Tag: biakova

SAMO KRITIČNO, MOLIM Željka Lovrenčić

Published on by biakovaKomentiraj
Ogledi

SAMO KRITIČNO, MOLIM

Željka Lovrenčić

Ogledi

Urednica: Zorka Jekić

Recenzija (predgovor): dr. sc. Dunja Detoni Dujmić

Recenzija (pogovor): dr. sc. Tin Lemac

Kazalo osoba: Ivan Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 206 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-98-6

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

SAMO KRITIČNO, MOLIM Željka Lovrenčić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 206 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-98-6

13,00 EUR

Željka Lovrenčić: Samo kritično, molim

Prevoditeljica, književna kritičarka, esejistica i stručnjakinja u području hispanoameričke književnosti, Željka Lovrenčić, svojim je rukopisom Samo kritično, molim dala zanimljiv književno kritičarski pregled recentnog (od 2016. do 2020.) događanja na domaćem književnom prostoru, napose u odnosu na tekuću hrvatsku, zatim hrvatsku iseljeničku kao i širu hispanoameričku paradigmu. Njezini bi se književno-kritičarski prikazi mogli svrstati u nekoliko kategorija; ako uzmemo u obzir žanrovske parametre, tada je zamjetno kako autorica znatnu pozornost posvećuje najnovijim pjesničkim uradcima hrvatskih pjesnika te ih promatra sa sadržajne i stilske pozicije. Pišući o pjesničkim zbirkama Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića, Adolfa Polegubića, Darka Pernjaka, Ivana Bradvice kao i o pjesnikinjama Ljerke Car Matutinović, Božice Brkan, Diani Burazer – autorica pristupa njihovim djelima s dvostruka stajališta: sa znanstveno objektivističke strane, ali i iz osobne čitateljske perspektive. To uključuje dobru upućenost u faktografiju vezanu uz djelo i njegova autora, ali naglašava i vlastitu sposobnost dojmovnog uživanja u čitanju i štovanju tekstova, odnosno, autora o kojima je u ovome rukopisu riječ. Nešto je manje prostora u ovoj zbirci književnih kritika posvećeno proznim djelima hrvatskih pisaca: u dva navrata autorica prikazuje radove (roman i pripovijetke) Diane Rosandić Živković, potom djelatnost promicatelja čileanskih pisaca u nas i pripovjedača Jerka Ljubetića; također donosi prikaz najnovije zbirke pripovijesti s dubrovačkom tematikom iz pera Antuna Paveškovića. U kategoriju takve žanrovske razdiobe mogli bismo uvrstiti i napise o sintetički koncipiranim knjigama tj. izborima iz stvaralaštva nekih naših pisaca (primjerice: Božidara Prosenjaka i Mladena Machieda); autorica je nešto prostora posvetila i znanstveno-kritičkim djelima: prikazuje vrijednu studiju Tina Lemca o Josipu Pupačiću, knjigu Sanje Knežević o Bilosnićevu književnom opusu te povijesnu studiju Igora Žica o austrijskom feldmaršalu i podupiratelju Hrvatskoga narodnog preporoda Lavalu Nugetu.

Posebno zanimljiv preplet života, umjetničkih biografija te informacija o sadržajnim i stilskim slojevima tekstova Željka Lovrenčić daje u kritičarskim prikazima pisaca hrvatskih korijena koji žive izvan matične zemlje, što je i autoričina istraživačka specijalnost. Uključujući književnopovijesnu, prevoditeljsku, poetološku i tematsku sferu, ona piše o djelovanju Ljerke Toth Naumove koja se javlja iz Sjeverne Makedonije, Nele Stipančić Radonić koja živi u Njemačkoj, o srijemskoj književnici Ljubici Kolarić Dumić; istom pozornošću prikazuje djelatnost australskog pisca hrvatskih korijena Vladimira Jakopaneca i australskog povratnika Drage Šaravanje. Stižu i informacije o pričama triju Mimica (Eugenio, Guillermo, Vesna) iz Ognjene Zemlje, o hrvatskom pjesniku Adrijanu Vuksanoviću iz Crne Gore, o studiji posvećenoj Josipu Gujašu Đuretinu iz Mađarske te o dva čileanska pisca hrvatskog podrijetla: uglednom pjesniku Andrésu Moralesu Milohnicu te dramskom piscu Sergiju Vodanoviću. U tom je kontekstu zanima i prijevodna književnost te komentira Machiedov izbor i prijevode Jiménezove lirike te Marunine prijevode djela bolivijskog književnika japanskog podrijetla Pedra Shimosea Kawamure.

Željka Lovrenčić u povelikom rasponu književno-kritičarskih interesa pomno postupa s podacima vezanim uz osobe, njihova djela, okruženje u kojem je neki pisac stasao, djelovao i razvio svoj književni izraz. Tomu pridaje i vrijedne informacije o sadržajnim slojevima djela te o razmjerima oblikovnih, stilskih i narativnih vještina. Ovim je rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno, novim književno-komparativnim informacijama nadogradila za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.

dr. sc. Dunja Detoni Dujmić

Zagreb, lipanj 2020.

SAMO KRITIČNO, MOLIM!

Nova knjiga prevoditeljice i književne znanstvenice i kritičarke Željke Lovrenčić predstavlja kontinuitet u njezinu kritičkom pisanju. Ona je sastavljena od knjiga poezije, proze te teorije suvremenih hrvatskih autora iz domovine i iseljeništva. Izbor različitih žanrovskih okvira upućuje nas na spremnost autorice za kritičko sagledavanje raznorodnosti u književnom polju i njezinu svestranost. Kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informativnost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informativnost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela. To, dakako, nije formalistička danost, već se time književnopovijesna i autobiografska paradigma uvažavaju, a u sadržajnoj analizi izdvajaju se segmenti poticajni u daljnjim kritičkim čitanjima. Visoka prohodnost tekstova Željke Lovrenčić govori kako je ona kritičarka s osjećajem za tekst i autora. Osim toga, njezine kritike time šire recepcijski krug i približavaju se širem krugu čitateljstva od znanstvene i stručne javnosti. Stručni dio naša kritičarka temelji na poetičkim i stilističkim znanjima, uočavanju dominantnih karakteristika kako bi knjiga bila obilježena ili kako bi se ogledala u prepoznatljivu elementu. Prilikom izricanja vrijednosnog suda rijetko koji kritičar može ponekad zauzdati i oduševljenje knjigom u nekom pogledu (izbor teme, stil, poetika, autorova erudicija) što je nužna impresionistička danost što Lovrenčićeva nekad i čini, ali utišavajući kritičarsku emfatičnost, njezin sud biva validan jer počiva na prosudbi sadržajne i stilske razine.

dr. sc. Tin Lemac

O AUTORICI

Željka Lovrenčić je književnica, prevoditeljica, urednica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Piše eseje, kritike i putopise.

Rođena je 13. travnja 1960. u Koprivnici. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Tema diplomskoga rada bio joj je španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez. Na istome je Fakultetu 1992. magistrirala filologiju. Prošireni i prerađeni rad naslovljen Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu objavljen je kao knjiga 2001. godine. Akademik Pavao Pavličić ocijenio ju je pionirskim radom. Doktorski rad pod nazivom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena obranila je na Hrvatskim studijima 2011.

Živjela je šest godina u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica Meksičke vlade i pohađala predavanja iz hispanoameričke književnosti na dva vodeća Sveučilišta UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) i Colegio de México. U Čileu je radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te kao diplomatkinja u Hrvatskome veleposlanstvu u Santiagu. Radila je i kao voditeljica područne zagrebačke knjižnice „Prečko“, profesorica španjolskog jezika, voditeljica na radiju u Punta Arenasu, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sada vodi tribine na tu temu.

Autorica je 17 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 18, a prevela 67 knjiga. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski između ostalih su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Mario Benedetti, Pablo Neruda, Roberto Ampuero, Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Alfredo Pérez Alencart, Zinka Saric…

Na španjolski je prevela dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora objavljenih u Meksiku, Čileu, Španjolskoj, Kolumbiji i Boliviji. Među njima su: Dragutin Tadijanović, Zvonimir Balog, Mladen Machiedo, Veselko Koroman, Davor Velnić, Tomislav Marijan Bilosnić, Drago Štambuk, Miro Gavran, Sibila Petlevski, Davor Šalat i Lana Derkač. Tekstove objavljuje u hrvatskim i stranim časopisima te na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Meksiku, Kolumbiji i Argentini.

U četvrtom je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Dopisna je članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica odbora Fonda Miroslava Krleže, pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba, te članica Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama.

Bila je dopredsjednica Društva hrvatskih književnika, predsjednica Povjerenstva za književne veze, suradnica veleposlanstava Čilea i Španjolske te Hrvatske matice iseljenika.

Sudjelovala je na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.

Autorica je izložaba održanih u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižici u Zagrebu i na Interliberu, te kataloga o Pablu Nerudi, Miguelu de Cervantesu, hrvatskoj knjizi izvan Hrvatske, nakladi Hefti u NSK, hrvatskoj periodici u iseljeništvu itd. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski, rumunjski, makedonski i bugarski jezik. Kao autorica, zastupljena je u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina te u međukulturnom rječniku suradnika rumunjskog časopisa za međunarodne veze Orizont Literar Contemporan objavljenom u Bukureštu.

Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze Društva hrvatskih književnika organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji.

Dobitnica je priznanja i zahvala bivšega čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa i bivše ministrice vanjskih poslova Soledad

Alvear te počasna građanka Porvenira, mjesta na krajnjem jugu Čilea odnosno ledenoj Ognjenoj Zemlji, kamo su dolazili prvi hrvatski doseljenici.

OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Published on by biakovaKomentiraj
Poezija

OPSEG KOŽE

Antonija Vlahović

Poezija

Urednica: Zorica Krističević Avdagić

Recenzija: Tin Lemac

Lektorica: Antonija Vlahović

Slika na naslovnici: Boris Janje

Uvez: Meki

Broj stranica: 144 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-23-1

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 144 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-23-1

13,00 EUR

NEUMITNO ŠTAVLJENJE KOŽE

Sresti poeziju Antonije Vlahović znači upoznati autoricu, lirsku junakinju, simetriju, harmoniju, kaos i nejednoznačnosti. Ovakva veličanstvena i bez poznatog i prepoznatog konteksta pretenciozna misao može zagolicati sva osjetila literarnih sladokusaca svih vrsta; od profesionalnih teoretičara i kritičara, nazubljenih znalaca koji vade tisuće olovaka i papira na kvadratiće tražeći unutarnja preklapanja, opća mjesta i vitke stapke koje vijore na svim semantičkim stranama svijeta, neki malo blaži i senzibilniji koji promatraju osjećajnu vrpcu koja se odmata na gramofonu knjige i leti negdje izvan svijeta, poznanici i prijatelji koji će ponovno upoznati autoricu ili oni koji svuda traže R(r)iječ. A ja, ja sam pritom mislio ovo: srest ćemo sve osobine i sva čuvstva koja proizlaze iz Antonije – autorice; njezina lirska junakinja toliko srođena s njom samom da grubi teorijski rez malo i boli, Antonijine simetrije stihovnih redaka i dijagonala, unutarnjih i vanjskih svjetova, Antonijinu harmoničnost u gradnji zbirke i njezina diskursnog svijeta, Antonijin kaos koji ničeanski rađa svaku stvaralačku danost i nejednoznačnosti koje nastaju na pregibima teksta i svijeta.

Važno je reći kako Antonijina knjiga pjesama broji preko stotinu stranica, kako se četiri ciklusa ispunjavaju približno jednakim brojem pjesama, kako se unutarnja kompozicija podređuje vanjskoj i kako je naslov zaista sretno odabran. Opseg kože. Vrlo razumljiva metafora. Prve asosocijacije vode nas prema tjelesnom diskursu i tu nećemo pogriješiti. Koža je ništa drugo nego zaštitni omotač tijela, naš najveći štit i svjedok unutarnjeg  i  vanjskog  događanja.  U  tjelesnom  se  diskurzu propituju specifično ženska pitanja; pitanje tijela, sebstva, odnosa prema muškarcu, rađanju, djeci. Poezija je uglavnom refleksivne naravi, pjesme su monostrofe koje bi se mogle okarakterizirati kao veće minijature ne zbog broja stihova koji često ne preteže desetak, već usredištenosti i rasprostranjenosti lirskih signala.

Refleksivna poetika koja se prostire idejno-tematskim silnicama upija u se blage konotativne krivulje leksema, sintagmi i poetskih rečenica, metaforičnost koja izrasta više iz svijeta, a ne iz teksta, snažan ekspresivni poetski izričaj koji počiva na hiperboli i emfazi kao stilskim konstituentama. Što se tiče rasporeda lirsko-komunikacijskih kategorija, pjesme su izgrađene personalnim lirskim govorom i onim u kojima se dominantno zaziva lirsko Ti. Jaki lirski glas oblikuje stihovne dionice što se poput noževa s dvjema oštricama zabijaju u čitateljsko recepcijsko tkivo.

Idejno-tematska razvedenost zbirke počiva na četirima semantičkim jezgrama, a to su subjekt (lirska junakinja), tijelo, svijet i ništavilo. Lirsku junakinju možemo razmatrati kroz emocijsku rešetku, ali prikladnije je emocijskom razvoju pridati značenje i smisao refleksivnih ulomaka. Time, nota bene, ova poezija nadrasta ispovjednu lirsku matricu i vodi čitatelja u prostor univerzalnih ljudskih iskustava posredovanih jastvenim glasom. Tijelo je medij koji prima sve signale svijeta i prerađuje ih, tj. sublimira tekstom i prostire se u značenju vlastitih sastavnih dijelova (unakaženi batrljci), osobnog identiteta autorice/lirske junakinje (antonija) i leksema kao što su dom, soba, kvadar tuge. Svijet je ono što lirsku junakinju muči i prema čemu se ona nastoji definirati. Iako se on poetički ne diferencira (više semantički kroz razne situacije u pjesmama), možemo ga prihvatiti kao temeljni faktor ljudskog i poetskog sazrijevanja. Ništavilo prijeti silaskom u svijet i sebe, no autorica ga odgađa, zamata, možebitno nudi za neku drugu knjigu. Na polu lirske komunikacije s lirskim Ti, jer potonji je sadržavao jastvene sekvence, postoji snažan dijalog s muškarcem i izlaganje vlastite ranjivosti  u  takovrsnim emotivnim odnosima. To  se,  jasno, sve reflektira na tijelu i taj dio diskurza pripada najsnažnijem hiperboličkom diskurzu knjige.

Naposljetku, možemo kazati kako je ovom knjigom Antonija Vlahović počela krčiti svoj put na horizontu suvremenog hrvatskog ženskog pjesništva. Ova poezija, koju možemo proglasiti feminističkom zbog jakog samosvojnog lirskog glasa i otvorene tematizacije žene i ženskog iskustva koje nadilazi već viđene tematizacije patrijarhalnih odnosa, zadala je sebi visoke ciljeve osvajanja njegovih vrhova. Neka se razvija iz knjige u knjigu jer nakon literarne utakmice s takvim tekstom ne idemo na pivo, već na rashlađeni sok neke tropske voćke!

Tin Lemac

ROBUSNA TANKOĆUTNOST

Zbirka pjesama autorice Antonije Vlahović neobično me dirnula; koliko svojim simboličkim, a tako jasnim porukama; toliko i svojom direktnom, a tako ranjivom istinom. Zbirka je to podijeljena u četiri dijela, sakupljena u četiri formule, rastrgnuta na četvero i gurnuta pod četiri različita stijega. A opet – zar nije sve u jednome i jedno u svemu? Zar nije sve jedno? Zar nije svejedno…? Mogli bismo se tako u nedogled igrati domišljatostima, i na one autoričine smišljati svoje vlastite, inspirirani njezinom hrabrošću koja se ogleda u mesu, jednako koliko i u psihi žene. Jedne od milijardu njoj sličnih, ali od kojih je ona jedina u stanju  iznjedriti stvaran glas i dati ga mnoštvu, upravo zahvaljujući tome jer je uspjela biti osobna bez idealiziranja, stvarna bez uljepšavanja, nejednaka po vlastitim rubovima i vrlo jasno nezaklonjena bilo kakvim feminizmom. Onim stvarnim, onim načelnim ili onim koji toliki muškarci ne razumiju, a neki i preziru. Autorica je to koja se ne libi uzeti kuhinjsku sjekiricu za meso u ruke i rastaviti osobu, ako treba: njezino tijelo, misli, osjećaje, pa i atome. Upravo rascijepiti je. I ponuditi nam tu robusno dobivenu istinu tankoćutnim pokretom svoje ruke i ponekad gotovo neizgovorenim glasom svog grla.

U  prvom  dijelu  zbirke  autorica  oslikava  sebe,  ali  i sebstvo – pojedinačno i skupno, ono drugih žena ali i vlastito, kroz sve što tijelo kao predmet i predmeti izvan njega mogu tvoriti u srazu. Iskustvo je to žene što sebe doživljava, ili je drugi doživljavaju, kao blago koje će više vrijediti rastavljeno na  komade,  pojedinačno  upotrebljavano  i  promatrano.  Kaže se  kako  je  svako postojanje  cjelovito,  i  kako  i  najmanja čestica sadrži sve informacije i svijest cjeline (ili tek njezinu fantomsku repliku..?), jednako onako kako cjelina zrcali vlastitu djelomičnost, i jednako onako kao što predaja nije čin vanjskosti (iako tako izgleda) nego najprije unutarnjosti, i gdje se ne radi o odnosu ja – ti, nego je zapravo u pitanju razina ja naspram samoga sebe. Upravo tako i Antonijine pjesme daju dvostruki odraz, i jednoga i drugoga, preklopljen, poput kakva egzotična, a ukusna jela. Nedovršenost u srazu s konačnošću nadopunjuju jedna drugu, i zapravo se ne potirući, gotovo savršeno sljubljuju. Sve ono što se čovjek propituje, obično tek onda kada mora, jer duša vapi i raspada se, autorica je preobukla u izričaj u kojem se vidi to isto propitivanje, ali kroz više prizmi: ja – ljudsko biće, ali i ja – žena, ja – materijalna, ja – funkcionalna, ja – tijelo i ono najviše žensko: ja – vučica i ja – stvoriteljica. Pjesme su povremeno prepune vrlo upečatljivih i novih stilskih izraza. Razlog tomu je autoričino kreativno stapanje s drugim ljudskim bićem i cijepanje nakon toga, pri razdvajanju. To su otisci koje tijelo pamti i stvara sjećanja kao stvarnu prokrvljenost tkiva.

U   drugom   dijelu   izražene   su   borba   i   prihvaćanje, pobjeda i predaja, razum i ljutnja, strast i tankoćutnost. Oni su suprotstavljeni – a zapravo spojeni u kombinaciji nezamislivoj za spajanje. Upravo u svemu tome je onaj neuhvatljivi, u riječ i sve druge medije neprenosivi impuls života, ipak prenesen u bjelinu između znakova. Autoričini stihovi zbirku čine zrelom i stvarnom. Ranjenom i divljom. Unatrag preobraženom. Ona je živa i pulsirajuća. Tu, gdje je muškarac. Ali je i plodnost, i dijete. Pjesnikinja je vratila sebi samoj zrcalo. Pjesnikinja kao podstanarka. Optužbe kao izazov, ljutnja kao strast. Ili obratno? Muškarac kao okrivljenik, žena kao krik. A onda iza toga i zajedno s time još nešto: višestrukost svih nas sa svima nama i samima sobom. Krv pod noktima. Ali to je u redu. Sad barem znamo kako smo zaista živi. Tijela, to su okusi života.

I sada, u trećem dijelu pjesnikinja sve mjeri: teatar, ali i eritrocite. Izračunava težinu priznanja, duljinu ljutnje, zbroj praznina. Obraća se nekome potajno uz pomoć javne riječi i javnim istupom kao šifriranom porukom. Ona crta, ali i piše, pa od matematičkih formula stvara paukove niti. Ovdje i sada, tako ljudski, traži rješenja. Ali, mi svi i jesmo upravo to – ljudi, baš takvi kakvi smo u ovom trenutku. Naravno, makar i nesvjesno, mi uvijek bježimo od te slike u onu buduću. Autorica je ta koja nas vraća u sada i ovdje. Tu, gdje trebamo pogledati sliku sebe samih. Tek iz tog zrcalnog odraza moći ćemo se zaista odraziti u skoku u dalj, tamo, u budućoj slici nas samih. Zato su i suncokreti ponekad groteskni.

Na koncu (i u završnom dijelu zbirke) – sve je pitanje. Čak i biblijska proročanstva. Odgovor? On nam je već odavno dan. Ali čovjek ga niti može čuti, niti razumjeti, osim ako se ispred njega ne nalazi točno pitanje. Tek tada će i odgovor biti točan. Ljudi traže odgovore na svoja pitanja, umjesto da traže pitanja za svoje odgovore. Upravo zato nam autorica govori, piše i u tome pogađa odgovore. Zatim ih ostavi razoružane u zraku, poput padobranca bez svilene tkanine, neka padnu kamo ih sudbina pošalje. Ona će ih dočekati s već pročitanim proročanstvima, u koja će sve odgovore nježno zamotati, a zatim poput tijesta za objed zdušno izmijesiti i ponosno raspršiti kao krvave krpice u zrak. Na nama je samo da udahnemo.

Zorica Krističević Avdagić

BILJEŠKA O AUTORICI

Antonija Vlahović rođena je 1975. godine u Zagrebu. Profesorica je hrvatske kulture i sociologije, a radi kao profesor mentor u srednjoj školi. Bavi se dramskom pedagogijom i alternativnim scenskim izrazima. S učenicima je uprizorila Krležine, Harmsove, Rundekove i tekstove mnogih drugih autora, kao i vlastite.

Piše poeziju i sudjeluje na pjesničkim tribinama. Neke od pjesama objavljene su na književnim portalima. Objavila je zbirku pjesama Antonijalogija (2008.).

Predstavljanje knjige ANE NARANDŽIĆ IZMEĐU SVAKODNEVNICA

Published on by biakovaKomentiraj

Predstavljanje knjige MIRJANA MRKELA BOTANIKA I TROPJESMA

Published on by biakovaKomentiraj

Pozivnica Željka Lovrenčić SAMO KRITIČNO MOLIM

Published on by biakovaKomentiraj

IME MI JE SNJEGULJICA Zorica Krističević

Published on by biakovaKomentiraj
Poezija

IME MI JE SNJEGULJICA

Zorica Krističević

Urednik i recenzent: Tin Lemac

Lektorica: Antonija Vlahović

Ilustracije na koricama: Ivona Bošnjak

Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 96 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-22-4

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,50 €)

IME MI JE SNJEGULJICA Zorica Krističević

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 96 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-22-4

13,50 EUR

BAJKOM ZAUSTAVLJENA STVARNOST

Zapažena pjesnikinja  Zorica Avdagić, autorica već nekoliko poetskih naslova kojima je zaplijenila blago odabrane publike i požnjela recenzije uglednih književnih i književnokritičkih imena kao što su Jozefina Dautbegović, Branko Maleš i Tonko Maroević pojavljuje se s novim lirskim rukopisom. On nosi simbolički utemeljen, a eterički prozračan naslov Ime  mi  je Snjeguljica.  Teoretičarskom  umu,  enciklopedisti,  fachidiotu  s već otvorenim škarama razvezanih interpretacijskih niti nudi se asocijativni niz. Moje ime je medvjedić Lino, Važno je zvati se Ernest, Jadni Katule… Eh,  pa već je i ovo pretjerano jer zadire u različite zone ljudskog mišljenja i djelovanja.  Otkud krenuti i gdje završiti? Što učiniti s gomilom naučenog pepela i kako zapaliti vatru? Odsjaji gube smisao i  početak mora biti intoniran znanjem. Možda završi u igri.

Knjiga koju pred sobom držimo nosi naslovni motiv iz bajke Snjeguljica  i  sedam  patuljaka.   Pritom, glavni su i  jedini akteri lirske komunikacije Snježana i Palčić. Oni su zahvaćeni intimističkom situacijom ljubavi i kao takvi odmataju klupka svojih vlastitosti.  Semantički prijenos naslovnog motiva Snjeguljice u naslov Ime mi je Snjeguljica predstavlja dvostruko kodirani diskurzivni čin. Na prvoj razini kodifikacije autorica se poistovjećuje s lirskom junakinjom zbirke, a na drugoj lirska se junakinja bajkovno transferira  u lik Snjeguljice. Palčić je zamjena za patuljka. Možemo ga prispodobiti i Palčici, također bajkovnom liku,  no s obzirom na ovu knjigu,  pristajao bi umanjenom patuljku. Lingvistički gledano, riječ je o dvostrukoj deminuciji morfološkog i značenjskog polja riječi koje postaje stilski obilježeno u samom tkivu teksta.

Punjenje pjesničke stratigrafije bajkovnim naplavinama izvedeno je na predmetnoj i idejnotematskoj razini. U dijelovima se spominju likovi i  motivi iz bajke o  Snjeguljici (jabuka, vještica). U lirskoj komunikaciji preuzet je dio iz Snjeguljičina dijaloga s patuljcima ne u smislu intertekstualne obrade, već smisaonog  nadovezivanja. Vješto je izbjegnut psihoanalitički podtekst bajkovnih značenja vezanih za spolno i emotivno sazrijevanje djeteta i libidinalni kaos izazvan identifikacijama u freudeovskoj shemi. S obzirom na intimističku situaciju koja je ljubavno-erotski konotirana, Palčić se pojavljuje kao lik ili eufemistička zamjena za falus.

Glede naslova zbirke, kritičar bi očekivao da će biti riječi o ispovjednoj lirici. No, prevarit će nas pozicija lirske junakinje koja se maskirala u lirsku kazivačicu intimističke situacije. Iako možemo spekulirati je li i sama lirska kazivačica neki mjesec velikog planeta Autorice ili možda čak izraslina na tijelu lirske junakinje, ona nam iznosi situaciju vješto baratajući signalima kojima se uobličuje  poetskost.  To su naglašena emotivnost, refleksivnost, zibajući tonovi lirske komunikacije i zapitanost.

U knjizi je osim razvijene narativne linije stihova koji katkad mogu prebjeći u stilizirani prozni izričaj jako naglašena emotivnost lirske junakinje, rječitost kojom se razvijaju dugi stihovni ulomci i emfatičnost  lirskog govora.  Njezin govor pratimo kao nabujalu tekućicu u ogromnim nanosima.

Emfatičnost kao  izvjesna retorička konstanta postiže se učestalim opisima (baš  poput  žene zlatna pera, baštinice / …), ponavljanjima i rimovanjima unutar stiha (iako, očito, vrlo plodno i vrlo rodno), hiperbolama  (natisnule i prignječile onaj tren radosti), kumulacijama   (i u njoj ležaj,  stol  i  stolicu  /  i  papuče  na podnom prekrivaču) i složenom narativnom sintaksom koja se ostvaruje na parataktičkoj i hipotaktičkoj osi ovisno o prikazanu ulomku odnosa između aktera.

S obzirom na spomenutu emfatičnost,  tekst zbirke bit će  posebno zanimljiv za  govorni ostvaraj.  S  obzirom na učestale promjene tona u autoričinu govoru (u varijacijama sentimentalnog i humornog tona s povišenjima i sniženjima stihovne intonacije), te  raznorodne svakodnevne i  druge sadržaje, tekst je moguće uobličiti performansom.

Poetički gledano, knjiga bi se mogla pripisati hrvatskom poststvarnosnom pjesničkom horizontu.   Jedna  stvarna, empirijski ovjerena intimistička situacija dvoje aktera predstavljena je  bajkom kao  retoričkim ukrasom i idejnotematskim okvirom.   S  njome  u  kontaktu,   postoji mačevanje tih dvaju slojeva.  Onog stvarnosnog opipljivog ili  onog bajkovnog neopipljivog. Rezultati su  semantička ravnoteža obaju slojeva (Ujutro, Palčić je nanovo gladan / i mora pojesti sve vijesti / Snježana se budi danas kraća nego jučer / i tako svaki dan) ili semantičko zasijecanje stvarnosnog bajkovnim (Nakon toga Snježana je sačekala duboku noć / Uzela sa sobom sjekiricu za meso / (Jer drugu u stanu nije imala) / I otišla porazgovarati s jabukom).

Iako se u knjizi mogu nizati pjesme i klupko se može odmotavati još dugo i dugo, ipak bih na kraju rekao da je sve na vrijeme zaustavljeno. I bajka i stvarnost. Donekle zbog okvira. Knjige pjesama. Donekle zbog situacije. Empirijske  kazaljke zasjeniše literarne. A i zbog toga jer autorica, iz čije torbe vire lirska junakinja, lirska kazivačica, a lirskog junaka Palčića u ruci drži privezana paukovom niti, pobjedonosno grize crveni dio jabuke i zavodljivo namiguje sljedećem literarnom vlaku.

Tin Lemac

ZORICA    AVDAGIĆ    (rođena  KRISTIČEVIĆ) rođena 1969. u Doboju, BiH, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Pedagošku akademiju u Tuzli upisuje 1988., a Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek južnoslavenskih jezika 1991. godine. Zbog rata prekida studij i dolazi u Zagreb. Radi u Zagrebu, a živi u Zaprešiću.

Aktivno sudjeluje u književno umjetničkim tribinama na području republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.

Objavljuju je u književnim časopisima.

Objavljene knjige:

Zbirka ratne tematike SEDMO SLOVO SLOBODE u izdanju Matice Hrvatske,  tiskana  2006., recenzenti  Tonko Maroević i Branko Maleš

Zbirka poezije na temu grčke antike POTROŠENI ADONIS u izdanju Matice Hrvatske, tiskana 2008., recenzenti Tonko Maroević i Jozefina Dautbegović

Zbirka poezije društveno angažirana  o položaju žene u društvu i obitelji HOD NA PRSTIMA  u izdanju Digitalne knjige,  tiskana  2011. (također postoji digitalno  izdanje),  u sklopu akcije prikupljanja sredstava i predstavljanja skloništa za žene „Ženska pomoć sada“

Zbirka kratkih priča prevedenih na  engleski jezik FOOTNOTES  OF A DIVORCEE objavljene digitalno na platformi Amazon.com, 2012.

Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije MEDITACIJE u izdanju kluba Zapreščan, tiskana 2017.,

Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije FOTOGRAF u digitalnom izdanju Knjižnica grada Zagreba, objavljena 2016.

IZMEĐU RAVNODNEVNICA Ana Narandžić

Published on by biakovaKomentiraj
Poezija

IZMEĐU RAVNODNEVNICA

Ana Narandžić

Urednice: Darija Žilić, Zorka Jekić

Tehnički urednik: Nediljko Bekavac Basić

Lektorica: Dubravka Bouša

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Idejno rješenje naslovnice: Ana Narandžić

Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 108 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-18-7

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

IZMEĐU RAVNODNEVNICA Ana Narandžić

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 108 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-18-7

14,00 EUR

Ana Narandžić: Između ravnodnevnica

Ana Narandžić nagrađivana je spisateljica, autorica više knjiga. Knjiga  poezije  Između  ravnodnevnica svakako  je  zbirka  pjesama koje zaslužuju pažnju, možda i njezino najuspjelije pjesničko djelo, jer i po samoj strukturi ove zbirke, može se vidjeti jasno koliko je pomno  rađena.  Knjiga  je  sastavljena  od raznorodnih  narativnih pjesama, podijeljenih u nekoliko ciklusa. Svaki od tih ciklusa donosi tematski nove motive, bilo da se radi o otkrivaju jastva i nekoj vrsti samosuočenja i samorađanja kroz pisanje u prvom ciklusu Koža kao jedra. Već u početnoj pjesmi Bacim oko autorica navješćuje poetski put kao plovidbu: „Svojom kožom  kao jedrima hvatam povoljan vjetar.“ I upravo pisanje jest „izlazak u modrinu“, bijeg od tjesnoće, propitivanje o vlastitom jastvu (I ja sam onda) kroz mistiku vlastitih brojeva. U položaju i pokretima samokontroliranog tijela, ostvaruje se rađanje, doslovno  i metaforičko. Rađanje  djeteta i rađanje kao stvaranje same sebe, nepoznate ja kroz pisanje. Pisanje o razderanim snovima,  čekanjima,  snatrenjima,  godinama  koje „galopiraju  kao rasni konji na utrkama spotičući se.“ (pjesma Koža). Ana Narandžić zatim piše o ljubavnom odnosu, strasti koja je hiperbolički prikazana u drugom ciklusu Ljubiti bez ostatka. U ciklusu koji slijedi Uzavrela nedjelja   autorica majstorski   dočarava atmosferu   prigušenosti, rutine,  pukotine  u ritualima   i  dane slavlja  u svagdanu  koji bi naizgled trebali odudarati od svega onog uobičajenog, o obiteljskim hereditarnostima…  Idući  ciklus  Bjelina noćnih bdijenja donosi  pak niz pjesama koje tematiziraju bolest, u trenutku kada se „uselila u kuću“. Kuća  i svi ti bachelarovski  motivi  unutarnjih  prostora  koji istovremeno zagušuju i oslobađaju, kontrast su pjesmama u kojima se šire horizonti, vidici, dočaravaju  ambijenti  i senzacije koje oni izazivaju. O tome govore i pjesme iz ciklusa Između ravnodnevnica jer u njima se prikazuje atmosfera,  ti prijelazi  u prirodi,  izmjene godišnjih doba, povezuje se unutrašnje i vanjsko, opisi kuća i prirode, gradskih predgrađa, terasa na vrhovima nebodera. Sve to prikazano je vrlo  zorno,  nizom  snažnih genitivnih metafora,  sa smislom za nijanse i boje. Ovo potonje nije niti slučajno, jer autorica je i slikarica, stoga se vizualni aspekt ovih pjesama može jasno dočarati: „Boje, prebačene preko jesenske ravnodnevnice, zapetljale se u krošnje  i vise na natrulim peteljkama.“ (iz pjesme  Između ravnodnevnica) ili pak „U oko mi ulijeće smotra  boja. Ljubičasta se uplela u žutu, crvena se ovija oko zelene.“ (u pjesmi Mozaik ljeta). Zanimljivo  je da se kao čest motiv pokazuje koža, ljepljiva koža, koža kao jedro, a koža je upravo onaj prvi doticaj i dodir s vanjskim svijetom, ujedno i granica tijela od tog istog stranog svijeta. I lirska junakinja Ane Narandžić kao da je na toj razmeđi, između otvaranja i bijega, suzdržanosti u otkrivanju emocija svijetu koji je okružuje, i u kojem uživa, ali i o čijoj tamnoj strani, bolestima, izgnanstvima, piše precizno, gotovo kriruški minuciozno. Također je bitan ton koji dominira zbirkom, taj osjećaj zrelosti, riječi koje su zrele, okus koji je pomalo trpak, jer kao da prezrelo voće otpada, vrijeme se urušava, ponekad pjesnikinja progovara i iz mnoštvenosti, iz tog mi, i kao da progovara o iskustvu generacije, poopćenom iskustvu života. I sve ostavlja dojam  sjete, bivši životi, život u izolaciji, a i same riječi prestaju imati snagu „Riječi dvojbenog  značenja (mjera su im daljie i izostanak  dodira)  rastu usidrene između zidova.“ I čini se kao da su u pjesmama o zemlji, nebu, mjesecu  i pročišćenju, prisutni oblici antroploških struktura, apstraktni, ali dorađeni kroz okvir slika i emocija. Pjesme nadrastaju osobnu emociju, govore o stanju svijeta. Ana Narandžić u pjesmi Zagreb i ja govori o poziciji doseljenice u Zagreb, koja se suočava s nizom  predrasuda  i prepreka,  no istovremeno,  ona ne zaboravlja svoj rodni kraj: „Moj rodni kraj je iza kiše. Kiša isprana zaboravom napunila  je korita / i dolazi  u slapovima.“ Premda se i u drugim ciklusima govori o vjeri i spasenju, u Izgnanstvu i spasenju nalazimo niz snažnih pjesama koje govore o spasu čovječanstva, kritici ideologije i o osloncu u vjeri: „Onaj koji je radi nas sišao s nebesa / naš je vodič / do svjetla / Betlehemske štalice“. Ana progovara i o bezdomnosti, izgnanstvu kao ekonomskoj  migraciji onih koji traže bolji život, te o izgnanstvu migranata u pjesmi  Bez mahanja i osvrtanja: „Intimne prostorije i postelje za razmjenu nježnosti, razapete između kotača i  zaveslaja,  / progutali  su krikovi  galeba.“  Na kraju,  u završnom ciklusu Rastanci ponovo nalazimo motiv čekanja, čekaonice, motiv suočavanja s prolaznošću u sjajnoj pjesmi Nedostajanja, i čini se kao da se u tom ciklusu lirska junakinja posve ogoljuje, govori o vlastitoj rascijepljenosti, ponovo nalazimo motive prigušenosti i gotovo gađenja nad oblicima građanskih inicijacija, kao u pjesmi Pitanje, ali i svjedočenje o svijetu „napuštenom od sebnosti“ (pjesma Rastanci). I ponovo motiv rađanja, koje se odgađa. Ana Narandžić ispisala je snažnu poetsku  knjigu,  u kojoj  zapravo  otkriva vlastito sebsto,  u svijetu koji sebnost gubi, a sve se to događa kroz proces pisanja kao rađanja koje nikad ne prestaje, pa se stoga i kao motiv često pojavljuje u Aninim pjesmama koje preporučujem za pomno  čitanje, jer to zaslužuju.

Darija Žilić

MIKROETIČKE PRIČE Siniša Matić

Published on by biakovaKomentiraj
Proza

MIKROETIČKE PRIČE

Siniša Matić

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 228 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-26-2

Maloprodajna cijena: 126,00 kn (17,00 €)

mikroeticke-price-naslovnica

MIKROETIČKE PRIČE Siniša Matić

Proza Uvez: Meki Broj stranica: 228 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-26-2

13,00 EUR

Siniša Matić Mikroetičke priče

Knjiga se sastoji od pet tekstova koji problematiziraju etička pitanja i to na sitnim detaljima iz života. Naslovi priča su: Imam li pravo, Zašto Zea kašlje, O jednom srušenom boru, Dobra jutra i Potpis tete Franke. Svih pet tekstova karakterizira minuciozno propitivanje etičnosti sudionika na sitnim detaljima svakodnevnog života gdje autor ispituje osnovna etička načela. Za mene, kao urednika, te priče ocrtavaju tradicionalno rečeno stanje skrupulozne savjesti koja nikako izići na čistac s moralnošću jedinke koja ima takvu savjest. Usudio bih se reći da je u pričama “proboj” spoznajne teorije s jedne strane i formalne logike s druge strane u područje onog što se određuje pojmom “treba da”, dakle područje etike. Mislim da su ovo filozofski eseji koji problematiziraju na osebujan način mnoga filozofska pitanja i da su kao takvi inovacija na hrvatskom književnom, znanstvenom i filozofskom području te da priče treba čitati s dužnom pažnjom imajući stalno na umu i zahtjevnost područja koje priče problematiziraju.

Priče mogu čitati svi, ali su svojim stilom, izlaganjem i problematiziranjem ipak preporučljive starijim osnovcima i svim ostalim ljudima koji mogu pratiti fabulu, a posebno su prikladne za čitatelje s višim i visokim obrazovanjem iz područja društvenih i humanističkih “znanosti”.

Ivan Bekavac Basić

Kratka bilješka o piscu

Siniša Matić je rođen 1968. u Zadru. Profesor je filozofije i sociologije. Akademski stupanj doktora znanosti stekao je na Sveučilištu u Zadru 2014. disertacijom Primjena dijagrama u klasičnoj i nekim trovrijednosnim logikama. Radi kao nastavnik sociologije, logike i etike u gimnaziji Franje Petrića u Zadru.

Do sada je objavio knjige:

Izvođenje – školski razgovori iz logike iskaza. Zadar: S. Matić, 2007.

Problemofil – mikroetički povremenik. Zadar: S. Matić, 2011.

TAJ ČUDESNI ŽIVOTINJSKI SVIJET Jadranka Ivandić Zimić

Published on by biakovaKomentiraj
Slikovnica

TAJ ČUDESNI ŽIVOTINJSKI SVIJET

Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić

Ilustrirala: Ivana Mrčela

Lektorirala: Tena Babić Sesar

Uvez: Meki

Broj stranica: 40 str.

Format: 21 x 24 cm

ISBN 978-953-8375-13-2

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

TAJ ČUDESNI ŽIVOTINJSKI SVIJET Jadranka Ivandić Zimić

Uvez: Meki Broj stranica: 40 str. Format: 21 x 24 cm ISBN 978-953-8375-13-2

13,00 EUR

TAJ ČUDESNI ŽIVOTINJSKI SVIJET

Taj čudesni životinjski svijet druga je zbirka priča znanstvenice, prozaistice i pjesnikinje Jadranke Ivandić Zimić – Zbirka obuhvaća šest priča namijenjenih djeci mlađe životne dobi. Dvije su priče posvećene liji Beli i njezinim neobičnim doživljajima u šumi, dvije psu Ronu i njegovom neuobičajenom prijateljstvu s crnim mačkom Rokijem te dvije mački Flekici i njezinim ljubavnim avanturama.

Autorica vješto, kroz likove životinja, toplim i jednostavnim jezikom progovara o najvrijednijim ljudskim osjećajima – ljubavi, prijateljstvu, radosti, nadi i tuzi. Tako djeca uranjajući u Taj čudesni životinjski svijet Jadranke Ivandić Zimić uče kako odrasti i kako postati boljim osobama. Priče u djeci probuđuju ljubav prema životinjama i tako djeci pružaju priliku za zdraviji emocionalni razvoj. Jadranka to radi s lakoćom jer iznimno dobro poznaje probleme odrastanja. Naime, ona se niz godina svakodnevno bavi djecom i mladima. Kako bi tekst bio prijemčiv djeci, autorica povremeno koristi i rimu. Stil je pisanja ritmičan, zabavan i slikovit te prilagođen dobnom uzrastu djece.

Posebnu vrijednost pričama daju ilustracije talentirane slikarice i dizajnerice Ivane Mrčela koja svojim ilustracijama svaku priču čini još dojmljivijom. Ovaj spoj kreativnosti – kako u proznom, tako i u likovnom smislu – čini taj životinjski svijet zaista čudesnim.

Zorka Jekić, urednica

BOTANIKA I TROPJESMA Mirjana Mrkela

Published on by biakova1 komentar
ZBIRKA PJESAMA

BOTANIKA I TROPJESMA

Mirjana Mrkela

Urednica: Darija Žilić

Lektorica: Daniela Nižić

Fotografija na naslovnici: Adrijana Vidić

Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić

Okvir je originalno na ikoni Bogorodica Utješiteljka,

17. stoljeće, crkva Sv. Georgija, Islam Grčki.

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 72 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-28-6

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

BOTANIKA I TROPJESMA Mirjana Mrkela

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 72 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-28-6

13,00 EUR

STVARANJE VLASTITOG JEZIKA KROZ

SIMBOLIZAM I MITOPOETIKU

Botanika i tropjesma sasvim je posebna zbirka pjesama ugledne zadarske književnice Mirjane Mrkele. Naime, dominira trend angažirane ili stvarnosne poezije, a Mrkela u svojoj knjizi donosi niz pjesama pažljivo strukturiranih u cjelinu, koje u sebi sadrže niz referenci na knjige, autore iz raznih razdoblja, filmove, povijesne krajeve, mitove, na sam proces pisanja, pa je riječ zapravo o velikoj poemi o ljubavi i pisanju. Intertekstualnost ne potire autentičnost, nije tek suho referiranje na tekstove koje je samo sebi svrhom, već je riječ o igri stvarateljice koja se igra riječima i mitemima, otvara razne slojeve svijesti, traga za arhetipovima i za vlastitom poetikom koju je moguće iščitati baš na fonu botaničko-tekstualnih, antropološko-feminilnih teorija i poetika. Botanika i tropjesma sadrži niz slojeva značenja, obrazovaniji  čitatelji  uživat  će  u  tom  grozdu  metafora  koje svoju potku imaju u svijetu literature, one europske, svjetske, i iz susjednih zemalja, dok će ostali čitatelji također naći ovaj prvi, igrivi sloj, čudesne mitopoetike u kojima se nalaze i dijelovi naracije, dijalozi te kraće pjesme umetnute u veće cjeline. Riječ je o visoko simboliziranoj poeziji koja se bavi i tumačenjem civilizacija, religija i to na implicitan, poetski način. Sve to obuhvaćeno je prvom cjelinom Botanika u kojoj je upravo biljka, cvijet, stablo povod za male poetske priče, zanosne hiperbole, pjesme u prozi, pune maštovitih obrata i igri riječima, kroz povezivanje nespojivog, korporativnog i poetskog, na primjer, te bajkovitog, alternativno povijesnog, ljubavno-persuazivnog. I mediteranskog, jer i mediteranizam je svakako bitna stavka Mirjanine poezije, sve te slike vegetacije, soli na prstima, zvukovi bossa nove, plaže, svjetlost, referiraju na poetike ostalih pjesnika koji su svoju inspiraciju nalazili u Mediteranu. Ujedno ovo je i iznimna antiratna poema, kritika uskogrudnosti i nacionalizma, na suptilan način, a poruka je da istinska ljubav sve nadjačava:

„isparat ćemo kalendare islamske/kalendare gregorijanske i julijanske“.

Tropjesma je pak inspirirana, kako i sama autorica navodi, teorijskim djelom Helene Cixous Smijeh Meduze. U njoj se pjesnikinja igra mnoštvenošću identiteta, preobrazbama jastva, ali i o samodefiniranju, samo rađanju sebe same kroz jezik koji je senzualan i sadrži u sebi „znamenje od meda i mlijeka“. I to jest smisao, stvaranje vlastitog jezika, koji je odmaknut od pravila patrijarhata i koji omogućuje autoricama da odgovore na svoje potrebe gradeći snažne samopripovijesti i identitete. U tome je, kroz svoju poemu Botanika i tropjesma, Mirjana Mrkela posve uspjela.

prof. Darija Žilić

Vanjske poveznice:

https://web.facebook.com/permalink.php?story_fbid=3024457507815516&id=1653100024951278
Facebook

https://www.zadarskilist.hr/clanci/28022022/intiman-iskaz-iskrenih-emocija-prema-snazi-stvaranja

http://www.057info.hr/kultura/2022-02-27/poezija-zadarske-autorice-mirjane-mrkele-povezuje-ljude

https://www.matica.hr/vijenac/730/botanika-i-mediteran-u-poetici-32797/

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2022/02/23/mirjana-mrkela-kikiriki/
MIRJANA MRKELA u emisiji BUDI SVOJA