Dragi čitatelji,

Čuj mene… u množini… A što ako samo Ti pročitaš ove priče i nitko više ? Nema veze. Zapravo mi i jest bitno da to baš Ti pročitaš…

Ove priče sam ustvari počeo pisati uslijed, kako da to kažem… zapravo bilo je to nešto kao ‘ucjena’… Već nekoliko godina, kako smo moji prijatelji i ja ušli u te neke lijepe, recimo – srednje iliti zrele godine – nalazimo se otprilike jednom u dva mjeseca na kavi. Uglavnom Blanka, Dubravka P. i ja – ekipa iz gimnazije, 4.e… Kako vrijeme teče, tako nam se sve češće i s veseljem pridružuju i Goga, Dubravka H. i Krešo… Započeli smo s tim negdje 2015-te, 2016-te… i bome, na sveopće zadovoljstvo tu tradiciju nastavljamo do današnjih dana… Kako smo se spočetka nalazili uglavnom nas troje, tako je i vrijeme potrebno da netko od nas ispriča nešto opširnije bilo dostatno… Kad nas je više, često smo toliko nabrijani i uzbuđeni da jedni drugima upadamo u rečenice i ne moš ti tu sad raspredat Markove konake… Uglavnom, tijekom tih naših prvih kava, tu i tamo bih im znao ispričati neku od zgoda iz svojih mladih sviračkih dana. Ponekad bi me gledale u nevjerici i pitale se da li ja to izmišljam ili se to stvarno tako dogodilo… ali su s vremenom shvatile i prihvatile da je to uistinu bilo tako. I svaki put bi neka od njih po završetku moje priče rekla – ‘Pa Vlatko, zašto to ne zapišeš ? Ti znaš pisati. I to je baš zanimljivo… Ljudi bi to čitali’…