Kategorije
Knjige

Luca Signorini ZA VIOLONČELO SOLO Suzana Glavaš

 

 

ZA VIOLONČELO SOLO

Luca Signorini

Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš

Autobiografski roman

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 172

Format: A5

Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

UVOD U HRVATSKO IZDANJE

 

Važno je odmah na početku istaknuti da je ovaj hrvatski prijevod Za violončelo solo apsolutno prvi prijevod na strani jezik Signorinijevog autobiografskog romana Per violoncello solo. Predložen je za objavljivanje po želji prevoditeljice, koja autora dobro poznaje, ali i po tome što to djelo, u suvremenoj talijanskoj književnosti, zauzima visoko mjesto i ima doista rijetke odlike: autor joj je profesionalni violončelist i odličan priznati spisatelj. Odabrati ga za prevođenje iz uvjerenja i ljubavi bilo je lako jer roman već kod prvog čitanja osvaja čitatelja iskrenošću i ljepotom naracije, važnošću ispričanih priča, profinjenim društvenim angažmanom te umjetničkim promišljanjima svih vrsta, od glazbe do slikarstva, povijesti i poezije, antropologije i religijâ, sociologije i jezika, glazbenog pedagoškog rada i kritiziranja metodike istog. Sve to kroz život jednog običnog čovjeka, koji je velikim trudom i radom na sebi, ali i padovima u alkoholizam i beznađe, uspio ostvariti violončelističku svjetsku karijeru i uspeti se na vrh društvene ljestvice.

      Ugoda čitanja i prigoda za brojnim iluminacijama čitatelja, na svakoj od tih razina iščitavanja, pravi su melem za dušu i prava svečanost Signorinijeve razvidne erudicije i svestranog enciklopedizma. U spiralnoj gradnji fabule ima simfonijskog ugođaja i slikarskih poteza kistom, ima spiritualnosti i egzistencijalizma, nihilizma i klasicizma, ali i građanskog angažmana te ponajviše humaniteta i ljubavi prema bližnjima, bilo da su oni roditelji, prijatelji, vlastiti nastavnici ili đaci, nezanci iz drugih kulturâ, tek obični usputni prolaznici.

      Dragocjeno je to štivo, koje će, nadam se, biti dobrodošlo i korisno u hrvatskoj sredini. Kako god bilo, sigurna sam da će je uvelike oplemeniti.

      Zahvaljujem nakladniku Biakova iz Zagreba što je u nas vjerovao.

                                                                                           Suzana Glavaš

                                         

____________________________________________________________________________________________

*****************************

 

Jezik, potreban da bi se ispričala priča, nije sačinjen samo od grafema i semantičkih sadržaja. Napisane riječi, onkraj slova samih po sebi, teže projekciji u različite dimenzije. Ako se to dogodi, prepoznaje se stil. Zamjećuju ga primatelji teksta u kojem je moguće uočiti raznovrsne izričajne razine.

Već samim naslovom romana Luca Signorini navodi čitatelja da se suoči s više glasova, odjeka jedne životne putanje sačinjene od mnogih života koji promiču, naizmjence ili usporedni, duž puta jedne kaleidoskopske i nevjerojatne stvarnosti koja se doima čak nadrealnom, na rubu jedne provalije gdje se okrutnom igrom sudbine riskira propast koja će tek na kraju biti izbjegnuta.

Glazba kao metafora života i zvuk violončela koji je kontrapjev jednom drugom, njemu istovjetnom, ljudskogm glasu. Odavde kreće priča. Čitatelju je odmah jasno i od prvih redaka uči pravila igre, više ili manje razvidne, koja je sva u prekidima i lomovima.

Poput slika na izložbi, odlomci, jedan za drugim i svaki za sebe stvaraju različita ozračja na jasnoj podlozi jedne svježe priče iako, po mnogočemu, proživljene već odavna u našem sjećanju. Poslijeratno razdoblje koje ustupa mjesto ekonomskom boomu, seksualna revolucija koja u olovnim godinama nasrće poput dijaboličke perverzije.

Promišljanje vodi prizivanju još starijih razdoblja: opustošenje ratom čije su posljedice još uvijek aktualne i koje, ušavši u kolektivnu svijest kao uzrok lošeg življenja, ipak ne uspijevaju posve joj opravdati stravične deformacije.

 Slika osobe koja iz tog izranja, više ili manje u središtu raznih tableauxa – Kinderszenen- Lehrjahre- Scènes de vie-Phantasiestücke – oblikuje se sad u jasnim crtama sad u sfumaturama koje dosežu poništavanje sebe. Nad njom lebdi sjena drvenog glazbala čiji oblik, mek poput tijela žene, zavodnički i prijeteći istodobno, ostaje sveprisutan tijekom čitavog života. Ja vidi sebe preko napetih žica i vibracija gudala čija se melodija zaustavlja na visokim tonovima krika, bez solucije pada.  

Evoluciji jezika odgovara slična evolucija glazbe? To je ono o čemu se pita Boulez, te zaključuje da «glazbena evolucija prije svega obvezuje na tehničke pojmove i podliježe relevantnim promjenama leksika i sintakse, mutacijama koje su mnogo radikalnije od onih koje će ikada moći pretrpjeti jezik.» Tragedija je sva u tom otpadu koji uvjetuje, osim te iste vježbe očuđenja, svaku gestu ili ponašanje, nepovratno podvrgnutu inicijacijskoj praksi u dobi u kojoj još nema svijesti. Sjećanja koja naviru  – iz doba djetinjstva ili puberteta, iz mladosti koja je jako brzo protekla ili iz tek nastupajućeg zrelog doba  – zaustavljaju se na crti pentagrama, neriješenog rebusa tajne postojanja. Poput nota, na tom pentagramu, oživljuju i brzo nestaju, u ritmičkom skandiranju koje ne ostavlja mogućnost predaha, profili muškaraca i žena. Zauzimaju prostor od tek nekoliko riječi. Rijetko se tek opet pojavljuju kao motivi u formuli podložnoj neprekidnoj varijaciji. Glazba, izvođena, slušana, protumačena u svojim najtajnovitijim nabojima, na koncu uvijek potpuno pobjeđuje. Katkada je kao kakvo prokletstvo koje se ne može izbjeći, vrlo često priželjkivani bijeg od svijeta koji kao da ne nudi drugo osim razočaranja i prijevara.

Indirektno, autobiografsko svjedočanstvo, prožeto dubokim ispaštanjem jednog velikog umjetnika, koji žanje aplauze diljem svijeta, nudi mnoga pitanja, osuđena da ostanu bez odgovora. Prvo od njih je pitanje koje se odnosi na povlašteno mjesto umjetničke glazbe u suvremenom društvu u kojem potrošački zakon teži poništavanju različitih vrijednosti proizvodâ ponuđenih na tržištu. A, posljedično tome, i smisao koji može imati cijena koju na egzistencijalnoj razini valja platiti za postizanje visoke profesionalne razine namijenjene, u najboljem slučaju, da bude prepozata kao l’ espace d’un matin. I još k tome, kakvu poruku prenijeti mladima koji se, unatoč svemu, i dan danas, suočavaju s tako smjelim životnim putevima. Naposljetku: koliko zadovoljstva bavljenja glazbom preostaje onome tko je prisiljen podnositi stres kontinuirane kompeticije i svjestan je toga da ono što je naučio, najvećim dijelom pod cijenu neizrecivih žrtvi, biva primljeno kao čista aktrobatska predstava, koju je nemoguće odvojiti od beskonačnih sadržaja glazbenoga djela.

No upravo iz tog pažljivog, pretrpljenog, iščitavanja partitura, koje su bile prava muka za onoga tko ih je bez predaha proučavao za nastupajuću izvedbu, izvija se lirski pjev glasa u kojem harmonije odjekuju u jeci duše.  

Muzika, Bachova, Beethovenova, Schumannova, Brahmsova, Debussyeva – ali i ona  mnogima nepoznata kao Cassadòova, Regerova, Dallapiccolina, Sciarrinova, napisana za violončelo solo, ili kao ljubavna priča između Siegmunda i Sieglinde, u prvom činu Walkürija, koju Wagner u «Ein Violoncelle allein» namjenjuje violončelu –  iskupljuje sve, čak i bol. Kroz prekrasan zvuk što ga uspijeva izvući iz svog drevnog glazbala, Signorini gradi priču s naglascima koji pogađaju ravno u srce.  

Prizori koji otvaraju pogled na njegove gradove, Rim, Volterru, Napulj, imaju različite zvučne podloge. Vjeran stilu koji privilegira modulaciju, poželjno udaljenim tonovima, ostavlja malo prostora očekivanjima i začuđuje čitatelja, kad se tome najmanje nada. Njegova galerija likova gubi odmah pozadinu toskanskih slikara makjajola, među kojima i jedan njegov prezimenjak, ne bi li se sasvim jasno razvila u Disneyeve likove kao groteskne siluete opsesivnih duhova, praznine onkraj crteža, stripove kao  Il Monello (Mangup), redom precizno citirane.   

Potom tama i muk.

Na pozornici nijemi odsjaj glazbene sjenice gotovo ljudskih razmjera s kopljem zabodenim u ježa.

Jedno violončelo solo.

 

                                                                                            Marina Myrhofer


Kategorije
Knjige

Hrvojka Mihanović-Salopek KRISTALNI PLOV Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

Naslovnica PLOV KRISTALA 17.6.2020

Naslovnica 17.6.2020

KRISTALNI PLOV

Hrvojka Mihanović-Salopek

Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 310

Format: 220 x 300 mm

Maloprodajna cijena 294,00 kn (39,50 €)

 

Naslov knjige: Plov kristala ( knjiga o opernom i koncertnom djelovanju prvakinje HNK u Zagrebu – Branke Beretovac, povodom  55. obljetnice početka solističkog rada u Zagrebačkom HNK)

 

Opis knjige:

     U multidisciplinarnoj knjizi (monografiji) o opernom i koncertnom djelovanju dugogodišnje prvakinje HNK u Zagrebu, sopranistice Branke Beretovac bit će prikazani teatrološki, glazbeno-kritički, memoarsko-dokumentarni prikazi, važni ne samo za djelovanje poznate hrvatske glazbene umjetnice i prvakinje HNK u Zagrebu Branke Beretovac, već i značajni materijali  bitni za povijest hrvatskog kazališta u razdoblju od 1964. do 1999. Knjiga će prikazati opširnu biografiju Branke  Beretovac s posebnim naglaskom na njezine sjajne solističke realizacije u predstavama hrvatskih kazališta, ali i brojna sjajna kazališna i koncertna gostovanja diljem Europe među kojima se ističu uloge realizirane u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Kijev, Brno, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M, Beč ( Volksopera i Musikverain). Obuhvatit će se odlična suradnja gđe. Beretovac sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Knjiga će u svom značajnom poglavlju obuhvatiti i memoarska sjećanja Branke Beretovac na njen kazališni život, na suradnju s pojedinim dirigentima i režiserima, njezina zapažanja pa i anegdote vezane uz kazališni i koncertni rad. Pored toga knjiga će sadržavati odabrane izvatke iz kritika i muzikološke osvrte  i stručne prikaze umjetničina rada iz pera Nenada Turkalja,  Zdenke Weber, Jagode Martinčević, Marije Barbieri, Hrvojke Mihanović-Salopek i dr. Prikaz pojedinih opernih i koncertnih rola bit će popraćen izborom iz fotografske dokumentacije. Priređivačica odabira građe je dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, koja će ujedno napraviti i poseban prikaz brojnih koncerata vokalne i sakralne glazbe, posebice s obzirom na činjenicu da je kao orguljašica gotovo dva desetljeća muzicirala zajedno s gđom. Brankom Beretovac u domovini i inozemstvu.  Branka Beretovac dobitnica je više državnih nagrada i priznanja, među kojima možemo istaknuti nagrade „Milka Trnina“, „Josip Štolcer Slavenski“, „Vatroslav Lisinski“ te orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Proglašena je zaslužnom državnom  umjetnicom.

Ova knjiga nastaje i povodom jubileja 55. godišnjice rada gđe. Branke Beretovac, tj. njezinoga prvog solističkog nastupa u Operi HNK u Zagrebu.

U punom sjaju glasa gđa. Beretovac se oprostila ulogom Jelene u „Nikoli Šubiću Zrinskom“ od svoje zagrebačke publike koja ju je ispratila s pozornice ovacijama i dugotrajnim pljeskom, a ova obljetnica njezina rada je prigoda da se  trajno stručno dokumentira njezin doprinos hrvatskoj opernoj  i koncertnoj sceni, ali i pruže dragocjeni teatrološki, glazbeni materijali važni za znanstveno proučavanje kazališnog života i repertoara u Hrvatskoj u razdoblju od šezdesetih do kraja devedesetih godina 20. st.      

Branka Beretovac, diplomirala je kao stipendist HNK u Zagrebu solo pjevanje na Muzičkoj  akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Šira, a tijekom školovanja pohađala je Sommerakademie u Salzburgu. Već 1964. debitirala je na sceni HNK u Zagrebu u ulozi Jelene u operi  Nikola Šubić Zrinjski, a  Tijekom 1967./68. stalna je članica Opere Stadt Theater u Bonnu.

Po povratku iz Bonna 1969. postala je stalna solistica opernog ansambla i nositeljica glavnih lirskih rola u matičnoj kući HNK u Zagrebu uz odlične kritike i zapažene pjevačke i glumačke interpretacije opernih likova. Proslavila se  kao: Pamina u  Čarobnoj fruli, Michaela u  Carmen, Euridika u  Orfej i Euridika, Mimi u  La Boheme,  Margareta u  Faustu, Desdemona u  Othellu, Marženka u  Prodanoj nevjesti,  Đula u  Eri  itd. Uspješno je gostovala na  brojnim koncertnim i opernim pozornicama u domovini: “Dubrovačke ljetne igre”, “Splitsko ljeto”, “Operni ljetni festival u Opatiji”, te u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Moskva, Kijev, Berlin, Salzburg, Brno, Beč, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M. U Beču je s  Nelson misom gostovala u Musikvereinu gdje je snimila ploču koja je kasnije izdana i compact discu. Također je u bečkoj Volksoperi nastupila kao solist u  Hoffmanovim pričama  uz odlične kritike. Branka Beretovac uspješno je surađivala sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Milko Kelemen, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Karlo Kraus, Miroslav Salopek, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Pored toga često je gostovala i stalno surađivala s Riječkom, Splitskom i Osječkom operom, a posebice s orkestrom Zagrebačke filharmonije.

Za dosadašnju glazbenu djelatnost nagrađena je priznanjima “Milka Trnina”, “Josip Štolcer Slavenski”, “Vatroslav Lisinski”, te ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Posebice se može istaknuti umjetničina nadahnuta i vrlo učestala suradnja u domovini i inozemstvu s  maestrom Lovrom pl. Matačićem.

Kategorije
Obavijesti

Predstavljanje knjige Tina Lemca U IME AUTORA

pozivnica

Kategorije
Knjige

IZABRANI SONETI Luis de Camoes

camoes izabrani soneti

IZABRANI SONETI

Luis de Camoes

s portugalskog jezika prevela Meri Grubić Videc

poezija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 136

Format: A5

Maloprodajna cijena 110,00 kn (15,00 €)

IZABRANI SONETI

„…Sve i kad bi se pomnožili svi utjecaji i stilska razdoblja od humanizma do manirizma ostaje, prije i iznad svega, nesvakidašnja ljepota i veličina pjesnika koji je portugalskoj književnosti donio golemu slavu, zauvijek je smjestivši u božanske visine ljudskog duha. Kao što reče Eugenio de Andreade u proslovu izbora pedeset Camóesovih soneta: radi se o stihovima koji “sudjeluju u disanju svijeta i pulsiranju zvijezda” U toj slavi. Camóes stoji uz bok Homeru, Vergiliju, Danteu, Shakespeareu, ovjenčan istom sjajnom svjetlošću.“

„Knjiga predstavlja izbor iz bogatog lirsko-epskog opusa ovog glasovitog portugalskog pjesnika. Riječ je o sonetima koji u sebi objedinjuju sve utjecaje i stilska razdoblje od humanizma do manirizma. Stilski prije raznolik nego ujednačen, osim neoplatonističkog poimanja ljubavi, tipičnog za renesansne pjesnike (pod snažnim utjecajem Francesca Petrarce i Garcie de Resende), Camoes je ujedno i poeta nadolazećeg novog doba koje u sebi nosi nemir, ustreptalost, strah, osjećaje koji će ostati zabilježeni u njegovim stihovima u slikama nepodnošljive napetosti, kao i vizijama o propasti svijeta. Ovaj najveći portugalski pjesnik po svojoj slavi stoji uz bok Homeru, Vergiliju, Danteu, Shakespeareu… Svi soneti u knjizi tiskani su usporedno na portugalskom i hrvatskom jeziku.“

Ljubav je oganj, što gori bez plama;
I bolna ran, muka koja blaži;
I žudnja što se ničim ne utaži;
I ludost bijesa, muka što ne slama.

I ništa drugo, nego htjeti ljubit;
I hodit samcat, a s ljudima biti;
I strasti nikad ne moći utažiti;
I dobit stvarat, a sebe izgubit.

I sužnjem biti na vlastitu želju;
I služit onom koji pobjeđuje;
I vjeran biti svome mučitelju.

Al, kakav uzrok može biti milost,
Da ljudsko srce i takvu je štuje,
I da tu silnu oprečnost joj prosti?

Svojom pojavom, najveći portugalski pjesnik Luis Vaz de Camoes natkrilio je najslavnije razdoblje portugalske prošlosti, a neobičnom podudarnošću vlastite sudbine, u svom znamenitom djelu, obilježio je njezin tijek.Luzitanski labud i Luzitanski Homer, kako ga nazivahu poslije smrti, umro je u godini kad je njegova zemlja izgubila samostalnost, u potpunoj bijedi, kao da mu je slučaj namijenio da se do kraja poistovjeti s onim što mu je i bila svrha, još jednom dajući razlog duhu svoje nacije sklonom misticizmu da potvrdi vjerovanje u čudo. Obilježivši slavu Velikih Otkrića i duh, po mnogo čemu osebujnog vremena, svojim epskim i lirskim djelima, ostavio je svojoj domovini i čovječanstvu neprocjenjivo blago u pisanoj riječi. Tvorac velikog nacionalnog epa Os Lusiadas (Luzitanci), u oko 9000 stihova proslavio je doba Velikih Otkrića, prolazeći rutu slavnog portugalskog moreplovca, Vasca da Game, utkavši u njeg cijeli mitološki instrumentarij. Luis de camoes pisac je brojnih lirskih stihova, dvjestotinjak soneta i triju drama: El-Rei Seleuco (Kralj Seluk), Auto de Filodemo (Filodem) i Anfitrioes (Antifrioni).

Mada točan datum do danas ostaje upitan, kao godina rođenja velikog pjesnika uzima se 1524. S većom sigurnošću utvrđuje se doba njegove smrti, 10. lipnja 1580., kad Portugalci slave svoj najveći državni praznik, odajući počast onome koji je do danas ostao njihovim najvećim nacionalnim ponosom.

Vjeruje se da je Camoesov otac, Simao Vaz de Camoes bio plemićkog porijekla, rodom sa sjevera, iz mjesta Chaves, u Galiciji. Mati, Ana de Sa e Macedo, rodom iz Santarema, u krvnom srodstvu s glasovitim pomorcem Vasco de gama, bila je plemkinja. Niti oko mjesta rođenja pjesnika stručnjaci nisu suglasni – prema nekima se rodio u Lisabonu, dok drugi vjeruju da se radi o Coimbri, portugalskom sveučilišnom centru.

Kategorije
Knjige

OTIĆI Tahar Ben Jelloun

otici 1

OTIĆI

Tahar Ben Jelloun

Roman

Uvez: Meke korice

Br. str: 272

Format: A5

Maloprodajna cijena 70,00 kn (9,00 €)

Moj prijatelj iz Kameruna, Fla­ubert, kaže „dolazim“ kad odlazi i „zajedno smo“ kad se od nekog ra­staje. Način da se opovrgne sudbi­na. U ovom romanu, oni koji odla­ze ne misle se vratiti, a kad se od nekog oproste, to je zauvijek. Flau­bert, koji je u školi proučio nekoliko stranica Gospođe Bovary, obećao mi je da će pročitati cijeli roman za velikih praznika, kad bude stigao.

 

BILJEŠKA O PISCU

TAHAR BEN JELLOUN rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohammed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirka Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971.
Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut.
Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La Nuit sacrée – Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska.
Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti (2001.), od kojih su najpoznatiji: L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacrée – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska i Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenosti odnosa muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke, imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti.
Premda danas živi i stvara u Francuskoj Tahar Ben Jelloun ne zaboravlja svoje mediteransko podneblje. Ono je med njegovih romana. Samotno zatočeništvo, Ludi Moha, mudri Moha, Molitva za preminulog, Javni pisar, Dijete od pijeska… svaki su za sebe odijek marokanskih legendi, himna skromnima njegove rodne zemlje. Štampa je očarana tim istočnjačkim vjetrom koji nosi čitaoca na pučinu ispred Tangera ili u medinu u Fezu, zemlju koja je sputana običajima iz drugih vremena.
Piše i o temama koje tište suvremeni svijet Le racisme expliqué a ma fille – Rasizam objašnjen mojoj kćeri (document – 1998., 1999., 2004.) i L’Islam expliqué aux enfants – Islam objašnjen djeci (essai – 2002.) koji je preveden na 25 jezika od kojih i esperanto.

(Z. Š. B.)

Od istog autora u izdanju Biakove, d.o.o.
Tahar Ben Jelloun: Dijete od pijeska, 2005.
Tahar Ben Jelloun: Sveta noć, 2005.
Tahar Ben Jelloun: Rasizam objašnjen mojoj kćeri, 2006.
Tahar Ben Jelloun: Islam objašnjen djeci, 2006.
U pripremi za 2007.prijevod djela:
Tahar Ben Jelloun: Partir, Gallimard, Paris 2006.

„Roman ovog suvremenog marokanskog pisca, koji već tridesetak godina živi u Parizu, neskrivena je socijalna kritika današnjeg marokanskog društva u kojem su mladi obrazovani ljudi, živeći na rubu socijalne bijede, prisiljeni potražiti izlaz u emigraciji. Glavni lik je dvadesetčetverogodišnji mladić Azel, privlačna izgleda, koji sa sveučilišnom diplomom studija prava i međunaroodnih odnosa svaštari i doslovno životari, hraneći se opsesivnom i silovitom mišlju da pobjegne u Evropu u potrazi za uvjetima dostojnim čovjeka. Nakon svih bezuspješnih pokušaja dobivanja vize, izlaz će pronaći u Španjolcu Miguelu Lopezu, profinjenom homoseksualcu, kojemu će, unatoč vlastitim uvjerenjima, morati postati ljubavnik kako bi imao priliku živjeti izvan Maroka… Kao i u svojim drugim djelima, esejima, kritikama, raspravama, autor se i ovdje bavi pitanjem ljudskih prava, posebno rasizmom i diskriminacijom, gdje, oštro kritizirajući društvo, progovara o onima lišenim slobode i ljudskog dostojanstva, poniženima i obespravljenima.“
U romanu Partir-Otići 2006., koji je sada dostupan i u hrvatskom prijevodu susrest ćete petnaestak likova koji predstavljaju susret Afrike i Evrope, a dijelom i Azije sa svim problemima emigracije, imigracije, prilagodbe i izgona. Radnja se uglavnom odvija na relaciji Maroko-Gibraltar-Španjolska, a sudbina koja prati ekonomske emigrante bit će razumljiva i našim čitateljima jer migracije nisu poštedjele ni nas. Tahar Ben Jelloun rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohamed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirku Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971.
Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut.
Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La nuit sacree -Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska.
Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, Mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), od kojih su najpoznatiji. L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacree – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenom odnosu muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke,imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti.

 

 

Kategorije
Knjige

TIŠINE Zorka Jekić

video

TIŠINE

Zorka Jekić

Poezija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena 100,00 kn (14,00 €)

Najnovijom zbirkom Tišine Zorka Jekić afirmira se već kao zrela pjesnikinja suvremenog poetskog izričaja. Zahvaća u općeljudsku tematiku (čovjeka), formalno nevezanog stiha. Koristi ritam glazbeničkom umješnošću i akorde ponavljanja.

Doprinos je pjesnikinje povrat ljepoti genuinog iskaza osjećajnosti, iskustvenosti, vremenitosti i iskrenosti, bez tlapnji modernističkog neuspjelog kseno-imitatorstva bez pokrića i recentnog prenemaganja. Pjesnikinja izgrađenog stiha i njegovanog (svog) stila dočarava nam suptilni svijet, život i bitak, jedinstven u svojoj simplicifiranosti, a ujedno produbljenosti…

Dr. sc. Ljubomir Radovančević

zbirka pjesama “Tišine” bez sumnje je vrhunac autoričina poetskog opusa, jer upravo rad na pjesmama, pročišćavanje, traganje za pravim riječima, omogućilo je stvaranje ujednačenog rukopisa u kojem je autorica ostala vjerna temama koje su i inače dominirale u njenim prethodnim zbirkama – priroda, čovjek, emocije, život u cjelini, pisanje. U pjesmi “Balada o spaljenoj knjizi” ističe kako knjige su besmrtne, kao i dragi nam ljudi. Ta nam pjesma ponajbolje ocrtava i visoku etičnost u pjesništvu Zorke Jekić.

Darija Žilić, književna kritičarka

 

Kategorije
Knjige

VIDIMO SE Jadranka Sekula-Golubiček

Vidimo se pr naslovnica

Vidimo se naslovnica

VIDIMO SE

Jadranka Sekula-Golubiček

Roman

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 206

Format: A5

Maloprodajna cijena 120,00 kn (16,00 €)

Roman koji počinje smrću mlade žene ne obećaje puno na početku, ali iza te, samo prividno tragedije krije se mnoštvo događaja, akcija, i puno života. Naime, žena se nakon vlastite smrti nađe u bezvremenskom, bestjelesnom stanju, pokušava shvatiti vlastiti život, te na tom putu otkriva ljepotu življenja, susreće ljubav iz snova, osjeća se dobro i sretno – rječju, živi punim plućima, kao nikad dok je bila “živa”.

 

 

Kategorije
Knjige

NOMADI I HIBRIDI Darija Žilić

Nomadi i hibridi pr naslovnica

NOMADI I HIBRIDI

Darija Žilić

Ogledi o filmu i književnosti

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 288

Format: A5

Maloprodajna cijena 180,00 kn (24,00 €)

 

“Knjigu posvećujem onima koji su drugačijeg svjetonazora kao znak prijateljstva”

 

 

Kategorije
Knjige

OTVARANJE Dubravka Bouša

otvaranje 1

OTVARANJE

Dubravka Bouša

Poezija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 88

Format: A5

Maloprodajna cijena 110,00 kn (14,00 €)

UMJESTO PREDGOVORA

Razmaknuti zidove svakidašnjice

u šumi upijati travu

nasloniti se na biće stabla

duboko udahnuti

smiraj

modelirati golim dlanovima

život

slobodno biti ono što jesmo

uživajući jednostavno – ŽIVJETI

 

 

Kategorije
Knjige

HRVATSKI TRAVARI Kata Pranić

hrvatski travar

HRVATSKI TRAVARI

Kata Pranić

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 192

Format: B5

Maloprodajna cijena 150,00 kn (20,00 €)

Hrvatski iscjelitelji i Hrvatski travari

 

Knjigama „Hrvatski iscjelitelji“ i „Hrvatski travari“, objavljenim 2011. u nakladi Biakova d.o.o., autorica Kata Pranić je selekcijom iscjelitelja i travara predstavila neke od najznačajnijih na hrvatskoj alternativnoj sceni. Novinarka Kata Pranić pisala je godinama o alternativnoj medicini i njenim predstavnicima ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji, a budući da se istim poslom bavila i radijska novinarka Slavica Šarović, urednica spomenutih knjiga, odlučile su iskustvo preobličiti u koncepcijski orginalne knjige.

„Hrvatski iscjelitelji“ predstavljaju deset iscjelitelja koji se bave različitim alternativnim tehnikama; među njima su, primjerice, Marijan Kero, zadarski bioterapeut koji je dobio radnu dozvolu u Australiji nakon što je pred televizijskim kamerama tretirao otvorene rane od gangrene koje su počele cijeliti. Potom poznati radiestezist Darko Maltar, dipl. ing. strojarstva, mr. sc. Diana Čubrić, Dubravka Petranović, Damir Šturman, dipl. ing. Svi oni svjedoče o svojim uspjesima svjedočanstvima onih kojima su pomogli.

„Hrvatski travari“ koncepcijski je ista knjiga, ali u njoj je dvadeset fitoterapeuta među kojima su i oni koji su obiteljsko znanje naslijedili kroz generacije. Teško je posebno isticati neke jer su svi značajni od,  primjerice, Pere Antičevića, Jurice Klinca, Antona Francetića, Bernarde Šimunović, Nives Jurišić, Biserke Bahunek, Venčeslava Špilka, Janka Gregorina, Bruna Medenka Čakića, Željka Sobotke, dipl. ing. kemije, 1977. godine osnivač Prirodoslovnog društva Ljekovita biljka u Zagrebu, danas vlasnika Ekoherbalije, te Milana i Katice Suban, vlasnici Suban d.o.o, respektabilne tvrtke za preradu i distribuciju ljekovitog bilja iz Samobora, Miroslava Ferenčića…

Nastanak ove knjige nadahnut je promjenama koje u Hrvatsku stižu s članstvom u Europskoj uniji, a koje će u zakonodavnom smislu, ograničiti uporabu ljekovitog bilja na način kako se dosad koristilo stotinama i tisućama godina. Uvod je napisala Jasna Babić, poznata hrvatska novinarka, koja govori o spaljivanju posljednje vještice u Zagrebu 1751., Marijane Vugrinec, ‘pučke liječnice’ koja je izliječila mladu ženu od paralize i zbog toga kažnjena smrću “jer se udružila s vragom”.

Živimo u vremenu kad se sve pokušava oprofititi, a konkurenciju se, ne ide li drukčije, uz instrumentaliziranje jačega, disciplinira zakonskim odredbama. Red je došao i na tradicionalno znanje uspokojeno na glinenim pločicama i u prastarim, požutjelim knjigama, a još cijenjeno samo od malobrojnih. Neki od njih baštinili su ga generacijama u istoj obitelji, a drugi ga otkrili po duši, vlastitom trudu ili potrebi. Marginalizira ga se, kao u ovom slučaju moć ljekovitig bilja prakticirana pučkom medicinom koja ne ide ukorak s novim tehnologijama. No, tehnološki i konzumeristički senzibilizirana javnost ipak nije zaboravila tradiciju, pogotovo kad joj ostaje ‘jedini i posljednji’ izbor, tako da narodni običaji trenutačno doživljavaju renesansu. Poruka je – kamo god došli ne smijemo zaboraviti otkud smo pošli – pa se opet vraćamo na isto shvaćajući da je nužna i neizbježna simbioza ‘primitivne tradicionalne prošlosti’ i suvremene sadašnjosti. Cilj je bio ostaviti pisani trag o poznavateljima ljekovitog bilja koje čovjek na vlastitu dobrobit koristi već tisućama godina jer kako je krenulo, uskoro bi i biljke mogle na ‘lomaču’– napisala je Kata Pranić u predgovoru.