Kategorije
Knjige

OMARA Darija Žilić

omara naslovnica

OMARA

Darija Žilić

Proza

Uvez: Meke korice

Br. str: 118

Format: A5

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

Knjiga Omara obuhvaća kratke priče i lirske prozne zapise koji su nastajali tijekom prošlog desetljeća. Autorica propitujući fenomene tijela, urbaniteta, svakodnevnog života, ali i pitanje identiteta u suvremenom društvu, svojim stilski izbrušenim zapisima nepretenciozno ocrtava i sliku vremena iz perspektive mlade žene. Tekstovi su objavljivani u časopisima, neke su priče uvrštene u zbornike (Sagorijevanje, Žuta suknja), a gotovo svi tekstovi inici­jalno su emitirani u emisiji Riječi, riječi, Trećeg programa  hrvatskog radija, koju uređuje Irena Matijašević.

Urednica

Kategorije
Knjige

VIJENAC ODABRANIH Ljerka Car Matutinović

Vijenac odabranih front

 

VIJENAC ODABRANIH

Ljerka Car Matutinović

Književne kritike

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 294

Format: A5

Maloprodajna cijena 170,00 kn (23,00 €)

Ljerka Car Matutinović poznata je kao vrsna pjesnikinja, prozaistica, esejistica, prevoditeljica i književnica za djecu. No, manje je poznato da još od 2005. godine u Vijencu, časopisu Matice hrvatske, kontinuirano objavljuje kraće književne oglede o suvremenoj pjesničkoj, proznoj i književno-kritičkoj produkciji. Knjiga Vijenac odabranih predstavlja izbor iz tog velikog opusa,  koji ujedno prikazuje i širok spektar autoričina kritičkog diskursa. Naime, Ljerka Car Matutinović piše i o mlađim autorima, ali i o klasicima, o književnoj baštini, ali i o tzv. stvarnosnoj poeziji. Autorica piše i o djelima slabo poznatih pa i neafirmiranih autora i autorica. Pritom je ne zanima ni ideološka ni bilo koja druga pripadnost. To valja istaknuti, jer u našem današnjem podijeljenom književnom životu nedostaju autori, ali i knjige koje pružaju cjeloviti prikaz književnog života, odnosno književne produkcije. Kako i navodi u jednom od tekstova, autorica uživa u samom ritualu čitanja knjige, u toj čaroliji riječi, u imaginativnim svjetovima koje književnost stvara. Kao kritičarka između mnoštva naslova, autorica piše o onim djelima koje smatra vrijednima. U svojim ogledima piše i analitički, ali i angažirano. Nerijetko će s ironijom, kao što to čini u svojim satiričkim sonetima, progovoriti o poremećenim društvenim vrijednostima, dehumanizaciji, o prividu svijeta, ali i o važnosti poezije koja čuva jezik i kulturu i kojoj nedostaje društvene brige i pažnje.

Knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina. Prva cjelina posvećena je upravo pjesničkim knjigama, čiji izbor autorice ovisi o sljedećem: ako pjesnička knjiga ima barem desetak pjesama koje mogu zaokupiti pažnju tada zavrjeđuje da se o njoj napiše recenzija. Autorica, rodom Primorka, prati i pjesničku produkciju pisanu na čakavici, ali i onu pisanu na kajkavskom govoru. U vremenu kada je teško objaviti zbirku poezije, kao nakladnici ponekad se pojavljuju manje poznati izdavači, ponekad i udruge, Ljerka Car Matutinović piše o knjigama koje prema njezinu mišljenju imaju književnu kvalitetu, ali su nepravedno zapostavljene upravo zbog toga što autori ne dolaze iz metropole. Budući i sama književnica za djecu, autorica piše i o knjigama za djecu, koje često nepravedno procjenjuju kao estetski manje vrijedne. U knjizi Vijenac odabranih naći ćemo i kritičke prikaze knjiga koje se bave prevođenjem hrvatske književnosti na strane jezike, te knjiga u kojima se predstavlja književnost  hrvatske dijaspore. Autorica pritom naglašava važnost prevoditeljstva u približavanju hrvatske književnosti europskoj i svjetskoj.  Uostalom, u više tekstova, ona naglašava i potrebu da „budemo svoji“, da čuvamo baštinu koja je naša posebost, pa ćemo samim time i dobiti mjesto na europskoj i svjetskoj književnoj mapi. U posebnom poglavlju su tekstovi o kvalitetnim, a medijski zapostavljenim proznim knjigama, zatim slijedi dio o knjigama kritika, ogleda i eseja, te na kraju, knjiga završava prikazima  antologičarskih izdanja. To je iznimno važno jer takve knjige imaju manji broj recipijenata, nisu tržišno profitabilne, pa bi se, bez tih ogleda, posve utopile u moru nepročitanih izdanja. Autorica je istovremeno otvorena i prema novim tehnologijama jer nije a priori  skeptična ni prema svijetu interneta i digitalnosti. S druge strane brižljivo bilježi baštinu kako ne bi nestala i bila zaboravljena u unificiranom globalističkom svijetu. Autorica njeguje komparatistički pristup, književnu analizu, referira se na prethodne knjige autora ili autorice, ponekad afektivno pristupa s ironijom i vrlo često zagovara ludičko i kreativno. Sve to su odlike kritičkog rukopisa Ljerke Car Matutinović.

Knjiga Vijenac odabranih važna je jer predstavlja sinkroni presjek i uvid u suvremenu hrvatsku književnost. Kao takva poslužiti će kao pomoć pri pisanju sintetskih tekstova ili stručnih studija. No, osim toga, ova knjiga svjedoči i o velikom uživanju u tekstu, jer upravo žar za pisanom riječi je ono što pokreće Ljerku Car Matutinović da godinama, bez predaha, piše o našoj baštini i o suvremenim književnim tekstovima.

Darija Žilić

Kategorije
Knjige

AUTORSKO, POVIJESNO, MITSKO Tin Lemac

Tin Lemac - Vesna Parun video gif

AUTORSKO, POVIJESNO, MITSKO

Tin Lemac

Pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 286

Format: A5

Maloprodajna cijena 168,00 kn (22,00 €)

RECENZIJA

Studija je organizirana u sedam osnovnih poglavlja (pored najavno-eksplikativnoga diskursa Uvoda i Zaključka) kaja su zatim podijeljena u niz manjih poglavlja, tvoreći tako iznimno razgranatu strukturu koja prati složen i razveden poetski opus Vesne Parun. Složena struktura studije ne inzistira pritom na dosljednoj i nasilnoj provedbi određenoga klasifikacijskog načela kojem bi trebalo podvrgnuti čitanja autoričine lirike, već okupljajući u nizu zbirki i kroz dug vremenski period objavljivanu poeziju poseže za nekolicinom čitanja u ključu, primjerujući različitim segmentima pjesničina opusa niz kriterija, relacija, značenja i simboličkih ključeva kojima će zatim odrediti temeljni njihov status. Riječ je o statusu koji se razotkriva u nacrtu poetičkoga i stilskog modela prikazanoga i analiziranoga pjesništva, detekciji i opisu subjektne (autorske) pozicije, klasifikaciji pjesničkih slika i figura (Utopije i Distopije), uočavanju i problematizaciji izvantekstualnih relacija, opisu subjektnih relacija, izdvajanju sonetnoga opusa te satirične lirike, završavajući pomalo začudnom promjenom autorske perspektive s ciljem interpretacije paradigmatskih pjesama autoričina opusa.

Stanoviti okvir, odnosno polazišnu točku čitanja Paruničine poezije autor postavlja u prvom poglavlju Nacrt poetičko-stilskog modela polazeći od isticanja tradicionalističkih odlika pjesništva Vesne Parun te osvrćući se na odnos njezina pjesništva prema europskoj i hrvatskoj poetskoj tradiciji. Uspostavljen je također model čitanja pjesništva zasnovan na prikazu njegove recepcije u hrvatskoj književnoj kritici i teoriji, koji će u daljnjoj strukturi studije biti dopunjen i obogaćen nizom modernih i suvremenih teorijskih inputa (poput kognitivne poetike iz vizure Lakoffove teorije metafore, tumačenja totalitarizma Hannah Arendt, teorije traume Haydena Whitea itd.). Raznovrsnost kodova s kojih autor pristupa analizama i interpretacijima Paruničina opusa predstavlja jednu od ključnih kvaliteta njegove studije koja na taj način – uvažavajući tradicionalne pristupe tumačenja i integrirajući ih zatim u pokušaj novoga i inovativnoga čitanja poezije – uistinu nudi nova polazišta za razumijevanje jednoga od najvažnijih poetskih opusa u novijoj hrvatskoj lirici. Prvo poglavlje autor zaključuje analizom lirskoga subjekta, isticanjem autobiografskih momenata, prototeksta mediteranizma, figure Vremena te simbolizacije i hiperbolizacije kao središnjih mjesta analizirane poezije.

Sljedeće je kratko poglavlje posvećeno Metapoetičkoj lirici Vesne Parun za koju sam autor ističe kako predstavlja najviši stupanj poetske legitimacije u ranoj i zreloj fazi.

U trećem poglavlju, Rana lirika Vesne Parun, nailazimo na nekoliko ključnih mjesta autorskoga zahvaćanja u složenu strukturu pjesništva ove faze, prepoznatljivih kroz analizu autorskoga subjekta (infantilnoga, ekstatičnoga), detekciju ključnih poetskih figura (Vremena, Utopije, Distopije) te proučavanje niza relacija (tekstualnih i izvantekstualnih) koje su obilježile rani poetski izričaj Vesne Parun. Završni je dio ovoga poglavlja u tom smislu posebno zanimljiv, jer u njemu autor – osvrćući se na neizbježne izvantekstualne, povijesno i socijalno uvjetovane biografske momente koji su ostavili traga u Paruničinoj lirici – vješto izbjegava zamke pozitivizma i doslovnosti iščitavajući tragove zbilje u analiziranoj poeziji i prepoznavajući pjesništvo ove faze kao složen konstrukt sačinjen od niza diskurznih inputa vremena, od kojih je ideološki sloj tek jedan.

Intimistička lirika Vesne Parun prikazana je kroz slojevitost poetskoga subjekta (osjećajnoga, erotskoga, kulturiranoga, melankolijskoga, egzaltiranoga) te konstantu koja je u ovome dijelu pjesničkoga opusa provedena u iščitavanju odnosa spram Drugoga. Pjesničino relacioniranje spram Drugoga autor ovdje dijeli u nekoliko temeljnih diskurznih slojeva (diskurz žalovanja, diskurz melankolije, fantazmatski diskurz, fantazmatsko oblikovanje Drugog te fantazmatske slike).

Relacijski moment Paruničina pjesništva istaknut u prethodnim poglavljima dosljedno je istražen i klasificiran i u poglavlju o Misaonoj lirici Vesne Parun, u kojemu je istaknuta trostruka njegova uvjetovanost i realizacija: u odnosu subjekta i kozmosa, subjekta i društva te čovjeka i političkoga entiteta nacije, domovine, države i klase.

U poglavlju o Sonetnoj lirici Vesne Parun autor se bavi analizom slikovne jezgre oko središnjega motiva, sintagmatsko – paradigmatskom simbolizacijskom metaforizacijom te posebice sonetima s figurom Evokacije, da bi prikaz pjesničkoga opusa zaključio s poglavljem o Satiričnoj lirici Vesne Parun, proučavajući njegovu intertekstnu i interkodnu organizaciju te primjenjujući na njega pojam karnevalizacije i uočavajući u ovome poetskom segmentu predominaciju biografske, izvantekstualne datosti.

Studiju autor zaključuje poglavljem Moj osobni dug čitateljstvu, svojevrsnom metatekstualnom ekskursu u kojem pretpostavljenom, Ecovom terminologijom, modelu čitatelja, najavljuje i objašnjava razloge izdvojenog interpretiranja dviju ključnih pjesama autoričina opusa i time zaključuje svoju šetnju lirskim opusom Vesne Parun.

Studija predstavlja vrijedan doprinos sistematizaciji, interpretaciji i pomnom čitanju poezije Vesne Parun, postavljajući autoričin opus u nove interpretacijske okvire i otkrivajući ga kao slojevit i kompleksan diskurs koji nudi raznorodna čitanja u okvirima različitih suvremenih diskursnih teorija.

 

Doc. dr. Danijela Marot Kiš

Kategorije
Knjige

SVIRAMO GITARU Ivan Bakran

sviramo gitaru front

SVIRAMO GITARU

Ivan Bakran

Slikovnica sa 24 skladbe (pjesme i note)

Uvez: Meke korice

Br. str: 32

Format: 21 x 24

Maloprodajna cijena 85,00 kn (12,00 €)

Kategorije
Knjige

IGRAMO KITARO Ivan Bakran

igramo kitaro

 

IGRAMO KITARO

Ivan Bakran

Slikovnica na slovenskom jeziku sa 24 skladbe (pjesme i note)

Uvez: Meke korice

Br. str: 32

Format: 21 x 24

Maloprodajna cijena 85,00 kn (12,00 €)

 

 

Kategorije
Knjige

DNEVNIK S KOSOVA Lukrecija Lara Vrnoga

DnevniksKosovavideogif

DNEVNIK S KOSOVA

Lukrecija Lara Vrnoga

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 108

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

 

Za sebe, za nas i za one koji će doći poslije nas

 

Na uglu dviju trešnjevačkih ulica nalazi se bilježnički ured. Vlasnici moje biografije – oni što nepozvani vuku konce otporne i na studen i na vlagu – često me usmjeravaju prema njemu. Zakazuju termine i masnim slovima  – na pozivima uobičajenog formata i površine – ispisuju razloge. Jezik kojim se služe hladan je, ali – istina  – visoko stručan. Pošiljateljima je najvažnije da sintagmu  predmet rasprave učine dovoljno vidljivom. Pomišljam kako bi se predmet rasprave možda mogao preimenovati u temu susret rođaka koji se nisu vidjeli godinama. Tim činom pretvorbe, u mom osobnom rječniku, odlazak bi mi postao podnošljivijim. Ostvarila bih nježno i krhko pravo da na sve gledam kao na ulomak iz još uvijek nenapisanog obiteljskog romana. Možda tuđeg, možda i svog vlastitog.

            Na ulaznim vratima redovito zastanem. Ukočim tijelo. U tim se trenucima moje krvne žile pretvaraju u poligon na kojem će upravo započeti još jedna poznata natjecateljska utrka. A ja, kao i pola stoljeća do sada, znam kako neću imati snage dotrčati do cilja. Samo nekoliko decimetara u blizini završne točke spotaknut ću se na kamenčić postavljen na stazi koju su – oni koji brinu da pozivi za ostavinske rasprave stignu na vrijeme – zaboravili održavati.  Činovnice su uvijek ljubazne. Nisam sigurna da li mi se smiješe zbog toga što mi prepoznaju lice, ili ćute moj strah. Ne bojim se ishoda dogovorenih točaka, ne zanima me tko će naslijediti obiteljsku kuću koju sam kao trogodišnjakinja napustila na samo nekoliko dana i u koju me više nikada nisu vratili, ne bojim se nabrajanja svega onoga što drugi nazivaju pokretnom ili nepokretnom imovinom. Plašim se samo lakoće kojom svi odreda, u uredu ukrašenom biljkom što je nazivaju drvo života, stavljaju  svoje potpise. Ne žele ni promisliti da to čine i u ime svojih predaka, ali i u ime svojih potomaka. I žalim, što u predmetu rasprave nema točke razno. Žalim što baš nikoga ne zanima tko je naslijedio očev strah od visine, ljubavni majčin nemir, pognuto držanje, ljubav prema priči i pripovijedanju. I nesretna sam što nitko nikada nije poželio da službenim pečatom ovjeri moj brzojav koji mi je ćaća Ilija poslao na dan kad sam doktorirala: Tebi se nema što ostaviti. Naslijedila si moju ljubav prema književnosti. Čestitam.

Od tada brojnima govorim, ili je točnije reći nastojim ih posavjetovati ili poučiti ih, kako će jednog dana iza nas  – kao najsnažniji dokaz našeg zemaljskog postojanja – ostati priča o nama. Ako se u njoj samo na jednom mjestu, uz imenicu čovjek, pojavi i pridjev dobar, naš je život – zaključit ćemo s neke nebeske visine – imao smisla. I bit ćemo radosni što će se opisni ukras, inače promjenljiva vrsta riječi, pred našim potomcima predstaviti okamenjen u svojoj stalnosti i pouzdanosti.

I kadgod u bilježničkom uredu zaplačem, jasno mi je da oni preko puta mene i uz mene, pomišljaju kako patim za ciglama, šumama, stambenim kvadratima, svim tim stavkama koje će se uskoro naći popisane u vlasničkim listovima nekih mojih rođaka. I šutim, ne objašnjavam. Rijetki bi razumjeli da su neispričane priče – koje sam još željela čuti izgovorene rečenicama mojih bližnjih – jedino ono za čim žalim. I kad bih se pod spomenutu točku  razno moglo navesti da su, primjerice, očeve interpretacije Andrićeve Proklete avlije ostavljene jedino i isključivo meni, prestala bih plakati.

Naivno sam vjerovala da imamo još puno vremena. Vidjela sam nas dvoje kako sjedimo u njegovoj sobi na 17. katu naselja Alipašino polje u Sarajevu i on mi, uz kavu i rakijicu, priča o hladnim noćima u Gračanici, o njegovim mladenačkim danima u Zenici, priznaje mi postojanje neke druge žene koja nije bila lijepa kao moja majka, ali je u odnosu muškarca i žene pokazivala puno više mudrosti. I voljela je sevdalinku, baš kao i on. Čula sam svoje vlastito pitanje Smijem li stari jednoga dana o tome pisati?, a on mi, nakon što je otpio još jednu gradačačku šljivu, kaže A ko ti brani? Vala, nije se ni rodio taj koji bi tebi – kad je srce u pitanju – i mogo išta zabranit? A onda je ćaćino vrijeme iscurilo. Priče su ostale neizgovorene. Potomci siromašniji. Moje je lice preko noći postalo zrelo.

 

*

Otrgnuti zaboravu, zapisati i ostaviti na pamćenje, jedina je prava lekcija iz imovinskog i nasljednog prava.

Lukrecija Vrnoga, autorica Dnevnika s Kosova je toga itekako svjesna. Četrnaest godina nakon što je završio važan dio njezine biografije, ona ga ispisuje; po bilješkama i po sjećanju. Ispisuje ga da bi stvari pojasnila sebi samoj i predstavila ih drugima. A ti drugi su i čitatelji koji će o autorici znati samo ono što im je ona ponudila kroz bilješku o sebi, ali i oni kojima ona u naslijeđe ostavlja priču o jednom dijelu sebe. Godine osobne povijesti premrežene su s važnim trenucima velike povijesti (Kosovo početkom ovoga stoljeća). Lukrecija je svjedok toga vremena. I to ne običan. Ona nije jedna od onih promatrača koji se svega dobro prisjeća samo zbog toga što živi u važnom povijesnom vremenu. Nije zavaljena u plišanu naslijeđenu fotelju građanskog stana, s papučama na nogama, novinama u rukama i tv prijemnikom na pravoj udaljenosti ispred svojih očiju. Lukrecija je svjedok s terena. Takvim iskustvom ostvaruje pravo na govor. Možda je premalo reći pravo. Usuđujem se naznačiti kako svjedokinja osjeća da je dužna o tome govoriti. Njezini dnevnički zapisi, strukturirani kao vjerodostojan dnevnik, neće se zasigurno naći u udžbenicima povijesti ni pod onom točkom koju bih rado – kao što sam na samom početku spomenula – uvela u bilježničke urede i u ostavinske rasprave, ali oni će u vremenima lažnih vrijednosti, namjerno iskrivljenih činjenica i surovih preusmjeravanja povijesti, govoriti katkada i više od objektivnih analiza ispisanih znanstvenim diskursom.

Uz sav popis stvarne povijesti, autorica nudi i osobnu žensku priču. Dušu teksta otkriva već u prvom zapisu: Na Kosovo smo svi skupa krenuli puni entuzijazma i vjere da možemo nešto napraviti, nekome pomoći. Prvenstveno samima sebi.  Druga citirana rečenica  (Prvenstveno samima sebi) predstavlja pravo autorsko ja. Ono je, znamo, vrlo često prisutno u suvremenoj književnosti, ali ne u naboju nalik ovom koje nam se sada nudi. Dnevnički zapisi vezani uz traumatične događaje kojima se kroji povijest, pa i onda kada su dani iz pozicije slabog svjedoka, najčešće ne govore o svjedoku samom. Takav svjedok zapisuje male stvari, opisuje nesreće ljudi o kojima će velika povijest jednoga dana šutjeti, komentira, opredjeljuje se, suosjeća. Međutim rijetko, jako rijetko, priznaje da iza želje za pomaganjem drugima, nesretnima i poniženima, stoji i nada da će tim činom pomoći i sebi samom. Odlazak na Kosovo istovremeno je i čin otvaranja srca za druge, ali i bijeg od vlastite stvarnosti. Lukrecijin bijeg nije pravi bijeg, doslovno ono čime se u rječniku materinjeg jezika objašnjava ta tužna imenica muškoga roda. Njezin bijeg je kupovanje vremena, postavljanje filtera na odnos koji se treba, dok su sudionici razdvojeni, razbistriti. Ona odlazi na Kosovo, a njezina velika ljubav, profesor mentor na hladni uređeni sjever. U sklad Danske. Njih dvoje ne samo da se prostorno razdvajaju na dijametralno suprotne strane, oni biraju, ili zaslužuju,  i posve drukčija okruženja u kojima će razmisliti o svojoj vezi i njezinoj budućnosti. Same lokacije i konteksti unaprijed – ako tekst čitamo kao fikciju – sugeriraju čitatelju ishod veze. Profesor je otišao u zemlju uređene sadašnjosti nezabrinute za budućnost, a ona u prostore kojima se oduzima čak i prošlost. A onaj tko nema temelje nikada neće uspjeti sagraditi kuću.

Uz priznanje da je odlazak na Kosovo i određeni oblik samopomoći, autorica poseže i za produbljenjem spomenutog priznanja. Kad su jednom prigodom upitali velikog Ivu Andrića što iz svog života preseljava u svoja djela, on nije ni poželio prikriti zbunjenost. Slutim da je novinarima i kritičarima htio reći da na loše postavljena pitanja nema odgovora. Slutim i da je priželjkivao da ga jednog dana netko upita kako likovi, bića koja je maštom stvorio, djeluju na njegov stvaran život. Ako uopće pisci i poznaju nešto što bi se moglo opisati  stvarnim životom. Stoga mi se itekako važnima čine sljedeće rečenice, posebice finitna poslije koje dolazi upitnik („Zapamtite, vi ste na terenu i policajci, i zubari, i patolozi“. To je istina. Ništa ne smijemo obećavati obiteljima kako ne bismo napravili (nanijeli) još veću štetu u emotivnom i psihološkom smislu nego što su je već iskusili. Proživljena trauma budi samo negativno u ljudima; šok proživljavaju ponovno. Tko uopće pita kako će priče utjecati na istraživačku grupu?).

A članovi istraživačke muke, o kojima se mi čitatelji doista nikada ne pitamo, imaju svoje izmrvljene biografije, sakrivaju svoja puknuća (U ponedjeljak ću nazvati Ured vlade. Padaju presudne i životne odluke. Nikada ništa nisam molila, sve sam sama izborila. Tako će biti i ovoga puta. Samo da pri tome ne izgubim one, koje u životu najviše volim. Tada bih živjela kao polumrtvac: bez emocija, bez ljubavi, bez posvećivanja, bez pripadanja).

 

Autorica unosi podatke velike povijesti. Svjesna je da mora izgraditi konstrukciju u koju će ugraditi prave slike. Zbog toga se, na pojedinim mjestima, njezin diskurs pretvara u stručno navođenje središnjih podataka (Na Kosovu postoje tri najveće stranke: 1. demokratska stranka Kosovo – Hashim Thaci (uživa 30-postotnu potporu stanovništva; nacionalisti; desnica); 2- Alijansa za Kosovo; 3. Demokratska liga Kosova (LDK) – Ibrahim Rugova (ima najveće šanse da dobije izbore, koji se trebaju održati još ove zime, točnije 17.  studenoga 2001. godine); str. 31. Tri posrednika – Christopher Hill, Wolfgang Petritsch i Boris Majstorovskij – zastupala su Sjedinjene Američke Države, Europsku uniju i Rusiju. Madeleine Albrihgt osobno je sudjelovala u posljednjim danima pregovora, koji su trajali od 18. ožujka 1999. godine).  Nerijetko takve dijelove prate i bilješke ispisane ispod središnjeg teksta čime se naglašava objektivnost navedenog. Katkada se poseže i za dnevnim novinama i citiraju rečenice koje pojačavaju vjerodostojnost vlastitog iskaza o povijesti i politici (Danas počinjem citatom iz prištinskih dnevnih novina od 3. kolovoza 2001. godine: „Na Kosovu će ubrzo  početi privatizacija poduzeća, koja neće obuhvatiti velike sisteme od posebnog državnog značaja, kao što su Trepča, energetski sistem, željeznica i pošte. Prijelazni savjet Kosova ocijenio je da privatizacija može početi u 250 poduzeća na Kosovu, naglašavajući da će u procesu privatizacije biti korištena iskustva bivših socijalističkih zemalja, odnosno modeli koji su se pokazali uspješniji“).   

 

A kakve su to prave slike što ih treba ugraditi u čvrsti povijesni konstrukt? Priče su to o sitnim biografijama, o biografijama onih o kojima službena povijest šuti. Odslušano i izrečeno, Lukrecija preoblikuje u priče i time ostvaruje pravi učinak na čitatelja. Prenesenom kazivanju dodaje i osobnu reakciju pa se i tim postupkom iznova predstavlja bitno drukčijom od velikog broja drugih zapisivača s terena (Patila sam slušajući priču o čovjeku nasilno otetom na putu prema Donjoj Brnjici, kada je pokušao obitelji donijeti brašno. Spasile su ga doslovno vunene čarape, pod čijim je pritiskom popustio konopac na nogama, pa se u posljednji čas izvukao, bijegom kroz kukuruze. Ove su priče toliko teške da su usporedive s plamenim zmajem koji polako pali i guta ljudsku dušu. Pitanje granica ljudske izdržljivosti – netko se brani lažnom veselošću, netko kao ja pićem i tugom; U enklavi je bilo dobro iako je bilo prilično naporno. Posebno ću se sjećati scene s Jelicom, bivšom Miss kosova. Žena je zbog svih nesreća poludjela. Scena je djelovala nestvarno, kafkijanski…).

            U sve te zapise o drugima upisana je i vjera u snagu riječi, vjera u jezik i vjera u samu priču koja će, kao što smo uvodno govoreći naglašenim vlastitim ja i zapisali, najbliže svjedočiti o događajima koji su nam oduzimali živote, čak i onda kada su nas drugi ostavljali živima. Lažno nas pošteđujući.

Lukrecijina razmišljanja o priči i povijesti osobito su važan naputak koji čitatelja nagovara na uzimanje olovke i podcrtavanje, nagovara ga na čin koji su mnogi od nas već uputili prema odredištu zaborava (Povijest ljudskog života povijest je putovanja svakoga od nas od rođenja do smrti. Kad proučavamo povijest, uvijek čitamo nečije tumačenje i argumente. Potpuna povijest nikada ne bi mogla dokazati točnost pojedinog tumačenja. Svi mi možemo ispričati mnoge istinite pripovijesti o sebi odabirući pojedine dijelove svoga života. Ali, potpuna bi ih povijest poništila i pokazala da nismo zlikovci ni sveci, nego tek tragači).

Zapisi s Kosova stilski su ujednačeni. Kraj dana redovito završava sentimentalnom slikom, nostalgičnom refleksijom (Jesmo li tu zbog ravnoteže među zvijezdama ili dio romana, ipak, pišemo sami. Tko zna…), ili prepoznatljivim stihom autoričina omiljenog pop stava ili kantautora. Doživljeno često provocira sjećanje na djetinjstvo. Od viđene muke treba se sakriti u sigurnost vlastitih upamćenih nježnosti (Ljubav, na sreću ili na žalost, ne možeš kupiti. Vuče te za rukav, lomi, a ti se savijaš poput trske pod njenim naletima. Prave ljubavi samo osjećaš, nikada ne brojiš i ne uvjetuješ. Kao moja baka i ja – jedino bih za nju bezuvjetno sve napravila. Bez ikakvog razmišljanja. Znam da bi i ona za mene dala život i dušu).

 

*

Jedan Dnevnik s Kosova, jedne krhke svjedokinje koja je pristala osobni nemir blažiti na nesvakidašnjem putovanju natopljenom teškim pričama o ljudskim sudbinama, zasigurno se neće – kad minu desetljeća – naći na popisu ostavljene privatne imovine. Neka ljubazna činovnica, sa završenim pravom,  neće imati tu sreću da svojoj kolegici zapovijedi Piši, jedna knjiga Lukrecijina naslova Dnevnik s Kosova, piši jedna… I bolje je da je tako. Tješim sada, priznajem, vlastitu biografiju. Lukrecija je prepoznala pravi trenutak objavljivanja zapisa. Nakon što je prošlo dovoljno vremena od povratka, dovoljno godišnjih doba da se stiša srce i umire rečenice, sjela je i pribilježeno preoblikovala. Sebi je mnogo toga pojasnila, nas čitatelje obavijestila i poučila, a bližnjima i potomcima darovala na pamćenje svoje  najvažnije ja, ono o kojem je do sada pred njima, zasigurno, šutjela. Ja koje će im, kao istinsku vrijednost, ostaviti u naslijeđe.

Iznizali smo rečenice, a moglo je sve stati u samo jednu jedinu: Za sebe, za nas i za one koji će doći poslije nas.

 

Julijana Matanović

 

Kategorije
Knjige

GRIZEM Barbara Baždarić

grizem video

GRIZEM

Barbara Baždarić

Poezija

Uvez: Meke korice

Br. str: 96

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

Zadnja korica GRIZEM

 

Kategorije
Knjige

KNJIŽEVNI OGLEDI Ljerka Car Matutinović

književni ogledi video

KNJIŽEVNI OGLEDI

Ljerka Car Matutinović

Književne kritike

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 138

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

 

PREDGOVOR

 

Književni ogledi je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju objavljuje nakladnička kuća Biakova. Autorica je poznata i plodna književnica: pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica. Prethodne su knjige kritika: Vijenac odabranih (2013), Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjigu (2018). Za Vijenac odabranih autorica je dobila prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenu 2013.

Kategorije
Knjige

KRALJEVSTVO ZA KNJIGU Ljerka Car Matutinović

kraljsvstvo za knjigu front 3d

 

KRALJEVSTVO ZA KNJIGU

Ljerka Car Matutinović

Kritike

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 124

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,65 €)

 

PREDGOVOR

Kraljevstvo  za  knjigu  treća  je  knjiga  književnih kritika naše istaknute i iznimno plodne književnice: pjesnikinje, prozaistice, književnice za djecu, esejistice, prevoditeljice i urednice Ljerke Car Matutinović.

Ljerka Car Matutinović pored svojih mnogobrojnih napisanih i objavljenih djela: romana, pjesama, itd., objavila  je  više  od  četrdeset  knjiga  od  toga  dvadeset zbirki pjesama. Također kontinuirano prati od 1961. godine književno stvaralaštvo suvremenih autora, te objavljuje  recenzije,  prikaze  i  osvrte  o  njihovim knjigama u mnogim novinama i časopisima (Forum, La Battana, Impegno 80, Most, Republika, Književna republika, Nova Istra, Književna Rijeka, Vijenac, Diwan (BiH) i dr.).

Nakladnička  kuća  Biakova  objavila  je  već  dvije knjige  književnih  kritika  Ljerke  Car Matutinović: Vijenac odabranih (2013) i Umjesto samoće (2014). Kraljevstvo za knjigu im se pridružuje. Za Vijenac odabranih autorica je dobila prestižnu Nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika.

Tekstovi u knjizi Kraljevstvo za knjigu odabrani su među Ljerkinim ogledima iz dvotjednika Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost koji su objavljivani od 2014. do 2018. g. Izbor je razvrstan u dvije cjeline – poezija i proza.

Prikazi knjiga poredani su abecednim redom autora.

Knjiga ima i kazalo osobnih imena kako bi se čitatelj brže i lakše snalazio i dobio obavijest o autorima koji su u knjizi obrađeni ili spominjani.

Ljerka iznimno vješto i promišljeno bira naslov svakog svog teksta. Tako je i naslov knjige Kraljevstvo za knjigu snažan i višeznačan, sugerira koliko značenje knjiga ima u Ljerkinom životu i koju poruku želi poslati javnosti. Podsjeća, koju ulogu je knjiga imala u povijesti naše kulture, ali i opominje što gubimo gurajući knjigu na margine.

Kraljevstvo za knjigu uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika: Umjesto samoće i Vijenac odabranih pruža značajan prikaz književnoga života kod nas u zadnjih nekoliko desetljeća.

Autorica i dalje (redovito i ustrajno) prati stvarala- štvo suvremenih autora, suptilno bira i s nadahnućem promišlja knjige raznih žanrova po njihovoj vrijednost, a ne po afirmiranosti autora. Knjigama prilazi pomno, uvažavajući   autora   i   analitički   pišući   o   bitnom   u njihovom   stvaralaštvu,   pomažući   im   kako   pronaći vlastiti put u oduhovljenim prostorima kreativnosti.

Kod autorice se osjeća opčinjenost riječima i mislim da zato svi tekstovi Ljerke Car Matutinović odišu lakoćom pisanja.

Njeno obrazovanje i vještina uživljavanja u tekstove drugih autora očituje se i u ovim njenim ogledima.

Ljubav prema knjizi i humanost su osnovne vrijednosti u njenim književnim prikazima.

Ovom knjigom književnih kritika Kraljevstvo za knjigu, Ljerka Car Matutinović kao vrsna kritičarka, uvelike  pridonosi  razumijevanju  suvremene  hrvatske književnosti.

Zorka Jekić

 


 

POGOVOR

KRALJEVSTVO ZA LJERKINU KNJIGU

Kad  suvremena  hrvatska  pjesnikinja,  prozaistica, književnica za djecu,  esejistica  i  prevoditeljica  Ljerka Car   Matutinović  poput  Ricarda   III.   u   neka   davna vremena, u naslovu knjige zavapi Kraljevstvo za knjigu, ne preostaje nam ništa drugo nego posegnuti za tim štivom i otkriti što se krije među njegovim koricama. Ovo najnovije djelo autorice rođene u Crikvenici koja je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala hrvatski i talijanski jezik s književnostima, još je jedan uspješni nastavak niza njenih književno- kritičkih proza u koji pripadaju: Odjeci pjesničke riječi, razgovori s književnicima, 1991., Hrvatski pjesnici (Školska antologija), 2006., Vijenac odabranih, 2013., (Nagrada  Julije  Benešić),  te  knjiga  Umjesto  samoće, 2014.

Svestrana književnica koja je čitav život posvetila pisanju i koja je članica Društva hrvatskih književnika od 1975., poznata je pjesnikinja s dvadeset objavljenih zbirki (tri su na čakavskom narječju). Također je autorica proza za odrasle poput djela Ljubavni jadi Ružice Trnoružice, 1986., Mirakul zvan Ljubav, 2006. ili izabranih priča Život bezbrižan i lepršav, 2016., kao i uspješnih knjiga za djecu ističem roman MA i LU, 1988., 1990., Sve niče iz priče, 2000. i Duplići MA i LU, 2015.

Kao prevoditeljica, s talijanskog je na hrvatski jezik prevela niz knjiga poznatih pisaca za djecu kao što su primjerice: Nosorog Alberta Moravije, Putovanje plave strijele i Čipolino Giannija Rodarija te Pinokio Carla Collodija. Od djela za odrasle izdvajam Boccacciov Dekameron, izbor iz 2002., knjigu Ususret renesansi (Dante, Petrarca, Boccaccio), 2003., i onu Dante, Petrarca, Boccaccio. Izbor iz djela koju je prevela i priredila 2016.

Uz sve to valja istaknuti i činjenicu da je Ljerka Car Matutinović dobitnica brojnih nagrada u Hrvatskoj i Italiji,  da  je  cijenjena  i  priznata  i  kod  kuće  i  u inozemstvu, te da su joj djela prevedena na desetak stranih jezika.

Uz takav, gotovo renesansni životopis kojim je obogatila ne samo našu književnu scenu nego i kulturu općenito, Ljerka je više nego kompetentna dati sud o pojedinom djelu. Ovom prigodom nije naodmet spomenuti da je upravo ona jedna od naših najznačajnijih književnih kritičarki (premda se u posljednje vrijeme učestalo  tvrdi  da  u  Hrvatskoj  više  nema  književne kritike, odnosno da nema „prave“ književne kritike (riječ „prava“ vjerojatno se odnosi na isticanje onoga što je u nekome djelu loše i prešućivanje onoga dobrog). I sama radije poklonica dobronamjernog prikaza nekoga djela nego kritičkog „pokapanja“ autora, Ljerku smatram doajenom književne kritike, budući da od 1961. godine u brojnim časopisima objavljuje književne kritike, književne   interpretacije   i   eseje.   Njezini   sažeti,   ali znalački prikazi u Matičinom listu “Vijenac“ postali su obavezno štivo za svakoga tko se želi informirati o suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji. Tekstovi prikupljeni u ovoj knjizi koju je uredila Zorka Jekić a objavljuje zagrebačka nakladnička kuća Biakova d.o.o. uz  sunakladnišvo  Gradske  knjižnice  Crikvenica, preuzeti su iz njene kolumne u „Vijencu“. Sabrani na jednom mjestu na ovakav, i vizualno zanimljiv način, još snažnije naglašavaju značaj djelovanja naše vrsne i vrijedne književnice koja ne radi samo za sebe nego svojim viđenjem njihova stvaralaštva, potiče i kolege.

Ovo istinsko književno kraljevstvo podijeljeno je na dva dijela. Jedan se odnosi na poeziju, a drugi na prozu. Na   stotinjak   stranica   obuhvaćena   su   djela   16-tero pjesnika i 13-tero prozaika, uglavnom suvremenih. Radi se o značajnim imenima koja, svako na svoj način, daju obol hrvatskoj književnosti. Tekstovi su poredani po abecednom nizu prezimena autora, a vremenski obuhvaćaju razdoblje od 2011. do 2018. godine, što je prilično široki raspon u našoj bogatoj književnoj produkciji. Autori se razlikuju po godini rođenja, stilu pisanja, jeziku, motivima…

Prvi tekst u ovj knjizi posvećen je Borisu Domagoju Biletiću i njegovoj pjesničkoj zbirci Zato što vrime ne prolazi. Ljerka prije svega naglašava pjesnikovo zanimanje za Eros i Thanathos, analizira njegov odnos prema vremenu i njegovoj prolaznosti, razmišljanje o svrsi života, samoći, ljubavi… Kod pjesnikinje Božice Brkan u knjizi Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka osobito je naglašena mukotrpna sudbina žena u ovome nemilosrdnom globalističkom svijetu u kome se uglavnom juri za novcem, a sve se manje gleda nečija duša.

Osim tematike i motiva, predmet zanimanja Ljerke Car Matutinović vrlo je često jezik odnosno, narječje pojedine  poetike.  U  razumijevanju  nekoga  djela  ona nema problema bliski su joj i ča, i kaj, i što. Pjesnik Tomislav Domović u knjizi je zastupljen zbirkom Imperativi, portugalska pjesnikinja Florbela Espanca Izabranim sonetima, a mladi i perspektivni Goran Gatalica pjesničkom zbirkom naslovljenom Kozmolom. Car Matutinović ističe Domovićev uspješan ulazak na višeglasnu scenu hrvatske suvremene lirike, kod portugalske pjesnikinje hvali čudesnu ljepotu stihova, ali i  vještinu  prevoditeljice  Meri  Grubić  Videc  koja  je sonete autorice rođene 1894. približila suvremenom čitatelju na najbolji način, to jest, ponovno stvarajući to djelo na drugome jeziku. U Kozmolomu Gorana Gatalice znakovito    se    isprepliću    pjesnikova  fantazija  i metaforičnost s astralnim svijetom i objektivnim sagledavanjem stvarnosti. U prikazu knjige Drage Gervaisa  Lepe  besedi  u  kojoj  je  pjesme  odabrao  i pogovor napisao Boris Domagoj Biletić, posebno su istaknuti „maštoviti zavičajni impulsi“, socijalna osjetljivost  te  čakavski  stih,  a  kod  koprivničke pjesnikinje Maje Kušenić Gjerek opčinjenost ljepotom riječi i mistični odjek ljubavi što je razvidno u Majinoj zanimljivoj zbirci Druga tišina. Pristup autorskom djelu i njegova analiza još su nešto što osobito cijenim kod Ljerke u ulozi kritičarke. Naime, ona ista prema svima – bilo da se radi o etabliranim autorima (pa i klasicima) ili o početnicima koji tek kroče u književni svijet, njezin je stav isti. Uvijek nastoji izvući ono najbolje. Primjerice, književni  prvijenac  Vesne  Markulin-Dye,  pjesnikinje koja je trideset godina provela izvan naše zemlje, većinom na engleskome govornom području, naslovljen Lice uz prozor, Ljerka Car Matutinović smatra „činom stvaralačke samosvojne svijesti“.

Od pjesnika u ovoj su knjizi zastupljeni i Davor Grgurić sa zbirkom Zalog sidrenja, Dunja Kalilić sa zbirkom Rič te zove, pisma Snivaju li pupoljci, Željko Knežević s djelom naslovljenim Dom za pčele samice te Miroslav S. Mađer i njegova Izabrana djela. Kod Grgurića se naglašava pjesnička samoća i motiv mora kao metafore života, kod Dunje Kalilić dvostruki život između    stvarnosti    i    imaginacije,    kod    Kneževića pjesnikovo traženje čovjeka i onoga lijepog u životu, kod Mađera svojevrsni lirski monolog kojim se pjesnik suprotstavlja svemu lošem što ga okružuje te zlu koje vlada svijetom. Nadalje, susrećemo se sa zbirkom haiku poezije  Cvjetane  Miletić  Merlići  suncen  natikani pisanom  na  čakavici,  te  s  osebujnom  lirikom  Josipa Sanka Rabara koji se u zbirci Molitve s ruba, Molitve grešnika i marginalaca obračunava sa svijetom. Božica Pažur autorica je knjige Kulturnoanimalistički aspekti suvremenoga kajkavskoga pjesništva i „imaginativno obuzeta otkrivanjem bliskosti u spoju imaginacije i memorije“, dok zbirka Sonje Zubović Samo se vjetar smiješi, prema mišljenju autorice ove knjige, odražava želju za otkrivanjem čarolije života.

Ukratko, u prikazima čija je tematika (uglavnom) suvremena hrvatska lirika, Ljerka Car Matutinović pokazala je vrsno poznavanje naše poezije. Nadalje, kod svakoga je od odabranih autora uistinu naglasila ono najbolje i najzanimljivije u pojedinom djelu te najznačajnija  obilježja  njegova  stvaralaštva.  Čitatelje vrlo blagonaklono upoznaje s bogatstvom tema i motiva, ali i s poetskom umješnosti zastupljenih književnika.

U dijelu koji obuhvaća prozu suvremenih hrvatskih autora, Ljerka se posvetila čitanju i analizi uradaka četrnaestoro autora, knjiga pripovijesti i romana. Tako knjiga pripovijesti  Julijane  Adamović  Glineni  anđeli uglavnom obrađuje tematiku zločina i užasa koji su se, nažalost, dogodili ne tako davno i ne tako daleko od nas. Bogdan Aranutović autor je kratkih lirskih prikaza naslovljenih Boje seoskog sladoleda, također posvećenih događajima iz Domovinskog rata, dok Suzana Bosnić Majcenić u proznim sastavcima u djelu Tolba opisuje nepostojeći grad u kojemu caruje tjeskoba. Nešto su optimističnije pripovijesti Mirjane Buljan prikupljene u zbirci Apsirtov pupak možda zato jer su, budući da se nastavljaju na fabulu iz starog vijeka, prema mišljenju autorice, nekako bajkovite. Za knjigu Fildešpanja autora Albina Crnoborija, Car Matutinović ističe da na 338 stranica „promiče život“. O smislu života razmišlja pak Franjo Deranja u knjizi zavičajne tematike BubadeStruktor, a Jasminka Domaš u romanu Izabrana: Edith Stein govori o tragičnoj sudbini Edith Stein (1891. – 1942.) rođene u ortodoksnoj židovskoj obitelji.

Tajana Obradović u romanu Akustika tišine piše o sudbini djevojke Nore koja žudi za slobodom življenja i na kraju zbog svoga buntovništva biva zatočena u psihijatrijsku kliniku, premda pravih razloga za to nema. U romanu Mornareva žena Adam Rajzl se većinom posvećuje problemima u našoj zemlji i analizom društva, no priča je zapravo ljubavna.

U knjigu su također uvršteni zapisi književnika i prevoditelja   Ive  Runtića   koji   u   svojim   putopisnim promišljanjima naslovljenim Putovanje i pisanje vješto spaja opise putovanja s vlastitim utiscima. Također, tu je i  prikaz  djela  nedavno  preminulog  Jože  Skoka Garestinski hortus verbi, Varaždinska hrestomatija, odnosno drugi dio književno-znanstvenog projekta Garestinski panopticuum u kojemu poznati književni kritik, esejist, književni povjesničar i antologičar odabire 68 značajnih imena hrvatske književnosti od vremena Ilirskog preporoda do danas. Miljenko Stojić u knjizi Cvrk-Cvrk donosi priče objavljene u dječjem listu Cvitak u razdoblju od 2012. 2014. godine. Pjesnik, publicist i franjevac, Stojić razvidno promiče kršćanske vrijednosti i prenosi svoja iskustva na mlađe naraštaje.

Niz zanimljivih prikaza završava tekstom o knjizi koprivničkog autora Darka Pere Pernjaka American Bob kojega, kako naglašava naša autorica osobito zanimaju „…gubitnici, autsajderi i njima slične transformacije“.

Dakle, vezano uz prozne uratke, zaključujemo da su obuhvaćene različite književne vrste od zbirki pripovijesti, preko romana i putopisa, do književno- znanstvenih i poučnih djela.

Kao i u prethodnim knjigama slične tematike, i u ovome se djelu marna i savjesna Ljerka Car Matutinović pobrinula odabrati cvijet naše aktualne književnosti, pozorno pročitala mnoštvo   raznovrsnih   poetika   i tekstova,  izrazila  svoje  mišljenje  i  donijela zaključke koje čitatelj može, ali i ne mora prihvatiti.

Tako je; ne moramo se složiti sa svim tvrdnjama naše autorice, ali sigurno je da smo mi koji smo pročitali ovu knjigu punu iscrpnih prikaza značajnih djela modernih hrvatskih književnika, jedinstveni u mišljenju da je ona iznimno vrijedna. Između ostaloga i zbog toga jer ju je, na radost sadašnjih i budućih čitatelja, napisala ozbiljna, načitana i dobronamjerna književna kritičarka.

Željka Lovrenčić

 

Kategorije
Knjige

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO. Antonio Karlović

antonio karlovic videor

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO.

Antonio Karlović

Poezija

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

 

 

 

STAMENI PATOS ANTONIJA KARLOVIĆA

Mladi pjesnik Antonio Karlović pojavio se s debitantskom zbirkom Tijela. Stepenice. Siromaštvo. Sam naslov progovara o zbirci prije nego je otvorimo. Taj bitan trenutak učitavanja dojmovnog signala u tekst bitan je za njegovu recepciju. Naime, Karlović u naslovu osviješteno koristi pomalo arhaični stilski postupak ekspresivne sintakse; parcelaciju. Kad kažem arhaični, pomišljam na suvremenost poetičkog ozračja koje preferira dug stih i narativnu sintaksu zbog poplave poetskih izričaja stvarnosnog prosedea. Parcelacija je stilski postupak kojim se uvelike ritmizira i značenjem zasipa poetski izričaj i signalizira putanja u kojoj možemo očekivati i same stihove pjesama. U skladu s osebujnim razvojem ekspresivne poetske sintakse, Karlović pribjegava kratkim stihovima, strofičnosti, jednostavnim poetskim rečenicama i elipsama. Njegov unutarnji poriv za izrazom (kako to gordo ili možebitno patetično zvuči) rezultirao je dosljedno složenom poetskom fakturom i ujednačenjem stilskog i semnatičkog signala. Ta je unaprijed ispunjena postavka silno pohvalna s obzirom da se radi o mladom pjesniku koji je već prepoznat i pohvaljen na književnim natječajima, a i objavljen u važnim tuzemnim književnim publikacijama. Ono što plijeni pažnju iznimna je konzistentnost rukopisa na formalnoj i sadržajnoj razini. Rukopis se ne dijeli u cikluse i ne smjenjuju se dojmovne i   značenjske   postave,   već   se   zastorom   prikrivena   u rukama  čitatelja  i  kritičara  nadaje  zbirka  koju  možemo proglasiti pjesničkom knjigom. Pjesma za pjesmom nižu se stranicama i ostavljaju dojam formalne gotovosti, a sadržajnog ostavljanja prostora za nove mogućnosti. Koherentna poetska knjiga svojevrstan je intimni dnevnik Karlovićeva subjekta koji se nadaje velikom iskrenošću, nepatvorenošću, rječitošću i govornošću i nadasve svježinom izraza. Intimni je dnevnik zauzeo koordinate predmetnog polja ispovjedne i refleksivne lirske tematike. Namjerno naglašavam ove razlike (koje sam istaknuo i u nekim svojim posljednjim teorijskim radovima) jer se u ispovjednom modusu Karlovićev subjekt odnosi prema vlastitosti sebe kroz iskustvenost i (kvazi)biografičnost, dok se u refleksivnim pjesmama on okreće sebi i svijetu u ponešto općenitijem, Univerzalijama okrenutom govoru. Iskrenost i nepatvorenost poetskog govora predmnijevaju ispovjedni izričaj, dok su rječitost i govornost više oni iskazi refleskivne matrice.   U   ispovjednom   predmetnom   polju   sadržana je autolegitimacijska i intimistička tematika. Subjektov autolegitimacijski govor sazdan je od snažne doživljajnosti i  dubokog  osjećanja  sebe  kao  individue  u  empirijskom i literarnom prostorvremenu (snažno se ističu pjesme Zaborav i Ljeto kad sam obrijao glavu). U intimističkoj tematici nalazimo više diskurzivnih mogućnosti (partnerski odnosi, siromaštvo, obitelj, prijateljstvo), no na svakom je od navedenih tematskih fonova Karlovićev subjekt usmjeren na izravno posredovanje lirske situacije i snažnu autoanalizu. Spomen   rubnih   životnih   situacija   oblikuje   ispovjedno polje  američke  poezije  prve  polovice  20.  st.  i  nadaje  se kao diskurzivna točka posredovanja takvog iskustva, tvrdi Deborah  Nelson.  U  tom  kodu  izdvajam  siromaštvo  kao dominantno polje (briljantne pjesme Pad i Glad). U području obiteljskih memorabilija toplo se posreduje lirska blizina i sjetnost (Stara kupaonica, Njemačka). Jako je zanimljiv splet diskurzivnih relacija u intimističkom ljubavnom ispovjednom  području.  Obraćanje  lirskom  ti  (djevojci) koje često rezultira glasonom tišinom subjektovih jecaja često se zbiva u zonama neprekidnosti semantičkih signala iz polja subjekta u polje objekta. Njihova nemogućnost spajanja stvara ponor koji se lirski sublimira. Nekorektno i površno bilo bi kazati da Antonio Karlović piše ljubavnu liriku iz potrebe prevladavanja stvarnog iskustva, već da se oblikovanje njegova subjekta u naplavinama emotivnog mora zapravo zbiva u tim relacijama kao što i sam objekt često potiče autoanalitičku seansu. Izdvojio bih po svom sudu estetski i poetički najuspješnije pjesme. To su: Što da se radi s rukama, Čaša, Veljača. Refleksivno predmetno polje ističe se autoanalitičkim perivojima koji se zbivaju kroz prvo lice jednine (Nepospremljen krevet) ili objektiviranje subjekta (Snijeg, Vlakovi). Uslijed samorefleksije Karlović se okreće nekom općepoznatom motivu (ne općem mjestu) koji oblikuje na eteričan, prohodan i svjež način zadržavajući svijest o općeljudskom snatrenju. Ispovjedno i diskurzivno lirsko iskustvo skupljaju se kao mladi med u nebeskim košnicama i pokazuje izvjesne sličnosti u inspiracijskim i literarnim impulsima. Osnovna je sličnost jasan jastveni govor (o sebi ili objektu), druga leksička reduktivnost, a treća transparentnost posredovanja unutarnjeg subjektova svijeta. Navedene se karakteristike izvijaju preko prošivnog boda vlastitosti koja se očituje patosom kao dominantnom strategijom lirske rekonstrukcije subjekta i svijeta. Danas bi takvu karakteristiku kritičari suvremenijih shvaćanja odbacili kao zastarjelu zalihost, no ja mislim da se u njoj upravo krije snaga prvotnog govora i to pogotovo kad je riječ o mladom pjesniku. Predmnijevati je da će Antonio Karlović u budućnosti sazdati jednu posve britku, autonomnu ispovjednu poetiku koja će pronaći svoje mjesto i svoj pečat u horizontu najmlađeg hrvatskog pjesništva.

 

Tin Lemac