Kategorije
Knjige

IZABRANE PJESME Umberto Bellintani

izabrane pjesme (2)

IZABRANE PJESME

Umberto Bellintani

dvojezično / testo a fronte

Odabrala, prevela i uredila Suzana Glavaš

Poezija

Uvez: Meke korice

Format: A5

Maloprodajna cijena 140,00 kn (18,50 €)

ŽIVOT I DJELO UMBERTA BELLINTANIJA

 

Umberto Bellintani rodio se 10. svibnja 1914. u San Benedettu Po pokraj Mantove (južna Lombardija) nedaleko Vergilijeva rodna Andesa. Ugasio se u rodnome mjestu 7. listopada 1999. godine.

Osnovnu školu (5 razreda) završio je u San Benedettu Po a kao šesnaestogodišnjak ondje pohađao večernji tečaj likovnoga odgoja na Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri). Nastavnik mu Pescasio bio je naprosto ganut njegovim umijećem kopiranja klasičnih niskih reljefa, izvješenih o zidove dvorane, te se založio da se Bellintani usmjeri studiju kiparstva  na Višoj umjetničkoj školi u Monzi kraj Milana (Istituto Superiore per le Industrie Artistiche), nekoj vrsti talijanskog Bauhausa.

Između 1932. i 1937. godine Bellintani redovito studira kiparstvo u Monzi u klasi slavnog kipara Artura Martinija i mladog  Marina Marinija, te pod vodstvom proslavljenih slikara kao što su Raffaele de Grada i Pio Semeghini i arhitekata kao Edoardo Persico i Giuseppe Pogatschnig Pagano.

Nakon kratkog radnog iskustva u struci, 1940. biva mobiliziran i poslan na bojišta u Albaniju (gdje mu se već nalazio prijatelj keramičar Salvatore Fancello) te se potom s trupama premiješta u Grčku, gdje u noći sklapanja primirja 8. rujna 1943. biva zarobljen od Nijemaca i priveden u radne logore u Njemačku (Görlitz, Dachau) i  današnju Poljsku (Torn, Peterdorf).

Povratak iz rata 1945. godine predstavlja za Bellintanija kraj „sretnog razdoblja“ provedenog u Monzi jer, kako je on osobno zabilježio, „tamo se udisao drugačiji zrak i bilo je uvijek sunca: kažem u Monzi u Scuola d’Arte. Zna se što je sunce, zar ne? Pa dobro, u toj ga je školi bilo uvijek, čak i onda kada bi magluština prekrila čitavu Lombardiju, pa Toscanu i još niže. Živjelo se doista u nekom drugom svijetu. Dobro je to znao Fancello koji je poginuo u Beratiju u Albaniji, i tako smo izgubili jednog kipara, u to sam uvjeren. Rat nas je sve uništio.“[1]

Teške životne prilike poratnih godina i nemogućnost da živi od kiparstva prisilile su Bellintanija da ostavi dlijeto – premda je još 1939. bio zapažen od kritike kao „plodan kipar u Milanu“ – te se prihvati posla predavača crtanja prvo na onoj istoj Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri) u San Benedettu Po, koju je nekoć dobrovoljno pohađao, potom na državnoj osnovnoj školi (Scuola Media) u rodnome mjestu na kojoj će od 1960., nesklon odluci da položi razliku ispita za redovnog nastavnika likovnog odgoja, vršiti dužnosti tajnika sve do umirovljenja.

Pjesnikom postaje još u djetinjstvu, kad je „stihovima od zraka“ u sebi sricao osjećaj beskrajne radosti što bi ga prožimao pri osluškivanju i promatranju svih pojava u prirodi „pokraj najveće rijeke domovine“ (Pada). Svoje prve (izgubljene) stihove zapisao je, međutim, baš na bojištima u Albaniji gdje je svoj doživljaj poezije života, onemogućen izraziti ga u kiparskome mediju, pretočio u jezični izričaj.

Sa sastavcima nastalim u Grčkoj i u logorima, kojima na čudesan način priziva oblik i motiviku klasične lirike (grčki fragment i bukoliku sret ratnih užasa) izazvao je senzaciju na nagradnom natječaju „Libera Stampa“ u Luganu za Novu godinu 1946/47. unoseći novost u poslijeratno talijansko pjesništvo, na raskrižju između zadnjih hermetičara i nastupajućih neorealista.

Iste godine pozvan je na suradnju s jednim od vodećih književnih časopisa talijanskog neorealizma, „Il Politecnico“ iz Torina, kojeg je uređivao Elio Vittorini. Godine 1947. sklapa prijateljstvo, koje će trajati cijeli život, s pjesnikom i uglednim likovnim kritičarom i profesorom Alessandrom Parronchijem, posredstvom kojem objavljuje skupinu pjesama u uglednom časopisu „Il Paragone“.

Godine 1953. Alessandro Parronchi priređuje mu za tisak kod firentinskog nakladnika Vallecchi prvu zbirku pjesama Forse un viso tra mille (Možda jedno međ tisuću lica).

O Bellintaniju se tih godina mnogo i pohvalno pisalo, pa tako Piero Chiara primjerice tvrdi da „Bellintani zacijelo nije otkriven u Luganu. On je već bio u zraku, kako se to kaže. Bio je nov glas, naglasak na koji se čekalo, neka gorka i svježa nota u pjevu koji je vraćao vrijednost i drevnu postojanost jednom izmučenom svijetu.“[2]

Pedesetih godina nastaju i zanimljivi crteži olovkom za koje će Bellintani kasnije, u jednom pismu Alessandru Parronchiju, a prigodom svoje izložbe u Firenci u galeriji Pananti 1985., ustvrditi: „… to su tek sitnice, obične skice za prave crteže koje je vremenom trebalo doraditi za slike ili kipove, u nadi da ću se jednoga dana imati prilike vratiti umjetnosti, nadi koju sam kasnije potpuno izgubio, zbog čega sam i odlučio sa svime prekinuti… Pravi crteži nastali su u Grčkoj, i tamo mi je neki Bog pomagao ili ih umjesto mene crtao. Ostali su tamo, a možda su i morali tamo ostati, kao što je u Albaniji morala ostati jedna bilježnica gusto ispisana stihovima nastalih između bra di brežuljaka u okolici Sinanaia, mjestanca pokraj rijeke Vjosa.“[3]

Tri zbirke pjesama: Forse un viso tra mille / Možda jedno međ tisuću lica (Vallecchi, Firenze 1953.), Paria / Nadničari (Meridiana, Milano 1955.) i E tu che m’ascolti / A ti što me slušaš (Mondadori, Milano 1963.) – uz neke neuvrštene sastavke objavljene po časopisima („Il Politecnico“ i „L’Esperienza Poetica“), te pokoji sastavak novijeg datuma objelodanjen isključivo pod pseudonimom – svo je nasljeđe koje je Bellintani nakon 1963. želio ostaviti književnoj publici, nepokolebljiv u odluci da za života više ne objavljuje.

Dugo razdoblje tišine i povučenosti iz javnosti u kojem Bellintani odbija objavljivati stihove premda ih i dalje bilježi, unatoč kontinuiranoj prisutnosti u antologijama talijanske poezije druge polovice 20. stoljeća, u povijestima talijanske suvremene književnosti te kod književne kritike, biva neočekivano prekinuto odlukom da pjesniku i kritičaru Mauriziju Cucchiju preda za objavljivanje kod Mondadorija veći broj rukopisa nastalih u luku o preko pola stoljeća, od mladenačkih sastavaka do tada najsvježijih. Tako u nekoj vrsti antologijskog izdanja pod naslovom Nella grande pianura / U velikoj nizini (Mondadori, Milano 1998) – koje sadrži pjesnikov izbor iz prve zbirke Forse un viso tra mille, te potpuni pretisak plakete Paria i treće zbirke E tu che m’ascolti – objavljuje obiman izbor dotad neobjavljenih lirika, nastalih u razdoblju od kraja Tridesetih do 1992. godine, naslovljujući ga Un abbaino in piazza Teofilo Folengo / Krovna kućica na trgu Teofilo Folengo.

Istovremeno se rađa odluka i želja objelodaniti i veći broj rukopisa kod manjeg nakladnika Perosini iz Verone koja je 1998. urodila zbirkom Canto autunnale / Jesenji pjev. Urednik spomenute zbirke, Italo Bosetto, napisat će tom prigodom o pjesniku: „Glas Umberta Bellintanija je glas proroka koji u današnjoj egzistencijalnoj pustinji podstiče da se više ne prihvaća iznevjerena vjernost, zgaženi ideali, poništen čovjek: poziva na uzvraćanje uvrede ljubavlju.“

Za života Umberto Bellintani odlikovan je sljedećim nagradama za poeziju: Premio Libera Stampa, Premio Lerici Pea, Premio Cervia, Premio Sabaudia, Premio David Maria Turoldo te, posthumno, Premio Pasolini. Prevođen je na ruski (Solonovič), slovenski (Zlobec) i hrvatski (Machiedo, Glavaš, Ricov).

U Hrvatskoj je prvi otkrio Bellintanijevo pjesništvo široj čitalačkoj publici Mladen Machiedo u „Forumu“ 1969. te ga zarana predstavio u antologijama Novi talijanski pjesnici (Split 1971) i Antologija talijanske poezije XX stoljeća (Sarajevo 1982). Znanstveno se njime bavio u radu na talijanskom jeziku „Orientamenti ideologico-estetici nella poesia italiana del dopoguerra (1945-1970), objavljenom u akademskom časopisu Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (1970-71, br. 31-32 i 1972-73, br. 73-79). Opet ga je, iz novog ugla, prestavio pjesmama u svojoj posljednjoj antologiji Zrakasti subjekt (Zagreb 2003., II dio).

Joja Ricov prepjevao je i predstavio Bellintanija manjim odabirom pjesama objavljenim 2003. u broju 4/6 časopisa „Mogućnosti“ u sklopu priloga „Lirici Italije zakutcima Novecenta“.

Suzana Glavaš posvetila se proučavanju Bellintanijeve poezije u svome magistarskom radu „Iskustvo i mit Umberta Bellintanija“ kojim je 1992. godine stekla znanstveni stupanj magistra filoloških znanosti. Rad je na obrani od povjerenstva predložen za objavljivanje te je u cijelosti tiskan 1995. u biblioteci Književna smotra Hrvatskog filološkog društva u Zagrebu. Suzana Glavaš i nakon toga se znanstveno bavila proučavanjem Bellintanijeve poezije objavivši radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, u Hrvatskoj i Italiji. To su primjerice: „O vodenom psihizmu prve pjesničke zbirke Umberta Bellintania“ („Forum“ 1996), „Što su Bellintaniju ‘usta kita’“ („Književna smotra“ 2000), „Ricordando Umberto Bellintani amico e maestro“ (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia 2002-2003), „Se vuoi sapere di me“ (u Se vuoi sapere di me, poesie inedite, a cura di Suzana Glavaš, Alberobello 2007), „L’enigma dell’io di Umberto Bellintani“ (u zborniku Il doppio nella lingua e nella letteratura italiana, Zagreb 2008). Prepjevi Suzane Glavaš Bellintanijeve poezije objavljivani su ranijih godina sporadično u književnim i drugim časopisima („Forum“, „15 dana“, „Putovi“, „Novi Omanut“, „Hrvatsko slovo“) te emitirani u dva navrata na III Programu Radio Zagreba, u emisiji „Poezija naglas“, ne imavši u Hrvatskoj dosad prigodu biti objavljeni u knjizi, u antologijskom izboru.

Suzana Glavaš dobitnica je talijanske međunarodne nagrade „Premio Umberto Bellintani“ koja joj je za znanstveno proučavanje Bellintanijeva djela dodijeljena u Mantovi 2002. godine.

                                                                                                                             Suzana Glavaš

[1] Odlomak je uzet je Bellintanijeva članka „Luđak, normalan, kreten“ (Pazzo, normale, cretino) objavljenom u milanskom časopisu „Književnost – umjetnost, mitovi 20. stoljeća“ (Letteratura – arte, miti del ‘900) 1979.
[2] Iz časopisa Stagione – Lettere e Arti, godište IV, br. 14 s. a. (Bellintani je tvrdio da je iz 1957. ili 1958.).
[3] Iz predgovora Alessandra Parronchija katalogu prilikom izložbe Bellintanijevih crteža u Firenci.
Kategorije
Knjige

KNJIŽEVNI OGLEDI Ljerka Car Matutinović

književni ogledi video

KNJIŽEVNI OGLEDI

Ljerka Car Matutinović

Književne kritike

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 138

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

 

PREDGOVOR

 

Književni ogledi je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju objavljuje nakladnička kuća Biakova. Autorica je poznata i plodna književnica: pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica. Prethodne su knjige kritika: Vijenac odabranih (2013), Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjigu (2018). Za Vijenac odabranih autorica je dobila prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenu 2013.

Kategorije
Knjige

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO. Antonio Karlović

antonio karlovic videor

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO.

Antonio Karlović

Poezija

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

 

 

 

STAMENI PATOS ANTONIJA KARLOVIĆA

Mladi pjesnik Antonio Karlović pojavio se s debitantskom zbirkom Tijela. Stepenice. Siromaštvo. Sam naslov progovara o zbirci prije nego je otvorimo. Taj bitan trenutak učitavanja dojmovnog signala u tekst bitan je za njegovu recepciju. Naime, Karlović u naslovu osviješteno koristi pomalo arhaični stilski postupak ekspresivne sintakse; parcelaciju. Kad kažem arhaični, pomišljam na suvremenost poetičkog ozračja koje preferira dug stih i narativnu sintaksu zbog poplave poetskih izričaja stvarnosnog prosedea. Parcelacija je stilski postupak kojim se uvelike ritmizira i značenjem zasipa poetski izričaj i signalizira putanja u kojoj možemo očekivati i same stihove pjesama. U skladu s osebujnim razvojem ekspresivne poetske sintakse, Karlović pribjegava kratkim stihovima, strofičnosti, jednostavnim poetskim rečenicama i elipsama. Njegov unutarnji poriv za izrazom (kako to gordo ili možebitno patetično zvuči) rezultirao je dosljedno složenom poetskom fakturom i ujednačenjem stilskog i semnatičkog signala. Ta je unaprijed ispunjena postavka silno pohvalna s obzirom da se radi o mladom pjesniku koji je već prepoznat i pohvaljen na književnim natječajima, a i objavljen u važnim tuzemnim književnim publikacijama. Ono što plijeni pažnju iznimna je konzistentnost rukopisa na formalnoj i sadržajnoj razini. Rukopis se ne dijeli u cikluse i ne smjenjuju se dojmovne i   značenjske   postave,   već   se   zastorom   prikrivena   u rukama  čitatelja  i  kritičara  nadaje  zbirka  koju  možemo proglasiti pjesničkom knjigom. Pjesma za pjesmom nižu se stranicama i ostavljaju dojam formalne gotovosti, a sadržajnog ostavljanja prostora za nove mogućnosti. Koherentna poetska knjiga svojevrstan je intimni dnevnik Karlovićeva subjekta koji se nadaje velikom iskrenošću, nepatvorenošću, rječitošću i govornošću i nadasve svježinom izraza. Intimni je dnevnik zauzeo koordinate predmetnog polja ispovjedne i refleksivne lirske tematike. Namjerno naglašavam ove razlike (koje sam istaknuo i u nekim svojim posljednjim teorijskim radovima) jer se u ispovjednom modusu Karlovićev subjekt odnosi prema vlastitosti sebe kroz iskustvenost i (kvazi)biografičnost, dok se u refleksivnim pjesmama on okreće sebi i svijetu u ponešto općenitijem, Univerzalijama okrenutom govoru. Iskrenost i nepatvorenost poetskog govora predmnijevaju ispovjedni izričaj, dok su rječitost i govornost više oni iskazi refleskivne matrice.   U   ispovjednom   predmetnom   polju   sadržana je autolegitimacijska i intimistička tematika. Subjektov autolegitimacijski govor sazdan je od snažne doživljajnosti i  dubokog  osjećanja  sebe  kao  individue  u  empirijskom i literarnom prostorvremenu (snažno se ističu pjesme Zaborav i Ljeto kad sam obrijao glavu). U intimističkoj tematici nalazimo više diskurzivnih mogućnosti (partnerski odnosi, siromaštvo, obitelj, prijateljstvo), no na svakom je od navedenih tematskih fonova Karlovićev subjekt usmjeren na izravno posredovanje lirske situacije i snažnu autoanalizu. Spomen   rubnih   životnih   situacija   oblikuje   ispovjedno polje  američke  poezije  prve  polovice  20.  st.  i  nadaje  se kao diskurzivna točka posredovanja takvog iskustva, tvrdi Deborah  Nelson.  U  tom  kodu  izdvajam  siromaštvo  kao dominantno polje (briljantne pjesme Pad i Glad). U području obiteljskih memorabilija toplo se posreduje lirska blizina i sjetnost (Stara kupaonica, Njemačka). Jako je zanimljiv splet diskurzivnih relacija u intimističkom ljubavnom ispovjednom  području.  Obraćanje  lirskom  ti  (djevojci) koje često rezultira glasonom tišinom subjektovih jecaja često se zbiva u zonama neprekidnosti semantičkih signala iz polja subjekta u polje objekta. Njihova nemogućnost spajanja stvara ponor koji se lirski sublimira. Nekorektno i površno bilo bi kazati da Antonio Karlović piše ljubavnu liriku iz potrebe prevladavanja stvarnog iskustva, već da se oblikovanje njegova subjekta u naplavinama emotivnog mora zapravo zbiva u tim relacijama kao što i sam objekt često potiče autoanalitičku seansu. Izdvojio bih po svom sudu estetski i poetički najuspješnije pjesme. To su: Što da se radi s rukama, Čaša, Veljača. Refleksivno predmetno polje ističe se autoanalitičkim perivojima koji se zbivaju kroz prvo lice jednine (Nepospremljen krevet) ili objektiviranje subjekta (Snijeg, Vlakovi). Uslijed samorefleksije Karlović se okreće nekom općepoznatom motivu (ne općem mjestu) koji oblikuje na eteričan, prohodan i svjež način zadržavajući svijest o općeljudskom snatrenju. Ispovjedno i diskurzivno lirsko iskustvo skupljaju se kao mladi med u nebeskim košnicama i pokazuje izvjesne sličnosti u inspiracijskim i literarnim impulsima. Osnovna je sličnost jasan jastveni govor (o sebi ili objektu), druga leksička reduktivnost, a treća transparentnost posredovanja unutarnjeg subjektova svijeta. Navedene se karakteristike izvijaju preko prošivnog boda vlastitosti koja se očituje patosom kao dominantnom strategijom lirske rekonstrukcije subjekta i svijeta. Danas bi takvu karakteristiku kritičari suvremenijih shvaćanja odbacili kao zastarjelu zalihost, no ja mislim da se u njoj upravo krije snaga prvotnog govora i to pogotovo kad je riječ o mladom pjesniku. Predmnijevati je da će Antonio Karlović u budućnosti sazdati jednu posve britku, autonomnu ispovjednu poetiku koja će pronaći svoje mjesto i svoj pečat u horizontu najmlađeg hrvatskog pjesništva.

 

Tin Lemac

 

Kategorije
Knjige

DJEČARAC Luka Matutinović

dječarac video

 

DJEČARAC

Luka Matutinović

Poezija

Uvez: Meki uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

 

 

Luka Matutinović: Dječarac

Odgovorna razigranost

 

Dječarac je prva zbirka mladoga pjesnika, ekonomista i glazbenika Luke Matutinovića rođenenog 1983. u Zagrebu.

U ovoj zbirci pjesama nastaloj u Zagrebu 2015. godine Luka svojim poetskim senzibilitetom, lakoćom dječačke razigranosti i dozom ironije zrelo promišlja egzistencijalna pitanja. Promišlja o slobodi ljudskog bića u suvremenom svijetu, svijetu gdje je osnovna vrijednost profit.

Nenametljivo postavlja pitanje čovjekovih nadanja, njegovih stvarnih mogućnosti, ograničenja i perspektiva.

Poetski govor je jednostavan i snažan. Koristi slobodan stih, a povremeno i rime. Rječnik mu je bogat.

Pjesnik postavlja i promišlja mnoga pitanja. Mogli bismo reći da se u pjesmama ogleda čitav pjesnikov život: tu je djetinjstvo, mladost, ljubav, obrazovanje…

U pjesmi Dječarac pjesnik misli da nam je lakše sačuvati svoju osobnost u ovom svijetu u kojem tehnika dominira ako sačuvamo dječarca u sebi. To je dragocjeno i trebamo to zadržati unatoč svim pritiscima: (…) “A dječak u meni se smije od uha do uha / Zna on ne dam ja na njega / Jer bez njega bih bio samo još jedan u nizu / Bezličnih sjena”.

U pjesmi Prijenos utakmice u staračkom domu sa suosjećanjem govori o životu starijih ljudi koji svoje umirovljeničke dane provode osamljeni u staračkom domu, a njihovi potomci naporno rade i nisu u mogućnosti posjećivati ih: (…) “Dani pred nama su dugi i monotoni / Šah postaje naša hrana / Gutamo novine / Povremeno zovemo unuke čiji životi su nastavili teći / Poput rijeke”.

Iako je u pjesmi Prestaješ biti moj plašt, uostalom kao i u većini Lukinih pjesama, prisutna blaga ironija, on krajnje odgovorno i duboko proživljeno prilazi svakome ljudskome odnosu, pa i ljubavnom: (…) ”Obećao ti je novi vitez ukloniti tugu / Obećao je u te utkati dugu / A mene je strah da se ne snađe / Pa da pronađe / One moje niti / Koje sam u te zauvijek uspio skriti”.

Iako u pjesmi O smrti, filozofski promišlja smrt, ipak u pozadini promišljanja osjeća se bojazan od neminovnosti ljudskog odlaska: ”Ne bojim se smrti / Moja pluća puna su života / Ne smijem samo nikada / Izdahnuti “.

U pjesmi Tattoo govori o neraskidivosti i trajnosti nekih ljubavnih odnosa: ”Biljeg tvoje ljubavi nosim na svome tijelu / On je znak neraskidivih spona koje nas vežu / Nitko ne zna što sutra donosi / Ali neke tetovaže / Nikada / Ne blijede”.

U pjesmi Danas ni osmijesi nisu besplatni govori o društvu u kojemu nema svetinja. To je pobuna protiv svijeta koji nije po mjeri čovjeka: “Prodajem osmijehe za sve prigode / Posao odlično ide / Nestašica je”.

Zbirka Dječarac odiše željom za humanim odnosima među ljudima. Vrlo jasno naznačuje što je bitno u životu. I u svojoj antologijskoj pjesmi Još jedan dan na poslu o tome progovara snažno, razborito i uvjerljivo.

U pjesmi Sizife moj Luka Matutinović oslikava nejednake mogućnosti što ih donosi položaj u društvu, ali zato čovjek mora biti mudar i sam sebi olakšati tegobe: ”Zar ne vidiš Sizife moj da si sam sebi najveći teret / Kad bi nekad dopustio sam sebi da se odmoriš / Na vrhu planine “.

U poeziji Luke Matutinovića prepoznaje se današnji osamljeni čovjek suvremenog društva koji radi od jutra do sutra u prostorijama bez prozora, pije vodu iz bočica, jede prerađenu i konzerviranu hranu, kojemu ostaje malo vremena za ljubavni i obiteljski život, te za pretke i potomke. Čovjek se otuđio od prirode. Najveći problem današnjeg svijeta je žudnja za slobodom. U sklopu dehumaniziranih odnosa zanemaruju se svekolike ljudske odgovornosti.

Kroz književnost i filozofiju čovjek promišlja smisao i kvalitetu života i takvo promišljanje pomaže mu da se odupre destrukciji, otuđenosti i dehumanizaciji suvremenog svijeta, u kojem pojedinac gubi svoj identitet.

Lukin Dječarac kuca na vrata književnosti, on vjeruje u književnost, osjeća snagu jezika i mogućnost da se Slovom mjenja svijet. To je njegovo opiranje zlu, a za dostojanstvo čovjeka i budućnost stvaralaštva.

 

Zorka Jekić

 

 

Kategorije
Knjige

BRŠLJANDUŠA Tamara Bakran

Bršljanuša naslovnica 11.7.2019_Page_3

 

BRŠLJANDUŠA

Tamara Bakran

Uvez: Meki uvez

Br. str: 122

Format: 13 x 16 cm

Maloprodajna cijena: 49,35 kn (6,50 €)

 

 

RIJEČI, SJEMENKE

Pjesnikinja Tamara Bakran nakon prvih dviju zapaženih zbirki (Mjesečevo cvijeće i Pastirica skakavaca) izdaje i treću vrlo znakovita naslova Bršljanduša. Prvotno sagledavanje ovog naslova bez ulaženja u pjesme knjige nudi nam jedno zanimljivo jezično-semantičko rješenje. Riječ je o neologizmu tvorenu srastanjem od dvaju leksema, a to su bršljan i duša. Ti su leksemi zapravo tradicionalni topički motivi koje, ne ulazeći u njihov antropološki značaj, možemo načelno semantički odrediti kao ovijajuću supstancu zbog čuvanja nečeg mekog i neproničnog (bršljan) i golemo prostranstvo nematerijaliziranog bitka (duša). Neologistička leksemska metafora zadaje nekoliko recepcijskih putanja. Prva je igriva poetička protočnost, druga neološko i drugo rastvaranje tradicionalne poetske topike, treća mistički signal nekog označenog entiteta, četvrta poigravanje začudnošću kao semantičkim, stilskim i poetičkim mehanizmom…

Dok se putanje gomilaju i stežu kritičara oko vrata, a ralje semantičkog kita samo što nisu posve razjapljene, posegnut ćemo za formalnom i sadržajnom stranom knjige i na kraju dati konačni odgovor o zadovoljenju nekog od ovih horizonata očekivanja. U formalnom smislu, knjiga se sastoji od minijatura, duljih lirskih pjesmaa i pjesama u prozi. To bi nalikovalo na neku poetsku bojanku ili skupljeni stručak poetskog brodovlja prije objavljivanja zrele knjige. Kod Tamare Bakran to nipošto nije tako. Iskusna pjesnikinja s nagradama i priznanjima za svoj rad zna što znači pisati knjigu iliti stvarati umjetničko djelo. To je prije svega mučenje u kaznionici stalne komunikacije dijela i cjeline, forme i sadržaja. Tako, na tom je putu učinjena jedna uspješna poetska utrka. Idejnotematski sloj Bakraničinih pjesama počiva na metapoeziji i samorefleksiji, dok se predmetnotematski puni iz semnatičkog rezervoara tradicionalne poetske topike. U tome su ujedinjene sve lirske forme. Pisati tradicionalno danas nalik je tjeranju meda da postane pčela. Ova je konstatacija pomalo ironična i malčice patetična, no kako se susrećem s raznorodnim poetskim rukopisima, nazirem kako mnogi krenu pisati upravo u tom fonu. Često to završi patetičnim nadovezivanjem na pročitanu i prežvakanu liriku i pokoju riječcu koja pada kao zadnji list s jesenskog stabla. Zato, suvremena lirika može se graditi na izvjesnoj resemantizaciji tradicionalne topike ili kojem drugom procesu koji ima kompliciran naziv i još kompliciraniju definiciju. Bakraničina lirika počiva na manirizaciji i automanirizaciji tradicionalne poetike. To se zbiva na raznobojnim šarama poetskog pletiva diskretno i jasno. Automanirizacijski je na kraju složen vlastiti unutarnji svijet kojim nas junakinja mami u daljnje semantičke ponore.

Lirske su pjesme Tamare Bakran, kako kazasmo, minijature ili one dulje. U njima je naglašena monostrofičnost ili strofičnost. Perspektiva je osobna, a postoji mnoštvo manirizacijskih impulsa. To su neologija (bršljanduša, čempresljestve, krilatobijela, riječ-sjemenka), opće metafore čovjeka i svijeta (nagnuti se nad vodu), topička igrivost (nož iz srca / mjesečina…), poliptotonski domašaji (pištanje i pušenje, vječna tama / vječno tamnog), interdiskurzivni splet s dramskim ulomkom (JEKA: bilo ponuđeno…), intertekstualne atrakcije (cvrči / cvrčak) i metapoetički oblačići (prije pisanja, iz knjige mirišu pjesme).

Pjesme u prozi predmnijevaju semantičku deprozaizaciju proznog sloga uzevši u obzir tipologiju koju nudi Marina Kovačević i sastoje se od izraženog metapoetskog signala (Planina me otela.) i kumulacije poetskih slika koje u uzlaznogradacijskoj krivulji tvore tekstove.

Specifičnost pjesmama Tamare Bakran jest ta da one otkrivaju visoku razinu samorefleksije i metapoezije, te da se i sama metapoezija šije kroz otvore koje joj prvo polje nudi. Zapravo, metapoetski je slog najočitiji u knjizi i njime se sumira manirizacijska linija koja putuje tradicionalnom topikom.

Nećemo nabrajati uspješne pjesme jer nema neuspješne…

Reći ćemo samo da se Bakraničina poetika sve više otvara i produbljuje i da je ovijanje duše bršljanom kao asocijacija arhaične zatvorenosti u suvremenoj otovrenosti ili konačno vezanje beskonačnosti tek krenulo i da će ova autorica u budućnosti doživjeti još velike poetske pomake….

 

Tin Lemac

Kategorije
Knjige

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić

otuđen svijet video

OTUĐEN SVIJET

Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 122

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,00 €)

 

 

DUHOVNI  KRAJOBRAZI  ALKE PINTARIĆ

 

Alka Pintarić, pjesnikinja s dugogodišnjim životnim i malo manje godišnjim literarnim iskustvom iznenadila nas je novom zbirkom Otuđen svijet. Već sam naslov signalizira kako je riječ o nečemu što se pojavljuje gotovo kao snatrilački topos pjesnika i drugih književnika novije generacije ili pak suvremenosti. Kako je tehnokapitalistička matrica počela gušiti svijet svojim glomaznim krakovima, književnosti je tek ostalo biti utočište za skromne, senzibilne duše željne lijepog i svježeg. Iako je ovakva konstatacija ocvala u patetičnost izričaja, njezina se jetka snaga pojavljuje tek kad se zaputimo u književni život i osluhnemo njegove suptilne, neprobojne perivoje, porazgovaramo sa šetačima i uputimo se istom horizontu mašte. Gospođa Pintarić već se profilirala u katoličkom duhovnom pjesništvu koje stoji na marginama suvremenog hrvatskog pjesništva. To se nažalost zbiva zbog velike ekspanzije stvarnosne poetičke matrice i drugih poetičkih iskustava koja supostoje u formalnom određenju, no ipak se odčitava stvarnosna predominacija. Duhovno je pjesništvo, poslije Nikole Šopa i Sestre Marije od Presveta Srca Isusova, ostalo tek zrnce na dokovima suvremenosti kojem često navraćaju pjesnici početnici, one koje to iskustvo zanima. Razlog tomu također je nekritička i neetička ideologizacija poetskog znaka i dežurni skalpeli pojedinih kritičkih osobnosti koje vlastiti svjetonazorski sklop uvode u poetičku analizu i estetsku procjenu pjesme ne suzdržavajući se katkad i od nipodaštavajućih sudova. S druge pak strane, određeni pjesnici početnici zarone u ovo poetičko iskustvo s posvemašnjom eksklamatorskom patetikom i providnošću idejnotematskog sklopa, što je također poetski neprihvatljivo. Kako ovo nije prva autoričina zbirka, riječ je o rukopisu koji je prilično sazrio. Osim dominantne duhovne tematike, predmetnotematska polja zbirke pripadaju intimističkoj lirici. Ta polja ne pretkazuju zalihost, već se u nitima duhovnih signala povezuju s prethodno navedenim čineći jedan fini sklad. Zbirka je vrlo ekstenzivna što se tiče broja pjesama i razvidnog oblikovanja poetskog gradiva. Među pjesmama postoje duge i minijature što je također prednost zbirke zbog čitateljskog uranjanja u drukčiju doživljajnost unutarnjeg svijeta lirske junakinje. Većina pjesama obilježava personalni lirski govor kao znak autentičnosti izričaja. Stilski gledano, jezik pjesama obilježava lapidarnost, ulomičnost, slikovitost, jednostavnost posredovanja temeljne ideje i obilje retoričkih pitanja čime se postiže formiranje subjektova odnosa prema svijetu kojem stremi. U duhovnom predmetnom polju nalazimo raznorodne tematizacije. Većina pripada ispovjednom i refleksivnom lirskom iskustvu (tu sam razliku izoštrio u nekim svojim teorijskim radovima, a ona se prije svega odnosi na odabir i semantizaciju poetske građe; u ispovjednom modusu prevladava empiričnost i (kvazi)biografičnost, dok u refleksivnom Univerzalije). Ispovjedno je iskustvo obilježeno autentičnim doživljajem Boga i božanskog (Ispuni me), dok je refleksivno posredovanjem tematike kroz teološku prizmu (Gospodaru moj). Zanimljiva je i naglašavanja vrijedna struktura lirske komunikacije u duhovnom poetskom izričaju. Subjekt se upućuje lirskom Ti (tj. Bogu), a tu komunikaciju pretpostavlja i neki objekt lirske komunikacije. Tipična vjerska situacija (u izvanknjiževnom smislu) nadaje se u ovim pjesmama s obzirom da je objekt često semantički inicijator lansiranja subjektne relacije u okrilje lirskog Ti i njezine posvemašnje deifikacije. Upravo se u tom relacijskom modusu odlikuje snaga autoričinih iskaza posvema kad uporabljuje sadržajnu formu apelativnog iskaza. U nekim se slučajevima subjekt stapa s objektom (Tražila sam te), u nekim se odmiče od njega u zonama neproničnosti i vlastitih slutnji božanskog (Dodir mora). U određenim refleksivnim pjesmama događaju se simboličke transferacije na relaciji ljudsko – metafizičko (Zvijezda je pala) i božansko – ljudsko (Biti pustinja). Intimističko predmetno polje bitno se približava duhovnom, ali ne toliko u  značenjskim koliko u smisaonim varijacijama. Prije svega, riječ je o velikoj uporabi figure Prošlosti kojom se zaposjedaju polja djetinjstva, mladosti, zemlje, ljubavne teme. Riječ je o duboko proživljenom iskustvu i osjećajnosti kojom se formiraju izražajna i doživljajna komponenta. Posebno se estetskom kvalitetom ističu pjesme: Sve teče, Izbrisano vrijeme, Težina dana, Stara ura i Kiša.  Vrijednost ove zbirke također leži i u izvjesnom finom estetskom i doživljajnom oblikovanju ponekih općih mjesta koja nisu napadno korištena. Ova će se zbirka pronaći cijelom u rukama čitatelja, duhovnika i dobronamjernih kritičara, a njezina će poetska zrna zibati se u kolijevki zova, šapta ili molitve.

Tin Lemac

 

Kategorije
Promocije

Slike s predstavljanja knjige SANJAR Zorke Jekić

Kategorije
Knjige

TO SAM JA Suzana Glavaš

 

to sam ja video

TO SAM JA

Suzana Glavaš

Uvez: Meki uvez

Br. str: 84

Format: A5

Maloprodajna cijena 84,00kn (11,00 €)

 

RIJEČ UREDNICE

Nova knjiga Suzane Glavaš To sam ja prvo je autorsko književno djelo na hrvatskome jeziku ugledne znanstvenice, književne prevoditeljice i pjesnikinje Zagrepčanke koja već dugi niz godina živi i radi u Italiji objavljujući na hrvatskom i talijanskom jeziku u Hrvatskoj i Italiji.

Knjiga je podijeljena u dvije cjeline i vremenski zaokružuje jedno Autoričino zrelije životno i stvaralačko razdoblje koje se razvija oko iste tematske okosnice, točnije rečeno oko ispreplitanja autobiografije u vlastitom književnom izričaju. Tu su pjesnički ciklus Homo homini humus te zbirka pjesničkih proza To sam ja, nastalih izvorno na hrvatskome jeziku. Svega je jedna pjesnička proza izvorno bila napisana na talijanskom jeziku (objavljena u čak dva on-line časopisa) i jedina je koju je Autorica za ovu prigodu (smatrajući je nezaobilaznim detaljem ovog svog mozaika) osobno prevela i prilagodila za objavljivanje na hrvatskome jeziku. Riječ je o pjesničko-esejističkoj kratkoj prozi Kad se Zaljubljenost vjenča za Ljubav pjev je uzvišen (Quando l’Innamoramento sposa l’Amore il Canto è sublime, objavljeno u Sicilia Report i MetroCT).

Pjesnički ciklus naslovljen Homo homini humus sadrži pjesme nastale u razmaku od pet posljednjih godina Autoričina života, razdoblje u kojem je u Italiji objavila svoje dvije autorske pjesničke zbirke: Sono Donna che NON C’È/ Žena sam koje NEMA i Ti suono le mie dita. Per mano sola/Sviram ti svoje prste. Za ruku solo, za koje je u Italiji dobila nagrade i priznanja.

Kako su već dobro primijetili vrsni ljudi od pera u Italiji, koji su napisali predgovore i pogovore za njezine stihozbirke (Maria Roccasalva, Luca Signorini i Maria Gabriella Mariani, posljednje dvoje i svjetski poznati glazbenici i skladatelji), Suzana Glavaš svojim lirskim fragmentom podsjeća na starogrčke pjesnikinje Sapfu i Alkmenu (Maria Roccasalva), a sugovornik joj je uvijek neki Ti, osoba ili dio prirode, koje njene lirike pretvara u sasvim osebujan “grm brnistre sačinjen od mnoštva cvjetića kojemu su pridodani dodiri rime, igre riječi, asonancija i konsonancija, čuđenja i zapažanja ljepote i ljubavi u svakodnevnim malim stvarima“ (Maria Gabriella Mariani), ili su pak “kapi života skladno uglazbljene u prostrano namreškano more” (Luca Signorini).

Za pjesnički ciklus koji ovdje objavljujemo Suzaninih lirika na hrvatskom jeziku moglo bi se reći približno isto. Njezin materinski jezik također ima sugovornika, povremene rime i ritmičnost, asonancije i konsonancije, igru riječi i pjesničke slike u kojima dominira Misao (Misao suputnica / misao čista…), sakralno i profano proživljavanje Vremena (Kad umre vrijeme…), Vjera (Vode su mi nizvodne…), Ljubav (Voliš ti / ljubav moju / što te voli) i Ljepota u svim raznolikim aspektima ovozemaljskog života u konstantnom suglasju sa univerzumom i univerzalnošću tih vrijednosti koje Autorica proživljava, ili želi da bude, kao „homo homini humus,“ oplemenjenje i usklađenost među elementima kao što su Čovjek, Voda, Zemlja, Zrak, Sluh, Vid, Dodir, jednom riječju Život u skladu i ljepoti kroz njegovanje vrijednosti humanog i humanističkog Identiteta kao jedinog mogućeg za plemenito koračanje i osobno uzdizanje prema višim ciljevima Čovjeka kao razumskoga i osjećajnog Bića u sveopćemu Bitku.

Prozni ciklus To sam ja autobiografska je cjelina od deset intimističkih ali i autobiografsko-strukovno intoniranih pjesničkih proza. Svojstvena po vrlo kratkim sintaktičkim misaonim strukturama, te po iznimnoj mekoći i zvukovnom odabiru riječi, tematski ponire u Autoričin bogat duhovni i plodan unutarnji svijet, iz kojeg se iščitava njezin književno profinjeni senzibilitet osobe koja poručuje o svojim iznimnim trenutcima susreta s njoj dragim i često uglednim osobama iz svijeta književnosti i klasične glazbe, kao i kroz njezina sudjelovanja na prestižnim javnim nastupima i u medijima. U njima čitatelj kroz sasvim neuobičajena ozračja riječi ponire u Autoričinu stvarnost i auru koje su reklo bi se jedinstvene u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Dvije su pjesničke proze u zbirci i esejističkog karaktera jer se u njima Autorica intimno kritički propitkuje o sebi bliskim stručnim temama kao što je prenošenje značenja i duha i duše riječi iz jednog jezika u drugi. To su cjeline Rebeka jučer i Rebecca sutra, gdje Autorica promišlja o svojem iskustvu prevođenja na talijanski jezik romana Rebeka u nutrini duše Jasminke Domaš. Kao što u cjelini Rebecca sutra uspoređuje, glazbeničkim orkestriranjima svog jezičnog diskursa, umjetnost glazbene interpretacije s umjetnošću prenošenja riječi iz jednog jezika u drugi. Svoj prevoditeljski posao literarno uspoređuje s instrumentalnim izvođenjima vještih interpreta glazbenih veličina, među kojima je i njezin prijatelj violončelist Luca Signorini, interpretacijama koje joj se čine puno manje “nezahvalnima” i puno više priznatima od stručnoga priznanja takve vrste prenošenja na području umjetnosti riječi.

Vrlo su zanimljive i osebujne pjesničke intimističke proze kao Sobni glas, Srećice, Trokut, Ušavši jutros u more, svaka mali svijet za sebe, svaka dojmljivo i začudno misaono duboko posebna kao i sintaktički neuobičajeno impresionistički slikom i riječju uglazbljena poput simfonijskih stavaka.

Pjesme pak plijene pažnju i svojim položajem na bijeloj stranici, po Autoričinom odabiru i nipošto “slučajem”, te po prisutstvu ili odsudstvu interpunkcijskih znakova, koji su za Autoricu također značajni za pjesničku “auru” svakog sastavka. I na koncu naslovi pjesama, koje Autorica stavlja ispod lirika “kako ne bi optereteli čitatelja pri ulasku u pjesničko tlo i ozračje” već kako bi bili sinteza lirske poruke i njena stihovnog izričaja.

Zorka Jekić

 

Kategorije
Knjige

MISLIM DA SAM VIDJELA IZVANZEMALJCA Barbara Baždarić

mislim da sam vidjela izvanzemaljca video

 

MILIM DA SAM VIDJELA IZVANZEMALJCA

Barbara Baždarić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 148

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

ECI PECI REZ, TI SI MALI SVIJET, A JA MALA UTEŽICA, ECI REŽI BUM

Nismo dugo čekali novu zbirku Barbare Baždarić. Zaista nismo. Nakon nedugog skrivanja u ježevoj kućici mekog poetskog šiblja, ona je svakodnevno na velikom konopcu između dviju bukvi vješala svoje sličice od tuša i sušila ih na zlatnom suncu. Neke su se osušile, neke presušile. Neke je trebalo popeglati, dopeglati, dosušiti. Brzi postupci skraćivanja i dopunjavanja, prekrajanja i ponekog drapanja poetske tkanine uz pare čaje od lišća i kaša od češera, doveli su je do brzog završetka. Posložene sličice u velikoj mapi našle su se na adresi svijeta. E, sad, je li taj svijet ona lisica iz Ćopićeve šumske bajke Ježeva kućica ili možda neka druga šumska neman – ne znamo. Ostavimo to zasad tajnim.

Marljivi rad na tekstu koji uvijek na uzglavlju stoji i zviždi gore od velike zidne ure koja budi na posao (oprostite mi, zemljani, koji koristite mobitel) dao je knjigu veliku 123 strane, tešku dvostruko toliko jer srce koje plamti ne šuti, a voluminozno veliku kao maleni dar na polici ili kuća poezije. Pa kud toliko? Mnogo smo puta razgovarali treba li knjiga poezije biti toliko velika. Pogotovo moja malenkost, učmali crv sklon minimaliziranju literature i maksimaliziranju doživljaja. No, složili smo se kako ovo nije antologija ili izbor učinjen iz pera kolege ili oduševljena čitatelja, već povijest nekih unutarnjih mijena same autorice. Daljnji će me tekst obvezati na stručno tapkanje u mraku ozračenih stihova, no opet mi se omaklo ovo. Autorica! Nije li možda lirski subjekt? Subjektica? Junakinja? Ne mogu ne čuti zvuk čovjeka u zarobljenoj kući stihova, autoricu koja poput Matovilke spušta svoje vlasi do kraljevića koji se penje po kuli kako bi razotkrio. Stih. Sunovraćenje značenja niz kulu lakše je od njegove izgradnje. Valjda.

Pa što nam to nudi Barbara Baždarić, sad već uigrana poetska plesačica, razdragana nastavnica puna duha i ljubavi za svijet i ono oko njega, redovna posjetiteljica Preludiranja i Jutra poezije, vrsna fb pjesnikinja i još više? Nudi nam nešto što možda očekujemo nakon njezina prvijenca. Podsjetimo se prvijenca! Zaista ne mogu izbjeći ovu didaktičku notu. Grizem. Što? Ili koga? Sugestivni apelativni iskaz u naslovu ponudio je nekoliko razina sagledavanja. Na opreci subjekt – svijet zbivalo se nekoliko temeljnih značenjskih relacija; zatvorenost od svijeta, pružanje niti prema njemu i polagano otvaranje. Subjekt je kao takav obilježen intimističnošću i refleksivnošću, a svijet se projicira kao teško i ružno mjesto za život (papagajski ponovimo sve topose za to i njihov značaj). Iz subjekta definiramo ispovjedni i refleksivni poetski slog. Odličan prvijenac, ulaz u poetski hram dobro obavljen. Što nas čeka? Knjiga koja opsegom i značenjima mami i mami sve dublje u utrobu majke poezije (zemlje vjerojatno jer možda baš otuda izviru njezini zvukovi).

Dočekala nas je knjiga pjesama znakovita naslova Mislim da sam vidjela izvanzemaljca. Naslov je primamljivo resemantiziran od intermedijalnog signala iz crtanog filma i glasi Mislim da sam vidio micu-macu. Riječ je o stalnom proganjanju ptića Tweetyja od mačka Sylvestra. Vještim postavljanjem resemantizacijske linije u zbirku, možemo se rukovoditi dvama polupravcima. Prvi bi bio mogućnost ojezičenja svijeta simboličkim poretkom (što bi predstavljao Sylvestar) i prijetnja urušenja tog istog poretka značenjskim pukotinama ili viškom (što bi predstavljao ptić Tweety). Ova načelna konstrukcija probija zidove knjige i u njoj nalazimo mnogo subjektovih krhotina od sudara sa svijetom kao Drugim. Kontekstualno začinivši poetsku juhu knjige, riječ je o identičnoj značenjskoj opreci iz prve zbirke koja se semantizira time što je subjekt ušao u ring sa svijetom. Svijet je nadalje ružan i užasan, no subjekt pripravan za borbu i zmajevsko riganje semantičke vatre. S obzirom na temeljnu usredištenost te opreke u subjektu (donekle i autoru), te poetici knjige kao i poetici dobrog dijela književnih djela, stvaraju se golemi kameni blokovi raznih značenjskih mikrorelacija te možemo reći da se subjekt temeljito istresao i otresao. Istresao se na svijet, dosadnu babu koja njurga zbog tri bačena opuška na prljavo stubište, a otresao od prašine koju mu svijet stalno baca i koju ne uspije skinuti ni nakon temeljitog pranja ljekovitim sapunom u svojoj kućici. Diskurzni i komunikacijski aspekti zbirke također su se usložnili. Kada bismo samo probirali cvijeće posađeno na rubovima i u središtu idejnotematskog parka, vidjeli bismo da skoro svaka pjesma nosi svoju zasebnu dionicu i da pisanje ove kritike može narasti i samu knjigu, a to ne smije i ne treba. No, kako ne bismo duljili, složit ćemo maratonsko trčanje na tri trake. Prva je tematska, druga diskursna, a treća komunikacijska.

U tematskom smislu subjekt je nadjačao ispovjednu poetsku liniju (iako je ona prisutna u ponekim pjesmama (Klopka, Oglas)) i popunio je dubokim refleksivnim i samorefleksivnim signalima. Refleksivni se i samorefleksivni signali sastoje od odmaka od sebe (Zamalo, Barb(ara)), bačenosti u svijet (A tek je šest sati), mitske sljubljenosti subjekta i objekta (Jedno), izravne tematizacije svijeta kao prostora paranoidnog ludila (Ulica, Izvanzemaljci), prostorvremenskog snatrenja (Gdje mogu), ovostranosti i onostranosti koja se projicira u pitanja vječnosti i božanskog kao singularnog principa subjektove unutarnje koherencije (Blagoslovljen budi). Ovaj sumarni pregled govori kako se usložnila semantička potka Barbarina pjesništva. Samorefleksivni su signali praćeni logičkim razvojem personalne govorne dionice, dok su oni refleksivni pisani u impersonalnom ili modusu obraćanja. Tonska realizacija stihovnih redaka zbiva se emocijama borbenosti, žustrine i pomirljivosti što donekle utišava emfatičku liniju prve zbirke. S druge pak strane, moguće je da je riječ o sazrijevanju, ali daljnje zaključke o tome ostavljam po strani jer je prerano o njima govoriti. Diskursni stratum donosi obilje novih umetaka što omogućuje bogaćenje i razigravanje jezičnog tkiva stihova (diskurs glazbene industrije (besplatna demo verzija), biološki diskurs (imunološki sustav), medicinski diskurz (patološke promjene), geopolitički diskurz (migranti), politološki diskurs (područje posebne državne skrbi)). Osim navedenih diskursnih odvjetaka koji se vješto semantiziraju u silnicama pripadnih pjesama, na više mjesta koristi se uočljiv usmenoknjiževni postupak derivacije (Ritam, U krugovima) i fantastizacija poetske građe (Ulica, Izvanzemaljci). Prvim se spomenutim postupkom dolazi od vanjskog ka unutarnjem (bilo da je riječ o subjektu, svijetu ili nekom drugom idejno zahvaćenom entitetu), dok se drugim očuđuje svijet kako bi se lakše uveo u borbu s lirskom junakinjom. Diskursne ploče mapiraju pjesničko polje, ali tako da blago konotativne (metaforičke) linije ravnaju precizno kao što pegla pri niskoj temperaturi prelazi preko svilene košulje. U komunikacijskom aspektu, osim spomenutih personalnih i impersonalnih signala, pojavljuje se obraćanje lirskom Ti, unutarnjem ja, Bogu ili nekoj višoj stvarnosti koja bi se ukazala kao lađa spasenja. Jako je zanimljivo umnožavanje jastava u samorefleksivnom diskursu i zamućivanje granice čitatelja, unutarnjeg jastva i Boga (Tebi pišem). Tim obratima koji su znatno složeniji od onih u prethodnoj zbirci Barbara se djelomično nadovezuje na tradiciju označiteljskog pjesništva i poigravajući se time, provocira stalni nastanak nekog novog poetskog središta u kojem će se utopiti sve prethodno i sve buduće.

Začetak ove analize postavljen je kao borba sa svijetom i sobom koja je završena ili je tek počela. Prepustimo to autorici koja je postala junakinja ili junakinji koja se pretvorila u autoricu. Neka se ovaj tekst otkotrlja negdje na početak knjige i neka vas ne zavara, dragi
čitatelji. Jer, još mnogo tinte kaplje iz risanki i sami ćete otvorenih usta sumanuto se vrtjeti u Barbarinim letjelicama… Možda i sletite negdje… Tamo na obale Patagonije.

Tin Lemac


 

U ZNAK VODE

odložila sam more

i uzela ne more

kao što uzimam

ne tvoje

Izvanzemaljci i čovjek koji je nacrtao ljubav

Poezija se temelji na iznevjeravanju očekivanja – može se čuti na tečajevima kreativnog pisanja. Već neko vrijeme svjedočimo pojavi da se svi toliko trude iznevjeravati očekivanja da je većina onoga što se objavljuje pod nazivom poezije gotovo isto. Druga zbirka Barbare Baždarić nastavak je razvoja prepoznatljivog stila prvijenca Grizem u kojoj se ukazalo nešto novo, autentično i osvježavajuće.

Barbara ustaje veoma rano. Prvo čita i piše, potom priprema objed za svoju obitelj a onda odlazi u školu gdje predaje engleski jezik. I druga zbirka izrasla je iz tih jutara, početaka dana kad je svijet svjež i nov, u svom nepatvorenom izdanju. Barbara ne propušta pjesnička okupljanja poput Jutra poezije i Preludiranja jer ono što se ondje događa nije mrtvo slovo. Mi, koji smo s njom povezani, znamo joj je stalo jedino do iskrenosti, topline i autentičnost. Njezini stihovi duboko su ukorijenjeni u vlastito svakodnevno iskustvo pa razlikovanje lirskoga subjekta i autora nije potrebno. Pjesništvu ne treba tumačenje jer govori samo. Ono nije ni moguće. Zato ću ponuditi vlastito čitanje zbirke Mislim da sam vidjela izvanzemaljca.

Duboko i angažirano, ovdje sve pršti od ironije. Već naslov asocira na poznati animirani film u kojem ptić na opasku Mislim da sam vidio Micu-macu sam sebi daje odgovor: Jesam, jesam, vidio sam ju! Mica-maca je tu; podmukla i opasna, čime aktivira sve kreativne potencijale ptičice koja ju uspijeva nadmudriti. Isto se događa u Barbarinoj zbirci: njezin susret s čudom svijeta i obračun s nakaradnostima koje susreće završava mudrim preokretom u kojem one ostaju bez publiciteta. Kad razmišljam zašto pišem i o čemu ja to pišem, pa kad sve zbrojim i oduzmem, mislim da pišem o stvarima na koje se nikad neću naviknuti – stoji u jednom od autoričinih nadavnih komentara na Facebooku. Njezin je temeljni doživljaj, odjeven u razne poetske mimikrije, uvijek isti: oko mene se kovitlaju različite groteskne izopačenosti, ali i ljepota. To dokazuje da izvorni svijet nije takav nego lijep, dobar i smislen, čega su tragovi vidljivi. A dokaz da svijet i treba biti dobar i lijep jest što ga takva (pre)poznajem i pjesničkim stvaranjem proizvodim; koliko li samo ljepote jutros/ i ispred/ i iza/ i oko mene (A tek je 6 sati).

Tri dijela zbirke odgovaraju dijalektičkoj trijadi ili glazbenoj kompoziciji: teza, antiteza i sinteza, ili; prva rečenica, druga rečenica, odgovor. Vrlo često, pojedina je pjesma logička konstrukcija u formi silogizma (Vjerovali ili ne, Na sivoj plohi, Dogma) ili poučka (Zapamti, Čekanje, Cijev) dok neke ostaju otvoreno pitanje (Pokus, Projekcija), a neke nalikuju na studiju slučaja (Deset prstiju, Klopka). Prvi dio zbirke naslovljen Nisam Darwin, a nisam ni Bog bavi se velikim, kozmičkim temama. Drugi, Na gradilištu, tematizira pojedinačno – razne vidove suvremenog bjelosvjetskog gradilišta sa svim njegovim čudima i izopačenostima. Treći dio, Minuta šutnje, odavanje je počasti žrtvama raznih oblika grubosti. Kroz sva tri dijela, međutim, provlače se tipične Barbarine teme: cikličnost i linearnost života, istina, Božja režija, identitet, ljepota i rugoba, odnos, otuđenje, uniformnost, simulacija, društvene konvencije, pravda, čin stvaranja kao mjesto propitivanja i stvaranja svijeta. U odnosu na prvu zbirku, nova je tema sām jezik i njegov odnos prema procesualnosti bitka. Osim tema, ova poezija ima i svoje opsesije; jedna je od njih vlastito mjesto u svijetu. U odnosu na prvu zbirku, u ovoj je manje boli a više igre i čuđenja, ne manje upitnika, ali mnogo više odgovora.

Glede stila, osim česte uporabe ironije, stihovi su veoma igrivi [(Barb)ara], Bubble]. Istraživanje jezičnih zakonitosti vodi do stvaranja nove, kreativne gramatike: Računala je na prste i na nas (Izvanzemaljci, Projekcija, U znak vode). U Izvanzemaljcu je procvala i bujna slikovitost: čitave su pjesme titrajuće sinestezijske slike koje je moguće podjednako vidne, zvučne i opipne (Ako, Zamalo, Čekaj, Tebi pišem, Osjećaš li); …zamalo (sam) oslikala trag/ gomoljaste hobotnice/ u nekoj pretjeranoj ljubičastoj nijansi/ nalik rastopljenom vinu/ u kojem se miješaju vatra i voda (Zamalo).

Čitajući pjesmu Bez kišobrana, gotovo je moguće čuti Pachelbelov kanon pomiješan s kišom. Slike su to u prelijevanju i nastajanju. Govoreći u Stamaćevim terminima slikovnoga i pojmovnoga pjesništva, slikovno u zbirci prevladava (iako je slika polazište za put do poimanja) premda bi se neke pjesme mogle okrstiti kao pojmovne (Zapamti).

Osim sinestezijskoga slikanja, tipičan je postupak i višestruko uokviravanje koje se pojavljuje, primjerice, u pjesmama A tek je 6 sati i Krugovi: šalica kave/ iza šalice smokva/ iza smokve maslina/ za masline more (A tek je 6 sati).

Prvi, ontološki dio zbirke čini temelj autoričine tročlane konstrukcije. U njemu se pojavljuju četiri instance: ja, oni, Bog i čovjek. One utjelovljuju četiri Kantova pitanja: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? što sve uvire u glavno pitanje – Što je čovjek? Ja je autorsko ja. Ono je zaokupljeno traženjem vlastitoga mjesta u svijetu (Kolebanje, Besplatna demo verzija, (Barb)ara). Ja se osjeća kao izvanzemaljac u svijetu izvanzemaljaca – špekulanata, simulatora, brojača, beskičmenjaka, samoproglašenih učitelja, beskrupuloznih tipova, uniformnih trgovaca i korisnika (Predostrožnosti radi, Ako, Proljeće, Bilježnica). U traganju za autentičnošću, Ja preispituje je li stvarnost koja se nudi kao usluga simulacije (Besplatna demo verzija) ipak podvala. Osim toga, ja je čovjek koji je nacrtao ljubav, a kojega ne razumiju, baš kao ni šarenu Aru koja se uporno glasa (Barb)ara] i podsjeća da je ovdje. Taj isti ja zamalo je postao samo plavo nebo (Zamalo). Oni su izvanzemaljciniti ljudi, niti zvijeri, nevidljivi, glasovi – čudovišni element koji se ne uklapa u smisleni poredak, a možda je i sluga zavjere (Glas, Oni dolaze, Izvanzemaljci, On zna). Oni prikrivaju svoj pravi identitet: trbusi su im puni slatkorječivih preobražaja (Komentar, molim), ali ih ja prozire. Bog je pak predstavljen tajnovito, kao Netko, ti ili velika ljubav: vrlo je diskretan, tajni redatelj svemira (Dogodi se). Čovjek je čovječanstvo, ljudi općenito koji iako su grumeni praha, krutiji su od života (Krutiji od života, Ulica, Biti čovjek, Doria Gray, U afričkoj ordinaciji, Zašto, Ne ljuti se, čovječe). Ipak, jedino čovjek vlada stvorenjima jer jedino čovjek zna reći tko je; zato je ljudskost dostojanstvena (Biti čovjek). Zanimljivo je što se fokalizator ovih instanci stalno mijenja: Oni se ponekad pojavljuju kao mi (Krutiji od života, Bilježnica), ponekad kao vještice iz Salema, sad vanzemaljci, sad nevidljivi, sad kao on (On zna). Ja je ponekad Leda (Bila sam tu), ponekad ona (Bez violine), ponekad ti (Bilješka Mjesečeve Kćeri) a tek ponekad ja (Naprijed). U pjesmi Šah mat čovjek se pojavljuje kao ti. Peta je instanca, moglo bi se reći, sām jezik (Prilozi, U ime vode). Ja je itekako svjesno prastanja u kojem svijet još nije fragmentiran jezikom u kvržice bolnoga vremena nego zgusnut u sveznačnu prariječ (Jedno). Jezik je s jedne strane moćno sredstvo stvaranja (S riječima nije lako), ali opasnost ipak vreba u tome što riječ može patvoriti stvarnost: a kad poplavimo/ ostane li/ LAŽ ili ŽAL? (Projekcija). To znači da jezik, budući da raspolaže imenovanjem, može stvarati i rastvarati (Čekanje). U zbirci se pojavljuje i nekoliko zanimljivih novotvorenica kao npr. nemrak (Ne plači, Franka).

Ono što je novo u odnosu na zbirku Grizem, koja je više usredištena oko ja, propitivanje je samoga karaktera bitka. Piše se o cikičnosti, bitku kao pretakanju, hajedgerovskom događaju: ako sve opstoji fluidno, postoji li onda čvrst identitet? (Igra, Ritam Čekanje; Radnja, stanje, zbivanje). Nadrealistički, istražuju se i druge mogućnosti: kako bi bilo kad bi se logika razvoja život obrnula pa bi se djeca rađala stara, i to smatrala normalnim? Odgovor daje naslutiti stih Dinosauri su vjerovali da će postati ptice; tajna života sastoji se upravo u vjerovanju u zbilju s onu stranu neposrednog iskustva (Nisam Darwin, a nisam ni Bog). Odgovor na cikličnost svijeta – vječno ponavljanje onog jednakog – crtanje je ljubavi (Što si nacrtao?!). Pojavljuje se i autopoetički sloj u pjesmi Komentar, molim dok se snaga riječi tematizira u Riječima nije lako i Samo reci: ni jedan dodir/ toliko snažan nije/ da mi stisne grlo/ kao riječ (…) Tada/ još jedan svijet/ govori u meni.

Drugi je dio svojevrsna duhovna dijagnostika gradilišta – suvremenoga svijeta – pa u njemu dominira ironija (Starica), najjača u pjesmi Bilježnica. Brojevi su simboli tehničke reproducibilnosti svega, pa i čovjeka, na suvremenom „gradilištu“ (Brojevi). Taj je svijet toliko precizno pragmatički iscrtan da ljudi nemaju vremena za odnose: * dobar dan/ imate li vremena/ zaljubiti se u mene?/ – kako to mislite zaljubiti se?/ svi smo se mi već davno zaljubili/ zar ne vidite da svi o tome pričamo? (Imate li vremena?, Vagoni). U tom se svijetu potajno konstruiraju sobe za plakanje (Lijevo ili desno) a pojedinac je uhvaćen u krugove oko kojih glave gledaju u zid (U krugovima). Tehniziranost kolektiva čini otuđenje i učmalu glupost masovnom, dobro organiziranom pojavom: uglavljeni zašarafljeni čovječuljci/ žive u plemenima (Čitajte sutra u novinama). Čak su i inače besplatne stvarnosti sna prodaju: jezik tržnice/ ima cijenu za sve (Manipulacija). Najgore je što je sam subjekt patološki usložnjen – u njemu žive drugi koji se međusobno svađaju (Dijagnoza). Tako je život okrnjen, što izražavaju izrazi kao što je svaka sabranost/ živi na štakama/ nakon prolivenog glamura (Na štakama) a ljudi bez identiteta žive od pabirčenja po tuđim životima (Emigranti) i klade se u janje da će multifukcionalni jastuk djelovati kao moderna verzija sanjarice (Hoćemo li se kladiti u janje). Zbog razbijene komunikacije bilo kakav međuljudski je odnos nemoguć; onda je zadao tišini znak/ da ostane sjediti/ jer je ona ponovno pokvarila/ točno to što joj je mislio reći (To je to). No lirsko-autorsko ja ne miri se s time. Ne miri se s time da ljudi tek u kavezima dobivaju identitet (Postoje mjesta koja se ne boje grijeha). Odlučno tražeći izlaz, šalje Oglas u kojem stoji: u visini očiju/ trebam ocean/ ne želim se penjati/ kamenim stepenicama/ do praznog oduševljenja (Ocean). U tom izlasku iz patvorine pojavljuju se tipični autoričini simboli slobode i fluidnosti – voda, ptica, nebo koje ujedno označava svijet transcendencije, kozmičkoga reda, Boga. Nebeski prostor općenito sa simbolima neba, zvijezda i sunca predstavlja praprostor – izvornu stvarnost. Ja ne odustaje: još uvijek presvlačim/ ozeblu čežnju/ prije spavanja/ i skidam se i ispijam večer/ dok ju svu ne popijem/ u nekoj spavaćici/ spremna za doručak s Bogom (Doručak na travi). U drugome je dijelu zbirke osobito zorna Barbarina tipična začudnost, bizarnost i aforistričnost koja  one gdje prelazi u duhovitost (Vagoni).

Treći je dio svojevrstan spomen žrtvama raznih  vrsta grubosti: udovicama s protezom/ koje još trebaju voljeti (Hidrocefalus), onima kojima sreća dolazi tek umirovljena (Blagoslovljen budi), ženi koja je previše žena da bi mu se svidjela (Deset prstiju), djeci dobivenoj iz šamara (Šestog travnja) itd. Čini se da je tragičnost baš u cikličnosti, u ponavljanju: na rubovima boli/ ostaje svemir/ što kuca bez kazaljki (Na sivoj plohi). K tome, pomoć žrtvama često stiže prekasno (U znak križa). Ipak, Mjesec se podiže i Zvijezde/ i uporno dolaze svakome (Ne plači, Franka) što znači da svjetlo postaje nemrak jer Bog gleda (Čitajte sutra u novinama). I napokon, slijedi suočavanje sa smrću u kojem je ja upravo svatko; netko uporno pije kavu/ a mene tamo nema. Programska je pjesma trećeg dijela To sam ja. U njoj se događa udvajanje subjekta koji se obraća sebi: Tebi pišem (…) a ti putuješ preko kože/ u neki Novi svijet/ tražeći Boga u ljudima (Tebi pišem). Pisanje je pritom nadilaženje prolaznosti: a ja sam samo pisala pjesmu/ i kupovala riječi u dućanu sjećanja/ tražila vremenu cijenu (Dok sam samo pisala pjesmu). 

Iako nisam pobornica teorije ženskoga pisma, nemoguće je u nizu ženskih rukopisa ne primijetiti ono što francuske teoretičarke počinju nazivati tjelesnošću, a što bi se točnije moglo odrediti kao utjelovljenost. Barbarino pismo pravi je primjer toga. Tako se u pjesmi Ritam (i mnogim drugim) životno trošenje bića doživljava i proživljava u tijelu: i udara/ zrak u kamen/ i kamen u zemlju/ i zemlja u stabljiku/ i stabljika u tijelo/ i tijelo/ bum (Ritam). U Vjerovali ili ne ruke su simbol ljudskosti: ostale su samo ruke/ a ruke su djeca/ što se igraju dodira/ i vjerovali ili ne/ ruke nisu lagale. Tjelesne slike kao metafore, usporedbe, metonimije i simboli razasute su gotovo svim pjesmama; na tragu Merleau-Pontyjeve fenomenologije može se reći da je tijelo mjesto u kojem se događa pogled na svijet: na obali je tijelo/ nepristojno i ogoljeno/ živuća matrica dotaknutih iskustava (Na sivoj plohi). Naposljetku, snažno se progovara o ženskom identitetu kao mostu između neba i zemlje čije je vezivo ljubav: zapamti/ kada žena dolazi na svijet/ ona traži izgubljena krila/ ako ih ne nađe/ cijeli svemir će izgubiti još jednog anđela (Zapamti). Riječi koje je pravnik Branko Tinodi nedavno upotrijebio u jednoj privatnoj prepisci – posuditi Bogu svoje tijelo – dobro opisuju autoričinu pjesničku i životnu vodilju.

Barbarina poezija ne želi biti učena nego začudna. Ipak, kao tumača njezine zbirke vrijedi pozvati jednoga od najkontroverznijih filozofa 20. stoljeća. Tajna dinamike postojanja koja ju muči na čudesan se način razrješava u igri stalnog i nestalnog. Je li bitak stamen ili događajan? Oboje. 1930. godine Martin Heidegger pisao je O biti istine, da bi 1935./1936., nimalo slučajno, napisao ključan tekst Izvor umjetničkog djela. Bitna povezanost ovih tekstova ubrzo se pokazuje: bitak, koji se skriva, otkriva se u umjetničkom djelu. Istina – alētheia, neskrivenost – ono nepromjenjivo bȉti pojavljuje se kao povijesno promjenjivo biće – umjetničko djelo. Umjetnost, zaključuje Heidegger, nije drugo sebe-stavljanje-istine-u-djelo. Čovjek je tu-bitak, a to znači i bitak-za-smrt, ali umjetnost na misteriozan način izigrava smrt. U bitnom smislu, sva je umjetnost pjesnikovanje – pojeza – a to je temeljan način na koji čovjek jest. Glavno pitanje Barbarine zbirke tako dobiva odgovor: čovjek, kojega pitaju što je nacrtao, pokazuje svoj crtež. Nacrtao je ljubav koja se svojem drugom, dubljem smislu pokazuje kao Ljubav.

Marina Katinić

 

Kategorije
Knjige

OKUS OPORE SVILE Maja Šiprak

Okus opre svile

OKUS OPORE SVILE

Maja Šiprak

Poezija

Uvez: Tvrdi

Br. str: 94

Format: A5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,00 €)

 

 

SVEŽNJEVI GLASNE TIŠINE

Maja Šiprak… Koliko samo zvonkih mirisa i patine stoji iza ovoga imena. Probuditi poeziju, usnuti na njezinu pramcu, osrebriti njezine jedre tišine i čuti glas utihle vrištine. Kretati se među knjigama, okusiti, mirisati, sentimentalizirati i reflektirati, kritizirati i uživati…

Ova kratka impresionistička odrednica govori o tome kako kritičko pero zakazuje već pri samom pisanju jednog popratnog teksta jedne sjajne knjige. Zašto? Možda zato jer kritika i zdrav razum katkad se sudaraju s osjećajima i srcem udahnutom poezijom, možda jer dati obol autorici koja je pjesnički jako sazrela ujedno znači podržati čovjeka i pjesničku riječ, možda jer smo samo ljudi koji mirišu stihovne retke i knjigu nazivaju knjigom, a pjesmu tek rascvalim dušinim plamenom.

Iako nisam nikad bio pobornik pisanja impresionističke kritike, već sam svoje utabane retke bogatio pokojom estetičkom resom i davanjem dojma na cjelokupni sadržaj, pokušavam se dovinuti pisanju ovoga teksta onako da se sam zanos kanalizirao u vatromet impresije i validnog čitanja teksta. Osobito sam radostan jer sam prethodnu Majinu zbirku popratio kritičkim osvrtom i jer pratim njezin razvoj od samih početaka.

Majina je poetika specifično ženska. Ovo naglašavam jer se od samog početka razvijaju takovrsne silnice koje dobivaju sličan sadržaj u sličnoj formi. Velika Knjiga Teorije rekla bi: feminilno! I dala pečat. Jest, feminilna oznaka ženskog pisanja predmnijeva esencijalističku paradigmu razumijevanja ženskog subjekta i pisma, žensku suptilnost, osjećajnost i jetku prodornost. Razvijana od početka, u ovoj knjizi doseže puni sjaj.

S druge strane, Majino je pismo ponešto tradicionalnijeg sloga, nastalo na tradiciji romantičarsko-simbolističkog predmetnog inventara, uronjeno u more ispovjednog intimizma tijela i duha. Tematska je okosnica knjiga autoričina autoanaliza i analiza partnerskog odnosa. S obzirom na tu vječnu temu ljubavne lirike, u središte pjesminih lukova postavlja se lirska komunikacija, subjekt i prevladavanje diskurzivne daljine lirskih aktera.

Tankućutnost i eteričnost upisani u intimističke silnice ogledavaju se u poetskoj sintaksi; izboru leksema i suptilnoj metaforizaciji (razlistavam samoću / kao glavicu luka, prazan uzavreli prostor, lakonoga tišina, pješčani gejziri, panorama je iskrzani gvaš). Taj je dio uz pomno biranu poetsku retoriku izvedenu iz stilski obilježenih umanjenica (ciganče), poetizama (vriština) i turcizama (čerga) predstavlja najsnažniji dio zbirke.

Pjesnička zbirka, mada je bolje nazvati ju knjigom, zbog povezanih pjesama izvedenih na istom poetičko-stilskom fonu, pokazuje razvoj Majinih poetskih kazaljki u dvama smjerovima. Prvo je idejnotematsko i stilsko izvođenje ispovjednog intimističkog diskurza, a drugo gradnja poetskog jezika u osima konstruktivnosti i ingenija. U izgradnji ispovjednog intimističkog diskurza ističu se jastveni i tistveni diskurz, relacijski diskurzi i meta-diskurzi. U jastvenom je diskurzu autorica najbliža lirskoj junakinji koja svoje bivanje ovjerava opisnom paradigmom i sentimentalnim tonom (npr. Ja kao ja). Tistveni diskurzi počivaju na postupku retorizacije tistvene (partnerske) instance kako bi se ljubavni odnos učinio transparentnijim, a sam drugi pol komunikacije semantički jačim i uvjerljivijim (bio si moj zid plača / kućni oltar / jutarnji poziv na molitvu / zvono u daljini…). Relacijski diskurzi počivaju na analizi partnerskog odnosa, na zaglušućoj buci glasne tišine (ističe se jedna od estetski i stilski najuspjelijih pjesama Moj si svjetionik). Meta-diskurzi progovaraju o ljubavnom osjećaju i mapiraju ga leksemima iz raznorodnih jezičnih polja (npr. rat). Time se širi semantika predmetnog sloja i diskurz biva rahlijim i punijim.

Što se tiče odnosa konstruktivizma i ingenioznosti, u ovoj Majinoj knjizi nalazimo upravo tako sazdane lirske ulomke. U proizvoljno izabranom konstruktivističkom ulomku (Nema smisla ova današnja kiša / subotnje popodne / buket cvijeća na stolu / i ova bajadera / koju ne mogu podijeliti s tobom) atmosfera otuđenosti postiže se nizanjem sintagmatskih serija intimističkih motiva i predvidljivo se doskače promjeni iskaznog modusa (obitavam negdje onkraj tvojeg srca / prisutna / a nevidljiva // … // skuhaj kavu / pročitaj redak iz knjige…). U ingenioznim ulomcima događaju se izvjesni semantički skokovi usporedno s razvojem emocije i komunikacijskog apekta (tvoje oči snatre smaragdno nebo / češljaju pramenove zore / pletu tišinu u čvorove sreće / svijet se u njima ogleda).

Majina se poezija nalazi na razvojnoj putanji i osvaja nove krajolike intimizma. Možemo očekivati novu knjigu ili nove zapise. Ako se ovim putem odvrti klupko života, možemo reći da će rezultat biti više nego zadovoljavajući.

Tin Lemac