IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA Matej Škarica

Matej Škarica
IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA
(Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka)

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA

(Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka)

Matej Škarica

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Osvrti: dr. sc. Antun Lučić

dipl. novinar Darko Juka

dr. sc. Vlado Vladić

Grafička priprema: Studio za dizajn Biakova

Slika na naslovnici:

Matej Škarica, Kanjon rijeke Neretve kod Aleksina hana
(detalj Drive canyon Narenta 2000), ulje na platnu, 2010.

Uvez: Meki

Vrsta Papira: kunstdruck papir

34 autorove slike i skice u boji

Broj stranica: 160 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8136-93-1

Maloprodajna cijena 252,00 kn (34,00 €)

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA Matej Škarica

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA (Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka) Matej Škarica Uvez: Meki Broj stranica: 160 str. Format: B5 ISBN 978-953-8136-93-1

34,00 EUR

O zbirci putopisa i eseja „Između duha i prostora“ Mateja Škarice

Putopisni redci koje povremeno srećemo ukazuju na široku paletu dojmova ali i na olako zametanje, zaboravljanje baštine, unekoliko i na prividnu smetenost, zbunjenost nad novim tehnološkim nazovi napretkom. Po ovim potonjim uvidima, podjednako i zbog gundulićevski „ohalasti“, valja se trsiti do bitnosti i usto se uvraćati u minulo koje i dalje, živahno će pokazati putopis, vrijedi kroz ovodobno življenje. Značajni ulomci putopisa su stubištu umjetničke proze. Tako je putopis iznesena kultura duha, srastanje s prostorom da bi u slova stavljen čin u kulturi bio i dijagnostički i vremenito određen.

Izrastajuće, plodno spisateljsko i likovno stvaranje Mateja Škarice već je osjetno prihvaćeno i njegovi se krugovi šire. Upoznao se stihovno s mladalački pobunjenim pitanjima, njegovim trećim statusom duhovnosti, kakav je i naziv prve mu zbirke Treće stanje duha (2006.), likovnim izložbama u Mostaru, Požegi i Zagrebu Hercegovački krajolici te Krajolici Rame, ali s ruba i publicističkim naslovom Propaganda kroz europsku povijest (2012.). Sve ono u što se zalaže piše ili oslikava zrelim i bujnim stilom, znalački uvjerljivo i svagda vitalno, časno i dostojno da filologija i povijest znade, kao Vladimir Pavlović u svojim putopisnim člancima Ožiljci, ranjeni krajobrazi. Škarica je rastegnuo krakove svojih opisa od gore-Zagreba do dolje-Mostara i pri proputovanju često prenosi slike stanja i klimatskih promjena, uviđajući kako meteorološke pojave utječu na djelovanje ljudi. 

Svojim redcima Škarica se unaprijed ne uklapa, unjedruje u ideju nego idejnost biva sastavnicom procesuiranja njegovih spisateljskih zahvata. Kao u dokumentarnim filmovima znade naći motiv, pojedinost, priču, bilo da je svagdanja ili iskustvom odranije osnažena. Proizlazi da je ovakav putopisni diskurs u tropletu predputopisa, putopisa i poslijeputopisa. 

Nekako domaći putopisac prođe iza ugla, kao ovostoljetni dvojnik imenjak Matije Mažuranića koji, putujući pješice i na konju, kroji Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu. Pejzaž kadšto postaje apstrakcija, „pluži“ svoju imaginaciju prema svijetu dobra, zasnivajući iskustvom zajamčenu krilaticu da „sve ima neke veze s nečim“. Odmjereno i mjestimice zađe u ikavski leksički fundus, oprezno u jeziku i pritom zahvalno.

1.

Zbirka putopisa povezana je s auktorovim likovnim izložbama održanim u Zagrebu, Mostaru, Požegi, a napisi za ovo djelo nastajali su, uglavnom, kroz jedno razdoblje, od 2007. naovamo. Istina, nastajali su ali i s njima je štošta dozrijevalo u piscu i razvijalo se dobro u svijetu… Pretpostaviti je da su uz pisanje tekstova kroz to razdoblje načinjeni i uvršteni likovni radovi. Neki dijelovi rukopisa su načinjeni samo u svrhu jedinstva knjige, a nemalo njih su se ranije našli u časopisima Osvit i Večernji list BiH te na nekim portalima. 

Poput zbirke Borislava Arapovića Prolomom, ovo djelo naznačeno je prostornim pa znatno poprima geografsko i zemljopisno, u neku ruku kamenopisno, slivnopisno i riječnopisno određenje, ali u svemu je ostalo i očuvalo se putopisno.

Primjetna su tri  ključna odjeljka djela: Na raskrižjima Hercegovine kraći podiok Između i opsežniji Povratak Rami te diskretna Bilješka o autoru. U sintagmi „povratak Rami“ očitava se izvjesna prisega, zavjet, potpora ramskome kraju koji je proživio svoju Krbavsku bitku. Kompozicijski se Škaricine teme uvezuju u troplet što se ponajbolje uočava kroz fragmente iz stvarnosti, pri izvedbi opisa krajobraza te likovnoj opservaciji. Ukoliko se ovdje i ne navedu naslovi svih uradaka, zamjenski je dopustivo izdvojiti barem ključno nazivlje kojim se auktor poslužio i revnosno ga tretirao. Tako se zatiču korijeni, putopisi i krajolici, povijest, prošlost i suvremenost, južnjak i svjedoci, Rama, Neretva, Mostar i Herceg Bosna, ali i kule, most, dolina, rijeka, u slijedu je napredak i siromašenje, baština i nebriga, ruševine i simboli… Dok pojedini baštinu opisuju stihovima, kao Vendelin Karačić u zbirci Odjeci ili Ivan Marijanović kroz poemu Oče, razbij ploče, i kasnije izabrane pjesme Nemir svemira, Škarica rečeno tematsko zauzimanje većinski  iskazuje putopisom i srodnim žanrovima.

Razlozi ili faktori njegova pisanja su stvaralački, znatiželjni i evidentni.  Dakako, učinkom su i odluke da opisani krajevi ne odustanu od budućnosti. Iz naslova se razabire i dativno (pod)određenje – pisac se upućuje, obraća ne bilo kojim nego hercegovačkim krajevima. Pritom je prešutno stavio teritorijalni razmak, protegu prostora od-do, sa sjevernih na južne krajeve, a opet se sve može čitati i obrnuto.

2.

Škaricino je pismo iliti perce  južnjačko, dotaknuto mirisom soli, i usto unutrašnje, od pređa je sljednikom bure. Ponajveći ulozi u njegovu poetički kazano putnome putopisu, od prve do posljednje stranice, svojevrsni je prijenos faktografije u literarno i prati ga navjestiteljska narav. S anđelom od svakoga slovca gabrijelovski je raspoložen, a višekratna biranost motiva služi mu da spisateljski zakrili dobro i napredak na licu zemlje, ondje gdje se dokazala i dalje provjerava odanost punoj ljudskosti. Čini se na mahove piše tako kao da poklekne pred reljefnim kotama i dušom, ispovjedno, zbori neponovljivo kazivanje. Tako većinski zaustavlja pogled po sudbinski mu dodijeljenim  krajevima, a neke su mu pak postaje „prolazne točke“, bilo da su duhovna, kulturna, povijesna ili već kako strateška mjesta ili su toliko privlačna za oko (i neizbježno, s dubljim porukama) te postaju magnetom njegova i čitateljeva zanimanja.

Valja istaknuti da Škarica iskazuje autobiografsko i domoljubno priznanje, navlastito u stavku „ljubav prema domu, Mostaru i Herceg-Bosni bila je kod mene i mojih roditelja jača od svake opasnosti i oskudice“. Sjećanje na ratne prilike bit će obilježene i gradskim i planinskim krajolicima, ukazat će na odredbe u zagubljenu vremenu: „Uz cestu stajali su posađeni novosklepani putokazi pokazujući smjer Blidinje – Duvno – Jablanica – Rama…“  U ispisu redaka Škarica se posluži, zapravo stvori personificirane oblike, primjerice kad potvrđuje da je „Hrvatska već do grla bila u ratu“. I dok traju lepeze opisa pojedinih krajeva, on će razvidjeti što sve pogađa škrtost i jača plodnost života. Onda kad ga dohvate usmene predaje i kazivanja, primjerice o hajduku Mijatu Tomiću ili ramskome gerilcu Geganu, protivnome državnome režimu, auktor će pojednostaviti slike i uvesti ih gotovo u simultanost tvrdeći kako se sve „vrti kao iz filmova“. Ujedno slikarskim gledom, kroz osobnu stvaralačku transmisiju, bilježi da se jezero Blidinje „škrto sjaji na planinskom suncu“ i usto se navlastito navraća na značaj Puta spasa. Ako se znade da je mladić Ivo Andrić bio u dvojbi, biti piscem ili se paziti s domaćim curama, dok se nalazio na uvjetnoj slobodi u Ovčarevu kod Travnika, onda je na sličnoj razdjelnici i Škaricin putopisni junak kad u Posušju zamjećuje da je tamošnjim djevojkama, umjesto da im se udvara, bilo neobično njegovo, svakako i književno i slikarsko, „udaljeno zaglednuće prema tornju posuške crkve, brdu iznad i nekim nedokučivim daljinama“.        

Ako je ispravno da je po keltskome nazivu Neretva božanstvo koje teče, onda ima razloga iskazati udivljenje prema toj gibljivosti. Pred Neretvom se Škarica i bitno i dometnuto pita, ona čak nije što je nekad bila. Gotovo protestno navodi da je njezino korito ispregrađeno hidroelektranama i umjetnim jezerima. Pritom su njezine obale zabilježile brojne prometne nezgode, posljedice odrona kamenja i neizostavno – ruševni tragovi davnih i nedavnih sukoba. Nekako ga uznemiruju ti ostatci, primjerice antropomorfirana svojstva o čovjeku za kišnih dana, neprilagođenoj noći i derutnoj željezničkoj kućici.  

Rečenični zavoji Mateja Škarice nastaju pri hodnji, kroz uvide ili prohode prostorom, kadšto i u znatnoj stisci. Takav način pisanja „potegao“ je iz ranih zapisa koje je kriomice ili kao pisane sastavke na satu nadzirala profesorica u mostarskoj Staroj gimnaziji. Sve i da se zadrži u pojedinim mjestima, orbita njegova pisanja skuplja se u Mostaru, gradu u kojemu je proljeće uvijek dolazilo ranije. Zadivljenost ljepotama tog staroga odredišta, podjednako i njegovim okolišem, podsjeća na začudnost koju je iskazao Nikola Šop dok je već u veljači, dolazeći pješice iz pravca Stoca u Mostar, zagledao probuđeno cvijeće. Puno mlađi pisac  iskazat će da je taj grad „kameni cvijet“,  splet od mostova i brojnih tornjeva, nastambi zgrada uz duboko korito Neretve. Sve s gradom na smaragdnoj rijeci Škaricina je opsesivna, titrajuća tema pa će i nasloviti jedan od napisa, bilo onaj o Mostaru ili Zagrebu, u ovom slučaju Titraji hercegbosanskog duha – Mostar. I onda kad uočava da njegovi stanovnici „žugaju na žegu“, svejedno, ponijet će ga svako malo iznenađenje i žestina. Nesmiljeno se i u Mostaru i u Jajcu i u Zagrebu osjeća hercegbosanski; ovim unosi, određuje takav osjećaj kojim se veže u duhu vremena i bliži kulturološki, povijesno i u svjetonazorskome prožimanju.

3.

Uz pregršt tekstova, gotovo u kompozicijskom poretku, Škarica pozicionira vlastiti slikarski uradak, a ispod rada nalazi prostor za popratnu legendu (naziv slike, materijal i tehniku u kojoj je rađena). Baš takvim zahvatima, postmodernim zametanjem riječi i slike, dodatno iščitava baštinu dajući joj vlastitu prosudbu.

Slike koje su dozvane, uvrštene na stranice ovog putopisnog auktorova zbornika, povezane su s rukopisnim blagom. Tako se sreću, prepleću, izvijaju opisi određenih ozemlja i uz njih prateći likovni prikazi. Rečeno se htijenje može imenovati piščevom sintagmom „zanimljiv izražajni spoj“. S opravdanjem dakle nosivi tekst prate auktorove slike „po mostarski“, primjerice naslikana ulja, prikazi kuhinje, dvije kule oko 1454. i Humska zemlja 1450–2005., park Zrinjevac i stare Gimnazije.  

Nimalo ne podcjenjujući druge krajeve, Škarica ipak o mostarskim brdima iznosi slikarsko divljenje tvrdeći da su „isprano sivo-plavičaste boje“ pa ih nadalje doboji kistom. Ali ih i vedro gradira, uveliča fiktivnim, fantazmagoričnim prizorom. Prisebnim zumiranjem u kosinu, iza devet još zbiljskih stvarnosti, rečena su brda obilježena „škrtim zelenim pokrovom i grubim, oštrim kamenom koji je kao tanki oklop nekog poluživog bića“.

U ovim Matejevim napisima križa se stvarnosno, tekstno i medijsko, u izvjesnom smislu to su kolaži za tvorivo intermedijalnosti, što je na tragu i auktorova bavljenja medijskim, informativnim, internetskim sadržajima, primjerice kad domeće predodžbu: „cesta na platou Makljena kao da je presađena iz određenih video-igara“. 

I na malome prostoru Škarica podastire izvjesnu začudnost, ulazak u svijet situacija, dvojbi, događaja i stanja. U zapisu Titraji hercegbosanskog duha – Zagreb, putopisima revni Škarica zamjećuje modernim a začudnim jezikom, sva ako se doživljava i kao izlizani, frazeološki govor: „Bože moj, ništa se promijenilo nije, samo došli novi ljudi, nove face i neka nova doista čudna vremena.“

Razvedeno i uvjerljivo, gdješto nalik školničkom predmetu priroda i društvo, Škarica opisuje brojne predjele, neke i draže, impresionistički, kao kanjon Neretve: „Ponajljepši prizori čudnovatog spoja visokog krškog stijenja, sunca, vode, skromnog zelenila, neba kao i ljudske poduzetnosti nalaze se upravo ovdje.“ Ovakvi snimci mogu s pravom ući u dopunsku literaturu za predmet zemljopisa ili visokoškolske usmene književnosti i baštine jer autor navodi gdje se i kada prelazilo preko Neretve isključivo „uz veliku pogibelj i opasnost“. 

4.

Nesumnjivo je da Škarica otvoreno propituje egzistencijalistička stanja i suodnose, sagledava ih kroz stečevine i osobnim iskustvom, stalno se i sjećanjem i vlastitim impresijama unoseći u stvarne prilike pri kojima žive i nestaju ljudi pa i sve s njima. S egzistencijalističke razine prebacuje se na pitanja elementarnosti, onako kako čini Knut Hamsun pristajući uz očinsku norvešku zemlju i njezino samozatajno sunce. Stoga je njegova putopisna tkanica više od putopisa, svojevrsna je dijagnostika prilika.

Iz pisanja o krajolicima i ljudima u Škaricinu držanju većinom ili slijedom  iz njega „izbija“ književnik, onda uz rame slikar, kao da je sljednikom vokacije Vlade Puljića; nikako nije daleko kao novinar ili pak povjesničar, a upoznajemo s njim i načine kako se to može postati reporter, u čemu je prednost etnologa istraživača. Ili u nekom zamašnom ehu razotkrivamo Ćiru Truhelku naših dana, proviđamo usud  Dive Grabovčeve. Putopisi su stoga i dio autobiografije, tekstni krajevi viđeni ne samo piščevim očima nego i srcem. Usto bdiju iz ćudoredne perspektive, po nečemu opstaju nepotrošivi kao što Ivan Ićan Ramljak piše o duhanskim stazama, Makljenu i svratištu kod babe Janje. Po nekim dodirnicama putopis je svojevrsno putovanje tekstom i imaginacijom, kako to obznanjuje i duhovni srodnik Ilija Drmić sastavljajući svoju Putopisu darovnicu i napise o župi Vinici i viničkoj bašćini (dijelom i pod utjecajem priobalnih glagoljaša). Onda kad ne želi ulaziti u razloge zašto su buknuli nedavni sukobi na ovdašnjim krajevima on se ne zaustavlja na tomu nego zgodno prebacuje interes riječima „no, idemo dalje“.   

Pozorni Škarica, kao i Lukić, u malim sredinama zamjećuje dokonost, primjerice u Uskoplju, uvelike zbog nemanja posla i klonuloga gospodarstva. A Bugojno, sve ako i nadilazi male gradove, svoj prosperitet teško pomiče jer je „do neprepoznatljivosti izmijenjen“, poglavito zbog tuđinskih ideja koje su se neodložno „utaborile preko noći“. Njegovo ulančano razmatranje i razjašnjenje prilika nudi, zacijelo njegov razveden put(opis).

Potpisnik hercegovačkih krajolika približno zapisuje kao Josip Muselimović u svojim Mostarskim draguljima, s tim da Škarica više portretira krajobraze i prilike nego ljude. Bliži je ipak Neretvanskom dobniku Ljube Krmeka jer se u njegovim člancima uočava sveprisutno zanimanje za opstanak puka i gospodarski razlozi za ispunjeniji život. Po motivskom i usmenobaštinskom tretiranju životnih pojava Škaricin se rukopis može s pravom naći u blizini, ili pripada krugu Priča iz Hercegovine Grge Mikulića.

U prozne traktate stavljene na putopisni raster uvršteni su i Škaricini stihovi,  osobito pjesme kao priče iznutra, nukleusne su toliko da umjetnički govore i  osobnom i povijesnom istinom. Jedna od njih svojevrsno je sjećanje na rijeke naslovljen Rama, Neretva, Hum. Jasno je da su stihovi u suglasju s vođenim i obrađenim temama kroz rukopis i njihov izbor dostatno ilustrira životne prilike: „ovdje zaborav iznova se rađa“, ili pak „u nama ostaje dolina, pred nama čekaju daljine“. Uključuje se nepovratno „sada“ kao vremenska dionica. Ta Neretva od rijeke ostvaruje  pupčanu vrpcu sa svima koji su uz nju ili joj se navraćaju i upućuju pozdrave. Stvaranje je u ovom slučaju istinosno i zadovoljstvo i zanos.

Ukoliko bi se pripisalo Škarici da raskrinkava uvriježena motrišta o Bosni  onda bi se ono mogao sažeti u refleksiju da je ta „zemlja često mračna, teška, ali i privlačna u svojoj neobjašnjivoj zatvorenoj mističnosti. O Bosnu se vrijeme očeše, u njoj se uspori i slabo mijenja“.

Priroda neodložno provodi vlastitu inerciju, u njoj se događaju klizanja zemljišta, poplave, odron kamenja koje nerijetko probije žicu pa brdo, personificirano će kazati, „krvari crvenim blatnim muljem“. Kroz pejzažni  presjek Dolinom Neretve i Rame – Putevi nekad i danas domoći će se gotovo Goetheovih uzleta u himnu prirode s lepezom jesenskih boja te uočava „bogatim tonovima prošarana listopadska šuma pomiješana je sa zimzelenom, tako da pred sobom možete vidjeti vrlo zanimljiv prirodni tepih u čudesnim tonovima zagasito crvene, bakrene, žute i zelene, smeđe…“

5.

S vješte metodičke strane Škarica u nosivi tekst upleće pokoji citat, ne stavlja ga u fusnotu jer drži do njegova značaja, kao da je vlastiti tekst, primjerice vodič iz 1926. godine. Tako stvara interliteralnost, mozaički dakle, kao što i izravno gleda urbanosti na terenu, uzmimo kad pažljivo razgleda jablaničke zgrade, prolaze, kuće.         

Nimalo olako nego razborito i bez bojazni Škarica kazuje o prirodnim bogatstvima istočne Rame. Svako putovanje prema tom kraju traži duhovnu i činjeničnu pripremu koja se sažima i u „nakani otkrivanja starina i povijesnih ostataka“. Potvrđuje koliko je kroz povijest bila požrtvovna vjera puka i vještine fratara. S više no važnim Uzdolom pisac teži istaknuti simbol i semantički krug tema i iskustva, jednako i prenesenih značenja onoga u njemu i s njim što postoji. Uzdol je istok Rame, zemlje koliko svoje toliko i onih koji doživljavaju i shvaćaju njezino lice i naličje, biće-između, gledajući geografski, povijesno, slivno, subaštinski. Njegov će stručak putopisa ostat će zapamćen po sljubljenosti refleksija i reljefa,  južne vinske ceste i „teste“ šljivovice.

Premda sam interpretativno pisao o Prozoru, u okviru znanstvenoga skupa Rama – nekoć i danas, dijelom potaknut putopisom Vitomira Lukića Prozor, potaklo me i Škaričino zamjećivanje o tom mjestu koje biva „zimi usporen i pomalo sivkast gradić“ a iz njegove okolice, hudom sudbinom i nasrtljivim jezerom, raseliše se „svuda po malo“ njegovi zavičajnici. Kako god njegov se trud priključuje nekolicini izvrsnih ramskih imena kao što su Jeronim Vladić, Veselko Tenžera, Rajko Glibo…

Pero i kist ovdje združeno zapažaju prošlosnu matricu i mijenu ovdašnjosti. Nekako su prisutne kosine u djelu, kakav je i prolazeći reljef prostora. Počesto skupine činjenica podiže u povijesni obzor, u neku međupovijest, apokrifno kazivanje, kako je već podastrta  udesna  priča o hidroelektrani Rama, njezinim legendama, općoj usmenosti, ali i radničkim događajima kroz dijaloge te izvanjskim nepogodama. Uz pripovijedanje prošlosti auktor i zemljopisno određuje prostor Rame, njezin gornji, donji i srednji pojas. Osnovno je da ga dijeli po porječju istoimene rijeke, od izvora kod sela Varvara pa do njezina ušća u rijeku Neretvu. Usto nije suvišno navesti Škaricino razumijevanje ramskoga atributa „između“ u tvrdnji da se „travnatim i brjegovitim izgledom uvelike razlikuje od Hercegovine, mada sama ne spada ni u Bosnu niti u Hercegovinu, već je negdje između.“ Onda kad izbliza opisuje, razrješava sudbinske upisanosti u ramski grb kao da čitamo Homerov prikaz Ahilejeva štita. 

S njegovim kolekcioniranim motivima iz šireg zavičaja i redcima provučenim kroz više stilskih usmjerenja, jedinstvenom čarolijom „po škarićevski“, mnoga će mjesta, unekoliko znana ili egzotična po Herceg Bosni, biti primaknuta i poznatija, i malim podastrtim predodžbama bliža srcu i umu, isponova obojena po sve bljeđim podlogama svijeta. Sve što se moglo staviti u odmak povijesti i dojma Škarica rado uvraća, nudi primaknuće, a nerijetko prošlosnomu daje osobno, oživljavajuće lice. Otuda smo s njegovim putopisima  kao u predsoblju životnih mijena koje prošlost pobilježi ili ostavi u predaju ustima koja će nadalje zboriti istinu, ili će obiseriti javom snovita prenuća nad onim što nas se životno itekako tiče.  

Tekstovi ovako i ovdje podastrti, oni na raskrižju, koji su između ili pri povratku kao da su nastali tik poslije putovanja. Još dok prozni potpisnik nije pospremio ili složio stvari nakon puta bilo mu je preče da ne izgubi dojam, jer bi ga tada vrijeme poderalo, zgužvalo. Nešto se od takve svježine suobličuje s putopisnom zavodljivošću Tvrtka Kulenovića kroz njegove napise Odanost jugu. Kroz rečeničke konstrukcije poput „ako je – onda je“,  možebitno, sve je to teško dokazati ili još je sigurnije – uočavamo hipotetički Škaricin oprez da čitatelju ne prinese  pogrešne obavijesti i ranije prosudbe o tradiciji.

Ukoliko se kadšto i ne može odvojiti od sveprisutna i neodgodiva zaborava pristat će na umjetnički „ustupak“, na začudnost ili mističnost prizora. Tako stvarni prizori, kao u hispanoameričkom magijskom realizmu, poprimaju nestvarnost pa i svojstva fascinacije.

Otuda i sveusve što krajolici između korica donose jamče da je ispisao novo djelo srodno opservacijama Zlatka Tomičića i skitnjama Matka Peića, s putopisne strane, a s nastavno-likovne postave povezat se može s ishodišnom metodikom Branka Kovačića. Njegova je poetika otuda i realna i klasična, čvrsto slagana kroz osobna i kolektivna opamćenja, po iskustvima starih i vlastitim nalazima. Škarica podržava poetiku koja nosi obilježja i realna i klasična, čvrsta i pejzažna. Na raspučju je žanrova između književnosti, publicistike i stručnoga teksta – kako god bila određena jasno biva da riječ ima težinu. Nizanka putopisa nekako je između spisateljeva daha i duha vremena, između sanjivih koraka i smjenjivih prostora kroz koje prohodi.

prof. dr. sc. Antun Lučić,

Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Studij hrvatskog jezika i književnosti

_____________________________________________________________________________________________________________

Riječ o knjizi putopisa

Škarica nam nudi nam jedan novi pogled na ono pod hercegovačkim nebom čemu, u svakodnevnoj jurnjavi, možda i ne pridajemo toliku pozornost, a što se njega, prebirući svoja sjećanja s odmakom, iz perspektive njegove zagrebačke adrese, naknadno dojmilo. To su oni pronicljivi bljeskovi iz pohranjenih iskustava, nešto posve osobno što, u znalačkoj piščevoj interpretaciji, postaje sveopće.

Hodopisi, zapažanja i promišljanja skupljeni su, ukoričeni i ponuđeni čitatelju na razmatranje. Nebitno jesu li mikrolokacije hercegovačkih i bosanskih gradova, sela, planina i pašnjaka koje golicaju autorovu znatiželju i otvaraju mu vrata iznimnomu nadahnuću, manje ili više poznate čitatelju, Škarica nam svejedno uspijeva ponuditi nove zanimljive priče, zgode i pripovijesti, baveći se kulturom, poviješću, imenskim korijenima, čak i geološkim posebnostima ”njegovih” podneblja. Može se, stoga, poručiti – sjednite, uzmite knjigu i prepustite se…

Darko Juka, književnik i kulturni djelatnik

_____________________________________________________________________________________________________________

Iako nam Škarica na slikama razotkriva Ramu kakvu poznajemo iz stvarnosti – prepoznatljivu Ramu – on to čini tako, da na slikama sporadično vidimo i Ramu, kakvu nemamo priliku vidjeti u stvarnosti. Prvo, Škarica na nekim slikama nudi viđenje Rame, koje pretpostavlja promatranje s takve kote, koju mi nikada nismo zauzeli niti ćemo zauzeti, štoviše, s kote koju čovjeku i nije moguće zauzeti u stvarnosti.

Drugo, Škarica Ramu ne slika u njezinom doslovnom izgledu, nego taj izgled mijenja kroz boje i poteze kojima se u isto vrijeme ramski krajolik otkriva ali nasumično i skriva. Tada je Rama prikazana kroz zgusnute i zatamnjene površine, kroz oštre i zaoštrene poteze kojima se odbija služiti posredovanju krajolika u njegovoj izvanjskoj, površinskoj ljepoti. Eto, taj prostor skrivanja vanjštine ujedno je prilika da slikar oda/otkrije samoga sebe: vlastitu nutrinu, uznemirenost, zapitanost pa i brigu. Kroz prikazivanje ramskih krajolika, kao vlastitoga životnoga ishodišta, vlastitih zemaljskih korijena, Škarica zapravo traga za ukorjenjivanjem sebe kao čovjeka u onome nebeskom – vječnosti.

dr. sc. Vlado Vladić, književnik

Zlatna Misa našeg autora fra Žarka Maretića

Fra Žarko je danas, srijeda 30. lipnja 2021., na otočiću Visovcu na rijeci Krki sa svojom subraćom proslavio 50. godišnjicu ređenja i prve svoje mise. Tom je prigodom ispjevao pjesmu u narodnom stihu, desetercu, spominjući se događaja iz svojega života i života još trojice svojih kolega – fra Mate Gverića, fra Bože Ćurčije i fra Jure Župića. Pjesmu možete pogledati i preuzeti s linka franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja, Split http://www.franjevci-split.hr/izdavastvo/najave/ZLATOMISNICI.pdf. ili s naše stranice.

Fra Žarko je u našoj nakladničkoj kući objavio tri knjige, od kojih su dvije o Visovcu i drugim dogodovštinama (Visovačke i druge priče i Uspomene i razmišljanja) bilo svojim osobno bilo svoje subraće kroz povijest i u suvremenosti. Treća je stručno-znanstvena knjiga: Strossmayer – Milinović (njihov zajednički rad na uniji).

Čestitamo jubilarcima i donosim fra Žarkovu pjesmu uz naslovnice triju knjiga i osvrte o knjigama i životu fra Žarka.

Ivan Bekavac Basić, urednik

Biakova d. o. o., Kušlanov 59, 10000 Zagreb

Knjige fra Žarka Maretića

USPOMENE I RAZMIŠLJANJA

VISOVAČKE PRIČE

STROSSMAYER-MILINOVIĆ (njihov zajednički rad na uniji)

Video – dio s predstavljanja 2 Veronike Jadranke Ivandić Zimić.

Predstavljanje knjige Jadranke Ivandić Zimić,

2 Veronike u Knjižnici Bogdana Ogrizovića,

Preradovićeva 5. 10000 Zagreb Petak,

25. lipnja 2021. u 19,00 sati.

Sudjeluju:

Ivana Mrčela, dizajnerica

Ivan Bekavac Basić, izdavač

Zorka Jekić, urednica

Jadranka Ivandić Zimić, autorica

VIše o knjizi.
VIše o knjizi.

ISPOVIJEST ODRASLOG DJEČAKA Vlatko Balošić

ISPOVIJEST ODRASLOG DJEČAKA

Vlatko Balošić

Roman

Urednica: Zorka Jekić

Design ovitka: Andreja Rečić

Priprema za tisak: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 172 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8136-84-9

Maloprodajna cijena 63,00 kn (8,50 €)

ISPOVIJEST ODRASLOG DJEČAKA Vlatko Balošić

Roman Uvez: Tvrdi Broj stranica: 172 str. Format: A5 ISBN 978-953-8136-84-9

8,50 EUR

Dragi čitatelji,

Čuj mene… u množini… A što ako samo Ti pročitaš ove priče i nitko više ? Nema veze. Zapravo mi i jest bitno da to baš Ti pročitaš…

Ove priče sam ustvari počeo pisati uslijed, kako da to kažem… zapravo bilo je to nešto kao ‘ucjena’… Već nekoliko godina, kako smo moji prijatelji i ja ušli u te neke lijepe, recimo – srednje iliti zrele godine – nalazimo se otprilike jednom u dva mjeseca na kavi. Uglavnom Blanka, Dubravka P. i ja – ekipa iz gimnazije, 4.e… Kako vrijeme teče, tako nam se sve češće i s veseljem pridružuju i Goga, Dubravka H. i Krešo… Započeli smo s tim negdje 2015-te, 2016-te… i bome, na sveopće zadovoljstvo tu tradiciju nastavljamo do današnjih dana… Kako smo se spočetka nalazili uglavnom nas troje, tako je i vrijeme potrebno da netko od nas ispriča nešto opširnije bilo dostatno… Kad nas je više, često smo toliko nabrijani i uzbuđeni da jedni drugima upadamo u rečenice i ne moš ti tu sad raspredat Markove konake… Uglavnom, tijekom tih naših prvih kava, tu i tamo bih im znao ispričati neku od zgoda iz svojih mladih sviračkih dana. Ponekad bi me gledale u nevjerici i pitale se da li ja to izmišljam ili se to stvarno tako dogodilo… ali su s vremenom shvatile i prihvatile da je to uistinu bilo tako. I svaki put bi neka od njih po završetku moje priče rekla ‘Pa Vlatko, zašto to ne zapišeš ? Ti znaš pisati. I to je baš zanimljivo… Ljudi bi to čitali’…

BUBNJAR Tin Lemac

BUBNJAR

Tin Lemac

Urednik: Zorka Jekić

Korice izradio: Marko Kokotec

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 104 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-24-5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,50 €)

naslovnica-bubnjar-1

BUBNJAR Tin Lemac

Uvez: Meki Broj stranica: 104 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-24-5

11,50 EUR

RECENZIJA PJESNIČKOG RUKOPISA BUBNJAR

TINA LEMCA

Tin Lemac, istaknuti književni znanstvenik i kritičar poezije, i sam se upustio u poetsku praksu i ponudio rukopis buduće zbirke pjesama pod naslovom Bubnjar. Riječ je o rukopisu uistinu neoubičajenoga karaktera za recentnu hrvatsku pjesničku praksu, koji obnavlja neke poetičke i retoričke koncepcije i postupke inaugurirane već takozvanim postmodernističkim prijelomom u hrvatskome pjesništvu na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća, ali i neke letrističke, konkretističke, aleatoričke pa čak i nadrealističke tendencije koje su se pojavile i znatno ranije. Radi se ipak, u prvome redu, o postmodernističkoj svijesti o konvencionalnosti svih značenja i književnih postupaka, o mogućnosti da se – nakon što je „sve već napisano“ – do neke nove značenjske i izrazne svježine dođe tek kombiniranjem fragmenata iz već „odigranih“ diskursa, o dekonstrukciji književnoga teksta i njegovoj naknadnoj rekonstrukciji na temelju metatekstulne svijesti o pojedinim literarnim postupcima i strategijama. Zanimljivo je da se u Lemčevu rukopisu ipak neprestance nadigravaju dvije nasuprotne tendencije – s jedne strane racionalna kontrola koja podrazumijeva književno znanje i kritičku svijest o tome što se želi postići u tekstu, a s druge strane nagnuće da se upravo od toga pobjegne u tekstu sa što manjom kontrolom, u kojemu prevladavaju aleatorika, ludičnost, paradoksalnost, nadrealistička alogičnost i asocijativna iracionalnost. Te dvije nasuprotne tendencije Lemac u tekstu personificira kao pjesnika i kritičara, onoga koji stvara vrlo slobodno ustrojen tekst s kojim može činiti što god hoće, i onoga koji bi sve to, zapravo iluzorno, htio „protumačiti“, usustaviti i, na kraju krajeva, reducirati, „okljaštriti“. Upravo je tako autor u početnom „naputku za čitanje“ (auto)programatski opisao temeljnu koncepciju svojega rukopisa kao „nikad neodigrani teniski meč pjesnika i kritičara s ciljem da jedan nikad ne može i neće postati drugi“. Meni se ipak čini da se katkada i unutar istog teksta, kao i u cjelini rukopisa, znaju pomiješati ili barem sukcesivno javiti pjesnički ego i kritičarski super ego, što i samo poetsko zbivanje čini intrigantnijim. Rukopis tako otvara dekonstrukcijsko „silaženje“ na podrečeničnu, podsintagmatsku, gotovo i predverbalnu razinu iz koje se – ponovnom rekonstrukcijom – postupno ostvaruje bazični dječji govor: „reci mama/ Ma Ma/ reci baka/ Baka“. No, već u drugome tekstu pojavljuje se visokorefleksivni izričaj koji u igru uvodi tako važne, upravo literarne teme kao što su odnos zbilje i fikcije te životne i književne teleologičnosti i smislenosti: „alisa zna da s druge strane zrcala ne postoji išta/ osim nje same. ako se spotakne na svoju/ porculansku nožicu, možda shvati da ju je klobučar/ začarao“. Uglavnom, daleko od kakvog tradicionalističkog poetskog sloga, u Lemčevu rukopisu nižu se mnoge „pjesme“ od po jednog stiha, i to zafrkantske, ludičke, metatekstualne intonacije, a autor se rado poigrava i s „okamenjenom“ frazeologijom i metaforikom, najčešće govorne, usmenoknjiževne ili tradicionalnopoetske provenijencije („Oštre sablje, smrdi im iz usta/ Reci meni, pustinja sam pusta/ Ti si grana od bisera toga/ Ja sam mornar broda svoga“). Česte su i takozvane poetske definicije u kojima se njihova mudrosna forma pretvara u paradoksalni ili visokometaforički sadržaj („Vječnost je nikad neizvaljana klada“), autor se grafostilematski poigrava sa smještajem teksta na stranici, čak do preobrazbe slova u vizualni, a ne verbalni znak, a naglašavanjem faktičke jezične funkcije zna se tematizirati i sam medij pisanja, odnosno kanal sporazumijevanja („Pobjegao mi tekst“, „Zašto si ostavio praznu stranicu“). Lemac ponekad iz perspektive pjesnika ironizira i vlastitu poziciju književnog znanstvenika, odnosno uvelike zakompliciran književnoznanstveni diskurs („U aksiološkim suodnosima autora (subjekta), svijeta (teksta), konteksta, koteksta, nad-teksta,/ parateksta, hipoteksta, hiperteksta, metateksta… da, da, zapišite baš ovakvim redom“). To ukazuje na jedan od glavnih interesa rukopisa – navlačenje raznih diksursnih „maski“, njihovo međusobno ironiziranje i upozoravanje na to da je književnost danas u prvome redu postmodernistička metatekstualna igra. Sličan metatekstualni, ironijski i ludički sadržaj imaju i nešto „dulji“ Lemčevi tekstovi, koji, međutim, gotovo nikad ne prelaze opseg od nekoliko stihova ili rečenica: („Ovo je jedan veliki cirkus u kojem se traaaaaaažiiiiii……/ a) Pepeljugina cipela/ b) Trnoružičino vreteno/ c) Pa i smisao…./ Ono zrno graška smo našli“). Prema kraju rukopisa pod naslovom Bubnjar lirski subjekt, koji je – već i autoprogramatski – slab, ludičan i poliperspektivan („Jer sam nespretan, a ovo je igra značenja koju ne znam/ A usput pišem još tisuću knjiga“) još intenzivnije reflektira svoju poetsku djelatnost („I možda počnem zaista pisati poeziju, a ne pisati o poeziji…“), njezinu posvemašnju otvorenost, načelnu beskrajnost i ipak nužnost nekog uokviravanja („Znam da ću se jednom morati prisiliti na završetak“). Uza spomenute postmodernističke strategije, on se u fiktivnoj „borbi“ protiv kritičara uzda i u tradicionalno najjače lirsko „oružje“ – metaforu i metaforički diskurs („Ja sam podzemni gljivar u potrazi za zlatnom strijelom riječi“, „U šipražju zelenih česti“), čak zaključuje da je – upravo takvim postmodernističkim, poliperspektivnim pa i poetiziranim rukopisom – „Omamljen i tekstom preveslan/ kritičar“. Na kraju, valja zaključiti da je Tin Lemac rukopisom buduće knjige pod naslovom Bubnjar svoj pjesnički put počeo intrigantno i uspješno. Taj po svemu neobičan i poliperspektivan rukopis, čak i u sadašnjim postmodernističkim uvjetima kad su neke znatnije novotarije teško zamislive, uvelike će obogatiti i pluralizirati hrvatsku poetsku scenu te je podsjetiti na znatne poetičke mogućnosti iz zadnjih pola stoljeća njezina razvoja, koje su, međutim, danas u velikoj mjeri zanemarene. Uistinu, na temelju prekombinacije starog Tin Lemac donosi nešto novo i to na samo sebi svojstven način.

Davor Šalat

predstavljanje knjige 2 VERONIKE Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Haiku poezija

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE

Alka Pintarić

Haiku

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 134 str.

Format: 11×16,5

ISBN 978-953-8136-32-0

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 134 str. Format: 11×16,5 ISBN 978-953-8136-32-0

14,00 EUR

Snažnim trostihom kroz tišinu


Alka Pintarić: Zemlja sunca u čaši vode

Alka Pintarić, profesorica romanistike, spisateljica, prevoditeljica i lektorica, spada u one nerazvikane autore (autorice) koji, s onu stranu medijskih izazova, polagano i meditativno koračaju svojim književnim putom, vođeni nadasve zovom vlastite duše, a ne „zvonom“ široke publike. S obzirom da su mediji danas u isti koš stavili kulturu, modu, šoubiz vijesti i slično, knjige o kojima se mnogo govori i piše nisu nam uvijek mjerodavne – skeptični prema čudnoj medijskoj selekciji, mnogi čitatelji za inat sve više istražuju zatajne pisce što su se u dubinama skrili popu školjki, jer kada svi zaplivaju u istome moru, individualno ronjenje daleko je izazovnije.

Alka Pintarić iza sebe ima već osam knjiga – zbirke pjesama Osmjesi moje duše, Zaorana brazda, Sjemenka i ljubav, 77 soneta u svjetlu i sjeni, Trnov sonetni vijenac, Put križa, proznu knjigu Probuđeni zvon, zbirku pjesama u prozi Svagdan u priči te zbirku haiku poezije Zemlja sunca u čaši vode. U svim svojim tekstovima Alka Pintarić polagano hoda za slobodnom ljudskom dušom što se kreće od ljudi do svemira, od kušnji do Boga, s krajnjim ciljem smiraja, kako bi joj i poetsko – ljudski put imao smisla. Valja naglasiti da se autorica odlično snalazi u sonetima, odnosno u ljepotama rima, što su danas „istisnute“ pomalo agresivnim trendom stvarnosne poezije – naprotiv, nije li baš danas, isušenoj trivijalnoj zbilji povratak ljepoti riječi, i estetski i terapeutski, potreban mir?

Najnovija zbirka pjesama Alke Pintarić Zemlja sunca u čaši vode pokazuje itekako zrelu haiku pjesnikinju u itekako bogatoj tradiciji hrvatske haiku poezije, koja je procvala sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a prvu krunu dobila poezijom Dubravka Ivančana. Dakako, u osvješćivanju dubine haiku poezije u nas veliku ulogu odigrao je Vladimir Devidé svojim knjigama o japanskoj kulturi i pjesništvu, okupljanjem haiku pjesnika kojih je danas jako mnogo i koji zauzimaju važna mjesta na svjetskim haiku natjecanjima, a od kojih je najpoznatiji japanski ITOEN natječaj. Tako je i u nas izmaglila prvotna predrasuda o japanskom trostihu kao o pjesmuljku o leptirićima i cvjetićima – i naši pjesnici (među njima i mnogi značajni) postali su svjesni da je naizgled jednostavan haiku veoma zahtjevna forma, s obzirom da pjesnik mora posve zatomiti vlastiti ego i odreći se stilskih figura (temelja „zapadnjačke“ poezije) i sa što manje vlastitih riječi dočarati što više ljepote oko sebe. Dakako, u tom umijeću sažimanja, što traži i duševnu ravnotežu, važna je i filozofija zen-budizma, koja bi se, najšturije, mogla objasniti ovako: kada pjesnik duboko promatra pticu, i sam postaje pticom, odnosno izlazi i sebe sama i posve zaranja u objekt svoje pjesme.

Alka Pintarić u svojoj zbirci zaista zalazi u samu bit haiku pjesništva, svojim darom zapažanja datoga, odnosno već postojećega, darom uranjanja u poetski prizor što ga je skrojila sama raznolika priroda, a pjesnik ga valja mirnim opažajem i dubokim doživljajem prenijeti na papir. Ljepota i duša prirode (koja je uglavnom subjekt njezinih trostiha) iskazuju se u širokoj i šarenoj lepezi – od vedrih slika u kojima zaiskri čista harmonija bića i prostora, preko sjetnih, maglenih slika u kojima nas „presječe“ bol prolaznosti, do duboko misaonih slika u kojima detalj zrcali cijeli svijet. Premda se Alka Pintarić dosljedno drži haiku estetike (jednostavnim jezikom dočarati dubinu onoga oko nas, bez poetskih uzleta kojima bi pjesnik nadvisio prirodu, jer poeziju piše priroda, a čovjek ju doživljava), ipak se u njezinim haiku pjesmama vidi i stilska širina – neki su trostisi krajnje realistični, svedeni na čistu sliku i trenutačni doživljaj, a neki su poetski slojevitiji, jer je u prizoru skrivena i zagonetka života, odnosno trostih govori i kroz svoje među redke.

Valja naglasiti da Alka Pintarić tu i tamo lijepo uklapa kršćanske misli u haiku svjetonazor, dokazujući da se ta dva svijeta uopće ne sudaraju, dapače, da se pretaču jedan u drugi i žive u sintezi. I istinski kršćanin i meditativni haiku pjesnik podjednako se dive ljepoti svega stvorenog, slave dar života i zanos neiskvarene duše što se otrgla okovima ojačanim u mučnini velegrada. Uostalom (religioznim jezikom kazano), nije li beskraj prirode, mnoštvo njezinih mikrosvjetova i mijena, dokaz vječne Božje kreacije, posve neovisne o čovjeku, društvu i povijesti?

Alka Pintarić svoju je zbirku podijelila u četiri ciklusa i premda se u svakom pojavljuju različiti trostisi, pokušajmo zaključiti što ih razdvaja. U prvome ciklusu zamagljeni početci pojavljuju se i suptilni mikrosvjetovi i moćni makrosvjetovi, i radost života i nostalgija, i priroda i grad i povijest. U drugome ciklusu buđenje pjesnikinja se okreće uglavnom terapeutskoj snazi prirode – ona  dominira i u trećem ciklusu žarke boje ljeta, samo u nešto razigranijem ozračju. U posljednjem ciklusu zreli završetci pjesnikinja, baš kao u prvome, zaokružuje iliti grli sve boje, nijanse, mijene svijeta, od idiličnih detalja do kozmičke širine, od duboke tuge do bezazlene radosti. No, osvrnimo se na zbirku u cjelini, u kojoj raznorodni i poetski doista dojmljivi haiku trostisi skladno izražavaju širok svjetonazor, od tugaljivih urbanih detalja do hipnotičkoga svemirskog sklada.

Odmah upada u oči kako Alka Pintarić izvodi fino tkanje prirode, stvarajući bogatu pjesničku čipku, spretno ubadajući na bitna mjesta života, „heklajući“ zagonetke, stvarajući misaone i emotivne čvorove, da bi sve na koncu bilo vješto isprepleteno, prozračno, rasprostrto, uobličeno. Njezino stvaranje prizora možemo opisati i drugim jezicima – fotografskim i slikarskim. Ponekad su slike u njezinim haiku pjesmama fotografski statične i umirujuće, kao da je „škaricama“ isjekla ljepotu trena, a ponekad su joj slike ritmične, gibaju se nedovršene kao na slikarskome platnu. Kao primjer blagih, uravnoteženih trostiha što miruju pred okom možemo navesti:

kišna jezerca; / brčkanje vrabaca / djeci veselje

odsjaj mjeseca / obrisi ptice / na bljesku vode

kapljica rose / tijelo bespomoćno / na lati ruže

ružičasti cvijet / ozaren suncem / na dlanu djevojke

proljeće i mir / cvjetovi svih boja / prekrili svijet

Kao primjer slikarski slikovitih prizora (u kojima se svijet giba, prelama, vibrira) možemo citirati:

tmina… / s nebeskog svoda / sunce skliznulo

pod plavim nebom / sivilo grada stenje / u okovima

bezimeni žal; / vjetrom nošene lati / prave krugove

razigrani leptir / razigranom vrtlogu / smisao daje

rupa u listu / narušen sklad prostora / prolaz vjetru

sjena lista / na osunčanom zidu / šara likove

uzavreo zrak; / leptirovi krugovi / hvataju sjenu

Premda je teško razdjeljivati haiku pjesme što tek zajedno stvaraju carstvo stoičkoga mira, mogli bismo trostihe Alke Pintarić po raspoloženju „svrstati“ u vedre, sjetne i bolne. Vedre pjesme uglavnom su u slikovitoj i uglazbljenoj prirodi, slave sklad bića i prostora, sjetne su uglavnom one haiku pjesme u kojima nas obuzima tišina samoće, a bolne su mahom one pjesme u kojima se „događa“ kob vremena – krhki trag zasluga ili nestanak nečega, gubitak, zaborav. Kao primjer izuzetno vedrih pjesama, u kojima je življenje poput bezazlene igre djeteta, možemo navesti:

rasparan oblak / na vrh drveta sjeo / u zagrljaj

strmoglavi let / razigrana galeba / poljubac moru

žarenje ljeta / bljesak crvenog sunca / u igri vala

U mnogim pjesmama, kao što rekosmo, bridi sjeta – u njima je haiku pjesnik milosrdni promatrač (sudionik) onoga što drugima promiče:

u mrkloj šumi / izgubljeno mladunče / doziva majku

bezimeni dan / rasipanje trenutka / u dokolici

puzanje puža / razlivena dosada / drumom putuje

praznični dan / samac s lulom u ruci / broji minute

na šetnici / ispričani životi / mirno prolaze

Bolne pjesme često su aluzija na nepravde povijesti, čime se Alka Pintarić i kreativno udaljuje od klasične haiku poezije što uzdiže na pijedestal samo mikrosvjetove prirode. Nije lako sastaviti haiku o kaotičnome povijesnom makrosvijetu, a da on opet izvire iz naizgled mirnoga detalja, no pjesnikinji to sjajno uspijeva:

krovovi… / skrivanje imena / i slavnih i neslavnih

osama; / uboga kuća starca – / tek jedan suncokret

ratna pustoš… tek / jedno stablo sačuvano / za novi život

nestalno more / posljednji počinak / bjeguncima rata

napušteni dom; / samo se stara breza / još smiješi životu

vijenac na / polomljenom kipu; / zaspala slava

S obzirom na perspektivu, haiku pjesme Alke Pintarić možemo „razdijeliti“ na one koje uranjaju u detalj, izoliran od cijeloga svijeta, i na one što zahvaćaju (gube se) u širini svijeta. Drugim riječima, neki su trostisi oku i duhu ugodan svakodnevni trenutak, a neki su vječnost, produbljena filozofijom postojanja – tada nam duša nije posve umirena, nego zaokupljena slikom i njezinim dubokim i širokim smislom.  Kao primjer ljepote trenutka, što je dovoljan samome sebi (a takvi su već ranije i navedeni), spomenimo:

pod žarom sunca / latica maka / tiho pada…

grančicu / čudo mrava odvlači / u carstvo podzemlja

na vrhu vrha / zasjeo pauk / iluzija visine

ljetna prašina / pobuna skakavaca; / preskaču cestu…

na kolodvoru / dva goluba trče kros / za mrvicama

Kao primjer haiku pjesama što plesom prate orkestar vječnosti izdvojimo:

zemljina igra / hirovit ples slobode / život kušnji

smijeh djeteta / raširenih ruku / čudesno osvaja

u pahuljama / sav zvjezdani kozmos / zemljom putuje

na grobnom humku / prvi cvijetak – nosi / poruku života

Naravno, najteže je napisati onaj haiku koji obuhvaća i čovjeka i prirodu, i prisutnost i odsutnost, i trenutak i vječnost, i sreću i tugu, i šarenilo i sivilo, i mir i nemir. Upravo se u takvim trostisima iskušava pravi pjesnik, a Alka Pintarić taj je ispit položila sa najboljom ocjenom. Mnogo je haiku pjesama u kojoj jedna slika sklizne u mnoge druge, zamišljene ili proživljene, u potrazi za svojim konačnim oblikom. Drugim riječima, Alka Pintarić odličan je kreator i napisane i nenapisane haiku pjesme. Uzmimo za to sljedeće primjere:

tamu hrama / svijeća za svijećom / sjajem puni

starica-žaba / u blatnjavom kanalu / našla počinak

čudan fijuk / sraz mora i vjetrova / izbezumljuje

pružene ruke / u zagrljaju vjetra / pozdrav svijetu

olujni vjetar / zaustavlja hod / promrzlog dječaka

u snježni humak / dlanovi djeteta / utiskuju zvijezde

za oko slikara / i u maglenom dimu / planina živi

sukljajući dim / pobješnjelom vjetru / rasporuje fijuk

stari komin / pod pepelom skriva / tajnu vatre

mrtve hridi / zajašile morski val / što slomljen pada

goropadni slap / u igri kapi / nudi svoju moć

kroz pukotinu / jedna svijetla zraka / zbunila miša

na pijesku / stopala zaljubljenih / prelomio val

bježanje kroz noć / stope izbezumljenih / šutnjom govore

dan poslije… / napušten pas u igri / s napuštenom lutkom

sklisko jezerce; / skok promrzle žabe ne / pogađa metu

vožnja Nilom; / u ralje krokodila / pao mobitel

užurbani grad / pas lutalica nudi / svoje prijateljstvo

Kao što vidimo, Alka Pintarić pokazuje svu moguću tematsku i stilsku širinu u svojim veoma uravnoteženim haku pjesmama, a da nije ni jednom zapala niti  u jednu krajnost – niti u banalnost, što nastaje naivnim mirenjem sa svime što je dato, niti u pretjeran patos, što nastaje buđenjem pjesničkoga „ja“ u srazu sa svijetom. Strogo koncentrirana na ono oko nas, a iznimno nadarena da u tome prepozna poeziju što ju je zapisao život sam, Alka Pintarić dala nam je izuzetno slikovite, suptilne i meditativne haiku pjesme koje slobodno možemo uvrstiti u ponajbolje u hrvatskoj poeziji. Preostaje joj samo dati joj važnije mjesto na široj pjesničkoj sceni, što će svakako uslijediti, jer ako su naši slavni haiku pjesnici doista haiku mudraci, zatomit će vlastiti ego i okrenuti se ljepoti stvaralaštva oko sebe. Konkretno, poeziji Alke Pintarić koja će svakako, s vremenom, morati ući u antologije hrvatskoga haiku pjesništva.

Lada Žigo Španić

Slike s promocije knjige 3:15 Marijana Lončarića

3:15 Marijan Lončarić

3:15 Tri i petnaest

Marijan Lončarić

Urednik: Zorka Jekić

Korice oblikovao: Marijan Lončarić

Prijelom, kompjuterska obrada:

Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki uvez

Broj stranica: 128 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-82-5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

1

3:15 Tri i petnaest Marijan Lončarić

Uvez: Meki uvez Broj stranica: 128 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-82-5

11,00 EUR

Vrijeme je stalo u 3 : 15

Marijan Lončarić posvetio je zbirku pjesama svome prijatelju Ivici, koji je umro prije dvadesetak godina.

Već ta početna činjenica upućuje na posebnost Lončarićeve zbirke.

U novijem se pjesništvu vrlo teško mogu naći zbirke (možda pokoja pjesma) posvećena pokojnom prijatelju ili prijateljici.

Posvećujući zbirku pokojnom prijatelju, pjesnik se nije ugledao na pjesnike 19. stoljeća, kada je pjesma u spomen pokojnom prijatelju, a mnogo češće ugledniku, bila cijenjena pjesnička forma, pisana u skladu s konvencijom da treba navesti vrline pokojnikove.

Kod Lončarića nije tako, što vidimo već iz naslova zbirke „3 :15“.

Naslov zbirke označava trenutak kada je pjesnik saznao za smrt prijatelja.

Na temelju naslova mogli bismo ustvrditi da je zbirka vrlo emotivna i da pjesme u zbirci opjevavaju golemi gubitak koji je pjesnik doživio prijateljevom smrću. Ipak, pri čitanju svih sedamdeset i sedam pjesama zbirke (ne računajući uvodnu pjesmu „Skretanje“), ulazimo u mnogo šire teme, teme odnosa pjesnika i svijeta, pjesnika i života, pjesnika i pjesme, pjesnika i svemira.

Na početku zbirke, u „Prašini“ pjesnik određuje svoj odnos prema okolini: „tu sam zbog svoje okoline / njoj poklanjam sebe i sve svoje vrline“.

Čovjeka čine emocije, emocije otvaraju ogromna prostranstva njegove ljudskosti, ali „ljudi su ubojice svojih emocija“.

Stoga je za pjesnika ovaj svijet hladan, a ljudski odnosi „zebu“.

Ako je u pjesniku beskrajan svijet osjećaja, koje daruje ljudima, daruje okolini, koja je hladna, onda se stvara neravnoteža između pjesnika i svijeta, što jest kamen temeljac svakog pjesništva.

Za Lončarića emocije su sve, i stihovi njegovih pjesama su njegove emocije, pjesnik „njima živi ljubav“, u izrazu i snazi svojih pjesama pjesnik živi vječno.

Za Lončarića pjesme nisu hir, nisu plod intelektualne igre, nisu plod pjesnikove domišljatosti, nego, kako su pjesme izraz pjesnikovih emocija, nerazdjeljive su od pjesnikove osobnosti; zato Lončarić u pjesmi „Čarobna frula“ može napisati kako je „pojeo svoj vlastiti stih“.

Pjesme su „dar prirode i ljudske naravi“, pjesme su oružje pjesnikovo protiv ravnodušnosti svijeta.

Da bi uzeo to oružje u ruke, nužno je da pjesnik postane predmet vlastitog pjesništva, što čitamo u prvoj pjesmi, „Skretanje“: „moje oči uvijek gledaju naprijed / moje usne govore istinu / moj dodir nudi nježnost, a ruke zagrljaj“.

Vrlo snažna zgusnutost emocija u Lončarićevim pjesmama plod su i pjesnikovog uvjerenja da nema drugoga života osim ovoga kojega živi.

Kada čovjek čita Lončarićevu poeziju, dobiva dojam da su u njoj sabijene sve emocije ljudskoga svijeta, sabijene na tako malom prostoru, kao što je cijeli svemir bio sabijen malo prije „velikog praska“.

Ta zgusnutost emocija svakako je teški teret za pjesnika, zato su sve ljubavi nesretne, zato je svijet tako pun bola i patnje, zato su pjesme pune nemira, zato je sve uzaludno, zato je sve gubitak, zato je sve besmisleno, a svijet grubo i nemilo mjesto za život.

Obično se kaže, da kada umre čovjek, umre cijeli svijet.

Marijan Lončarić je uspio taj osjećaj opjevati, opjevao je osjećaj da je smrću bliskog mu prijatelja umro, ili barem stao, cijeli svijet, da je stalo vrijeme.

Po toj komponenti Lončarićeva zbirka ima posebno mjesto u hrvatskom pjesništvu, ali je ta zbirka ujedno i gesta pobune protiv civilizacije koja je ravnodušna prema smrti, ravnodušna prema emocijama, koja je ravnodušna, zatvorena u sebe.

Pjevajući svijet koji je stao, umro u čast prijateljeve smrti, Lončarić je, paradoksalno, taj svijet pokrenuo, otvorio, ispunio emocijama, baš kao što je napisao na početku svoje zbirke: „ni od ni jednog materijala nije stvoren oklop / koji ne bi probio osjećaj“.

Lončarićeva zbirka pjesama probija oklop hladnoga svijeta i preplavljuje ga emocijama.

Željko Vegh

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

CIPELE ISPOD BADEMA

Adolf Polegubić

Uredio i pogovor napisao: Ivan Babić

Naslovna korica:

Fotografija badema: Nediljka Basić

Fotografija cipela: Pavla Bekavac Basić

Dizajn: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki uvez

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

ISBN: 978-953-8375-04-0

cipele-ispod-badema-naslovnica

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

Uvez: Meki uvez Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-04-0

14,00 EUR

Pogovor

Zaključan u pjesmi

Premda je pojava knjige izabranih pjesama »Povratak« (2015) nekome možda dala naslutiti kako se sabiranjem svojega opusa pjesnik, teolog i novinar dr. Adolf Polegubić, član Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, polako priprema na skori odlazak s pjesničke scene, vrlo brzo se pokazalo da tome nipošto nije tako. Baš naprotiv, uslijedio je njegov neuobičajeni povratak s (istodobno) čak četiri nove zbirke pjesama: »Vršak osmijeha«, »Snatrenja«, »Poput Giottova kruga« i »Ogrlica od kamena« (Naklada Bošković, Split 2018), za koje je potom dobio i književnu nagradu Fra Lucijan Kordić.

No, pjesnik Adolf Polegubić ni nakon toga ne staje, pa i ova njegova najnovija knjiga poezije, s naslovom »Cipele ispod badema«, svjedoči o toj još neugasloj želji i potrebi za novim poetskim iskazom. U njoj možemo iščitati i kontinuitet njegova pjesničkog stvaralaštva, koji se očituje kako u odranije prisutnoj tematici i motivima, tako i u poetskom , tj. stilsko-jezičnom naslijeđu i prepoznatljivosti. Sedamdesetak pjesama podijeljenih u sedam ciklusa obnavlja one tematske krugove koji čine većinu njegovih ranije ukoričenih zbirki – ljubavne, duhovno-religiozne, refleksivne, autorefleksivne, domoljubne. Šarolikost tih tematskih i motivskih krugova realizirana je unekoliko u stilskoj heterogenosti. Gdjekad jednostavne, gotovo škrte, kontemplirajuće, kontrolirane izričaje, smjenjuju oni slobodniji, razgovorniji; najčešće slobodni stih bez posebnoga ritma ili rime smjenjuju poneki ritmizirani i orimljeni itd. Ipak, ti stihovi izgrađeni od zrnaca i tkiva raznolikih tematskih i stilskih tkanja, kako onih njegova neposrednog iskustva tako i svjetova refleksije, duhovnih odjeka, čuvstava, traženja i slutnji, počesto se u trenutku pjeva u samom stihotoku pjesničkoga subjekta stapaju u jednu bujicu koja teče i živi vlastitom inercijom. Dakako, ta inercija jest rezultat njegova nataložena duhovnog i svjetovnog iskustva i sazrijevanja, ali ona se, često puta iznenada, gotovo slučajno, stvara na jednom posebnom mjestu, na mjestu svih mjesta, mjestu najosobnijem i ujedno nad-osobnom, u točki u kojoj se rađa, otkucava, traje i zamire bitak i tubitak, iz koje sve polazi i u koju se sve vraća. Pjesnik Adolf Polegubić zove ga – srcištem! Ponesen patosom, on često zna posegnuti za nekim snažnim, ključnim riječima. Ovdje mu je ustrebao izraz koji će njegove gotovo modernističke poetske, duševne i duhovne manire nakalemiti na biljku zbilje, svagdana. Tako je kovanica iz svijeta tehnike (koja znači – križište skretnica tračnica) sada zadobila ono svoje »prirodnije«, etimo-loško stanište, biološko i duhovno-simboličko, i stala u središte njegove poetike, a onda i u središte najosjet-ljivijih i najdragocjenijih stvari: istine, ljepote, morala, vjere. Premda opterećeno naslagama iz prošlosti i tako čestim prelakim posezanjem za njime, to »opće mjesto« (često mjesto neduboke uzvišenosti, patetike i sl.), mjesto u kojemu prebiva srce, u pjesmi »Tvoja je riječ snažna« odjednom ponovno opet zadobiva svježinu, opravdanje i uvjerljivost. To srce je ovdje planet ili nebesko tijelo kojemu nije moguće odrediti putanju, jer ono je »ćudljivo«, ovisi o trenutku (po nekontroliranoj konstelaciji u svemiru, prostoru, okruženju). Ono može učiniti da sav veliki svijet bude »oko njezino« i(li) da stane u njega. To srce je zapravo u tome oku i samoga sebe osluškuje u njemu, u njemu raste i smanjuje se, u njemu se pritaji i razotkrije. To srce, ili srcište, istodobno je i Njegova riječ, ono je zapravo Riječ sama, koja je i Tijelo i ujedno ono najvrjednije – Ljubav: zemaljska ljubav i Božanska ljubav, i jedna i druga, i samo jedna na kraju svega. U tome križištu čuju se različiti ritmovi, vide se različite slike, svijet se doživljava osjetom, dušom i duhom. U njemu je i njegov svijet djetinjstva, djedova, zavičajnog govora, žuđenih mjesta, rodnih oranica, kamene zemlje, znakova identiteta; u njemu su davno dana obećanja, važne riječi; u njemu je čežnja za domom i domovinom, za povratkom i sjećanje na majku. To srcište je nekako neodredivo, njegovi otkucaji se usklađuju s tim svijetom, ali znaju biti i u aritmiji. Njega se može privremeno pripitomiti, ali u nekom sljedećem trenutku ono već ima drugi ritam. U njemu se iznova stvaraju i razliježu likovi i glasovi žene koju je volio i koju još uvijek voli. U njemu je njegova tjeskoba i izgubljenost u daleku svijetu; njegova zabrinutost za bližnjega, za siromaha i potrebita, u njemu je sva njegova mudrost i svijest o prolaznosti, u njemu su jeseni, ali i proljeća njegova života, u njemu je svijet kadulje i ruža i sva radost u Očevim mekim rukama, u njemu je sva njegova ljudska ograničenost, ali i sloboda odluke i snaga vjere, koje osjeća u Božjoj prisutnosti. Na kraju, u tom istom srcu i u tom križištu je i jedan badem, ali i cipele koje još u djetinjstvu ostadoše ispod tog badema, cipele koje su davno izgubile svoju uporabnu svrhu, ali su mu drage, jer ga vežu uz ljepotu što je prošla, posebice jer mu ih je pomogla pronaći njegova draga. Sada kao da je sve što mu je preostalo to sjećanje, ta dragost, poput tih nepotrebnih starih cipela (»vremenom se mijenja / i uzrok radosti«). Pjesnik je, zato što mu je to sada najdragocjenije, izoštrio svoja čula i vrlo oprezno, ali uporno, radi na toj paučinastoj, fluidnoj zgradi sjećanja. A svaki graditelj ima svoj materijal, koji mu najbolje leži, koji najbolje ispoljava njegovu nadarenost i potrebu za izražavanjem. Pjesniku Polegubiću je to zasigurno – riječ. Riječ koja kod njega nije hermetična, ekscentrična, u njoj ne odjekuje suvremena stvarnost, niti se ona s njome nadmeće. Njegova riječ je jednostavna, slikovita, suzdržana, ali i pretenciozna u žudnji za transcendentnim. Nadahnuta je Božjom riječju, psalmima, ali i mnogim poetikama iz prošlosti i suvremenosti (Kranjčević, Matoš, Šop, Tin, Golub). Najčešće se rađa u pustinjama melankolije, kontemplacije i smirenosti. Ona je za njega spasonosna, »riječ bremenita«, kojoj se otvara oprezno »da ne zašuti«. To je ona riječ koja ga je dotakla »onako usput / dok sam zurio u daljinu… onako oprezno, lagano / slikovito, melodično, / nasmiješeno i opušteno / ona je kao i Ti / prožeta nitima / koje smiruju. (»Tvoja me riječ dotakla«). To je riječ-nit koja ga povezuje sa Stvoriteljem (sa samom Riječju), ali i s majkom, domovinom i domom, s dragom i sa samim sobom. Ako te riječi, ako pjesme ne bude »ničega ne će biti / što će me podsjećati na Tebe / i nježnost Tvoju / sve će ostati bez pokreta« (»Čemu i pjesma«). Pjesnik se često osjeti »zaključanim u pjesmi«, često je razapet između šutnje i pjevanja, između muka i krika, ali pjesnikova je sudbina upravo to – biti zarobljenikom pjesme, jer u njoj je njegovo srcište, njegova sloboda, njegov dar, njegov glas, koji će iz tog njegova zaštićenog prostora ponovno odjeknuti do svih nas, do čitatelja, koji ima ključ. I tako se krug zatvara. Ili pak otvara?!

Ivan Babić