Recenzenti: Dr. sc. Tvrtko Vuković; Dr. sc. Dubravka Slabinac Bouša
Znanstvena studija
Urednica: Zorka Jekić
Oblikovanje naslovnice: Božidar Bekavac Basić
Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Biakova d. o. o.
Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 212 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8136-61-0
Maloprodajna cijena: 126,00 kn (17,00 €)
KONCEPT ŽUDNJE U POEZIJI VESNE KRMPOTIĆ Tamara Bakran
Znanstvena studija
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 212 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8136-61-0
€17.00
PRIJE UVODA
Odluka da pišem doktorat o odnosu žudnje za transcendencijom i poezije proizašla je iz moje svakodnevne zapitanosti nad tajnom tog odnosa i zašto tu tajnu pronalazim upravo svojim gorućim pitanjem, tako tijesno i značajno vezanim za sebe, s obzirom da sam i sama pisala i pišem poeziju od svojih najranijih dana. Pjesnikinja Vesna Krmpotić, rekla bih, bila je više slučajan izbor, ako slučajnosti postoje, za koju sam tek blijedo shvaćala da bi mogla poslužiti kao plodno tlo mojim spoznajnim nastojanjima jer se i sama bavila kroz svoj opus upravo tim odnosom. Međutim, kad sam dublje ušla u njenu poeziju, učinilo mi se da se tu, kroz njezine pjesme, utjelovljuje jedna ideja o poeziji koja mi je strana, čak i odbojna, i koja me vukla zapravo da s njom polemiziram. Ta ideja nije bila samo autoričina, ona je utkana i u tradiciju. U trenutku dok sam pisala rad bilo je u meni nečeg buntovnog, anarhističkog, idealističkog, i ja sam se latila pera kao mača. Sada kada je to razdoblje iza mene, s odmakom, i nekim novim životnim momentima koji su mi donijeli nove uvide i oblikovanja, a i kada je moje majčinstvo počelo u meni zreti na jedan novi način, posramila sam se svoje žestine, i čak sam razmišljala kako bi možda bilo bolje da se ova knjiga i ne objavi. S druge strane, taj rad je dio mog puta i ne mogu ga zanijekati, sa svim njegovim krutostima i manama. Sinteza do koje sam došla u tom radu me veselila, nadahnjivala, i na neki način još i sada ona jest baza mojih daljnjih traganja, ali do nje ne bih došla bez Vesne Krmpotić i njenih hrabrih nastojanja i originalnog pjesničkog puta, niti bih otvorila pitanja koja su mi se učinila važnima da se nisam susrela upravo s Vesnom Krmpotić. Iako sam to iznova i iznova naglašavala dok sam pisala, a sada još svjesnije nego prije, izričem kako taj rad za mene jest sinteza, no nekom drugom će to tek biti teza. Također, sinteza je to takva za mene koja i dalje zrcali svu gibljivost i žitkost nutarnjeg i vanjskog, beskonačnost i nedokučivost zbilje čovjeka, zbilje pjesme.
ŽIVOTOPIS AUTORICE
Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, završila Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i HDKDM-a. Pjesme su joj objavljene u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj Istri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci, Riječi te su, kao i priče za djecu, čitane u emisijama Trećeg programa HR-a Riječi i riječi, Poezija naglas, Priča za laku noć i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću 2008. Na natječaju za dodjelu književne nagrade Milivoj Cvetnić 2012. osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i zbirka joj je objavljena 2012., a 2013. nagrađena je nagradom Slavić za najbolji autorski prvijenac objavljen u 2012. Druga zbirka pjesama Pastirica skakavaca objavljena je 2014. Ministarstvo kulture joj je za zbirku Pastirica skakavaca dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2014. Treća zbirka poezije S jezerom izdana je 2016., a 2017. zbirka kratkih priča za djecu Gvalup i druge priče. 2018. je od Ministarstva kulture dobila potporu za književno stvaralaštvo, za objavljivanje četvrte zbirke pjesama Bršljanduša. Do sada joj je objavljeno devet slikovnica od kojih je slikovnica Ruša je slutila 2017. ušla u izbor za nagradu Libar za vajk, Babasova i kraljičino stablo je 2018. ušla u finale za nagradu Ovca u kutiji, a Gvalup i druge priče u finale za nagradu Anto Gardaš iste godine. Ta je knjiga uvrštena i u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu.
Knjiga je tiskana uz novčanu pomoć Zagrebačke županije
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 224 str.
Format: B5
ISBN 978-953-8375-30-9
Maloprodajna cijena: 168,00 kn (23,00 €)
SVJETOVE NADILAZIMO Zlata Cundeković
Poezija
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 224 str.
Format: B5
ISBN 978-953-8375-30-9
€23.00
KNJIGA NAPUTAKA
Knjiga pjesama Svjetove nadilazimo Zlate Cundeković sastoji se od petnaest ciklusa (Vrijeme vedrine, Preljubnička jeka, Daljina blizina mi, Nepovodljivi, Lude godine, Za radost, Novi hajduci, Zajedničke živosti, Određene osobnosti, Pjesma u pjesmi, Čuvajmo planet, Plodni svijet, Prirodno se dogodi, Zasebne i zasebni, Odavde do negdje). Unatoč prividnoj heterogenosti koju sugeriraju naslovi ciklusa, lako je uočiti da je to svojevrsna poetika svita stiha u kojoj se smjenjuju lirični i dramatični stavci, oni sporog i oni ubrzanog ritma s afektivno punktiranim dionicama.
Uvodnom ciklusu knjige (Vrijeme vedrine) dominira neka mocartovska vedrina koja međutim „vrije“, da se u sljedećim stavcima ljubavna tema, bez bijega od tjelesnosti, počne isprepletati s onom društvenom za koju je autorica također vrlo zainteresirana, a sve je to protkano pastoralno-ekološkim prizvukom. Svaki ciklus u knjizi najavljen je grafikom drugog umjetnika koja je u simboličkom odnosu sa sadržajem pjesama koje slijede.
Zbirka završava ciklusom „Odavde do negdje“, onostranim, transcendentalnim prostorom, nekim, jezikom glazbe govoreći, h-molom, s pozicijom lirskog subjekta koji je i „iznad“ i „ispod“, s konstatacijom da „bili smo tu negdje // brodili i odbrodili“ (Plovimo kroz vrijeme), da smo „prolazni planet“. I opet se sve vraća onoj ishodnoj Riječi koja, kako piše Ivan, bijaše u početku i koja nikad neće proći.
Zlata Cundeković ni u ovoj knjizi, kao ni u onim prethodnima, ne ustručava se izricati izravne, čak i propedeutičke poruke i pojedincima i društvu kao cjelini, nizati naputke za život, kojih se i sama pridržava, koje poštuje: „potraži prirodu / grickaj slad / ispruži se po potrebnoj mjeri / za jasan sadržaj…“ (Potraži prirodu) ; „podijelimo srca / ne ostavljajmo ih u sjeni (Imenom) ; „za slavlje i za zdravlje darujte si / pomiješani napitak dobrote“ (U mislima). K tom poručuje: „znate li da vas želim / tu protočnost samosvojnih zvukova / podijelite sa mnom“ (Vedrina); „nismo sami na zemlji / iz dobivenog dara / služno i nezaslužno / uzimamo kisik iz prirode / dajmo taj djelić / dohvatljivog dara / i drugima / u prkos vremenu“ (U prkos). Nju kisik „draška“ (Draškanje kisikom), kao i ljubav: „srknuli smo slast / i srknuli smo u slast / ponovno srknuli slast / lebdjeli u sigurnoj zoni / markirali osjećaje / zarolali ljubav / napunjeni“ (Slast). Međutim, pjesnikinji je jasno i to da „proizvod je ljubavi / njen / loptasti trbuščić“ (Kratke ljubavne, 2), da „ljubav započinje s radosnicama / suzicama / ljubav završava sa žalosnicama / nemir je ruševni iznutra“ (Kratke ljubavne, 4). Ljubav često potroši ironija a ona ne bježi od ironije, dapače, njome se brani onda kada sve postane samo „sjećanje na želju“, samo spoznaja da „zakasnili smo oboje / odcvale nam godine / za zajedničku želju“ (Želja). Bez obzira na to ona piše : „čekam te / da zapalimo / svoje ognjište / razodijevajući se / uz plamenje“ (Ognjište). A „ostale su otvorene usne / i u vlažnosti se presijavaju / strujanja dopiru u grudi / uzdah između vjernosti i mirisa / zanoći“ (Spojile se nježnosti). I otvoreno pita: „osjetiš li i ti isto slobodni ljubavniče / dok me zasipaš vjetrom snova“. Taj slobodni ljubavnik je „oceanski div, plavetni kit“, njemu poručuje : „imat ćeš me“ (Plavetni kit).
Pjesnikinja zna da je oksimoronski „daljina u blizini“ i zato piše; „ja sam ti daljina u blizini“ (Daljina u blizini), otkriva njemu slobodnom slobodno svoju želju: „hoću da mi / pod uho / ljupko i nježno fućkaš / kao što uspavani kolibrić hrče / želim da u sunčevom krugu / smirimo frekvencije / i funkcioniramo / kao filharmonijski orkestar“. Ironija i rječnik „neprikladan“ za uobičajenu ljubavnu liriku spašavaju je od sladunjavosti od koje, kad god joj to treba, bježi.
Svoj autoportret pak donosi u pjesmi „Tu sam gdje sam“: „Građanka sam triju naroda/ po rođenju Hrvatica / pridodali mi jugoslavenstvo i europejstvo/ a ja volim pučku hranu / iz mješovitog jelovnika / svakog naroda / tu sam gdje sam / ja sam ja“. U ime svog snažnog osjećaja samosvojnosti ona se ne ustručava oštrim nimalo pjesničkim, ponekad čak i „plakatnim“ jezikom šibati mnoge pojave i pojavnosti u našem sadašnjem društvu i dalje nižući svoje naputke koje možemo nazvati njenim savjetima za dobro i čestito življenje, „za vibracije ljepote“.
U ciklusu „Novi hajduci“ obara se zato na „žgadijance“, „dvostruke“, „prepredenjake“, „novokomponirane dvoglavce“, „čarobnjake nereda“, na sve one koje naziva „svijet vukova“, s opomenom da „svi će imati dva puta jedan u zemlji“. Ona živi za ideale „da budem svoj“, želi „održati unutrašnju čistoću“ (Glave mi), otvoreno prosvjednički govori protiv onih koji „sami sebe za nova uzvišenja cijepiše / i snebivaju se da mladosti nema / a u duh ugradili si bez karaktera / meni daj njima ne daj“ (Hajduci). To je njen slobodni krik, uzvik: „želim čuti govorenje istine / za trajanje stvarnog života“. Nastoji govoriti tu / takvu istinu čak po cijenu da njezin stih me bude nimalo poetičan, kakav je u cijelom tom ciklusu. Stoga, u slijedećem, pjesnikinja se okreće zajedničkim vrijednostima kao što su: Sunce, ruže, otok, rijeka, vrt lopoč. Sve takve misle ujedinjuje u ekološki intonirani ciklus „Čuvajmo planet“, imajući na umu globalni plan. Na mikro-društvenom pak u fokus stavlja obiteljski život, s naglaskom na loše strane muško-ženskih odnosa. U takvim društveno zauzetim dijelovima knjige, Zlata Cundeković pretvara se u gorljivu aktivisticu, ne skanjiva se ponoviti stari znani uzvik „Proleteri svih zemalja / ujedinite se“ (Krik). Ipak, u osnovi, ona je mekana, lirska pjesnikinja kojoj je stalo do ljepote i sklada svijeta, koja svom čitatelju poručuje: „Izljubi sunce / ono ti je i poslanica i zavjet“ (Izljubi sunce). Poezijom ona iskreno želi mijenjati svijet. Svima koji rade za dobrobit svijeta ona poručuje: „u duši će vam biti proljeće i daleko ćete božje sjati“ (Treba trajati).
Knjiga Zlate Cundeković knjiga je naputaka, knjiga s porukom: Svjetove nadilazimo. Učinimo tako.
Luko Paljetak
Od Plavog vjesnika do art-knjige
Bilješka o autorici
Pjesnikinja Zlata Cundeković rođena 1950. godine u Donjoj Lomnici pokraj Velike Gorice u svom se radnom vijeku, više od četrdeset pet godina, bavila kulturom. Od 1976. zaposlena je u USIZ-u kulture Grada Zagreba na radnom mjestu tajnice SIZ-a kulture u Općini Velika Gorica. Bila je ravnateljicom Međunarodnog centra za usluge u kulturi Zagreb, a potom se u Zagrebačkom kazalištu lutaka do umirovljenja bavila promidžbom i marketingom.
U institucije kulture nije stigla slučajno. Autohtoni umjetnički talenti, literarni i likovni te zanimanje za tradicijsku kulturu, usmjerili su njen profesionalni interes. Pokretala je i podržavala brojne institucionalne i pojedinačne kulturne programe, promovirala dramsko, književno, glazbeno i likovno stvaralaštvo, kako profesionalno tako i amatersko. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća potaknula je, programski i prostorno osmislila nekoliko novih građevinskih objekata (od izgradnje i opreme do stavljanja u funkciju) koji su novoizgrađenim dijelovima Velike Gorice, a zatim i Novog Zagreba dali snažni biljeg urbanog identiteta. Društveno-kulturni dom (s dvoranom, izložbenim prostorom i knjižnicom) u novom velikogoričkom naselju Galženica, Dom kulture Galženica, otvoren je 1980., zgrada Folklornog ansambla „Turopolje“ u Velikoj Gorici useljena je 1985., a Kulturni centar Travno u Zagrebu djeluje od 1995. godine.
Zlata Cundeković je davno svoj doživljaj svijeta i života počela izražavati stihovima i likovnim tehnikama, uglavnom akvarelom i crtežom. Umjetnost riječi, poglavito lirska poezija veći je i značajniji segment njenog umjetničkog izražavanja. Prvi se put široj javnosti predstavila pjesmom Začarana jabuka 1972. u Plavom vjesniku, tadašnjem vrlo popularnom listu za mladež. U zbornik Mladi hrvatski pjesnici 72. uvrštena je njena pjesma Prijatelj napisana kajkavskim narječjem, a u časopis Kaj 1974. pjesma Počinek također na zavičajnom narječju. U Kaju su, u funkciji vinjeta, i tri njena crteža.
Nakon ovih početaka pjesme Zlate Cundeković objavljivane su na stranicama mnogih tiskanih glasila (Oku, Republici, Zadarskoj reviji, Karlovačkom tjedniku i Osvitu, Velikogoričkom listu, Večernjem listu, Modroj lasti, Hrvatskom slovu, Luči, Ljetopisu Grada Velike Gorice…), u radijskim i televizijskim programima, na brojnim poetskim susretima. Stihovi su joj uvršteni u desetak zajedničkih pjesničkih zbirki među kojima je i zbirka Poemaro (izbor stihova iz prvih knjiga šest autora koje je Nikola Rašić preveo na esperanto) te u Turopoljskoj čitanki priređivača Ive Pranjkovića.
Prva njena zbirka pjesama Sjećanje crvene jabuke objelodanjena je u Biblioteci „Albatros“ u Velikoj Gorici 1980. godine, zbirka pjesama Nezačepljeno uho tiskana je 1985. u Osijeku, a te iste godine pjesnikinja je s akademskim slikarom Ivicom Šiškom napravila grafičko-pjesničku mapu Zapisi iz Turopolja (tehnika suhe igle). Zbirka pjesama Uskrisi ime izlazi 1996. godine (Mozaik knjiga). Lijepo izdanje zbirke pjesama Nova tkanja pojavilo se 2003., ponovno u velikogoričkoj Biblioteci „Albatros“. Nekoliko godina (2008. – 2013.) nastaje u suradnji s akademskim umjetnikom Jurom Kokezom grafičko-poetska mapa Modrine, Tajni život Zemlje. Bibliofilsko izdanje, art-knjigu Pomaknuti senzori, s akademskom umjetnicom Nevenkom Arbanas objavila je 2015. godine. Autorica je četiri likovno-poetske razglednice koje su ilustrirali poznati hrvatski likovni umjetnici Ivica Šiško, Zvonimir Lončarić i Dubravka Babić.
O njenom pjesničkom stvaralaštvu pisali su: Tomislav Ladan, Anđelko Novaković, Branko Maleš, Božidar Prosenjak, Boro Pavlović, Josip Palada, Ksenija Marković, Diana Burazer, Sead Begović, Hrvojka Mihanović Salopek, Gvido Quien, Marija Samardžija, Mirjana Jurišić, Božica Zovko…
Svoja slikarska ostvarenja izlagala je na više skupnih likovnih izložbi. Samostalnu izložbu akvarela pod nazivom U očima Turopolje imala je 1981. u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici. Priredila je i nekoliko izložbi fotografija koje je snimila na svojim putovanjima. Dizajnirala je mnogobrojne pozivnice za razne kulturno-umjetničke programe. O njenim slikarskim uradcima pisali su Josip Depolo, Radovan Vuković, Željko Sabol…
Potaknula je osnivanje Biblioteke „Albatros“ (1980.) s ciljem objavljivanja prvih knjiga mladih autora, organizirala je likovne i edukativne izložbe, kao grafička i likovna urednica potpisuje više knjiga. Urednica je džepne monografije Folklornog ansambla „Turopolje“ iz Velike Gorice Naših 40 godina te nekoliko brošura i kataloga. Osmislila je i organizirala međunarodni festival koreografiranog folklora koji se održava neprekidno preko dvadeset godina u Velikoj Gorici.
Od esperantskog PIF-a napravila je ugledan međunarodni lutkarski festival u Zagrebu. Bila je predsjednica Saveza esperantista Hrvatske i prva predsjednica Zajednice kulturno- umjetničkih udruga Zagrebačke županije. Surađivala je s redakcijom China Radio International.
Dobitnica je više priznanja i nagrada od kojih izdvaja: Počasnu povelju za promicanje kulture, andragoške teorije i prakse Hrvatske zajednice narodnih i otvorenih sveučilišta, Zagreb, 1997., državno odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1998. i Nagradu Grada Velike Gorice „Zlatnu turopoljsku podgutnicu“, 2019. godine. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Predstavljanje knjige ČUVAR STADA & ZALJUBLJENI PASTIR Alberta Caeira, jednog od heteronima velikog i svjetskog pjesnika Fernanda Pessoe u prijevodu, prepjevu i filozofskoj analizi doktorantice, prevoditeljice i pjesnikinje Meri Grubić.
Poezija Dvojezično i predgovor “Nostalgija za cjelovitošću” Meri Grubić
Naslov izvornika: Poemas de Alberto Caiero, Fernando Pessoa, Ática Lisboa, 1946
S portugalskog jezika prepjevala i predgovor napisala Meri Grubić
Urednica: Zorka Jekić
Slika na naslovnici: Noémia Prada
Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 172 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-37-8
Maloprodajna cijena: 189,00 kn (25,00 €)
ČUVAR STADA & ZALJUBLJENI PASTIR Fernando Pessoa / Alberto Caeiro
Poezija dvojezično i predgovor Meri Grubić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 172 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-37-8
€25.00
FERNANDO PESSOA (kratki životopis)
Fernando António Nogueira Pessoa, nakon Luísa de Camõesa najveći portugalski pjesnik i jedan od najvećih suvremenih pjesnika uopće, rodio se 13. lipnja 1888. godine u Lisabonu. Sa samo četiri godine ostao je bez oca (Joaquim de Seabra Pessoa), a majka (Maria Madalena Nogueira Pessoa) 1895. godine udaje se za visokog časnika (João Miguel Rosa). Obitelj se iste godine seli u južnoafrički grad Durban u provinciji Natal, gdje je njegov očuh dobio mjesto konzula.
Ono što će ostati trajna odlika Pessoine poezije, stvaranje heteronima, započelo je u njegovoj dobi sa samo šest godina, kad je Pessoa stvorio svoj prvi heteronim (Chevalier de Pas). Na engleskom koledžu, koji su držale redovnice u Durbanu, dobio je svoje osnovnoškolsko obrazovanje, a u istom gradu 1899. upisuje High School. U to vrijeme nastaje i njegov drugi heteronim, Alexander Search.
Na Sveučilište u Capetownu upisuje se 1903., ali ga napušta već nakon dvije godine. Za vrijeme boravka na studiju posvećuje se intenzivno engleskim klasicima (Shakespeare, Milton, Byron, Shelley, Keats, Tennyson, Pope, Wordsworth, Poe i drugi). Prve svoje radove i pjesme, Pessoa je napisao na engleskom jeziku, a njemu će ostati vjeran cijeloga života. Nakon dvije godine, prekida studij i vraća se u Lisabon gdje upisuje Filozofski fakultet (Faculdade de Letras). Studij prekida već nakon godine dana i započinje raditi kao inokorespondent za razne tvrtke. Zahvaljujući ponajprije znanju engleskog, francuskog i njemačkog jezika, na taj način, uzdržavat će se do kraja života.
Počinje čitati portugalske pjesnike, pa će tako Almeida Garrett biti zaslužan za početak njegova pjesništva na materinjem jeziku.
Književne kritike započeo je pisati u književnom časopisu Águia (Orao), a pjesme objavljuje u časopisu Renascença, kojeg u Portu osniva Teixeira de Pascoaes. U Orlu tiska svoj prvi članak „Nova portugalska poezija sociološki promatrana“. Članak „Nova portugalska poezija u svom psihološkom aspektu“ bavi se fenomenom saudosističke poezije, koju je obnovio Teixeira de Pascoaes. Tih godina prijateljuje s portugalskim pjesnikom Mário de Sá-Carneirom.
Upravo je Sá-Carneiro, koji 1913. boravi u Parizu i s kojim Pessoa se dopisuje, zaslužan za njegovo upoznavanje s kubizmom. Iste godine Pessoa objavljuje pjesmu „Močvare” („Pauis”), prema kojoj definira pravac paulizam. Sa znamenitim slikarom Almadom Negreirosom upoznaje se 2014. Te godine, Pessoa i Sá-Carneiro okupljaju društvo u kavanama Brasileira i Martinho, gdje razglabaju o kubizmu i futurizmu. Ove značajne godine (1914.), Pessoa uvodi svoje najvažnije heteronime, Alberta Caeira u ožujku, a potom zapisuje „Trijumfalnu pjesmu“ Álvara de Camposa. U lipnju nastaje i treći pjesnik, klasicist, Ricardo Reis.
U 1915. godini skupina pjesnika, predvođena Pessoom osniva časopis Orfej („Orpheu“), koji biva žestoko napadnut od građanskog tiska, nazivajući njegove suradnike, napose Pessou luđacima („loucos e insanos“). U drugom broju „Orfeja“, iste godine Pessoa je objavio svoju glasovitu „Pomorsku odu“ („Ode Marítima“). U ovo vrijeme kod njega se javlja interes za teozofiju i astrologiju koji će trajati do kraja života.
Pjesme na engleskom jeziku „Antinoj“ („Antinous“) i „34 soneta“ („34 Sonnets“), objavljuje 1918., a 1920. u engleskim novinama The Athenaeum 1920 objavljuje pjesmu „Meantime“. U časopisu Orfej 1922. objavljuje pripovijest Bankar anarhist. Iste godine Pessoa osniva vlastitu izdavačku kuću Olisipo, u kojoj izlazi drugo izdanje pjesama Antónija Bota.
Časopis Contemporânea 1923. objavljuje njegove pjesme na francuskom, engleskom i portugalskom jeziku. Godine 1927. počinje izlaziti časopis Prisutnost (Presença), u kojem se stvara kult Pessoe.
Godine 1933. izlazi glasovita poema „Trafika“ („Tabaccaria“) njegova heteronima Álvara de Camposa, a godinu nakon, jedina njegova zbirka pjesama objavljena za života, Poruka (Mensagem).
Umro je 1935., navršivši tek četrdeset i sedam godina života. U desetljećima nakon njegove smrti do danas, još uvijek otkrivajući njegovu ostavštinu, smatra se jednim od najvećih svjetskih suvremenih pjesnika.
O AUTORICI PREPJEVA
Meri Grubić rođena je 1970. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je filozofiju i komparativnu književnosti te studirala portugalski jezik. Dosada je objavila sljedeće knjige pjesama:
Nemesis (Biakova, 2006.) O morima i tugama/ Acerca dos mares e das tristezas, hrvatsko-portugalsko izdanje (Naklada Bošković, 2011.) Demetra se nagodila sa suncem (Biakova, 2021.). U časopisu Riječi, Matice hrvatske, Sisak, 2020., objavljen je dio njezine najnovije zbirke pjesama Žudnja za riječima.
Uz poeziju, bavi se esejistikom i prepjevima portugalskih klasika. Poseban interes gaji prema sonetnom obliku. Uz Fernanda Pessou / Alberta Caeira, prepjevala je neke od najznačajnijih portugalskih pjesnika:
Luís de Camões, Izabrani soneti (Biakova, 2007.) Florbela Espanca, Izabrani soneti (Biakova, 2014.) Sophia de Mello Breyner Andresen, Plovidba tišine (Biakova, 2016.) Antero de Quental, Izabrani soneti: Noć sjajnija od dana (Biakova, 2018.). Od 1999. godine radi u Veleposlanstvu Portugala u Zagrebu.
Recenzija (predgovor): dr. sc. Dunja Detoni Dujmić
Recenzija (pogovor): dr. sc. Tin Lemac
Kazalo osoba: Ivan Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 206 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8136-98-6
Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)
SAMO KRITIČNO, MOLIM Željka Lovrenčić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 206 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8136-98-6
€13.00
Željka Lovrenčić: Samo kritično, molim
Prevoditeljica, književna kritičarka, esejistica i stručnjakinja u području hispanoameričke književnosti, Željka Lovrenčić, svojim je rukopisom Samo kritično, molim dala zanimljiv književno kritičarski pregled recentnog (od 2016. do 2020.) događanja na domaćem književnom prostoru, napose u odnosu na tekuću hrvatsku, zatim hrvatsku iseljeničku kao i širu hispanoameričku paradigmu. Njezini bi se književno-kritičarski prikazi mogli svrstati u nekoliko kategorija; ako uzmemo u obzir žanrovske parametre, tada je zamjetno kako autorica znatnu pozornost posvećuje najnovijim pjesničkim uradcima hrvatskih pjesnika te ih promatra sa sadržajne i stilske pozicije. Pišući o pjesničkim zbirkama Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića, Adolfa Polegubića, Darka Pernjaka, Ivana Bradvice kao i o pjesnikinjama Ljerke Car Matutinović, Božice Brkan, Diani Burazer – autorica pristupa njihovim djelima s dvostruka stajališta: sa znanstveno objektivističke strane, ali i iz osobne čitateljske perspektive. To uključuje dobru upućenost u faktografiju vezanu uz djelo i njegova autora, ali naglašava i vlastitu sposobnost dojmovnog uživanja u čitanju i štovanju tekstova, odnosno, autora o kojima je u ovome rukopisu riječ. Nešto je manje prostora u ovoj zbirci književnih kritika posvećeno proznim djelima hrvatskih pisaca: u dva navrata autorica prikazuje radove (roman i pripovijetke) Diane Rosandić Živković, potom djelatnost promicatelja čileanskih pisaca u nas i pripovjedača Jerka Ljubetića; također donosi prikaz najnovije zbirke pripovijesti s dubrovačkom tematikom iz pera Antuna Paveškovića. U kategoriju takve žanrovske razdiobe mogli bismo uvrstiti i napise o sintetički koncipiranim knjigama tj. izborima iz stvaralaštva nekih naših pisaca (primjerice: Božidara Prosenjaka i Mladena Machieda); autorica je nešto prostora posvetila i znanstveno-kritičkim djelima: prikazuje vrijednu studiju Tina Lemca o Josipu Pupačiću, knjigu Sanje Knežević o Bilosnićevu književnom opusu te povijesnu studiju Igora Žica o austrijskom feldmaršalu i podupiratelju Hrvatskoga narodnog preporoda Lavalu Nugetu.
Posebno zanimljiv preplet života, umjetničkih biografija te informacija o sadržajnim i stilskim slojevima tekstova Željka Lovrenčić daje u kritičarskim prikazima pisaca hrvatskih korijena koji žive izvan matične zemlje, što je i autoričina istraživačka specijalnost. Uključujući književnopovijesnu, prevoditeljsku, poetološku i tematsku sferu, ona piše o djelovanju Ljerke Toth Naumove koja se javlja iz Sjeverne Makedonije, Nele Stipančić Radonić koja živi u Njemačkoj, o srijemskoj književnici Ljubici Kolarić Dumić; istom pozornošću prikazuje djelatnost australskog pisca hrvatskih korijena Vladimira Jakopaneca i australskog povratnika Drage Šaravanje. Stižu i informacije o pričama triju Mimica (Eugenio, Guillermo, Vesna) iz Ognjene Zemlje, o hrvatskom pjesniku Adrijanu Vuksanoviću iz Crne Gore, o studiji posvećenoj Josipu Gujašu Đuretinu iz Mađarske te o dva čileanska pisca hrvatskog podrijetla: uglednom pjesniku Andrésu Moralesu Milohnicu te dramskom piscu Sergiju Vodanoviću. U tom je kontekstu zanima i prijevodna književnost te komentira Machiedov izbor i prijevode Jiménezove lirike te Marunine prijevode djela bolivijskog književnika japanskog podrijetla Pedra Shimosea Kawamure.
Željka Lovrenčić u povelikom rasponu književno-kritičarskih interesa pomno postupa s podacima vezanim uz osobe, njihova djela, okruženje u kojem je neki pisac stasao, djelovao i razvio svoj književni izraz. Tomu pridaje i vrijedne informacije o sadržajnim slojevima djela te o razmjerima oblikovnih, stilskih i narativnih vještina. Ovim je rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno, novim književno-komparativnim informacijama nadogradila za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.
dr. sc. Dunja Detoni Dujmić
Zagreb, lipanj 2020.
SAMO KRITIČNO, MOLIM!
Nova knjiga prevoditeljice i književne znanstvenice i kritičarke Željke Lovrenčić predstavlja kontinuitet u njezinu kritičkom pisanju. Ona je sastavljena od knjiga poezije, proze te teorije suvremenih hrvatskih autora iz domovine i iseljeništva. Izbor različitih žanrovskih okvira upućuje nas na spremnost autorice za kritičko sagledavanje raznorodnosti u književnom polju i njezinu svestranost. Kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informativnost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informativnost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela. To, dakako, nije formalistička danost, već se time književnopovijesna i autobiografska paradigma uvažavaju, a u sadržajnoj analizi izdvajaju se segmenti poticajni u daljnjim kritičkim čitanjima. Visoka prohodnost tekstova Željke Lovrenčić govori kako je ona kritičarka s osjećajem za tekst i autora. Osim toga, njezine kritike time šire recepcijski krug i približavaju se širem krugu čitateljstva od znanstvene i stručne javnosti. Stručni dio naša kritičarka temelji na poetičkim i stilističkim znanjima, uočavanju dominantnih karakteristika kako bi knjiga bila obilježena ili kako bi se ogledala u prepoznatljivu elementu. Prilikom izricanja vrijednosnog suda rijetko koji kritičar može ponekad zauzdati i oduševljenje knjigom u nekom pogledu (izbor teme, stil, poetika, autorova erudicija) što je nužna impresionistička danost što Lovrenčićeva nekad i čini, ali utišavajući kritičarsku emfatičnost, njezin sud biva validan jer počiva na prosudbi sadržajne i stilske razine.
dr. sc. Tin Lemac
O AUTORICI
Željka Lovrenčić je književnica, prevoditeljica, urednica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Piše eseje, kritike i putopise.
Rođena je 13. travnja 1960. u Koprivnici. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Tema diplomskoga rada bio joj je španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez. Na istome je Fakultetu 1992. magistrirala filologiju. Prošireni i prerađeni rad naslovljen Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu objavljen je kao knjiga 2001. godine. Akademik Pavao Pavličić ocijenio ju je pionirskim radom. Doktorski rad pod nazivom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena obranila je na Hrvatskim studijima 2011.
Živjela je šest godina u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica Meksičke vlade i pohađala predavanja iz hispanoameričke književnosti na dva vodeća Sveučilišta UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) i Colegio de México. U Čileu je radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te kao diplomatkinja u Hrvatskome veleposlanstvu u Santiagu. Radila je i kao voditeljica područne zagrebačke knjižnice „Prečko“, profesorica španjolskog jezika, voditeljica na radiju u Punta Arenasu, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sada vodi tribine na tu temu.
Autorica je 17 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 18, a prevela 67 knjiga. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski između ostalih su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Mario Benedetti, Pablo Neruda, Roberto Ampuero, Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Alfredo Pérez Alencart, Zinka Saric…
Na španjolski je prevela dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora objavljenih u Meksiku, Čileu, Španjolskoj, Kolumbiji i Boliviji. Među njima su: Dragutin Tadijanović, Zvonimir Balog, Mladen Machiedo, Veselko Koroman, Davor Velnić, Tomislav Marijan Bilosnić, Drago Štambuk, Miro Gavran, Sibila Petlevski, Davor Šalat i Lana Derkač. Tekstove objavljuje u hrvatskim i stranim časopisima te na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Meksiku, Kolumbiji i Argentini.
U četvrtom je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Dopisna je članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica odbora Fonda Miroslava Krleže, pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba, te članica Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama.
Bila je dopredsjednica Društva hrvatskih književnika, predsjednica Povjerenstva za književne veze, suradnica veleposlanstava Čilea i Španjolske te Hrvatske matice iseljenika.
Sudjelovala je na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.
Autorica je izložaba održanih u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižici u Zagrebu i na Interliberu, te kataloga o Pablu Nerudi, Miguelu de Cervantesu, hrvatskoj knjizi izvan Hrvatske, nakladi Hefti u NSK, hrvatskoj periodici u iseljeništvu itd. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski, rumunjski, makedonski i bugarski jezik. Kao autorica, zastupljena je u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina te u međukulturnom rječniku suradnika rumunjskog časopisa za međunarodne veze Orizont Literar Contemporan objavljenom u Bukureštu.
Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze Društva hrvatskih književnika organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji.
Dobitnica je priznanja i zahvala bivšega čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa i bivše ministrice vanjskih poslova Soledad
Alvear te počasna građanka Porvenira, mjesta na krajnjem jugu Čilea odnosno ledenoj Ognjenoj Zemlji, kamo su dolazili prvi hrvatski doseljenici.
Poezija
Uvez: Meki
Broj stranica: 108 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-18-7
€14.00
Ana Narandžić: Između ravnodnevnica
Ana Narandžić nagrađivana je spisateljica, autorica više knjiga. Knjiga poezije Između ravnodnevnica svakako je zbirka pjesama koje zaslužuju pažnju, možda i njezino najuspjelije pjesničko djelo, jer i po samoj strukturi ove zbirke, može se vidjeti jasno koliko je pomno rađena. Knjiga je sastavljena od raznorodnih narativnih pjesama, podijeljenih u nekoliko ciklusa. Svaki od tih ciklusa donosi tematski nove motive, bilo da se radi o otkrivaju jastva i nekoj vrsti samosuočenja i samorađanja kroz pisanje u prvom ciklusu Koža kao jedra. Već u početnoj pjesmi Bacim oko autorica navješćuje poetski put kao plovidbu: „Svojom kožom kao jedrima hvatam povoljan vjetar.“ I upravo pisanje jest „izlazak u modrinu“, bijeg od tjesnoće, propitivanje o vlastitom jastvu (I ja sam onda) kroz mistiku vlastitih brojeva. U položaju i pokretima samokontroliranog tijela, ostvaruje se rađanje, doslovno i metaforičko. Rađanje djeteta i rađanje kao stvaranje same sebe, nepoznate ja kroz pisanje. Pisanje o razderanim snovima, čekanjima, snatrenjima, godinama koje „galopiraju kao rasni konji na utrkama spotičući se.“ (pjesma Koža). Ana Narandžić zatim piše o ljubavnom odnosu, strasti koja je hiperbolički prikazana u drugom ciklusu Ljubiti bez ostatka. U ciklusu koji slijedi Uzavrela nedjelja autorica majstorski dočarava atmosferu prigušenosti, rutine, pukotine u ritualima i dane slavlja u svagdanu koji bi naizgled trebali odudarati od svega onog uobičajenog, o obiteljskim hereditarnostima… Idući ciklus Bjelina noćnih bdijenja donosi pak niz pjesama koje tematiziraju bolest, u trenutku kada se „uselila u kuću“. Kuća i svi ti bachelarovski motivi unutarnjih prostora koji istovremeno zagušuju i oslobađaju, kontrast su pjesmama u kojima se šire horizonti, vidici, dočaravaju ambijenti i senzacije koje oni izazivaju. O tome govore i pjesme iz ciklusa Između ravnodnevnica jer u njima se prikazuje atmosfera, ti prijelazi u prirodi, izmjene godišnjih doba, povezuje se unutrašnje i vanjsko, opisi kuća i prirode, gradskih predgrađa, terasa na vrhovima nebodera. Sve to prikazano je vrlo zorno, nizom snažnih genitivnih metafora, sa smislom za nijanse i boje. Ovo potonje nije niti slučajno, jer autorica je i slikarica, stoga se vizualni aspekt ovih pjesama može jasno dočarati: „Boje, prebačene preko jesenske ravnodnevnice, zapetljale se u krošnje i vise na natrulim peteljkama.“ (iz pjesme Između ravnodnevnica) ili pak „U oko mi ulijeće smotra boja. Ljubičasta se uplela u žutu, crvena se ovija oko zelene.“ (u pjesmi Mozaik ljeta). Zanimljivo je da se kao čest motiv pokazuje koža, ljepljiva koža, koža kao jedro, a koža je upravo onaj prvi doticaj i dodir s vanjskim svijetom, ujedno i granica tijela od tog istog stranog svijeta. I lirska junakinja Ane Narandžić kao da je na toj razmeđi, između otvaranja i bijega, suzdržanosti u otkrivanju emocija svijetu koji je okružuje, i u kojem uživa, ali i o čijoj tamnoj strani, bolestima, izgnanstvima, piše precizno, gotovo kriruški minuciozno. Također je bitan ton koji dominira zbirkom, taj osjećaj zrelosti, riječi koje su zrele, okus koji je pomalo trpak, jer kao da prezrelo voće otpada, vrijeme se urušava, ponekad pjesnikinja progovara i iz mnoštvenosti, iz tog mi, i kao da progovara o iskustvu generacije, poopćenom iskustvu života. I sve ostavlja dojam sjete, bivši životi, život u izolaciji, a i same riječi prestaju imati snagu „Riječi dvojbenog značenja (mjera su im daljie i izostanak dodira) rastu usidrene između zidova.“ I čini se kao da su u pjesmama o zemlji, nebu, mjesecu i pročišćenju, prisutni oblici antroploških struktura, apstraktni, ali dorađeni kroz okvir slika i emocija. Pjesme nadrastaju osobnu emociju, govore o stanju svijeta. Ana Narandžić u pjesmi Zagreb i ja govori o poziciji doseljenice u Zagreb, koja se suočava s nizom predrasuda i prepreka, no istovremeno, ona ne zaboravlja svoj rodni kraj: „Moj rodni kraj je iza kiše. Kiša isprana zaboravom napunila je korita / i dolazi u slapovima.“ Premda se i u drugim ciklusima govori o vjeri i spasenju, u Izgnanstvu i spasenju nalazimo niz snažnih pjesama koje govore o spasu čovječanstva, kritici ideologije i o osloncu u vjeri: „Onaj koji je radi nas sišao s nebesa / naš je vodič / do svjetla / Betlehemske štalice“. Ana progovara i o bezdomnosti, izgnanstvu kao ekonomskoj migraciji onih koji traže bolji život, te o izgnanstvu migranata u pjesmi Bez mahanja i osvrtanja: „Intimne prostorije i postelje za razmjenu nježnosti, razapete između kotača i zaveslaja, / progutali su krikovi galeba.“ Na kraju, u završnom ciklusu Rastanci ponovo nalazimo motiv čekanja, čekaonice, motiv suočavanja s prolaznošću u sjajnoj pjesmi Nedostajanja, i čini se kao da se u tom ciklusu lirska junakinja posve ogoljuje, govori o vlastitoj rascijepljenosti, ponovo nalazimo motive prigušenosti i gotovo gađenja nad oblicima građanskih inicijacija, kao u pjesmi Pitanje, ali i svjedočenje o svijetu „napuštenom od sebnosti“ (pjesma Rastanci). I ponovo motiv rađanja, koje se odgađa. Ana Narandžić ispisala je snažnu poetsku knjigu, u kojoj zapravo otkriva vlastito sebsto, u svijetu koji sebnost gubi, a sve se to događa kroz proces pisanja kao rađanja koje nikad ne prestaje, pa se stoga i kao motiv često pojavljuje u Aninim pjesmama koje preporučujem za pomno čitanje, jer to zaslužuju.
Biakova's Website 