Tag: biakova

Kategorije
Knjige

Luca Signorini ZA VIOLONČELO SOLO Suzana Glavaš

 

 

ZA VIOLONČELO SOLO

Luca Signorini

Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš

Autobiografski roman

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 172

Format: A5

Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

UVOD U HRVATSKO IZDANJE

 

Važno je odmah na početku istaknuti da je ovaj hrvatski prijevod Za violončelo solo apsolutno prvi prijevod na strani jezik Signorinijevog autobiografskog romana Per violoncello solo. Predložen je za objavljivanje po želji prevoditeljice, koja autora dobro poznaje, ali i po tome što to djelo, u suvremenoj talijanskoj književnosti, zauzima visoko mjesto i ima doista rijetke odlike: autor joj je profesionalni violončelist i odličan priznati spisatelj. Odabrati ga za prevođenje iz uvjerenja i ljubavi bilo je lako jer roman već kod prvog čitanja osvaja čitatelja iskrenošću i ljepotom naracije, važnošću ispričanih priča, profinjenim društvenim angažmanom te umjetničkim promišljanjima svih vrsta, od glazbe do slikarstva, povijesti i poezije, antropologije i religijâ, sociologije i jezika, glazbenog pedagoškog rada i kritiziranja metodike istog. Sve to kroz život jednog običnog čovjeka, koji je velikim trudom i radom na sebi, ali i padovima u alkoholizam i beznađe, uspio ostvariti violončelističku svjetsku karijeru i uspeti se na vrh društvene ljestvice.

      Ugoda čitanja i prigoda za brojnim iluminacijama čitatelja, na svakoj od tih razina iščitavanja, pravi su melem za dušu i prava svečanost Signorinijeve razvidne erudicije i svestranog enciklopedizma. U spiralnoj gradnji fabule ima simfonijskog ugođaja i slikarskih poteza kistom, ima spiritualnosti i egzistencijalizma, nihilizma i klasicizma, ali i građanskog angažmana te ponajviše humaniteta i ljubavi prema bližnjima, bilo da su oni roditelji, prijatelji, vlastiti nastavnici ili đaci, nezanci iz drugih kulturâ, tek obični usputni prolaznici.

      Dragocjeno je to štivo, koje će, nadam se, biti dobrodošlo i korisno u hrvatskoj sredini. Kako god bilo, sigurna sam da će je uvelike oplemeniti.

      Zahvaljujem nakladniku Biakova iz Zagreba što je u nas vjerovao.

                                                                                           Suzana Glavaš

                                         

____________________________________________________________________________________________

*****************************

 

Jezik, potreban da bi se ispričala priča, nije sačinjen samo od grafema i semantičkih sadržaja. Napisane riječi, onkraj slova samih po sebi, teže projekciji u različite dimenzije. Ako se to dogodi, prepoznaje se stil. Zamjećuju ga primatelji teksta u kojem je moguće uočiti raznovrsne izričajne razine.

Već samim naslovom romana Luca Signorini navodi čitatelja da se suoči s više glasova, odjeka jedne životne putanje sačinjene od mnogih života koji promiču, naizmjence ili usporedni, duž puta jedne kaleidoskopske i nevjerojatne stvarnosti koja se doima čak nadrealnom, na rubu jedne provalije gdje se okrutnom igrom sudbine riskira propast koja će tek na kraju biti izbjegnuta.

Glazba kao metafora života i zvuk violončela koji je kontrapjev jednom drugom, njemu istovjetnom, ljudskogm glasu. Odavde kreće priča. Čitatelju je odmah jasno i od prvih redaka uči pravila igre, više ili manje razvidne, koja je sva u prekidima i lomovima.

Poput slika na izložbi, odlomci, jedan za drugim i svaki za sebe stvaraju različita ozračja na jasnoj podlozi jedne svježe priče iako, po mnogočemu, proživljene već odavna u našem sjećanju. Poslijeratno razdoblje koje ustupa mjesto ekonomskom boomu, seksualna revolucija koja u olovnim godinama nasrće poput dijaboličke perverzije.

Promišljanje vodi prizivanju još starijih razdoblja: opustošenje ratom čije su posljedice još uvijek aktualne i koje, ušavši u kolektivnu svijest kao uzrok lošeg življenja, ipak ne uspijevaju posve joj opravdati stravične deformacije.

 Slika osobe koja iz tog izranja, više ili manje u središtu raznih tableauxa – Kinderszenen- Lehrjahre- Scènes de vie-Phantasiestücke – oblikuje se sad u jasnim crtama sad u sfumaturama koje dosežu poništavanje sebe. Nad njom lebdi sjena drvenog glazbala čiji oblik, mek poput tijela žene, zavodnički i prijeteći istodobno, ostaje sveprisutan tijekom čitavog života. Ja vidi sebe preko napetih žica i vibracija gudala čija se melodija zaustavlja na visokim tonovima krika, bez solucije pada.  

Evoluciji jezika odgovara slična evolucija glazbe? To je ono o čemu se pita Boulez, te zaključuje da «glazbena evolucija prije svega obvezuje na tehničke pojmove i podliježe relevantnim promjenama leksika i sintakse, mutacijama koje su mnogo radikalnije od onih koje će ikada moći pretrpjeti jezik.» Tragedija je sva u tom otpadu koji uvjetuje, osim te iste vježbe očuđenja, svaku gestu ili ponašanje, nepovratno podvrgnutu inicijacijskoj praksi u dobi u kojoj još nema svijesti. Sjećanja koja naviru  – iz doba djetinjstva ili puberteta, iz mladosti koja je jako brzo protekla ili iz tek nastupajućeg zrelog doba  – zaustavljaju se na crti pentagrama, neriješenog rebusa tajne postojanja. Poput nota, na tom pentagramu, oživljuju i brzo nestaju, u ritmičkom skandiranju koje ne ostavlja mogućnost predaha, profili muškaraca i žena. Zauzimaju prostor od tek nekoliko riječi. Rijetko se tek opet pojavljuju kao motivi u formuli podložnoj neprekidnoj varijaciji. Glazba, izvođena, slušana, protumačena u svojim najtajnovitijim nabojima, na koncu uvijek potpuno pobjeđuje. Katkada je kao kakvo prokletstvo koje se ne može izbjeći, vrlo često priželjkivani bijeg od svijeta koji kao da ne nudi drugo osim razočaranja i prijevara.

Indirektno, autobiografsko svjedočanstvo, prožeto dubokim ispaštanjem jednog velikog umjetnika, koji žanje aplauze diljem svijeta, nudi mnoga pitanja, osuđena da ostanu bez odgovora. Prvo od njih je pitanje koje se odnosi na povlašteno mjesto umjetničke glazbe u suvremenom društvu u kojem potrošački zakon teži poništavanju različitih vrijednosti proizvodâ ponuđenih na tržištu. A, posljedično tome, i smisao koji može imati cijena koju na egzistencijalnoj razini valja platiti za postizanje visoke profesionalne razine namijenjene, u najboljem slučaju, da bude prepozata kao l’ espace d’un matin. I još k tome, kakvu poruku prenijeti mladima koji se, unatoč svemu, i dan danas, suočavaju s tako smjelim životnim putevima. Naposljetku: koliko zadovoljstva bavljenja glazbom preostaje onome tko je prisiljen podnositi stres kontinuirane kompeticije i svjestan je toga da ono što je naučio, najvećim dijelom pod cijenu neizrecivih žrtvi, biva primljeno kao čista aktrobatska predstava, koju je nemoguće odvojiti od beskonačnih sadržaja glazbenoga djela.

No upravo iz tog pažljivog, pretrpljenog, iščitavanja partitura, koje su bile prava muka za onoga tko ih je bez predaha proučavao za nastupajuću izvedbu, izvija se lirski pjev glasa u kojem harmonije odjekuju u jeci duše.  

Muzika, Bachova, Beethovenova, Schumannova, Brahmsova, Debussyeva – ali i ona  mnogima nepoznata kao Cassadòova, Regerova, Dallapiccolina, Sciarrinova, napisana za violončelo solo, ili kao ljubavna priča između Siegmunda i Sieglinde, u prvom činu Walkürija, koju Wagner u «Ein Violoncelle allein» namjenjuje violončelu –  iskupljuje sve, čak i bol. Kroz prekrasan zvuk što ga uspijeva izvući iz svog drevnog glazbala, Signorini gradi priču s naglascima koji pogađaju ravno u srce.  

Prizori koji otvaraju pogled na njegove gradove, Rim, Volterru, Napulj, imaju različite zvučne podloge. Vjeran stilu koji privilegira modulaciju, poželjno udaljenim tonovima, ostavlja malo prostora očekivanjima i začuđuje čitatelja, kad se tome najmanje nada. Njegova galerija likova gubi odmah pozadinu toskanskih slikara makjajola, među kojima i jedan njegov prezimenjak, ne bi li se sasvim jasno razvila u Disneyeve likove kao groteskne siluete opsesivnih duhova, praznine onkraj crteža, stripove kao  Il Monello (Mangup), redom precizno citirane.   

Potom tama i muk.

Na pozornici nijemi odsjaj glazbene sjenice gotovo ljudskih razmjera s kopljem zabodenim u ježa.

Jedno violončelo solo.

 

                                                                                            Marina Myrhofer


Kategorije
Knjige

Hrvojka Mihanović-Salopek KRISTALNI PLOV Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

Naslovnica PLOV KRISTALA 17.6.2020

Naslovnica 17.6.2020

KRISTALNI PLOV

Hrvojka Mihanović-Salopek

Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 310

Format: 220 x 300 mm

Maloprodajna cijena 294,00 kn (39,50 €)

 

Naslov knjige: Plov kristala ( knjiga o opernom i koncertnom djelovanju prvakinje HNK u Zagrebu – Branke Beretovac, povodom  55. obljetnice početka solističkog rada u Zagrebačkom HNK)

 

Opis knjige:

     U multidisciplinarnoj knjizi (monografiji) o opernom i koncertnom djelovanju dugogodišnje prvakinje HNK u Zagrebu, sopranistice Branke Beretovac bit će prikazani teatrološki, glazbeno-kritički, memoarsko-dokumentarni prikazi, važni ne samo za djelovanje poznate hrvatske glazbene umjetnice i prvakinje HNK u Zagrebu Branke Beretovac, već i značajni materijali  bitni za povijest hrvatskog kazališta u razdoblju od 1964. do 1999. Knjiga će prikazati opširnu biografiju Branke  Beretovac s posebnim naglaskom na njezine sjajne solističke realizacije u predstavama hrvatskih kazališta, ali i brojna sjajna kazališna i koncertna gostovanja diljem Europe među kojima se ističu uloge realizirane u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Kijev, Brno, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M, Beč ( Volksopera i Musikverain). Obuhvatit će se odlična suradnja gđe. Beretovac sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Knjiga će u svom značajnom poglavlju obuhvatiti i memoarska sjećanja Branke Beretovac na njen kazališni život, na suradnju s pojedinim dirigentima i režiserima, njezina zapažanja pa i anegdote vezane uz kazališni i koncertni rad. Pored toga knjiga će sadržavati odabrane izvatke iz kritika i muzikološke osvrte  i stručne prikaze umjetničina rada iz pera Nenada Turkalja,  Zdenke Weber, Jagode Martinčević, Marije Barbieri, Hrvojke Mihanović-Salopek i dr. Prikaz pojedinih opernih i koncertnih rola bit će popraćen izborom iz fotografske dokumentacije. Priređivačica odabira građe je dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, koja će ujedno napraviti i poseban prikaz brojnih koncerata vokalne i sakralne glazbe, posebice s obzirom na činjenicu da je kao orguljašica gotovo dva desetljeća muzicirala zajedno s gđom. Brankom Beretovac u domovini i inozemstvu.  Branka Beretovac dobitnica je više državnih nagrada i priznanja, među kojima možemo istaknuti nagrade „Milka Trnina“, „Josip Štolcer Slavenski“, „Vatroslav Lisinski“ te orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Proglašena je zaslužnom državnom  umjetnicom.

Ova knjiga nastaje i povodom jubileja 55. godišnjice rada gđe. Branke Beretovac, tj. njezinoga prvog solističkog nastupa u Operi HNK u Zagrebu.

U punom sjaju glasa gđa. Beretovac se oprostila ulogom Jelene u „Nikoli Šubiću Zrinskom“ od svoje zagrebačke publike koja ju je ispratila s pozornice ovacijama i dugotrajnim pljeskom, a ova obljetnica njezina rada je prigoda da se  trajno stručno dokumentira njezin doprinos hrvatskoj opernoj  i koncertnoj sceni, ali i pruže dragocjeni teatrološki, glazbeni materijali važni za znanstveno proučavanje kazališnog života i repertoara u Hrvatskoj u razdoblju od šezdesetih do kraja devedesetih godina 20. st.      

Branka Beretovac, diplomirala je kao stipendist HNK u Zagrebu solo pjevanje na Muzičkoj  akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Šira, a tijekom školovanja pohađala je Sommerakademie u Salzburgu. Već 1964. debitirala je na sceni HNK u Zagrebu u ulozi Jelene u operi  Nikola Šubić Zrinjski, a  Tijekom 1967./68. stalna je članica Opere Stadt Theater u Bonnu.

Po povratku iz Bonna 1969. postala je stalna solistica opernog ansambla i nositeljica glavnih lirskih rola u matičnoj kući HNK u Zagrebu uz odlične kritike i zapažene pjevačke i glumačke interpretacije opernih likova. Proslavila se  kao: Pamina u  Čarobnoj fruli, Michaela u  Carmen, Euridika u  Orfej i Euridika, Mimi u  La Boheme,  Margareta u  Faustu, Desdemona u  Othellu, Marženka u  Prodanoj nevjesti,  Đula u  Eri  itd. Uspješno je gostovala na  brojnim koncertnim i opernim pozornicama u domovini: “Dubrovačke ljetne igre”, “Splitsko ljeto”, “Operni ljetni festival u Opatiji”, te u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Moskva, Kijev, Berlin, Salzburg, Brno, Beč, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M. U Beču je s  Nelson misom gostovala u Musikvereinu gdje je snimila ploču koja je kasnije izdana i compact discu. Također je u bečkoj Volksoperi nastupila kao solist u  Hoffmanovim pričama  uz odlične kritike. Branka Beretovac uspješno je surađivala sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Milko Kelemen, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Karlo Kraus, Miroslav Salopek, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Pored toga često je gostovala i stalno surađivala s Riječkom, Splitskom i Osječkom operom, a posebice s orkestrom Zagrebačke filharmonije.

Za dosadašnju glazbenu djelatnost nagrađena je priznanjima “Milka Trnina”, “Josip Štolcer Slavenski”, “Vatroslav Lisinski”, te ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Posebice se može istaknuti umjetničina nadahnuta i vrlo učestala suradnja u domovini i inozemstvu s  maestrom Lovrom pl. Matačićem.

Kategorije
Obavijesti

Predstavljanje knjige Tina Lemca U IME AUTORA

pozivnica

Kategorije
Obavijesti Promocije

predstavljanje knjige Sande Glavaš DUŠA I OBLICI

Pozivnica za predstavljanje Sanda Glavaš KGZ Ogrizovic (2)

Kategorije
Knjige

DUŠA I OBLICI Sanda Glavaš

Duša i oblici

DUŠA I OBLICI

Sanda Glavaš

Duhovne cjeline

Uvez: Meke korice

Br. str: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (14,00 €)

Kategorije
Knjige

OTIĆI Tahar Ben Jelloun

otici 1

OTIĆI

Tahar Ben Jelloun

Roman

Uvez: Meke korice

Br. str: 272

Format: A5

Maloprodajna cijena 70,00 kn (9,00 €)

Moj prijatelj iz Kameruna, Fla­ubert, kaže „dolazim“ kad odlazi i „zajedno smo“ kad se od nekog ra­staje. Način da se opovrgne sudbi­na. U ovom romanu, oni koji odla­ze ne misle se vratiti, a kad se od nekog oproste, to je zauvijek. Flau­bert, koji je u školi proučio nekoliko stranica Gospođe Bovary, obećao mi je da će pročitati cijeli roman za velikih praznika, kad bude stigao.

 

BILJEŠKA O PISCU

TAHAR BEN JELLOUN rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohammed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirka Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971.
Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut.
Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La Nuit sacrée – Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska.
Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti (2001.), od kojih su najpoznatiji: L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacrée – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska i Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenosti odnosa muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke, imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti.
Premda danas živi i stvara u Francuskoj Tahar Ben Jelloun ne zaboravlja svoje mediteransko podneblje. Ono je med njegovih romana. Samotno zatočeništvo, Ludi Moha, mudri Moha, Molitva za preminulog, Javni pisar, Dijete od pijeska… svaki su za sebe odijek marokanskih legendi, himna skromnima njegove rodne zemlje. Štampa je očarana tim istočnjačkim vjetrom koji nosi čitaoca na pučinu ispred Tangera ili u medinu u Fezu, zemlju koja je sputana običajima iz drugih vremena.
Piše i o temama koje tište suvremeni svijet Le racisme expliqué a ma fille – Rasizam objašnjen mojoj kćeri (document – 1998., 1999., 2004.) i L’Islam expliqué aux enfants – Islam objašnjen djeci (essai – 2002.) koji je preveden na 25 jezika od kojih i esperanto.

(Z. Š. B.)

Od istog autora u izdanju Biakove, d.o.o.
Tahar Ben Jelloun: Dijete od pijeska, 2005.
Tahar Ben Jelloun: Sveta noć, 2005.
Tahar Ben Jelloun: Rasizam objašnjen mojoj kćeri, 2006.
Tahar Ben Jelloun: Islam objašnjen djeci, 2006.
U pripremi za 2007.prijevod djela:
Tahar Ben Jelloun: Partir, Gallimard, Paris 2006.

„Roman ovog suvremenog marokanskog pisca, koji već tridesetak godina živi u Parizu, neskrivena je socijalna kritika današnjeg marokanskog društva u kojem su mladi obrazovani ljudi, živeći na rubu socijalne bijede, prisiljeni potražiti izlaz u emigraciji. Glavni lik je dvadesetčetverogodišnji mladić Azel, privlačna izgleda, koji sa sveučilišnom diplomom studija prava i međunaroodnih odnosa svaštari i doslovno životari, hraneći se opsesivnom i silovitom mišlju da pobjegne u Evropu u potrazi za uvjetima dostojnim čovjeka. Nakon svih bezuspješnih pokušaja dobivanja vize, izlaz će pronaći u Španjolcu Miguelu Lopezu, profinjenom homoseksualcu, kojemu će, unatoč vlastitim uvjerenjima, morati postati ljubavnik kako bi imao priliku živjeti izvan Maroka… Kao i u svojim drugim djelima, esejima, kritikama, raspravama, autor se i ovdje bavi pitanjem ljudskih prava, posebno rasizmom i diskriminacijom, gdje, oštro kritizirajući društvo, progovara o onima lišenim slobode i ljudskog dostojanstva, poniženima i obespravljenima.“
U romanu Partir-Otići 2006., koji je sada dostupan i u hrvatskom prijevodu susrest ćete petnaestak likova koji predstavljaju susret Afrike i Evrope, a dijelom i Azije sa svim problemima emigracije, imigracije, prilagodbe i izgona. Radnja se uglavnom odvija na relaciji Maroko-Gibraltar-Španjolska, a sudbina koja prati ekonomske emigrante bit će razumljiva i našim čitateljima jer migracije nisu poštedjele ni nas. Tahar Ben Jelloun rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohamed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirku Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971.
Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut.
Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La nuit sacree -Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska.
Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, Mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), od kojih su najpoznatiji. L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacree – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenom odnosu muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke,imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti.

 

 

Kategorije
Knjige

SIĆUŠNI ŽIVOTI Pierre Michon

sicusni zivoti 1

SIĆUŠNI ŽIVOTI

Pierre Michon

Roman, Biografija, Autobiografija

Uvez: Meke korice

Br. str: 172

Format: A5

Maloprodajna cijena 70,00 kn (9,00 €)

Pierre Michon, Sićušni životi

Naslov izvornika: Vies minuscules, Éditions Gallimard, France, (19841) 2005

 

O piscu i knjizi

Pierre Michon je rođen 1945. u provinciji Creuse u Francuskoj gdje su njegovi roditelji radili kao učitelji. Kad mu je bilo 2 godine, otac je napustio obitelj te ga je odgajala majka od koje je, kako kaže “primao u isto vrijeme ljubav i znanje”. Poezija je u tim ranim godinama ostavila dubok pečat u njemu, a Arthur Rimbaud je zauvijek ostao nedostižan uzor.

Po završetku humanističkih studija, Michon se pridružuje putujućoj kazališnoj družini s kojom krstari Francuskom, a kad se 1970. družina razišla, ne uspijeva se uključiti u aktivni život: potuca se, živi od povremenih poslića, od pomoći sklonih mu žena. U 37. godini, nitko je i ništa, ništa ne posjeduje. Objavljivanjem svog prvog romana Vies minuscules (Sićušni životi), stavlja, na neki način, svoj život na kocku. Kritika i književni krugovi knjigu pozdravljaju kao remek-djelo, a France Culture mu dodijeljuje književnu nagradu.

Michon je napisao sljedeća djela: Vies minuscules (1984.); Vie de Joseph Roulin (1988.); L’empereur d’occident (1989.); Maitres et srviteurs (1990.); Rimbaud, le fils (1991.); La grande Beune (1996.); etc.

Sićušni životi nisu ni roman, ni autobiografija, a ni biografije, nego sve to ujedno. Michon piše o beznačajnim životima, o običnim sudbinama koje povijest ne bilježi: raspop, dva bivša školska druga, po neki pijanac, daleki rođaci. Ali, tih osam života, koje Michon otima od smrti i zaborava, koje osvjetljava, oplakuje i preobražava, poslužili su mu da progovori o sebi i pomiri se s prošlošću.

Djelo je pisano gustim stilom, istančanim jezikom koji “grmi i zvoni”. Michonovo pero je jedinstveno, elegantno, prekrasno i precizno jer je, po njegovim riječima to bio “jedini način da se veličaju ti promašeni životi”.

Kategorije
Knjige

SABORI HRVATA U CISTI VELIKOJ Ivan Lerotić

sabori hrvata cover

SABORI HRVATA U CISTI VELIKOJ

Ivan Lerotić

Istraživanje i tumačenje

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena 100,00 kn (14,00 €)

SABORI HRVATA U CISTI VELIKOJ

 

SAŽETAK

Mjesto Cista Velika (Cista Magna) nalazi se na starom rimskom putu za Sarajevo i Srijemsku Mitrovicu te za Dubrovnik i Drač.
Sedam zdenaca u Crvljivici Ciste Velike svjedoče da su poslije pobjede nad Avarima oko Carigrada (626.) Hrvate u novu domovinu doveli petero braće i dvije sestre.
Ovih sedam zdenaca predstavlja hrvatsku astronomiju u zvijezdama Vlašići (Plejade).
Hrvate šumare, drvosječe, drvodjelje s crnim kožusima, a pastire sa stadima, i jedne i druge u sezonskom radu zovu Vlasi.
Pokrštenjem, Hrvati prestaju spaljivati i ukapati mrtvace po ranijem običaju. Pokršteni prelaze na ukop po kršćanskom obredu. Od samog dolaska u Cistu Veliku na ukopno mjesto stavljaju kamenu ploču.
Već u prvom dijelu VII. st. nadgrobne ploče, bilježi ili zvani stećci bilježe prisustvo Hrvata u rimskoj provinciji Dalmaciji i Panoniji.
U proljeće i jesen u Cisti Velikoj održavaju se sabori Hrvata.
Okupljanje, taborovanje i saborovanje Hrvata kod Solinjana izaziva strah, a ovi mjestu daju ime Cista Magna.
U Cisti Velikoj vjerojatno je pripremljen i jedinstven dogovor između pape Agatona i Hrvata (679.) o ne napadanju na druge narode.

 

SUMMARY

The town Cista Velika (Cista Magna) is located at the old Roman road to Sarajevo and Srijemska Mitrovica and to Dubrovnik and Drac in the opposite direction.
Seven wells at the square Crvljivica in Cista Velika are witnesses that after the victory over the Avares near Constantinople five Croatian brothers and two sisters moved into their new home land.
The same seven wells are a symbol for the Croatian astronomy presented by the stars “Vlasici (Pelajde)”.
Croatian woodkeepers, woodcutters, and woodworkers with their jackets made of animal skins and shepherds with their herds, both of of these groups are season workers, are called “Vlasi”.
The croatien people, now christians, arew not burning their dead people anymore as it once was usual. After they have been baptised they are burying their dead people and they put a tombstone on their graves. They are following this christian tradition and ritual from the moment of their arrival in Cista Velika.
From the first half of the seventh century the tombstones are evidence that the croatians have settled down in the Roman provinces Dalmatia and Panonia.
In spring and autumn the croatians are comin together in Cista Velika.

 

Kategorije
Knjige

IZABRANE PJESME Umberto Bellintani

izabrane pjesme (2)

IZABRANE PJESME

Umberto Bellintani

dvojezično / testo a fronte

Odabrala, prevela i uredila Suzana Glavaš

Poezija

Uvez: Meke korice

Format: A5

Maloprodajna cijena 140,00 kn (18,50 €)

ŽIVOT I DJELO UMBERTA BELLINTANIJA

 

Umberto Bellintani rodio se 10. svibnja 1914. u San Benedettu Po pokraj Mantove (južna Lombardija) nedaleko Vergilijeva rodna Andesa. Ugasio se u rodnome mjestu 7. listopada 1999. godine.

Osnovnu školu (5 razreda) završio je u San Benedettu Po a kao šesnaestogodišnjak ondje pohađao večernji tečaj likovnoga odgoja na Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri). Nastavnik mu Pescasio bio je naprosto ganut njegovim umijećem kopiranja klasičnih niskih reljefa, izvješenih o zidove dvorane, te se založio da se Bellintani usmjeri studiju kiparstva  na Višoj umjetničkoj školi u Monzi kraj Milana (Istituto Superiore per le Industrie Artistiche), nekoj vrsti talijanskog Bauhausa.

Između 1932. i 1937. godine Bellintani redovito studira kiparstvo u Monzi u klasi slavnog kipara Artura Martinija i mladog  Marina Marinija, te pod vodstvom proslavljenih slikara kao što su Raffaele de Grada i Pio Semeghini i arhitekata kao Edoardo Persico i Giuseppe Pogatschnig Pagano.

Nakon kratkog radnog iskustva u struci, 1940. biva mobiliziran i poslan na bojišta u Albaniju (gdje mu se već nalazio prijatelj keramičar Salvatore Fancello) te se potom s trupama premiješta u Grčku, gdje u noći sklapanja primirja 8. rujna 1943. biva zarobljen od Nijemaca i priveden u radne logore u Njemačku (Görlitz, Dachau) i  današnju Poljsku (Torn, Peterdorf).

Povratak iz rata 1945. godine predstavlja za Bellintanija kraj „sretnog razdoblja“ provedenog u Monzi jer, kako je on osobno zabilježio, „tamo se udisao drugačiji zrak i bilo je uvijek sunca: kažem u Monzi u Scuola d’Arte. Zna se što je sunce, zar ne? Pa dobro, u toj ga je školi bilo uvijek, čak i onda kada bi magluština prekrila čitavu Lombardiju, pa Toscanu i još niže. Živjelo se doista u nekom drugom svijetu. Dobro je to znao Fancello koji je poginuo u Beratiju u Albaniji, i tako smo izgubili jednog kipara, u to sam uvjeren. Rat nas je sve uništio.“[1]

Teške životne prilike poratnih godina i nemogućnost da živi od kiparstva prisilile su Bellintanija da ostavi dlijeto – premda je još 1939. bio zapažen od kritike kao „plodan kipar u Milanu“ – te se prihvati posla predavača crtanja prvo na onoj istoj Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri) u San Benedettu Po, koju je nekoć dobrovoljno pohađao, potom na državnoj osnovnoj školi (Scuola Media) u rodnome mjestu na kojoj će od 1960., nesklon odluci da položi razliku ispita za redovnog nastavnika likovnog odgoja, vršiti dužnosti tajnika sve do umirovljenja.

Pjesnikom postaje još u djetinjstvu, kad je „stihovima od zraka“ u sebi sricao osjećaj beskrajne radosti što bi ga prožimao pri osluškivanju i promatranju svih pojava u prirodi „pokraj najveće rijeke domovine“ (Pada). Svoje prve (izgubljene) stihove zapisao je, međutim, baš na bojištima u Albaniji gdje je svoj doživljaj poezije života, onemogućen izraziti ga u kiparskome mediju, pretočio u jezični izričaj.

Sa sastavcima nastalim u Grčkoj i u logorima, kojima na čudesan način priziva oblik i motiviku klasične lirike (grčki fragment i bukoliku sret ratnih užasa) izazvao je senzaciju na nagradnom natječaju „Libera Stampa“ u Luganu za Novu godinu 1946/47. unoseći novost u poslijeratno talijansko pjesništvo, na raskrižju između zadnjih hermetičara i nastupajućih neorealista.

Iste godine pozvan je na suradnju s jednim od vodećih književnih časopisa talijanskog neorealizma, „Il Politecnico“ iz Torina, kojeg je uređivao Elio Vittorini. Godine 1947. sklapa prijateljstvo, koje će trajati cijeli život, s pjesnikom i uglednim likovnim kritičarom i profesorom Alessandrom Parronchijem, posredstvom kojem objavljuje skupinu pjesama u uglednom časopisu „Il Paragone“.

Godine 1953. Alessandro Parronchi priređuje mu za tisak kod firentinskog nakladnika Vallecchi prvu zbirku pjesama Forse un viso tra mille (Možda jedno međ tisuću lica).

O Bellintaniju se tih godina mnogo i pohvalno pisalo, pa tako Piero Chiara primjerice tvrdi da „Bellintani zacijelo nije otkriven u Luganu. On je već bio u zraku, kako se to kaže. Bio je nov glas, naglasak na koji se čekalo, neka gorka i svježa nota u pjevu koji je vraćao vrijednost i drevnu postojanost jednom izmučenom svijetu.“[2]

Pedesetih godina nastaju i zanimljivi crteži olovkom za koje će Bellintani kasnije, u jednom pismu Alessandru Parronchiju, a prigodom svoje izložbe u Firenci u galeriji Pananti 1985., ustvrditi: „… to su tek sitnice, obične skice za prave crteže koje je vremenom trebalo doraditi za slike ili kipove, u nadi da ću se jednoga dana imati prilike vratiti umjetnosti, nadi koju sam kasnije potpuno izgubio, zbog čega sam i odlučio sa svime prekinuti… Pravi crteži nastali su u Grčkoj, i tamo mi je neki Bog pomagao ili ih umjesto mene crtao. Ostali su tamo, a možda su i morali tamo ostati, kao što je u Albaniji morala ostati jedna bilježnica gusto ispisana stihovima nastalih između bra di brežuljaka u okolici Sinanaia, mjestanca pokraj rijeke Vjosa.“[3]

Tri zbirke pjesama: Forse un viso tra mille / Možda jedno međ tisuću lica (Vallecchi, Firenze 1953.), Paria / Nadničari (Meridiana, Milano 1955.) i E tu che m’ascolti / A ti što me slušaš (Mondadori, Milano 1963.) – uz neke neuvrštene sastavke objavljene po časopisima („Il Politecnico“ i „L’Esperienza Poetica“), te pokoji sastavak novijeg datuma objelodanjen isključivo pod pseudonimom – svo je nasljeđe koje je Bellintani nakon 1963. želio ostaviti književnoj publici, nepokolebljiv u odluci da za života više ne objavljuje.

Dugo razdoblje tišine i povučenosti iz javnosti u kojem Bellintani odbija objavljivati stihove premda ih i dalje bilježi, unatoč kontinuiranoj prisutnosti u antologijama talijanske poezije druge polovice 20. stoljeća, u povijestima talijanske suvremene književnosti te kod književne kritike, biva neočekivano prekinuto odlukom da pjesniku i kritičaru Mauriziju Cucchiju preda za objavljivanje kod Mondadorija veći broj rukopisa nastalih u luku o preko pola stoljeća, od mladenačkih sastavaka do tada najsvježijih. Tako u nekoj vrsti antologijskog izdanja pod naslovom Nella grande pianura / U velikoj nizini (Mondadori, Milano 1998) – koje sadrži pjesnikov izbor iz prve zbirke Forse un viso tra mille, te potpuni pretisak plakete Paria i treće zbirke E tu che m’ascolti – objavljuje obiman izbor dotad neobjavljenih lirika, nastalih u razdoblju od kraja Tridesetih do 1992. godine, naslovljujući ga Un abbaino in piazza Teofilo Folengo / Krovna kućica na trgu Teofilo Folengo.

Istovremeno se rađa odluka i želja objelodaniti i veći broj rukopisa kod manjeg nakladnika Perosini iz Verone koja je 1998. urodila zbirkom Canto autunnale / Jesenji pjev. Urednik spomenute zbirke, Italo Bosetto, napisat će tom prigodom o pjesniku: „Glas Umberta Bellintanija je glas proroka koji u današnjoj egzistencijalnoj pustinji podstiče da se više ne prihvaća iznevjerena vjernost, zgaženi ideali, poništen čovjek: poziva na uzvraćanje uvrede ljubavlju.“

Za života Umberto Bellintani odlikovan je sljedećim nagradama za poeziju: Premio Libera Stampa, Premio Lerici Pea, Premio Cervia, Premio Sabaudia, Premio David Maria Turoldo te, posthumno, Premio Pasolini. Prevođen je na ruski (Solonovič), slovenski (Zlobec) i hrvatski (Machiedo, Glavaš, Ricov).

U Hrvatskoj je prvi otkrio Bellintanijevo pjesništvo široj čitalačkoj publici Mladen Machiedo u „Forumu“ 1969. te ga zarana predstavio u antologijama Novi talijanski pjesnici (Split 1971) i Antologija talijanske poezije XX stoljeća (Sarajevo 1982). Znanstveno se njime bavio u radu na talijanskom jeziku „Orientamenti ideologico-estetici nella poesia italiana del dopoguerra (1945-1970), objavljenom u akademskom časopisu Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (1970-71, br. 31-32 i 1972-73, br. 73-79). Opet ga je, iz novog ugla, prestavio pjesmama u svojoj posljednjoj antologiji Zrakasti subjekt (Zagreb 2003., II dio).

Joja Ricov prepjevao je i predstavio Bellintanija manjim odabirom pjesama objavljenim 2003. u broju 4/6 časopisa „Mogućnosti“ u sklopu priloga „Lirici Italije zakutcima Novecenta“.

Suzana Glavaš posvetila se proučavanju Bellintanijeve poezije u svome magistarskom radu „Iskustvo i mit Umberta Bellintanija“ kojim je 1992. godine stekla znanstveni stupanj magistra filoloških znanosti. Rad je na obrani od povjerenstva predložen za objavljivanje te je u cijelosti tiskan 1995. u biblioteci Književna smotra Hrvatskog filološkog društva u Zagrebu. Suzana Glavaš i nakon toga se znanstveno bavila proučavanjem Bellintanijeve poezije objavivši radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, u Hrvatskoj i Italiji. To su primjerice: „O vodenom psihizmu prve pjesničke zbirke Umberta Bellintania“ („Forum“ 1996), „Što su Bellintaniju ‘usta kita’“ („Književna smotra“ 2000), „Ricordando Umberto Bellintani amico e maestro“ (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia 2002-2003), „Se vuoi sapere di me“ (u Se vuoi sapere di me, poesie inedite, a cura di Suzana Glavaš, Alberobello 2007), „L’enigma dell’io di Umberto Bellintani“ (u zborniku Il doppio nella lingua e nella letteratura italiana, Zagreb 2008). Prepjevi Suzane Glavaš Bellintanijeve poezije objavljivani su ranijih godina sporadično u književnim i drugim časopisima („Forum“, „15 dana“, „Putovi“, „Novi Omanut“, „Hrvatsko slovo“) te emitirani u dva navrata na III Programu Radio Zagreba, u emisiji „Poezija naglas“, ne imavši u Hrvatskoj dosad prigodu biti objavljeni u knjizi, u antologijskom izboru.

Suzana Glavaš dobitnica je talijanske međunarodne nagrade „Premio Umberto Bellintani“ koja joj je za znanstveno proučavanje Bellintanijeva djela dodijeljena u Mantovi 2002. godine.

                                                                                                                             Suzana Glavaš

[1] Odlomak je uzet je Bellintanijeva članka „Luđak, normalan, kreten“ (Pazzo, normale, cretino) objavljenom u milanskom časopisu „Književnost – umjetnost, mitovi 20. stoljeća“ (Letteratura – arte, miti del ‘900) 1979.
[2] Iz časopisa Stagione – Lettere e Arti, godište IV, br. 14 s. a. (Bellintani je tvrdio da je iz 1957. ili 1958.).
[3] Iz predgovora Alessandra Parronchija katalogu prilikom izložbe Bellintanijevih crteža u Firenci.
Kategorije
Knjige

GLASOVI U PROLAZU Miloš Đurđević i Sibila Petlevski

glasovi u prolazu pr naslovnica (2)

GLASOVI U PROLAZU

Miloš Đurđević

Sibila Petlevski

Izbor iz suvremene svjetske poezije

Uvez: Meke korice

Maloprodajna cijena 150,00 kn (20,00 €)

 

Ujesen 2004. godine, na inicijativu i po idejnoj koncepciji Sibile Petlevski, u organizaciji Hrvatskog P. E. N. Centra i Hrvatskog društva pisaca, pokrenut je međunarodni književni festival nepretenciozno nazvan “Književnost uživo/Literature Live”. Osnovna ideja bila je da se predstavi suvremena, mahom inozemna poezija, odnosno recentna literarna produkcija, da se pokuša otvoriti neposredan uvid ujedan, po naravi same stvari, manji dio stilskih strujanja i poetičkih interesa, kako bi se preko čitanja i nastupa sudionika, u iscrpnim razgovorima i druženju s njima, pa i preko festivalskih izdanja, stvorio drugačiji kontekst za prezentiranje nove literature. Na taj je način onda postupno kumulirano jedno literarno iskustvo okrenuto ne samo prema proširenju i eventualnom obogaćivanju ovdašnje literarne scene u širem smislu, nego i s namjerom da se možda pokuša potaknuti jedan drugačiji tip dijaloga, putem književnosti i zahvaljujući samoj književnosti, kako bi određeno pisanje, određena poezija poprimila onu rezonancu koju je u konačnici jedino moguće konstruirati u izravnim kontaktima. To se zacijelo načelno može reći za svaki književni festival, odnosno takvo je stajalište u nekoj već mjeri ugrađeno u gotovo svaku, ne samo međunarodnu književnu manifestaciju, bez obzira na izražene i eventualno realizirane ambicije i opseg.

U ovom konkretnom slučaju, išlo se za predstavljanjem određenog autora na način da se istaknu one sastavnice s kojima njezino ili njegovo djelo zadobiva onaj jedinstven i neponovljiv autorski, pjesnički glas. Takva je barem bila namjera; nadam se da će i ova knjiga, kao uvjetno rečeno funkcionalno zadan izbor iz suvremenih nacionalnih poezija, preko raznovrsnih strujanja u suvremenoj poeziji – pri čemu se, kako mi se čini, sukladno fantazmagoriji o našem “post-vremenu” potonja opća odrednica nadaje u širokom spektru negativnog određenja – ukazati na specifičnosti i konstantu pjesničkog glasa. A možda i na dio razloga i načina na koje poezija prožima našu prividno i realno posve disparatnu suvremenost, zbog kojih je poetska ekspresija uvijek već unaprijed sastavnim, supstancijalnim dijelom našeg doba, po kojima neprestano i trajno, na navlastiti način u bitnome zasniva naš osjećaj i razumijevanje vremena u kojem živimo.

Do sada je na festivalu predstavljeno stotinjak autora iz cijelog niza nacionalnih književnosti, njihovi su radovi tiskani na gotovo tisuću stranica dvojezičnih pratećih izdanja. U ovoj se knjizi predstavlja poezija određenih sudionika festivala. Neki su bolje poznati hrvatskim čitateljima, njihove su knjige dulje vrijeme prisutne i utjecajne u našoj sredini, neki će biti poznati uglavnom užem krugu poznavatelja određene poezije, njihovi su radovi mahom objavljeni u književnim časopisima, a neki se prvi put predstavljaju na hrvatskom jeziku.

Povod za njihovo uvrštavanje, pored pjesničke vrsnosti, koju uostalom ova knjiga može samo dodatno podcrtati, jer je namjera prije svega da se na određeni način upotpuni postojeća književna ponuda i to u segmentu koji je kronično vrlo slabo zastupljen, bilo je prevođenje s izvornika. To će reći da, nažalost, ovdje nisu tiskane pjesme sudionika festivala koje su napisane na tzv. jezicima slabije protočnosti, bilo da je riječ o uglednim i višestruko afirmiranim pjesnicima koji pišu na kineskom, arapskom, latvijskom, turskom ili hebrejskom jeziku. Time se, s druge strane, nastojalo poštivati određene uzuse za objavljivanje strane poezije kao cjelovitog književnog naslova, i pri tome istaknuti dragocjeni rad naših prevoditelja, bez kojih na kraju krajeva ova knjiga ne bi bila moguća, i kojima se najljepše zahvaljujem.

Miloš Đurđević