Video – dio s predstavljanja 2 Veronike Jadranke Ivandić Zimić.

Predstavljanje knjige Jadranke Ivandić Zimić,

2 Veronike u Knjižnici Bogdana Ogrizovića,

Preradovićeva 5. 10000 Zagreb Petak,

25. lipnja 2021. u 19,00 sati.

Sudjeluju:

Ivana Mrčela, dizajnerica

Ivan Bekavac Basić, izdavač

Zorka Jekić, urednica

Jadranka Ivandić Zimić, autorica

VIše o knjizi.
VIše o knjizi.

ISPOVIJEST ODRASLOG DJEČAKA Vlatko Balošić

ISPOVIJEST ODRASLOG DJEČAKA

Vlatko Balošić

Roman

Urednica: Zorka Jekić

Design ovitka: Andreja Rečić

Priprema za tisak: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 172 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8136-84-9

Maloprodajna cijena 63,00 kn (8,50 €)

ISPOVIJEST ODRASLOG DJEČAKA Vlatko Balošić

Roman Uvez: Tvrdi Broj stranica: 172 str. Format: A5 ISBN 978-953-8136-84-9

8,50 EUR

Dragi čitatelji,

Čuj mene… u množini… A što ako samo Ti pročitaš ove priče i nitko više ? Nema veze. Zapravo mi i jest bitno da to baš Ti pročitaš…

Ove priče sam ustvari počeo pisati uslijed, kako da to kažem… zapravo bilo je to nešto kao ‘ucjena’… Već nekoliko godina, kako smo moji prijatelji i ja ušli u te neke lijepe, recimo – srednje iliti zrele godine – nalazimo se otprilike jednom u dva mjeseca na kavi. Uglavnom Blanka, Dubravka P. i ja – ekipa iz gimnazije, 4.e… Kako vrijeme teče, tako nam se sve češće i s veseljem pridružuju i Goga, Dubravka H. i Krešo… Započeli smo s tim negdje 2015-te, 2016-te… i bome, na sveopće zadovoljstvo tu tradiciju nastavljamo do današnjih dana… Kako smo se spočetka nalazili uglavnom nas troje, tako je i vrijeme potrebno da netko od nas ispriča nešto opširnije bilo dostatno… Kad nas je više, često smo toliko nabrijani i uzbuđeni da jedni drugima upadamo u rečenice i ne moš ti tu sad raspredat Markove konake… Uglavnom, tijekom tih naših prvih kava, tu i tamo bih im znao ispričati neku od zgoda iz svojih mladih sviračkih dana. Ponekad bi me gledale u nevjerici i pitale se da li ja to izmišljam ili se to stvarno tako dogodilo… ali su s vremenom shvatile i prihvatile da je to uistinu bilo tako. I svaki put bi neka od njih po završetku moje priče rekla ‘Pa Vlatko, zašto to ne zapišeš ? Ti znaš pisati. I to je baš zanimljivo… Ljudi bi to čitali’…

BUBNJAR Tin Lemac

BUBNJAR

Tin Lemac

Urednik: Zorka Jekić

Korice izradio: Marko Kokotec

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 104 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-24-5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,50 €)

BUBNJAR Tin Lemac

Uvez: Meki Broj stranica: 104 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-24-5

11,50 EUR

RECENZIJA PJESNIČKOG RUKOPISA BUBNJAR

TINA LEMCA

Tin Lemac, istaknuti književni znanstvenik i kritičar poezije, i sam se upustio u poetsku praksu i ponudio rukopis buduće zbirke pjesama pod naslovom Bubnjar. Riječ je o rukopisu uistinu neoubičajenoga karaktera za recentnu hrvatsku pjesničku praksu, koji obnavlja neke poetičke i retoričke koncepcije i postupke inaugurirane već takozvanim postmodernističkim prijelomom u hrvatskome pjesništvu na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća, ali i neke letrističke, konkretističke, aleatoričke pa čak i nadrealističke tendencije koje su se pojavile i znatno ranije. Radi se ipak, u prvome redu, o postmodernističkoj svijesti o konvencionalnosti svih značenja i književnih postupaka, o mogućnosti da se – nakon što je „sve već napisano“ – do neke nove značenjske i izrazne svježine dođe tek kombiniranjem fragmenata iz već „odigranih“ diskursa, o dekonstrukciji književnoga teksta i njegovoj naknadnoj rekonstrukciji na temelju metatekstulne svijesti o pojedinim literarnim postupcima i strategijama. Zanimljivo je da se u Lemčevu rukopisu ipak neprestance nadigravaju dvije nasuprotne tendencije – s jedne strane racionalna kontrola koja podrazumijeva književno znanje i kritičku svijest o tome što se želi postići u tekstu, a s druge strane nagnuće da se upravo od toga pobjegne u tekstu sa što manjom kontrolom, u kojemu prevladavaju aleatorika, ludičnost, paradoksalnost, nadrealistička alogičnost i asocijativna iracionalnost. Te dvije nasuprotne tendencije Lemac u tekstu personificira kao pjesnika i kritičara, onoga koji stvara vrlo slobodno ustrojen tekst s kojim može činiti što god hoće, i onoga koji bi sve to, zapravo iluzorno, htio „protumačiti“, usustaviti i, na kraju krajeva, reducirati, „okljaštriti“. Upravo je tako autor u početnom „naputku za čitanje“ (auto)programatski opisao temeljnu koncepciju svojega rukopisa kao „nikad neodigrani teniski meč pjesnika i kritičara s ciljem da jedan nikad ne može i neće postati drugi“. Meni se ipak čini da se katkada i unutar istog teksta, kao i u cjelini rukopisa, znaju pomiješati ili barem sukcesivno javiti pjesnički ego i kritičarski super ego, što i samo poetsko zbivanje čini intrigantnijim. Rukopis tako otvara dekonstrukcijsko „silaženje“ na podrečeničnu, podsintagmatsku, gotovo i predverbalnu razinu iz koje se – ponovnom rekonstrukcijom – postupno ostvaruje bazični dječji govor: „reci mama/ Ma Ma/ reci baka/ Baka“. No, već u drugome tekstu pojavljuje se visokorefleksivni izričaj koji u igru uvodi tako važne, upravo literarne teme kao što su odnos zbilje i fikcije te životne i književne teleologičnosti i smislenosti: „alisa zna da s druge strane zrcala ne postoji išta/ osim nje same. ako se spotakne na svoju/ porculansku nožicu, možda shvati da ju je klobučar/ začarao“. Uglavnom, daleko od kakvog tradicionalističkog poetskog sloga, u Lemčevu rukopisu nižu se mnoge „pjesme“ od po jednog stiha, i to zafrkantske, ludičke, metatekstualne intonacije, a autor se rado poigrava i s „okamenjenom“ frazeologijom i metaforikom, najčešće govorne, usmenoknjiževne ili tradicionalnopoetske provenijencije („Oštre sablje, smrdi im iz usta/ Reci meni, pustinja sam pusta/ Ti si grana od bisera toga/ Ja sam mornar broda svoga“). Česte su i takozvane poetske definicije u kojima se njihova mudrosna forma pretvara u paradoksalni ili visokometaforički sadržaj („Vječnost je nikad neizvaljana klada“), autor se grafostilematski poigrava sa smještajem teksta na stranici, čak do preobrazbe slova u vizualni, a ne verbalni znak, a naglašavanjem faktičke jezične funkcije zna se tematizirati i sam medij pisanja, odnosno kanal sporazumijevanja („Pobjegao mi tekst“, „Zašto si ostavio praznu stranicu“). Lemac ponekad iz perspektive pjesnika ironizira i vlastitu poziciju književnog znanstvenika, odnosno uvelike zakompliciran književnoznanstveni diskurs („U aksiološkim suodnosima autora (subjekta), svijeta (teksta), konteksta, koteksta, nad-teksta,/ parateksta, hipoteksta, hiperteksta, metateksta… da, da, zapišite baš ovakvim redom“). To ukazuje na jedan od glavnih interesa rukopisa – navlačenje raznih diksursnih „maski“, njihovo međusobno ironiziranje i upozoravanje na to da je književnost danas u prvome redu postmodernistička metatekstualna igra. Sličan metatekstualni, ironijski i ludički sadržaj imaju i nešto „dulji“ Lemčevi tekstovi, koji, međutim, gotovo nikad ne prelaze opseg od nekoliko stihova ili rečenica: („Ovo je jedan veliki cirkus u kojem se traaaaaaažiiiiii……/ a) Pepeljugina cipela/ b) Trnoružičino vreteno/ c) Pa i smisao…./ Ono zrno graška smo našli“). Prema kraju rukopisa pod naslovom Bubnjar lirski subjekt, koji je – već i autoprogramatski – slab, ludičan i poliperspektivan („Jer sam nespretan, a ovo je igra značenja koju ne znam/ A usput pišem još tisuću knjiga“) još intenzivnije reflektira svoju poetsku djelatnost („I možda počnem zaista pisati poeziju, a ne pisati o poeziji…“), njezinu posvemašnju otvorenost, načelnu beskrajnost i ipak nužnost nekog uokviravanja („Znam da ću se jednom morati prisiliti na završetak“). Uza spomenute postmodernističke strategije, on se u fiktivnoj „borbi“ protiv kritičara uzda i u tradicionalno najjače lirsko „oružje“ – metaforu i metaforički diskurs („Ja sam podzemni gljivar u potrazi za zlatnom strijelom riječi“, „U šipražju zelenih česti“), čak zaključuje da je – upravo takvim postmodernističkim, poliperspektivnim pa i poetiziranim rukopisom – „Omamljen i tekstom preveslan/ kritičar“. Na kraju, valja zaključiti da je Tin Lemac rukopisom buduće knjige pod naslovom Bubnjar svoj pjesnički put počeo intrigantno i uspješno. Taj po svemu neobičan i poliperspektivan rukopis, čak i u sadašnjim postmodernističkim uvjetima kad su neke znatnije novotarije teško zamislive, uvelike će obogatiti i pluralizirati hrvatsku poetsku scenu te je podsjetiti na znatne poetičke mogućnosti iz zadnjih pola stoljeća njezina razvoja, koje su, međutim, danas u velikoj mjeri zanemarene. Uistinu, na temelju prekombinacije starog Tin Lemac donosi nešto novo i to na samo sebi svojstven način.

Davor Šalat

predstavljanje knjige 2 VERONIKE Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Haiku poezija

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE

Alka Pintarić

Haiku

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 134 str.

Format: 11×16,5

ISBN 978-953-8136-32-0

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 134 str. Format: 11×16,5 ISBN 978-953-8136-32-0

€14.00

Snažnim trostihom kroz tišinu


Alka Pintarić: Zemlja sunca u čaši vode

Alka Pintarić, profesorica romanistike, spisateljica, prevoditeljica i lektorica, spada u one nerazvikane autore (autorice) koji, s onu stranu medijskih izazova, polagano i meditativno koračaju svojim književnim putom, vođeni nadasve zovom vlastite duše, a ne „zvonom“ široke publike. S obzirom da su mediji danas u isti koš stavili kulturu, modu, šoubiz vijesti i slično, knjige o kojima se mnogo govori i piše nisu nam uvijek mjerodavne – skeptični prema čudnoj medijskoj selekciji, mnogi čitatelji za inat sve više istražuju zatajne pisce što su se u dubinama skrili popu školjki, jer kada svi zaplivaju u istome moru, individualno ronjenje daleko je izazovnije.

Alka Pintarić iza sebe ima već osam knjiga – zbirke pjesama Osmjesi moje duše, Zaorana brazda, Sjemenka i ljubav, 77 soneta u svjetlu i sjeni, Trnov sonetni vijenac, Put križa, proznu knjigu Probuđeni zvon, zbirku pjesama u prozi Svagdan u priči te zbirku haiku poezije Zemlja sunca u čaši vode. U svim svojim tekstovima Alka Pintarić polagano hoda za slobodnom ljudskom dušom što se kreće od ljudi do svemira, od kušnji do Boga, s krajnjim ciljem smiraja, kako bi joj i poetsko – ljudski put imao smisla. Valja naglasiti da se autorica odlično snalazi u sonetima, odnosno u ljepotama rima, što su danas „istisnute“ pomalo agresivnim trendom stvarnosne poezije – naprotiv, nije li baš danas, isušenoj trivijalnoj zbilji povratak ljepoti riječi, i estetski i terapeutski, potreban mir?

Najnovija zbirka pjesama Alke Pintarić Zemlja sunca u čaši vode pokazuje itekako zrelu haiku pjesnikinju u itekako bogatoj tradiciji hrvatske haiku poezije, koja je procvala sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a prvu krunu dobila poezijom Dubravka Ivančana. Dakako, u osvješćivanju dubine haiku poezije u nas veliku ulogu odigrao je Vladimir Devidé svojim knjigama o japanskoj kulturi i pjesništvu, okupljanjem haiku pjesnika kojih je danas jako mnogo i koji zauzimaju važna mjesta na svjetskim haiku natjecanjima, a od kojih je najpoznatiji japanski ITOEN natječaj. Tako je i u nas izmaglila prvotna predrasuda o japanskom trostihu kao o pjesmuljku o leptirićima i cvjetićima – i naši pjesnici (među njima i mnogi značajni) postali su svjesni da je naizgled jednostavan haiku veoma zahtjevna forma, s obzirom da pjesnik mora posve zatomiti vlastiti ego i odreći se stilskih figura (temelja „zapadnjačke“ poezije) i sa što manje vlastitih riječi dočarati što više ljepote oko sebe. Dakako, u tom umijeću sažimanja, što traži i duševnu ravnotežu, važna je i filozofija zen-budizma, koja bi se, najšturije, mogla objasniti ovako: kada pjesnik duboko promatra pticu, i sam postaje pticom, odnosno izlazi i sebe sama i posve zaranja u objekt svoje pjesme.

Alka Pintarić u svojoj zbirci zaista zalazi u samu bit haiku pjesništva, svojim darom zapažanja datoga, odnosno već postojećega, darom uranjanja u poetski prizor što ga je skrojila sama raznolika priroda, a pjesnik ga valja mirnim opažajem i dubokim doživljajem prenijeti na papir. Ljepota i duša prirode (koja je uglavnom subjekt njezinih trostiha) iskazuju se u širokoj i šarenoj lepezi – od vedrih slika u kojima zaiskri čista harmonija bića i prostora, preko sjetnih, maglenih slika u kojima nas „presječe“ bol prolaznosti, do duboko misaonih slika u kojima detalj zrcali cijeli svijet. Premda se Alka Pintarić dosljedno drži haiku estetike (jednostavnim jezikom dočarati dubinu onoga oko nas, bez poetskih uzleta kojima bi pjesnik nadvisio prirodu, jer poeziju piše priroda, a čovjek ju doživljava), ipak se u njezinim haiku pjesmama vidi i stilska širina – neki su trostisi krajnje realistični, svedeni na čistu sliku i trenutačni doživljaj, a neki su poetski slojevitiji, jer je u prizoru skrivena i zagonetka života, odnosno trostih govori i kroz svoje među redke.

Valja naglasiti da Alka Pintarić tu i tamo lijepo uklapa kršćanske misli u haiku svjetonazor, dokazujući da se ta dva svijeta uopće ne sudaraju, dapače, da se pretaču jedan u drugi i žive u sintezi. I istinski kršćanin i meditativni haiku pjesnik podjednako se dive ljepoti svega stvorenog, slave dar života i zanos neiskvarene duše što se otrgla okovima ojačanim u mučnini velegrada. Uostalom (religioznim jezikom kazano), nije li beskraj prirode, mnoštvo njezinih mikrosvjetova i mijena, dokaz vječne Božje kreacije, posve neovisne o čovjeku, društvu i povijesti?

Alka Pintarić svoju je zbirku podijelila u četiri ciklusa i premda se u svakom pojavljuju različiti trostisi, pokušajmo zaključiti što ih razdvaja. U prvome ciklusu zamagljeni početci pojavljuju se i suptilni mikrosvjetovi i moćni makrosvjetovi, i radost života i nostalgija, i priroda i grad i povijest. U drugome ciklusu buđenje pjesnikinja se okreće uglavnom terapeutskoj snazi prirode – ona  dominira i u trećem ciklusu žarke boje ljeta, samo u nešto razigranijem ozračju. U posljednjem ciklusu zreli završetci pjesnikinja, baš kao u prvome, zaokružuje iliti grli sve boje, nijanse, mijene svijeta, od idiličnih detalja do kozmičke širine, od duboke tuge do bezazlene radosti. No, osvrnimo se na zbirku u cjelini, u kojoj raznorodni i poetski doista dojmljivi haiku trostisi skladno izražavaju širok svjetonazor, od tugaljivih urbanih detalja do hipnotičkoga svemirskog sklada.

Odmah upada u oči kako Alka Pintarić izvodi fino tkanje prirode, stvarajući bogatu pjesničku čipku, spretno ubadajući na bitna mjesta života, „heklajući“ zagonetke, stvarajući misaone i emotivne čvorove, da bi sve na koncu bilo vješto isprepleteno, prozračno, rasprostrto, uobličeno. Njezino stvaranje prizora možemo opisati i drugim jezicima – fotografskim i slikarskim. Ponekad su slike u njezinim haiku pjesmama fotografski statične i umirujuće, kao da je „škaricama“ isjekla ljepotu trena, a ponekad su joj slike ritmične, gibaju se nedovršene kao na slikarskome platnu. Kao primjer blagih, uravnoteženih trostiha što miruju pred okom možemo navesti:

kišna jezerca; / brčkanje vrabaca / djeci veselje

odsjaj mjeseca / obrisi ptice / na bljesku vode

kapljica rose / tijelo bespomoćno / na lati ruže

ružičasti cvijet / ozaren suncem / na dlanu djevojke

proljeće i mir / cvjetovi svih boja / prekrili svijet

Kao primjer slikarski slikovitih prizora (u kojima se svijet giba, prelama, vibrira) možemo citirati:

tmina… / s nebeskog svoda / sunce skliznulo

pod plavim nebom / sivilo grada stenje / u okovima

bezimeni žal; / vjetrom nošene lati / prave krugove

razigrani leptir / razigranom vrtlogu / smisao daje

rupa u listu / narušen sklad prostora / prolaz vjetru

sjena lista / na osunčanom zidu / šara likove

uzavreo zrak; / leptirovi krugovi / hvataju sjenu

Premda je teško razdjeljivati haiku pjesme što tek zajedno stvaraju carstvo stoičkoga mira, mogli bismo trostihe Alke Pintarić po raspoloženju „svrstati“ u vedre, sjetne i bolne. Vedre pjesme uglavnom su u slikovitoj i uglazbljenoj prirodi, slave sklad bića i prostora, sjetne su uglavnom one haiku pjesme u kojima nas obuzima tišina samoće, a bolne su mahom one pjesme u kojima se „događa“ kob vremena – krhki trag zasluga ili nestanak nečega, gubitak, zaborav. Kao primjer izuzetno vedrih pjesama, u kojima je življenje poput bezazlene igre djeteta, možemo navesti:

rasparan oblak / na vrh drveta sjeo / u zagrljaj

strmoglavi let / razigrana galeba / poljubac moru

žarenje ljeta / bljesak crvenog sunca / u igri vala

U mnogim pjesmama, kao što rekosmo, bridi sjeta – u njima je haiku pjesnik milosrdni promatrač (sudionik) onoga što drugima promiče:

u mrkloj šumi / izgubljeno mladunče / doziva majku

bezimeni dan / rasipanje trenutka / u dokolici

puzanje puža / razlivena dosada / drumom putuje

praznični dan / samac s lulom u ruci / broji minute

na šetnici / ispričani životi / mirno prolaze

Bolne pjesme često su aluzija na nepravde povijesti, čime se Alka Pintarić i kreativno udaljuje od klasične haiku poezije što uzdiže na pijedestal samo mikrosvjetove prirode. Nije lako sastaviti haiku o kaotičnome povijesnom makrosvijetu, a da on opet izvire iz naizgled mirnoga detalja, no pjesnikinji to sjajno uspijeva:

krovovi… / skrivanje imena / i slavnih i neslavnih

osama; / uboga kuća starca – / tek jedan suncokret

ratna pustoš… tek / jedno stablo sačuvano / za novi život

nestalno more / posljednji počinak / bjeguncima rata

napušteni dom; / samo se stara breza / još smiješi životu

vijenac na / polomljenom kipu; / zaspala slava

S obzirom na perspektivu, haiku pjesme Alke Pintarić možemo „razdijeliti“ na one koje uranjaju u detalj, izoliran od cijeloga svijeta, i na one što zahvaćaju (gube se) u širini svijeta. Drugim riječima, neki su trostisi oku i duhu ugodan svakodnevni trenutak, a neki su vječnost, produbljena filozofijom postojanja – tada nam duša nije posve umirena, nego zaokupljena slikom i njezinim dubokim i širokim smislom.  Kao primjer ljepote trenutka, što je dovoljan samome sebi (a takvi su već ranije i navedeni), spomenimo:

pod žarom sunca / latica maka / tiho pada…

grančicu / čudo mrava odvlači / u carstvo podzemlja

na vrhu vrha / zasjeo pauk / iluzija visine

ljetna prašina / pobuna skakavaca; / preskaču cestu…

na kolodvoru / dva goluba trče kros / za mrvicama

Kao primjer haiku pjesama što plesom prate orkestar vječnosti izdvojimo:

zemljina igra / hirovit ples slobode / život kušnji

smijeh djeteta / raširenih ruku / čudesno osvaja

u pahuljama / sav zvjezdani kozmos / zemljom putuje

na grobnom humku / prvi cvijetak – nosi / poruku života

Naravno, najteže je napisati onaj haiku koji obuhvaća i čovjeka i prirodu, i prisutnost i odsutnost, i trenutak i vječnost, i sreću i tugu, i šarenilo i sivilo, i mir i nemir. Upravo se u takvim trostisima iskušava pravi pjesnik, a Alka Pintarić taj je ispit položila sa najboljom ocjenom. Mnogo je haiku pjesama u kojoj jedna slika sklizne u mnoge druge, zamišljene ili proživljene, u potrazi za svojim konačnim oblikom. Drugim riječima, Alka Pintarić odličan je kreator i napisane i nenapisane haiku pjesme. Uzmimo za to sljedeće primjere:

tamu hrama / svijeća za svijećom / sjajem puni

starica-žaba / u blatnjavom kanalu / našla počinak

čudan fijuk / sraz mora i vjetrova / izbezumljuje

pružene ruke / u zagrljaju vjetra / pozdrav svijetu

olujni vjetar / zaustavlja hod / promrzlog dječaka

u snježni humak / dlanovi djeteta / utiskuju zvijezde

za oko slikara / i u maglenom dimu / planina živi

sukljajući dim / pobješnjelom vjetru / rasporuje fijuk

stari komin / pod pepelom skriva / tajnu vatre

mrtve hridi / zajašile morski val / što slomljen pada

goropadni slap / u igri kapi / nudi svoju moć

kroz pukotinu / jedna svijetla zraka / zbunila miša

na pijesku / stopala zaljubljenih / prelomio val

bježanje kroz noć / stope izbezumljenih / šutnjom govore

dan poslije… / napušten pas u igri / s napuštenom lutkom

sklisko jezerce; / skok promrzle žabe ne / pogađa metu

vožnja Nilom; / u ralje krokodila / pao mobitel

užurbani grad / pas lutalica nudi / svoje prijateljstvo

Kao što vidimo, Alka Pintarić pokazuje svu moguću tematsku i stilsku širinu u svojim veoma uravnoteženim haku pjesmama, a da nije ni jednom zapala niti  u jednu krajnost – niti u banalnost, što nastaje naivnim mirenjem sa svime što je dato, niti u pretjeran patos, što nastaje buđenjem pjesničkoga „ja“ u srazu sa svijetom. Strogo koncentrirana na ono oko nas, a iznimno nadarena da u tome prepozna poeziju što ju je zapisao život sam, Alka Pintarić dala nam je izuzetno slikovite, suptilne i meditativne haiku pjesme koje slobodno možemo uvrstiti u ponajbolje u hrvatskoj poeziji. Preostaje joj samo dati joj važnije mjesto na široj pjesničkoj sceni, što će svakako uslijediti, jer ako su naši slavni haiku pjesnici doista haiku mudraci, zatomit će vlastiti ego i okrenuti se ljepoti stvaralaštva oko sebe. Konkretno, poeziji Alke Pintarić koja će svakako, s vremenom, morati ući u antologije hrvatskoga haiku pjesništva.

Lada Žigo Španić

Slike s promocije knjige 3:15 Marijana Lončarića

3:15 Marijan Lončarić

3:15 Tri i petnaest

Marijan Lončarić

Urednik: Zorka Jekić

Korice oblikovao: Marijan Lončarić

Prijelom, kompjuterska obrada:

Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki uvez

Broj stranica: 128 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-82-5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

3:15 Tri i petnaest Marijan Lončarić

Uvez: Meki uvez Broj stranica: 128 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-82-5

€11.00

Vrijeme je stalo u 3 : 15

Marijan Lončarić posvetio je zbirku pjesama svome prijatelju Ivici, koji je umro prije dvadesetak godina.

Već ta početna činjenica upućuje na posebnost Lončarićeve zbirke.

U novijem se pjesništvu vrlo teško mogu naći zbirke (možda pokoja pjesma) posvećena pokojnom prijatelju ili prijateljici.

Posvećujući zbirku pokojnom prijatelju, pjesnik se nije ugledao na pjesnike 19. stoljeća, kada je pjesma u spomen pokojnom prijatelju, a mnogo češće ugledniku, bila cijenjena pjesnička forma, pisana u skladu s konvencijom da treba navesti vrline pokojnikove.

Kod Lončarića nije tako, što vidimo već iz naslova zbirke „3 :15“.

Naslov zbirke označava trenutak kada je pjesnik saznao za smrt prijatelja.

Na temelju naslova mogli bismo ustvrditi da je zbirka vrlo emotivna i da pjesme u zbirci opjevavaju golemi gubitak koji je pjesnik doživio prijateljevom smrću. Ipak, pri čitanju svih sedamdeset i sedam pjesama zbirke (ne računajući uvodnu pjesmu „Skretanje“), ulazimo u mnogo šire teme, teme odnosa pjesnika i svijeta, pjesnika i života, pjesnika i pjesme, pjesnika i svemira.

Na početku zbirke, u „Prašini“ pjesnik određuje svoj odnos prema okolini: „tu sam zbog svoje okoline / njoj poklanjam sebe i sve svoje vrline“.

Čovjeka čine emocije, emocije otvaraju ogromna prostranstva njegove ljudskosti, ali „ljudi su ubojice svojih emocija“.

Stoga je za pjesnika ovaj svijet hladan, a ljudski odnosi „zebu“.

Ako je u pjesniku beskrajan svijet osjećaja, koje daruje ljudima, daruje okolini, koja je hladna, onda se stvara neravnoteža između pjesnika i svijeta, što jest kamen temeljac svakog pjesništva.

Za Lončarića emocije su sve, i stihovi njegovih pjesama su njegove emocije, pjesnik „njima živi ljubav“, u izrazu i snazi svojih pjesama pjesnik živi vječno.

Za Lončarića pjesme nisu hir, nisu plod intelektualne igre, nisu plod pjesnikove domišljatosti, nego, kako su pjesme izraz pjesnikovih emocija, nerazdjeljive su od pjesnikove osobnosti; zato Lončarić u pjesmi „Čarobna frula“ može napisati kako je „pojeo svoj vlastiti stih“.

Pjesme su „dar prirode i ljudske naravi“, pjesme su oružje pjesnikovo protiv ravnodušnosti svijeta.

Da bi uzeo to oružje u ruke, nužno je da pjesnik postane predmet vlastitog pjesništva, što čitamo u prvoj pjesmi, „Skretanje“: „moje oči uvijek gledaju naprijed / moje usne govore istinu / moj dodir nudi nježnost, a ruke zagrljaj“.

Vrlo snažna zgusnutost emocija u Lončarićevim pjesmama plod su i pjesnikovog uvjerenja da nema drugoga života osim ovoga kojega živi.

Kada čovjek čita Lončarićevu poeziju, dobiva dojam da su u njoj sabijene sve emocije ljudskoga svijeta, sabijene na tako malom prostoru, kao što je cijeli svemir bio sabijen malo prije „velikog praska“.

Ta zgusnutost emocija svakako je teški teret za pjesnika, zato su sve ljubavi nesretne, zato je svijet tako pun bola i patnje, zato su pjesme pune nemira, zato je sve uzaludno, zato je sve gubitak, zato je sve besmisleno, a svijet grubo i nemilo mjesto za život.

Obično se kaže, da kada umre čovjek, umre cijeli svijet.

Marijan Lončarić je uspio taj osjećaj opjevati, opjevao je osjećaj da je smrću bliskog mu prijatelja umro, ili barem stao, cijeli svijet, da je stalo vrijeme.

Po toj komponenti Lončarićeva zbirka ima posebno mjesto u hrvatskom pjesništvu, ali je ta zbirka ujedno i gesta pobune protiv civilizacije koja je ravnodušna prema smrti, ravnodušna prema emocijama, koja je ravnodušna, zatvorena u sebe.

Pjevajući svijet koji je stao, umro u čast prijateljeve smrti, Lončarić je, paradoksalno, taj svijet pokrenuo, otvorio, ispunio emocijama, baš kao što je napisao na početku svoje zbirke: „ni od ni jednog materijala nije stvoren oklop / koji ne bi probio osjećaj“.

Lončarićeva zbirka pjesama probija oklop hladnoga svijeta i preplavljuje ga emocijama.

Željko Vegh

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

CIPELE ISPOD BADEMA

Adolf Polegubić

Uredio i pogovor napisao: Ivan Babić

Naslovna korica:

Fotografija badema: Nediljka Basić

Fotografija cipela: Pavla Bekavac Basić

Dizajn: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki uvez

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

ISBN: 978-953-8375-04-0

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

Uvez: Meki uvez Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-04-0

€14.00

Pogovor

Zaključan u pjesmi

Premda je pojava knjige izabranih pjesama »Povratak« (2015) nekome možda dala naslutiti kako se sabiranjem svojega opusa pjesnik, teolog i novinar dr. Adolf Polegubić, član Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, polako priprema na skori odlazak s pjesničke scene, vrlo brzo se pokazalo da tome nipošto nije tako. Baš naprotiv, uslijedio je njegov neuobičajeni povratak s (istodobno) čak četiri nove zbirke pjesama: »Vršak osmijeha«, »Snatrenja«, »Poput Giottova kruga« i »Ogrlica od kamena« (Naklada Bošković, Split 2018), za koje je potom dobio i književnu nagradu Fra Lucijan Kordić.

No, pjesnik Adolf Polegubić ni nakon toga ne staje, pa i ova njegova najnovija knjiga poezije, s naslovom »Cipele ispod badema«, svjedoči o toj još neugasloj želji i potrebi za novim poetskim iskazom. U njoj možemo iščitati i kontinuitet njegova pjesničkog stvaralaštva, koji se očituje kako u odranije prisutnoj tematici i motivima, tako i u poetskom , tj. stilsko-jezičnom naslijeđu i prepoznatljivosti. Sedamdesetak pjesama podijeljenih u sedam ciklusa obnavlja one tematske krugove koji čine većinu njegovih ranije ukoričenih zbirki – ljubavne, duhovno-religiozne, refleksivne, autorefleksivne, domoljubne. Šarolikost tih tematskih i motivskih krugova realizirana je unekoliko u stilskoj heterogenosti. Gdjekad jednostavne, gotovo škrte, kontemplirajuće, kontrolirane izričaje, smjenjuju oni slobodniji, razgovorniji; najčešće slobodni stih bez posebnoga ritma ili rime smjenjuju poneki ritmizirani i orimljeni itd. Ipak, ti stihovi izgrađeni od zrnaca i tkiva raznolikih tematskih i stilskih tkanja, kako onih njegova neposrednog iskustva tako i svjetova refleksije, duhovnih odjeka, čuvstava, traženja i slutnji, počesto se u trenutku pjeva u samom stihotoku pjesničkoga subjekta stapaju u jednu bujicu koja teče i živi vlastitom inercijom. Dakako, ta inercija jest rezultat njegova nataložena duhovnog i svjetovnog iskustva i sazrijevanja, ali ona se, često puta iznenada, gotovo slučajno, stvara na jednom posebnom mjestu, na mjestu svih mjesta, mjestu najosobnijem i ujedno nad-osobnom, u točki u kojoj se rađa, otkucava, traje i zamire bitak i tubitak, iz koje sve polazi i u koju se sve vraća. Pjesnik Adolf Polegubić zove ga – srcištem! Ponesen patosom, on često zna posegnuti za nekim snažnim, ključnim riječima. Ovdje mu je ustrebao izraz koji će njegove gotovo modernističke poetske, duševne i duhovne manire nakalemiti na biljku zbilje, svagdana. Tako je kovanica iz svijeta tehnike (koja znači – križište skretnica tračnica) sada zadobila ono svoje »prirodnije«, etimo-loško stanište, biološko i duhovno-simboličko, i stala u središte njegove poetike, a onda i u središte najosjet-ljivijih i najdragocjenijih stvari: istine, ljepote, morala, vjere. Premda opterećeno naslagama iz prošlosti i tako čestim prelakim posezanjem za njime, to »opće mjesto« (često mjesto neduboke uzvišenosti, patetike i sl.), mjesto u kojemu prebiva srce, u pjesmi »Tvoja je riječ snažna« odjednom ponovno opet zadobiva svježinu, opravdanje i uvjerljivost. To srce je ovdje planet ili nebesko tijelo kojemu nije moguće odrediti putanju, jer ono je »ćudljivo«, ovisi o trenutku (po nekontroliranoj konstelaciji u svemiru, prostoru, okruženju). Ono može učiniti da sav veliki svijet bude »oko njezino« i(li) da stane u njega. To srce je zapravo u tome oku i samoga sebe osluškuje u njemu, u njemu raste i smanjuje se, u njemu se pritaji i razotkrije. To srce, ili srcište, istodobno je i Njegova riječ, ono je zapravo Riječ sama, koja je i Tijelo i ujedno ono najvrjednije – Ljubav: zemaljska ljubav i Božanska ljubav, i jedna i druga, i samo jedna na kraju svega. U tome križištu čuju se različiti ritmovi, vide se različite slike, svijet se doživljava osjetom, dušom i duhom. U njemu je i njegov svijet djetinjstva, djedova, zavičajnog govora, žuđenih mjesta, rodnih oranica, kamene zemlje, znakova identiteta; u njemu su davno dana obećanja, važne riječi; u njemu je čežnja za domom i domovinom, za povratkom i sjećanje na majku. To srcište je nekako neodredivo, njegovi otkucaji se usklađuju s tim svijetom, ali znaju biti i u aritmiji. Njega se može privremeno pripitomiti, ali u nekom sljedećem trenutku ono već ima drugi ritam. U njemu se iznova stvaraju i razliježu likovi i glasovi žene koju je volio i koju još uvijek voli. U njemu je njegova tjeskoba i izgubljenost u daleku svijetu; njegova zabrinutost za bližnjega, za siromaha i potrebita, u njemu je sva njegova mudrost i svijest o prolaznosti, u njemu su jeseni, ali i proljeća njegova života, u njemu je svijet kadulje i ruža i sva radost u Očevim mekim rukama, u njemu je sva njegova ljudska ograničenost, ali i sloboda odluke i snaga vjere, koje osjeća u Božjoj prisutnosti. Na kraju, u tom istom srcu i u tom križištu je i jedan badem, ali i cipele koje još u djetinjstvu ostadoše ispod tog badema, cipele koje su davno izgubile svoju uporabnu svrhu, ali su mu drage, jer ga vežu uz ljepotu što je prošla, posebice jer mu ih je pomogla pronaći njegova draga. Sada kao da je sve što mu je preostalo to sjećanje, ta dragost, poput tih nepotrebnih starih cipela (»vremenom se mijenja / i uzrok radosti«). Pjesnik je, zato što mu je to sada najdragocjenije, izoštrio svoja čula i vrlo oprezno, ali uporno, radi na toj paučinastoj, fluidnoj zgradi sjećanja. A svaki graditelj ima svoj materijal, koji mu najbolje leži, koji najbolje ispoljava njegovu nadarenost i potrebu za izražavanjem. Pjesniku Polegubiću je to zasigurno – riječ. Riječ koja kod njega nije hermetična, ekscentrična, u njoj ne odjekuje suvremena stvarnost, niti se ona s njome nadmeće. Njegova riječ je jednostavna, slikovita, suzdržana, ali i pretenciozna u žudnji za transcendentnim. Nadahnuta je Božjom riječju, psalmima, ali i mnogim poetikama iz prošlosti i suvremenosti (Kranjčević, Matoš, Šop, Tin, Golub). Najčešće se rađa u pustinjama melankolije, kontemplacije i smirenosti. Ona je za njega spasonosna, »riječ bremenita«, kojoj se otvara oprezno »da ne zašuti«. To je ona riječ koja ga je dotakla »onako usput / dok sam zurio u daljinu… onako oprezno, lagano / slikovito, melodično, / nasmiješeno i opušteno / ona je kao i Ti / prožeta nitima / koje smiruju. (»Tvoja me riječ dotakla«). To je riječ-nit koja ga povezuje sa Stvoriteljem (sa samom Riječju), ali i s majkom, domovinom i domom, s dragom i sa samim sobom. Ako te riječi, ako pjesme ne bude »ničega ne će biti / što će me podsjećati na Tebe / i nježnost Tvoju / sve će ostati bez pokreta« (»Čemu i pjesma«). Pjesnik se često osjeti »zaključanim u pjesmi«, često je razapet između šutnje i pjevanja, između muka i krika, ali pjesnikova je sudbina upravo to – biti zarobljenikom pjesme, jer u njoj je njegovo srcište, njegova sloboda, njegov dar, njegov glas, koji će iz tog njegova zaštićenog prostora ponovno odjeknuti do svih nas, do čitatelja, koji ima ključ. I tako se krug zatvara. Ili pak otvara?!

Ivan Babić

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA Božo Kovačević

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA

Božo Kovačević

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: prof. Goran Bandov PhD

Ivan Bekavac Basić

Korektura: Mihaela Jekić

Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić

Likovna oprema: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi uvez

Broj stranica: 302 str.

Format: B5

Maloprodajna cijena: 199,50 kn (26,25 €)

ISBN: 978-953-6497-97-3

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA Božo Kovačević

Uvez: Tvrdi uvez Broj stranica: 302 str. Format: B5 ISBN: 978-953-6497-97-3 Urednica: Zorka Jekić Recenzenti: prof. Goran Bandov PhD Ivan Bekavac Basić Korektura: Mihaela Jekić Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić Likovna oprema: Božidar Bekavac Basić

€26.25

PREDGOVOR

Upućeniji čitatelj će, možda, već pri prvom pogledu na ovu knjigu uočiti da u njoj nedostaje poglavlje o Kini kao sve važnijem sudioniku globalnih zbivanja. Na to mogu odgovoriti da je djelomično u pravu. O Kini se govori u okviru poglavlja Amerika i cyberwar i to kao o glavnom takmacu Amerike u cyber prostoru. Činjenicu pak da je Kina sve ozbiljniji globalni igrač na ekonomskom i širem sigurnosnom planu nastojat ću tematizirati u nekoj budućoj knjizi o post-poslijehladnoratovskom svijetu.

Strpljiviji čitatelj, onaj koji se odvaži pročitati knjigu, uočit će da je ona sastavljena od radova koji spadaju u znanstveno-stručnu publicistiku i od novinskih članaka. Odlučio sam staviti ih u okvire jedne knjige zbog toga što na različite načine izražavaju ista stajališta o problemima suvremenoga svijeta. Nadam se da će ta kombinacija stvoriti dojam o skladnom nadopunjavanju.

Za radove kao što su Realizam poslije Hladnoga rata i Liberalizam poslije Hladnoga rata te Cyberwar – američka izlika za novi Hladni rat? i Američko javno-privatno partnerstvo i cyber sigurnost bi se, s obzirom na to da su rezultat višegodišnjeg bavljenja tim temama, moglo očekivati da budu popraćeni zahvalama raznim zakladama koje su svojim stipendijama omogućile autoru da ih napiše. Takvih zahvala u ovom predgovoru nema jer dugotrajno proučavanje tema obrađenih u ovoj knjizi nitko nije financirao. Ako bismo pretpostavili da sam vrijeme posvećeno pisanju o tim temama mogao iskoristiti da zaradim novac baveći se nečim drugim, onda sam na neizravan način ja financijer tih projekata. No, to je u najvećoj mjeri moja supruga Elizabeta koja je s beskrajnim strpljenjem podnosila da dane i noći provodim za računalom zanemarujući mnoge važne i nevažne poslove koje bih trebao obaviti, da pronalazim izlike za izbjegavanje posjeta kazalištima i koncertima te da prečesto budem pretjerano neusredotočen na razgovore koje je ona pokušavala zapodjenuti.

Proučavanjem međunarodnih odnosa počeo sam se sustavno baviti 2009. godine kad mi je dr. Goran Bandov predložio da predajem na zagrebačkoj Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Zbog te velikodušne ponude kao i zbog svesrdne podrške koju su mi na početku rada pružili on i dr. Livia Kardum najsrdačnije im zahvaljujem. Zahvaljujem i vodstvu škole na neuskraćenom povjerenju i studenticama i studentima koji su me neprestano poticali da pronalazim nove načine prezentacije sve zamršenijih suvremenih teorija međunarodnih odnosa.

Dr. Dejan Jović pozvao me da budem suradnik u višegodišnjem projektu objavljivanja akademskih zbornika o teorijama međunarodnih odnosa. Rad Realizam poslije Hladnoga rata objavljen je 2013. godine u prvom od tih zbornika, a manji dio ovdje prezentiranog rada Liberalizam poslije Hladnoga rata objavljen je 2014. godine u drugom zborniku. Na tom pozivu za suradnju, koji me je uvelike potaknuo da svoja razmišljanja uobličim u poglavlja ove knjige, iskreno sam mu zahvalan.

Ovaj predgovor ne biste čitali da mi Zorka Jekić, urednica, i Ivan Bekavac Basić, vlasnik izdavačkog poduzeća Biakova, nisu predložili da upravo kod njih objavim svoju knjigu. Zahvaljujući njihovom zalaganju Ministarstvo kulture je dodijelilo sredstva za objavljivanja ove knjige.

U mojim tekstovima – ne samo ovima koji su sada pred čitateljem – bilo bi znatno više slabih mjesta da ih oštro uredničko oko Branka Matana nije uočilo i da njegove korisne primjedbe nisu pripomogle njihovu odstranjivanju. Interes kojim dr. Ivica Novaković s Baylor University, Waco, Texas, prati moj rad i vrijeme koje, usprkos brojnim obvezama, posvećuje razgovorima o onome čime se bavim, za mene su uvijek bili dragocjeni. I dr. Jadranka Čačić Kumpes sa Sveučilišta u Zadru je s velikim strpljenjem čitala neke od mojih rukopisa i davala doista korisne primjedbe.

Nekoliko kraćih članaka bez znanstvene aparature i bez priloženog popisa korištene literature, dakle u novinskoj formi, objavljeno je u nekolicini publikacija koje imaju širu publiku nego stručni časopisi i koje honoriraju objavljene članke. Urednicima tih publikacija, koji su me povremeno pozivali na suradnju, dr. Željku Ivankoviću iz časopisa Banka, uredniku subotnjeg priloga Jutarnjeg lista Ivici Buljanu i članu uredništva Vijenca Vedranu Obućini ovim putem zahvaljujem na ugodnoj i, nadam se, obostrano korisnoj suradnji.

Spremnost moje supruge da se godinama odriče dobrog dijela onoga što čini sadržaj života normalnih ljudi i da trpi moje beskrajno asocijalno sjedenje za računalom tumačim kao znak njezina osjećaja da to čime se bavim i da rezultati tog bavljenja koje iznosim u ovoj knjizi nisu bez ikakva smisla. Nadam se da će to pomisliti i poneki čitatelj ove knjige.

Zagreb, 16. veljače 2015.

U protekle više nego tri godine mnogo toga se dogodilo u svijetu. Izbor predsjednika Donalda Trumpa i njegova politika izolacionizma, protekcionizma i unilateralizma uvelike je utjecala na cjelokupni sustav međunarodnih odnosa. Radovi o tome kao i u međuvremenu napisani radovi o drugim pristupima proučavanju međunarodnih odnosa, o konstruktivizmu i marksizmu, bit će objavljeni u okviru neke nove knjige. Nadam se da je ono što sadržava ova knjiga i dalje relevantno i poticajno za razmišljanje o međunarodnim odnosima.

Zagreb, 20.05.2018.

60 BOČICA PARFEMA Rita Rudelić

60 BOČICA PARFEMA

Rita Rudelić

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Koricu dizajnirala: Vea Turkalj, prema ideji autorice

Korice: Mekane

Broj stranica: 128

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-75-7

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

60 BOČICA PARFEMA Rita Rudelić

Urednik: Ivan Bekavac Basić Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Koricu dizajnirala: Vea Turkalj, prema ideji autorice Korice: Mekane Broj stranica: 128 Format: A5 ISBN: 978-953-8136-75-7

14,00 EUR

BILJEŠKE O AUTORICI

Rita Rudelić rođena je 28. svibnja 1999. u Rijeci. U ranoj dječjoj dobi počinje se zanimati za umjetnost kroz likovno i dramsko izražavanje uz veliki interes za učenjem i otkrivanjem svijeta u kojem živi. Pohađala je osnovnu školu Gornja Vežica, a ove je godine završila Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju nakon čega svoje obrazovanje nastavlja na Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije u Splitu. Pisanjem se intezivno počela baviti u osnovnoj školi kada je pisala za školski časopis, a njezine su kratke priče osvajale nagrade na Lidranu i drugim dječjim literarnim natječajima. Nakon nekoliko godina objavljivanja priča, sastava i putopisa u školskim izvješćima, u trećem razredu srednje škole, dovršava svoj prvi roman Sve što nisam rekla koji je tiskan 2019. godine. Uz pisanje, nekoliko se godina bavila odbojkom, a velika joj je želja ponovno se vratiti dramskoj umjetnosti.

Šezdeset bočica parfema drugi je Ritin roman u kojemu donosi zgode iz života svojih vršnjakinja i vršnjaka.

I ovim romanom autorica potvrđuje svoju vrsnoću pisanja.