IZABRANE PJESME
Umberto Bellintani
dvojezično / testo a fronte
Odabrala, prevela i uredila Suzana Glavaš
Poezija
Uvez: Meke korice
Format: A5
Maloprodajna cijena 140,00 kn (18,50 €)
ŽIVOT I DJELO UMBERTA BELLINTANIJA
Umberto Bellintani rodio se 10. svibnja 1914. u San Benedettu Po pokraj Mantove (južna Lombardija) nedaleko Vergilijeva rodna Andesa. Ugasio se u rodnome mjestu 7. listopada 1999. godine.
Osnovnu školu (5 razreda) završio je u San Benedettu Po a kao šesnaestogodišnjak ondje pohađao večernji tečaj likovnoga odgoja na Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri). Nastavnik mu Pescasio bio je naprosto ganut njegovim umijećem kopiranja klasičnih niskih reljefa, izvješenih o zidove dvorane, te se založio da se Bellintani usmjeri studiju kiparstva na Višoj umjetničkoj školi u Monzi kraj Milana (Istituto Superiore per le Industrie Artistiche), nekoj vrsti talijanskog Bauhausa.
Između 1932. i 1937. godine Bellintani redovito studira kiparstvo u Monzi u klasi slavnog kipara Artura Martinija i mladog Marina Marinija, te pod vodstvom proslavljenih slikara kao što su Raffaele de Grada i Pio Semeghini i arhitekata kao Edoardo Persico i Giuseppe Pogatschnig Pagano.
Nakon kratkog radnog iskustva u struci, 1940. biva mobiliziran i poslan na bojišta u Albaniju (gdje mu se već nalazio prijatelj keramičar Salvatore Fancello) te se potom s trupama premiješta u Grčku, gdje u noći sklapanja primirja 8. rujna 1943. biva zarobljen od Nijemaca i priveden u radne logore u Njemačku (Görlitz, Dachau) i današnju Poljsku (Torn, Peterdorf).
Povratak iz rata 1945. godine predstavlja za Bellintanija kraj „sretnog razdoblja“ provedenog u Monzi jer, kako je on osobno zabilježio, „tamo se udisao drugačiji zrak i bilo je uvijek sunca: kažem u Monzi u Scuola d’Arte. Zna se što je sunce, zar ne? Pa dobro, u toj ga je školi bilo uvijek, čak i onda kada bi magluština prekrila čitavu Lombardiju, pa Toscanu i još niže. Živjelo se doista u nekom drugom svijetu. Dobro je to znao Fancello koji je poginuo u Beratiju u Albaniji, i tako smo izgubili jednog kipara, u to sam uvjeren. Rat nas je sve uništio.“[1]
Teške životne prilike poratnih godina i nemogućnost da živi od kiparstva prisilile su Bellintanija da ostavi dlijeto – premda je još 1939. bio zapažen od kritike kao „plodan kipar u Milanu“ – te se prihvati posla predavača crtanja prvo na onoj istoj Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri) u San Benedettu Po, koju je nekoć dobrovoljno pohađao, potom na državnoj osnovnoj školi (Scuola Media) u rodnome mjestu na kojoj će od 1960., nesklon odluci da položi razliku ispita za redovnog nastavnika likovnog odgoja, vršiti dužnosti tajnika sve do umirovljenja.
Pjesnikom postaje još u djetinjstvu, kad je „stihovima od zraka“ u sebi sricao osjećaj beskrajne radosti što bi ga prožimao pri osluškivanju i promatranju svih pojava u prirodi „pokraj najveće rijeke domovine“ (Pada). Svoje prve (izgubljene) stihove zapisao je, međutim, baš na bojištima u Albaniji gdje je svoj doživljaj poezije života, onemogućen izraziti ga u kiparskome mediju, pretočio u jezični izričaj.
Sa sastavcima nastalim u Grčkoj i u logorima, kojima na čudesan način priziva oblik i motiviku klasične lirike (grčki fragment i bukoliku sret ratnih užasa) izazvao je senzaciju na nagradnom natječaju „Libera Stampa“ u Luganu za Novu godinu 1946/47. unoseći novost u poslijeratno talijansko pjesništvo, na raskrižju između zadnjih hermetičara i nastupajućih neorealista.
Iste godine pozvan je na suradnju s jednim od vodećih književnih časopisa talijanskog neorealizma, „Il Politecnico“ iz Torina, kojeg je uređivao Elio Vittorini. Godine 1947. sklapa prijateljstvo, koje će trajati cijeli život, s pjesnikom i uglednim likovnim kritičarom i profesorom Alessandrom Parronchijem, posredstvom kojem objavljuje skupinu pjesama u uglednom časopisu „Il Paragone“.
Godine 1953. Alessandro Parronchi priređuje mu za tisak kod firentinskog nakladnika Vallecchi prvu zbirku pjesama Forse un viso tra mille (Možda jedno međ tisuću lica).
O Bellintaniju se tih godina mnogo i pohvalno pisalo, pa tako Piero Chiara primjerice tvrdi da „Bellintani zacijelo nije otkriven u Luganu. On je već bio u zraku, kako se to kaže. Bio je nov glas, naglasak na koji se čekalo, neka gorka i svježa nota u pjevu koji je vraćao vrijednost i drevnu postojanost jednom izmučenom svijetu.“[2]
Pedesetih godina nastaju i zanimljivi crteži olovkom za koje će Bellintani kasnije, u jednom pismu Alessandru Parronchiju, a prigodom svoje izložbe u Firenci u galeriji Pananti 1985., ustvrditi: „… to su tek sitnice, obične skice za prave crteže koje je vremenom trebalo doraditi za slike ili kipove, u nadi da ću se jednoga dana imati prilike vratiti umjetnosti, nadi koju sam kasnije potpuno izgubio, zbog čega sam i odlučio sa svime prekinuti… Pravi crteži nastali su u Grčkoj, i tamo mi je neki Bog pomagao ili ih umjesto mene crtao. Ostali su tamo, a možda su i morali tamo ostati, kao što je u Albaniji morala ostati jedna bilježnica gusto ispisana stihovima nastalih između bra di brežuljaka u okolici Sinanaia, mjestanca pokraj rijeke Vjosa.“[3]
Tri zbirke pjesama: Forse un viso tra mille / Možda jedno međ tisuću lica (Vallecchi, Firenze 1953.), Paria / Nadničari (Meridiana, Milano 1955.) i E tu che m’ascolti / A ti što me slušaš (Mondadori, Milano 1963.) – uz neke neuvrštene sastavke objavljene po časopisima („Il Politecnico“ i „L’Esperienza Poetica“), te pokoji sastavak novijeg datuma objelodanjen isključivo pod pseudonimom – svo je nasljeđe koje je Bellintani nakon 1963. želio ostaviti književnoj publici, nepokolebljiv u odluci da za života više ne objavljuje.
Dugo razdoblje tišine i povučenosti iz javnosti u kojem Bellintani odbija objavljivati stihove premda ih i dalje bilježi, unatoč kontinuiranoj prisutnosti u antologijama talijanske poezije druge polovice 20. stoljeća, u povijestima talijanske suvremene književnosti te kod književne kritike, biva neočekivano prekinuto odlukom da pjesniku i kritičaru Mauriziju Cucchiju preda za objavljivanje kod Mondadorija veći broj rukopisa nastalih u luku o preko pola stoljeća, od mladenačkih sastavaka do tada najsvježijih. Tako u nekoj vrsti antologijskog izdanja pod naslovom Nella grande pianura / U velikoj nizini (Mondadori, Milano 1998) – koje sadrži pjesnikov izbor iz prve zbirke Forse un viso tra mille, te potpuni pretisak plakete Paria i treće zbirke E tu che m’ascolti – objavljuje obiman izbor dotad neobjavljenih lirika, nastalih u razdoblju od kraja Tridesetih do 1992. godine, naslovljujući ga Un abbaino in piazza Teofilo Folengo / Krovna kućica na trgu Teofilo Folengo.
Istovremeno se rađa odluka i želja objelodaniti i veći broj rukopisa kod manjeg nakladnika Perosini iz Verone koja je 1998. urodila zbirkom Canto autunnale / Jesenji pjev. Urednik spomenute zbirke, Italo Bosetto, napisat će tom prigodom o pjesniku: „Glas Umberta Bellintanija je glas proroka koji u današnjoj egzistencijalnoj pustinji podstiče da se više ne prihvaća iznevjerena vjernost, zgaženi ideali, poništen čovjek: poziva na uzvraćanje uvrede ljubavlju.“
Za života Umberto Bellintani odlikovan je sljedećim nagradama za poeziju: Premio Libera Stampa, Premio Lerici Pea, Premio Cervia, Premio Sabaudia, Premio David Maria Turoldo te, posthumno, Premio Pasolini. Prevođen je na ruski (Solonovič), slovenski (Zlobec) i hrvatski (Machiedo, Glavaš, Ricov).
U Hrvatskoj je prvi otkrio Bellintanijevo pjesništvo široj čitalačkoj publici Mladen Machiedo u „Forumu“ 1969. te ga zarana predstavio u antologijama Novi talijanski pjesnici (Split 1971) i Antologija talijanske poezije XX stoljeća (Sarajevo 1982). Znanstveno se njime bavio u radu na talijanskom jeziku „Orientamenti ideologico-estetici nella poesia italiana del dopoguerra (1945-1970), objavljenom u akademskom časopisu Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (1970-71, br. 31-32 i 1972-73, br. 73-79). Opet ga je, iz novog ugla, prestavio pjesmama u svojoj posljednjoj antologiji Zrakasti subjekt (Zagreb 2003., II dio).
Joja Ricov prepjevao je i predstavio Bellintanija manjim odabirom pjesama objavljenim 2003. u broju 4/6 časopisa „Mogućnosti“ u sklopu priloga „Lirici Italije zakutcima Novecenta“.
Suzana Glavaš posvetila se proučavanju Bellintanijeve poezije u svome magistarskom radu „Iskustvo i mit Umberta Bellintanija“ kojim je 1992. godine stekla znanstveni stupanj magistra filoloških znanosti. Rad je na obrani od povjerenstva predložen za objavljivanje te je u cijelosti tiskan 1995. u biblioteci Književna smotra Hrvatskog filološkog društva u Zagrebu. Suzana Glavaš i nakon toga se znanstveno bavila proučavanjem Bellintanijeve poezije objavivši radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, u Hrvatskoj i Italiji. To su primjerice: „O vodenom psihizmu prve pjesničke zbirke Umberta Bellintania“ („Forum“ 1996), „Što su Bellintaniju ‘usta kita’“ („Književna smotra“ 2000), „Ricordando Umberto Bellintani amico e maestro“ (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia 2002-2003), „Se vuoi sapere di me“ (u Se vuoi sapere di me, poesie inedite, a cura di Suzana Glavaš, Alberobello 2007), „L’enigma dell’io di Umberto Bellintani“ (u zborniku Il doppio nella lingua e nella letteratura italiana, Zagreb 2008). Prepjevi Suzane Glavaš Bellintanijeve poezije objavljivani su ranijih godina sporadično u književnim i drugim časopisima („Forum“, „15 dana“, „Putovi“, „Novi Omanut“, „Hrvatsko slovo“) te emitirani u dva navrata na III Programu Radio Zagreba, u emisiji „Poezija naglas“, ne imavši u Hrvatskoj dosad prigodu biti objavljeni u knjizi, u antologijskom izboru.
Suzana Glavaš dobitnica je talijanske međunarodne nagrade „Premio Umberto Bellintani“ koja joj je za znanstveno proučavanje Bellintanijeva djela dodijeljena u Mantovi 2002. godine.
Suzana Glavaš
[1] Odlomak je uzet je Bellintanijeva članka „Luđak, normalan, kreten“ (Pazzo, normale, cretino) objavljenom u milanskom časopisu „Književnost – umjetnost, mitovi 20. stoljeća“ (Letteratura – arte, miti del ‘900) 1979.
[2] Iz časopisa Stagione – Lettere e Arti, godište IV, br. 14 s. a. (Bellintani je tvrdio da je iz 1957. ili 1958.).
[3] Iz predgovora Alessandra Parronchija katalogu prilikom izložbe Bellintanijevih crteža u Firenci.
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
