IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA Matej Škarica

Matej Škarica
IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA
(Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka)

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA

(Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka)

Matej Škarica

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Osvrti: dr. sc. Antun Lučić

dipl. novinar Darko Juka

dr. sc. Vlado Vladić

Grafička priprema: Studio za dizajn Biakova

Slika na naslovnici:

Matej Škarica, Kanjon rijeke Neretve kod Aleksina hana
(detalj Drive canyon Narenta 2000), ulje na platnu, 2010.

Uvez: Meki

Vrsta Papira: kunstdruck papir

34 autorove slike i skice u boji

Broj stranica: 160 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8136-93-1

Maloprodajna cijena 252,00 kn (34,00 €)

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA Matej Škarica

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA (Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka) Matej Škarica Uvez: Meki Broj stranica: 160 str. Format: B5 ISBN 978-953-8136-93-1

€34.00

O zbirci putopisa i eseja „Između duha i prostora“ Mateja Škarice

Putopisni redci koje povremeno srećemo ukazuju na široku paletu dojmova ali i na olako zametanje, zaboravljanje baštine, unekoliko i na prividnu smetenost, zbunjenost nad novim tehnološkim nazovi napretkom. Po ovim potonjim uvidima, podjednako i zbog gundulićevski „ohalasti“, valja se trsiti do bitnosti i usto se uvraćati u minulo koje i dalje, živahno će pokazati putopis, vrijedi kroz ovodobno življenje. Značajni ulomci putopisa su stubištu umjetničke proze. Tako je putopis iznesena kultura duha, srastanje s prostorom da bi u slova stavljen čin u kulturi bio i dijagnostički i vremenito određen.

Izrastajuće, plodno spisateljsko i likovno stvaranje Mateja Škarice već je osjetno prihvaćeno i njegovi se krugovi šire. Upoznao se stihovno s mladalački pobunjenim pitanjima, njegovim trećim statusom duhovnosti, kakav je i naziv prve mu zbirke Treće stanje duha (2006.), likovnim izložbama u Mostaru, Požegi i Zagrebu Hercegovački krajolici te Krajolici Rame, ali s ruba i publicističkim naslovom Propaganda kroz europsku povijest (2012.). Sve ono u što se zalaže piše ili oslikava zrelim i bujnim stilom, znalački uvjerljivo i svagda vitalno, časno i dostojno da filologija i povijest znade, kao Vladimir Pavlović u svojim putopisnim člancima Ožiljci, ranjeni krajobrazi. Škarica je rastegnuo krakove svojih opisa od gore-Zagreba do dolje-Mostara i pri proputovanju često prenosi slike stanja i klimatskih promjena, uviđajući kako meteorološke pojave utječu na djelovanje ljudi. 

Svojim redcima Škarica se unaprijed ne uklapa, unjedruje u ideju nego idejnost biva sastavnicom procesuiranja njegovih spisateljskih zahvata. Kao u dokumentarnim filmovima znade naći motiv, pojedinost, priču, bilo da je svagdanja ili iskustvom odranije osnažena. Proizlazi da je ovakav putopisni diskurs u tropletu predputopisa, putopisa i poslijeputopisa. 

Nekako domaći putopisac prođe iza ugla, kao ovostoljetni dvojnik imenjak Matije Mažuranića koji, putujući pješice i na konju, kroji Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu. Pejzaž kadšto postaje apstrakcija, „pluži“ svoju imaginaciju prema svijetu dobra, zasnivajući iskustvom zajamčenu krilaticu da „sve ima neke veze s nečim“. Odmjereno i mjestimice zađe u ikavski leksički fundus, oprezno u jeziku i pritom zahvalno.

1.

Zbirka putopisa povezana je s auktorovim likovnim izložbama održanim u Zagrebu, Mostaru, Požegi, a napisi za ovo djelo nastajali su, uglavnom, kroz jedno razdoblje, od 2007. naovamo. Istina, nastajali su ali i s njima je štošta dozrijevalo u piscu i razvijalo se dobro u svijetu… Pretpostaviti je da su uz pisanje tekstova kroz to razdoblje načinjeni i uvršteni likovni radovi. Neki dijelovi rukopisa su načinjeni samo u svrhu jedinstva knjige, a nemalo njih su se ranije našli u časopisima Osvit i Večernji list BiH te na nekim portalima. 

Poput zbirke Borislava Arapovića Prolomom, ovo djelo naznačeno je prostornim pa znatno poprima geografsko i zemljopisno, u neku ruku kamenopisno, slivnopisno i riječnopisno određenje, ali u svemu je ostalo i očuvalo se putopisno.

Primjetna su tri  ključna odjeljka djela: Na raskrižjima Hercegovine kraći podiok Između i opsežniji Povratak Rami te diskretna Bilješka o autoru. U sintagmi „povratak Rami“ očitava se izvjesna prisega, zavjet, potpora ramskome kraju koji je proživio svoju Krbavsku bitku. Kompozicijski se Škaricine teme uvezuju u troplet što se ponajbolje uočava kroz fragmente iz stvarnosti, pri izvedbi opisa krajobraza te likovnoj opservaciji. Ukoliko se ovdje i ne navedu naslovi svih uradaka, zamjenski je dopustivo izdvojiti barem ključno nazivlje kojim se auktor poslužio i revnosno ga tretirao. Tako se zatiču korijeni, putopisi i krajolici, povijest, prošlost i suvremenost, južnjak i svjedoci, Rama, Neretva, Mostar i Herceg Bosna, ali i kule, most, dolina, rijeka, u slijedu je napredak i siromašenje, baština i nebriga, ruševine i simboli… Dok pojedini baštinu opisuju stihovima, kao Vendelin Karačić u zbirci Odjeci ili Ivan Marijanović kroz poemu Oče, razbij ploče, i kasnije izabrane pjesme Nemir svemira, Škarica rečeno tematsko zauzimanje većinski  iskazuje putopisom i srodnim žanrovima.

Razlozi ili faktori njegova pisanja su stvaralački, znatiželjni i evidentni.  Dakako, učinkom su i odluke da opisani krajevi ne odustanu od budućnosti. Iz naslova se razabire i dativno (pod)određenje – pisac se upućuje, obraća ne bilo kojim nego hercegovačkim krajevima. Pritom je prešutno stavio teritorijalni razmak, protegu prostora od-do, sa sjevernih na južne krajeve, a opet se sve može čitati i obrnuto.

2.

Škaricino je pismo iliti perce  južnjačko, dotaknuto mirisom soli, i usto unutrašnje, od pređa je sljednikom bure. Ponajveći ulozi u njegovu poetički kazano putnome putopisu, od prve do posljednje stranice, svojevrsni je prijenos faktografije u literarno i prati ga navjestiteljska narav. S anđelom od svakoga slovca gabrijelovski je raspoložen, a višekratna biranost motiva služi mu da spisateljski zakrili dobro i napredak na licu zemlje, ondje gdje se dokazala i dalje provjerava odanost punoj ljudskosti. Čini se na mahove piše tako kao da poklekne pred reljefnim kotama i dušom, ispovjedno, zbori neponovljivo kazivanje. Tako većinski zaustavlja pogled po sudbinski mu dodijeljenim  krajevima, a neke su mu pak postaje „prolazne točke“, bilo da su duhovna, kulturna, povijesna ili već kako strateška mjesta ili su toliko privlačna za oko (i neizbježno, s dubljim porukama) te postaju magnetom njegova i čitateljeva zanimanja.

Valja istaknuti da Škarica iskazuje autobiografsko i domoljubno priznanje, navlastito u stavku „ljubav prema domu, Mostaru i Herceg-Bosni bila je kod mene i mojih roditelja jača od svake opasnosti i oskudice“. Sjećanje na ratne prilike bit će obilježene i gradskim i planinskim krajolicima, ukazat će na odredbe u zagubljenu vremenu: „Uz cestu stajali su posađeni novosklepani putokazi pokazujući smjer Blidinje – Duvno – Jablanica – Rama…“  U ispisu redaka Škarica se posluži, zapravo stvori personificirane oblike, primjerice kad potvrđuje da je „Hrvatska već do grla bila u ratu“. I dok traju lepeze opisa pojedinih krajeva, on će razvidjeti što sve pogađa škrtost i jača plodnost života. Onda kad ga dohvate usmene predaje i kazivanja, primjerice o hajduku Mijatu Tomiću ili ramskome gerilcu Geganu, protivnome državnome režimu, auktor će pojednostaviti slike i uvesti ih gotovo u simultanost tvrdeći kako se sve „vrti kao iz filmova“. Ujedno slikarskim gledom, kroz osobnu stvaralačku transmisiju, bilježi da se jezero Blidinje „škrto sjaji na planinskom suncu“ i usto se navlastito navraća na značaj Puta spasa. Ako se znade da je mladić Ivo Andrić bio u dvojbi, biti piscem ili se paziti s domaćim curama, dok se nalazio na uvjetnoj slobodi u Ovčarevu kod Travnika, onda je na sličnoj razdjelnici i Škaricin putopisni junak kad u Posušju zamjećuje da je tamošnjim djevojkama, umjesto da im se udvara, bilo neobično njegovo, svakako i književno i slikarsko, „udaljeno zaglednuće prema tornju posuške crkve, brdu iznad i nekim nedokučivim daljinama“.        

Ako je ispravno da je po keltskome nazivu Neretva božanstvo koje teče, onda ima razloga iskazati udivljenje prema toj gibljivosti. Pred Neretvom se Škarica i bitno i dometnuto pita, ona čak nije što je nekad bila. Gotovo protestno navodi da je njezino korito ispregrađeno hidroelektranama i umjetnim jezerima. Pritom su njezine obale zabilježile brojne prometne nezgode, posljedice odrona kamenja i neizostavno – ruševni tragovi davnih i nedavnih sukoba. Nekako ga uznemiruju ti ostatci, primjerice antropomorfirana svojstva o čovjeku za kišnih dana, neprilagođenoj noći i derutnoj željezničkoj kućici.  

Rečenični zavoji Mateja Škarice nastaju pri hodnji, kroz uvide ili prohode prostorom, kadšto i u znatnoj stisci. Takav način pisanja „potegao“ je iz ranih zapisa koje je kriomice ili kao pisane sastavke na satu nadzirala profesorica u mostarskoj Staroj gimnaziji. Sve i da se zadrži u pojedinim mjestima, orbita njegova pisanja skuplja se u Mostaru, gradu u kojemu je proljeće uvijek dolazilo ranije. Zadivljenost ljepotama tog staroga odredišta, podjednako i njegovim okolišem, podsjeća na začudnost koju je iskazao Nikola Šop dok je već u veljači, dolazeći pješice iz pravca Stoca u Mostar, zagledao probuđeno cvijeće. Puno mlađi pisac  iskazat će da je taj grad „kameni cvijet“,  splet od mostova i brojnih tornjeva, nastambi zgrada uz duboko korito Neretve. Sve s gradom na smaragdnoj rijeci Škaricina je opsesivna, titrajuća tema pa će i nasloviti jedan od napisa, bilo onaj o Mostaru ili Zagrebu, u ovom slučaju Titraji hercegbosanskog duha – Mostar. I onda kad uočava da njegovi stanovnici „žugaju na žegu“, svejedno, ponijet će ga svako malo iznenađenje i žestina. Nesmiljeno se i u Mostaru i u Jajcu i u Zagrebu osjeća hercegbosanski; ovim unosi, određuje takav osjećaj kojim se veže u duhu vremena i bliži kulturološki, povijesno i u svjetonazorskome prožimanju.

3.

Uz pregršt tekstova, gotovo u kompozicijskom poretku, Škarica pozicionira vlastiti slikarski uradak, a ispod rada nalazi prostor za popratnu legendu (naziv slike, materijal i tehniku u kojoj je rađena). Baš takvim zahvatima, postmodernim zametanjem riječi i slike, dodatno iščitava baštinu dajući joj vlastitu prosudbu.

Slike koje su dozvane, uvrštene na stranice ovog putopisnog auktorova zbornika, povezane su s rukopisnim blagom. Tako se sreću, prepleću, izvijaju opisi određenih ozemlja i uz njih prateći likovni prikazi. Rečeno se htijenje može imenovati piščevom sintagmom „zanimljiv izražajni spoj“. S opravdanjem dakle nosivi tekst prate auktorove slike „po mostarski“, primjerice naslikana ulja, prikazi kuhinje, dvije kule oko 1454. i Humska zemlja 1450–2005., park Zrinjevac i stare Gimnazije.  

Nimalo ne podcjenjujući druge krajeve, Škarica ipak o mostarskim brdima iznosi slikarsko divljenje tvrdeći da su „isprano sivo-plavičaste boje“ pa ih nadalje doboji kistom. Ali ih i vedro gradira, uveliča fiktivnim, fantazmagoričnim prizorom. Prisebnim zumiranjem u kosinu, iza devet još zbiljskih stvarnosti, rečena su brda obilježena „škrtim zelenim pokrovom i grubim, oštrim kamenom koji je kao tanki oklop nekog poluživog bića“.

U ovim Matejevim napisima križa se stvarnosno, tekstno i medijsko, u izvjesnom smislu to su kolaži za tvorivo intermedijalnosti, što je na tragu i auktorova bavljenja medijskim, informativnim, internetskim sadržajima, primjerice kad domeće predodžbu: „cesta na platou Makljena kao da je presađena iz određenih video-igara“. 

I na malome prostoru Škarica podastire izvjesnu začudnost, ulazak u svijet situacija, dvojbi, događaja i stanja. U zapisu Titraji hercegbosanskog duha – Zagreb, putopisima revni Škarica zamjećuje modernim a začudnim jezikom, sva ako se doživljava i kao izlizani, frazeološki govor: „Bože moj, ništa se promijenilo nije, samo došli novi ljudi, nove face i neka nova doista čudna vremena.“

Razvedeno i uvjerljivo, gdješto nalik školničkom predmetu priroda i društvo, Škarica opisuje brojne predjele, neke i draže, impresionistički, kao kanjon Neretve: „Ponajljepši prizori čudnovatog spoja visokog krškog stijenja, sunca, vode, skromnog zelenila, neba kao i ljudske poduzetnosti nalaze se upravo ovdje.“ Ovakvi snimci mogu s pravom ući u dopunsku literaturu za predmet zemljopisa ili visokoškolske usmene književnosti i baštine jer autor navodi gdje se i kada prelazilo preko Neretve isključivo „uz veliku pogibelj i opasnost“. 

4.

Nesumnjivo je da Škarica otvoreno propituje egzistencijalistička stanja i suodnose, sagledava ih kroz stečevine i osobnim iskustvom, stalno se i sjećanjem i vlastitim impresijama unoseći u stvarne prilike pri kojima žive i nestaju ljudi pa i sve s njima. S egzistencijalističke razine prebacuje se na pitanja elementarnosti, onako kako čini Knut Hamsun pristajući uz očinsku norvešku zemlju i njezino samozatajno sunce. Stoga je njegova putopisna tkanica više od putopisa, svojevrsna je dijagnostika prilika.

Iz pisanja o krajolicima i ljudima u Škaricinu držanju većinom ili slijedom  iz njega „izbija“ književnik, onda uz rame slikar, kao da je sljednikom vokacije Vlade Puljića; nikako nije daleko kao novinar ili pak povjesničar, a upoznajemo s njim i načine kako se to može postati reporter, u čemu je prednost etnologa istraživača. Ili u nekom zamašnom ehu razotkrivamo Ćiru Truhelku naših dana, proviđamo usud  Dive Grabovčeve. Putopisi su stoga i dio autobiografije, tekstni krajevi viđeni ne samo piščevim očima nego i srcem. Usto bdiju iz ćudoredne perspektive, po nečemu opstaju nepotrošivi kao što Ivan Ićan Ramljak piše o duhanskim stazama, Makljenu i svratištu kod babe Janje. Po nekim dodirnicama putopis je svojevrsno putovanje tekstom i imaginacijom, kako to obznanjuje i duhovni srodnik Ilija Drmić sastavljajući svoju Putopisu darovnicu i napise o župi Vinici i viničkoj bašćini (dijelom i pod utjecajem priobalnih glagoljaša). Onda kad ne želi ulaziti u razloge zašto su buknuli nedavni sukobi na ovdašnjim krajevima on se ne zaustavlja na tomu nego zgodno prebacuje interes riječima „no, idemo dalje“.   

Pozorni Škarica, kao i Lukić, u malim sredinama zamjećuje dokonost, primjerice u Uskoplju, uvelike zbog nemanja posla i klonuloga gospodarstva. A Bugojno, sve ako i nadilazi male gradove, svoj prosperitet teško pomiče jer je „do neprepoznatljivosti izmijenjen“, poglavito zbog tuđinskih ideja koje su se neodložno „utaborile preko noći“. Njegovo ulančano razmatranje i razjašnjenje prilika nudi, zacijelo njegov razveden put(opis).

Potpisnik hercegovačkih krajolika približno zapisuje kao Josip Muselimović u svojim Mostarskim draguljima, s tim da Škarica više portretira krajobraze i prilike nego ljude. Bliži je ipak Neretvanskom dobniku Ljube Krmeka jer se u njegovim člancima uočava sveprisutno zanimanje za opstanak puka i gospodarski razlozi za ispunjeniji život. Po motivskom i usmenobaštinskom tretiranju životnih pojava Škaricin se rukopis može s pravom naći u blizini, ili pripada krugu Priča iz Hercegovine Grge Mikulića.

U prozne traktate stavljene na putopisni raster uvršteni su i Škaricini stihovi,  osobito pjesme kao priče iznutra, nukleusne su toliko da umjetnički govore i  osobnom i povijesnom istinom. Jedna od njih svojevrsno je sjećanje na rijeke naslovljen Rama, Neretva, Hum. Jasno je da su stihovi u suglasju s vođenim i obrađenim temama kroz rukopis i njihov izbor dostatno ilustrira životne prilike: „ovdje zaborav iznova se rađa“, ili pak „u nama ostaje dolina, pred nama čekaju daljine“. Uključuje se nepovratno „sada“ kao vremenska dionica. Ta Neretva od rijeke ostvaruje  pupčanu vrpcu sa svima koji su uz nju ili joj se navraćaju i upućuju pozdrave. Stvaranje je u ovom slučaju istinosno i zadovoljstvo i zanos.

Ukoliko bi se pripisalo Škarici da raskrinkava uvriježena motrišta o Bosni  onda bi se ono mogao sažeti u refleksiju da je ta „zemlja često mračna, teška, ali i privlačna u svojoj neobjašnjivoj zatvorenoj mističnosti. O Bosnu se vrijeme očeše, u njoj se uspori i slabo mijenja“.

Priroda neodložno provodi vlastitu inerciju, u njoj se događaju klizanja zemljišta, poplave, odron kamenja koje nerijetko probije žicu pa brdo, personificirano će kazati, „krvari crvenim blatnim muljem“. Kroz pejzažni  presjek Dolinom Neretve i Rame – Putevi nekad i danas domoći će se gotovo Goetheovih uzleta u himnu prirode s lepezom jesenskih boja te uočava „bogatim tonovima prošarana listopadska šuma pomiješana je sa zimzelenom, tako da pred sobom možete vidjeti vrlo zanimljiv prirodni tepih u čudesnim tonovima zagasito crvene, bakrene, žute i zelene, smeđe…“

5.

S vješte metodičke strane Škarica u nosivi tekst upleće pokoji citat, ne stavlja ga u fusnotu jer drži do njegova značaja, kao da je vlastiti tekst, primjerice vodič iz 1926. godine. Tako stvara interliteralnost, mozaički dakle, kao što i izravno gleda urbanosti na terenu, uzmimo kad pažljivo razgleda jablaničke zgrade, prolaze, kuće.         

Nimalo olako nego razborito i bez bojazni Škarica kazuje o prirodnim bogatstvima istočne Rame. Svako putovanje prema tom kraju traži duhovnu i činjeničnu pripremu koja se sažima i u „nakani otkrivanja starina i povijesnih ostataka“. Potvrđuje koliko je kroz povijest bila požrtvovna vjera puka i vještine fratara. S više no važnim Uzdolom pisac teži istaknuti simbol i semantički krug tema i iskustva, jednako i prenesenih značenja onoga u njemu i s njim što postoji. Uzdol je istok Rame, zemlje koliko svoje toliko i onih koji doživljavaju i shvaćaju njezino lice i naličje, biće-između, gledajući geografski, povijesno, slivno, subaštinski. Njegov će stručak putopisa ostat će zapamćen po sljubljenosti refleksija i reljefa,  južne vinske ceste i „teste“ šljivovice.

Premda sam interpretativno pisao o Prozoru, u okviru znanstvenoga skupa Rama – nekoć i danas, dijelom potaknut putopisom Vitomira Lukića Prozor, potaklo me i Škaričino zamjećivanje o tom mjestu koje biva „zimi usporen i pomalo sivkast gradić“ a iz njegove okolice, hudom sudbinom i nasrtljivim jezerom, raseliše se „svuda po malo“ njegovi zavičajnici. Kako god njegov se trud priključuje nekolicini izvrsnih ramskih imena kao što su Jeronim Vladić, Veselko Tenžera, Rajko Glibo…

Pero i kist ovdje združeno zapažaju prošlosnu matricu i mijenu ovdašnjosti. Nekako su prisutne kosine u djelu, kakav je i prolazeći reljef prostora. Počesto skupine činjenica podiže u povijesni obzor, u neku međupovijest, apokrifno kazivanje, kako je već podastrta  udesna  priča o hidroelektrani Rama, njezinim legendama, općoj usmenosti, ali i radničkim događajima kroz dijaloge te izvanjskim nepogodama. Uz pripovijedanje prošlosti auktor i zemljopisno određuje prostor Rame, njezin gornji, donji i srednji pojas. Osnovno je da ga dijeli po porječju istoimene rijeke, od izvora kod sela Varvara pa do njezina ušća u rijeku Neretvu. Usto nije suvišno navesti Škaricino razumijevanje ramskoga atributa „između“ u tvrdnji da se „travnatim i brjegovitim izgledom uvelike razlikuje od Hercegovine, mada sama ne spada ni u Bosnu niti u Hercegovinu, već je negdje između.“ Onda kad izbliza opisuje, razrješava sudbinske upisanosti u ramski grb kao da čitamo Homerov prikaz Ahilejeva štita. 

S njegovim kolekcioniranim motivima iz šireg zavičaja i redcima provučenim kroz više stilskih usmjerenja, jedinstvenom čarolijom „po škarićevski“, mnoga će mjesta, unekoliko znana ili egzotična po Herceg Bosni, biti primaknuta i poznatija, i malim podastrtim predodžbama bliža srcu i umu, isponova obojena po sve bljeđim podlogama svijeta. Sve što se moglo staviti u odmak povijesti i dojma Škarica rado uvraća, nudi primaknuće, a nerijetko prošlosnomu daje osobno, oživljavajuće lice. Otuda smo s njegovim putopisima  kao u predsoblju životnih mijena koje prošlost pobilježi ili ostavi u predaju ustima koja će nadalje zboriti istinu, ili će obiseriti javom snovita prenuća nad onim što nas se životno itekako tiče.  

Tekstovi ovako i ovdje podastrti, oni na raskrižju, koji su između ili pri povratku kao da su nastali tik poslije putovanja. Još dok prozni potpisnik nije pospremio ili složio stvari nakon puta bilo mu je preče da ne izgubi dojam, jer bi ga tada vrijeme poderalo, zgužvalo. Nešto se od takve svježine suobličuje s putopisnom zavodljivošću Tvrtka Kulenovića kroz njegove napise Odanost jugu. Kroz rečeničke konstrukcije poput „ako je – onda je“,  možebitno, sve je to teško dokazati ili još je sigurnije – uočavamo hipotetički Škaricin oprez da čitatelju ne prinese  pogrešne obavijesti i ranije prosudbe o tradiciji.

Ukoliko se kadšto i ne može odvojiti od sveprisutna i neodgodiva zaborava pristat će na umjetnički „ustupak“, na začudnost ili mističnost prizora. Tako stvarni prizori, kao u hispanoameričkom magijskom realizmu, poprimaju nestvarnost pa i svojstva fascinacije.

Otuda i sveusve što krajolici između korica donose jamče da je ispisao novo djelo srodno opservacijama Zlatka Tomičića i skitnjama Matka Peića, s putopisne strane, a s nastavno-likovne postave povezat se može s ishodišnom metodikom Branka Kovačića. Njegova je poetika otuda i realna i klasična, čvrsto slagana kroz osobna i kolektivna opamćenja, po iskustvima starih i vlastitim nalazima. Škarica podržava poetiku koja nosi obilježja i realna i klasična, čvrsta i pejzažna. Na raspučju je žanrova između književnosti, publicistike i stručnoga teksta – kako god bila određena jasno biva da riječ ima težinu. Nizanka putopisa nekako je između spisateljeva daha i duha vremena, između sanjivih koraka i smjenjivih prostora kroz koje prohodi.

prof. dr. sc. Antun Lučić,

Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Studij hrvatskog jezika i književnosti

_____________________________________________________________________________________________________________

Riječ o knjizi putopisa

Škarica nam nudi nam jedan novi pogled na ono pod hercegovačkim nebom čemu, u svakodnevnoj jurnjavi, možda i ne pridajemo toliku pozornost, a što se njega, prebirući svoja sjećanja s odmakom, iz perspektive njegove zagrebačke adrese, naknadno dojmilo. To su oni pronicljivi bljeskovi iz pohranjenih iskustava, nešto posve osobno što, u znalačkoj piščevoj interpretaciji, postaje sveopće.

Hodopisi, zapažanja i promišljanja skupljeni su, ukoričeni i ponuđeni čitatelju na razmatranje. Nebitno jesu li mikrolokacije hercegovačkih i bosanskih gradova, sela, planina i pašnjaka koje golicaju autorovu znatiželju i otvaraju mu vrata iznimnomu nadahnuću, manje ili više poznate čitatelju, Škarica nam svejedno uspijeva ponuditi nove zanimljive priče, zgode i pripovijesti, baveći se kulturom, poviješću, imenskim korijenima, čak i geološkim posebnostima ”njegovih” podneblja. Može se, stoga, poručiti – sjednite, uzmite knjigu i prepustite se…

Darko Juka, književnik i kulturni djelatnik

_____________________________________________________________________________________________________________

Iako nam Škarica na slikama razotkriva Ramu kakvu poznajemo iz stvarnosti – prepoznatljivu Ramu – on to čini tako, da na slikama sporadično vidimo i Ramu, kakvu nemamo priliku vidjeti u stvarnosti. Prvo, Škarica na nekim slikama nudi viđenje Rame, koje pretpostavlja promatranje s takve kote, koju mi nikada nismo zauzeli niti ćemo zauzeti, štoviše, s kote koju čovjeku i nije moguće zauzeti u stvarnosti.

Drugo, Škarica Ramu ne slika u njezinom doslovnom izgledu, nego taj izgled mijenja kroz boje i poteze kojima se u isto vrijeme ramski krajolik otkriva ali nasumično i skriva. Tada je Rama prikazana kroz zgusnute i zatamnjene površine, kroz oštre i zaoštrene poteze kojima se odbija služiti posredovanju krajolika u njegovoj izvanjskoj, površinskoj ljepoti. Eto, taj prostor skrivanja vanjštine ujedno je prilika da slikar oda/otkrije samoga sebe: vlastitu nutrinu, uznemirenost, zapitanost pa i brigu. Kroz prikazivanje ramskih krajolika, kao vlastitoga životnoga ishodišta, vlastitih zemaljskih korijena, Škarica zapravo traga za ukorjenjivanjem sebe kao čovjeka u onome nebeskom – vječnosti.

dr. sc. Vlado Vladić, književnik

BUBNJAR Tin Lemac

BUBNJAR

Tin Lemac

Urednik: Zorka Jekić

Korice izradio: Marko Kokotec

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 104 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-24-5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,50 €)

BUBNJAR Tin Lemac

Uvez: Meki Broj stranica: 104 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-24-5

11,50 EUR

RECENZIJA PJESNIČKOG RUKOPISA BUBNJAR

TINA LEMCA

Tin Lemac, istaknuti književni znanstvenik i kritičar poezije, i sam se upustio u poetsku praksu i ponudio rukopis buduće zbirke pjesama pod naslovom Bubnjar. Riječ je o rukopisu uistinu neoubičajenoga karaktera za recentnu hrvatsku pjesničku praksu, koji obnavlja neke poetičke i retoričke koncepcije i postupke inaugurirane već takozvanim postmodernističkim prijelomom u hrvatskome pjesništvu na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća, ali i neke letrističke, konkretističke, aleatoričke pa čak i nadrealističke tendencije koje su se pojavile i znatno ranije. Radi se ipak, u prvome redu, o postmodernističkoj svijesti o konvencionalnosti svih značenja i književnih postupaka, o mogućnosti da se – nakon što je „sve već napisano“ – do neke nove značenjske i izrazne svježine dođe tek kombiniranjem fragmenata iz već „odigranih“ diskursa, o dekonstrukciji književnoga teksta i njegovoj naknadnoj rekonstrukciji na temelju metatekstulne svijesti o pojedinim literarnim postupcima i strategijama. Zanimljivo je da se u Lemčevu rukopisu ipak neprestance nadigravaju dvije nasuprotne tendencije – s jedne strane racionalna kontrola koja podrazumijeva književno znanje i kritičku svijest o tome što se želi postići u tekstu, a s druge strane nagnuće da se upravo od toga pobjegne u tekstu sa što manjom kontrolom, u kojemu prevladavaju aleatorika, ludičnost, paradoksalnost, nadrealistička alogičnost i asocijativna iracionalnost. Te dvije nasuprotne tendencije Lemac u tekstu personificira kao pjesnika i kritičara, onoga koji stvara vrlo slobodno ustrojen tekst s kojim može činiti što god hoće, i onoga koji bi sve to, zapravo iluzorno, htio „protumačiti“, usustaviti i, na kraju krajeva, reducirati, „okljaštriti“. Upravo je tako autor u početnom „naputku za čitanje“ (auto)programatski opisao temeljnu koncepciju svojega rukopisa kao „nikad neodigrani teniski meč pjesnika i kritičara s ciljem da jedan nikad ne može i neće postati drugi“. Meni se ipak čini da se katkada i unutar istog teksta, kao i u cjelini rukopisa, znaju pomiješati ili barem sukcesivno javiti pjesnički ego i kritičarski super ego, što i samo poetsko zbivanje čini intrigantnijim. Rukopis tako otvara dekonstrukcijsko „silaženje“ na podrečeničnu, podsintagmatsku, gotovo i predverbalnu razinu iz koje se – ponovnom rekonstrukcijom – postupno ostvaruje bazični dječji govor: „reci mama/ Ma Ma/ reci baka/ Baka“. No, već u drugome tekstu pojavljuje se visokorefleksivni izričaj koji u igru uvodi tako važne, upravo literarne teme kao što su odnos zbilje i fikcije te životne i književne teleologičnosti i smislenosti: „alisa zna da s druge strane zrcala ne postoji išta/ osim nje same. ako se spotakne na svoju/ porculansku nožicu, možda shvati da ju je klobučar/ začarao“. Uglavnom, daleko od kakvog tradicionalističkog poetskog sloga, u Lemčevu rukopisu nižu se mnoge „pjesme“ od po jednog stiha, i to zafrkantske, ludičke, metatekstualne intonacije, a autor se rado poigrava i s „okamenjenom“ frazeologijom i metaforikom, najčešće govorne, usmenoknjiževne ili tradicionalnopoetske provenijencije („Oštre sablje, smrdi im iz usta/ Reci meni, pustinja sam pusta/ Ti si grana od bisera toga/ Ja sam mornar broda svoga“). Česte su i takozvane poetske definicije u kojima se njihova mudrosna forma pretvara u paradoksalni ili visokometaforički sadržaj („Vječnost je nikad neizvaljana klada“), autor se grafostilematski poigrava sa smještajem teksta na stranici, čak do preobrazbe slova u vizualni, a ne verbalni znak, a naglašavanjem faktičke jezične funkcije zna se tematizirati i sam medij pisanja, odnosno kanal sporazumijevanja („Pobjegao mi tekst“, „Zašto si ostavio praznu stranicu“). Lemac ponekad iz perspektive pjesnika ironizira i vlastitu poziciju književnog znanstvenika, odnosno uvelike zakompliciran književnoznanstveni diskurs („U aksiološkim suodnosima autora (subjekta), svijeta (teksta), konteksta, koteksta, nad-teksta,/ parateksta, hipoteksta, hiperteksta, metateksta… da, da, zapišite baš ovakvim redom“). To ukazuje na jedan od glavnih interesa rukopisa – navlačenje raznih diksursnih „maski“, njihovo međusobno ironiziranje i upozoravanje na to da je književnost danas u prvome redu postmodernistička metatekstualna igra. Sličan metatekstualni, ironijski i ludički sadržaj imaju i nešto „dulji“ Lemčevi tekstovi, koji, međutim, gotovo nikad ne prelaze opseg od nekoliko stihova ili rečenica: („Ovo je jedan veliki cirkus u kojem se traaaaaaažiiiiii……/ a) Pepeljugina cipela/ b) Trnoružičino vreteno/ c) Pa i smisao…./ Ono zrno graška smo našli“). Prema kraju rukopisa pod naslovom Bubnjar lirski subjekt, koji je – već i autoprogramatski – slab, ludičan i poliperspektivan („Jer sam nespretan, a ovo je igra značenja koju ne znam/ A usput pišem još tisuću knjiga“) još intenzivnije reflektira svoju poetsku djelatnost („I možda počnem zaista pisati poeziju, a ne pisati o poeziji…“), njezinu posvemašnju otvorenost, načelnu beskrajnost i ipak nužnost nekog uokviravanja („Znam da ću se jednom morati prisiliti na završetak“). Uza spomenute postmodernističke strategije, on se u fiktivnoj „borbi“ protiv kritičara uzda i u tradicionalno najjače lirsko „oružje“ – metaforu i metaforički diskurs („Ja sam podzemni gljivar u potrazi za zlatnom strijelom riječi“, „U šipražju zelenih česti“), čak zaključuje da je – upravo takvim postmodernističkim, poliperspektivnim pa i poetiziranim rukopisom – „Omamljen i tekstom preveslan/ kritičar“. Na kraju, valja zaključiti da je Tin Lemac rukopisom buduće knjige pod naslovom Bubnjar svoj pjesnički put počeo intrigantno i uspješno. Taj po svemu neobičan i poliperspektivan rukopis, čak i u sadašnjim postmodernističkim uvjetima kad su neke znatnije novotarije teško zamislive, uvelike će obogatiti i pluralizirati hrvatsku poetsku scenu te je podsjetiti na znatne poetičke mogućnosti iz zadnjih pola stoljeća njezina razvoja, koje su, međutim, danas u velikoj mjeri zanemarene. Uistinu, na temelju prekombinacije starog Tin Lemac donosi nešto novo i to na samo sebi svojstven način.

Davor Šalat

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

CIPELE ISPOD BADEMA

Adolf Polegubić

Uredio i pogovor napisao: Ivan Babić

Naslovna korica:

Fotografija badema: Nediljka Basić

Fotografija cipela: Pavla Bekavac Basić

Dizajn: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki uvez

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

ISBN: 978-953-8375-04-0

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

Uvez: Meki uvez Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-04-0

€14.00

Pogovor

Zaključan u pjesmi

Premda je pojava knjige izabranih pjesama »Povratak« (2015) nekome možda dala naslutiti kako se sabiranjem svojega opusa pjesnik, teolog i novinar dr. Adolf Polegubić, član Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, polako priprema na skori odlazak s pjesničke scene, vrlo brzo se pokazalo da tome nipošto nije tako. Baš naprotiv, uslijedio je njegov neuobičajeni povratak s (istodobno) čak četiri nove zbirke pjesama: »Vršak osmijeha«, »Snatrenja«, »Poput Giottova kruga« i »Ogrlica od kamena« (Naklada Bošković, Split 2018), za koje je potom dobio i književnu nagradu Fra Lucijan Kordić.

No, pjesnik Adolf Polegubić ni nakon toga ne staje, pa i ova njegova najnovija knjiga poezije, s naslovom »Cipele ispod badema«, svjedoči o toj još neugasloj želji i potrebi za novim poetskim iskazom. U njoj možemo iščitati i kontinuitet njegova pjesničkog stvaralaštva, koji se očituje kako u odranije prisutnoj tematici i motivima, tako i u poetskom , tj. stilsko-jezičnom naslijeđu i prepoznatljivosti. Sedamdesetak pjesama podijeljenih u sedam ciklusa obnavlja one tematske krugove koji čine većinu njegovih ranije ukoričenih zbirki – ljubavne, duhovno-religiozne, refleksivne, autorefleksivne, domoljubne. Šarolikost tih tematskih i motivskih krugova realizirana je unekoliko u stilskoj heterogenosti. Gdjekad jednostavne, gotovo škrte, kontemplirajuće, kontrolirane izričaje, smjenjuju oni slobodniji, razgovorniji; najčešće slobodni stih bez posebnoga ritma ili rime smjenjuju poneki ritmizirani i orimljeni itd. Ipak, ti stihovi izgrađeni od zrnaca i tkiva raznolikih tematskih i stilskih tkanja, kako onih njegova neposrednog iskustva tako i svjetova refleksije, duhovnih odjeka, čuvstava, traženja i slutnji, počesto se u trenutku pjeva u samom stihotoku pjesničkoga subjekta stapaju u jednu bujicu koja teče i živi vlastitom inercijom. Dakako, ta inercija jest rezultat njegova nataložena duhovnog i svjetovnog iskustva i sazrijevanja, ali ona se, često puta iznenada, gotovo slučajno, stvara na jednom posebnom mjestu, na mjestu svih mjesta, mjestu najosobnijem i ujedno nad-osobnom, u točki u kojoj se rađa, otkucava, traje i zamire bitak i tubitak, iz koje sve polazi i u koju se sve vraća. Pjesnik Adolf Polegubić zove ga – srcištem! Ponesen patosom, on često zna posegnuti za nekim snažnim, ključnim riječima. Ovdje mu je ustrebao izraz koji će njegove gotovo modernističke poetske, duševne i duhovne manire nakalemiti na biljku zbilje, svagdana. Tako je kovanica iz svijeta tehnike (koja znači – križište skretnica tračnica) sada zadobila ono svoje »prirodnije«, etimo-loško stanište, biološko i duhovno-simboličko, i stala u središte njegove poetike, a onda i u središte najosjet-ljivijih i najdragocjenijih stvari: istine, ljepote, morala, vjere. Premda opterećeno naslagama iz prošlosti i tako čestim prelakim posezanjem za njime, to »opće mjesto« (često mjesto neduboke uzvišenosti, patetike i sl.), mjesto u kojemu prebiva srce, u pjesmi »Tvoja je riječ snažna« odjednom ponovno opet zadobiva svježinu, opravdanje i uvjerljivost. To srce je ovdje planet ili nebesko tijelo kojemu nije moguće odrediti putanju, jer ono je »ćudljivo«, ovisi o trenutku (po nekontroliranoj konstelaciji u svemiru, prostoru, okruženju). Ono može učiniti da sav veliki svijet bude »oko njezino« i(li) da stane u njega. To srce je zapravo u tome oku i samoga sebe osluškuje u njemu, u njemu raste i smanjuje se, u njemu se pritaji i razotkrije. To srce, ili srcište, istodobno je i Njegova riječ, ono je zapravo Riječ sama, koja je i Tijelo i ujedno ono najvrjednije – Ljubav: zemaljska ljubav i Božanska ljubav, i jedna i druga, i samo jedna na kraju svega. U tome križištu čuju se različiti ritmovi, vide se različite slike, svijet se doživljava osjetom, dušom i duhom. U njemu je i njegov svijet djetinjstva, djedova, zavičajnog govora, žuđenih mjesta, rodnih oranica, kamene zemlje, znakova identiteta; u njemu su davno dana obećanja, važne riječi; u njemu je čežnja za domom i domovinom, za povratkom i sjećanje na majku. To srcište je nekako neodredivo, njegovi otkucaji se usklađuju s tim svijetom, ali znaju biti i u aritmiji. Njega se može privremeno pripitomiti, ali u nekom sljedećem trenutku ono već ima drugi ritam. U njemu se iznova stvaraju i razliježu likovi i glasovi žene koju je volio i koju još uvijek voli. U njemu je njegova tjeskoba i izgubljenost u daleku svijetu; njegova zabrinutost za bližnjega, za siromaha i potrebita, u njemu je sva njegova mudrost i svijest o prolaznosti, u njemu su jeseni, ali i proljeća njegova života, u njemu je svijet kadulje i ruža i sva radost u Očevim mekim rukama, u njemu je sva njegova ljudska ograničenost, ali i sloboda odluke i snaga vjere, koje osjeća u Božjoj prisutnosti. Na kraju, u tom istom srcu i u tom križištu je i jedan badem, ali i cipele koje još u djetinjstvu ostadoše ispod tog badema, cipele koje su davno izgubile svoju uporabnu svrhu, ali su mu drage, jer ga vežu uz ljepotu što je prošla, posebice jer mu ih je pomogla pronaći njegova draga. Sada kao da je sve što mu je preostalo to sjećanje, ta dragost, poput tih nepotrebnih starih cipela (»vremenom se mijenja / i uzrok radosti«). Pjesnik je, zato što mu je to sada najdragocjenije, izoštrio svoja čula i vrlo oprezno, ali uporno, radi na toj paučinastoj, fluidnoj zgradi sjećanja. A svaki graditelj ima svoj materijal, koji mu najbolje leži, koji najbolje ispoljava njegovu nadarenost i potrebu za izražavanjem. Pjesniku Polegubiću je to zasigurno – riječ. Riječ koja kod njega nije hermetična, ekscentrična, u njoj ne odjekuje suvremena stvarnost, niti se ona s njome nadmeće. Njegova riječ je jednostavna, slikovita, suzdržana, ali i pretenciozna u žudnji za transcendentnim. Nadahnuta je Božjom riječju, psalmima, ali i mnogim poetikama iz prošlosti i suvremenosti (Kranjčević, Matoš, Šop, Tin, Golub). Najčešće se rađa u pustinjama melankolije, kontemplacije i smirenosti. Ona je za njega spasonosna, »riječ bremenita«, kojoj se otvara oprezno »da ne zašuti«. To je ona riječ koja ga je dotakla »onako usput / dok sam zurio u daljinu… onako oprezno, lagano / slikovito, melodično, / nasmiješeno i opušteno / ona je kao i Ti / prožeta nitima / koje smiruju. (»Tvoja me riječ dotakla«). To je riječ-nit koja ga povezuje sa Stvoriteljem (sa samom Riječju), ali i s majkom, domovinom i domom, s dragom i sa samim sobom. Ako te riječi, ako pjesme ne bude »ničega ne će biti / što će me podsjećati na Tebe / i nježnost Tvoju / sve će ostati bez pokreta« (»Čemu i pjesma«). Pjesnik se često osjeti »zaključanim u pjesmi«, često je razapet između šutnje i pjevanja, između muka i krika, ali pjesnikova je sudbina upravo to – biti zarobljenikom pjesme, jer u njoj je njegovo srcište, njegova sloboda, njegov dar, njegov glas, koji će iz tog njegova zaštićenog prostora ponovno odjeknuti do svih nas, do čitatelja, koji ima ključ. I tako se krug zatvara. Ili pak otvara?!

Ivan Babić

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA Božo Kovačević

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA

Božo Kovačević

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: prof. Goran Bandov PhD

Ivan Bekavac Basić

Korektura: Mihaela Jekić

Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić

Likovna oprema: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi uvez

Broj stranica: 302 str.

Format: B5

Maloprodajna cijena: 199,50 kn (26,25 €)

ISBN: 978-953-6497-97-3

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA Božo Kovačević

Uvez: Tvrdi uvez Broj stranica: 302 str. Format: B5 ISBN: 978-953-6497-97-3 Urednica: Zorka Jekić Recenzenti: prof. Goran Bandov PhD Ivan Bekavac Basić Korektura: Mihaela Jekić Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić Likovna oprema: Božidar Bekavac Basić

€26.25

PREDGOVOR

Upućeniji čitatelj će, možda, već pri prvom pogledu na ovu knjigu uočiti da u njoj nedostaje poglavlje o Kini kao sve važnijem sudioniku globalnih zbivanja. Na to mogu odgovoriti da je djelomično u pravu. O Kini se govori u okviru poglavlja Amerika i cyberwar i to kao o glavnom takmacu Amerike u cyber prostoru. Činjenicu pak da je Kina sve ozbiljniji globalni igrač na ekonomskom i širem sigurnosnom planu nastojat ću tematizirati u nekoj budućoj knjizi o post-poslijehladnoratovskom svijetu.

Strpljiviji čitatelj, onaj koji se odvaži pročitati knjigu, uočit će da je ona sastavljena od radova koji spadaju u znanstveno-stručnu publicistiku i od novinskih članaka. Odlučio sam staviti ih u okvire jedne knjige zbog toga što na različite načine izražavaju ista stajališta o problemima suvremenoga svijeta. Nadam se da će ta kombinacija stvoriti dojam o skladnom nadopunjavanju.

Za radove kao što su Realizam poslije Hladnoga rata i Liberalizam poslije Hladnoga rata te Cyberwar – američka izlika za novi Hladni rat? i Američko javno-privatno partnerstvo i cyber sigurnost bi se, s obzirom na to da su rezultat višegodišnjeg bavljenja tim temama, moglo očekivati da budu popraćeni zahvalama raznim zakladama koje su svojim stipendijama omogućile autoru da ih napiše. Takvih zahvala u ovom predgovoru nema jer dugotrajno proučavanje tema obrađenih u ovoj knjizi nitko nije financirao. Ako bismo pretpostavili da sam vrijeme posvećeno pisanju o tim temama mogao iskoristiti da zaradim novac baveći se nečim drugim, onda sam na neizravan način ja financijer tih projekata. No, to je u najvećoj mjeri moja supruga Elizabeta koja je s beskrajnim strpljenjem podnosila da dane i noći provodim za računalom zanemarujući mnoge važne i nevažne poslove koje bih trebao obaviti, da pronalazim izlike za izbjegavanje posjeta kazalištima i koncertima te da prečesto budem pretjerano neusredotočen na razgovore koje je ona pokušavala zapodjenuti.

Proučavanjem međunarodnih odnosa počeo sam se sustavno baviti 2009. godine kad mi je dr. Goran Bandov predložio da predajem na zagrebačkoj Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Zbog te velikodušne ponude kao i zbog svesrdne podrške koju su mi na početku rada pružili on i dr. Livia Kardum najsrdačnije im zahvaljujem. Zahvaljujem i vodstvu škole na neuskraćenom povjerenju i studenticama i studentima koji su me neprestano poticali da pronalazim nove načine prezentacije sve zamršenijih suvremenih teorija međunarodnih odnosa.

Dr. Dejan Jović pozvao me da budem suradnik u višegodišnjem projektu objavljivanja akademskih zbornika o teorijama međunarodnih odnosa. Rad Realizam poslije Hladnoga rata objavljen je 2013. godine u prvom od tih zbornika, a manji dio ovdje prezentiranog rada Liberalizam poslije Hladnoga rata objavljen je 2014. godine u drugom zborniku. Na tom pozivu za suradnju, koji me je uvelike potaknuo da svoja razmišljanja uobličim u poglavlja ove knjige, iskreno sam mu zahvalan.

Ovaj predgovor ne biste čitali da mi Zorka Jekić, urednica, i Ivan Bekavac Basić, vlasnik izdavačkog poduzeća Biakova, nisu predložili da upravo kod njih objavim svoju knjigu. Zahvaljujući njihovom zalaganju Ministarstvo kulture je dodijelilo sredstva za objavljivanja ove knjige.

U mojim tekstovima – ne samo ovima koji su sada pred čitateljem – bilo bi znatno više slabih mjesta da ih oštro uredničko oko Branka Matana nije uočilo i da njegove korisne primjedbe nisu pripomogle njihovu odstranjivanju. Interes kojim dr. Ivica Novaković s Baylor University, Waco, Texas, prati moj rad i vrijeme koje, usprkos brojnim obvezama, posvećuje razgovorima o onome čime se bavim, za mene su uvijek bili dragocjeni. I dr. Jadranka Čačić Kumpes sa Sveučilišta u Zadru je s velikim strpljenjem čitala neke od mojih rukopisa i davala doista korisne primjedbe.

Nekoliko kraćih članaka bez znanstvene aparature i bez priloženog popisa korištene literature, dakle u novinskoj formi, objavljeno je u nekolicini publikacija koje imaju širu publiku nego stručni časopisi i koje honoriraju objavljene članke. Urednicima tih publikacija, koji su me povremeno pozivali na suradnju, dr. Željku Ivankoviću iz časopisa Banka, uredniku subotnjeg priloga Jutarnjeg lista Ivici Buljanu i članu uredništva Vijenca Vedranu Obućini ovim putem zahvaljujem na ugodnoj i, nadam se, obostrano korisnoj suradnji.

Spremnost moje supruge da se godinama odriče dobrog dijela onoga što čini sadržaj života normalnih ljudi i da trpi moje beskrajno asocijalno sjedenje za računalom tumačim kao znak njezina osjećaja da to čime se bavim i da rezultati tog bavljenja koje iznosim u ovoj knjizi nisu bez ikakva smisla. Nadam se da će to pomisliti i poneki čitatelj ove knjige.

Zagreb, 16. veljače 2015.

U protekle više nego tri godine mnogo toga se dogodilo u svijetu. Izbor predsjednika Donalda Trumpa i njegova politika izolacionizma, protekcionizma i unilateralizma uvelike je utjecala na cjelokupni sustav međunarodnih odnosa. Radovi o tome kao i u međuvremenu napisani radovi o drugim pristupima proučavanju međunarodnih odnosa, o konstruktivizmu i marksizmu, bit će objavljeni u okviru neke nove knjige. Nadam se da je ono što sadržava ova knjiga i dalje relevantno i poticajno za razmišljanje o međunarodnim odnosima.

Zagreb, 20.05.2018.

60 BOČICA PARFEMA Rita Rudelić

60 BOČICA PARFEMA

Rita Rudelić

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Koricu dizajnirala: Vea Turkalj, prema ideji autorice

Korice: Mekane

Broj stranica: 128

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-75-7

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

60 BOČICA PARFEMA Rita Rudelić

Urednik: Ivan Bekavac Basić Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Koricu dizajnirala: Vea Turkalj, prema ideji autorice Korice: Mekane Broj stranica: 128 Format: A5 ISBN: 978-953-8136-75-7

14,00 EUR

BILJEŠKE O AUTORICI

Rita Rudelić rođena je 28. svibnja 1999. u Rijeci. U ranoj dječjoj dobi počinje se zanimati za umjetnost kroz likovno i dramsko izražavanje uz veliki interes za učenjem i otkrivanjem svijeta u kojem živi. Pohađala je osnovnu školu Gornja Vežica, a ove je godine završila Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju nakon čega svoje obrazovanje nastavlja na Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije u Splitu. Pisanjem se intezivno počela baviti u osnovnoj školi kada je pisala za školski časopis, a njezine su kratke priče osvajale nagrade na Lidranu i drugim dječjim literarnim natječajima. Nakon nekoliko godina objavljivanja priča, sastava i putopisa u školskim izvješćima, u trećem razredu srednje škole, dovršava svoj prvi roman Sve što nisam rekla koji je tiskan 2019. godine. Uz pisanje, nekoliko se godina bavila odbojkom, a velika joj je želja ponovno se vratiti dramskoj umjetnosti.

Šezdeset bočica parfema drugi je Ritin roman u kojemu donosi zgode iz života svojih vršnjakinja i vršnjaka.

I ovim romanom autorica potvrđuje svoju vrsnoću pisanja.

HIROVITO VRIJEME Jozo Joko Milinović

Poezija

HIROVITO VRIJEME

Jozo Joko Milinović

Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK

Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR

Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ

Korice: Mekane s klapnama

Broj stranica: 104

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-99-3

Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

HIROVITO VRIJEME Jozo Joko Milinović

Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ Korice: Mekane s klapnama Broj stranica: 104 Format: A5 ISBN: 978-953-8136-99-3 Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

11,00 EUR

AUTENTIČNO SLIKANJE ŽIVOTA I SMRTI

Hirovito vrijeme naslov je najnovije pjesničke zbirke Joze Joke Milinovića gdje motivsko-tematske sastavnice i poetski diskurs u širokome obuhvatu razmatraju zemaljske horizonte i naslućuju nebeske perspektive, dohvaćaju se esencijalnih, egzistencijalnih i eshatoloških pitanja o svijetu i vremenitome životu, onostranosti i vječnosti. Pjesnik smjera zakriliti cjelokupnu zbiljnost, sve dimenzije i razine postojanja. Riječi iz naslova, atribut hirovito i pojam vrijeme, upućuju na nestalnost i nepredvidivost, pri čemu stihovi asimiliraju prolazne realije koje se javljaju u vremenu, ali pjesnički izričaji u isti mah bivaju izvan i protiv vremena, emanirajući vječne i idealne vrijednosti koje, iako izmiču čovjekovu dohvatu, titraju mu pred očima kao smjerokazni orijentiri.

Tematiziranje egzistencije, zapravo egzistencijalističke zapitanosti u kojoj se dijalektički sprežu tjeskoba i nada, turobnost i vedrina – osnovno je obilježje ove pjesničke knjige, ali i dosadašnjih što ih je Milinović objelodanio. Poželjno je napomenuti da pojam egzistencija dolazi od latinskoga existere gdje prefiks »ex-«, u značenju ʹiz-ʹ ili ʹod-ʹ, upućuje na određeno iz-mještanje odnosno izlazak iz stanovitoga bivanja ili postojanja. Kada su posrijedi Milinovićeve pjesme, egzistencija znači izlazak iz sebe u svijet i njegovo razotkrivanje u istini, prečesto gorkoj, ali i izlazak u izazovnu ljepotu susreta s drugim ljudima. U ovim su pjesmama ljubav i dobrota povezani s trpljenjem, međuigrom života i smrti, a istina se očituje kao razotkrivanje. Pojam »a-létheia«, poznat u filozofijskoj tradiciji starih Grka, odnosi se na istinu kao ʹne-skrivenostʹ, ʹne-zastrtostʹ, gdje se istina pokazuje u dubini i cijelosti vlastite razotkrivenosti, nazočnosti. (Dotičnomu se grčkom izrazu u rečenome smislu vratio egzistencijalistički filozof Martin Heidegger te ga je preveo na njemački upravo tako: Unverborgenheit.) »I često se ponavljaju / zborećʹ priče stare, / a časte nas istinom / samo kad se prevare«, završni su stihovi pjesme Sabornici gdje je Milinović majstorski posegnuo za paradoksom kao stilskom figurom ekspresivnoga izražavanja i duhovitoga poentiranja. Umješnost u korištenju stilskim figurama iskazuje se u brojnim pjesmama. Primjerice antimetabola (hrvatski bismo rekli ʹnasuprotno premještanjeʹ) u pjesmi paradoksalnoga i ironičnoga naslova Kako je danas biti Hrvat u Hrvatskoj: »Teško je danas Hrvatu u Hrvatskoj / biti miran i normalan / kad je normalno postalo kažnjivo / a kažnjivo normalno«.

U vremenu mirnog ali nespokojnog nevremena prouzročenoga pandemijom koronavirusa, nepogodom koja je cijeli svijet otklonila od normalnoga života, kada se za nastalu nenormalnost pronalazi, uz pomoć nametnutoga lingvističkog inženjeringa, sintagma »novo normalno«, progovorio je Milinović snažno i oporo, podsjećajući i upozoravajući na nepoštivanje Božjih normi. »Posvuda / nelagoda i strah / Ljepota snova je izblijedjela // A nebo u svom savršenstvu / samo nas ovim znakom opominje / da ne remetimo njegov sklad«, završni su stihovi pjesme Koronavirus.

Ta, kako je Milinović napisao, »nevidljiva tajnovitost [koja] nas iscrpljuje« suočava čovjeka i čovječanstvo s onim što je Karl Jaspers u svojoj filozofiji egzistencije nazvao »graničnim situacijama« gdje čovjek iskušava neuvjetovanost vlastitoga postojanja te u potresenosti i nesigurnosti egzistencijalnih situacija borbe, patnje, podređenosti slučaju i nepouzdanosti svijeta naslućuje transcendenciju, ili obuhvatno, koje agnostici drže Jednim, a vjernici Trojednim Bogom. Takva granična situacija bespomoćnosti i podređenosti slučaju zasigurno je i seizmički udar koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb i okolicu, čega se Milinović dohvaća u pjesmi Potres u Zagrebu. Početni stihovi govore o vrisci, panici i strci, uzdasima bola, a pjesma završava: »Sivo jutro / posijalo nevolju // U trenu / uništene godine stvaralaštva // Ranjeni grad / ovila tama // Tisuće / tisuće molbi i molitava / dižu se / i lete k tebi Bože«.

K tome se Jozo Joko Milinović dohvaća djetinj¬stva, muško-ženskih odnosa, modernoga braka, otuđenosti koju donosi suvremena telekomunikacijska tehnologija, govori o okusu gorčine i varljivim užitcima, utkanim snovima i zagrljaju kamena, dosluhu s predcima, oproštaju od preminulih prijatelja, o zavičaju i domovini, demokraciji i politici. Civilizacijski pesimizam susreće se i dijalektički spreže s eshatološkim optimizmom, a izmicanje negativnim aspektima duha vremena događa se istodobno s egzistencijalističkim propinjanjem prema neuhvatljivomu i transcendentnomu, u isti mah bliskomu izvanvremenom Bogu. S lakoćom nižući riječi i ljušteći njihove slojeve, tkajući tanano ali snažno verbalno tkivo pjesme, Milinović se doima najizravnijim kada govori o predcima i Imotskoj krajini, koja mu se nadaje kao kozmički locus amoenus, zavičaj ujedno sladak i trpak. Poseban je to susret neposrednosti i refleksivnosti, lokalnosti i univerzalnosti, biološkog i eshatološkog života, o čemu osobitom izražajnošću svjedoče stihovi pjesme Moji preci, koja počinje: »Iza Podbiokovlja / stekli su snagu življenja / i dar snalaženja // Hranili su se / ljepotom oskudice«, a završava: »Na kraju životnog puta / Uz krunicu i sveto pomazanje / opraštali su se od svojih / predajući dušu Bogu«.

Osluškujući utrobu zemlje, gledajući njezinu kamenu fizionomiju dalmatinskoga krša, pjesnik osjeća titraje života koji uvijek kao životonosni odjek izranjaju iz umiranja i smrti. Uz motiv kamena često spominje zmije, primjerice u navedenoj pjesmi Moji preci: »Po goleti kamene pustinje / gasili žeđ // Provlačili se kroz šipražje / u kojem se / samo vonj zmija osjećao«. Nije teško razaznati supostojanje i prožimanje pretkršćanske slavenske mitologije i kršćanske vjere u život vječni koji dokida biološku smrt. Sile Reda starim je Slavenima predstavljao Gromovnik odnosno Perun, a sile Nereda utjelovljivala je Zmija odnosno Veles. Važno je k tome uvidjeti da Perun zmiju ubija, ali je ne usmrćuje. To je Radoslav Katičić u knjizi Božanski boj ovako objasnio: »Temeljno je značenje praslavenskoga ubiti ʹudaranjem uklonitiʹ, upravo ʹukloniti s poprištaʹ, a ne nužno ʹudariti do smrtiʹ. […]. Kako je Perunov protivnik i sam bog, dakle besmrtan, teško je zamisliti da bi, kada ga taj ʹubijeʹ, bio doista mrtav.« Izvrsno to izražava Jozo Joko Milinović sintagmom »vonj zmija«, gdje vonj kao netjelesna pojavnost upućuje na uklonjene zmije i istodobno na njihovu neiskorjenjivu prisutnost u neprestanim izmjenama dobra i zla, života i smrti. Onkraj i iznad svih pretkršćanskih predaja kršćanski križ ima prvu i posljednju riječ, o čemu Milinović u Odi zavičaju kaže: »U tišini / dugih besanih noći / slušam ti zov // Pod teretom križa / ti si mi mjesto hodočašća / i okrjepa koja protječe / žilama ljubavi«.

Pjesnička zbirka Hirovito vrijeme unutar ljepote jednostavnosti i topline neposrednosti krije dublje značenjske slojeve, mitološke i religijske simbole, arhetipsko i njegovu reafirmaciju u narodnim predajama i pjesničkim djelima. Suprotstavlja se svijetu u kojemu duhovno uzmiče pred materijalnim, normalno postaje nenormalnim, a nenormalno normalnim, gdje se istina gura ispod stola, a ustoličuje istinolika laž, pri čemu sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Vješt versifikator i precizan zapisivač slika i dojmova, sjećanja i predviđanja, Jozo Joko Milinović ne propušta pjesmama dohvatiti esencijalno i egzistencijalno, živopisno i životonosno; uspijeva mu u prolaznosti varljivoga svijeta svjetlom pjesničkih slika obasjati ono što se u svemu iskazuje istinitim i trajnim.

Naposljetku bih uvjereno ustanovio da je u tome najveća vrijednost ove pjesničke zbirke te ju zdušno preporučujem čitateljstvu otvorenomu poeziji koja nije samo emotivni spomenar i zbirka zapamćenih psihičkih odraza nego i refleksivna anatomija života u obuhvatnosti njegovih mnogolikih pojava i širokih izražajnih registara.

Marito Mihovil Letica

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA

Sanja Franković

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: Prof. dr. sc. Ivan Bošković

Recenzenti: Izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić

Lektura sažetaka: Mark Collins (engleski)

Lektura sažetaka: Silvia Bertoni (talijanski)

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Korice: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi uvez

Broj stranica: 392 str.

Format: B5

Maloprodajna cijena: 315,00 kn (43,00 €)

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković Urednica: Zorka Jekić Recenzenti: Prof. dr. sc. Ivan Bošković Izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić Lektura sažetaka: Mark Collins (engleski) Silvia Bertoni (talijanski) Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Korice: Nediljko Bekavac Basić Uvez: Tvrdi uvez Broj stranica: 392 str. Format: B5 Maloprodajna cijena: 315,00 kn (43,00 €)

43,00 EUR

Kratki opis knjige:

Knjiga razmatra pripovjedna i kulturna obilježja hrvatskih povijesnih romana objavljenih od 1990. do 2010. godine. Unatoč prevlasti novoga povijesnoga romana, opstaju i primjeri klasične inačice. Temeljna im je razlika njihov koncept povijesti: novi povijesni roman ideju povijesti kao učiteljice života zamjenjuje predodžbom povijesti kao ponavljanja usuda iz kojega se ne uči za budućnost. Romani klasične inačice čuvaju uspomenu na znamenite pretke koji su se žrtvovali za domovinu, poučavaju mlade da zlo biva poraženo i vjeruju u pozitivan ishod borbe za nacionalnu samostalnost.

Uvodni dio knjige donosi književnopovijesnu evoluciju žanra od njegovih početaka u devetnaestome stoljeću do paradigmatskih inačica tijekom dvadesetoga stoljeća.

Središnji je dio podijeljen prema fokalizatorima koji pripovijedaju o povijesti: vladarima ili njihovim pratiteljima, članovima obitelji i različitim glasovima kojima pripovjedač daje prostor da pripovijedaju o činjenicama društvene kronike. Trojnoj podjeli odgovara i promjena kulturnih simbola tijekom povijesnih razdoblja. Najstarija simbolika, povezana s vladarima i nacijom, u novovjekovlju i suvremenome dobu zamjenjuje se simbolima obiteljske genealogije te elementima svojstvenima lokalnoj sredini ili onima koji su univerzalna svojina. Poglavlja o vremenu i prostoru potvrđuju krizni ontološki status pojedinca i društva zbog gubitka oslonca u tradicionalnim nacionalnim, obiteljskim i vjerskim vrijednostima.

Završni dio knjige sadrži zaključak o neprevladanu rodnom stereotipu u hrvatskome povijesnome romanu, što je vidljivo u načinu kako književnici i književnice pristupaju povijesti i oblikovanju muških i ženskih likova. Zajedničko im je povezivanje muških članova obitelji s društvenim životom i ideologijom, a ženskih likova sa životom obitelji. Ovaj stereotip nestaje u trećoj skupini romana, gdje obitelj više ne oponira društvu, nego je pojedinac sâm suočen s društvom, u kojemu je njegova veza s obitelji, domovinom i tradicionalnim vrijednostima slomljena ili podčinjena represiji društvenoga poretka.

Može se zaključiti da odabrani korpus hrvatskih povijesnih romana slijedi put od kolektivizma preko opreke obitelji i povijesti do individualizma, u kojemu je pojedinac, izmješten iz obitelji i društva, odgovoran za samoga sebe. U takvoj je perspektivi jezik jedino čvrsto polazište za govor o povijesti.

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskim književnim časopisima 19. stoljeća

IMAGO ITALIAE

Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti:

dr. sc. Inoslav Bešker

dr.sc. Dubravka Bouša

Slika na naslovnici: Dante Gabriel Rossetti, Danteov San

Priprema za tisak, grafičko oblikovanje i oblikovanje naslovnice:

Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 304

Format: B5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić Br. str.: 304 Format: B5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

Izvadak iz recenzije

Djelo IMAGO ITALIAE autorice Zdravke Krpine je po sadržaju i formi komparatističko multidisciplinarno znanstveno djelo, s elementima kulturalnih studija i imagologije, koje se oslanja i na metode J. Cullera. Veći dio sadrži elemente autoričine doktorske disertacije “Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskoj književnoj periodici XIX. stoljeća” obranjene 2016. na Sveučilištu u Splitu. Građu iz disertacije autorica je mjestimice sažela, te dodatno dopunila i obogatila. Oko dvije petine teksta čini nov sadržaj, rezultat naknadnih istraživanja, pri čemu su ponajviše tematski zastupljeni žensko pismo u onodobnoj Italiji, zatim pojmovi junaštva, časti, odnosno morala, razmotreni komparativno, te uloga individue u stvaranju kulturnog identiteta, odnosno prerađen i dorađen.

Zdravka Krpina u svom djelu problematizira hrvatsko-talijanske odnose u razdoblju od ilirskog pokreta i romantizma kao stilske formacije do vremena moderne (1835.-1903.), sadržanu u časopisnom korpusu omeđenom pojavom prvoga hrvatskoga književnog časopisa (Danicze) i posljednjeg časopisa koji označava zaokret prema moderni (Život), kada je književna periodika bila glavnim medijem interkulturnog dijaloga hrvatskih i talijanskih građanskih intelektualnih krugova. Medijska slika časopisa 19. stoljeća odijeljena je od današnjeg recipijenta više od stotinu godina, njegov odmak je povećan, a način gledanja promijenjen.

Odlučivši se za imagološko-kulturalan pristup, po definiciji multidisciplinaran, autorica se upustila u riskantan hod izvan uvriježenih kolotečina. Tu treba kao ključan naglasiti komparativan interkulturni element njezina rada, koji na teorijskoj razini iznesene analizirane pojave i probleme povezuje s „međuprostorom“ književnosti i kultura kao čvrsto shvaćenih ili zadanih nacionalnih modela. Tu poredbenu analizu naglašavamo u kontekstu pojava koje su književnoteorijski još nedovoljno analizirane u kontaktnom okružju Hrvatske, kako s južnoslavenskim, tako i s ugarskim, germanskim, odnosno romanskim svijetom. Te se pojave uočavaju na rubovima različito obilježenih svojedobno neokolonijalnih pa postkolonijalnih prostora koji su kulturološki redefinirali i hrvatski prostor, na sjecištu Gavazzijevih kulturalnih areala, kao mediteranski, srednjoevropski, odnosno balkanski, eventualno i orijentalni, u svakom slučaju prijelazan.

                                                                                    dr. sc. Inoslav Bešker, red. prof.

Veza hrvatske kulture s talijanskom kulturom specifična je i u kulturološkom smislu nadnanacionalna jer je Italija prerasla odavna u svojevrstan simbol, zadobivši značajke koje se ne mogu podvesti pod jednostavne uobičajene nazivnike pojedinih nacionalnih književnosti. I unutar toga, kulturološki, ali i psihološki složenog odnosa, u neprekidnom kretanju, začini, zrcaljenje i razbijeno staklo tri su odraza uvijek istog obraza. Italija je Hrvatskoj potrebna isto kao zrcalo, u kojem ona nalazi, potvrđuje ili dokazuje svoj identitet i uspostavlja integritet svoje osobnosti u odnosu prema toj Italiji čiju sliku podsvjesno kreira.

dr. sc. Zdravka Krpina

Luca Signorini ZA VIOLONČELO SOLO Suzana Glavaš

ZA VIOLONČELO SOLO

Luca Signorini

Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš

Autobiografski roman

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 172

Format: A5

Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

ZA VIOLONČELO SOLO Luca Signorini

Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš Autobiografski roman Uvez: Tvrde korice Br. str: 172 Format: A5 Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

17,00 EUR

UVOD U HRVATSKO IZDANJE

Važno je odmah na početku istaknuti da je ovaj hrvatski prijevod Za violončelo solo apsolutno prvi prijevod na strani jezik Signorinijevog autobiografskog romana Per violoncello solo. Predložen je za objavljivanje po želji prevoditeljice, koja autora dobro poznaje, ali i po tome što to djelo, u suvremenoj talijanskoj književnosti, zauzima visoko mjesto i ima doista rijetke odlike: autor joj je profesionalni violončelist i odličan priznati spisatelj. Odabrati ga za prevođenje iz uvjerenja i ljubavi bilo je lako jer roman već kod prvog čitanja osvaja čitatelja iskrenošću i ljepotom naracije, važnošću ispričanih priča, profinjenim društvenim angažmanom te umjetničkim promišljanjima svih vrsta, od glazbe do slikarstva, povijesti i poezije, antropologije i religijâ, sociologije i jezika, glazbenog pedagoškog rada i kritiziranja metodike istog. Sve to kroz život jednog običnog čovjeka, koji je velikim trudom i radom na sebi, ali i padovima u alkoholizam i beznađe, uspio ostvariti violončelističku svjetsku karijeru i uspeti se na vrh društvene ljestvice.

      Ugoda čitanja i prigoda za brojnim iluminacijama čitatelja, na svakoj od tih razina iščitavanja, pravi su melem za dušu i prava svečanost Signorinijeve razvidne erudicije i svestranog enciklopedizma. U spiralnoj gradnji fabule ima simfonijskog ugođaja i slikarskih poteza kistom, ima spiritualnosti i egzistencijalizma, nihilizma i klasicizma, ali i građanskog angažmana te ponajviše humaniteta i ljubavi prema bližnjima, bilo da su oni roditelji, prijatelji, vlastiti nastavnici ili đaci, nezanci iz drugih kulturâ, tek obični usputni prolaznici.

      Dragocjeno je to štivo, koje će, nadam se, biti dobrodošlo i korisno u hrvatskoj sredini. Kako god bilo, sigurna sam da će je uvelike oplemeniti.

      Zahvaljujem nakladniku Biakova iz Zagreba što je u nas vjerovao.

                                                                                           Suzana Glavaš

____________________________________________________________________________________________

*****************************

Jezik, potreban da bi se ispričala priča, nije sačinjen samo od grafema i semantičkih sadržaja. Napisane riječi, onkraj slova samih po sebi, teže projekciji u različite dimenzije. Ako se to dogodi, prepoznaje se stil. Zamjećuju ga primatelji teksta u kojem je moguće uočiti raznovrsne izričajne razine.

Već samim naslovom romana Luca Signorini navodi čitatelja da se suoči s više glasova, odjeka jedne životne putanje sačinjene od mnogih života koji promiču, naizmjence ili usporedni, duž puta jedne kaleidoskopske i nevjerojatne stvarnosti koja se doima čak nadrealnom, na rubu jedne provalije gdje se okrutnom igrom sudbine riskira propast koja će tek na kraju biti izbjegnuta.

Glazba kao metafora života i zvuk violončela koji je kontrapjev jednom drugom, njemu istovjetnom, ljudskogm glasu. Odavde kreće priča. Čitatelju je odmah jasno i od prvih redaka uči pravila igre, više ili manje razvidne, koja je sva u prekidima i lomovima.

Poput slika na izložbi, odlomci, jedan za drugim i svaki za sebe stvaraju različita ozračja na jasnoj podlozi jedne svježe priče iako, po mnogočemu, proživljene već odavna u našem sjećanju. Poslijeratno razdoblje koje ustupa mjesto ekonomskom boomu, seksualna revolucija koja u olovnim godinama nasrće poput dijaboličke perverzije.

Promišljanje vodi prizivanju još starijih razdoblja: opustošenje ratom čije su posljedice još uvijek aktualne i koje, ušavši u kolektivnu svijest kao uzrok lošeg življenja, ipak ne uspijevaju posve joj opravdati stravične deformacije.

 Slika osobe koja iz tog izranja, više ili manje u središtu raznih tableauxa – Kinderszenen- Lehrjahre- Scènes de vie-Phantasiestücke – oblikuje se sad u jasnim crtama sad u sfumaturama koje dosežu poništavanje sebe. Nad njom lebdi sjena drvenog glazbala čiji oblik, mek poput tijela žene, zavodnički i prijeteći istodobno, ostaje sveprisutan tijekom čitavog života. Ja vidi sebe preko napetih žica i vibracija gudala čija se melodija zaustavlja na visokim tonovima krika, bez solucije pada.  

Evoluciji jezika odgovara slična evolucija glazbe? To je ono o čemu se pita Boulez, te zaključuje da «glazbena evolucija prije svega obvezuje na tehničke pojmove i podliježe relevantnim promjenama leksika i sintakse, mutacijama koje su mnogo radikalnije od onih koje će ikada moći pretrpjeti jezik.» Tragedija je sva u tom otpadu koji uvjetuje, osim te iste vježbe očuđenja, svaku gestu ili ponašanje, nepovratno podvrgnutu inicijacijskoj praksi u dobi u kojoj još nema svijesti. Sjećanja koja naviru  – iz doba djetinjstva ili puberteta, iz mladosti koja je jako brzo protekla ili iz tek nastupajućeg zrelog doba  – zaustavljaju se na crti pentagrama, neriješenog rebusa tajne postojanja. Poput nota, na tom pentagramu, oživljuju i brzo nestaju, u ritmičkom skandiranju koje ne ostavlja mogućnost predaha, profili muškaraca i žena. Zauzimaju prostor od tek nekoliko riječi. Rijetko se tek opet pojavljuju kao motivi u formuli podložnoj neprekidnoj varijaciji. Glazba, izvođena, slušana, protumačena u svojim najtajnovitijim nabojima, na koncu uvijek potpuno pobjeđuje. Katkada je kao kakvo prokletstvo koje se ne može izbjeći, vrlo često priželjkivani bijeg od svijeta koji kao da ne nudi drugo osim razočaranja i prijevara.

Indirektno, autobiografsko svjedočanstvo, prožeto dubokim ispaštanjem jednog velikog umjetnika, koji žanje aplauze diljem svijeta, nudi mnoga pitanja, osuđena da ostanu bez odgovora. Prvo od njih je pitanje koje se odnosi na povlašteno mjesto umjetničke glazbe u suvremenom društvu u kojem potrošački zakon teži poništavanju različitih vrijednosti proizvodâ ponuđenih na tržištu. A, posljedično tome, i smisao koji može imati cijena koju na egzistencijalnoj razini valja platiti za postizanje visoke profesionalne razine namijenjene, u najboljem slučaju, da bude prepozata kao l’ espace d’un matin. I još k tome, kakvu poruku prenijeti mladima koji se, unatoč svemu, i dan danas, suočavaju s tako smjelim životnim putevima. Naposljetku: koliko zadovoljstva bavljenja glazbom preostaje onome tko je prisiljen podnositi stres kontinuirane kompeticije i svjestan je toga da ono što je naučio, najvećim dijelom pod cijenu neizrecivih žrtvi, biva primljeno kao čista aktrobatska predstava, koju je nemoguće odvojiti od beskonačnih sadržaja glazbenoga djela.

No upravo iz tog pažljivog, pretrpljenog, iščitavanja partitura, koje su bile prava muka za onoga tko ih je bez predaha proučavao za nastupajuću izvedbu, izvija se lirski pjev glasa u kojem harmonije odjekuju u jeci duše.  

Muzika, Bachova, Beethovenova, Schumannova, Brahmsova, Debussyeva – ali i ona  mnogima nepoznata kao Cassadòova, Regerova, Dallapiccolina, Sciarrinova, napisana za violončelo solo, ili kao ljubavna priča između Siegmunda i Sieglinde, u prvom činu Walkürija, koju Wagner u «Ein Violoncelle allein» namjenjuje violončelu –  iskupljuje sve, čak i bol. Kroz prekrasan zvuk što ga uspijeva izvući iz svog drevnog glazbala, Signorini gradi priču s naglascima koji pogađaju ravno u srce.  

Prizori koji otvaraju pogled na njegove gradove, Rim, Volterru, Napulj, imaju različite zvučne podloge. Vjeran stilu koji privilegira modulaciju, poželjno udaljenim tonovima, ostavlja malo prostora očekivanjima i začuđuje čitatelja, kad se tome najmanje nada. Njegova galerija likova gubi odmah pozadinu toskanskih slikara makjajola, među kojima i jedan njegov prezimenjak, ne bi li se sasvim jasno razvila u Disneyeve likove kao groteskne siluete opsesivnih duhova, praznine onkraj crteža, stripove kao  Il Monello (Mangup), redom precizno citirane.   

Potom tama i muk.

Na pozornici nijemi odsjaj glazbene sjenice gotovo ljudskih razmjera s kopljem zabodenim u ježa.

Jedno violončelo solo.

                                                                                            Marina Myrhofer

Hrvojka Mihanović-Salopek KRISTALNI PLOV Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

KRISTALNI PLOV

Hrvojka Mihanović-Salopek

Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 310

Format: 220 x 300 mm

Maloprodajna cijena 294,00 kn (39,50 €)

KRISTALNI PLOV Hrvojka Mihanović-Salopek

Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu Uvez: Tvrde korice Br. str: 310 Format: 220 x 300 mm Maloprodajna cijena 294,00 kn (39,50 €)

39,50 EUR

Naslov knjige: Plov kristala ( knjiga o opernom i koncertnom djelovanju prvakinje HNK u Zagrebu – Branke Beretovac, povodom  55. obljetnice početka solističkog rada u Zagrebačkom HNK)

Opis knjige:

     U multidisciplinarnoj knjizi (monografiji) o opernom i koncertnom djelovanju dugogodišnje prvakinje HNK u Zagrebu, sopranistice Branke Beretovac bit će prikazani teatrološki, glazbeno-kritički, memoarsko-dokumentarni prikazi, važni ne samo za djelovanje poznate hrvatske glazbene umjetnice i prvakinje HNK u Zagrebu Branke Beretovac, već i značajni materijali  bitni za povijest hrvatskog kazališta u razdoblju od 1964. do 1999. Knjiga će prikazati opširnu biografiju Branke  Beretovac s posebnim naglaskom na njezine sjajne solističke realizacije u predstavama hrvatskih kazališta, ali i brojna sjajna kazališna i koncertna gostovanja diljem Europe među kojima se ističu uloge realizirane u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Kijev, Brno, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M, Beč ( Volksopera i Musikverain). Obuhvatit će se odlična suradnja gđe. Beretovac sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Knjiga će u svom značajnom poglavlju obuhvatiti i memoarska sjećanja Branke Beretovac na njen kazališni život, na suradnju s pojedinim dirigentima i režiserima, njezina zapažanja pa i anegdote vezane uz kazališni i koncertni rad. Pored toga knjiga će sadržavati odabrane izvatke iz kritika i muzikološke osvrte  i stručne prikaze umjetničina rada iz pera Nenada Turkalja,  Zdenke Weber, Jagode Martinčević, Marije Barbieri, Hrvojke Mihanović-Salopek i dr. Prikaz pojedinih opernih i koncertnih rola bit će popraćen izborom iz fotografske dokumentacije. Priređivačica odabira građe je dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, koja će ujedno napraviti i poseban prikaz brojnih koncerata vokalne i sakralne glazbe, posebice s obzirom na činjenicu da je kao orguljašica gotovo dva desetljeća muzicirala zajedno s gđom. Brankom Beretovac u domovini i inozemstvu.  Branka Beretovac dobitnica je više državnih nagrada i priznanja, među kojima možemo istaknuti nagrade „Milka Trnina“, „Josip Štolcer Slavenski“, „Vatroslav Lisinski“ te orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Proglašena je zaslužnom državnom  umjetnicom.

Ova knjiga nastaje i povodom jubileja 55. godišnjice rada gđe. Branke Beretovac, tj. njezinoga prvog solističkog nastupa u Operi HNK u Zagrebu.

U punom sjaju glasa gđa. Beretovac se oprostila ulogom Jelene u „Nikoli Šubiću Zrinskom“ od svoje zagrebačke publike koja ju je ispratila s pozornice ovacijama i dugotrajnim pljeskom, a ova obljetnica njezina rada je prigoda da se  trajno stručno dokumentira njezin doprinos hrvatskoj opernoj  i koncertnoj sceni, ali i pruže dragocjeni teatrološki, glazbeni materijali važni za znanstveno proučavanje kazališnog života i repertoara u Hrvatskoj u razdoblju od šezdesetih do kraja devedesetih godina 20. st.      

Branka Beretovac, diplomirala je kao stipendist HNK u Zagrebu solo pjevanje na Muzičkoj  akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Šira, a tijekom školovanja pohađala je Sommerakademie u Salzburgu. Već 1964. debitirala je na sceni HNK u Zagrebu u ulozi Jelene u operi  Nikola Šubić Zrinjski, a  Tijekom 1967./68. stalna je članica Opere Stadt Theater u Bonnu.

Po povratku iz Bonna 1969. postala je stalna solistica opernog ansambla i nositeljica glavnih lirskih rola u matičnoj kući HNK u Zagrebu uz odlične kritike i zapažene pjevačke i glumačke interpretacije opernih likova. Proslavila se  kao: Pamina u  Čarobnoj fruli, Michaela u  Carmen, Euridika u  Orfej i Euridika, Mimi u  La Boheme,  Margareta u  Faustu, Desdemona u  Othellu, Marženka u  Prodanoj nevjesti,  Đula u  Eri  itd. Uspješno je gostovala na  brojnim koncertnim i opernim pozornicama u domovini: “Dubrovačke ljetne igre”, “Splitsko ljeto”, “Operni ljetni festival u Opatiji”, te u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Moskva, Kijev, Berlin, Salzburg, Brno, Beč, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M. U Beču je s  Nelson misom gostovala u Musikvereinu gdje je snimila ploču koja je kasnije izdana i compact discu. Također je u bečkoj Volksoperi nastupila kao solist u  Hoffmanovim pričama  uz odlične kritike. Branka Beretovac uspješno je surađivala sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Milko Kelemen, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Karlo Kraus, Miroslav Salopek, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Pored toga često je gostovala i stalno surađivala s Riječkom, Splitskom i Osječkom operom, a posebice s orkestrom Zagrebačke filharmonije.

Za dosadašnju glazbenu djelatnost nagrađena je priznanjima “Milka Trnina”, “Josip Štolcer Slavenski”, “Vatroslav Lisinski”, te ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Posebice se može istaknuti umjetničina nadahnuta i vrlo učestala suradnja u domovini i inozemstvu s  maestrom Lovrom pl. Matačićem.