Darija Žilić je rođena 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevodi s engleskog suvremenu američku i englesku književnost te piše teme o suvremenom američkom ženskom pjesništvu.
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, Tvrđa, Kruh i ruže, Balcanis, Kolo, Vijenac, Književna republika, Filozofska istraživanja, Republika, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Feral tribine, Europski glasnik, na Kulturpunktu hr., Prosvjeta, časopis Agon).
Od 2009. godine piše književne kritike u časopisu Matice Hrvatske Vijenac, te u časopisu Kolo (prikazi knjiga hrvatskih autorica i autora). Objavljuje redovito i u časopisu Riječi Matice hrvatske u Sisku, te u Hrvatskoj reviji (od 2016.). U Ljetopisu grada Velike Gorice zastupljena je s više tekstova. Pregled njezinog književnog rada uvršten je u pregled velikogoričkog pjesništva i književnog rada (Antologija suvremenog velikogoričkog pjesništva, priredila Anastazija Komljenović) iz 2010., te u djelu Turopoljska čitanka, iz 2016., priredio Ivo Pranjković). U časopisu Riječi, broj 3-4/2017., koji izdaje Matica hrvatska u Sisku, predstavljen je njezin prozni, poetski, esejistički rad, a nalazimo i intervju koji je s njom vodio novinar Andrija Tunjić. Urednica je u časopisu i biblioteci HDP-a.
Pjesme su joj prevođene na talijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski jezik. Objavljene su u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia (prijevod Bojane Bratić) (Akkuaria, Catania, 2010.), te u zborniku 2010. L´annuario mondiale della poesia (uredio Fausto Ciompi). Pjesme prevedene na albanski su objavljene u časopisu Nacional u prijevodu Ilire Zajmi. Pjesme prevedene na bugarski nalaze se u časopisima Brod i Suvremenik, u prijevodu Dimane Miteve. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u publicističkoj knjizi A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young, Chainlinks, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva na američkom tržištu Surfacing, koja je objavljena nedavno u izdanju Harbor Mountain Pressa.
Objavljene knjige: Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb, 2005., Pisati mlijekom, zbirka ogleda, Altagama, Zagreb, 2008., Grudi i jagode, pjesme www.elektronickeknjige.com 2009., Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010., Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010., Paralelni vrtovi; intervjui; Shura publikacije, Opatija, 2011., Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011., Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011., Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012., Klavžar, 2013. kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013., Tropizmi 2, kritike, Litteris, Zagreb, 2013., Tropizmi 3, kritike i eseji, Litteris, 2017., Svanuće, pjesme, Biakova, 2018., Sarajevski fragmenti, kratka proza, Buybook, Sarajevo, 2020., S rubova ekrana, proza poetska, Štajergraf, Zagreb, 2021., Prsti i prerije, poezija, Litteris, Zagreb, 2021.
Dobitnica je i prestižnih nagrada kao što su Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini); i Nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”).
Poezija
Uvez: Meki
Broj stranica: 108 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-18-7
€14.00
Ana Narandžić: Između ravnodnevnica
Ana Narandžić nagrađivana je spisateljica, autorica više knjiga. Knjiga poezije Između ravnodnevnica svakako je zbirka pjesama koje zaslužuju pažnju, možda i njezino najuspjelije pjesničko djelo, jer i po samoj strukturi ove zbirke, može se vidjeti jasno koliko je pomno rađena. Knjiga je sastavljena od raznorodnih narativnih pjesama, podijeljenih u nekoliko ciklusa. Svaki od tih ciklusa donosi tematski nove motive, bilo da se radi o otkrivaju jastva i nekoj vrsti samosuočenja i samorađanja kroz pisanje u prvom ciklusu Koža kao jedra. Već u početnoj pjesmi Bacim oko autorica navješćuje poetski put kao plovidbu: „Svojom kožom kao jedrima hvatam povoljan vjetar.“ I upravo pisanje jest „izlazak u modrinu“, bijeg od tjesnoće, propitivanje o vlastitom jastvu (I ja sam onda) kroz mistiku vlastitih brojeva. U položaju i pokretima samokontroliranog tijela, ostvaruje se rađanje, doslovno i metaforičko. Rađanje djeteta i rađanje kao stvaranje same sebe, nepoznate ja kroz pisanje. Pisanje o razderanim snovima, čekanjima, snatrenjima, godinama koje „galopiraju kao rasni konji na utrkama spotičući se.“ (pjesma Koža). Ana Narandžić zatim piše o ljubavnom odnosu, strasti koja je hiperbolički prikazana u drugom ciklusu Ljubiti bez ostatka. U ciklusu koji slijedi Uzavrela nedjelja autorica majstorski dočarava atmosferu prigušenosti, rutine, pukotine u ritualima i dane slavlja u svagdanu koji bi naizgled trebali odudarati od svega onog uobičajenog, o obiteljskim hereditarnostima… Idući ciklus Bjelina noćnih bdijenja donosi pak niz pjesama koje tematiziraju bolest, u trenutku kada se „uselila u kuću“. Kuća i svi ti bachelarovski motivi unutarnjih prostora koji istovremeno zagušuju i oslobađaju, kontrast su pjesmama u kojima se šire horizonti, vidici, dočaravaju ambijenti i senzacije koje oni izazivaju. O tome govore i pjesme iz ciklusa Između ravnodnevnica jer u njima se prikazuje atmosfera, ti prijelazi u prirodi, izmjene godišnjih doba, povezuje se unutrašnje i vanjsko, opisi kuća i prirode, gradskih predgrađa, terasa na vrhovima nebodera. Sve to prikazano je vrlo zorno, nizom snažnih genitivnih metafora, sa smislom za nijanse i boje. Ovo potonje nije niti slučajno, jer autorica je i slikarica, stoga se vizualni aspekt ovih pjesama može jasno dočarati: „Boje, prebačene preko jesenske ravnodnevnice, zapetljale se u krošnje i vise na natrulim peteljkama.“ (iz pjesme Između ravnodnevnica) ili pak „U oko mi ulijeće smotra boja. Ljubičasta se uplela u žutu, crvena se ovija oko zelene.“ (u pjesmi Mozaik ljeta). Zanimljivo je da se kao čest motiv pokazuje koža, ljepljiva koža, koža kao jedro, a koža je upravo onaj prvi doticaj i dodir s vanjskim svijetom, ujedno i granica tijela od tog istog stranog svijeta. I lirska junakinja Ane Narandžić kao da je na toj razmeđi, između otvaranja i bijega, suzdržanosti u otkrivanju emocija svijetu koji je okružuje, i u kojem uživa, ali i o čijoj tamnoj strani, bolestima, izgnanstvima, piše precizno, gotovo kriruški minuciozno. Također je bitan ton koji dominira zbirkom, taj osjećaj zrelosti, riječi koje su zrele, okus koji je pomalo trpak, jer kao da prezrelo voće otpada, vrijeme se urušava, ponekad pjesnikinja progovara i iz mnoštvenosti, iz tog mi, i kao da progovara o iskustvu generacije, poopćenom iskustvu života. I sve ostavlja dojam sjete, bivši životi, život u izolaciji, a i same riječi prestaju imati snagu „Riječi dvojbenog značenja (mjera su im daljie i izostanak dodira) rastu usidrene između zidova.“ I čini se kao da su u pjesmama o zemlji, nebu, mjesecu i pročišćenju, prisutni oblici antroploških struktura, apstraktni, ali dorađeni kroz okvir slika i emocija. Pjesme nadrastaju osobnu emociju, govore o stanju svijeta. Ana Narandžić u pjesmi Zagreb i ja govori o poziciji doseljenice u Zagreb, koja se suočava s nizom predrasuda i prepreka, no istovremeno, ona ne zaboravlja svoj rodni kraj: „Moj rodni kraj je iza kiše. Kiša isprana zaboravom napunila je korita / i dolazi u slapovima.“ Premda se i u drugim ciklusima govori o vjeri i spasenju, u Izgnanstvu i spasenju nalazimo niz snažnih pjesama koje govore o spasu čovječanstva, kritici ideologije i o osloncu u vjeri: „Onaj koji je radi nas sišao s nebesa / naš je vodič / do svjetla / Betlehemske štalice“. Ana progovara i o bezdomnosti, izgnanstvu kao ekonomskoj migraciji onih koji traže bolji život, te o izgnanstvu migranata u pjesmi Bez mahanja i osvrtanja: „Intimne prostorije i postelje za razmjenu nježnosti, razapete između kotača i zaveslaja, / progutali su krikovi galeba.“ Na kraju, u završnom ciklusu Rastanci ponovo nalazimo motiv čekanja, čekaonice, motiv suočavanja s prolaznošću u sjajnoj pjesmi Nedostajanja, i čini se kao da se u tom ciklusu lirska junakinja posve ogoljuje, govori o vlastitoj rascijepljenosti, ponovo nalazimo motive prigušenosti i gotovo gađenja nad oblicima građanskih inicijacija, kao u pjesmi Pitanje, ali i svjedočenje o svijetu „napuštenom od sebnosti“ (pjesma Rastanci). I ponovo motiv rađanja, koje se odgađa. Ana Narandžić ispisala je snažnu poetsku knjigu, u kojoj zapravo otkriva vlastito sebsto, u svijetu koji sebnost gubi, a sve se to događa kroz proces pisanja kao rađanja koje nikad ne prestaje, pa se stoga i kao motiv često pojavljuje u Aninim pjesmama koje preporučujem za pomno čitanje, jer to zaslužuju.
Okvir je originalno na ikoni Bogorodica Utješiteljka,
17. stoljeće, crkva Sv. Georgija, Islam Grčki.
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 72 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-28-6
Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)
BOTANIKA I TROPJESMA Mirjana Mrkela
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 72 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-28-6
€13.00
STVARANJE VLASTITOG JEZIKA KROZ
SIMBOLIZAM I MITOPOETIKU
Botanika i tropjesma sasvim je posebna zbirka pjesama ugledne zadarske književnice Mirjane Mrkele. Naime, dominira trend angažirane ili stvarnosne poezije, a Mrkela u svojoj knjizi donosi niz pjesama pažljivo strukturiranih u cjelinu, koje u sebi sadrže niz referenci na knjige, autore iz raznih razdoblja, filmove, povijesne krajeve, mitove, na sam proces pisanja, pa je riječ zapravo o velikoj poemi o ljubavi i pisanju. Intertekstualnost ne potire autentičnost, nije tek suho referiranje na tekstove koje je samo sebi svrhom, već je riječ o igri stvarateljice koja se igra riječima i mitemima, otvara razne slojeve svijesti, traga za arhetipovima i za vlastitom poetikom koju je moguće iščitati baš na fonu botaničko-tekstualnih, antropološko-feminilnih teorija i poetika. Botanika i tropjesma sadrži niz slojeva značenja, obrazovaniji čitatelji uživat će u tom grozdu metafora koje svoju potku imaju u svijetu literature, one europske, svjetske, i iz susjednih zemalja, dok će ostali čitatelji također naći ovaj prvi, igrivi sloj, čudesne mitopoetike u kojima se nalaze i dijelovi naracije, dijalozi te kraće pjesme umetnute u veće cjeline. Riječ je o visoko simboliziranoj poeziji koja se bavi i tumačenjem civilizacija, religija i to na implicitan, poetski način. Sve to obuhvaćeno je prvom cjelinom Botanika u kojoj je upravo biljka, cvijet, stablo povod za male poetske priče, zanosne hiperbole, pjesme u prozi, pune maštovitih obrata i igri riječima, kroz povezivanje nespojivog, korporativnog i poetskog, na primjer, te bajkovitog, alternativno povijesnog, ljubavno-persuazivnog. I mediteranskog, jer i mediteranizam je svakako bitna stavka Mirjanine poezije, sve te slike vegetacije, soli na prstima, zvukovi bossa nove, plaže, svjetlost, referiraju na poetike ostalih pjesnika koji su svoju inspiraciju nalazili u Mediteranu. Ujedno ovo je i iznimna antiratna poema, kritika uskogrudnosti i nacionalizma, na suptilan način, a poruka je da istinska ljubav sve nadjačava:
„isparat ćemo kalendare islamske/kalendare gregorijanske i julijanske“.
Tropjesma je pak inspirirana, kako i sama autorica navodi, teorijskim djelom Helene Cixous Smijeh Meduze. U njoj se pjesnikinja igra mnoštvenošću identiteta, preobrazbama jastva, ali i o samodefiniranju, samo rađanju sebe same kroz jezik koji je senzualan i sadrži u sebi „znamenje od meda i mlijeka“. I to jest smisao, stvaranje vlastitog jezika, koji je odmaknut od pravila patrijarhata i koji omogućuje autoricama da odgovore na svoje potrebe gradeći snažne samopripovijesti i identitete. U tome je, kroz svoju poemu Botanika i tropjesma, Mirjana Mrkela posve uspjela.
Najnovijom zbirkom Tišine Zorka Jekić afirmira se već kao zrela pjesnikinja suvremenog poetskog izričaja. Zahvaća u općeljudsku tematiku (čovjeka), formalno nevezanog stiha. Koristi ritam glazbeničkom umješnošću i akorde ponavljanja.
Doprinos je pjesnikinje povrat ljepoti genuinog iskaza osjećajnosti, iskustvenosti, vremenitosti i iskrenosti, bez tlapnji modernističkog neuspjelog kseno-imitatorstva bez pokrića i recentnog prenemaganja. Pjesnikinja izgrađenog stiha i njegovanog (svog) stila dočarava nam suptilni svijet, život i bitak, jedinstven u svojoj simplicifiranosti, a ujedno produbljenosti…
Dr. sc. Ljubomir Radovančević
zbirka pjesama “Tišine” bez sumnje je vrhunac autoričina poetskog opusa, jer upravo rad na pjesmama, pročišćavanje, traganje za pravim riječima, omogućilo je stvaranje ujednačenog rukopisa u kojem je autorica ostala vjerna temama koje su i inače dominirale u njenim prethodnim zbirkama – priroda, čovjek, emocije, život u cjelini, pisanje. U pjesmi “Balada o spaljenoj knjizi” ističe kako knjige su besmrtne, kao i dragi nam ljudi. Ta nam pjesma ponajbolje ocrtava i visoku etičnost u pjesništvu Zorke Jekić.
Knjiga Omara obuhvaća kratke priče i lirske prozne zapise koji su nastajali tijekom prošlog desetljeća. Autorica propitujući fenomene tijela, urbaniteta, svakodnevnog života, ali i pitanje identiteta u suvremenom društvu, svojim stilski izbrušenim zapisima nepretenciozno ocrtava i sliku vremena iz perspektive mlade žene. Tekstovi su objavljivani u časopisima, neke su priče uvrštene u zbornike (Sagorijevanje, Žuta suknja), a gotovo svi tekstovi inicijalno su emitirani u emisiji Riječi, riječi, Trećeg programa hrvatskog radija, koju uređuje Irena Matijašević.
Književne kritike
Uvez: Tvrde korice
Br. str: 294
Format: A5
Maloprodajna cijena 170,00 kn (23,00 €)
€23.00
Ljerka Car Matutinović poznata je kao vrsna pjesnikinja, prozaistica, esejistica, prevoditeljica i književnica za djecu. No, manje je poznato da još od 2005. godine u Vijencu, časopisu Matice hrvatske, kontinuirano objavljuje kraće književne oglede o suvremenoj pjesničkoj, proznoj i književno-kritičkoj produkciji. Knjiga Vijenac odabranih predstavlja izbor iz tog velikog opusa, koji ujedno prikazuje i širok spektar autoričina kritičkog diskursa. Naime, Ljerka Car Matutinović piše i o mlađim autorima, ali i o klasicima, o književnoj baštini, ali i o tzv. stvarnosnoj poeziji. Autorica piše i o djelima slabo poznatih pa i neafirmiranih autora i autorica. Pritom je ne zanima ni ideološka ni bilo koja druga pripadnost. To valja istaknuti, jer u našem današnjem podijeljenom književnom životu nedostaju autori, ali i knjige koje pružaju cjeloviti prikaz književnog života, odnosno književne produkcije. Kako i navodi u jednom od tekstova, autorica uživa u samom ritualu čitanja knjige, u toj čaroliji riječi, u imaginativnim svjetovima koje književnost stvara. Kao kritičarka između mnoštva naslova, autorica piše o onim djelima koje smatra vrijednima. U svojim ogledima piše i analitički, ali i angažirano. Nerijetko će s ironijom, kao što to čini u svojim satiričkim sonetima, progovoriti o poremećenim društvenim vrijednostima, dehumanizaciji, o prividu svijeta, ali i o važnosti poezije koja čuva jezik i kulturu i kojoj nedostaje društvene brige i pažnje.
Knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina. Prva cjelina posvećena je upravo pjesničkim knjigama, čiji izbor autorice ovisi o sljedećem: ako pjesnička knjiga ima barem desetak pjesama koje mogu zaokupiti pažnju tada zavrjeđuje da se o njoj napiše recenzija. Autorica, rodom Primorka, prati i pjesničku produkciju pisanu na čakavici, ali i onu pisanu na kajkavskom govoru. U vremenu kada je teško objaviti zbirku poezije, kao nakladnici ponekad se pojavljuju manje poznati izdavači, ponekad i udruge, Ljerka Car Matutinović piše o knjigama koje prema njezinu mišljenju imaju književnu kvalitetu, ali su nepravedno zapostavljene upravo zbog toga što autori ne dolaze iz metropole. Budući i sama književnica za djecu, autorica piše i o knjigama za djecu, koje često nepravedno procjenjuju kao estetski manje vrijedne. U knjizi Vijenac odabranih naći ćemo i kritičke prikaze knjiga koje se bave prevođenjem hrvatske književnosti na strane jezike, te knjiga u kojima se predstavlja književnost hrvatske dijaspore. Autorica pritom naglašava važnost prevoditeljstva u približavanju hrvatske književnosti europskoj i svjetskoj. Uostalom, u više tekstova, ona naglašava i potrebu da „budemo svoji“, da čuvamo baštinu koja je naša posebost, pa ćemo samim time i dobiti mjesto na europskoj i svjetskoj književnoj mapi. U posebnom poglavlju su tekstovi o kvalitetnim, a medijski zapostavljenim proznim knjigama, zatim slijedi dio o knjigama kritika, ogleda i eseja, te na kraju, knjiga završava prikazima antologičarskih izdanja. To je iznimno važno jer takve knjige imaju manji broj recipijenata, nisu tržišno profitabilne, pa bi se, bez tih ogleda, posve utopile u moru nepročitanih izdanja. Autorica je istovremeno otvorena i prema novim tehnologijama jer nije a priori skeptična ni prema svijetu interneta i digitalnosti. S druge strane brižljivo bilježi baštinu kako ne bi nestala i bila zaboravljena u unificiranom globalističkom svijetu. Autorica njeguje komparatistički pristup, književnu analizu, referira se na prethodne knjige autora ili autorice, ponekad afektivno pristupa s ironijom i vrlo često zagovara ludičko i kreativno. Sve to su odlike kritičkog rukopisa Ljerke Car Matutinović.
Knjiga Vijenacodabranih važna je jer predstavlja sinkroni presjek i uvid u suvremenu hrvatsku književnost. Kao takva poslužiti će kao pomoć pri pisanju sintetskih tekstova ili stručnih studija. No, osim toga, ova knjiga svjedoči i o velikom uživanju u tekstu, jer upravo žar za pisanom riječi je ono što pokreće Ljerku Car Matutinović da godinama, bez predaha, piše o našoj baštini i o suvremenim književnim tekstovima.
Biakova's Website 