Predstavljanje knjige ČUVAR STADA & ZALJUBLJENI PASTIR Alberta Caeira, jednog od heteronima velikog i svjetskog pjesnika Fernanda Pessoe u prijevodu, prepjevu i filozofskoj analizi doktorantice, prevoditeljice i pjesnikinje Meri Grubić.
ČUVAR STADA & ZALJUBLJENI PASTIR
Fernando Pessoa / Alberto Caeiro
Poezija Dvojezično i predgovor “Nostalgija za cjelovitošću” Meri Grubić
Naslov izvornika: Poemas de Alberto Caiero, Fernando Pessoa, Ática Lisboa, 1946
S portugalskog jezika prepjevala i predgovor napisala Meri Grubić
Urednica: Zorka Jekić
Slika na naslovnici: Noémia Prada
Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 172 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-37-8
Maloprodajna cijena: 189,00 kn (25,00 €)
ČUVAR STADA & ZALJUBLJENI PASTIR Fernando Pessoa / Alberto Caeiro
Poezija dvojezično i predgovor Meri Grubić Uvez: Tvrdi Broj stranica: 172 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-37-8
€25.00
FERNANDO PESSOA
(kratki životopis)
Fernando António Nogueira Pessoa, nakon Luísa de Camõesa najveći portugalski pjesnik i jedan od najvećih suvremenih pjesnika uopće, rodio se 13. lipnja 1888. godine u Lisabonu. Sa samo četiri godine ostao je bez oca (Joaquim de Seabra Pessoa), a majka (Maria Madalena Nogueira Pessoa) 1895. godine udaje se za visokog časnika (João Miguel Rosa). Obitelj se iste godine seli u južnoafrički grad Durban u provinciji Natal, gdje je njegov očuh dobio mjesto konzula.
Ono što će ostati trajna odlika Pessoine poezije, stvaranje heteronima, započelo je u njegovoj dobi sa samo šest godina, kad je Pessoa stvorio svoj prvi heteronim (Chevalier de Pas). Na engleskom koledžu, koji su držale redovnice u Durbanu, dobio je svoje osnovnoškolsko obrazovanje, a u istom gradu 1899. upisuje High School. U to vrijeme nastaje i njegov drugi heteronim, Alexander Search.
Na Sveučilište u Capetownu upisuje se 1903., ali ga napušta već nakon dvije godine. Za vrijeme boravka na studiju posvećuje se intenzivno engleskim klasicima (Shakespeare, Milton, Byron, Shelley, Keats, Tennyson, Pope, Wordsworth, Poe i drugi). Prve svoje radove i pjesme, Pessoa je napisao na engleskom jeziku, a njemu će ostati vjeran cijeloga života. Nakon dvije godine, prekida studij i vraća se u Lisabon gdje upisuje Filozofski fakultet (Faculdade de Letras). Studij prekida već nakon godine dana i započinje raditi kao inokorespondent za razne tvrtke. Zahvaljujući ponajprije znanju engleskog, francuskog i njemačkog jezika, na taj način, uzdržavat će se do kraja života.
Počinje čitati portugalske pjesnike, pa će tako Almeida Garrett biti zaslužan za početak njegova pjesništva na materinjem jeziku.
Književne kritike započeo je pisati u književnom časopisu Águia (Orao), a pjesme objavljuje u časopisu Renascença, kojeg u Portu osniva Teixeira de Pascoaes. U Orlu tiska svoj prvi članak „Nova portugalska poezija sociološki promatrana“. Članak „Nova portugalska poezija u svom psihološkom aspektu“ bavi se fenomenom saudosističke poezije, koju je obnovio Teixeira de Pascoaes. Tih godina prijateljuje s portugalskim pjesnikom Mário de Sá-Carneirom.
Upravo je Sá-Carneiro, koji 1913. boravi u Parizu i s kojim Pessoa se dopisuje, zaslužan za njegovo upoznavanje s kubizmom. Iste godine Pessoa objavljuje pjesmu „Močvare” („Pauis”), prema kojoj definira pravac paulizam. Sa znamenitim slikarom Almadom Negreirosom upoznaje se 2014. Te godine, Pessoa i Sá-Carneiro okupljaju društvo u kavanama Brasileira i Martinho, gdje razglabaju o kubizmu i futurizmu. Ove značajne godine (1914.), Pessoa uvodi svoje najvažnije heteronime, Alberta Caeira u ožujku, a potom zapisuje „Trijumfalnu pjesmu“ Álvara de Camposa. U lipnju nastaje i treći pjesnik, klasicist, Ricardo Reis.
U 1915. godini skupina pjesnika, predvođena Pessoom osniva časopis Orfej („Orpheu“), koji biva žestoko napadnut od građanskog tiska, nazivajući njegove suradnike, napose Pessou luđacima („loucos e insanos“). U drugom broju „Orfeja“, iste godine Pessoa je objavio svoju glasovitu „Pomorsku odu“ („Ode Marítima“). U ovo vrijeme kod njega se javlja interes za teozofiju i astrologiju koji će trajati do kraja života.
Pjesme na engleskom jeziku „Antinoj“ („Antinous“) i „34 soneta“ („34 Sonnets“), objavljuje 1918., a 1920. u engleskim novinama The Athenaeum 1920 objavljuje pjesmu „Meantime“. U časopisu Orfej 1922. objavljuje pripovijest Bankar anarhist. Iste godine Pessoa osniva vlastitu izdavačku kuću Olisipo, u kojoj izlazi drugo izdanje pjesama Antónija Bota.
Časopis Contemporânea 1923. objavljuje njegove pjesme na francuskom, engleskom i portugalskom jeziku. Godine 1927. počinje izlaziti časopis Prisutnost (Presença), u kojem se stvara kult Pessoe.
Godine 1933. izlazi glasovita poema „Trafika“ („Tabaccaria“) njegova heteronima Álvara de Camposa, a godinu nakon, jedina njegova zbirka pjesama objavljena za života, Poruka (Mensagem).
Umro je 1935., navršivši tek četrdeset i sedam godina života. U desetljećima nakon njegove smrti do danas, još uvijek otkrivajući njegovu ostavštinu, smatra se jednim od najvećih svjetskih suvremenih pjesnika.
O AUTORICI PREPJEVA
Meri Grubić rođena je 1970. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je filozofiju i komparativnu književnosti te studirala portugalski jezik. Dosada je objavila sljedeće knjige pjesama:
Nemesis (Biakova, 2006.)
O morima i tugama / Acerca dos mares e das tristezas, hrvatsko-portugalsko izdanje (Naklada Bošković, 2011.)
Demetra se nagodila sa suncem (Biakova, 2021.).
U časopisu Riječi, Matice hrvatske, Sisak, 2020., objavljen je dio njezine najnovije zbirke pjesama Žudnja za riječima.
Uz poeziju, bavi se esejistikom i prepjevima portugalskih klasika. Poseban interes gaji prema sonetnom obliku. Uz Fernanda Pessou / Alberta Caeira, prepjevala je neke od najznačajnijih portugalskih pjesnika:
Luís de Camões, Izabrani soneti (Biakova, 2007.)
Florbela Espanca, Izabrani soneti (Biakova, 2014.)
Sophia de Mello Breyner Andresen, Plovidba tišine (Biakova, 2016.)
Antero de Quental, Izabrani soneti: Noć sjajnija od dana (Biakova, 2018.).
Od 1999. godine radi u Veleposlanstvu Portugala u Zagrebu.
SAMO KRITIČNO, MOLIM
Željka Lovrenčić
Ogledi
Urednica: Zorka Jekić
Recenzija (predgovor): dr. sc. Dunja Detoni Dujmić
Recenzija (pogovor): dr. sc. Tin Lemac
Kazalo osoba: Ivan Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 206 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8136-98-6
Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)
SAMO KRITIČNO, MOLIM Željka Lovrenčić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 206 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-98-6
€13.00
Željka Lovrenčić: Samo kritično, molim
Prevoditeljica, književna kritičarka, esejistica i stručnjakinja u području hispanoameričke književnosti, Željka Lovrenčić, svojim je rukopisom Samo kritično, molim dala zanimljiv književno kritičarski pregled recentnog (od 2016. do 2020.) događanja na domaćem književnom prostoru, napose u odnosu na tekuću hrvatsku, zatim hrvatsku iseljeničku kao i širu hispanoameričku paradigmu. Njezini bi se književno-kritičarski prikazi mogli svrstati u nekoliko kategorija; ako uzmemo u obzir žanrovske parametre, tada je zamjetno kako autorica znatnu pozornost posvećuje najnovijim pjesničkim uradcima hrvatskih pjesnika te ih promatra sa sadržajne i stilske pozicije. Pišući o pjesničkim zbirkama Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića, Adolfa Polegubića, Darka Pernjaka, Ivana Bradvice kao i o pjesnikinjama Ljerke Car Matutinović, Božice Brkan, Diani Burazer – autorica pristupa njihovim djelima s dvostruka stajališta: sa znanstveno objektivističke strane, ali i iz osobne čitateljske perspektive. To uključuje dobru upućenost u faktografiju vezanu uz djelo i njegova autora, ali naglašava i vlastitu sposobnost dojmovnog uživanja u čitanju i štovanju tekstova, odnosno, autora o kojima je u ovome rukopisu riječ. Nešto je manje prostora u ovoj zbirci književnih kritika posvećeno proznim djelima hrvatskih pisaca: u dva navrata autorica prikazuje radove (roman i pripovijetke) Diane Rosandić Živković, potom djelatnost promicatelja čileanskih pisaca u nas i pripovjedača Jerka Ljubetića; također donosi prikaz najnovije zbirke pripovijesti s dubrovačkom tematikom iz pera Antuna Paveškovića. U kategoriju takve žanrovske razdiobe mogli bismo uvrstiti i napise o sintetički koncipiranim knjigama tj. izborima iz stvaralaštva nekih naših pisaca (primjerice: Božidara Prosenjaka i Mladena Machieda); autorica je nešto prostora posvetila i znanstveno-kritičkim djelima: prikazuje vrijednu studiju Tina Lemca o Josipu Pupačiću, knjigu Sanje Knežević o Bilosnićevu književnom opusu te povijesnu studiju Igora Žica o austrijskom feldmaršalu i podupiratelju Hrvatskoga narodnog preporoda Lavalu Nugetu.
Posebno zanimljiv preplet života, umjetničkih biografija te informacija o sadržajnim i stilskim slojevima tekstova Željka Lovrenčić daje u kritičarskim prikazima pisaca hrvatskih korijena koji žive izvan matične zemlje, što je i autoričina istraživačka specijalnost. Uključujući književnopovijesnu, prevoditeljsku, poetološku i tematsku sferu, ona piše o djelovanju Ljerke Toth Naumove koja se javlja iz Sjeverne Makedonije, Nele Stipančić Radonić koja živi u Njemačkoj, o srijemskoj književnici Ljubici Kolarić Dumić; istom pozornošću prikazuje djelatnost australskog pisca hrvatskih korijena Vladimira Jakopaneca i australskog povratnika Drage Šaravanje. Stižu i informacije o pričama triju Mimica (Eugenio, Guillermo, Vesna) iz Ognjene Zemlje, o hrvatskom pjesniku Adrijanu Vuksanoviću iz Crne Gore, o studiji posvećenoj Josipu Gujašu Đuretinu iz Mađarske te o dva čileanska pisca hrvatskog podrijetla: uglednom pjesniku Andrésu Moralesu Milohnicu te dramskom piscu Sergiju Vodanoviću. U tom je kontekstu zanima i prijevodna književnost te komentira Machiedov izbor i prijevode Jiménezove lirike te Marunine prijevode djela bolivijskog književnika japanskog podrijetla Pedra Shimosea Kawamure.
Željka Lovrenčić u povelikom rasponu književno-kritičarskih interesa pomno postupa s podacima vezanim uz osobe, njihova djela, okruženje u kojem je neki pisac stasao, djelovao i razvio svoj književni izraz. Tomu pridaje i vrijedne informacije o sadržajnim slojevima djela te o razmjerima oblikovnih, stilskih i narativnih vještina. Ovim je rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno, novim književno-komparativnim informacijama nadogradila za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.
dr. sc. Dunja Detoni Dujmić
Zagreb, lipanj 2020.
SAMO KRITIČNO, MOLIM!
Nova knjiga prevoditeljice i književne znanstvenice i kritičarke Željke Lovrenčić predstavlja kontinuitet u njezinu kritičkom pisanju. Ona je sastavljena od knjiga poezije, proze te teorije suvremenih hrvatskih autora iz domovine i iseljeništva. Izbor različitih žanrovskih okvira upućuje nas na spremnost autorice za kritičko sagledavanje raznorodnosti u književnom polju i njezinu svestranost. Kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informativnost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informativnost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela. To, dakako, nije formalistička danost, već se time književnopovijesna i autobiografska paradigma uvažavaju, a u sadržajnoj analizi izdvajaju se segmenti poticajni u daljnjim kritičkim čitanjima. Visoka prohodnost tekstova Željke Lovrenčić govori kako je ona kritičarka s osjećajem za tekst i autora. Osim toga, njezine kritike time šire recepcijski krug i približavaju se širem krugu čitateljstva od znanstvene i stručne javnosti. Stručni dio naša kritičarka temelji na poetičkim i stilističkim znanjima, uočavanju dominantnih karakteristika kako bi knjiga bila obilježena ili kako bi se ogledala u prepoznatljivu elementu. Prilikom izricanja vrijednosnog suda rijetko koji kritičar može ponekad zauzdati i oduševljenje knjigom u nekom pogledu (izbor teme, stil, poetika, autorova erudicija) što je nužna impresionistička danost što Lovrenčićeva nekad i čini, ali utišavajući kritičarsku emfatičnost, njezin sud biva validan jer počiva na prosudbi sadržajne i stilske razine.
dr. sc. Tin Lemac
O AUTORICI
Željka Lovrenčić je književnica, prevoditeljica, urednica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Piše eseje, kritike i putopise.
Rođena je 13. travnja 1960. u Koprivnici. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Tema diplomskoga rada bio joj je španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez. Na istome je Fakultetu 1992. magistrirala filologiju. Prošireni i prerađeni rad naslovljen Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu objavljen je kao knjiga 2001. godine. Akademik Pavao Pavličić ocijenio ju je pionirskim radom. Doktorski rad pod nazivom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena obranila je na Hrvatskim studijima 2011.
Živjela je šest godina u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica Meksičke vlade i pohađala predavanja iz hispanoameričke književnosti na dva vodeća Sveučilišta UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) i Colegio de México. U Čileu je radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te kao diplomatkinja u Hrvatskome veleposlanstvu u Santiagu. Radila je i kao voditeljica područne zagrebačke knjižnice „Prečko“, profesorica španjolskog jezika, voditeljica na radiju u Punta Arenasu, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sada vodi tribine na tu temu.
Autorica je 17 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 18, a prevela 67 knjiga. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski između ostalih su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Mario Benedetti, Pablo Neruda, Roberto Ampuero, Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Alfredo Pérez Alencart, Zinka Saric…
Na španjolski je prevela dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora objavljenih u Meksiku, Čileu, Španjolskoj, Kolumbiji i Boliviji. Među njima su: Dragutin Tadijanović, Zvonimir Balog, Mladen Machiedo, Veselko Koroman, Davor Velnić, Tomislav Marijan Bilosnić, Drago Štambuk, Miro Gavran, Sibila Petlevski, Davor Šalat i Lana Derkač. Tekstove objavljuje u hrvatskim i stranim časopisima te na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Meksiku, Kolumbiji i Argentini.
U četvrtom je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Dopisna je članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica odbora Fonda Miroslava Krleže, pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba, te članica Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama.
Bila je dopredsjednica Društva hrvatskih književnika, predsjednica Povjerenstva za književne veze, suradnica veleposlanstava Čilea i Španjolske te Hrvatske matice iseljenika.
Sudjelovala je na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.
Autorica je izložaba održanih u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižici u Zagrebu i na Interliberu, te kataloga o Pablu Nerudi, Miguelu de Cervantesu, hrvatskoj knjizi izvan Hrvatske, nakladi Hefti u NSK, hrvatskoj periodici u iseljeništvu itd. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski, rumunjski, makedonski i bugarski jezik. Kao autorica, zastupljena je u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina te u međukulturnom rječniku suradnika rumunjskog časopisa za međunarodne veze Orizont Literar Contemporan objavljenom u Bukureštu.
Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze Društva hrvatskih književnika organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji.
Dobitnica je priznanja i zahvala bivšega čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa i bivše ministrice vanjskih poslova Soledad
Alvear te počasna građanka Porvenira, mjesta na krajnjem jugu Čilea odnosno ledenoj Ognjenoj Zemlji, kamo su dolazili prvi hrvatski doseljenici.
OPSEG KOŽE
Antonija Vlahović
Poezija
Urednica: Zorica Krističević Avdagić
Recenzija: Tin Lemac
Lektorica: Antonija Vlahović
Slika na naslovnici: Boris Janje
Uvez: Meki
Broj stranica: 144 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-23-1
Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)
OPSEG KOŽE Antonija Vlahović
Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 144 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-23-1
€13.00
NEUMITNO ŠTAVLJENJE KOŽE
Sresti poeziju Antonije Vlahović znači upoznati autoricu, lirsku junakinju, simetriju, harmoniju, kaos i nejednoznačnosti. Ovakva veličanstvena i bez poznatog i prepoznatog konteksta pretenciozna misao može zagolicati sva osjetila literarnih sladokusaca svih vrsta; od profesionalnih teoretičara i kritičara, nazubljenih znalaca koji vade tisuće olovaka i papira na kvadratiće tražeći unutarnja preklapanja, opća mjesta i vitke stapke koje vijore na svim semantičkim stranama svijeta, neki malo blaži i senzibilniji koji promatraju osjećajnu vrpcu koja se odmata na gramofonu knjige i leti negdje izvan svijeta, poznanici i prijatelji koji će ponovno upoznati autoricu ili oni koji svuda traže R(r)iječ. A ja, ja sam pritom mislio ovo: srest ćemo sve osobine i sva čuvstva koja proizlaze iz Antonije – autorice; njezina lirska junakinja toliko srođena s njom samom da grubi teorijski rez malo i boli, Antonijine simetrije stihovnih redaka i dijagonala, unutarnjih i vanjskih svjetova, Antonijinu harmoničnost u gradnji zbirke i njezina diskursnog svijeta, Antonijin kaos koji ničeanski rađa svaku stvaralačku danost i nejednoznačnosti koje nastaju na pregibima teksta i svijeta.
Važno je reći kako Antonijina knjiga pjesama broji preko stotinu stranica, kako se četiri ciklusa ispunjavaju približno jednakim brojem pjesama, kako se unutarnja kompozicija podređuje vanjskoj i kako je naslov zaista sretno odabran. Opseg kože. Vrlo razumljiva metafora. Prve asosocijacije vode nas prema tjelesnom diskursu i tu nećemo pogriješiti. Koža je ništa drugo nego zaštitni omotač tijela, naš najveći štit i svjedok unutarnjeg i vanjskog događanja. U tjelesnom se diskurzu propituju specifično ženska pitanja; pitanje tijela, sebstva, odnosa prema muškarcu, rađanju, djeci. Poezija je uglavnom refleksivne naravi, pjesme su monostrofe koje bi se mogle okarakterizirati kao veće minijature ne zbog broja stihova koji često ne preteže desetak, već usredištenosti i rasprostranjenosti lirskih signala.
Refleksivna poetika koja se prostire idejno-tematskim silnicama upija u se blage konotativne krivulje leksema, sintagmi i poetskih rečenica, metaforičnost koja izrasta više iz svijeta, a ne iz teksta, snažan ekspresivni poetski izričaj koji počiva na hiperboli i emfazi kao stilskim konstituentama. Što se tiče rasporeda lirsko-komunikacijskih kategorija, pjesme su izgrađene personalnim lirskim govorom i onim u kojima se dominantno zaziva lirsko Ti. Jaki lirski glas oblikuje stihovne dionice što se poput noževa s dvjema oštricama zabijaju u čitateljsko recepcijsko tkivo.
Idejno-tematska razvedenost zbirke počiva na četirima semantičkim jezgrama, a to su subjekt (lirska junakinja), tijelo, svijet i ništavilo. Lirsku junakinju možemo razmatrati kroz emocijsku rešetku, ali prikladnije je emocijskom razvoju pridati značenje i smisao refleksivnih ulomaka. Time, nota bene, ova poezija nadrasta ispovjednu lirsku matricu i vodi čitatelja u prostor univerzalnih ljudskih iskustava posredovanih jastvenim glasom. Tijelo je medij koji prima sve signale svijeta i prerađuje ih, tj. sublimira tekstom i prostire se u značenju vlastitih sastavnih dijelova (unakaženi batrljci), osobnog identiteta autorice/lirske junakinje (antonija) i leksema kao što su dom, soba, kvadar tuge. Svijet je ono što lirsku junakinju muči i prema čemu se ona nastoji definirati. Iako se on poetički ne diferencira (više semantički kroz razne situacije u pjesmama), možemo ga prihvatiti kao temeljni faktor ljudskog i poetskog sazrijevanja. Ništavilo prijeti silaskom u svijet i sebe, no autorica ga odgađa, zamata, možebitno nudi za neku drugu knjigu. Na polu lirske komunikacije s lirskim Ti, jer potonji je sadržavao jastvene sekvence, postoji snažan dijalog s muškarcem i izlaganje vlastite ranjivosti u takovrsnim emotivnim odnosima. To se, jasno, sve reflektira na tijelu i taj dio diskurza pripada najsnažnijem hiperboličkom diskurzu knjige.
Naposljetku, možemo kazati kako je ovom knjigom Antonija Vlahović počela krčiti svoj put na horizontu suvremenog hrvatskog ženskog pjesništva. Ova poezija, koju možemo proglasiti feminističkom zbog jakog samosvojnog lirskog glasa i otvorene tematizacije žene i ženskog iskustva koje nadilazi već viđene tematizacije patrijarhalnih odnosa, zadala je sebi visoke ciljeve osvajanja njegovih vrhova. Neka se razvija iz knjige u knjigu jer nakon literarne utakmice s takvim tekstom ne idemo na pivo, već na rashlađeni sok neke tropske voćke!
Tin Lemac
ROBUSNA TANKOĆUTNOST
Zbirka pjesama autorice Antonije Vlahović neobično me dirnula; koliko svojim simboličkim, a tako jasnim porukama; toliko i svojom direktnom, a tako ranjivom istinom. Zbirka je to podijeljena u četiri dijela, sakupljena u četiri formule, rastrgnuta na četvero i gurnuta pod četiri različita stijega. A opet – zar nije sve u jednome i jedno u svemu? Zar nije sve jedno? Zar nije svejedno…? Mogli bismo se tako u nedogled igrati domišljatostima, i na one autoričine smišljati svoje vlastite, inspirirani njezinom hrabrošću koja se ogleda u mesu, jednako koliko i u psihi žene. Jedne od milijardu njoj sličnih, ali od kojih je ona jedina u stanju iznjedriti stvaran glas i dati ga mnoštvu, upravo zahvaljujući tome jer je uspjela biti osobna bez idealiziranja, stvarna bez uljepšavanja, nejednaka po vlastitim rubovima i vrlo jasno nezaklonjena bilo kakvim feminizmom. Onim stvarnim, onim načelnim ili onim koji toliki muškarci ne razumiju, a neki i preziru. Autorica je to koja se ne libi uzeti kuhinjsku sjekiricu za meso u ruke i rastaviti osobu, ako treba: njezino tijelo, misli, osjećaje, pa i atome. Upravo rascijepiti je. I ponuditi nam tu robusno dobivenu istinu tankoćutnim pokretom svoje ruke i ponekad gotovo neizgovorenim glasom svog grla.
U prvom dijelu zbirke autorica oslikava sebe, ali i sebstvo – pojedinačno i skupno, ono drugih žena ali i vlastito, kroz sve što tijelo kao predmet i predmeti izvan njega mogu tvoriti u srazu. Iskustvo je to žene što sebe doživljava, ili je drugi doživljavaju, kao blago koje će više vrijediti rastavljeno na komade, pojedinačno upotrebljavano i promatrano. Kaže se kako je svako postojanje cjelovito, i kako i najmanja čestica sadrži sve informacije i svijest cjeline (ili tek njezinu fantomsku repliku..?), jednako onako kako cjelina zrcali vlastitu djelomičnost, i jednako onako kao što predaja nije čin vanjskosti (iako tako izgleda) nego najprije unutarnjosti, i gdje se ne radi o odnosu ja – ti, nego je zapravo u pitanju razina ja naspram samoga sebe. Upravo tako i Antonijine pjesme daju dvostruki odraz, i jednoga i drugoga, preklopljen, poput kakva egzotična, a ukusna jela. Nedovršenost u srazu s konačnošću nadopunjuju jedna drugu, i zapravo se ne potirući, gotovo savršeno sljubljuju. Sve ono što se čovjek propituje, obično tek onda kada mora, jer duša vapi i raspada se, autorica je preobukla u izričaj u kojem se vidi to isto propitivanje, ali kroz više prizmi: ja – ljudsko biće, ali i ja – žena, ja – materijalna, ja – funkcionalna, ja – tijelo i ono najviše žensko: ja – vučica i ja – stvoriteljica. Pjesme su povremeno prepune vrlo upečatljivih i novih stilskih izraza. Razlog tomu je autoričino kreativno stapanje s drugim ljudskim bićem i cijepanje nakon toga, pri razdvajanju. To su otisci koje tijelo pamti i stvara sjećanja kao stvarnu prokrvljenost tkiva.
U drugom dijelu izražene su borba i prihvaćanje, pobjeda i predaja, razum i ljutnja, strast i tankoćutnost. Oni su suprotstavljeni – a zapravo spojeni u kombinaciji nezamislivoj za spajanje. Upravo u svemu tome je onaj neuhvatljivi, u riječ i sve druge medije neprenosivi impuls života, ipak prenesen u bjelinu između znakova. Autoričini stihovi zbirku čine zrelom i stvarnom. Ranjenom i divljom. Unatrag preobraženom. Ona je živa i pulsirajuća. Tu, gdje je muškarac. Ali je i plodnost, i dijete. Pjesnikinja je vratila sebi samoj zrcalo. Pjesnikinja kao podstanarka. Optužbe kao izazov, ljutnja kao strast. Ili obratno? Muškarac kao okrivljenik, žena kao krik. A onda iza toga i zajedno s time još nešto: višestrukost svih nas sa svima nama i samima sobom. Krv pod noktima. Ali to je u redu. Sad barem znamo kako smo zaista živi. Tijela, to su okusi života.
I sada, u trećem dijelu pjesnikinja sve mjeri: teatar, ali i eritrocite. Izračunava težinu priznanja, duljinu ljutnje, zbroj praznina. Obraća se nekome potajno uz pomoć javne riječi i javnim istupom kao šifriranom porukom. Ona crta, ali i piše, pa od matematičkih formula stvara paukove niti. Ovdje i sada, tako ljudski, traži rješenja. Ali, mi svi i jesmo upravo to – ljudi, baš takvi kakvi smo u ovom trenutku. Naravno, makar i nesvjesno, mi uvijek bježimo od te slike u onu buduću. Autorica je ta koja nas vraća u sada i ovdje. Tu, gdje trebamo pogledati sliku sebe samih. Tek iz tog zrcalnog odraza moći ćemo se zaista odraziti u skoku u dalj, tamo, u budućoj slici nas samih. Zato su i suncokreti ponekad groteskni.
Na koncu (i u završnom dijelu zbirke) – sve je pitanje. Čak i biblijska proročanstva. Odgovor? On nam je već odavno dan. Ali čovjek ga niti može čuti, niti razumjeti, osim ako se ispred njega ne nalazi točno pitanje. Tek tada će i odgovor biti točan. Ljudi traže odgovore na svoja pitanja, umjesto da traže pitanja za svoje odgovore. Upravo zato nam autorica govori, piše i u tome pogađa odgovore. Zatim ih ostavi razoružane u zraku, poput padobranca bez svilene tkanine, neka padnu kamo ih sudbina pošalje. Ona će ih dočekati s već pročitanim proročanstvima, u koja će sve odgovore nježno zamotati, a zatim poput tijesta za objed zdušno izmijesiti i ponosno raspršiti kao krvave krpice u zrak. Na nama je samo da udahnemo.
Zorica Krističević Avdagić
BILJEŠKA O AUTORICI
Antonija Vlahović rođena je 1975. godine u Zagrebu. Profesorica je hrvatske kulture i sociologije, a radi kao profesor mentor u srednjoj školi. Bavi se dramskom pedagogijom i alternativnim scenskim izrazima. S učenicima je uprizorila Krležine, Harmsove, Rundekove i tekstove mnogih drugih autora, kao i vlastite.
Piše poeziju i sudjeluje na pjesničkim tribinama. Neke od pjesama objavljene su na književnim portalima. Objavila je zbirku pjesama Antonijalogija (2008.).
IME MI JE SNJEGULJICA
Zorica Krističević
Urednik i recenzent: Tin Lemac
Lektorica: Antonija Vlahović
Ilustracije na koricama: Ivona Bošnjak
Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić
Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Meki
Broj stranica: 96 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-22-4
Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,50 €)
IME MI JE SNJEGULJICA Zorica Krističević
Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 96 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-22-4
€13.50
BAJKOM ZAUSTAVLJENA STVARNOST
Zapažena pjesnikinja Zorica Avdagić, autorica već nekoliko poetskih naslova kojima je zaplijenila blago odabrane publike i požnjela recenzije uglednih književnih i književnokritičkih imena kao što su Jozefina Dautbegović, Branko Maleš i Tonko Maroević pojavljuje se s novim lirskim rukopisom. On nosi simbolički utemeljen, a eterički prozračan naslov Ime mi je Snjeguljica. Teoretičarskom umu, enciklopedisti, fachidiotu s već otvorenim škarama razvezanih interpretacijskih niti nudi se asocijativni niz. Moje ime je medvjedić Lino, Važno je zvati se Ernest, Jadni Katule… Eh, pa već je i ovo pretjerano jer zadire u različite zone ljudskog mišljenja i djelovanja. Otkud krenuti i gdje završiti? Što učiniti s gomilom naučenog pepela i kako zapaliti vatru? Odsjaji gube smisao i početak mora biti intoniran znanjem. Možda završi u igri.
Knjiga koju pred sobom držimo nosi naslovni motiv iz bajke Snjeguljica i sedam patuljaka. Pritom, glavni su i jedini akteri lirske komunikacije Snježana i Palčić. Oni su zahvaćeni intimističkom situacijom ljubavi i kao takvi odmataju klupka svojih vlastitosti. Semantički prijenos naslovnog motiva Snjeguljice u naslov Ime mi je Snjeguljica predstavlja dvostruko kodirani diskurzivni čin. Na prvoj razini kodifikacije autorica se poistovjećuje s lirskom junakinjom zbirke, a na drugoj lirska se junakinja bajkovno transferira u lik Snjeguljice. Palčić je zamjena za patuljka. Možemo ga prispodobiti i Palčici, također bajkovnom liku, no s obzirom na ovu knjigu, pristajao bi umanjenom patuljku. Lingvistički gledano, riječ je o dvostrukoj deminuciji morfološkog i značenjskog polja riječi koje postaje stilski obilježeno u samom tkivu teksta.
Punjenje pjesničke stratigrafije bajkovnim naplavinama izvedeno je na predmetnoj i idejnotematskoj razini. U dijelovima se spominju likovi i motivi iz bajke o Snjeguljici (jabuka, vještica). U lirskoj komunikaciji preuzet je dio iz Snjeguljičina dijaloga s patuljcima ne u smislu intertekstualne obrade, već smisaonog nadovezivanja. Vješto je izbjegnut psihoanalitički podtekst bajkovnih značenja vezanih za spolno i emotivno sazrijevanje djeteta i libidinalni kaos izazvan identifikacijama u freudeovskoj shemi. S obzirom na intimističku situaciju koja je ljubavno-erotski konotirana, Palčić se pojavljuje kao lik ili eufemistička zamjena za falus.
Glede naslova zbirke, kritičar bi očekivao da će biti riječi o ispovjednoj lirici. No, prevarit će nas pozicija lirske junakinje koja se maskirala u lirsku kazivačicu intimističke situacije. Iako možemo spekulirati je li i sama lirska kazivačica neki mjesec velikog planeta Autorice ili možda čak izraslina na tijelu lirske junakinje, ona nam iznosi situaciju vješto baratajući signalima kojima se uobličuje poetskost. To su naglašena emotivnost, refleksivnost, zibajući tonovi lirske komunikacije i zapitanost.
U knjizi je osim razvijene narativne linije stihova koji katkad mogu prebjeći u stilizirani prozni izričaj jako naglašena emotivnost lirske junakinje, rječitost kojom se razvijaju dugi stihovni ulomci i emfatičnost lirskog govora. Njezin govor pratimo kao nabujalu tekućicu u ogromnim nanosima.
Emfatičnost kao izvjesna retorička konstanta postiže se učestalim opisima (baš poput žene zlatna pera, baštinice / …), ponavljanjima i rimovanjima unutar stiha (iako, očito, vrlo plodno i vrlo rodno), hiperbolama (natisnule i prignječile onaj tren radosti), kumulacijama (i u njoj ležaj, stol i stolicu / i papuče na podnom prekrivaču) i složenom narativnom sintaksom koja se ostvaruje na parataktičkoj i hipotaktičkoj osi ovisno o prikazanu ulomku odnosa između aktera.
S obzirom na spomenutu emfatičnost, tekst zbirke bit će posebno zanimljiv za govorni ostvaraj. S obzirom na učestale promjene tona u autoričinu govoru (u varijacijama sentimentalnog i humornog tona s povišenjima i sniženjima stihovne intonacije), te raznorodne svakodnevne i druge sadržaje, tekst je moguće uobličiti performansom.
Poetički gledano, knjiga bi se mogla pripisati hrvatskom poststvarnosnom pjesničkom horizontu. Jedna stvarna, empirijski ovjerena intimistička situacija dvoje aktera predstavljena je bajkom kao retoričkim ukrasom i idejnotematskim okvirom. S njome u kontaktu, postoji mačevanje tih dvaju slojeva. Onog stvarnosnog opipljivog ili onog bajkovnog neopipljivog. Rezultati su semantička ravnoteža obaju slojeva (Ujutro, Palčić je nanovo gladan / i mora pojesti sve vijesti / Snježana se budi danas kraća nego jučer / i tako svaki dan) ili semantičko zasijecanje stvarnosnog bajkovnim (Nakon toga Snježana je sačekala duboku noć / Uzela sa sobom sjekiricu za meso / (Jer drugu u stanu nije imala) / I otišla porazgovarati s jabukom).
Iako se u knjizi mogu nizati pjesme i klupko se može odmotavati još dugo i dugo, ipak bih na kraju rekao da je sve na vrijeme zaustavljeno. I bajka i stvarnost. Donekle zbog okvira. Knjige pjesama. Donekle zbog situacije. Empirijske kazaljke zasjeniše literarne. A i zbog toga jer autorica, iz čije torbe vire lirska junakinja, lirska kazivačica, a lirskog junaka Palčića u ruci drži privezana paukovom niti, pobjedonosno grize crveni dio jabuke i zavodljivo namiguje sljedećem literarnom vlaku.
Tin Lemac
ZORICA AVDAGIĆ (rođena KRISTIČEVIĆ) rođena 1969. u Doboju, BiH, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Pedagošku akademiju u Tuzli upisuje 1988., a Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek južnoslavenskih jezika 1991. godine. Zbog rata prekida studij i dolazi u Zagreb. Radi u Zagrebu, a živi u Zaprešiću.
Aktivno sudjeluje u književno umjetničkim tribinama na području republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.
Objavljuju je u književnim časopisima.
Objavljene knjige:
Zbirka ratne tematike SEDMO SLOVO SLOBODE u izdanju Matice Hrvatske, tiskana 2006., recenzenti Tonko Maroević i Branko Maleš
Zbirka poezije na temu grčke antike POTROŠENI ADONIS u izdanju Matice Hrvatske, tiskana 2008., recenzenti Tonko Maroević i Jozefina Dautbegović
Zbirka poezije društveno angažirana o položaju žene u društvu i obitelji HOD NA PRSTIMA u izdanju Digitalne knjige, tiskana 2011. (također postoji digitalno izdanje), u sklopu akcije prikupljanja sredstava i predstavljanja skloništa za žene „Ženska pomoć sada“
Zbirka kratkih priča prevedenih na engleski jezik FOOTNOTES OF A DIVORCEE objavljene digitalno na platformi Amazon.com, 2012.
Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije MEDITACIJE u izdanju kluba Zapreščan, tiskana 2017.,
Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije FOTOGRAF u digitalnom izdanju Knjižnica grada Zagreba, objavljena 2016.
IZMEĐU RAVNODNEVNICA
Ana Narandžić
Urednice: Darija Žilić, Zorka Jekić
Tehnički urednik: Nediljko Bekavac Basić
Lektorica: Dubravka Bouša
Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić
Idejno rješenje naslovnice: Ana Narandžić
Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić
Uvez: Meki
Broj stranica: 108 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-18-7
Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)
IZMEĐU RAVNODNEVNICA Ana Narandžić
Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 108 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-18-7
€14.00
Ana Narandžić: Između ravnodnevnica
Ana Narandžić nagrađivana je spisateljica, autorica više knjiga. Knjiga poezije Između ravnodnevnica svakako je zbirka pjesama koje zaslužuju pažnju, možda i njezino najuspjelije pjesničko djelo, jer i po samoj strukturi ove zbirke, može se vidjeti jasno koliko je pomno rađena. Knjiga je sastavljena od raznorodnih narativnih pjesama, podijeljenih u nekoliko ciklusa. Svaki od tih ciklusa donosi tematski nove motive, bilo da se radi o otkrivaju jastva i nekoj vrsti samosuočenja i samorađanja kroz pisanje u prvom ciklusu Koža kao jedra. Već u početnoj pjesmi Bacim oko autorica navješćuje poetski put kao plovidbu: „Svojom kožom kao jedrima hvatam povoljan vjetar.“ I upravo pisanje jest „izlazak u modrinu“, bijeg od tjesnoće, propitivanje o vlastitom jastvu (I ja sam onda) kroz mistiku vlastitih brojeva. U položaju i pokretima samokontroliranog tijela, ostvaruje se rađanje, doslovno i metaforičko. Rađanje djeteta i rađanje kao stvaranje same sebe, nepoznate ja kroz pisanje. Pisanje o razderanim snovima, čekanjima, snatrenjima, godinama koje „galopiraju kao rasni konji na utrkama spotičući se.“ (pjesma Koža). Ana Narandžić zatim piše o ljubavnom odnosu, strasti koja je hiperbolički prikazana u drugom ciklusu Ljubiti bez ostatka. U ciklusu koji slijedi Uzavrela nedjelja autorica majstorski dočarava atmosferu prigušenosti, rutine, pukotine u ritualima i dane slavlja u svagdanu koji bi naizgled trebali odudarati od svega onog uobičajenog, o obiteljskim hereditarnostima… Idući ciklus Bjelina noćnih bdijenja donosi pak niz pjesama koje tematiziraju bolest, u trenutku kada se „uselila u kuću“. Kuća i svi ti bachelarovski motivi unutarnjih prostora koji istovremeno zagušuju i oslobađaju, kontrast su pjesmama u kojima se šire horizonti, vidici, dočaravaju ambijenti i senzacije koje oni izazivaju. O tome govore i pjesme iz ciklusa Između ravnodnevnica jer u njima se prikazuje atmosfera, ti prijelazi u prirodi, izmjene godišnjih doba, povezuje se unutrašnje i vanjsko, opisi kuća i prirode, gradskih predgrađa, terasa na vrhovima nebodera. Sve to prikazano je vrlo zorno, nizom snažnih genitivnih metafora, sa smislom za nijanse i boje. Ovo potonje nije niti slučajno, jer autorica je i slikarica, stoga se vizualni aspekt ovih pjesama može jasno dočarati: „Boje, prebačene preko jesenske ravnodnevnice, zapetljale se u krošnje i vise na natrulim peteljkama.“ (iz pjesme Između ravnodnevnica) ili pak „U oko mi ulijeće smotra boja. Ljubičasta se uplela u žutu, crvena se ovija oko zelene.“ (u pjesmi Mozaik ljeta). Zanimljivo je da se kao čest motiv pokazuje koža, ljepljiva koža, koža kao jedro, a koža je upravo onaj prvi doticaj i dodir s vanjskim svijetom, ujedno i granica tijela od tog istog stranog svijeta. I lirska junakinja Ane Narandžić kao da je na toj razmeđi, između otvaranja i bijega, suzdržanosti u otkrivanju emocija svijetu koji je okružuje, i u kojem uživa, ali i o čijoj tamnoj strani, bolestima, izgnanstvima, piše precizno, gotovo kriruški minuciozno. Također je bitan ton koji dominira zbirkom, taj osjećaj zrelosti, riječi koje su zrele, okus koji je pomalo trpak, jer kao da prezrelo voće otpada, vrijeme se urušava, ponekad pjesnikinja progovara i iz mnoštvenosti, iz tog mi, i kao da progovara o iskustvu generacije, poopćenom iskustvu života. I sve ostavlja dojam sjete, bivši životi, život u izolaciji, a i same riječi prestaju imati snagu „Riječi dvojbenog značenja (mjera su im daljie i izostanak dodira) rastu usidrene između zidova.“ I čini se kao da su u pjesmama o zemlji, nebu, mjesecu i pročišćenju, prisutni oblici antroploških struktura, apstraktni, ali dorađeni kroz okvir slika i emocija. Pjesme nadrastaju osobnu emociju, govore o stanju svijeta. Ana Narandžić u pjesmi Zagreb i ja govori o poziciji doseljenice u Zagreb, koja se suočava s nizom predrasuda i prepreka, no istovremeno, ona ne zaboravlja svoj rodni kraj: „Moj rodni kraj je iza kiše. Kiša isprana zaboravom napunila je korita / i dolazi u slapovima.“ Premda se i u drugim ciklusima govori o vjeri i spasenju, u Izgnanstvu i spasenju nalazimo niz snažnih pjesama koje govore o spasu čovječanstva, kritici ideologije i o osloncu u vjeri: „Onaj koji je radi nas sišao s nebesa / naš je vodič / do svjetla / Betlehemske štalice“. Ana progovara i o bezdomnosti, izgnanstvu kao ekonomskoj migraciji onih koji traže bolji život, te o izgnanstvu migranata u pjesmi Bez mahanja i osvrtanja: „Intimne prostorije i postelje za razmjenu nježnosti, razapete između kotača i zaveslaja, / progutali su krikovi galeba.“ Na kraju, u završnom ciklusu Rastanci ponovo nalazimo motiv čekanja, čekaonice, motiv suočavanja s prolaznošću u sjajnoj pjesmi Nedostajanja, i čini se kao da se u tom ciklusu lirska junakinja posve ogoljuje, govori o vlastitoj rascijepljenosti, ponovo nalazimo motive prigušenosti i gotovo gađenja nad oblicima građanskih inicijacija, kao u pjesmi Pitanje, ali i svjedočenje o svijetu „napuštenom od sebnosti“ (pjesma Rastanci). I ponovo motiv rađanja, koje se odgađa. Ana Narandžić ispisala je snažnu poetsku knjigu, u kojoj zapravo otkriva vlastito sebsto, u svijetu koji sebnost gubi, a sve se to događa kroz proces pisanja kao rađanja koje nikad ne prestaje, pa se stoga i kao motiv često pojavljuje u Aninim pjesmama koje preporučujem za pomno čitanje, jer to zaslužuju.
Darija Žilić
MIKROETIČKE PRIČE
Siniša Matić
Urednik: Ivan Bekavac Basić
Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Meki
Broj stranica: 228 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-26-2
Maloprodajna cijena: 126,00 kn (17,00 €)
MIKROETIČKE PRIČE Siniša Matić
Proza Uvez: Meki Broj stranica: 228 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-26-2
€13.00
Siniša Matić Mikroetičke priče
Knjiga se sastoji od pet tekstova koji problematiziraju etička pitanja i to na sitnim detaljima iz života. Naslovi priča su: Imam li pravo, Zašto Zea kašlje, O jednom srušenom boru, Dobra jutra i Potpis tete Franke. Svih pet tekstova karakterizira minuciozno propitivanje etičnosti sudionika na sitnim detaljima svakodnevnog života gdje autor ispituje osnovna etička načela. Za mene, kao urednika, te priče ocrtavaju tradicionalno rečeno stanje skrupulozne savjesti koja nikako izići na čistac s moralnošću jedinke koja ima takvu savjest. Usudio bih se reći da je u pričama “proboj” spoznajne teorije s jedne strane i formalne logike s druge strane u područje onog što se određuje pojmom “treba da”, dakle područje etike. Mislim da su ovo filozofski eseji koji problematiziraju na osebujan način mnoga filozofska pitanja i da su kao takvi inovacija na hrvatskom književnom, znanstvenom i filozofskom području te da priče treba čitati s dužnom pažnjom imajući stalno na umu i zahtjevnost područja koje priče problematiziraju.
Priče mogu čitati svi, ali su svojim stilom, izlaganjem i problematiziranjem ipak preporučljive starijim osnovcima i svim ostalim ljudima koji mogu pratiti fabulu, a posebno su prikladne za čitatelje s višim i visokim obrazovanjem iz područja društvenih i humanističkih “znanosti”.
Ivan Bekavac Basić
Kratka bilješka o piscu
Siniša Matić je rođen 1968. u Zadru. Profesor je filozofije i sociologije. Akademski stupanj doktora znanosti stekao je na Sveučilištu u Zadru 2014. disertacijom Primjena dijagrama u klasičnoj i nekim trovrijednosnim logikama. Radi kao nastavnik sociologije, logike i etike u gimnaziji Franje Petrića u Zadru.
Do sada je objavio knjige:
Izvođenje – školski razgovori iz logike iskaza. Zadar: S. Matić, 2007.
Problemofil – mikroetički povremenik. Zadar: S. Matić, 2011.
Biakova's Website 