Video – dio s predstavljanja 2 Veronike Jadranke Ivandić Zimić.

Predstavljanje knjige Jadranke Ivandić Zimić,

2 Veronike u Knjižnici Bogdana Ogrizovića,

Preradovićeva 5. 10000 Zagreb Petak,

25. lipnja 2021. u 19,00 sati.

Sudjeluju:

Ivana Mrčela, dizajnerica

Ivan Bekavac Basić, izdavač

Zorka Jekić, urednica

Jadranka Ivandić Zimić, autorica

VIše o knjizi.
VIše o knjizi.

ISPOVIJEST ODRASLOG DJEČAKA Vlatko Balošić

ISPOVIJEST ODRASLOG DJEČAKA

Vlatko Balošić

Roman

Urednica: Zorka Jekić

Design ovitka: Andreja Rečić

Priprema za tisak: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 172 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8136-84-9

Maloprodajna cijena 63,00 kn (8,50 €)

ISPOVIJEST ODRASLOG DJEČAKA Vlatko Balošić

Roman Uvez: Tvrdi Broj stranica: 172 str. Format: A5 ISBN 978-953-8136-84-9

8,50 EUR

Dragi čitatelji,

Čuj mene… u množini… A što ako samo Ti pročitaš ove priče i nitko više ? Nema veze. Zapravo mi i jest bitno da to baš Ti pročitaš…

Ove priče sam ustvari počeo pisati uslijed, kako da to kažem… zapravo bilo je to nešto kao ‘ucjena’… Već nekoliko godina, kako smo moji prijatelji i ja ušli u te neke lijepe, recimo – srednje iliti zrele godine – nalazimo se otprilike jednom u dva mjeseca na kavi. Uglavnom Blanka, Dubravka P. i ja – ekipa iz gimnazije, 4.e… Kako vrijeme teče, tako nam se sve češće i s veseljem pridružuju i Goga, Dubravka H. i Krešo… Započeli smo s tim negdje 2015-te, 2016-te… i bome, na sveopće zadovoljstvo tu tradiciju nastavljamo do današnjih dana… Kako smo se spočetka nalazili uglavnom nas troje, tako je i vrijeme potrebno da netko od nas ispriča nešto opširnije bilo dostatno… Kad nas je više, često smo toliko nabrijani i uzbuđeni da jedni drugima upadamo u rečenice i ne moš ti tu sad raspredat Markove konake… Uglavnom, tijekom tih naših prvih kava, tu i tamo bih im znao ispričati neku od zgoda iz svojih mladih sviračkih dana. Ponekad bi me gledale u nevjerici i pitale se da li ja to izmišljam ili se to stvarno tako dogodilo… ali su s vremenom shvatile i prihvatile da je to uistinu bilo tako. I svaki put bi neka od njih po završetku moje priče rekla ‘Pa Vlatko, zašto to ne zapišeš ? Ti znaš pisati. I to je baš zanimljivo… Ljudi bi to čitali’…

BUBNJAR Tin Lemac

BUBNJAR

Tin Lemac

Urednik: Zorka Jekić

Korice izradio: Marko Kokotec

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 104 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-24-5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,50 €)

BUBNJAR Tin Lemac

Uvez: Meki Broj stranica: 104 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-24-5

11,50 EUR

RECENZIJA PJESNIČKOG RUKOPISA BUBNJAR

TINA LEMCA

Tin Lemac, istaknuti književni znanstvenik i kritičar poezije, i sam se upustio u poetsku praksu i ponudio rukopis buduće zbirke pjesama pod naslovom Bubnjar. Riječ je o rukopisu uistinu neoubičajenoga karaktera za recentnu hrvatsku pjesničku praksu, koji obnavlja neke poetičke i retoričke koncepcije i postupke inaugurirane već takozvanim postmodernističkim prijelomom u hrvatskome pjesništvu na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća, ali i neke letrističke, konkretističke, aleatoričke pa čak i nadrealističke tendencije koje su se pojavile i znatno ranije. Radi se ipak, u prvome redu, o postmodernističkoj svijesti o konvencionalnosti svih značenja i književnih postupaka, o mogućnosti da se – nakon što je „sve već napisano“ – do neke nove značenjske i izrazne svježine dođe tek kombiniranjem fragmenata iz već „odigranih“ diskursa, o dekonstrukciji književnoga teksta i njegovoj naknadnoj rekonstrukciji na temelju metatekstulne svijesti o pojedinim literarnim postupcima i strategijama. Zanimljivo je da se u Lemčevu rukopisu ipak neprestance nadigravaju dvije nasuprotne tendencije – s jedne strane racionalna kontrola koja podrazumijeva književno znanje i kritičku svijest o tome što se želi postići u tekstu, a s druge strane nagnuće da se upravo od toga pobjegne u tekstu sa što manjom kontrolom, u kojemu prevladavaju aleatorika, ludičnost, paradoksalnost, nadrealistička alogičnost i asocijativna iracionalnost. Te dvije nasuprotne tendencije Lemac u tekstu personificira kao pjesnika i kritičara, onoga koji stvara vrlo slobodno ustrojen tekst s kojim može činiti što god hoće, i onoga koji bi sve to, zapravo iluzorno, htio „protumačiti“, usustaviti i, na kraju krajeva, reducirati, „okljaštriti“. Upravo je tako autor u početnom „naputku za čitanje“ (auto)programatski opisao temeljnu koncepciju svojega rukopisa kao „nikad neodigrani teniski meč pjesnika i kritičara s ciljem da jedan nikad ne može i neće postati drugi“. Meni se ipak čini da se katkada i unutar istog teksta, kao i u cjelini rukopisa, znaju pomiješati ili barem sukcesivno javiti pjesnički ego i kritičarski super ego, što i samo poetsko zbivanje čini intrigantnijim. Rukopis tako otvara dekonstrukcijsko „silaženje“ na podrečeničnu, podsintagmatsku, gotovo i predverbalnu razinu iz koje se – ponovnom rekonstrukcijom – postupno ostvaruje bazični dječji govor: „reci mama/ Ma Ma/ reci baka/ Baka“. No, već u drugome tekstu pojavljuje se visokorefleksivni izričaj koji u igru uvodi tako važne, upravo literarne teme kao što su odnos zbilje i fikcije te životne i književne teleologičnosti i smislenosti: „alisa zna da s druge strane zrcala ne postoji išta/ osim nje same. ako se spotakne na svoju/ porculansku nožicu, možda shvati da ju je klobučar/ začarao“. Uglavnom, daleko od kakvog tradicionalističkog poetskog sloga, u Lemčevu rukopisu nižu se mnoge „pjesme“ od po jednog stiha, i to zafrkantske, ludičke, metatekstualne intonacije, a autor se rado poigrava i s „okamenjenom“ frazeologijom i metaforikom, najčešće govorne, usmenoknjiževne ili tradicionalnopoetske provenijencije („Oštre sablje, smrdi im iz usta/ Reci meni, pustinja sam pusta/ Ti si grana od bisera toga/ Ja sam mornar broda svoga“). Česte su i takozvane poetske definicije u kojima se njihova mudrosna forma pretvara u paradoksalni ili visokometaforički sadržaj („Vječnost je nikad neizvaljana klada“), autor se grafostilematski poigrava sa smještajem teksta na stranici, čak do preobrazbe slova u vizualni, a ne verbalni znak, a naglašavanjem faktičke jezične funkcije zna se tematizirati i sam medij pisanja, odnosno kanal sporazumijevanja („Pobjegao mi tekst“, „Zašto si ostavio praznu stranicu“). Lemac ponekad iz perspektive pjesnika ironizira i vlastitu poziciju književnog znanstvenika, odnosno uvelike zakompliciran književnoznanstveni diskurs („U aksiološkim suodnosima autora (subjekta), svijeta (teksta), konteksta, koteksta, nad-teksta,/ parateksta, hipoteksta, hiperteksta, metateksta… da, da, zapišite baš ovakvim redom“). To ukazuje na jedan od glavnih interesa rukopisa – navlačenje raznih diksursnih „maski“, njihovo međusobno ironiziranje i upozoravanje na to da je književnost danas u prvome redu postmodernistička metatekstualna igra. Sličan metatekstualni, ironijski i ludički sadržaj imaju i nešto „dulji“ Lemčevi tekstovi, koji, međutim, gotovo nikad ne prelaze opseg od nekoliko stihova ili rečenica: („Ovo je jedan veliki cirkus u kojem se traaaaaaažiiiiii……/ a) Pepeljugina cipela/ b) Trnoružičino vreteno/ c) Pa i smisao…./ Ono zrno graška smo našli“). Prema kraju rukopisa pod naslovom Bubnjar lirski subjekt, koji je – već i autoprogramatski – slab, ludičan i poliperspektivan („Jer sam nespretan, a ovo je igra značenja koju ne znam/ A usput pišem još tisuću knjiga“) još intenzivnije reflektira svoju poetsku djelatnost („I možda počnem zaista pisati poeziju, a ne pisati o poeziji…“), njezinu posvemašnju otvorenost, načelnu beskrajnost i ipak nužnost nekog uokviravanja („Znam da ću se jednom morati prisiliti na završetak“). Uza spomenute postmodernističke strategije, on se u fiktivnoj „borbi“ protiv kritičara uzda i u tradicionalno najjače lirsko „oružje“ – metaforu i metaforički diskurs („Ja sam podzemni gljivar u potrazi za zlatnom strijelom riječi“, „U šipražju zelenih česti“), čak zaključuje da je – upravo takvim postmodernističkim, poliperspektivnim pa i poetiziranim rukopisom – „Omamljen i tekstom preveslan/ kritičar“. Na kraju, valja zaključiti da je Tin Lemac rukopisom buduće knjige pod naslovom Bubnjar svoj pjesnički put počeo intrigantno i uspješno. Taj po svemu neobičan i poliperspektivan rukopis, čak i u sadašnjim postmodernističkim uvjetima kad su neke znatnije novotarije teško zamislive, uvelike će obogatiti i pluralizirati hrvatsku poetsku scenu te je podsjetiti na znatne poetičke mogućnosti iz zadnjih pola stoljeća njezina razvoja, koje su, međutim, danas u velikoj mjeri zanemarene. Uistinu, na temelju prekombinacije starog Tin Lemac donosi nešto novo i to na samo sebi svojstven način.

Davor Šalat

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA Božo Kovačević

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA

Božo Kovačević

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: prof. Goran Bandov PhD

Ivan Bekavac Basić

Korektura: Mihaela Jekić

Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić

Likovna oprema: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi uvez

Broj stranica: 302 str.

Format: B5

Maloprodajna cijena: 199,50 kn (26,25 €)

ISBN: 978-953-6497-97-3

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA Božo Kovačević

Uvez: Tvrdi uvez Broj stranica: 302 str. Format: B5 ISBN: 978-953-6497-97-3 Urednica: Zorka Jekić Recenzenti: prof. Goran Bandov PhD Ivan Bekavac Basić Korektura: Mihaela Jekić Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić Likovna oprema: Božidar Bekavac Basić

€26.25

PREDGOVOR

Upućeniji čitatelj će, možda, već pri prvom pogledu na ovu knjigu uočiti da u njoj nedostaje poglavlje o Kini kao sve važnijem sudioniku globalnih zbivanja. Na to mogu odgovoriti da je djelomično u pravu. O Kini se govori u okviru poglavlja Amerika i cyberwar i to kao o glavnom takmacu Amerike u cyber prostoru. Činjenicu pak da je Kina sve ozbiljniji globalni igrač na ekonomskom i širem sigurnosnom planu nastojat ću tematizirati u nekoj budućoj knjizi o post-poslijehladnoratovskom svijetu.

Strpljiviji čitatelj, onaj koji se odvaži pročitati knjigu, uočit će da je ona sastavljena od radova koji spadaju u znanstveno-stručnu publicistiku i od novinskih članaka. Odlučio sam staviti ih u okvire jedne knjige zbog toga što na različite načine izražavaju ista stajališta o problemima suvremenoga svijeta. Nadam se da će ta kombinacija stvoriti dojam o skladnom nadopunjavanju.

Za radove kao što su Realizam poslije Hladnoga rata i Liberalizam poslije Hladnoga rata te Cyberwar – američka izlika za novi Hladni rat? i Američko javno-privatno partnerstvo i cyber sigurnost bi se, s obzirom na to da su rezultat višegodišnjeg bavljenja tim temama, moglo očekivati da budu popraćeni zahvalama raznim zakladama koje su svojim stipendijama omogućile autoru da ih napiše. Takvih zahvala u ovom predgovoru nema jer dugotrajno proučavanje tema obrađenih u ovoj knjizi nitko nije financirao. Ako bismo pretpostavili da sam vrijeme posvećeno pisanju o tim temama mogao iskoristiti da zaradim novac baveći se nečim drugim, onda sam na neizravan način ja financijer tih projekata. No, to je u najvećoj mjeri moja supruga Elizabeta koja je s beskrajnim strpljenjem podnosila da dane i noći provodim za računalom zanemarujući mnoge važne i nevažne poslove koje bih trebao obaviti, da pronalazim izlike za izbjegavanje posjeta kazalištima i koncertima te da prečesto budem pretjerano neusredotočen na razgovore koje je ona pokušavala zapodjenuti.

Proučavanjem međunarodnih odnosa počeo sam se sustavno baviti 2009. godine kad mi je dr. Goran Bandov predložio da predajem na zagrebačkoj Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Zbog te velikodušne ponude kao i zbog svesrdne podrške koju su mi na početku rada pružili on i dr. Livia Kardum najsrdačnije im zahvaljujem. Zahvaljujem i vodstvu škole na neuskraćenom povjerenju i studenticama i studentima koji su me neprestano poticali da pronalazim nove načine prezentacije sve zamršenijih suvremenih teorija međunarodnih odnosa.

Dr. Dejan Jović pozvao me da budem suradnik u višegodišnjem projektu objavljivanja akademskih zbornika o teorijama međunarodnih odnosa. Rad Realizam poslije Hladnoga rata objavljen je 2013. godine u prvom od tih zbornika, a manji dio ovdje prezentiranog rada Liberalizam poslije Hladnoga rata objavljen je 2014. godine u drugom zborniku. Na tom pozivu za suradnju, koji me je uvelike potaknuo da svoja razmišljanja uobličim u poglavlja ove knjige, iskreno sam mu zahvalan.

Ovaj predgovor ne biste čitali da mi Zorka Jekić, urednica, i Ivan Bekavac Basić, vlasnik izdavačkog poduzeća Biakova, nisu predložili da upravo kod njih objavim svoju knjigu. Zahvaljujući njihovom zalaganju Ministarstvo kulture je dodijelilo sredstva za objavljivanja ove knjige.

U mojim tekstovima – ne samo ovima koji su sada pred čitateljem – bilo bi znatno više slabih mjesta da ih oštro uredničko oko Branka Matana nije uočilo i da njegove korisne primjedbe nisu pripomogle njihovu odstranjivanju. Interes kojim dr. Ivica Novaković s Baylor University, Waco, Texas, prati moj rad i vrijeme koje, usprkos brojnim obvezama, posvećuje razgovorima o onome čime se bavim, za mene su uvijek bili dragocjeni. I dr. Jadranka Čačić Kumpes sa Sveučilišta u Zadru je s velikim strpljenjem čitala neke od mojih rukopisa i davala doista korisne primjedbe.

Nekoliko kraćih članaka bez znanstvene aparature i bez priloženog popisa korištene literature, dakle u novinskoj formi, objavljeno je u nekolicini publikacija koje imaju širu publiku nego stručni časopisi i koje honoriraju objavljene članke. Urednicima tih publikacija, koji su me povremeno pozivali na suradnju, dr. Željku Ivankoviću iz časopisa Banka, uredniku subotnjeg priloga Jutarnjeg lista Ivici Buljanu i članu uredništva Vijenca Vedranu Obućini ovim putem zahvaljujem na ugodnoj i, nadam se, obostrano korisnoj suradnji.

Spremnost moje supruge da se godinama odriče dobrog dijela onoga što čini sadržaj života normalnih ljudi i da trpi moje beskrajno asocijalno sjedenje za računalom tumačim kao znak njezina osjećaja da to čime se bavim i da rezultati tog bavljenja koje iznosim u ovoj knjizi nisu bez ikakva smisla. Nadam se da će to pomisliti i poneki čitatelj ove knjige.

Zagreb, 16. veljače 2015.

U protekle više nego tri godine mnogo toga se dogodilo u svijetu. Izbor predsjednika Donalda Trumpa i njegova politika izolacionizma, protekcionizma i unilateralizma uvelike je utjecala na cjelokupni sustav međunarodnih odnosa. Radovi o tome kao i u međuvremenu napisani radovi o drugim pristupima proučavanju međunarodnih odnosa, o konstruktivizmu i marksizmu, bit će objavljeni u okviru neke nove knjige. Nadam se da je ono što sadržava ova knjiga i dalje relevantno i poticajno za razmišljanje o međunarodnim odnosima.

Zagreb, 20.05.2018.

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA

Sanja Franković

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: Prof. dr. sc. Ivan Bošković

Recenzenti: Izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić

Lektura sažetaka: Mark Collins (engleski)

Lektura sažetaka: Silvia Bertoni (talijanski)

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Korice: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi uvez

Broj stranica: 392 str.

Format: B5

Maloprodajna cijena: 315,00 kn (43,00 €)

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković Urednica: Zorka Jekić Recenzenti: Prof. dr. sc. Ivan Bošković Izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić Lektura sažetaka: Mark Collins (engleski) Silvia Bertoni (talijanski) Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Korice: Nediljko Bekavac Basić Uvez: Tvrdi uvez Broj stranica: 392 str. Format: B5 Maloprodajna cijena: 315,00 kn (43,00 €)

43,00 EUR

Kratki opis knjige:

Knjiga razmatra pripovjedna i kulturna obilježja hrvatskih povijesnih romana objavljenih od 1990. do 2010. godine. Unatoč prevlasti novoga povijesnoga romana, opstaju i primjeri klasične inačice. Temeljna im je razlika njihov koncept povijesti: novi povijesni roman ideju povijesti kao učiteljice života zamjenjuje predodžbom povijesti kao ponavljanja usuda iz kojega se ne uči za budućnost. Romani klasične inačice čuvaju uspomenu na znamenite pretke koji su se žrtvovali za domovinu, poučavaju mlade da zlo biva poraženo i vjeruju u pozitivan ishod borbe za nacionalnu samostalnost.

Uvodni dio knjige donosi književnopovijesnu evoluciju žanra od njegovih početaka u devetnaestome stoljeću do paradigmatskih inačica tijekom dvadesetoga stoljeća.

Središnji je dio podijeljen prema fokalizatorima koji pripovijedaju o povijesti: vladarima ili njihovim pratiteljima, članovima obitelji i različitim glasovima kojima pripovjedač daje prostor da pripovijedaju o činjenicama društvene kronike. Trojnoj podjeli odgovara i promjena kulturnih simbola tijekom povijesnih razdoblja. Najstarija simbolika, povezana s vladarima i nacijom, u novovjekovlju i suvremenome dobu zamjenjuje se simbolima obiteljske genealogije te elementima svojstvenima lokalnoj sredini ili onima koji su univerzalna svojina. Poglavlja o vremenu i prostoru potvrđuju krizni ontološki status pojedinca i društva zbog gubitka oslonca u tradicionalnim nacionalnim, obiteljskim i vjerskim vrijednostima.

Završni dio knjige sadrži zaključak o neprevladanu rodnom stereotipu u hrvatskome povijesnome romanu, što je vidljivo u načinu kako književnici i književnice pristupaju povijesti i oblikovanju muških i ženskih likova. Zajedničko im je povezivanje muških članova obitelji s društvenim životom i ideologijom, a ženskih likova sa životom obitelji. Ovaj stereotip nestaje u trećoj skupini romana, gdje obitelj više ne oponira društvu, nego je pojedinac sâm suočen s društvom, u kojemu je njegova veza s obitelji, domovinom i tradicionalnim vrijednostima slomljena ili podčinjena represiji društvenoga poretka.

Može se zaključiti da odabrani korpus hrvatskih povijesnih romana slijedi put od kolektivizma preko opreke obitelji i povijesti do individualizma, u kojemu je pojedinac, izmješten iz obitelji i društva, odgovoran za samoga sebe. U takvoj je perspektivi jezik jedino čvrsto polazište za govor o povijesti.

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović

SVE MOJE LJUBAVI

Ljerka Car Matutinović

Urednica: Zorka Jekić

Sunakladnik: Irena Krmpotić; Gradska knjižnica Crikvenica

Uvez: Tvrde korice

Broj stranica: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović Urednica: Zorka Jekić Sunakladnik: Irena Krmpotić; Gradska knjižnica Crikvenica Uvez: Tvrde korice Broj stranica: 112 Format: A5 Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

14,00 EUR

Kratki opis knjige:

Književnica Ljerka Car Matutinović vrsna je pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka, prevoditeljica i književnica za djecu. Uz svoje književno stvaralaštvo posvetila se prevođenju s talijanskog jezika.

Zbirka Sve moje ljubavi sadrži izbor prepjeva njezine poezije na talijanski, španjolski i portugalski jezik. Pjesme na talijanski prepjevali su: Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig, Giacomo Scotti i Ljerka Car Matutinović. Na španjolski pjesme je prepjevala Željka Lovrenčić, a na portugalski Meri Grubić. U svojim pjesmama pjesnikinja Ljerka Car Matutinović uspostavlja ravnovjesje emocija i duhovnosti. Prepoznatljiva je po svojim stihovima čudesne simbolike i osebujnog ritma. Unutarnjom snagom i ljepotom svojih pjesama izriče duboku nježnost i otvorenost prema svijetu. Ona pjeva o prostorima, o gradovima, o ljudima, o anđelima, o zavičaju i o djetinjstvu. Njena zaljubljenost u život otkriva radost bivstvovanja i radost stvaralaštva. Poezija je za nju “način kako se živi” (Rimbaud). “Sjećanje je oblik života”, pjeva pjesnikinja, “slušajući šum vjetra u granama”: “moje srce obnavlja nekorisne susrete i čudne rastanke pod krošnjama topola.”

Svoju ljubav prema riječima pjesnikinja obnavlja blistavim očima, jer “ne umiru ljubavi prave, ostaju u nama”. U poeziji “udaljenosti su kadikad bliskost, približavaju se negdašnjem ushitu”. Ljerka Car Matutinović sačuvala je ushit za poeziju, za život poezije, za život, uopće. Svojim zapaženim opusom (20 zbirki pjesama) pjesnikinja Ljerka Car Matutinović pripada vrhu suvremene hrvatske poezije. I ova višejezična zbirka “Sve moje ljubavi” svjedoči o tome.

Zorka Jekić

Luca Signorini ZA VIOLONČELO SOLO Suzana Glavaš

ZA VIOLONČELO SOLO

Luca Signorini

Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš

Autobiografski roman

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 172

Format: A5

Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

ZA VIOLONČELO SOLO Luca Signorini

Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš Autobiografski roman Uvez: Tvrde korice Br. str: 172 Format: A5 Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

17,00 EUR

UVOD U HRVATSKO IZDANJE

Važno je odmah na početku istaknuti da je ovaj hrvatski prijevod Za violončelo solo apsolutno prvi prijevod na strani jezik Signorinijevog autobiografskog romana Per violoncello solo. Predložen je za objavljivanje po želji prevoditeljice, koja autora dobro poznaje, ali i po tome što to djelo, u suvremenoj talijanskoj književnosti, zauzima visoko mjesto i ima doista rijetke odlike: autor joj je profesionalni violončelist i odličan priznati spisatelj. Odabrati ga za prevođenje iz uvjerenja i ljubavi bilo je lako jer roman već kod prvog čitanja osvaja čitatelja iskrenošću i ljepotom naracije, važnošću ispričanih priča, profinjenim društvenim angažmanom te umjetničkim promišljanjima svih vrsta, od glazbe do slikarstva, povijesti i poezije, antropologije i religijâ, sociologije i jezika, glazbenog pedagoškog rada i kritiziranja metodike istog. Sve to kroz život jednog običnog čovjeka, koji je velikim trudom i radom na sebi, ali i padovima u alkoholizam i beznađe, uspio ostvariti violončelističku svjetsku karijeru i uspeti se na vrh društvene ljestvice.

      Ugoda čitanja i prigoda za brojnim iluminacijama čitatelja, na svakoj od tih razina iščitavanja, pravi su melem za dušu i prava svečanost Signorinijeve razvidne erudicije i svestranog enciklopedizma. U spiralnoj gradnji fabule ima simfonijskog ugođaja i slikarskih poteza kistom, ima spiritualnosti i egzistencijalizma, nihilizma i klasicizma, ali i građanskog angažmana te ponajviše humaniteta i ljubavi prema bližnjima, bilo da su oni roditelji, prijatelji, vlastiti nastavnici ili đaci, nezanci iz drugih kulturâ, tek obični usputni prolaznici.

      Dragocjeno je to štivo, koje će, nadam se, biti dobrodošlo i korisno u hrvatskoj sredini. Kako god bilo, sigurna sam da će je uvelike oplemeniti.

      Zahvaljujem nakladniku Biakova iz Zagreba što je u nas vjerovao.

                                                                                           Suzana Glavaš

____________________________________________________________________________________________

*****************************

Jezik, potreban da bi se ispričala priča, nije sačinjen samo od grafema i semantičkih sadržaja. Napisane riječi, onkraj slova samih po sebi, teže projekciji u različite dimenzije. Ako se to dogodi, prepoznaje se stil. Zamjećuju ga primatelji teksta u kojem je moguće uočiti raznovrsne izričajne razine.

Već samim naslovom romana Luca Signorini navodi čitatelja da se suoči s više glasova, odjeka jedne životne putanje sačinjene od mnogih života koji promiču, naizmjence ili usporedni, duž puta jedne kaleidoskopske i nevjerojatne stvarnosti koja se doima čak nadrealnom, na rubu jedne provalije gdje se okrutnom igrom sudbine riskira propast koja će tek na kraju biti izbjegnuta.

Glazba kao metafora života i zvuk violončela koji je kontrapjev jednom drugom, njemu istovjetnom, ljudskogm glasu. Odavde kreće priča. Čitatelju je odmah jasno i od prvih redaka uči pravila igre, više ili manje razvidne, koja je sva u prekidima i lomovima.

Poput slika na izložbi, odlomci, jedan za drugim i svaki za sebe stvaraju različita ozračja na jasnoj podlozi jedne svježe priče iako, po mnogočemu, proživljene već odavna u našem sjećanju. Poslijeratno razdoblje koje ustupa mjesto ekonomskom boomu, seksualna revolucija koja u olovnim godinama nasrće poput dijaboličke perverzije.

Promišljanje vodi prizivanju još starijih razdoblja: opustošenje ratom čije su posljedice još uvijek aktualne i koje, ušavši u kolektivnu svijest kao uzrok lošeg življenja, ipak ne uspijevaju posve joj opravdati stravične deformacije.

 Slika osobe koja iz tog izranja, više ili manje u središtu raznih tableauxa – Kinderszenen- Lehrjahre- Scènes de vie-Phantasiestücke – oblikuje se sad u jasnim crtama sad u sfumaturama koje dosežu poništavanje sebe. Nad njom lebdi sjena drvenog glazbala čiji oblik, mek poput tijela žene, zavodnički i prijeteći istodobno, ostaje sveprisutan tijekom čitavog života. Ja vidi sebe preko napetih žica i vibracija gudala čija se melodija zaustavlja na visokim tonovima krika, bez solucije pada.  

Evoluciji jezika odgovara slična evolucija glazbe? To je ono o čemu se pita Boulez, te zaključuje da «glazbena evolucija prije svega obvezuje na tehničke pojmove i podliježe relevantnim promjenama leksika i sintakse, mutacijama koje su mnogo radikalnije od onih koje će ikada moći pretrpjeti jezik.» Tragedija je sva u tom otpadu koji uvjetuje, osim te iste vježbe očuđenja, svaku gestu ili ponašanje, nepovratno podvrgnutu inicijacijskoj praksi u dobi u kojoj još nema svijesti. Sjećanja koja naviru  – iz doba djetinjstva ili puberteta, iz mladosti koja je jako brzo protekla ili iz tek nastupajućeg zrelog doba  – zaustavljaju se na crti pentagrama, neriješenog rebusa tajne postojanja. Poput nota, na tom pentagramu, oživljuju i brzo nestaju, u ritmičkom skandiranju koje ne ostavlja mogućnost predaha, profili muškaraca i žena. Zauzimaju prostor od tek nekoliko riječi. Rijetko se tek opet pojavljuju kao motivi u formuli podložnoj neprekidnoj varijaciji. Glazba, izvođena, slušana, protumačena u svojim najtajnovitijim nabojima, na koncu uvijek potpuno pobjeđuje. Katkada je kao kakvo prokletstvo koje se ne može izbjeći, vrlo često priželjkivani bijeg od svijeta koji kao da ne nudi drugo osim razočaranja i prijevara.

Indirektno, autobiografsko svjedočanstvo, prožeto dubokim ispaštanjem jednog velikog umjetnika, koji žanje aplauze diljem svijeta, nudi mnoga pitanja, osuđena da ostanu bez odgovora. Prvo od njih je pitanje koje se odnosi na povlašteno mjesto umjetničke glazbe u suvremenom društvu u kojem potrošački zakon teži poništavanju različitih vrijednosti proizvodâ ponuđenih na tržištu. A, posljedično tome, i smisao koji može imati cijena koju na egzistencijalnoj razini valja platiti za postizanje visoke profesionalne razine namijenjene, u najboljem slučaju, da bude prepozata kao l’ espace d’un matin. I još k tome, kakvu poruku prenijeti mladima koji se, unatoč svemu, i dan danas, suočavaju s tako smjelim životnim putevima. Naposljetku: koliko zadovoljstva bavljenja glazbom preostaje onome tko je prisiljen podnositi stres kontinuirane kompeticije i svjestan je toga da ono što je naučio, najvećim dijelom pod cijenu neizrecivih žrtvi, biva primljeno kao čista aktrobatska predstava, koju je nemoguće odvojiti od beskonačnih sadržaja glazbenoga djela.

No upravo iz tog pažljivog, pretrpljenog, iščitavanja partitura, koje su bile prava muka za onoga tko ih je bez predaha proučavao za nastupajuću izvedbu, izvija se lirski pjev glasa u kojem harmonije odjekuju u jeci duše.  

Muzika, Bachova, Beethovenova, Schumannova, Brahmsova, Debussyeva – ali i ona  mnogima nepoznata kao Cassadòova, Regerova, Dallapiccolina, Sciarrinova, napisana za violončelo solo, ili kao ljubavna priča između Siegmunda i Sieglinde, u prvom činu Walkürija, koju Wagner u «Ein Violoncelle allein» namjenjuje violončelu –  iskupljuje sve, čak i bol. Kroz prekrasan zvuk što ga uspijeva izvući iz svog drevnog glazbala, Signorini gradi priču s naglascima koji pogađaju ravno u srce.  

Prizori koji otvaraju pogled na njegove gradove, Rim, Volterru, Napulj, imaju različite zvučne podloge. Vjeran stilu koji privilegira modulaciju, poželjno udaljenim tonovima, ostavlja malo prostora očekivanjima i začuđuje čitatelja, kad se tome najmanje nada. Njegova galerija likova gubi odmah pozadinu toskanskih slikara makjajola, među kojima i jedan njegov prezimenjak, ne bi li se sasvim jasno razvila u Disneyeve likove kao groteskne siluete opsesivnih duhova, praznine onkraj crteža, stripove kao  Il Monello (Mangup), redom precizno citirane.   

Potom tama i muk.

Na pozornici nijemi odsjaj glazbene sjenice gotovo ljudskih razmjera s kopljem zabodenim u ježa.

Jedno violončelo solo.

                                                                                            Marina Myrhofer

Hrvojka Mihanović-Salopek KRISTALNI PLOV Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

KRISTALNI PLOV

Hrvojka Mihanović-Salopek

Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 310

Format: 220 x 300 mm

Maloprodajna cijena 294,00 kn (39,50 €)

KRISTALNI PLOV Hrvojka Mihanović-Salopek

Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu Uvez: Tvrde korice Br. str: 310 Format: 220 x 300 mm Maloprodajna cijena 294,00 kn (39,50 €)

39,50 EUR

Naslov knjige: Plov kristala ( knjiga o opernom i koncertnom djelovanju prvakinje HNK u Zagrebu – Branke Beretovac, povodom  55. obljetnice početka solističkog rada u Zagrebačkom HNK)

Opis knjige:

     U multidisciplinarnoj knjizi (monografiji) o opernom i koncertnom djelovanju dugogodišnje prvakinje HNK u Zagrebu, sopranistice Branke Beretovac bit će prikazani teatrološki, glazbeno-kritički, memoarsko-dokumentarni prikazi, važni ne samo za djelovanje poznate hrvatske glazbene umjetnice i prvakinje HNK u Zagrebu Branke Beretovac, već i značajni materijali  bitni za povijest hrvatskog kazališta u razdoblju od 1964. do 1999. Knjiga će prikazati opširnu biografiju Branke  Beretovac s posebnim naglaskom na njezine sjajne solističke realizacije u predstavama hrvatskih kazališta, ali i brojna sjajna kazališna i koncertna gostovanja diljem Europe među kojima se ističu uloge realizirane u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Kijev, Brno, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M, Beč ( Volksopera i Musikverain). Obuhvatit će se odlična suradnja gđe. Beretovac sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Knjiga će u svom značajnom poglavlju obuhvatiti i memoarska sjećanja Branke Beretovac na njen kazališni život, na suradnju s pojedinim dirigentima i režiserima, njezina zapažanja pa i anegdote vezane uz kazališni i koncertni rad. Pored toga knjiga će sadržavati odabrane izvatke iz kritika i muzikološke osvrte  i stručne prikaze umjetničina rada iz pera Nenada Turkalja,  Zdenke Weber, Jagode Martinčević, Marije Barbieri, Hrvojke Mihanović-Salopek i dr. Prikaz pojedinih opernih i koncertnih rola bit će popraćen izborom iz fotografske dokumentacije. Priređivačica odabira građe je dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, koja će ujedno napraviti i poseban prikaz brojnih koncerata vokalne i sakralne glazbe, posebice s obzirom na činjenicu da je kao orguljašica gotovo dva desetljeća muzicirala zajedno s gđom. Brankom Beretovac u domovini i inozemstvu.  Branka Beretovac dobitnica je više državnih nagrada i priznanja, među kojima možemo istaknuti nagrade „Milka Trnina“, „Josip Štolcer Slavenski“, „Vatroslav Lisinski“ te orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Proglašena je zaslužnom državnom  umjetnicom.

Ova knjiga nastaje i povodom jubileja 55. godišnjice rada gđe. Branke Beretovac, tj. njezinoga prvog solističkog nastupa u Operi HNK u Zagrebu.

U punom sjaju glasa gđa. Beretovac se oprostila ulogom Jelene u „Nikoli Šubiću Zrinskom“ od svoje zagrebačke publike koja ju je ispratila s pozornice ovacijama i dugotrajnim pljeskom, a ova obljetnica njezina rada je prigoda da se  trajno stručno dokumentira njezin doprinos hrvatskoj opernoj  i koncertnoj sceni, ali i pruže dragocjeni teatrološki, glazbeni materijali važni za znanstveno proučavanje kazališnog života i repertoara u Hrvatskoj u razdoblju od šezdesetih do kraja devedesetih godina 20. st.      

Branka Beretovac, diplomirala je kao stipendist HNK u Zagrebu solo pjevanje na Muzičkoj  akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Šira, a tijekom školovanja pohađala je Sommerakademie u Salzburgu. Već 1964. debitirala je na sceni HNK u Zagrebu u ulozi Jelene u operi  Nikola Šubić Zrinjski, a  Tijekom 1967./68. stalna je članica Opere Stadt Theater u Bonnu.

Po povratku iz Bonna 1969. postala je stalna solistica opernog ansambla i nositeljica glavnih lirskih rola u matičnoj kući HNK u Zagrebu uz odlične kritike i zapažene pjevačke i glumačke interpretacije opernih likova. Proslavila se  kao: Pamina u  Čarobnoj fruli, Michaela u  Carmen, Euridika u  Orfej i Euridika, Mimi u  La Boheme,  Margareta u  Faustu, Desdemona u  Othellu, Marženka u  Prodanoj nevjesti,  Đula u  Eri  itd. Uspješno je gostovala na  brojnim koncertnim i opernim pozornicama u domovini: “Dubrovačke ljetne igre”, “Splitsko ljeto”, “Operni ljetni festival u Opatiji”, te u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Moskva, Kijev, Berlin, Salzburg, Brno, Beč, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M. U Beču je s  Nelson misom gostovala u Musikvereinu gdje je snimila ploču koja je kasnije izdana i compact discu. Također je u bečkoj Volksoperi nastupila kao solist u  Hoffmanovim pričama  uz odlične kritike. Branka Beretovac uspješno je surađivala sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Milko Kelemen, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Karlo Kraus, Miroslav Salopek, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Pored toga često je gostovala i stalno surađivala s Riječkom, Splitskom i Osječkom operom, a posebice s orkestrom Zagrebačke filharmonije.

Za dosadašnju glazbenu djelatnost nagrađena je priznanjima “Milka Trnina”, “Josip Štolcer Slavenski”, “Vatroslav Lisinski”, te ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Posebice se može istaknuti umjetničina nadahnuta i vrlo učestala suradnja u domovini i inozemstvu s  maestrom Lovrom pl. Matačićem.

Predstavljanje knjige Tina Lemca U IME AUTORA

pozivnica

IZABRANI SONETI Luis de Camoes

IZABRANI SONETI

Luis de Camoes

s portugalskog jezika prevela Meri Grubić Videc

poezija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 136

Format: A5

Maloprodajna cijena 110,00 kn (15,00 €)

IZABRANI SONETI Luis de Camoes

s portugalskog jezika prevela Meri Grubić Videc poezija Uvez: Tvrde korice Br. str: 136 Format: A5 Maloprodajna cijena 110,00 kn (15,00 €)

15,00 EUR

IZABRANI SONETI

„…Sve i kad bi se pomnožili svi utjecaji i stilska razdoblja od humanizma do manirizma ostaje, prije i iznad svega, nesvakidašnja ljepota i veličina pjesnika koji je portugalskoj književnosti donio golemu slavu, zauvijek je smjestivši u božanske visine ljudskog duha. Kao što reče Eugenio de Andreade u proslovu izbora pedeset Camóesovih soneta: radi se o stihovima koji “sudjeluju u disanju svijeta i pulsiranju zvijezda” U toj slavi. Camóes stoji uz bok Homeru, Vergiliju, Danteu, Shakespeareu, ovjenčan istom sjajnom svjetlošću.“

„Knjiga predstavlja izbor iz bogatog lirsko-epskog opusa ovog glasovitog portugalskog pjesnika. Riječ je o sonetima koji u sebi objedinjuju sve utjecaje i stilska razdoblje od humanizma do manirizma. Stilski prije raznolik nego ujednačen, osim neoplatonističkog poimanja ljubavi, tipičnog za renesansne pjesnike (pod snažnim utjecajem Francesca Petrarce i Garcie de Resende), Camoes je ujedno i poeta nadolazećeg novog doba koje u sebi nosi nemir, ustreptalost, strah, osjećaje koji će ostati zabilježeni u njegovim stihovima u slikama nepodnošljive napetosti, kao i vizijama o propasti svijeta. Ovaj najveći portugalski pjesnik po svojoj slavi stoji uz bok Homeru, Vergiliju, Danteu, Shakespeareu… Svi soneti u knjizi tiskani su usporedno na portugalskom i hrvatskom jeziku.“

Ljubav je oganj, što gori bez plama;
I bolna ran, muka koja blaži;
I žudnja što se ničim ne utaži;
I ludost bijesa, muka što ne slama.

I ništa drugo, nego htjeti ljubit;
I hodit samcat, a s ljudima biti;
I strasti nikad ne moći utažiti;
I dobit stvarat, a sebe izgubit.

I sužnjem biti na vlastitu želju;
I služit onom koji pobjeđuje;
I vjeran biti svome mučitelju.

Al, kakav uzrok može biti milost,
Da ljudsko srce i takvu je štuje,
I da tu silnu oprečnost joj prosti?

Svojom pojavom, najveći portugalski pjesnik Luis Vaz de Camoes natkrilio je najslavnije razdoblje portugalske prošlosti, a neobičnom podudarnošću vlastite sudbine, u svom znamenitom djelu, obilježio je njezin tijek.Luzitanski labud i Luzitanski Homer, kako ga nazivahu poslije smrti, umro je u godini kad je njegova zemlja izgubila samostalnost, u potpunoj bijedi, kao da mu je slučaj namijenio da se do kraja poistovjeti s onim što mu je i bila svrha, još jednom dajući razlog duhu svoje nacije sklonom misticizmu da potvrdi vjerovanje u čudo. Obilježivši slavu Velikih Otkrića i duh, po mnogo čemu osebujnog vremena, svojim epskim i lirskim djelima, ostavio je svojoj domovini i čovječanstvu neprocjenjivo blago u pisanoj riječi. Tvorac velikog nacionalnog epa Os Lusiadas (Luzitanci), u oko 9000 stihova proslavio je doba Velikih Otkrića, prolazeći rutu slavnog portugalskog moreplovca, Vasca da Game, utkavši u njeg cijeli mitološki instrumentarij. Luis de camoes pisac je brojnih lirskih stihova, dvjestotinjak soneta i triju drama: El-Rei Seleuco (Kralj Seluk), Auto de Filodemo (Filodem) i Anfitrioes (Antifrioni).

Mada točan datum do danas ostaje upitan, kao godina rođenja velikog pjesnika uzima se 1524. S većom sigurnošću utvrđuje se doba njegove smrti, 10. lipnja 1580., kad Portugalci slave svoj najveći državni praznik, odajući počast onome koji je do danas ostao njihovim najvećim nacionalnim ponosom.

Vjeruje se da je Camoesov otac, Simao Vaz de Camoes bio plemićkog porijekla, rodom sa sjevera, iz mjesta Chaves, u Galiciji. Mati, Ana de Sa e Macedo, rodom iz Santarema, u krvnom srodstvu s glasovitim pomorcem Vasco de gama, bila je plemkinja. Niti oko mjesta rođenja pjesnika stručnjaci nisu suglasni – prema nekima se rodio u Lisabonu, dok drugi vjeruju da se radi o Coimbri, portugalskom sveučilišnom centru.