmjeravaju k voljenoj ženi i zbilje koja ne ide u korist ljubavi unosi elemente dramatičnosti u poeziju Stjepana Crnića. Od pjesme U snovima, kojom otpočinje drugi ciklus, pa sve do Točke, koja (simbolički i bukvalno) zatvara zbirku, prijeđeni put protagonista pjesničke knjige počinje u once upon a time miljeu, a završava u melankoličnome štimungu mirenja s odsustvom drage, zastajkujući u nevjerici komparacije. Hiperbola, poredbene figure i posebice stilska izričajna sredstva ponavljanja bit će autorovim saveznikom u mapiranju prostora između maštanja i onoga stanja koje lirsko ja doživljava kao sumornu (i sumarnu) realnost.
Tako recimo, u pjesmi Naše zvijezde svaki pokušaj prebacivanja u predjele u kojima se ljubav doima korespondentnom s nebeskim znamenjima završava negacijom: „Tražio sam ih/ ali našao ih nisam/ jer vjerovah da su zvijezde zagrljene kao i mi/ a takvih nije bilo.“ Tek u posljednjem stihu postaje jasno da se ljubav pretpostavlja astronomskim tijelima kao jača sila. I nisu samo zvijezde i druge nebeske figure podčinjene glasu ljubavi – to su i prirodni fenomeni, te meteorološke pojave koje, baš kao u poeziji romantičara, imaju pratiti silinu osjećaja lirskoga bića i njegovu nepokolebljivu vjeru u ljubav kao najviši princip bivstvovanja. U pjesmi Nećeš mi vjerovati čitamo: „Nećeš mi vjerovati ako ti kažem/ da su rumene zore samo odsjaj tvoga lica,/ da je ovo proljeće došlo samo zbog tebe…“ Katkad tek dekorom (kao u pjesmi Večer, ljubav i mi), prirodne i nebeske pojave su ipak češće antropomorfizirane kako bi iskazale solidarnost i sudjelovale u unutarnjem svijetu ljubavnika (pjesme Samo za nju, Zvijezde i mjesec, Zar uzalud je poći zvijezdama u susret? itd.). No, kako zadržavaju neka od ranijih svojstava, ove figure, ponajprije hiperbolizacija, ukazuju na bezvremenost ljubavi, koja, poput bajke, ne robuje vremensko-prostornim realnostima. Ona ne ovisi o nazočnosti voljenoga bića, dapače: iz nje se može izaći nakratko, može ju se trajno napustiti (kao u pjesmama Hoće li ti biti žao?, Naša ljubav je tu, Moja plavuša putuje dalje…), ali se potencijal izmaštanoga ne može ukinuti realnošću. Čak i kada je ljubavna zbiljnost, kako ju autor naziva, odnijela prevagu nad maštanjem, riječ je samo o pitanju ishoda: maštanja ostaju, jer ona su alternativom „posljednjoj riječi“, odsustvu, osami.
Vratimo se prvomu ciklusu i pjesmi San. Onirička vizija o kojoj se pjeva u prvom dijelu pjesme usmjerena je ka utopijskom ustrojstvu svijeta, ka takvom društvenom sustavu u kojem „ljudi/ raznobojnih lica/ hodaju smjelo, zagrljeni,/ u istom kaputu…“ Nakon slika harmonije i mira, slijedi kontrast: „Probudio sam se rano./ Na radiju vijesti o ratu.“ Pjesma završava željom da se san vrati, točnije, lirski subjekt nastoji se što duže održati u stanju fantazije kao oponirajuće teškoj zbilji. Iako je rat nazočan tek posredstvom vijesti, njegova je neminovnost snažno djelovala na stanje probuđenoga sanjara, te se već spomenuta beskrajna traka snova doima zaista kao jedino spasonosno rješenje. Dakle, usprkos mislima koje su ponekad usmjerene k svakodnevici, mašta je ono željeno mjesto pod zvijezdama u kojemu se fragilno i nježno pjesničko biće osjeća zaštićenim i povlaštenim poput djeteta. Upravo u jednostavnim, suptilnim putovanjima k mjestima iz prošlosti, k prostorima imaginacije, sjećanja i snova, u kojima ono što je nekada bilo i dalje postoji, a bez suvišnih introspektivnih digresija i zbunjujućih refleksija kojima često robuje suvremena poezija, leže ljepota i ljupkost Cnićeva poetskoga izričaja.
Fotografija na četvrtoj korici: Ivo Lučić, selo Ravno, BiH
Naslovnu i IV. koricu izradio: Božidar Bekavac Basić
Fotografije u knjizi preuzete iz obiteljskog albuma
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 64 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-38-5
Maloprodajna cijena: 75,60 kn (10,00 €)
RUŽE MAJCI DAROVANE Marija Lučić
Poezija
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 64 str.
Format: A5
€10.03
POGOVOR
Ove su pjesme živjele u mome srcu kao upisane slike moga djetinjstva i života jednog krajolika. One su prave male oaze života koje su sa mnom suživjele. Bilo je potrebno sjesti i prisjetiti se, oživjeti ih i zapisati. Platon govori o prožimanju duha kroz sjećanje kao o bitnom određenju ljudske duše. Moglo bi se reći: sjećati se, dakle biti.
Zbog stila prepričavanja živih slika, ove su se pjesme zatekle između proze i pjesme ili su istovremeno i pjesma i proza. Moglo bi se reći da je to još i zbog toga što je ondašnji narod živio pjesnički i u vjeri otaca. Očima vjere gledao je na život i imao čvrsto zajedništvo saliveno ljubavlju. Ali nije bio svjestan toga, nego se magnetizmom življenja i opstanka privlačio u nadi, vjeri i ljubavi. Slikovito rečeno, duša naroda bila je cvjetna livada, mirisava i puna radosti. Stoga je svaki pojedinac bio originalnog karaktera i pristupa životu, kao i sav kraj. Platonovski rečeno, pjesme su odrazi duše jednoga kraja, moga zavičaja. Duša se uvijek sjeća gdje je nastala, kako je postajala i stoga zna što hoće.
Ovdje je pjesma u vidu majke i pjesma za majku. Majka je naša roditeljka, zbog toga je ona uvijek prva do nas. Ona je ujedno pitanje svih nas. Ona je “naš najbliži bližnji”, kako kaže jedan moj prijatelj. Tako je domovina majka, i zemlja je majka zemlja, i majka je Crkva.
Najprije je iznenada i neočekivano nastala pjesma Mama. Proizašla je iz naših obiteljskih zajedničkih priča i prepričavanja. Nakon što ju je pročitao, Ivan Bekavac Basić, osjetljiv za baštinu i domaću poetičku proizvodnju, potaknuo me da nastavim “prepričavati”, što sam i učinila.
Svi koji su čitali pjesme imali su veoma slično iskustvo, odnosno doživljaj, pa i oni koji nisu izravno pripadali ovom zavičaju, ali su im se življenja krajolika preklapala. Osim što će Zbirka moći zaživjeti vedrinu u dušama čitatelja, ona će ukazati na jedan zavičaj koji stoji neobjašnjivo skriven u srcu Europe. Protiveći se takvoj skrivenosti, i sama sam ga htjela otkriti u pjesmama koje imaju posve realističnu narav.
Meni je dugo smetala ta nedaća života – na silu se iseliti i sve svoje napustiti i ostaviti, tako da ni sam više ne vidiš svoju pravu bit i narav. Otada uvijek nastupa neka prilagodba i više nigdje ne pripadaš po zavičaju i običaju, nego po snazi djelovanja. Sve svoje nosiš i polažeš u nove mješine, iako nitko više ne govori tvojim jezikom, osim onih rođenih. A svima njima, posebno mami, veliko hvala na svemu darovanom, kao i na ovim pjesmama i ovoj Zbirci.
Pred nama je jedna osobita zbirka pjesama. Napisana je povodom devedesetog rođendana gospođe Julke Lučić (1932.). Pjesme je napisala njezina kći Marija (1966.) kao dar majci za rođendan, ali kao sjećanje na dane djetinjstva. Zbirka je naslovljena Ruže majci darovane. Donosi sjećanja na djetinjstvo na selu i gradu od prije kojih pola stoljeća. Već je često rabljena izreka da smo odande gdje smo ugledali ovaj svijet i proveli prve godine svojega života. U ovom slučaju to su selo Ravno u Bosni i Hercegovini i Dubrovnik u Hrvatskoj. Tu je pjesnikinja doživjela ono intenzivno što čovjeka prati kroz život. To su roditelji i braća i sestre, bake i djedovi, te stričevi, tetke i najbliža ostala rodbina. Potom slijede djeca – prijateljice i prijatelji iz najbližeg susjedstva, te društveni radnici u toj sredini: svećenik, policajac, trgovac, učitelj, i ostali radnici: bilo ratari, bilo zanatlije. Prva iskustva u susretu sa starijima i posebno igre s vršnjacima ispunjavaju čitav svijet tih ranih godina. Također to je i drugovanje s domaćim životinjama, ali i susret s ne poželjnim zvijerima i gmazovima, posebno sa zmijama. No, i cvijeće, posebno ruže i kalene (sunovrati) zaokupljaju djetinji osjet mirisa i užitak u ljepoti jarkih boja. Imati snage o tome progovorit s ljubavlju i radosnim sjećanjima, veseli svakoga odraslog čovjeka jer ga ti trenutci vraćaju u djetinjstvo.
Naprijed nekoliko iznesenih tema u stihu je obradila pjesnikinja Marija Lučić. Njezin životni put od seoske djevojčice do učenice u Dubrovniku, potom gimnazijalke u klasičnim odjeljenjima, pa studij filozofije i klasične filologije – grčkog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te potom postdiplomski studij u Njemačkoj iz područja režije, rad na HRT-u i priprema znanstvenog rada o kinematografiji u oslonu na Platona predstavlja nam donekle interese autorice, ali i upućuje na pristup pisanju i u ovoj zbirci pjesama.
Dakle, obrazovanje je utjecalo na gradnju stiha, koji je u ovoj zbirci slobodni stih, ali prepoznajemo u sintagmatskim cjelinama i narodni deseterac i osmerac, zatim osjećamo ritam antičkih stihova, bilo heksametara i pentametara, bilo ostalih metara koje su koristili grčki pjesnici a autorica ih je upoznala na studiju.
Treba naglasiti da autorica ne preže ni od zavičajnoga govora, pa ćemo u pjesmama pronaći puno riječi koje se koriste u njezinu zavičajnom govoru sela Ravno na lijevoj strani rijeke Neretve kao i bliskog zaleđa grada Dubrovnika u kojemu nastavlja živjeti negdje od desete godine života pa do završetka gimnazije. Upotreba zavičajnog govora nametnula je autorici obvezu izrade rječnika manje poznatih riječi.
S druge strane u pojedinim pjesmama osjećamo ritam naših dječjih brojalica, da bi autorica odmah u sljedećoj pjesmi prešla na stihove s potpuno drugačijim ritmom.
Kako bismo sve to naprijed navedeno potvrdili na pjesmama koje nalazimo u zbirci, pokazat ćemo na nekoliko primjera. Posebno zbirku određuje upotreba glagolskih vremena i načina čime autorica postiže živost u obradi tema koje se pojavljuju u pjesmama. Tako je u pjesmama puno aorista (bih, bi, bismo, odlučih, ostadoh, ubrasmo, mogoh, zabolje, prenu, ispustih, ulovi, smrska, skoči, poče, dopaše = dopadoše), imperfekata (bijah, bijaše, bijahu, željah, nagovaraše, znaše, držah), historijskih prezenta (pade, poznade), imperativa (dadni, radi, spremaj, sijevaj,) i kondicionala (kad bi pao mrak, uvijek bi … pretrčao). Sve to pjesme čini živima, žustrima i napetima. Također nailazimo na zavičajne oblike prezenta svršenog glagola početi: počme umjesto počne, npr. Počme striko brati cvijeće u pjesmi Miris kalena kao i aorist glagola dopasti: dopaše umjesto dopadoše, npr. u pjesmi Snovi: Kad osinja iz odrine / na nju pade / dopaše je svekolike jade! Susrest ćemo i oblik imperfekta koštade umjesto koštaše od glagola kȍštati, npr. Nesporazum me taj / koštade bombona…
II.
Ova rukovet od sedamnaest pjesama skupljena u jedan lijepi svežanj naslova gdje se govori o cvijeću (Miris kalena) i domaćim životinjama (Ovca Bela), o dječjim igrama, (Igra parcela, Bunker i grdosija), o roditeljima i roditeljskoj ljubavi (Mama, Rođendanskaruža, Zagrljaj, Roditelji), o babi Mari (Snovi), o odraslima u svojoj sredini (Selo veselo, Televizija, Čitaonica, Sjećanje na djetinjstvo, Traktorist Milenko, Škola, Učitelj, Misa) plijeni svojom jednostavnošću, iskrenošću, ali i velikom količinom podataka i tema da se čitatelj zapita: zar u toliko malo riječi toliko obrađenih tema s više gledišta. Naprosto rečeno u ovoj maloj zbirci sažet je život s puno obrata, osjećaja i sjećanja.
III.
Sama autorica u Rječniku manje poznatih riječi osjetila je potrebu da protumači značenje glagola sijevati u prenesenom značenju pa kaže „sijevaj ‘vamo, sijevaj tamo mahnitaj, skači bez mjere, ne znaš na koju bi stranu“. Ja bih iz konteksta dodao da ovdje „sijevaj“ znači „trči ‘vamo, trči tamo“ jer posao majke je u kući i obitelji takav da nema kad odmoriti i mora raditi sad jedno, a sad drugo, što i autorica pojašnjava drugim stihom: „pravo kolo – život zvano“ (Mama).
Inače u pjesmama Mama, Roditelji, Misa autorica donosi svu dinamiku obiteljskog života i to iz perspektive djeteta, koje uči način života i ponašanja tradicionalne obitelji. Majka je ono biće u kojemu dijete prepoznaje i ljepotu i draž osobe (Moja mama ima oči boje meda / (…) sve je ljekovito, bajkovito / (…) kao samo nebo,) ona je koja savladava sve prepreke (Sve preskače ona: brda, dole, / vruća pije hladne vode. / (…) sve radosno i veselo radi / lojanicu spremaj / da preživišdan bez gladi).
Ona brine i o odgoju izvan kuće kad djecu šalje na nedjeljnu i blagdansku misu. Tada je zahtjevna i neumoljiva (Najprije bi mama grmjela, / dok zvoni prva. /„Ustaj, diži se, treća zvoni! / Svi su odavno na misu pošli!“) (Misa). Ono što je djeci na selu svakodnevnica ne mora biti djeci u gradu, pa bih u nekoliko riječi rekao da na seoskim župama prije sv. Mise u nedjelju i blagdane veliko zvono sa zvonika poziva vjernike na misu i triput zvoni da se vjernici orijentiraju kad poći i na vrijeme k misi doći.
Kao što je ustajanje dio svakodnevnih obveza, tako je i polazak na spavanje. Roditelji su tu bili odrješiti i kratki – Mama i tata su imali shemu / za kraj dana: /„prekrsti se i spavaj!“ // (…) Da l’ u selu ili Gradu,/ uvijek isto … (Roditelji).
Teška su iskustva kad se ne podudaraju roditeljska i dječja gledanja o čemu će autorica progovoriti u pjesmi Zagrljaj. Pjesmu treba pročitati cijelu, a ovdje ću samo naznačiti bol koju dijete doživi od roditelja (ovdje oca) koji traži od djeteta način ponašanja koji do tada nije upoznala pa u pjesmi kaže: … Ne sjećam se / da je ikad takav bio… / On bijaše blaga blagost, / zato smetalo je / još i više. (…) Još bi gore, / zamjerih se tati / koji me iz zagrljaja vrati. (Zagrljaj).
Bake su pak nešto drugo: Ako si s babom Marom / na konak pošo, / izbrojio bi Anđelu čuvaru / molitvicu kao pjesmu, / i gledao kroz prozore / visoko gore, / kako se zvijezde gnijezde / i hoće li sutra biti vedro / ili kišno. / Kod babe Mare / to je uvijek bilo isto. (Roditelji) Posebno je emotivna poduža pjesma Snovi o babi Mari koja je bila samo jedna i nisu imali „nijednog đeda“, život babe mare bijaše težak, a ipak je uz sve nedaće „bila duha vedra“. Babin pristup djeci bio je opušteniji, a što joj se nije kod djece sviđalo nastojala je promijeniti nagovaranjem, a ako i to nije išlo, onda je davala primjere što se dogodilo ili se može dogoditi ako se postupi po dječjem nagovoru, pa čitamo:
Izmišljala ona priče svake, / ovakve i onakve, / samo da se / u svoj krevet vrati. // Bijaše to pobuna prava. Ne znade se tada / ko bi dijete, a ko baba. (…) // Na trenutak iznevjeri ona / moje želje, / moje nade / i moje ideje. Stoga pjesnikinja zaključuje: Kad odrasli s djecom / požele sanjati, / oni trebaju znati / da snovi neće nikada prestati… Slijedi pjesma života sa strikom Ivanom (Miris kalena), prijateljstvo s ovcom Belom (Ovca Bela), igre s vršnjacima (Igra parcela, Bunker i grdosija, Televizija), dobrohotnom Milenku iz drugog sela (Traktorist Milenko), život u prvim razredima osnovne škole (Škola), ponašanje na ulici i u društvenim prostorijama (Čitaonica), život na ulici i prilagođavanje ponašanja prema ljudima (Selo veselo, Sjećanje na djetinjstvo). Posebno lijepa iskustva u osnovnoj školi kad je došla u Dubrovnik, a to joj je priuštio suosjećajan učitelj Antun Ogresta (Učitelj). Pjesmu treba pročitati cijelu, a ja ću izdvojiti, ne najljepše stihove, već one kojima mogu pokazati što učenik cijeni kod učitelja: I sve što sam najprije zavoljela / zagledana u Grad, / otkrio mi je moj učitelj Antun Ogresta, / koji je isto kao i ja došao sa sela. // On nije gledao na razlike / pokrajina ni imena…, / tražio je život iznutra / skrojen od uzdarja i darova. // Za mene je to velika uspomena / i prava škola, / moj učiteljAntun Ogresta / iz Dola.
I na kraju završimo pjesmom Rođendanska ruža: Rođendanska ruža / na stolu / miriše za tebe, / mama. // Uz nju pregršt lijekova / i broj devedeset, / Marojev rekvizit za ukras, / i svijeća da puhneš. (…) // Zdrava da budeš.
Recenzenti: Dr. sc. Tvrtko Vuković; Dr. sc. Dubravka Slabinac Bouša
Znanstvena studija
Urednica: Zorka Jekić
Oblikovanje naslovnice: Božidar Bekavac Basić
Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Biakova d. o. o.
Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 212 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8136-61-0
Maloprodajna cijena: 126,00 kn (17,00 €)
KONCEPT ŽUDNJE U POEZIJI VESNE KRMPOTIĆ Tamara Bakran
Znanstvena studija
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 212 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8136-61-0
€16.72
PRIJE UVODA
Odluka da pišem doktorat o odnosu žudnje za transcendencijom i poezije proizašla je iz moje svakodnevne zapitanosti nad tajnom tog odnosa i zašto tu tajnu pronalazim upravo svojim gorućim pitanjem, tako tijesno i značajno vezanim za sebe, s obzirom da sam i sama pisala i pišem poeziju od svojih najranijih dana. Pjesnikinja Vesna Krmpotić, rekla bih, bila je više slučajan izbor, ako slučajnosti postoje, za koju sam tek blijedo shvaćala da bi mogla poslužiti kao plodno tlo mojim spoznajnim nastojanjima jer se i sama bavila kroz svoj opus upravo tim odnosom. Međutim, kad sam dublje ušla u njenu poeziju, učinilo mi se da se tu, kroz njezine pjesme, utjelovljuje jedna ideja o poeziji koja mi je strana, čak i odbojna, i koja me vukla zapravo da s njom polemiziram. Ta ideja nije bila samo autoričina, ona je utkana i u tradiciju. U trenutku dok sam pisala rad bilo je u meni nečeg buntovnog, anarhističkog, idealističkog, i ja sam se latila pera kao mača. Sada kada je to razdoblje iza mene, s odmakom, i nekim novim životnim momentima koji su mi donijeli nove uvide i oblikovanja, a i kada je moje majčinstvo počelo u meni zreti na jedan novi način, posramila sam se svoje žestine, i čak sam razmišljala kako bi možda bilo bolje da se ova knjiga i ne objavi. S druge strane, taj rad je dio mog puta i ne mogu ga zanijekati, sa svim njegovim krutostima i manama. Sinteza do koje sam došla u tom radu me veselila, nadahnjivala, i na neki način još i sada ona jest baza mojih daljnjih traganja, ali do nje ne bih došla bez Vesne Krmpotić i njenih hrabrih nastojanja i originalnog pjesničkog puta, niti bih otvorila pitanja koja su mi se učinila važnima da se nisam susrela upravo s Vesnom Krmpotić. Iako sam to iznova i iznova naglašavala dok sam pisala, a sada još svjesnije nego prije, izričem kako taj rad za mene jest sinteza, no nekom drugom će to tek biti teza. Također, sinteza je to takva za mene koja i dalje zrcali svu gibljivost i žitkost nutarnjeg i vanjskog, beskonačnost i nedokučivost zbilje čovjeka, zbilje pjesme.
ŽIVOTOPIS AUTORICE
Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, završila Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i HDKDM-a. Pjesme su joj objavljene u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj Istri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci, Riječi te su, kao i priče za djecu, čitane u emisijama Trećeg programa HR-a Riječi i riječi, Poezija naglas, Priča za laku noć i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću 2008. Na natječaju za dodjelu književne nagrade Milivoj Cvetnić 2012. osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i zbirka joj je objavljena 2012., a 2013. nagrađena je nagradom Slavić za najbolji autorski prvijenac objavljen u 2012. Druga zbirka pjesama Pastirica skakavaca objavljena je 2014. Ministarstvo kulture joj je za zbirku Pastirica skakavaca dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2014. Treća zbirka poezije S jezerom izdana je 2016., a 2017. zbirka kratkih priča za djecu Gvalup i druge priče. 2018. je od Ministarstva kulture dobila potporu za književno stvaralaštvo, za objavljivanje četvrte zbirke pjesama Bršljanduša. Do sada joj je objavljeno devet slikovnica od kojih je slikovnica Ruša je slutila 2017. ušla u izbor za nagradu Libar za vajk, Babasova i kraljičino stablo je 2018. ušla u finale za nagradu Ovca u kutiji, a Gvalup i druge priče u finale za nagradu Anto Gardaš iste godine. Ta je knjiga uvrštena i u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu.
Knjiga je tiskana uz novčanu pomoć Zagrebačke županije
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 224 str.
Format: B5
ISBN 978-953-8375-30-9
Maloprodajna cijena: 168,00 kn (23,00 €)
SVJETOVE NADILAZIMO Zlata Cundeković
Poezija
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 224 str.
Format: B5
ISBN 978-953-8375-30-9
€22.30
KNJIGA NAPUTAKA
Knjiga pjesama Svjetove nadilazimo Zlate Cundeković sastoji se od petnaest ciklusa (Vrijeme vedrine, Preljubnička jeka, Daljina blizina mi, Nepovodljivi, Lude godine, Za radost, Novi hajduci, Zajedničke živosti, Određene osobnosti, Pjesma u pjesmi, Čuvajmo planet, Plodni svijet, Prirodno se dogodi, Zasebne i zasebni, Odavde do negdje). Unatoč prividnoj heterogenosti koju sugeriraju naslovi ciklusa, lako je uočiti da je to svojevrsna poetika svita stiha u kojoj se smjenjuju lirični i dramatični stavci, oni sporog i oni ubrzanog ritma s afektivno punktiranim dionicama.
Uvodnom ciklusu knjige (Vrijeme vedrine) dominira neka mocartovska vedrina koja međutim „vrije“, da se u sljedećim stavcima ljubavna tema, bez bijega od tjelesnosti, počne isprepletati s onom društvenom za koju je autorica također vrlo zainteresirana, a sve je to protkano pastoralno-ekološkim prizvukom. Svaki ciklus u knjizi najavljen je grafikom drugog umjetnika koja je u simboličkom odnosu sa sadržajem pjesama koje slijede.
Zbirka završava ciklusom „Odavde do negdje“, onostranim, transcendentalnim prostorom, nekim, jezikom glazbe govoreći, h-molom, s pozicijom lirskog subjekta koji je i „iznad“ i „ispod“, s konstatacijom da „bili smo tu negdje // brodili i odbrodili“ (Plovimo kroz vrijeme), da smo „prolazni planet“. I opet se sve vraća onoj ishodnoj Riječi koja, kako piše Ivan, bijaše u početku i koja nikad neće proći.
Zlata Cundeković ni u ovoj knjizi, kao ni u onim prethodnima, ne ustručava se izricati izravne, čak i propedeutičke poruke i pojedincima i društvu kao cjelini, nizati naputke za život, kojih se i sama pridržava, koje poštuje: „potraži prirodu / grickaj slad / ispruži se po potrebnoj mjeri / za jasan sadržaj…“ (Potraži prirodu) ; „podijelimo srca / ne ostavljajmo ih u sjeni (Imenom) ; „za slavlje i za zdravlje darujte si / pomiješani napitak dobrote“ (U mislima). K tom poručuje: „znate li da vas želim / tu protočnost samosvojnih zvukova / podijelite sa mnom“ (Vedrina); „nismo sami na zemlji / iz dobivenog dara / služno i nezaslužno / uzimamo kisik iz prirode / dajmo taj djelić / dohvatljivog dara / i drugima / u prkos vremenu“ (U prkos). Nju kisik „draška“ (Draškanje kisikom), kao i ljubav: „srknuli smo slast / i srknuli smo u slast / ponovno srknuli slast / lebdjeli u sigurnoj zoni / markirali osjećaje / zarolali ljubav / napunjeni“ (Slast). Međutim, pjesnikinji je jasno i to da „proizvod je ljubavi / njen / loptasti trbuščić“ (Kratke ljubavne, 2), da „ljubav započinje s radosnicama / suzicama / ljubav završava sa žalosnicama / nemir je ruševni iznutra“ (Kratke ljubavne, 4). Ljubav često potroši ironija a ona ne bježi od ironije, dapače, njome se brani onda kada sve postane samo „sjećanje na želju“, samo spoznaja da „zakasnili smo oboje / odcvale nam godine / za zajedničku želju“ (Želja). Bez obzira na to ona piše : „čekam te / da zapalimo / svoje ognjište / razodijevajući se / uz plamenje“ (Ognjište). A „ostale su otvorene usne / i u vlažnosti se presijavaju / strujanja dopiru u grudi / uzdah između vjernosti i mirisa / zanoći“ (Spojile se nježnosti). I otvoreno pita: „osjetiš li i ti isto slobodni ljubavniče / dok me zasipaš vjetrom snova“. Taj slobodni ljubavnik je „oceanski div, plavetni kit“, njemu poručuje : „imat ćeš me“ (Plavetni kit).
Pjesnikinja zna da je oksimoronski „daljina u blizini“ i zato piše; „ja sam ti daljina u blizini“ (Daljina u blizini), otkriva njemu slobodnom slobodno svoju želju: „hoću da mi / pod uho / ljupko i nježno fućkaš / kao što uspavani kolibrić hrče / želim da u sunčevom krugu / smirimo frekvencije / i funkcioniramo / kao filharmonijski orkestar“. Ironija i rječnik „neprikladan“ za uobičajenu ljubavnu liriku spašavaju je od sladunjavosti od koje, kad god joj to treba, bježi.
Svoj autoportret pak donosi u pjesmi „Tu sam gdje sam“: „Građanka sam triju naroda/ po rođenju Hrvatica / pridodali mi jugoslavenstvo i europejstvo/ a ja volim pučku hranu / iz mješovitog jelovnika / svakog naroda / tu sam gdje sam / ja sam ja“. U ime svog snažnog osjećaja samosvojnosti ona se ne ustručava oštrim nimalo pjesničkim, ponekad čak i „plakatnim“ jezikom šibati mnoge pojave i pojavnosti u našem sadašnjem društvu i dalje nižući svoje naputke koje možemo nazvati njenim savjetima za dobro i čestito življenje, „za vibracije ljepote“.
U ciklusu „Novi hajduci“ obara se zato na „žgadijance“, „dvostruke“, „prepredenjake“, „novokomponirane dvoglavce“, „čarobnjake nereda“, na sve one koje naziva „svijet vukova“, s opomenom da „svi će imati dva puta jedan u zemlji“. Ona živi za ideale „da budem svoj“, želi „održati unutrašnju čistoću“ (Glave mi), otvoreno prosvjednički govori protiv onih koji „sami sebe za nova uzvišenja cijepiše / i snebivaju se da mladosti nema / a u duh ugradili si bez karaktera / meni daj njima ne daj“ (Hajduci). To je njen slobodni krik, uzvik: „želim čuti govorenje istine / za trajanje stvarnog života“. Nastoji govoriti tu / takvu istinu čak po cijenu da njezin stih me bude nimalo poetičan, kakav je u cijelom tom ciklusu. Stoga, u slijedećem, pjesnikinja se okreće zajedničkim vrijednostima kao što su: Sunce, ruže, otok, rijeka, vrt lopoč. Sve takve misle ujedinjuje u ekološki intonirani ciklus „Čuvajmo planet“, imajući na umu globalni plan. Na mikro-društvenom pak u fokus stavlja obiteljski život, s naglaskom na loše strane muško-ženskih odnosa. U takvim društveno zauzetim dijelovima knjige, Zlata Cundeković pretvara se u gorljivu aktivisticu, ne skanjiva se ponoviti stari znani uzvik „Proleteri svih zemalja / ujedinite se“ (Krik). Ipak, u osnovi, ona je mekana, lirska pjesnikinja kojoj je stalo do ljepote i sklada svijeta, koja svom čitatelju poručuje: „Izljubi sunce / ono ti je i poslanica i zavjet“ (Izljubi sunce). Poezijom ona iskreno želi mijenjati svijet. Svima koji rade za dobrobit svijeta ona poručuje: „u duši će vam biti proljeće i daleko ćete božje sjati“ (Treba trajati).
Knjiga Zlate Cundeković knjiga je naputaka, knjiga s porukom: Svjetove nadilazimo. Učinimo tako.
Luko Paljetak
Od Plavog vjesnika do art-knjige
Bilješka o autorici
Pjesnikinja Zlata Cundeković rođena 1950. godine u Donjoj Lomnici pokraj Velike Gorice u svom se radnom vijeku, više od četrdeset pet godina, bavila kulturom. Od 1976. zaposlena je u USIZ-u kulture Grada Zagreba na radnom mjestu tajnice SIZ-a kulture u Općini Velika Gorica. Bila je ravnateljicom Međunarodnog centra za usluge u kulturi Zagreb, a potom se u Zagrebačkom kazalištu lutaka do umirovljenja bavila promidžbom i marketingom.
U institucije kulture nije stigla slučajno. Autohtoni umjetnički talenti, literarni i likovni te zanimanje za tradicijsku kulturu, usmjerili su njen profesionalni interes. Pokretala je i podržavala brojne institucionalne i pojedinačne kulturne programe, promovirala dramsko, književno, glazbeno i likovno stvaralaštvo, kako profesionalno tako i amatersko. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća potaknula je, programski i prostorno osmislila nekoliko novih građevinskih objekata (od izgradnje i opreme do stavljanja u funkciju) koji su novoizgrađenim dijelovima Velike Gorice, a zatim i Novog Zagreba dali snažni biljeg urbanog identiteta. Društveno-kulturni dom (s dvoranom, izložbenim prostorom i knjižnicom) u novom velikogoričkom naselju Galženica, Dom kulture Galženica, otvoren je 1980., zgrada Folklornog ansambla „Turopolje“ u Velikoj Gorici useljena je 1985., a Kulturni centar Travno u Zagrebu djeluje od 1995. godine.
Zlata Cundeković je davno svoj doživljaj svijeta i života počela izražavati stihovima i likovnim tehnikama, uglavnom akvarelom i crtežom. Umjetnost riječi, poglavito lirska poezija veći je i značajniji segment njenog umjetničkog izražavanja. Prvi se put široj javnosti predstavila pjesmom Začarana jabuka 1972. u Plavom vjesniku, tadašnjem vrlo popularnom listu za mladež. U zbornik Mladi hrvatski pjesnici 72. uvrštena je njena pjesma Prijatelj napisana kajkavskim narječjem, a u časopis Kaj 1974. pjesma Počinek također na zavičajnom narječju. U Kaju su, u funkciji vinjeta, i tri njena crteža.
Nakon ovih početaka pjesme Zlate Cundeković objavljivane su na stranicama mnogih tiskanih glasila (Oku, Republici, Zadarskoj reviji, Karlovačkom tjedniku i Osvitu, Velikogoričkom listu, Večernjem listu, Modroj lasti, Hrvatskom slovu, Luči, Ljetopisu Grada Velike Gorice…), u radijskim i televizijskim programima, na brojnim poetskim susretima. Stihovi su joj uvršteni u desetak zajedničkih pjesničkih zbirki među kojima je i zbirka Poemaro (izbor stihova iz prvih knjiga šest autora koje je Nikola Rašić preveo na esperanto) te u Turopoljskoj čitanki priređivača Ive Pranjkovića.
Prva njena zbirka pjesama Sjećanje crvene jabuke objelodanjena je u Biblioteci „Albatros“ u Velikoj Gorici 1980. godine, zbirka pjesama Nezačepljeno uho tiskana je 1985. u Osijeku, a te iste godine pjesnikinja je s akademskim slikarom Ivicom Šiškom napravila grafičko-pjesničku mapu Zapisi iz Turopolja (tehnika suhe igle). Zbirka pjesama Uskrisi ime izlazi 1996. godine (Mozaik knjiga). Lijepo izdanje zbirke pjesama Nova tkanja pojavilo se 2003., ponovno u velikogoričkoj Biblioteci „Albatros“. Nekoliko godina (2008. – 2013.) nastaje u suradnji s akademskim umjetnikom Jurom Kokezom grafičko-poetska mapa Modrine, Tajni život Zemlje. Bibliofilsko izdanje, art-knjigu Pomaknuti senzori, s akademskom umjetnicom Nevenkom Arbanas objavila je 2015. godine. Autorica je četiri likovno-poetske razglednice koje su ilustrirali poznati hrvatski likovni umjetnici Ivica Šiško, Zvonimir Lončarić i Dubravka Babić.
O njenom pjesničkom stvaralaštvu pisali su: Tomislav Ladan, Anđelko Novaković, Branko Maleš, Božidar Prosenjak, Boro Pavlović, Josip Palada, Ksenija Marković, Diana Burazer, Sead Begović, Hrvojka Mihanović Salopek, Gvido Quien, Marija Samardžija, Mirjana Jurišić, Božica Zovko…
Svoja slikarska ostvarenja izlagala je na više skupnih likovnih izložbi. Samostalnu izložbu akvarela pod nazivom U očima Turopolje imala je 1981. u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici. Priredila je i nekoliko izložbi fotografija koje je snimila na svojim putovanjima. Dizajnirala je mnogobrojne pozivnice za razne kulturno-umjetničke programe. O njenim slikarskim uradcima pisali su Josip Depolo, Radovan Vuković, Željko Sabol…
Potaknula je osnivanje Biblioteke „Albatros“ (1980.) s ciljem objavljivanja prvih knjiga mladih autora, organizirala je likovne i edukativne izložbe, kao grafička i likovna urednica potpisuje više knjiga. Urednica je džepne monografije Folklornog ansambla „Turopolje“ iz Velike Gorice Naših 40 godina te nekoliko brošura i kataloga. Osmislila je i organizirala međunarodni festival koreografiranog folklora koji se održava neprekidno preko dvadeset godina u Velikoj Gorici.
Od esperantskog PIF-a napravila je ugledan međunarodni lutkarski festival u Zagrebu. Bila je predsjednica Saveza esperantista Hrvatske i prva predsjednica Zajednice kulturno- umjetničkih udruga Zagrebačke županije. Surađivala je s redakcijom China Radio International.
Dobitnica je više priznanja i nagrada od kojih izdvaja: Počasnu povelju za promicanje kulture, andragoške teorije i prakse Hrvatske zajednice narodnih i otvorenih sveučilišta, Zagreb, 1997., državno odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1998. i Nagradu Grada Velike Gorice „Zlatnu turopoljsku podgutnicu“, 2019. godine. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Biakova's Website 