Kategorije
Knjige

OTIĆI Tahar Ben Jelloun

otici 1

OTIĆI

Tahar Ben Jelloun

Roman

Uvez: Meke korice

Br. str: 272

Format: A5

Maloprodajna cijena 70,00 kn (9,00 €)

Moj prijatelj iz Kameruna, Fla­ubert, kaže „dolazim“ kad odlazi i „zajedno smo“ kad se od nekog ra­staje. Način da se opovrgne sudbi­na. U ovom romanu, oni koji odla­ze ne misle se vratiti, a kad se od nekog oproste, to je zauvijek. Flau­bert, koji je u školi proučio nekoliko stranica Gospođe Bovary, obećao mi je da će pročitati cijeli roman za velikih praznika, kad bude stigao.

 

BILJEŠKA O PISCU

TAHAR BEN JELLOUN rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohammed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirka Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971.
Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut.
Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La Nuit sacrée – Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska.
Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti (2001.), od kojih su najpoznatiji: L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacrée – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska i Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenosti odnosa muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke, imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti.
Premda danas živi i stvara u Francuskoj Tahar Ben Jelloun ne zaboravlja svoje mediteransko podneblje. Ono je med njegovih romana. Samotno zatočeništvo, Ludi Moha, mudri Moha, Molitva za preminulog, Javni pisar, Dijete od pijeska… svaki su za sebe odijek marokanskih legendi, himna skromnima njegove rodne zemlje. Štampa je očarana tim istočnjačkim vjetrom koji nosi čitaoca na pučinu ispred Tangera ili u medinu u Fezu, zemlju koja je sputana običajima iz drugih vremena.
Piše i o temama koje tište suvremeni svijet Le racisme expliqué a ma fille – Rasizam objašnjen mojoj kćeri (document – 1998., 1999., 2004.) i L’Islam expliqué aux enfants – Islam objašnjen djeci (essai – 2002.) koji je preveden na 25 jezika od kojih i esperanto.

(Z. Š. B.)

Od istog autora u izdanju Biakove, d.o.o.
Tahar Ben Jelloun: Dijete od pijeska, 2005.
Tahar Ben Jelloun: Sveta noć, 2005.
Tahar Ben Jelloun: Rasizam objašnjen mojoj kćeri, 2006.
Tahar Ben Jelloun: Islam objašnjen djeci, 2006.
U pripremi za 2007.prijevod djela:
Tahar Ben Jelloun: Partir, Gallimard, Paris 2006.

„Roman ovog suvremenog marokanskog pisca, koji već tridesetak godina živi u Parizu, neskrivena je socijalna kritika današnjeg marokanskog društva u kojem su mladi obrazovani ljudi, živeći na rubu socijalne bijede, prisiljeni potražiti izlaz u emigraciji. Glavni lik je dvadesetčetverogodišnji mladić Azel, privlačna izgleda, koji sa sveučilišnom diplomom studija prava i međunaroodnih odnosa svaštari i doslovno životari, hraneći se opsesivnom i silovitom mišlju da pobjegne u Evropu u potrazi za uvjetima dostojnim čovjeka. Nakon svih bezuspješnih pokušaja dobivanja vize, izlaz će pronaći u Španjolcu Miguelu Lopezu, profinjenom homoseksualcu, kojemu će, unatoč vlastitim uvjerenjima, morati postati ljubavnik kako bi imao priliku živjeti izvan Maroka… Kao i u svojim drugim djelima, esejima, kritikama, raspravama, autor se i ovdje bavi pitanjem ljudskih prava, posebno rasizmom i diskriminacijom, gdje, oštro kritizirajući društvo, progovara o onima lišenim slobode i ljudskog dostojanstva, poniženima i obespravljenima.“
U romanu Partir-Otići 2006., koji je sada dostupan i u hrvatskom prijevodu susrest ćete petnaestak likova koji predstavljaju susret Afrike i Evrope, a dijelom i Azije sa svim problemima emigracije, imigracije, prilagodbe i izgona. Radnja se uglavnom odvija na relaciji Maroko-Gibraltar-Španjolska, a sudbina koja prati ekonomske emigrante bit će razumljiva i našim čitateljima jer migracije nisu poštedjele ni nas. Tahar Ben Jelloun rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohamed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirku Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971.
Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut.
Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La nuit sacree -Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska.
Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, Mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), od kojih su najpoznatiji. L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacree – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenom odnosu muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke,imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti.

 

 

Kategorije
Knjige

DNEVNIK S KOSOVA Lukrecija Lara Vrnoga

DnevniksKosovavideogif

DNEVNIK S KOSOVA

Lukrecija Lara Vrnoga

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 108

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

 

Za sebe, za nas i za one koji će doći poslije nas

 

Na uglu dviju trešnjevačkih ulica nalazi se bilježnički ured. Vlasnici moje biografije – oni što nepozvani vuku konce otporne i na studen i na vlagu – često me usmjeravaju prema njemu. Zakazuju termine i masnim slovima  – na pozivima uobičajenog formata i površine – ispisuju razloge. Jezik kojim se služe hladan je, ali – istina  – visoko stručan. Pošiljateljima je najvažnije da sintagmu  predmet rasprave učine dovoljno vidljivom. Pomišljam kako bi se predmet rasprave možda mogao preimenovati u temu susret rođaka koji se nisu vidjeli godinama. Tim činom pretvorbe, u mom osobnom rječniku, odlazak bi mi postao podnošljivijim. Ostvarila bih nježno i krhko pravo da na sve gledam kao na ulomak iz još uvijek nenapisanog obiteljskog romana. Možda tuđeg, možda i svog vlastitog.

            Na ulaznim vratima redovito zastanem. Ukočim tijelo. U tim se trenucima moje krvne žile pretvaraju u poligon na kojem će upravo započeti još jedna poznata natjecateljska utrka. A ja, kao i pola stoljeća do sada, znam kako neću imati snage dotrčati do cilja. Samo nekoliko decimetara u blizini završne točke spotaknut ću se na kamenčić postavljen na stazi koju su – oni koji brinu da pozivi za ostavinske rasprave stignu na vrijeme – zaboravili održavati.  Činovnice su uvijek ljubazne. Nisam sigurna da li mi se smiješe zbog toga što mi prepoznaju lice, ili ćute moj strah. Ne bojim se ishoda dogovorenih točaka, ne zanima me tko će naslijediti obiteljsku kuću koju sam kao trogodišnjakinja napustila na samo nekoliko dana i u koju me više nikada nisu vratili, ne bojim se nabrajanja svega onoga što drugi nazivaju pokretnom ili nepokretnom imovinom. Plašim se samo lakoće kojom svi odreda, u uredu ukrašenom biljkom što je nazivaju drvo života, stavljaju  svoje potpise. Ne žele ni promisliti da to čine i u ime svojih predaka, ali i u ime svojih potomaka. I žalim, što u predmetu rasprave nema točke razno. Žalim što baš nikoga ne zanima tko je naslijedio očev strah od visine, ljubavni majčin nemir, pognuto držanje, ljubav prema priči i pripovijedanju. I nesretna sam što nitko nikada nije poželio da službenim pečatom ovjeri moj brzojav koji mi je ćaća Ilija poslao na dan kad sam doktorirala: Tebi se nema što ostaviti. Naslijedila si moju ljubav prema književnosti. Čestitam.

Od tada brojnima govorim, ili je točnije reći nastojim ih posavjetovati ili poučiti ih, kako će jednog dana iza nas  – kao najsnažniji dokaz našeg zemaljskog postojanja – ostati priča o nama. Ako se u njoj samo na jednom mjestu, uz imenicu čovjek, pojavi i pridjev dobar, naš je život – zaključit ćemo s neke nebeske visine – imao smisla. I bit ćemo radosni što će se opisni ukras, inače promjenljiva vrsta riječi, pred našim potomcima predstaviti okamenjen u svojoj stalnosti i pouzdanosti.

I kadgod u bilježničkom uredu zaplačem, jasno mi je da oni preko puta mene i uz mene, pomišljaju kako patim za ciglama, šumama, stambenim kvadratima, svim tim stavkama koje će se uskoro naći popisane u vlasničkim listovima nekih mojih rođaka. I šutim, ne objašnjavam. Rijetki bi razumjeli da su neispričane priče – koje sam još željela čuti izgovorene rečenicama mojih bližnjih – jedino ono za čim žalim. I kad bih se pod spomenutu točku  razno moglo navesti da su, primjerice, očeve interpretacije Andrićeve Proklete avlije ostavljene jedino i isključivo meni, prestala bih plakati.

Naivno sam vjerovala da imamo još puno vremena. Vidjela sam nas dvoje kako sjedimo u njegovoj sobi na 17. katu naselja Alipašino polje u Sarajevu i on mi, uz kavu i rakijicu, priča o hladnim noćima u Gračanici, o njegovim mladenačkim danima u Zenici, priznaje mi postojanje neke druge žene koja nije bila lijepa kao moja majka, ali je u odnosu muškarca i žene pokazivala puno više mudrosti. I voljela je sevdalinku, baš kao i on. Čula sam svoje vlastito pitanje Smijem li stari jednoga dana o tome pisati?, a on mi, nakon što je otpio još jednu gradačačku šljivu, kaže A ko ti brani? Vala, nije se ni rodio taj koji bi tebi – kad je srce u pitanju – i mogo išta zabranit? A onda je ćaćino vrijeme iscurilo. Priče su ostale neizgovorene. Potomci siromašniji. Moje je lice preko noći postalo zrelo.

 

*

Otrgnuti zaboravu, zapisati i ostaviti na pamćenje, jedina je prava lekcija iz imovinskog i nasljednog prava.

Lukrecija Vrnoga, autorica Dnevnika s Kosova je toga itekako svjesna. Četrnaest godina nakon što je završio važan dio njezine biografije, ona ga ispisuje; po bilješkama i po sjećanju. Ispisuje ga da bi stvari pojasnila sebi samoj i predstavila ih drugima. A ti drugi su i čitatelji koji će o autorici znati samo ono što im je ona ponudila kroz bilješku o sebi, ali i oni kojima ona u naslijeđe ostavlja priču o jednom dijelu sebe. Godine osobne povijesti premrežene su s važnim trenucima velike povijesti (Kosovo početkom ovoga stoljeća). Lukrecija je svjedok toga vremena. I to ne običan. Ona nije jedna od onih promatrača koji se svega dobro prisjeća samo zbog toga što živi u važnom povijesnom vremenu. Nije zavaljena u plišanu naslijeđenu fotelju građanskog stana, s papučama na nogama, novinama u rukama i tv prijemnikom na pravoj udaljenosti ispred svojih očiju. Lukrecija je svjedok s terena. Takvim iskustvom ostvaruje pravo na govor. Možda je premalo reći pravo. Usuđujem se naznačiti kako svjedokinja osjeća da je dužna o tome govoriti. Njezini dnevnički zapisi, strukturirani kao vjerodostojan dnevnik, neće se zasigurno naći u udžbenicima povijesti ni pod onom točkom koju bih rado – kao što sam na samom početku spomenula – uvela u bilježničke urede i u ostavinske rasprave, ali oni će u vremenima lažnih vrijednosti, namjerno iskrivljenih činjenica i surovih preusmjeravanja povijesti, govoriti katkada i više od objektivnih analiza ispisanih znanstvenim diskursom.

Uz sav popis stvarne povijesti, autorica nudi i osobnu žensku priču. Dušu teksta otkriva već u prvom zapisu: Na Kosovo smo svi skupa krenuli puni entuzijazma i vjere da možemo nešto napraviti, nekome pomoći. Prvenstveno samima sebi.  Druga citirana rečenica  (Prvenstveno samima sebi) predstavlja pravo autorsko ja. Ono je, znamo, vrlo često prisutno u suvremenoj književnosti, ali ne u naboju nalik ovom koje nam se sada nudi. Dnevnički zapisi vezani uz traumatične događaje kojima se kroji povijest, pa i onda kada su dani iz pozicije slabog svjedoka, najčešće ne govore o svjedoku samom. Takav svjedok zapisuje male stvari, opisuje nesreće ljudi o kojima će velika povijest jednoga dana šutjeti, komentira, opredjeljuje se, suosjeća. Međutim rijetko, jako rijetko, priznaje da iza želje za pomaganjem drugima, nesretnima i poniženima, stoji i nada da će tim činom pomoći i sebi samom. Odlazak na Kosovo istovremeno je i čin otvaranja srca za druge, ali i bijeg od vlastite stvarnosti. Lukrecijin bijeg nije pravi bijeg, doslovno ono čime se u rječniku materinjeg jezika objašnjava ta tužna imenica muškoga roda. Njezin bijeg je kupovanje vremena, postavljanje filtera na odnos koji se treba, dok su sudionici razdvojeni, razbistriti. Ona odlazi na Kosovo, a njezina velika ljubav, profesor mentor na hladni uređeni sjever. U sklad Danske. Njih dvoje ne samo da se prostorno razdvajaju na dijametralno suprotne strane, oni biraju, ili zaslužuju,  i posve drukčija okruženja u kojima će razmisliti o svojoj vezi i njezinoj budućnosti. Same lokacije i konteksti unaprijed – ako tekst čitamo kao fikciju – sugeriraju čitatelju ishod veze. Profesor je otišao u zemlju uređene sadašnjosti nezabrinute za budućnost, a ona u prostore kojima se oduzima čak i prošlost. A onaj tko nema temelje nikada neće uspjeti sagraditi kuću.

Uz priznanje da je odlazak na Kosovo i određeni oblik samopomoći, autorica poseže i za produbljenjem spomenutog priznanja. Kad su jednom prigodom upitali velikog Ivu Andrića što iz svog života preseljava u svoja djela, on nije ni poželio prikriti zbunjenost. Slutim da je novinarima i kritičarima htio reći da na loše postavljena pitanja nema odgovora. Slutim i da je priželjkivao da ga jednog dana netko upita kako likovi, bića koja je maštom stvorio, djeluju na njegov stvaran život. Ako uopće pisci i poznaju nešto što bi se moglo opisati  stvarnim životom. Stoga mi se itekako važnima čine sljedeće rečenice, posebice finitna poslije koje dolazi upitnik („Zapamtite, vi ste na terenu i policajci, i zubari, i patolozi“. To je istina. Ništa ne smijemo obećavati obiteljima kako ne bismo napravili (nanijeli) još veću štetu u emotivnom i psihološkom smislu nego što su je već iskusili. Proživljena trauma budi samo negativno u ljudima; šok proživljavaju ponovno. Tko uopće pita kako će priče utjecati na istraživačku grupu?).

A članovi istraživačke muke, o kojima se mi čitatelji doista nikada ne pitamo, imaju svoje izmrvljene biografije, sakrivaju svoja puknuća (U ponedjeljak ću nazvati Ured vlade. Padaju presudne i životne odluke. Nikada ništa nisam molila, sve sam sama izborila. Tako će biti i ovoga puta. Samo da pri tome ne izgubim one, koje u životu najviše volim. Tada bih živjela kao polumrtvac: bez emocija, bez ljubavi, bez posvećivanja, bez pripadanja).

 

Autorica unosi podatke velike povijesti. Svjesna je da mora izgraditi konstrukciju u koju će ugraditi prave slike. Zbog toga se, na pojedinim mjestima, njezin diskurs pretvara u stručno navođenje središnjih podataka (Na Kosovu postoje tri najveće stranke: 1. demokratska stranka Kosovo – Hashim Thaci (uživa 30-postotnu potporu stanovništva; nacionalisti; desnica); 2- Alijansa za Kosovo; 3. Demokratska liga Kosova (LDK) – Ibrahim Rugova (ima najveće šanse da dobije izbore, koji se trebaju održati još ove zime, točnije 17.  studenoga 2001. godine); str. 31. Tri posrednika – Christopher Hill, Wolfgang Petritsch i Boris Majstorovskij – zastupala su Sjedinjene Američke Države, Europsku uniju i Rusiju. Madeleine Albrihgt osobno je sudjelovala u posljednjim danima pregovora, koji su trajali od 18. ožujka 1999. godine).  Nerijetko takve dijelove prate i bilješke ispisane ispod središnjeg teksta čime se naglašava objektivnost navedenog. Katkada se poseže i za dnevnim novinama i citiraju rečenice koje pojačavaju vjerodostojnost vlastitog iskaza o povijesti i politici (Danas počinjem citatom iz prištinskih dnevnih novina od 3. kolovoza 2001. godine: „Na Kosovu će ubrzo  početi privatizacija poduzeća, koja neće obuhvatiti velike sisteme od posebnog državnog značaja, kao što su Trepča, energetski sistem, željeznica i pošte. Prijelazni savjet Kosova ocijenio je da privatizacija može početi u 250 poduzeća na Kosovu, naglašavajući da će u procesu privatizacije biti korištena iskustva bivših socijalističkih zemalja, odnosno modeli koji su se pokazali uspješniji“).   

 

A kakve su to prave slike što ih treba ugraditi u čvrsti povijesni konstrukt? Priče su to o sitnim biografijama, o biografijama onih o kojima službena povijest šuti. Odslušano i izrečeno, Lukrecija preoblikuje u priče i time ostvaruje pravi učinak na čitatelja. Prenesenom kazivanju dodaje i osobnu reakciju pa se i tim postupkom iznova predstavlja bitno drukčijom od velikog broja drugih zapisivača s terena (Patila sam slušajući priču o čovjeku nasilno otetom na putu prema Donjoj Brnjici, kada je pokušao obitelji donijeti brašno. Spasile su ga doslovno vunene čarape, pod čijim je pritiskom popustio konopac na nogama, pa se u posljednji čas izvukao, bijegom kroz kukuruze. Ove su priče toliko teške da su usporedive s plamenim zmajem koji polako pali i guta ljudsku dušu. Pitanje granica ljudske izdržljivosti – netko se brani lažnom veselošću, netko kao ja pićem i tugom; U enklavi je bilo dobro iako je bilo prilično naporno. Posebno ću se sjećati scene s Jelicom, bivšom Miss kosova. Žena je zbog svih nesreća poludjela. Scena je djelovala nestvarno, kafkijanski…).

            U sve te zapise o drugima upisana je i vjera u snagu riječi, vjera u jezik i vjera u samu priču koja će, kao što smo uvodno govoreći naglašenim vlastitim ja i zapisali, najbliže svjedočiti o događajima koji su nam oduzimali živote, čak i onda kada su nas drugi ostavljali živima. Lažno nas pošteđujući.

Lukrecijina razmišljanja o priči i povijesti osobito su važan naputak koji čitatelja nagovara na uzimanje olovke i podcrtavanje, nagovara ga na čin koji su mnogi od nas već uputili prema odredištu zaborava (Povijest ljudskog života povijest je putovanja svakoga od nas od rođenja do smrti. Kad proučavamo povijest, uvijek čitamo nečije tumačenje i argumente. Potpuna povijest nikada ne bi mogla dokazati točnost pojedinog tumačenja. Svi mi možemo ispričati mnoge istinite pripovijesti o sebi odabirući pojedine dijelove svoga života. Ali, potpuna bi ih povijest poništila i pokazala da nismo zlikovci ni sveci, nego tek tragači).

Zapisi s Kosova stilski su ujednačeni. Kraj dana redovito završava sentimentalnom slikom, nostalgičnom refleksijom (Jesmo li tu zbog ravnoteže među zvijezdama ili dio romana, ipak, pišemo sami. Tko zna…), ili prepoznatljivim stihom autoričina omiljenog pop stava ili kantautora. Doživljeno često provocira sjećanje na djetinjstvo. Od viđene muke treba se sakriti u sigurnost vlastitih upamćenih nježnosti (Ljubav, na sreću ili na žalost, ne možeš kupiti. Vuče te za rukav, lomi, a ti se savijaš poput trske pod njenim naletima. Prave ljubavi samo osjećaš, nikada ne brojiš i ne uvjetuješ. Kao moja baka i ja – jedino bih za nju bezuvjetno sve napravila. Bez ikakvog razmišljanja. Znam da bi i ona za mene dala život i dušu).

 

*

Jedan Dnevnik s Kosova, jedne krhke svjedokinje koja je pristala osobni nemir blažiti na nesvakidašnjem putovanju natopljenom teškim pričama o ljudskim sudbinama, zasigurno se neće – kad minu desetljeća – naći na popisu ostavljene privatne imovine. Neka ljubazna činovnica, sa završenim pravom,  neće imati tu sreću da svojoj kolegici zapovijedi Piši, jedna knjiga Lukrecijina naslova Dnevnik s Kosova, piši jedna… I bolje je da je tako. Tješim sada, priznajem, vlastitu biografiju. Lukrecija je prepoznala pravi trenutak objavljivanja zapisa. Nakon što je prošlo dovoljno vremena od povratka, dovoljno godišnjih doba da se stiša srce i umire rečenice, sjela je i pribilježeno preoblikovala. Sebi je mnogo toga pojasnila, nas čitatelje obavijestila i poučila, a bližnjima i potomcima darovala na pamćenje svoje  najvažnije ja, ono o kojem je do sada pred njima, zasigurno, šutjela. Ja koje će im, kao istinsku vrijednost, ostaviti u naslijeđe.

Iznizali smo rečenice, a moglo je sve stati u samo jednu jedinu: Za sebe, za nas i za one koji će doći poslije nas.

 

Julijana Matanović

 

Kategorije
Knjige

ISTO I DRUKČIJE Llilli Koci

isto i drugačije video

 

ISTO I DRUKČIJE

Llilli Koci

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 308

Format: A5

Maloprodajna cijena 157,50kn (21,00 €)

 

„DOBRI SE LJUDI UVIJEK DRŽE SKUPA“

Osvrt na roman Llilli Koci: Isto i drukčije

Roman autorice Llilli Koci Isto i drukčije slojevita je pripovijest o suživotu više naroda na jednom prostoru koji obilježavaju ista, ali i različita povijesna iskustva dugo-stoljetnog suživota. Prostor nije obilježen samo nacionalnim i jezičnim već i vjerskim razlikama, običajnim pravom i zakonodavstvom, kulturnim nasljeđem te posebno državno-političkim pokušajima nasilnog rješavanja problema. Okosnica romana zbiva se na državnom prostoru bivših Jugoslavija – stare unitarne kraljevine i nove socijalističke, federalne. Ključna mjesta zbivanja jesu Peć na Kosovu, Zagreb u Hrvatskoj te Zemun i Beograd u Srbiji. Tu su još zemlje u koje je životni put usmjerio osobe ovoga romana: Albanija, Italija, Francuska, Velika Britanija i gradovi: Tirana, Firenca, Pariz i London. Dakle, to je prostor u kojemu se odvija radnja, a vrijeme je, kako rekosmo, negdje od sredine tridesetih godina 20. stoljeća pa do suvremenih zbivanja u 21. stoljeću, dakle kojih osamdesetak godina burne povijesti na ovim prostorima.

Glavni je lik gospođa Sara, Albanka iz Peći na Kosovu, koja uključuje sve ostale osobe i događaje u vrlo napetu i životnu priču o zbivanjima na već naznačenim prostorima bivše Jugoslavije.

Znakovito je ime Sara, koje u sebi sadržava simboliku još od biblijske knjige Postanka. Sara na hebrejskom znači „plemkinja“. To je Abrahamova žena i polusestra (po ocu), koja će pod stare dane Abrahamu roditi sina Izaka, a on će, da bude žrtvovan, postati praotac brojnog izraelskog Izabranog naroda. I Sara iz ovoga romana osoba je iz albanskog naroda s Kosova, koja, kako će reći njezin drugi muž Miloš Vignjević, ima osobine smjelosti i hrabrosti, odvažnosti i neustrašivosti, ostajući vjerna sebi i ponajprije slobodna. Dakle, ona je prava plemkinja i u duhu i u ponašanju, strpljivo podnoseći nedaće koje život donosi, a svojom zauzetošću u društvenom životu djeluje povezujuće i pomirujuće među svojim narodom i narodima među kojima se kreće. U proturječnim situacijama zna uvijek naći najprikladnije rješenje i izlazi kao moralni pobjednik.

Njezino građansko podrijetlo za Kraljevine Jugoslavije dovodi je u središte političkog života na Kosovu. Nalazi se na svečanim primanjima kod bana Batona, a time se uključuje u društvo visokih državnih činovnika pristiglih na Kosovo da provode monarhističku politiku prema interesima vladajućih krugova u Beogradu. To je ipak ne priječi, naprotiv, da pomaže svojem narodu koji trpi državni teror službene vlasti.
Sarino aktivno sudjelovanje u toj političkoj igri, njezine veze i poznanstva i sa stranim političkim, ekonomskim i kulturnim predstavnicima, omogućit će joj da preko njih predstavi svoj narod i njegovu kulturu i običaje, ugledne žene iz svog naroda kroz povijest, ali i da uputi na nezadovoljavajući položaj tog plemenitog naroda. Tako ćemo u romanu i ne očekujući doznati tko su balisti, zatim burneše ili virdžine, žene koje se proglašavaju muškarcima da budu glava obitelji prema Kanunu, nikada ne stupajući u brak. Doznat ćemo što je Kanun – Zakonik Leke Dukagjinija, što je osveta u krvi ili krvna osveta, itd.

Dakle, upoznat ćemo ovdje mnogo nama nepoznatih činjenica o narodu čiji članovi žive među nama kao radišni i odgovorni radnici i suradnici. Upoznat ćemo što za Albanca znači besa, zadana riječ. Doznat ćemo o poštovanju žene i njezinu mjestu u obitelji.

Upoznat ćemo i desetak imena, mitskih i povijesnih, uglednih Albanki kroz povijest, počevši od mitske Rozafe i kraljice Teute pa preko sv. Anđeline Srpske, Albanke i supruge slijepog srpskog despota Stevana Brankovića, sve do današnjih dana, do vremena katoličke svetice Majke Tereze, kojoj je građansko ime Gonxhe Bojaxiju, a to ime Gonxhe na albanskom znači pupoljak i upravo se u ovom romanu pod imenom Pupoljak krije osoba Majke Tereze.

Poštujući Horacijevu misao zapisanu u Ars poetica u nekoliko riječi – in medias res, kojom hvali Homera što čitatelja na početku svog spjeva Ilijade uvodi u srž stvari, problema koji se u spjevu opisuje, autorica Koci svoju pripovijest započinje u Zagrebu, na Mirogoju, uz grob svoje junakinje Sare, gdje se susreću oči u oči prvi put u životu Miloš Vignjević, drugi Sarin muž, i njihov sin, fra Matej, za kojega Miloš nije znao jer mu je to zatajila Sara kad se trudna odselila iz Peći u Zemun i tamo rodila Mateja.

Taj susret oca i sina na Mirogoju autorica opisuje ovako:

„Voleo sam je ceo život. Voleo bih da sam imao smelosti i hrabrosti živeti kao ona, verna sebi, odvažna, neustrašiva i slobodna.

– Da. Doista je bila izuzetna žena – reče Matej.

– Poznavali ste je?

– Da. Bila mi je majka.

Muškarac iznenađeno pogleda u tamnosmeđi habit franjevačkog redovnika, pripasana bijelim konopom, na njemu privezana tri debela čvora, simbol zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti. Podigne pogled i susretne se sa zelenim prodornim očima fratra.

Matej izdrži njegov ispitivački pogled.

– Imate iste njene oči.

– Da, imam samo njene oči. Uvijek mi je govorila da sličim
na oca. Na vas, gospodine.“

Roman je pun poruka, uzrečica i mudrih misli iz Sarina zavičaja. Ovdje bih naznačio misli četiriju generacija žena izravne loze koje nam u romanu pruža autorica. To su prabaka Elizabeta (nona Beta), baka Roza, majka Sara i kći Karolina.

Elizabeta, nona Beta, kaže: „Ljudi u drugim ljudima prepoznaju ono što sami nose u sebi.“

Na primjedbu sina Adrijana: „Mama! Na čijoj si ti uopće strani?!“ Roza odgovara: „Nemam ja strane. Ja sam na strani života, sine!“

Sara će pak reći: „Mi samo želimo da se utvrdi istina i da se kazne zločinci.“

Karolina, vidjelica: „Mama, moj prijatelj kaže da će sve biti dobro.“

Daljnje razvijanje radnje vratit će nas na Kosovo u težak život, posebno kad su mnogi  stanovnici Kosova, bez obzira na vjeru i naciju, bili krivi što se ne uklapaju u politiku vlada u Beogradu. Upoznat ćemo životnu priču gospođe Sare, koja je bila supruga svog prvog muža Antona, poduzetnika Albanca, koji je izgubio život političkom voljom vladajućih kao što joj je i otac poginuo. Posebno je značajna Sarina kći Karolina, koja ima sposobnosti predviđanja i koja ide na školovanje u Zagreb k ujaku Stefanu, a zatim će se naći i u Indiji te ponovno u Zagrebu.

Susrest ćemo se sa Sarinom zauzetošću da pomogne narodu i da surađuje sa službenom vlašću. Ti susreti doveli su je i u drugi brak, brak s gospodinom Vignjevićem, državnim činovnikom na Kosovu. Njegovo ponašanje spram nje dovelo je do razilaženja u braku i njezina odlaska u Zemun, gdje rađa sina iz bračne veze s Milošem. Da dođe u Zemun, pomogli su joj poznanici i prijatelji Srbi i Crnogorci, kojima je i ona pomagala u njihovim teškim obiteljskim trenutcima. Ovdje sam pronašao i Sarinu misao, koju sam uzeo za naslov ovoga osvrta – dobri se ljudi uvijek drže skupa.

Ponovno se vraćamo u Zagreb, vrijeme je poslije svih previranja na tlu bivše Jugoslavije. Na sceni je ponovno jedna nova mlada Karolina, koja ugošćuje Stevana i Dušana iz Beograda, a radnja se odvija u vrijeme pauze za kazališne predstave. Razgovor se odnosi na međuodnos Srba i  Albanaca koji je jȅdak i provokativan. Tako će Dušan reći: “Mi smo uvek imali istorijski dobre i lepe tradicionalne odnose s Albancima“, a nato slijedi komentar Stevanov: „Da. Ubilo nas. Toliko lepe da ne znaš koji je tradicionalni trenutak lepši. Tradicionalno mi njih, pa tradicionalno oni nas i tako naizmenično po tradiciji. I po dobroj staroj tradiciji uvek je onaj drugi ‘prvi počeo’. Po tradiciji tradicionalno tradicionalisti brane ‘vitešku svoju svetu otadžbinu’.“ Poslije sugovornici počeše pretresati odnose od druge polovice 19. stoljeća i o međusobnoj „uzajamnosti“ sve do suvremenosti. A onda se povede riječ i o osamostaljenju Kosova 2008., gdje jedan od sudionika reče: „Mi taj razvod ne priznajemo jer je to naša ‘sveta srpska zemlja’. Osim toga, toliko se s Albancima tradicionalno volimo da to uopšte ne dolazi u obzir! Sad je na nas red.“ Uto završi kazališna stanka, te se zaputiše na svoja mjesta, a Matej, koji je ostao sam s Karolinom, upita ju: „Karolina, tko su bila ta dva gospodina iz Beograda?“ Karolina je odgovorila: „Naši.“

Za pisca ovih redaka odgovor je zagonetan i neće ga stoga tumačiti, već uzmite roman i čitajte.

Zanimljiva je i jezična strana romana. Jezike Hrvata, Srba, i Crnogoraca, koji se, poslije sto trideset godina neuspjelih nagodbi, danas kao i prije zovu hrvatski, srpski, crnogorski, autorica Koci koristi kao tri inačice istog jezičnog štokavskog supstrata te se, u želji da bude što vjerodostojnija, pobrinula da joj srpsku odnosno crnogorsku inačicu lektoriraju kolege iz Srbije i Crne Gore, kako čitamo u njezinim zahvalama, dok je temeljni jezik romana hrvatski.

Ovaj je roman zaslužio sljedeće objavljivanje na materinskom jeziku autorice – albanskom, a potom i na jezicima europskog kruga kojima se služi velik broj pozemljara – engleskom, španjolskom, ruskom, poljskom, francuskom, portugalskom, njemačkom, talijanskom i onim velikim jezicima koji su nam manje pristupačni: arapskom, turskom, kineskom, japanskom i jezicima Indijskog potkontinenta, gdje je djelovala Majka Tereza.

Autorici želim da nastavi pisati te da još dobijemo dobrih romana iz njezina pera i da obogatimo hrvatski književni prostor novim temama, pojmovima i riječima; da nam autorica iz zavičaja svojih predaka podari vrijednih tema prožetih humanošću i običajima naroda albanskog. Još kao dječarac uživao sam čitajući pjesme o Juri Kastriotiću Skenderbegu iz Razgovora ugodnoga… fra Andrije Kačića Miošića, osjećajući ga našim junakom.

Llilli Koci ovim se romanom uvrstila u red hrvatskih romanopisaca, ali time ništa manje ne pripada albanskoj, kosovarskoj književnoj republici.

Ivan Bekavac Basić


 

26. travnja 2018.
Kritika: Prof. dr. sc. Edi Shukriu iz Prištine

Draga Lili,
Tvoj roman je jako umetnički isprepletan i prodire u ljudske i vremenske dubine, što i nije tako lako predstaviti. Po romanu koji donosiš vidljivo je da si pažljivo slušala i urezivala u pamćenje sve što su stariji nosili u sebi, bilo gde da su živeli. Roman donosi puno novih detalja o tradicijama Albanaca i drugih, ponasve dolazi do izražaja davno uspostavljena građanska kultura kao i religiozna tolerancija. Građanski duh kod Albanaca je veoma negiran, zato i nije čudno što je ponasve katolički gradski albanski elemenat skoro istrebljen iz gradskih sredina, ponasve u Prizrenu, Peći i Skopju. Zato je moja majka Gita često pominjala da je ostala zadnja Mjedanka u Prizrenu, unatoč njihovoj brojnosti u prošlosti.

– Sažeta cela istorija (str. 51):

Nas šest prijateljica godinama živimo u istim gradovima cijeli svoj život. Sada svako malo živimo u različitim državama. Same smo bile svjedokinje zajedničkog života u jednom vijaletu, pa smo poslije živjele u pet oblasti, sada živimo u trima različitim banovinama, Kraljevini Albaniji, Kraljevini Jugoslaviji. Ujutro, kada se probudim, jedino što sigurno znam jest ime grada u kojem živim, a ime države ne. – Filomena je negodujući mahala glavom.

– Kako je krenulo, i imena gradova će nam početi mijenjati… – nadodala je Cicilija.

– (…) Ljudi se boje onoga što ne razumiju i što je drukčije od njih. Iz straha su u stanju počiniti i zlo. (str. 23)


 

POVEZNICE

http://mojzagreb.info/zagreb/hrvatska/isto-i-drukcije1

Me romanin Historik, “Njejtë dhe Ndryshe”, Llilli Koci

Kategorije
Knjige

SVE ŠTO NISAM REKLA Rita rudelić

sve što nisam rekla video

SVE ŠTO NISAM REKLA

Rita rudelić

Br. str: 152

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

Recenzija romana Rite Rudelić

Autorica niže riječi u složeno prozno pletivo tradicionalne naracije i suvremenijeg izričaja koje strpljivo raste u njenom nadahnuću i pažnji te tankoćutnosti kojom piše. Neizmjerna motivacija tradicijom i suvremenošću u stilu i naraciji čini se posebnom za tako mladu autoricu kao što je Rita Rudelić.

U vremenu kada emocija gubi bitku s razumnošću, pregažena materijalnošću svijeta, autorica nalazi načina ispisati segmente života ljudskih duša u čiju senzibilnost vjeruje. U postmodernističkoj zoni književne produkcije njezin će pripovjedački stil zaustaviti čitatelje u svakodnevici koja teče brzinom svjetlosti i podsjetiti ga na zatomljene i zaboravljene trenutke nesebičnoga dijeljenja emocija s drugim bićima. Svi nešto prešućujemo, iz nama poznatih ili nepoznatih razloga, monološki autoanaliziramo. Autorica zapisuje autoanalize, izlomljene fragmente prepušta slijepiti nama ljepilom iskustva života, čitanja, poznavanja tradicionalnih i suvremenih društvenih segmenata zbivanja u svakodnevici. Nastojimo čitanjem otkriti što nam nije rekla. Uočila je da često namjerno propuštamo reći o čemu razmišljamo, ponekad mislimo da drugi pamte poput nas, neki pak, ni ne misle o neizrečenome, ne zaustavljaju sebe, vrijeme, nižući slikama uspomenama bit njihova trajanja u nama.

Rita Rudelić piše o nečemu što nije rekla, ali nas zapravo ostavlja u traganju za istim. U izmišljene radnje pretače iskustvo, kada mu se previše približi i kad stječemo dojam da smo na putu otkrivanja svega što romanom želi reći, ona svjesno ili spontano sama odmiče od istog i digresira vremenskim perspektivama. Zanimljiv je odabir uvodnih riječi u roman, Hamletov monolog o čovjeku. Zapitajmo se nije li težište zapravo na samome liku Hamleta, ne toliko na motivu čovjeka o kojemu Hamlet promišlja? Dvojeći i sada, dok zapisuje, reći nam sve ili ne, autorica se osjeća njemu bliskom, razumije i Hamletova htijenja, ali i dvojbe aktivnosti i pasivnosti djelovanja. Čitatelju se tako pruža izbor, uranja u psihološke dimenzije izvan granica vremena i prostornosti koje se pretaču u sad i nekad. Na tragu otkrivanja skrivenoga, čitatelj se sam odlučuje kako će slijediti i hiperlinkove i uklopiti ih u tijek čitanja, zadebljanja slova u tisku narativno bi se uklapala u model hiperteksta koji nije ni u kakvoj korelaciji s elektroničkim medijem, već je donijet u tradicionalnom obliku tiskovine. I kao što je već rečeno, neki dijelovi teksta i u ovome segmentu zahvaćaju asocijaciju na autoanalizu poput naziva poglavlja Ritam mladosti, Edi Conrad, itd. Rekli bismo da se autorica jednostavno odlučila pozvati nas s njom otkrivati prešućeno kako isto ne bi bilo zaboravljeno. Motivacijski sklop ljubavnoga segmenta odnosa muškarca i žene povremeno se može činiti sentimentalno sladunjav: Sve je volio otkako je nju upoznao. Stilski je i kadriran: Jutro nikada do sada nije izgledalo svježije i snijeg se polako otopio. Galebovi su pozirali lokalnim fotografima, automobili su trubili svježim zvukom nakon tihe noći, sve je dobilo novi život, iako je kasna jesen otimala lišće granama i upijala vedrinu prirode, grad je ponovno živio životom kakav se rađa u rano proljeće! Kadrovima se antitetički nameće suvremenost međuljudskih odnosa koje pokušavamo razumjeti: Jer blizina ne pokazuje ljubav. Dijeliti s nekim istu sobu ili učionicu, školsku klupu ne znači biti njegov u isto vrijeme. Daljina. Udaljenost. Najispravniji indikatori ljubavi. Od njih i vatra postane led, a led vatra. O likovima kao da se brinemo, upoznajemo ih u izlomljenim fragmentima, mislimo da su i nemogući i da bi nam bilo bolje ne imati čitateljske suodnose s njima, bespomoćno podižemo poglede od čitanja, ali nas magnetski zaokuplja sve ono što nije rekla. Tražimo gdje je skriveno to sve, je li avantura zvana čitanje, a autorici pisanje, doprinijela ljubavnome segmentu koji se tematizira? Roman je nastao kao potreba, potreba da se u susretu s nečim što ni samo ne možemo odrediti ostane čvrst i odlučan. On je vlastita snaga autorice da upozori na uočeno što se ne smije otrgnuti zaboravu npr. Patnja, Zgužvane želje i Poljubac. Želja Rite Rudelić da objavi svoj roman nikako ne zaslužuje ostati samo zgužvana želja.

Marijana Trinajstić, prof.

Kategorije
Obavijesti Promocije

Tri romana Tahara Ben Jellouna po jedinstvenoj cijeni

akcija-smanjeno

Kategorije
Knjige

ZATIŠJE U EUROPSKOJ OBEĆANOJ ZEMLJI Zorka Jekić

zatisje u europskoj obecanoj zemlji pr naslovnica (2)

 

ZATIŠJE U EUROPSKOJ OBEĆANOJ ZEMLJI

Zorka Jekić

Roman

Uvez: Meki

Br. str: 243

Format: A5

Maloprodajna cijena 70,00 kn (9,00 €)

 

 

 

Zatišje u Europskoj obećanoj zemlji je roman koji s aspekta zaljubljene studentice govori o razdoblju sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Vještim izborom likova i njihovim stvaranjem ocrtava slojevitost i dinamiku tadašnjeg društva. Preko mlade studentice, njenog mladića, odvjetnika, zagonetnog susjeda… Slika svu složenost svjetova koji žive paralelno jedan pored drugog. Jednako uspješno osvjetljava njihove živote, vidljive nijanse i one pritajene, nevidljive koji žive iza zatvorenih vra­ta. Likovi se susreću i stjecajem okolnosti sudbine im se isprepleću i bez obzira na ideološka usmje­renja, među njima se razvijaju iskreni, topli ljudski odnosi.

 

 

Kategorije
Knjige

RASIZAM OBJAŠNJEN MOJOJ KĆERI I BUJANJE MRŽNJI Tahar Ben Jelloun

b1 (5)

 

RASIZAM objašnjen mojoj kćeri i bujanje mržnji

Tahar Ben Jelloun

Proza

Uvez: Meki uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 70,00 kn (9,50 €)

 

 

… Nije važna ljepota ili ružnoća. To su re­lativne stvari. Svako je lice simbol života. Svaki život zaslužuje poštovanje. Nitko nema pravo poniziti drugu osobu. Svatko ima pravo na svoje dostojanstvo. Poštujući jedno biće, kroz njega odajemo poštovanje životu u svemu onome što ima lijepog, čudesnog, različitog i neočekivanog. Izra­žavamo poštovanje prema sebi samima kad se prema drugima ophodimo dostojanstve­no.

 

https://hr.wikipedia.org/wiki/Tahar_Ben_Jelloun

https://hr.wikipedia.org/wiki/Rasizam_obja%C5%A1njen_mojoj_k%C4%87eri

Kategorije
Knjige

SVETA NOĆ Tahar Ben Jelloun

svemir diše

 

SVETA NOĆ

Tahar Ben Jelloun

Roman

Uvez: Meki uvez

Br. str: 158

Format: A5

Maloprodajna cijena: 70,00 kn (9,50 €)

 

Tahar Ben Jelloun

SVETA NOĆ

Tahar Ben Jelloun rođen je 1944. godine u Fezu (Maroko). Studirao je filozofiju na sveučilištu u Rabatu. Kao profesor predavao je u Tetuanu i Casablanci. U Francusku odlazi 1971. na poslijediplomski studij socijalne psihologije. Doktorirao je 1975., radi kao psihoterapeut. Piše za brojne časopise i novine, među kojima i za dnevnik Le Monde. Autor je više zbirki poezije, romana, piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu, djela su mu prevedena na brojne jezike. Godine 1987. primio je najvažniju francusku književnu nagradu Prix Goncourt za svoje djelo Sveta noć. Za cjelokupni rad nagrađen je književnom nagradom Zaklade Noureddine Aba 1994. godine. Za roman Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti primio je nagradu IMPAC 2004. godine. Taj je roman tek drugo francusko književno djelo prevedeno na engleski, nagrađeno nagradom Impac, jednom od najuglednijih književnih nagrada. Najpoznatija su mu djela Cicatrices du soleil (Ožiljci na suncu), poezija, 1972., Les amandiers sont morts de leurs blessures (Bademova stabla su podlegla ranama), poezija, 1976., Harrouda, roman, 1973., La Prie`re de l’absent (Molitva za preminulog), roman, 1981., L’Enfant de sable (Dijete od pijeska), roman, 1985., La nuit sacrée (Sveta noć), 1987., Le racisme expliqué a` ma fille (Rasizam objašnjen mojoj kćeri), 1988., Cette aveuglante absence de lumiere (Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti), 2001., L’Islam expliqué aux enfants (Islam objašnjen djeci), 2002.

Dijete od pijeska (L’Enfant de sable) iz 1985. roman koje marokanskog autora Tahara Ben Jellouna. Prvi put objavljeno u Francuskoj, u romanu, poruka izražava na više razina ideje, o post-kolonijalnom stanju Maroka, također istovremeno naglašavajući teme koje se odnose na izgradnju individualnih identiteta. Također se može vidjeti kao kritika ‘tradicionalni’ i islamski Marokanskih običaja, s posebnim osvrtom na položaj žena. Postoje jaki elementi magijskog realizma u romanu.

 

https://hr.wikipedia.org/wiki/Tahar_Ben_Jelloun

 

Kategorije
Knjige

DIJETE OD PIJESKA Tahar Ben Jelloun

dijete od pijeska naslovna

DIJETE OD PIJESKA (L’enfant de sable)

Tahar Ben Jelloun

Roman s francuskog prevela Zorka Šušnjar Bouchekif

Uvez: Meke korice

Br. str: 160

Format: A5

Maloprodajna cijena 70,00 kn (9,50 €)

DIJETE OD PIJESKA 

Tahar Ben Jelloun

Naziv originala: Tahar Ben Jelloun L’efante de sable, roman Éditions du Seuil, 1985 Paris

Tahar Ben Jelloun rođen je 1944. godine u Fezu (Maroko). Studirao je filozofiju na sveučilištu u Rabatu. Kao profesor predavao je u Tetuanu i Casablanci. U Francusku odlazi 1971. na poslijediplomski studij socijalne psihologije. Doktorirao je 1975., radi kao psihoterapeut. Piše za brojne časopise i novine, među kojima i za dnevnik Le Monde. Autor je više zbirki poezije, romana, piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu, djela su mu prevedena na brojne jezike. Godine 1987. primio je najvažniju francusku književnu nagradu Prix Goncourt za svoje djelo Sveta noć. Za cjelokupni rad nagrađen je književnom nagradom Zaklade Noureddine Aba 1994. godine. Za roman Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti primio je nagradu IMPAC 2004. godine. Taj je roman tek drugo francusko književno djelo prevedeno na engleski, nagrađeno nagradom Impac, jednom od najuglednijih književnih nagrada. Najpoznatija su mu djela Cicatrices du soleil (Ožiljci na suncu), poezija, 1972., Les amandiers sont morts de leurs blessures (Bademova stabla su podlegla ranama), poezija, 1976., Harrouda, roman, 1973., La Prie`re de l’absent (Molitva za preminulog), roman, 1981., L’enfant de sable (Dijete od pijeska), roman, 1985., La nuit sacrée (Sveta noć), 1987., Le racisme expliqué a` ma fille (Rasizam objašnjen mojoj kćeri), 1988., Cette aveuglante absence de lumiere (Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti), 2001., L’Islam expliqué aux enfants (Islam objašnjen djeci), 2002.

Dijete od pijeska (L’enfant de sable) iz 1985. roman koje marokanskog autora Tahara Ben Jellouna. Prvi put objavljeno u Francuskoj, u romanu, poruka izražava na više razina ideje, o post-kolonijalnom stanju Maroka, također istovremeno naglašavajući teme koje se odnose na izgradnju individualnih identiteta. Također se može vidjeti kao kritika ‘tradicionalni’ i islamski Marokanskih običaja, s posebnim osvrtom na položaj žena. Postoje jaki elementi magijskog realizma u romanu.

 

Kategorije
Knjige

ZLATNI KLJUČ Zorka Jekić

zlatni ključ vizualizacije

 

ZLATNI KLJUČ

Zorka Jekić

Roman

Uvez: Meke korice

Br. str: 120

Format: A5

Maloprodajna cijena 50,00 kn (7,00 €)

 

„Prostranu radnu sobu obasjava jutarnje sunce. Žena, još uvi­jek mlada, srednjeg rasta, kratke smeđe kose u svijetlom kućnom ogrtaču, priđe prozoru i napola spusti drvene rolete. U sobi je ostalo dovoljno svjetla. Sjela je za pisaći stol i uk­ljučila kompjuter. Stroj je lagano zabrujao. Ekran je zasvjetlucao i pojavila su se slova. Osmjehnula se. Uživala je u tišini sobe koju je pojačavao lagani šum kompjutera, uživala je u vremenu koje teče, klizi, prepuštala mu se odmjereno dodirujući slova na tastaturi. Misli su tekle poput široke snažne rijeke. Slova su se brzo slagala i stranice teksta izvi­rale su poput planinskog izvora.

Bila je posve zadovoljna, rad dobro napreduje i čitav će tekst uskoro biti gotov. Prozračnost ljetnog jutra stoje dopiralo is­pod spuštenih roleta na trenutak joj je odvukla pogled s tas­tature i promatrala je krovove kuća što su se prostirali ispred zgrade i golubove što su gukali na krovu plešući svoj za­vodljivi ples. U daljini se čuo nerazgovijetan razgovor građevinskih radnika, koji su gradili četverokatnicu na mjestu male straćare preko puta, tik iza škole, i njihovi su se glasovi miješali s prigušenom bukom grada.

Okrenula se prema niskom okruglom stoliću od orahovine. Na stoliću je ležao telefonski aparat boje staroga jantara. Licem joj prođe širok i zadovoljan osmijeh. Podigla je slušalicu. Brojeve je birala brzo, mehanički. Iako su bili novi, znala ih je napamet.“