Kategorije
Obavijesti

Predstavljanje knjige Tina Lemca U IME AUTORA

pozivnica

Kategorije
Obavijesti Promocije

predstavljanje knjige Sande Glavaš DUŠA I OBLICI

Pozivnica za predstavljanje Sanda Glavaš KGZ Ogrizovic (2)

Kategorije
Knjige

DUŠA I OBLICI Sanda Glavaš

Duša i oblici

DUŠA I OBLICI

Sanda Glavaš

Duhovne cjeline

Uvez: Meke korice

Br. str: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (14,00 €)

Kategorije
Knjige

OTIĆI Tahar Ben Jelloun

otici 1

OTIĆI

Tahar Ben Jelloun

Roman

Uvez: Meke korice

Br. str: 272

Format: A5

Maloprodajna cijena 70,00 kn (9,00 €)

Moj prijatelj iz Kameruna, Fla­ubert, kaže „dolazim“ kad odlazi i „zajedno smo“ kad se od nekog ra­staje. Način da se opovrgne sudbi­na. U ovom romanu, oni koji odla­ze ne misle se vratiti, a kad se od nekog oproste, to je zauvijek. Flau­bert, koji je u školi proučio nekoliko stranica Gospođe Bovary, obećao mi je da će pročitati cijeli roman za velikih praznika, kad bude stigao.

 

BILJEŠKA O PISCU

TAHAR BEN JELLOUN rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohammed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirka Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971.
Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut.
Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La Nuit sacrée – Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska.
Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti (2001.), od kojih su najpoznatiji: L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacrée – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska i Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenosti odnosa muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke, imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti.
Premda danas živi i stvara u Francuskoj Tahar Ben Jelloun ne zaboravlja svoje mediteransko podneblje. Ono je med njegovih romana. Samotno zatočeništvo, Ludi Moha, mudri Moha, Molitva za preminulog, Javni pisar, Dijete od pijeska… svaki su za sebe odijek marokanskih legendi, himna skromnima njegove rodne zemlje. Štampa je očarana tim istočnjačkim vjetrom koji nosi čitaoca na pučinu ispred Tangera ili u medinu u Fezu, zemlju koja je sputana običajima iz drugih vremena.
Piše i o temama koje tište suvremeni svijet Le racisme expliqué a ma fille – Rasizam objašnjen mojoj kćeri (document – 1998., 1999., 2004.) i L’Islam expliqué aux enfants – Islam objašnjen djeci (essai – 2002.) koji je preveden na 25 jezika od kojih i esperanto.

(Z. Š. B.)

Od istog autora u izdanju Biakove, d.o.o.
Tahar Ben Jelloun: Dijete od pijeska, 2005.
Tahar Ben Jelloun: Sveta noć, 2005.
Tahar Ben Jelloun: Rasizam objašnjen mojoj kćeri, 2006.
Tahar Ben Jelloun: Islam objašnjen djeci, 2006.
U pripremi za 2007.prijevod djela:
Tahar Ben Jelloun: Partir, Gallimard, Paris 2006.

„Roman ovog suvremenog marokanskog pisca, koji već tridesetak godina živi u Parizu, neskrivena je socijalna kritika današnjeg marokanskog društva u kojem su mladi obrazovani ljudi, živeći na rubu socijalne bijede, prisiljeni potražiti izlaz u emigraciji. Glavni lik je dvadesetčetverogodišnji mladić Azel, privlačna izgleda, koji sa sveučilišnom diplomom studija prava i međunaroodnih odnosa svaštari i doslovno životari, hraneći se opsesivnom i silovitom mišlju da pobjegne u Evropu u potrazi za uvjetima dostojnim čovjeka. Nakon svih bezuspješnih pokušaja dobivanja vize, izlaz će pronaći u Španjolcu Miguelu Lopezu, profinjenom homoseksualcu, kojemu će, unatoč vlastitim uvjerenjima, morati postati ljubavnik kako bi imao priliku živjeti izvan Maroka… Kao i u svojim drugim djelima, esejima, kritikama, raspravama, autor se i ovdje bavi pitanjem ljudskih prava, posebno rasizmom i diskriminacijom, gdje, oštro kritizirajući društvo, progovara o onima lišenim slobode i ljudskog dostojanstva, poniženima i obespravljenima.“
U romanu Partir-Otići 2006., koji je sada dostupan i u hrvatskom prijevodu susrest ćete petnaestak likova koji predstavljaju susret Afrike i Evrope, a dijelom i Azije sa svim problemima emigracije, imigracije, prilagodbe i izgona. Radnja se uglavnom odvija na relaciji Maroko-Gibraltar-Španjolska, a sudbina koja prati ekonomske emigrante bit će razumljiva i našim čitateljima jer migracije nisu poštedjele ni nas. Tahar Ben Jelloun rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohamed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirku Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971.
Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut.
Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La nuit sacree -Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska.
Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, Mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), od kojih su najpoznatiji. L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacree – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenom odnosu muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke,imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti.

 

 

Kategorije
Knjige

SIĆUŠNI ŽIVOTI Pierre Michon

sicusni zivoti 1

SIĆUŠNI ŽIVOTI

Pierre Michon

Roman, Biografija, Autobiografija

Uvez: Meke korice

Br. str: 172

Format: A5

Maloprodajna cijena 70,00 kn (9,00 €)

Pierre Michon, Sićušni životi

Naslov izvornika: Vies minuscules, Éditions Gallimard, France, (19841) 2005

 

O piscu i knjizi

Pierre Michon je rođen 1945. u provinciji Creuse u Francuskoj gdje su njegovi roditelji radili kao učitelji. Kad mu je bilo 2 godine, otac je napustio obitelj te ga je odgajala majka od koje je, kako kaže “primao u isto vrijeme ljubav i znanje”. Poezija je u tim ranim godinama ostavila dubok pečat u njemu, a Arthur Rimbaud je zauvijek ostao nedostižan uzor.

Po završetku humanističkih studija, Michon se pridružuje putujućoj kazališnoj družini s kojom krstari Francuskom, a kad se 1970. družina razišla, ne uspijeva se uključiti u aktivni život: potuca se, živi od povremenih poslića, od pomoći sklonih mu žena. U 37. godini, nitko je i ništa, ništa ne posjeduje. Objavljivanjem svog prvog romana Vies minuscules (Sićušni životi), stavlja, na neki način, svoj život na kocku. Kritika i književni krugovi knjigu pozdravljaju kao remek-djelo, a France Culture mu dodijeljuje književnu nagradu.

Michon je napisao sljedeća djela: Vies minuscules (1984.); Vie de Joseph Roulin (1988.); L’empereur d’occident (1989.); Maitres et srviteurs (1990.); Rimbaud, le fils (1991.); La grande Beune (1996.); etc.

Sićušni životi nisu ni roman, ni autobiografija, a ni biografije, nego sve to ujedno. Michon piše o beznačajnim životima, o običnim sudbinama koje povijest ne bilježi: raspop, dva bivša školska druga, po neki pijanac, daleki rođaci. Ali, tih osam života, koje Michon otima od smrti i zaborava, koje osvjetljava, oplakuje i preobražava, poslužili su mu da progovori o sebi i pomiri se s prošlošću.

Djelo je pisano gustim stilom, istančanim jezikom koji “grmi i zvoni”. Michonovo pero je jedinstveno, elegantno, prekrasno i precizno jer je, po njegovim riječima to bio “jedini način da se veličaju ti promašeni životi”.

Kategorije
Knjige

SABORI HRVATA U CISTI VELIKOJ Ivan Lerotić

sabori hrvata cover

SABORI HRVATA U CISTI VELIKOJ

Ivan Lerotić

Istraživanje i tumačenje

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena 100,00 kn (14,00 €)

SABORI HRVATA U CISTI VELIKOJ

 

SAŽETAK

Mjesto Cista Velika (Cista Magna) nalazi se na starom rimskom putu za Sarajevo i Srijemsku Mitrovicu te za Dubrovnik i Drač.
Sedam zdenaca u Crvljivici Ciste Velike svjedoče da su poslije pobjede nad Avarima oko Carigrada (626.) Hrvate u novu domovinu doveli petero braće i dvije sestre.
Ovih sedam zdenaca predstavlja hrvatsku astronomiju u zvijezdama Vlašići (Plejade).
Hrvate šumare, drvosječe, drvodjelje s crnim kožusima, a pastire sa stadima, i jedne i druge u sezonskom radu zovu Vlasi.
Pokrštenjem, Hrvati prestaju spaljivati i ukapati mrtvace po ranijem običaju. Pokršteni prelaze na ukop po kršćanskom obredu. Od samog dolaska u Cistu Veliku na ukopno mjesto stavljaju kamenu ploču.
Već u prvom dijelu VII. st. nadgrobne ploče, bilježi ili zvani stećci bilježe prisustvo Hrvata u rimskoj provinciji Dalmaciji i Panoniji.
U proljeće i jesen u Cisti Velikoj održavaju se sabori Hrvata.
Okupljanje, taborovanje i saborovanje Hrvata kod Solinjana izaziva strah, a ovi mjestu daju ime Cista Magna.
U Cisti Velikoj vjerojatno je pripremljen i jedinstven dogovor između pape Agatona i Hrvata (679.) o ne napadanju na druge narode.

 

SUMMARY

The town Cista Velika (Cista Magna) is located at the old Roman road to Sarajevo and Srijemska Mitrovica and to Dubrovnik and Drac in the opposite direction.
Seven wells at the square Crvljivica in Cista Velika are witnesses that after the victory over the Avares near Constantinople five Croatian brothers and two sisters moved into their new home land.
The same seven wells are a symbol for the Croatian astronomy presented by the stars “Vlasici (Pelajde)”.
Croatian woodkeepers, woodcutters, and woodworkers with their jackets made of animal skins and shepherds with their herds, both of of these groups are season workers, are called “Vlasi”.
The croatien people, now christians, arew not burning their dead people anymore as it once was usual. After they have been baptised they are burying their dead people and they put a tombstone on their graves. They are following this christian tradition and ritual from the moment of their arrival in Cista Velika.
From the first half of the seventh century the tombstones are evidence that the croatians have settled down in the Roman provinces Dalmatia and Panonia.
In spring and autumn the croatians are comin together in Cista Velika.

 

Kategorije
Knjige

IZABRANE PJESME Umberto Bellintani

izabrane pjesme (2)

IZABRANE PJESME

Umberto Bellintani

dvojezično / testo a fronte

Odabrala, prevela i uredila Suzana Glavaš

Poezija

Uvez: Meke korice

Format: A5

Maloprodajna cijena 140,00 kn (18,50 €)

ŽIVOT I DJELO UMBERTA BELLINTANIJA

 

Umberto Bellintani rodio se 10. svibnja 1914. u San Benedettu Po pokraj Mantove (južna Lombardija) nedaleko Vergilijeva rodna Andesa. Ugasio se u rodnome mjestu 7. listopada 1999. godine.

Osnovnu školu (5 razreda) završio je u San Benedettu Po a kao šesnaestogodišnjak ondje pohađao večernji tečaj likovnoga odgoja na Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri). Nastavnik mu Pescasio bio je naprosto ganut njegovim umijećem kopiranja klasičnih niskih reljefa, izvješenih o zidove dvorane, te se založio da se Bellintani usmjeri studiju kiparstva  na Višoj umjetničkoj školi u Monzi kraj Milana (Istituto Superiore per le Industrie Artistiche), nekoj vrsti talijanskog Bauhausa.

Između 1932. i 1937. godine Bellintani redovito studira kiparstvo u Monzi u klasi slavnog kipara Artura Martinija i mladog  Marina Marinija, te pod vodstvom proslavljenih slikara kao što su Raffaele de Grada i Pio Semeghini i arhitekata kao Edoardo Persico i Giuseppe Pogatschnig Pagano.

Nakon kratkog radnog iskustva u struci, 1940. biva mobiliziran i poslan na bojišta u Albaniju (gdje mu se već nalazio prijatelj keramičar Salvatore Fancello) te se potom s trupama premiješta u Grčku, gdje u noći sklapanja primirja 8. rujna 1943. biva zarobljen od Nijemaca i priveden u radne logore u Njemačku (Görlitz, Dachau) i  današnju Poljsku (Torn, Peterdorf).

Povratak iz rata 1945. godine predstavlja za Bellintanija kraj „sretnog razdoblja“ provedenog u Monzi jer, kako je on osobno zabilježio, „tamo se udisao drugačiji zrak i bilo je uvijek sunca: kažem u Monzi u Scuola d’Arte. Zna se što je sunce, zar ne? Pa dobro, u toj ga je školi bilo uvijek, čak i onda kada bi magluština prekrila čitavu Lombardiju, pa Toscanu i još niže. Živjelo se doista u nekom drugom svijetu. Dobro je to znao Fancello koji je poginuo u Beratiju u Albaniji, i tako smo izgubili jednog kipara, u to sam uvjeren. Rat nas je sve uništio.“[1]

Teške životne prilike poratnih godina i nemogućnost da živi od kiparstva prisilile su Bellintanija da ostavi dlijeto – premda je još 1939. bio zapažen od kritike kao „plodan kipar u Milanu“ – te se prihvati posla predavača crtanja prvo na onoj istoj Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri) u San Benedettu Po, koju je nekoć dobrovoljno pohađao, potom na državnoj osnovnoj školi (Scuola Media) u rodnome mjestu na kojoj će od 1960., nesklon odluci da položi razliku ispita za redovnog nastavnika likovnog odgoja, vršiti dužnosti tajnika sve do umirovljenja.

Pjesnikom postaje još u djetinjstvu, kad je „stihovima od zraka“ u sebi sricao osjećaj beskrajne radosti što bi ga prožimao pri osluškivanju i promatranju svih pojava u prirodi „pokraj najveće rijeke domovine“ (Pada). Svoje prve (izgubljene) stihove zapisao je, međutim, baš na bojištima u Albaniji gdje je svoj doživljaj poezije života, onemogućen izraziti ga u kiparskome mediju, pretočio u jezični izričaj.

Sa sastavcima nastalim u Grčkoj i u logorima, kojima na čudesan način priziva oblik i motiviku klasične lirike (grčki fragment i bukoliku sret ratnih užasa) izazvao je senzaciju na nagradnom natječaju „Libera Stampa“ u Luganu za Novu godinu 1946/47. unoseći novost u poslijeratno talijansko pjesništvo, na raskrižju između zadnjih hermetičara i nastupajućih neorealista.

Iste godine pozvan je na suradnju s jednim od vodećih književnih časopisa talijanskog neorealizma, „Il Politecnico“ iz Torina, kojeg je uređivao Elio Vittorini. Godine 1947. sklapa prijateljstvo, koje će trajati cijeli život, s pjesnikom i uglednim likovnim kritičarom i profesorom Alessandrom Parronchijem, posredstvom kojem objavljuje skupinu pjesama u uglednom časopisu „Il Paragone“.

Godine 1953. Alessandro Parronchi priređuje mu za tisak kod firentinskog nakladnika Vallecchi prvu zbirku pjesama Forse un viso tra mille (Možda jedno međ tisuću lica).

O Bellintaniju se tih godina mnogo i pohvalno pisalo, pa tako Piero Chiara primjerice tvrdi da „Bellintani zacijelo nije otkriven u Luganu. On je već bio u zraku, kako se to kaže. Bio je nov glas, naglasak na koji se čekalo, neka gorka i svježa nota u pjevu koji je vraćao vrijednost i drevnu postojanost jednom izmučenom svijetu.“[2]

Pedesetih godina nastaju i zanimljivi crteži olovkom za koje će Bellintani kasnije, u jednom pismu Alessandru Parronchiju, a prigodom svoje izložbe u Firenci u galeriji Pananti 1985., ustvrditi: „… to su tek sitnice, obične skice za prave crteže koje je vremenom trebalo doraditi za slike ili kipove, u nadi da ću se jednoga dana imati prilike vratiti umjetnosti, nadi koju sam kasnije potpuno izgubio, zbog čega sam i odlučio sa svime prekinuti… Pravi crteži nastali su u Grčkoj, i tamo mi je neki Bog pomagao ili ih umjesto mene crtao. Ostali su tamo, a možda su i morali tamo ostati, kao što je u Albaniji morala ostati jedna bilježnica gusto ispisana stihovima nastalih između bra di brežuljaka u okolici Sinanaia, mjestanca pokraj rijeke Vjosa.“[3]

Tri zbirke pjesama: Forse un viso tra mille / Možda jedno međ tisuću lica (Vallecchi, Firenze 1953.), Paria / Nadničari (Meridiana, Milano 1955.) i E tu che m’ascolti / A ti što me slušaš (Mondadori, Milano 1963.) – uz neke neuvrštene sastavke objavljene po časopisima („Il Politecnico“ i „L’Esperienza Poetica“), te pokoji sastavak novijeg datuma objelodanjen isključivo pod pseudonimom – svo je nasljeđe koje je Bellintani nakon 1963. želio ostaviti književnoj publici, nepokolebljiv u odluci da za života više ne objavljuje.

Dugo razdoblje tišine i povučenosti iz javnosti u kojem Bellintani odbija objavljivati stihove premda ih i dalje bilježi, unatoč kontinuiranoj prisutnosti u antologijama talijanske poezije druge polovice 20. stoljeća, u povijestima talijanske suvremene književnosti te kod književne kritike, biva neočekivano prekinuto odlukom da pjesniku i kritičaru Mauriziju Cucchiju preda za objavljivanje kod Mondadorija veći broj rukopisa nastalih u luku o preko pola stoljeća, od mladenačkih sastavaka do tada najsvježijih. Tako u nekoj vrsti antologijskog izdanja pod naslovom Nella grande pianura / U velikoj nizini (Mondadori, Milano 1998) – koje sadrži pjesnikov izbor iz prve zbirke Forse un viso tra mille, te potpuni pretisak plakete Paria i treće zbirke E tu che m’ascolti – objavljuje obiman izbor dotad neobjavljenih lirika, nastalih u razdoblju od kraja Tridesetih do 1992. godine, naslovljujući ga Un abbaino in piazza Teofilo Folengo / Krovna kućica na trgu Teofilo Folengo.

Istovremeno se rađa odluka i želja objelodaniti i veći broj rukopisa kod manjeg nakladnika Perosini iz Verone koja je 1998. urodila zbirkom Canto autunnale / Jesenji pjev. Urednik spomenute zbirke, Italo Bosetto, napisat će tom prigodom o pjesniku: „Glas Umberta Bellintanija je glas proroka koji u današnjoj egzistencijalnoj pustinji podstiče da se više ne prihvaća iznevjerena vjernost, zgaženi ideali, poništen čovjek: poziva na uzvraćanje uvrede ljubavlju.“

Za života Umberto Bellintani odlikovan je sljedećim nagradama za poeziju: Premio Libera Stampa, Premio Lerici Pea, Premio Cervia, Premio Sabaudia, Premio David Maria Turoldo te, posthumno, Premio Pasolini. Prevođen je na ruski (Solonovič), slovenski (Zlobec) i hrvatski (Machiedo, Glavaš, Ricov).

U Hrvatskoj je prvi otkrio Bellintanijevo pjesništvo široj čitalačkoj publici Mladen Machiedo u „Forumu“ 1969. te ga zarana predstavio u antologijama Novi talijanski pjesnici (Split 1971) i Antologija talijanske poezije XX stoljeća (Sarajevo 1982). Znanstveno se njime bavio u radu na talijanskom jeziku „Orientamenti ideologico-estetici nella poesia italiana del dopoguerra (1945-1970), objavljenom u akademskom časopisu Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (1970-71, br. 31-32 i 1972-73, br. 73-79). Opet ga je, iz novog ugla, prestavio pjesmama u svojoj posljednjoj antologiji Zrakasti subjekt (Zagreb 2003., II dio).

Joja Ricov prepjevao je i predstavio Bellintanija manjim odabirom pjesama objavljenim 2003. u broju 4/6 časopisa „Mogućnosti“ u sklopu priloga „Lirici Italije zakutcima Novecenta“.

Suzana Glavaš posvetila se proučavanju Bellintanijeve poezije u svome magistarskom radu „Iskustvo i mit Umberta Bellintanija“ kojim je 1992. godine stekla znanstveni stupanj magistra filoloških znanosti. Rad je na obrani od povjerenstva predložen za objavljivanje te je u cijelosti tiskan 1995. u biblioteci Književna smotra Hrvatskog filološkog društva u Zagrebu. Suzana Glavaš i nakon toga se znanstveno bavila proučavanjem Bellintanijeve poezije objavivši radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, u Hrvatskoj i Italiji. To su primjerice: „O vodenom psihizmu prve pjesničke zbirke Umberta Bellintania“ („Forum“ 1996), „Što su Bellintaniju ‘usta kita’“ („Književna smotra“ 2000), „Ricordando Umberto Bellintani amico e maestro“ (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia 2002-2003), „Se vuoi sapere di me“ (u Se vuoi sapere di me, poesie inedite, a cura di Suzana Glavaš, Alberobello 2007), „L’enigma dell’io di Umberto Bellintani“ (u zborniku Il doppio nella lingua e nella letteratura italiana, Zagreb 2008). Prepjevi Suzane Glavaš Bellintanijeve poezije objavljivani su ranijih godina sporadično u književnim i drugim časopisima („Forum“, „15 dana“, „Putovi“, „Novi Omanut“, „Hrvatsko slovo“) te emitirani u dva navrata na III Programu Radio Zagreba, u emisiji „Poezija naglas“, ne imavši u Hrvatskoj dosad prigodu biti objavljeni u knjizi, u antologijskom izboru.

Suzana Glavaš dobitnica je talijanske međunarodne nagrade „Premio Umberto Bellintani“ koja joj je za znanstveno proučavanje Bellintanijeva djela dodijeljena u Mantovi 2002. godine.

                                                                                                                             Suzana Glavaš

[1] Odlomak je uzet je Bellintanijeva članka „Luđak, normalan, kreten“ (Pazzo, normale, cretino) objavljenom u milanskom časopisu „Književnost – umjetnost, mitovi 20. stoljeća“ (Letteratura – arte, miti del ‘900) 1979.
[2] Iz časopisa Stagione – Lettere e Arti, godište IV, br. 14 s. a. (Bellintani je tvrdio da je iz 1957. ili 1958.).
[3] Iz predgovora Alessandra Parronchija katalogu prilikom izložbe Bellintanijevih crteža u Firenci.
Kategorije
Knjige

GLASOVI U PROLAZU Miloš Đurđević i Sibila Petlevski

glasovi u prolazu pr naslovnica (2)

GLASOVI U PROLAZU

Miloš Đurđević

Sibila Petlevski

Izbor iz suvremene svjetske poezije

Uvez: Meke korice

Maloprodajna cijena 150,00 kn (20,00 €)

 

Ujesen 2004. godine, na inicijativu i po idejnoj koncepciji Sibile Petlevski, u organizaciji Hrvatskog P. E. N. Centra i Hrvatskog društva pisaca, pokrenut je međunarodni književni festival nepretenciozno nazvan “Književnost uživo/Literature Live”. Osnovna ideja bila je da se predstavi suvremena, mahom inozemna poezija, odnosno recentna literarna produkcija, da se pokuša otvoriti neposredan uvid ujedan, po naravi same stvari, manji dio stilskih strujanja i poetičkih interesa, kako bi se preko čitanja i nastupa sudionika, u iscrpnim razgovorima i druženju s njima, pa i preko festivalskih izdanja, stvorio drugačiji kontekst za prezentiranje nove literature. Na taj je način onda postupno kumulirano jedno literarno iskustvo okrenuto ne samo prema proširenju i eventualnom obogaćivanju ovdašnje literarne scene u širem smislu, nego i s namjerom da se možda pokuša potaknuti jedan drugačiji tip dijaloga, putem književnosti i zahvaljujući samoj književnosti, kako bi određeno pisanje, određena poezija poprimila onu rezonancu koju je u konačnici jedino moguće konstruirati u izravnim kontaktima. To se zacijelo načelno može reći za svaki književni festival, odnosno takvo je stajalište u nekoj već mjeri ugrađeno u gotovo svaku, ne samo međunarodnu književnu manifestaciju, bez obzira na izražene i eventualno realizirane ambicije i opseg.

U ovom konkretnom slučaju, išlo se za predstavljanjem određenog autora na način da se istaknu one sastavnice s kojima njezino ili njegovo djelo zadobiva onaj jedinstven i neponovljiv autorski, pjesnički glas. Takva je barem bila namjera; nadam se da će i ova knjiga, kao uvjetno rečeno funkcionalno zadan izbor iz suvremenih nacionalnih poezija, preko raznovrsnih strujanja u suvremenoj poeziji – pri čemu se, kako mi se čini, sukladno fantazmagoriji o našem “post-vremenu” potonja opća odrednica nadaje u širokom spektru negativnog određenja – ukazati na specifičnosti i konstantu pjesničkog glasa. A možda i na dio razloga i načina na koje poezija prožima našu prividno i realno posve disparatnu suvremenost, zbog kojih je poetska ekspresija uvijek već unaprijed sastavnim, supstancijalnim dijelom našeg doba, po kojima neprestano i trajno, na navlastiti način u bitnome zasniva naš osjećaj i razumijevanje vremena u kojem živimo.

Do sada je na festivalu predstavljeno stotinjak autora iz cijelog niza nacionalnih književnosti, njihovi su radovi tiskani na gotovo tisuću stranica dvojezičnih pratećih izdanja. U ovoj se knjizi predstavlja poezija određenih sudionika festivala. Neki su bolje poznati hrvatskim čitateljima, njihove su knjige dulje vrijeme prisutne i utjecajne u našoj sredini, neki će biti poznati uglavnom užem krugu poznavatelja određene poezije, njihovi su radovi mahom objavljeni u književnim časopisima, a neki se prvi put predstavljaju na hrvatskom jeziku.

Povod za njihovo uvrštavanje, pored pjesničke vrsnosti, koju uostalom ova knjiga može samo dodatno podcrtati, jer je namjera prije svega da se na određeni način upotpuni postojeća književna ponuda i to u segmentu koji je kronično vrlo slabo zastupljen, bilo je prevođenje s izvornika. To će reći da, nažalost, ovdje nisu tiskane pjesme sudionika festivala koje su napisane na tzv. jezicima slabije protočnosti, bilo da je riječ o uglednim i višestruko afirmiranim pjesnicima koji pišu na kineskom, arapskom, latvijskom, turskom ili hebrejskom jeziku. Time se, s druge strane, nastojalo poštivati određene uzuse za objavljivanje strane poezije kao cjelovitog književnog naslova, i pri tome istaknuti dragocjeni rad naših prevoditelja, bez kojih na kraju krajeva ova knjiga ne bi bila moguća, i kojima se najljepše zahvaljujem.

Miloš Đurđević

Kategorije
Knjige

SVETKOVINA BLIZINE Gojko Polegubić

svetkovina blizine pr naslovnica

SVETKOVINA BLIZINE

Gojko Polegubić

poezija

Uvez: Meke korice

Format: A5

Maloprodajna cijena 76,00 kn

Svetkovina blizine

Uistinu je presudno pitanje u koju je to stvarnost Polegubić tako uvjeren, je li to uopće ona ista suvremena zbilja čijih smo sve tragičnijih i nastranijih likova svakodnevno svjedoci? Ako nas je Jean Baudrillard nastojao uvjeriti da ne postoji ništa izvan virtualne stvarnosti, naš se pjesnik, posve suprotno, vraća „staroj” ontološkoj skali, metafizički utemeljenoj uređenosti kozmosa u kojemu je svaka, pa i najsićušnija, razina smisleni dio sveopćeg postojanja koje izvire iz istodobno transcendentnoga i imanentnog Boga. Polegubić tako, u najmanju ruku, piše iz drugačije duhovne zbilje u odnosu na evidentno shizofrenu medijsku i globalizacijsku stvarnost, a iz toga proizlazi i njegov drugačiji izbor iz vidljiva svijeta i raznovrsnih njegovih područja. On se, ponajprije, sklanja iz (vele) gradske vreve i njegova podivljala kronometra, trijeznu i mirnu misao pronalazi u dubini svoga duševnog bunara i u prirodi unutar koje se može osluhnuti utišani, ali i uzvišeni glas njezina Tvorca.

Davor Šalat

Kategorije
Knjige

TIŠINE Zorka Jekić

video

TIŠINE

Zorka Jekić

Poezija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena 100,00 kn (14,00 €)

Najnovijom zbirkom Tišine Zorka Jekić afirmira se već kao zrela pjesnikinja suvremenog poetskog izričaja. Zahvaća u općeljudsku tematiku (čovjeka), formalno nevezanog stiha. Koristi ritam glazbeničkom umješnošću i akorde ponavljanja.

Doprinos je pjesnikinje povrat ljepoti genuinog iskaza osjećajnosti, iskustvenosti, vremenitosti i iskrenosti, bez tlapnji modernističkog neuspjelog kseno-imitatorstva bez pokrića i recentnog prenemaganja. Pjesnikinja izgrađenog stiha i njegovanog (svog) stila dočarava nam suptilni svijet, život i bitak, jedinstven u svojoj simplicifiranosti, a ujedno produbljenosti…

Dr. sc. Ljubomir Radovančević

zbirka pjesama “Tišine” bez sumnje je vrhunac autoričina poetskog opusa, jer upravo rad na pjesmama, pročišćavanje, traganje za pravim riječima, omogućilo je stvaranje ujednačenog rukopisa u kojem je autorica ostala vjerna temama koje su i inače dominirale u njenim prethodnim zbirkama – priroda, čovjek, emocije, život u cjelini, pisanje. U pjesmi “Balada o spaljenoj knjizi” ističe kako knjige su besmrtne, kao i dragi nam ljudi. Ta nam pjesma ponajbolje ocrtava i visoku etičnost u pjesništvu Zorke Jekić.

Darija Žilić, književna kritičarka