DEMETRA SE NAGODILA SA SUNCEM Meri Grubić

Poezija

DEMETRA SE NAGODILA SA SUNCEM

Meri Grubić

Urednik: Zorka Jekić

Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić

Slika na naslovnici:

Meri Kunčić

Hetera s aulosom, prema reljefu iz 5. st. pr. Kr.

iz zbirke Ludovisi

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 102 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-24-8

Maloprodajna cijena: 126,00 kn (17,00 €)

naslovnica-demetra

DEMETRA SE NAGODILA SA SUNCEM Meri Grubić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 102 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-24-8

17,00 EUR

Poezija – čarolija unutarnjeg neba

Prepustiti se čitanju ne znači uploviti u superiornost, niti nam čitanje kao psihološki proces otkriva književni ideal prošlog ili našeg vremena. Čitanje je osamljenički trzaj duše u koju navire senzibilitet novog bića koji se ostvaruje fenomenom jezika. A onda je to kretanje jezika usredsređeno u maštovitim slikama, u kreativnom mlazu osebujnog izvorišta u kojem se poezija oslobađa u tjeskobi, u ushitu. Jer pjesnik je onaj koji kontemplacijom imenuje čaroliju žudnje i svjetlosti, to nedefinirano mnoštvo osobnih svjetova:

(…) „Pustila sam da me nose riječne struje,/ da me kiše uzmu maglama iznad vodâ/ i ponovo izliju u mora.“

                                                                              (Nekoć bijah more)

Poezija dopušta srh različitih sloboda i oživljava svoj stvaralački dinamizam; blagodat stvarnog i nestvarnog, kad nestvarno postaje čarolijom žudnje i svjetlosti. A upravo to nam donosi osebujnu liriku pjesnikinje Meri Grubić:

(…) „tvojim sam očima gledala/ kako na te vreba svjetlost dana,/ i skoro sam umrla od žudnje/ gledajući kako suncu nudiš/ svoju golu put.“

                                                                             (Alea iacta est)

I naslovi ciklusa potiču bajkovitost imaginativne radosti, kad intelektualizam metafore osmišljava unutarnja neba što promiču neuhvatljivu čaroliju koja je govor poezije, a prelijeva se poput Aurore Borealis. Nadahnuti naslovi ciklusa simboliziraju problem bitka i problem energije, varirajući temu ljubavi koja je bezgranična i osporavana, tjeskobna i pritajena:

                        „Jedno poslijepodne na crvenom trgu

                        Materijalni dokaz besmisli

                        Trenutak prije nego li je došlo zlo

                         Rat je bio čist

                          Vječita nedužnost je ne misliti

                          Kasno proljetni desant cvijeća

                          Proroci“

Pjesme Žudnja i stid, Materijalni dokaz besmisli, Alea iacta est, Iskupljenje u pustinji, Pokušavajući napisati sonet o smrti, Prozori duše, Vječita nedužnost je ne misliti, Brnistra, Djetinjstvo, Prabaka Zemlja, Vrata u dnu hodnika, Nameće se misao da je patnja dar – promiču raskoš i bijedu života, okus praznine, susret dvaju samoća, senzibilitet boli:

(…) „Ništa se ne odupire u meni,/ sve polagano klizi ka dnu,/ samo se bol pokušava zadržati/ u mrtvom tkivu,/ radi vlastite opstojnosti./ Bol je jedino sjećanje na prošlost.“

   (Rat je bio čist)

Mudrost poetske ravnoteže je stvaralački čin a osvijestiti se stvaralački  znači pronaći komponente koje daju tome smisao. Paradoks je upravo u kontrapunktu, jer nema boli bez radosti koja joj prethodi:

(…) „U svakoj patnji je skrivena radost/ i radost je time veća,/ kao što je i svjetlost blještavija/ kad izrudi iz mraka.“ 

                                                                      (Prosinac)

Poetski senzibilitet pjesnikinje Meri Grubić inspirira. Ona je zagledana u otajstvo svijeta i ne dopušta da je taj svijet „pomete“ uzimajući joj ono što je podatna iskrenost njezine imaginacije. Neočekivane poetske sintagme unutarnjeg neba slika su vječitog nemira. Ravnodušnost svijeta zahtijeva promišljanje da bi prostori u kojima jesmo i koji nas okružuju bili izvor slobode, a ne uzmicanja:

(…) „Zar sve oko mene ne svjedoči/ kako ljepota iziskuje napor,/ makar jest u prirodi stvari.“

                                                   (Nameće se misao da je patnja dar)

Mit o Demetri i njezinoj kćeri Perzefoni simbolično je sjećanje na bespomoćnost čovječanstva, mjera ovisnosti od bogova. A nagodba sa suncem je maštovita himera.

Naslov ciklusa Jedina nedužnost je ne misliti obol je poštovanja prema znamenitom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi. „Ljubiti je vječna nedužnost/ a jedina nedužnost je ne misliti“, simboličan je paradoks ovoj knjizi pjesama: Demetra se nagodila sa suncem, jer ova poezija misli i nije nedužna, niti to želi biti.

                  Ljerka Car Matutinović


Putovanje oko žive svjetlosti

Tko može zasluženo govoriti o koraku koji dijeli umjetnost od drugih stvari? Tko briše liniju koja razdvaja ljepotu od stvarnosti? Po kojoj se cijeni smrtnici uzdižu do nebeske svjetlosti nadahnuća? Kako s pouzdanjem vrednovati, je li se djelo zapravo lišilo nježnih boja beznačajnosti, kako bi obzore pretvorilo u istinu, žuč u ljubav, a riječ u poeziju?

To su pitanja na koja ne znam odgovoriti. Možda ugledni književni kritičari odgovore s uvjerenjem, uzimajući u obzir brojne kriterije razvrstavanja, brojne pojmove koji određuju.

Ali znam reći kako ova knjiga, izrađena riječima poput zlata, preobražava pojmove i uzburkava osjećaje.

Meri Grubić vodi sa sobom, nas žene, čitatelje oko žive svjetlosti, bez velova, bez izgovora za koje se stihovi tvrdoglavo drže, gole, otkrivene, izložene, odijeljene od straha, poništavajući sve sporazume i konvencije, čak i one usmjerene na poeziju ili stil pjesnika.

Možda bismo mi žene u nekom drugom svijetu trebale biti vlastite majke, kako bismo u potpunosti naučile bitne pojmove života i smrti. Ako ne, ostaje nam spoznaja o krvi i mašti i ljubavi. A naše kćeri, majke jednog dana, također nam pripadaju, kaže autorica na tako divan način, ne kao naše, nego bivajući svoje zajedno s nama, na mjestu gdje su rođene, tijelu utrobe koju nastanjujemo i gdje se sve događa.

Sve što se događa među nama/ i što će se ikada dogoditi, / dogodit će se u utrobi. I našim majkama također pripadamo na tom njihovom mjestu, tijelu utrobe koju nastanjujemo, sve do dana u kojem odlaze ili u kojem će otići, oduzimajući nam to pripadništvo, koje se više neće vratiti.

Demetra štiti onu koju obožava cijelu vječnost i Čovjeku nudi tajnu zemlje, ali prije toga prevrnut će svjetove u potrazi za Perzefonom, kroz šume i doline i planine, bez predaha, jer ju je izgubila. Mit je stvorio knjigu, naznačio put, izumio zrcala, odsjaje i posljedice. Ali upravo je nadarenost Meri Grubić, njezino izvorno umijeće spravljanja poezije bića i smišljanja svih boli u stihovima i brojnih pobjeda, ono što je stvorilo djelo.

Za Auroru, njezinu kći, za sve kćeri, za sve žene, autorica nas vodi sa sobom, kao da je golema ptica osvijetlila nebo, kružeći, nebrojeno se vraćajući i idući naprijed, na krilatom putovanju, zamamno se uvijajući oko nepomične i sjajne, vrtložne svjetlosti. Ili kroz njezinu prabaku, majku majki, izgubljeno lice sudbine, onu ‘visoku pojavu’ koja je ‘širila svoje ruke prema nebu’.

Proslavimo onda, poput Pana u gaju, okruženi mirisima ‘vinove loze i ambrozije’, novu viziju nove umjetnosti koju nam donosi ova knjiga. Proslavimo vijest o ljubavi koju ona kazuje, ispreplečući riječi kao nježnosti, kao svjetlost, sa svojim bojama dana, sa svojom mrklinom noći, sa svojim istinama, uzvišenim darom muze. Proslavimo istinsko mjesto riječi, svjetleći suprotstavljenih, koje žive zajedno s idejama koje prenose. Proslavimo glazbu riječi, istinsko mjesto stihova. Proslavimo istinu, umjetnost.

Paula Leal da Silva, književnica

i veleposlanica Portugala u Zagrebu


A viagem em torno de uma luz viva

Quem poderá, com merecimento, falar do passo que dista entre a Arte e outros assuntos? Quem aclara a linha que separa o belo da realidade? A que preço se elevam os mortais à luz celeste da inspiração? Como avaliar, com precisão, se a obra de facto se despiu das cores suaves da insignificância para transformar em verdade os horizontes, em amor o fel e em poesia o verbo?

São perguntas a que não sei responder. Talvez os afamados críticos literários repliquem com convicção, atentos muitos critérios de classificação, muitas noções definidoras.

Mas sei dizer que este livro, trabalhadas as palavras como ouro, metamorfoseia conceitos e tumultua o sentir.

Meri Grubic leva-nos consigo, as mulheres, os leitores, em torno de uma luz viva, sem véus, sem pretextos, a que os versos teimosamente se agarram, nus, descobertos, expostos, arredado o medo, destruídos todos os pactos e convenções, mesmo os que visam a poesia ou o estilo dos poetas.

Talvez nós, as mulheres, precisássemos, num mundo outro, de ser mães de nós para totalmente aprender as noções essenciais da vida e da morte. Não sendo, resta-nos o saber do sangue e da imaginação e do amor. E nossas filhas, mães um dia também, pertencem-nos, diz a autora de tão bela forma, não como se fossem nossas, mas sendo suas connosco, no lugar onde nasceram, o corpo do ventre que habitamos e onde tudo acontece.

‘’O que sempre aconteça entre nós, será num ventre que acontecerá’’. E as nossas mães também pertencemos nesse lugar seu, o corpo do ventre que habitámos, até ao dia em que partiram, ou em que partirão, levando de nós essa pertença, que não mais regressará.

Deméter protege quem a adore por toda a eternidade e ofereceu ao Homem o segredo da terra, mas antes, transmoveu os universos em busca de Perséfone, por florestas e por vales e por montanhas, sem descansar por que a perdeu. O mito gerou o livro, indicou o caminho, inventou espelhos, reflexões e consequências. Mas foi o talento de Meri Grubić, a sua original arte de confecionar a poesia dos seres e de inventar em versos todas as mágoas e muitos triunfos, que criaram a obra. 

Por Aurora, sua filha, por todas as filhas, para todas as mulheres, a autora leva-nos consigo, como se um pássaro enorme alumiasse os céus, volteando, copiosamente retrocedendo e avançando, numa viagem de asas, em torno de luzes fixas e preclaras, rodopiando, revirando-nos, luxuriosamente.  Ou então por sua bisavó, mãe de mães, a face perdida da ventura, essa ‘’figura alta’’ que ‘’espalhava suas mãos para o céu’’. 

Celebremos, então, como Pan na floresta, rodeados do aroma ‘’das vinhas e de ambrósia’’ a visão nova da arte nova que este livro nos traz. Celebremos a notícia de amor que ele conta, enleadas as palavras como se fossem afetos, como se fossem luzes, com as suas cores de dia, com o seu negrume de noite, com as suas verdades, o sublime dom da musa. Celebremos o justo lugar das palavras, luminosamente justapostas, convivendo com as ideias que transportam. Celebremos a música das palavras, o lugar certo dos versos. Celebremos a verdade, a arte.

Paula Leal da Silva, escritora

e Embaixadora de Portugal em Zagreb

HARFE LJUBAVI Jasna Matić

HARFE LJUBAVI Jasna Matić poezija

HARFE LJUBAVI

Jasna Matić

Uredila i pogovor napisala: Marija Lučić

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Vrsta Papira: offset papir

Broj stranica: 84 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-05-7

Maloprodajna cijena 88,20 kn (11,00 €)

HARFE LJUBAVI Jasna Matić

Uredila i pogovor napisala: Marija Lučić Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić Uvez: Tvrdi Broj stranica: 84 str. Format: B5 ISBN: 978-953-8375-05-7

11,00 EUR

Zbirka pjesama

Harfe ljubavi Jasne Matić

Zbirka pjesama Harfe ljubavi Jasne Matić sastavljena je od pjesama koje slave Boga i život. Pjesme su izazvane nadahnućima oduševljenja, čežnje, bola, ljepote, radosti. Nastale su iz mnogih nedostatnosti i u zapažanjima obilja. Često satkane od suza ili njima nakićene. Ali svaka pjesma donosi vedrinu i zanos, odaje radost života. Teme pjesama su  uzvišene  i  velike,  o  njima  svaki  govor  zamuckuje. No,  poezija  u  svakoj  stvara  nježne  obrise,  izazivajući nas  da  se  više  približimo.  Pjesnikinja  pjeva  o  Bogu, tvorcu i izvoru života, ljubavi, molitvi, domovini, ljepoti, prirodi, prijateljstvu… Propituje sebe i o sebi. Ona zna biti i neozbiljno zaigrana o ozbiljnom, čemu smo u ovoj zbirci dali manje prostora. Jasna nam donosi jednu bogatu simfoniju suzvučja i raznolikost novih duhovnih vidika koje slika riječima. Dok su opisi i pejzaži puni zvukova i melodije. U njezinom pjesničkom izrazu zastupljene su istovremeno sve umjetnosti. Ona vješto koristi riječ, ton i boju. Riječju stvara tonove nižući emocije kao glazbene skale, izmjenjujući uzastopce duboke i niske, svijetle ili tamne. Ima tu orkestralnih dionica, klavirskih sonata, soliranja frulice, harfe i gitare, a ima i jazza, vijugavog plesa saksofona… Ponekad i orgulje zagrme. Istovremeno, boju dodaje slikama prirode unoseći prelijepe kadrove pejzaža.   U   svojoj   cjelovitosti   svaka   pjesma   odiše lakoćom izraza i veoma je pogodna za povezivanje. Iz te protočnosti nastala, shema Zbirke je rijeka koja teče. Iako unutar zbirke Harfe ljubavi postoji mnogo različitih

poveznica, a sve su podjednako dobro ugođene, ovdje je nužno jedan odabir. Ali Zbirka nudi više mogućnosti s obzirom na teme i način pisanja, kao i na pozitivan stav koji je sklon gradnji i izgrađivanju. U slavljeničkom obrtanju ima i tužnih i radosnih, namirenih i čeznutljivih, bolnih…, ali sve idu na isti izvor k Bogu tražeći odgovor. Potom se događa obrat. Ili se patnik Bogom ispunja i traži njegov odgovor ili sretnik radošću  prodire u nebo, istovremeno hodajući po zemlji ostavlja radosti trag. Dok sam čitala pjesme prva misao mi je bila kako me Jasnino pjevanje podsjeća na Davidove psalme. Najprije tematski, a  onda  i  lakoćom  pjeva,  kompaktnošću  i  cjelovitošću koju proizvodi   kontrastom, ponekad kontrapunktom. Životnost, jasnoća, kajanje i pobjeda uvlače čitatelja da s uživanjem čita pojačavajući mu znatiželju. Pjesnikinja u sve ide duhovnim proživljajem, dubinama uranja u igru, ponegdje čak u neku vrstu stvaralačke zezancije, kao što su pjesme, Prijatelj na određeno vrijeme, Živim na rate...

Pjesme prepune dubokih i visokih tonova, muzičkih ljestvica koje se izmjenjujući nižu i tvore modernu glazbenu kompoziciju, pri tom ostaju posve klasično jednostavne. Zbog toga simfonija prelazi iz glazbenog u likovni ili književni prostor. Dok se čita pjesma čuje se muzika.  Molitva,  kao  još  jedna  davidovski  izazovna  i ne lako zahvaćena tema u Jasninim pjesmama, postaje otkrivena  i  stvarna.  Preko  nje  se  obrće  i  preoblikuje sav trenutni osjećaj, stanje i smisao. Upravo te drame u njezinim pjesmama čine ih čitkima i pitkima. Također, u pjesmama ima mnogo filozofskog i teološkog žara, koji ih čini zaokruženim i protočnim. Pjesnikinja postavlja filozofska pitanja Tko sam? Što je to ljubav? Hoće li sjeme

vremena niknuti?… i mnoga druga slična. Teološki pak ona opisuje kršćansku dušu koja se odražava u duši čovjeka i duši svemira, koji razigran s pjesnikinjom slavi Boga i život. Kako u pjesmi Galilejac pjeva… udišeš prostor i stapaš u molitvu…, govori o trenutcima sjedinjenja Božjeg i ljudskog kojeg poezija zahvaća i daje.

Kako je Aristotel rekao, svima je učiti slatko i svi se raduju tvorevinama oponašanja, zato što nam je oponašanje prirođeno, harmonija i ritam. Kao i to da je umjetnost stvar lijepog, ova zbirka to potvrđuje. Ona se lako čita i rado ponovo čita. Osim jasnoće i uzvišenosti govora, Aristotel drži da je najveća njegova vrsnoća u služenju prenesenim izrazima. Jer, jedino se to neda od drugoga naučiti i znak je dara. Uzimati dobro prenesene izraze znači vidjeti sličnost. A toga je u Jasninim pjesmama na pretek i čitatelj može čitajući iskusiti dio  pjesničkog žara.

Namazano praskozorje

jutarnjim suncem karmina

na prvu šetnju

osovilo noge.

S naprtnjačom

uz klance dana,

k vrhuncima

penjati se hoće…

Zbirka Harfe ljubavi prva je zbirka pjesama Jasne Matić. Želimo i nadamo se uskoro i drugim njezinim zbirkama.

Marija Lučić

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Haiku poezija

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE

Alka Pintarić

Haiku

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 134 str.

Format: 11×16,5

ISBN 978-953-8136-32-0

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 134 str. Format: 11×16,5 ISBN 978-953-8136-32-0

14,00 EUR

Snažnim trostihom kroz tišinu


Alka Pintarić: Zemlja sunca u čaši vode

Alka Pintarić, profesorica romanistike, spisateljica, prevoditeljica i lektorica, spada u one nerazvikane autore (autorice) koji, s onu stranu medijskih izazova, polagano i meditativno koračaju svojim književnim putom, vođeni nadasve zovom vlastite duše, a ne „zvonom“ široke publike. S obzirom da su mediji danas u isti koš stavili kulturu, modu, šoubiz vijesti i slično, knjige o kojima se mnogo govori i piše nisu nam uvijek mjerodavne – skeptični prema čudnoj medijskoj selekciji, mnogi čitatelji za inat sve više istražuju zatajne pisce što su se u dubinama skrili popu školjki, jer kada svi zaplivaju u istome moru, individualno ronjenje daleko je izazovnije.

Alka Pintarić iza sebe ima već osam knjiga – zbirke pjesama Osmjesi moje duše, Zaorana brazda, Sjemenka i ljubav, 77 soneta u svjetlu i sjeni, Trnov sonetni vijenac, Put križa, proznu knjigu Probuđeni zvon, zbirku pjesama u prozi Svagdan u priči te zbirku haiku poezije Zemlja sunca u čaši vode. U svim svojim tekstovima Alka Pintarić polagano hoda za slobodnom ljudskom dušom što se kreće od ljudi do svemira, od kušnji do Boga, s krajnjim ciljem smiraja, kako bi joj i poetsko – ljudski put imao smisla. Valja naglasiti da se autorica odlično snalazi u sonetima, odnosno u ljepotama rima, što su danas „istisnute“ pomalo agresivnim trendom stvarnosne poezije – naprotiv, nije li baš danas, isušenoj trivijalnoj zbilji povratak ljepoti riječi, i estetski i terapeutski, potreban mir?

Najnovija zbirka pjesama Alke Pintarić Zemlja sunca u čaši vode pokazuje itekako zrelu haiku pjesnikinju u itekako bogatoj tradiciji hrvatske haiku poezije, koja je procvala sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a prvu krunu dobila poezijom Dubravka Ivančana. Dakako, u osvješćivanju dubine haiku poezije u nas veliku ulogu odigrao je Vladimir Devidé svojim knjigama o japanskoj kulturi i pjesništvu, okupljanjem haiku pjesnika kojih je danas jako mnogo i koji zauzimaju važna mjesta na svjetskim haiku natjecanjima, a od kojih je najpoznatiji japanski ITOEN natječaj. Tako je i u nas izmaglila prvotna predrasuda o japanskom trostihu kao o pjesmuljku o leptirićima i cvjetićima – i naši pjesnici (među njima i mnogi značajni) postali su svjesni da je naizgled jednostavan haiku veoma zahtjevna forma, s obzirom da pjesnik mora posve zatomiti vlastiti ego i odreći se stilskih figura (temelja „zapadnjačke“ poezije) i sa što manje vlastitih riječi dočarati što više ljepote oko sebe. Dakako, u tom umijeću sažimanja, što traži i duševnu ravnotežu, važna je i filozofija zen-budizma, koja bi se, najšturije, mogla objasniti ovako: kada pjesnik duboko promatra pticu, i sam postaje pticom, odnosno izlazi i sebe sama i posve zaranja u objekt svoje pjesme.

Alka Pintarić u svojoj zbirci zaista zalazi u samu bit haiku pjesništva, svojim darom zapažanja datoga, odnosno već postojećega, darom uranjanja u poetski prizor što ga je skrojila sama raznolika priroda, a pjesnik ga valja mirnim opažajem i dubokim doživljajem prenijeti na papir. Ljepota i duša prirode (koja je uglavnom subjekt njezinih trostiha) iskazuju se u širokoj i šarenoj lepezi – od vedrih slika u kojima zaiskri čista harmonija bića i prostora, preko sjetnih, maglenih slika u kojima nas „presječe“ bol prolaznosti, do duboko misaonih slika u kojima detalj zrcali cijeli svijet. Premda se Alka Pintarić dosljedno drži haiku estetike (jednostavnim jezikom dočarati dubinu onoga oko nas, bez poetskih uzleta kojima bi pjesnik nadvisio prirodu, jer poeziju piše priroda, a čovjek ju doživljava), ipak se u njezinim haiku pjesmama vidi i stilska širina – neki su trostisi krajnje realistični, svedeni na čistu sliku i trenutačni doživljaj, a neki su poetski slojevitiji, jer je u prizoru skrivena i zagonetka života, odnosno trostih govori i kroz svoje među redke.

Valja naglasiti da Alka Pintarić tu i tamo lijepo uklapa kršćanske misli u haiku svjetonazor, dokazujući da se ta dva svijeta uopće ne sudaraju, dapače, da se pretaču jedan u drugi i žive u sintezi. I istinski kršćanin i meditativni haiku pjesnik podjednako se dive ljepoti svega stvorenog, slave dar života i zanos neiskvarene duše što se otrgla okovima ojačanim u mučnini velegrada. Uostalom (religioznim jezikom kazano), nije li beskraj prirode, mnoštvo njezinih mikrosvjetova i mijena, dokaz vječne Božje kreacije, posve neovisne o čovjeku, društvu i povijesti?

Alka Pintarić svoju je zbirku podijelila u četiri ciklusa i premda se u svakom pojavljuju različiti trostisi, pokušajmo zaključiti što ih razdvaja. U prvome ciklusu zamagljeni početci pojavljuju se i suptilni mikrosvjetovi i moćni makrosvjetovi, i radost života i nostalgija, i priroda i grad i povijest. U drugome ciklusu buđenje pjesnikinja se okreće uglavnom terapeutskoj snazi prirode – ona  dominira i u trećem ciklusu žarke boje ljeta, samo u nešto razigranijem ozračju. U posljednjem ciklusu zreli završetci pjesnikinja, baš kao u prvome, zaokružuje iliti grli sve boje, nijanse, mijene svijeta, od idiličnih detalja do kozmičke širine, od duboke tuge do bezazlene radosti. No, osvrnimo se na zbirku u cjelini, u kojoj raznorodni i poetski doista dojmljivi haiku trostisi skladno izražavaju širok svjetonazor, od tugaljivih urbanih detalja do hipnotičkoga svemirskog sklada.

Odmah upada u oči kako Alka Pintarić izvodi fino tkanje prirode, stvarajući bogatu pjesničku čipku, spretno ubadajući na bitna mjesta života, „heklajući“ zagonetke, stvarajući misaone i emotivne čvorove, da bi sve na koncu bilo vješto isprepleteno, prozračno, rasprostrto, uobličeno. Njezino stvaranje prizora možemo opisati i drugim jezicima – fotografskim i slikarskim. Ponekad su slike u njezinim haiku pjesmama fotografski statične i umirujuće, kao da je „škaricama“ isjekla ljepotu trena, a ponekad su joj slike ritmične, gibaju se nedovršene kao na slikarskome platnu. Kao primjer blagih, uravnoteženih trostiha što miruju pred okom možemo navesti:

kišna jezerca; / brčkanje vrabaca / djeci veselje

odsjaj mjeseca / obrisi ptice / na bljesku vode

kapljica rose / tijelo bespomoćno / na lati ruže

ružičasti cvijet / ozaren suncem / na dlanu djevojke

proljeće i mir / cvjetovi svih boja / prekrili svijet

Kao primjer slikarski slikovitih prizora (u kojima se svijet giba, prelama, vibrira) možemo citirati:

tmina… / s nebeskog svoda / sunce skliznulo

pod plavim nebom / sivilo grada stenje / u okovima

bezimeni žal; / vjetrom nošene lati / prave krugove

razigrani leptir / razigranom vrtlogu / smisao daje

rupa u listu / narušen sklad prostora / prolaz vjetru

sjena lista / na osunčanom zidu / šara likove

uzavreo zrak; / leptirovi krugovi / hvataju sjenu

Premda je teško razdjeljivati haiku pjesme što tek zajedno stvaraju carstvo stoičkoga mira, mogli bismo trostihe Alke Pintarić po raspoloženju „svrstati“ u vedre, sjetne i bolne. Vedre pjesme uglavnom su u slikovitoj i uglazbljenoj prirodi, slave sklad bića i prostora, sjetne su uglavnom one haiku pjesme u kojima nas obuzima tišina samoće, a bolne su mahom one pjesme u kojima se „događa“ kob vremena – krhki trag zasluga ili nestanak nečega, gubitak, zaborav. Kao primjer izuzetno vedrih pjesama, u kojima je življenje poput bezazlene igre djeteta, možemo navesti:

rasparan oblak / na vrh drveta sjeo / u zagrljaj

strmoglavi let / razigrana galeba / poljubac moru

žarenje ljeta / bljesak crvenog sunca / u igri vala

U mnogim pjesmama, kao što rekosmo, bridi sjeta – u njima je haiku pjesnik milosrdni promatrač (sudionik) onoga što drugima promiče:

u mrkloj šumi / izgubljeno mladunče / doziva majku

bezimeni dan / rasipanje trenutka / u dokolici

puzanje puža / razlivena dosada / drumom putuje

praznični dan / samac s lulom u ruci / broji minute

na šetnici / ispričani životi / mirno prolaze

Bolne pjesme često su aluzija na nepravde povijesti, čime se Alka Pintarić i kreativno udaljuje od klasične haiku poezije što uzdiže na pijedestal samo mikrosvjetove prirode. Nije lako sastaviti haiku o kaotičnome povijesnom makrosvijetu, a da on opet izvire iz naizgled mirnoga detalja, no pjesnikinji to sjajno uspijeva:

krovovi… / skrivanje imena / i slavnih i neslavnih

osama; / uboga kuća starca – / tek jedan suncokret

ratna pustoš… tek / jedno stablo sačuvano / za novi život

nestalno more / posljednji počinak / bjeguncima rata

napušteni dom; / samo se stara breza / još smiješi životu

vijenac na / polomljenom kipu; / zaspala slava

S obzirom na perspektivu, haiku pjesme Alke Pintarić možemo „razdijeliti“ na one koje uranjaju u detalj, izoliran od cijeloga svijeta, i na one što zahvaćaju (gube se) u širini svijeta. Drugim riječima, neki su trostisi oku i duhu ugodan svakodnevni trenutak, a neki su vječnost, produbljena filozofijom postojanja – tada nam duša nije posve umirena, nego zaokupljena slikom i njezinim dubokim i širokim smislom.  Kao primjer ljepote trenutka, što je dovoljan samome sebi (a takvi su već ranije i navedeni), spomenimo:

pod žarom sunca / latica maka / tiho pada…

grančicu / čudo mrava odvlači / u carstvo podzemlja

na vrhu vrha / zasjeo pauk / iluzija visine

ljetna prašina / pobuna skakavaca; / preskaču cestu…

na kolodvoru / dva goluba trče kros / za mrvicama

Kao primjer haiku pjesama što plesom prate orkestar vječnosti izdvojimo:

zemljina igra / hirovit ples slobode / život kušnji

smijeh djeteta / raširenih ruku / čudesno osvaja

u pahuljama / sav zvjezdani kozmos / zemljom putuje

na grobnom humku / prvi cvijetak – nosi / poruku života

Naravno, najteže je napisati onaj haiku koji obuhvaća i čovjeka i prirodu, i prisutnost i odsutnost, i trenutak i vječnost, i sreću i tugu, i šarenilo i sivilo, i mir i nemir. Upravo se u takvim trostisima iskušava pravi pjesnik, a Alka Pintarić taj je ispit položila sa najboljom ocjenom. Mnogo je haiku pjesama u kojoj jedna slika sklizne u mnoge druge, zamišljene ili proživljene, u potrazi za svojim konačnim oblikom. Drugim riječima, Alka Pintarić odličan je kreator i napisane i nenapisane haiku pjesme. Uzmimo za to sljedeće primjere:

tamu hrama / svijeća za svijećom / sjajem puni

starica-žaba / u blatnjavom kanalu / našla počinak

čudan fijuk / sraz mora i vjetrova / izbezumljuje

pružene ruke / u zagrljaju vjetra / pozdrav svijetu

olujni vjetar / zaustavlja hod / promrzlog dječaka

u snježni humak / dlanovi djeteta / utiskuju zvijezde

za oko slikara / i u maglenom dimu / planina živi

sukljajući dim / pobješnjelom vjetru / rasporuje fijuk

stari komin / pod pepelom skriva / tajnu vatre

mrtve hridi / zajašile morski val / što slomljen pada

goropadni slap / u igri kapi / nudi svoju moć

kroz pukotinu / jedna svijetla zraka / zbunila miša

na pijesku / stopala zaljubljenih / prelomio val

bježanje kroz noć / stope izbezumljenih / šutnjom govore

dan poslije… / napušten pas u igri / s napuštenom lutkom

sklisko jezerce; / skok promrzle žabe ne / pogađa metu

vožnja Nilom; / u ralje krokodila / pao mobitel

užurbani grad / pas lutalica nudi / svoje prijateljstvo

Kao što vidimo, Alka Pintarić pokazuje svu moguću tematsku i stilsku širinu u svojim veoma uravnoteženim haku pjesmama, a da nije ni jednom zapala niti  u jednu krajnost – niti u banalnost, što nastaje naivnim mirenjem sa svime što je dato, niti u pretjeran patos, što nastaje buđenjem pjesničkoga „ja“ u srazu sa svijetom. Strogo koncentrirana na ono oko nas, a iznimno nadarena da u tome prepozna poeziju što ju je zapisao život sam, Alka Pintarić dala nam je izuzetno slikovite, suptilne i meditativne haiku pjesme koje slobodno možemo uvrstiti u ponajbolje u hrvatskoj poeziji. Preostaje joj samo dati joj važnije mjesto na široj pjesničkoj sceni, što će svakako uslijediti, jer ako su naši slavni haiku pjesnici doista haiku mudraci, zatomit će vlastiti ego i okrenuti se ljepoti stvaralaštva oko sebe. Konkretno, poeziji Alke Pintarić koja će svakako, s vremenom, morati ući u antologije hrvatskoga haiku pjesništva.

Lada Žigo Španić

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

CIPELE ISPOD BADEMA

Adolf Polegubić

Uredio i pogovor napisao: Ivan Babić

Naslovna korica:

Fotografija badema: Nediljka Basić

Fotografija cipela: Pavla Bekavac Basić

Dizajn: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki uvez

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

ISBN: 978-953-8375-04-0

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

Uvez: Meki uvez Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-04-0

€14.00

Pogovor

Zaključan u pjesmi

Premda je pojava knjige izabranih pjesama »Povratak« (2015) nekome možda dala naslutiti kako se sabiranjem svojega opusa pjesnik, teolog i novinar dr. Adolf Polegubić, član Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, polako priprema na skori odlazak s pjesničke scene, vrlo brzo se pokazalo da tome nipošto nije tako. Baš naprotiv, uslijedio je njegov neuobičajeni povratak s (istodobno) čak četiri nove zbirke pjesama: »Vršak osmijeha«, »Snatrenja«, »Poput Giottova kruga« i »Ogrlica od kamena« (Naklada Bošković, Split 2018), za koje je potom dobio i književnu nagradu Fra Lucijan Kordić.

No, pjesnik Adolf Polegubić ni nakon toga ne staje, pa i ova njegova najnovija knjiga poezije, s naslovom »Cipele ispod badema«, svjedoči o toj još neugasloj želji i potrebi za novim poetskim iskazom. U njoj možemo iščitati i kontinuitet njegova pjesničkog stvaralaštva, koji se očituje kako u odranije prisutnoj tematici i motivima, tako i u poetskom , tj. stilsko-jezičnom naslijeđu i prepoznatljivosti. Sedamdesetak pjesama podijeljenih u sedam ciklusa obnavlja one tematske krugove koji čine većinu njegovih ranije ukoričenih zbirki – ljubavne, duhovno-religiozne, refleksivne, autorefleksivne, domoljubne. Šarolikost tih tematskih i motivskih krugova realizirana je unekoliko u stilskoj heterogenosti. Gdjekad jednostavne, gotovo škrte, kontemplirajuće, kontrolirane izričaje, smjenjuju oni slobodniji, razgovorniji; najčešće slobodni stih bez posebnoga ritma ili rime smjenjuju poneki ritmizirani i orimljeni itd. Ipak, ti stihovi izgrađeni od zrnaca i tkiva raznolikih tematskih i stilskih tkanja, kako onih njegova neposrednog iskustva tako i svjetova refleksije, duhovnih odjeka, čuvstava, traženja i slutnji, počesto se u trenutku pjeva u samom stihotoku pjesničkoga subjekta stapaju u jednu bujicu koja teče i živi vlastitom inercijom. Dakako, ta inercija jest rezultat njegova nataložena duhovnog i svjetovnog iskustva i sazrijevanja, ali ona se, često puta iznenada, gotovo slučajno, stvara na jednom posebnom mjestu, na mjestu svih mjesta, mjestu najosobnijem i ujedno nad-osobnom, u točki u kojoj se rađa, otkucava, traje i zamire bitak i tubitak, iz koje sve polazi i u koju se sve vraća. Pjesnik Adolf Polegubić zove ga – srcištem! Ponesen patosom, on često zna posegnuti za nekim snažnim, ključnim riječima. Ovdje mu je ustrebao izraz koji će njegove gotovo modernističke poetske, duševne i duhovne manire nakalemiti na biljku zbilje, svagdana. Tako je kovanica iz svijeta tehnike (koja znači – križište skretnica tračnica) sada zadobila ono svoje »prirodnije«, etimo-loško stanište, biološko i duhovno-simboličko, i stala u središte njegove poetike, a onda i u središte najosjet-ljivijih i najdragocjenijih stvari: istine, ljepote, morala, vjere. Premda opterećeno naslagama iz prošlosti i tako čestim prelakim posezanjem za njime, to »opće mjesto« (često mjesto neduboke uzvišenosti, patetike i sl.), mjesto u kojemu prebiva srce, u pjesmi »Tvoja je riječ snažna« odjednom ponovno opet zadobiva svježinu, opravdanje i uvjerljivost. To srce je ovdje planet ili nebesko tijelo kojemu nije moguće odrediti putanju, jer ono je »ćudljivo«, ovisi o trenutku (po nekontroliranoj konstelaciji u svemiru, prostoru, okruženju). Ono može učiniti da sav veliki svijet bude »oko njezino« i(li) da stane u njega. To srce je zapravo u tome oku i samoga sebe osluškuje u njemu, u njemu raste i smanjuje se, u njemu se pritaji i razotkrije. To srce, ili srcište, istodobno je i Njegova riječ, ono je zapravo Riječ sama, koja je i Tijelo i ujedno ono najvrjednije – Ljubav: zemaljska ljubav i Božanska ljubav, i jedna i druga, i samo jedna na kraju svega. U tome križištu čuju se različiti ritmovi, vide se različite slike, svijet se doživljava osjetom, dušom i duhom. U njemu je i njegov svijet djetinjstva, djedova, zavičajnog govora, žuđenih mjesta, rodnih oranica, kamene zemlje, znakova identiteta; u njemu su davno dana obećanja, važne riječi; u njemu je čežnja za domom i domovinom, za povratkom i sjećanje na majku. To srcište je nekako neodredivo, njegovi otkucaji se usklađuju s tim svijetom, ali znaju biti i u aritmiji. Njega se može privremeno pripitomiti, ali u nekom sljedećem trenutku ono već ima drugi ritam. U njemu se iznova stvaraju i razliježu likovi i glasovi žene koju je volio i koju još uvijek voli. U njemu je njegova tjeskoba i izgubljenost u daleku svijetu; njegova zabrinutost za bližnjega, za siromaha i potrebita, u njemu je sva njegova mudrost i svijest o prolaznosti, u njemu su jeseni, ali i proljeća njegova života, u njemu je svijet kadulje i ruža i sva radost u Očevim mekim rukama, u njemu je sva njegova ljudska ograničenost, ali i sloboda odluke i snaga vjere, koje osjeća u Božjoj prisutnosti. Na kraju, u tom istom srcu i u tom križištu je i jedan badem, ali i cipele koje još u djetinjstvu ostadoše ispod tog badema, cipele koje su davno izgubile svoju uporabnu svrhu, ali su mu drage, jer ga vežu uz ljepotu što je prošla, posebice jer mu ih je pomogla pronaći njegova draga. Sada kao da je sve što mu je preostalo to sjećanje, ta dragost, poput tih nepotrebnih starih cipela (»vremenom se mijenja / i uzrok radosti«). Pjesnik je, zato što mu je to sada najdragocjenije, izoštrio svoja čula i vrlo oprezno, ali uporno, radi na toj paučinastoj, fluidnoj zgradi sjećanja. A svaki graditelj ima svoj materijal, koji mu najbolje leži, koji najbolje ispoljava njegovu nadarenost i potrebu za izražavanjem. Pjesniku Polegubiću je to zasigurno – riječ. Riječ koja kod njega nije hermetična, ekscentrična, u njoj ne odjekuje suvremena stvarnost, niti se ona s njome nadmeće. Njegova riječ je jednostavna, slikovita, suzdržana, ali i pretenciozna u žudnji za transcendentnim. Nadahnuta je Božjom riječju, psalmima, ali i mnogim poetikama iz prošlosti i suvremenosti (Kranjčević, Matoš, Šop, Tin, Golub). Najčešće se rađa u pustinjama melankolije, kontemplacije i smirenosti. Ona je za njega spasonosna, »riječ bremenita«, kojoj se otvara oprezno »da ne zašuti«. To je ona riječ koja ga je dotakla »onako usput / dok sam zurio u daljinu… onako oprezno, lagano / slikovito, melodično, / nasmiješeno i opušteno / ona je kao i Ti / prožeta nitima / koje smiruju. (»Tvoja me riječ dotakla«). To je riječ-nit koja ga povezuje sa Stvoriteljem (sa samom Riječju), ali i s majkom, domovinom i domom, s dragom i sa samim sobom. Ako te riječi, ako pjesme ne bude »ničega ne će biti / što će me podsjećati na Tebe / i nježnost Tvoju / sve će ostati bez pokreta« (»Čemu i pjesma«). Pjesnik se često osjeti »zaključanim u pjesmi«, često je razapet između šutnje i pjevanja, između muka i krika, ali pjesnikova je sudbina upravo to – biti zarobljenikom pjesme, jer u njoj je njegovo srcište, njegova sloboda, njegov dar, njegov glas, koji će iz tog njegova zaštićenog prostora ponovno odjeknuti do svih nas, do čitatelja, koji ima ključ. I tako se krug zatvara. Ili pak otvara?!

Ivan Babić

HIROVITO VRIJEME Jozo Joko Milinović

Poezija

HIROVITO VRIJEME

Jozo Joko Milinović

Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK

Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR

Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ

Korice: Mekane s klapnama

Broj stranica: 104

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-99-3

Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

HIROVITO VRIJEME Jozo Joko Milinović

Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ Korice: Mekane s klapnama Broj stranica: 104 Format: A5 ISBN: 978-953-8136-99-3 Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

11,00 EUR

AUTENTIČNO SLIKANJE ŽIVOTA I SMRTI

Hirovito vrijeme naslov je najnovije pjesničke zbirke Joze Joke Milinovića gdje motivsko-tematske sastavnice i poetski diskurs u širokome obuhvatu razmatraju zemaljske horizonte i naslućuju nebeske perspektive, dohvaćaju se esencijalnih, egzistencijalnih i eshatoloških pitanja o svijetu i vremenitome životu, onostranosti i vječnosti. Pjesnik smjera zakriliti cjelokupnu zbiljnost, sve dimenzije i razine postojanja. Riječi iz naslova, atribut hirovito i pojam vrijeme, upućuju na nestalnost i nepredvidivost, pri čemu stihovi asimiliraju prolazne realije koje se javljaju u vremenu, ali pjesnički izričaji u isti mah bivaju izvan i protiv vremena, emanirajući vječne i idealne vrijednosti koje, iako izmiču čovjekovu dohvatu, titraju mu pred očima kao smjerokazni orijentiri.

Tematiziranje egzistencije, zapravo egzistencijalističke zapitanosti u kojoj se dijalektički sprežu tjeskoba i nada, turobnost i vedrina – osnovno je obilježje ove pjesničke knjige, ali i dosadašnjih što ih je Milinović objelodanio. Poželjno je napomenuti da pojam egzistencija dolazi od latinskoga existere gdje prefiks »ex-«, u značenju ʹiz-ʹ ili ʹod-ʹ, upućuje na određeno iz-mještanje odnosno izlazak iz stanovitoga bivanja ili postojanja. Kada su posrijedi Milinovićeve pjesme, egzistencija znači izlazak iz sebe u svijet i njegovo razotkrivanje u istini, prečesto gorkoj, ali i izlazak u izazovnu ljepotu susreta s drugim ljudima. U ovim su pjesmama ljubav i dobrota povezani s trpljenjem, međuigrom života i smrti, a istina se očituje kao razotkrivanje. Pojam »a-létheia«, poznat u filozofijskoj tradiciji starih Grka, odnosi se na istinu kao ʹne-skrivenostʹ, ʹne-zastrtostʹ, gdje se istina pokazuje u dubini i cijelosti vlastite razotkrivenosti, nazočnosti. (Dotičnomu se grčkom izrazu u rečenome smislu vratio egzistencijalistički filozof Martin Heidegger te ga je preveo na njemački upravo tako: Unverborgenheit.) »I često se ponavljaju / zborećʹ priče stare, / a časte nas istinom / samo kad se prevare«, završni su stihovi pjesme Sabornici gdje je Milinović majstorski posegnuo za paradoksom kao stilskom figurom ekspresivnoga izražavanja i duhovitoga poentiranja. Umješnost u korištenju stilskim figurama iskazuje se u brojnim pjesmama. Primjerice antimetabola (hrvatski bismo rekli ʹnasuprotno premještanjeʹ) u pjesmi paradoksalnoga i ironičnoga naslova Kako je danas biti Hrvat u Hrvatskoj: »Teško je danas Hrvatu u Hrvatskoj / biti miran i normalan / kad je normalno postalo kažnjivo / a kažnjivo normalno«.

U vremenu mirnog ali nespokojnog nevremena prouzročenoga pandemijom koronavirusa, nepogodom koja je cijeli svijet otklonila od normalnoga života, kada se za nastalu nenormalnost pronalazi, uz pomoć nametnutoga lingvističkog inženjeringa, sintagma »novo normalno«, progovorio je Milinović snažno i oporo, podsjećajući i upozoravajući na nepoštivanje Božjih normi. »Posvuda / nelagoda i strah / Ljepota snova je izblijedjela // A nebo u svom savršenstvu / samo nas ovim znakom opominje / da ne remetimo njegov sklad«, završni su stihovi pjesme Koronavirus.

Ta, kako je Milinović napisao, »nevidljiva tajnovitost [koja] nas iscrpljuje« suočava čovjeka i čovječanstvo s onim što je Karl Jaspers u svojoj filozofiji egzistencije nazvao »graničnim situacijama« gdje čovjek iskušava neuvjetovanost vlastitoga postojanja te u potresenosti i nesigurnosti egzistencijalnih situacija borbe, patnje, podređenosti slučaju i nepouzdanosti svijeta naslućuje transcendenciju, ili obuhvatno, koje agnostici drže Jednim, a vjernici Trojednim Bogom. Takva granična situacija bespomoćnosti i podređenosti slučaju zasigurno je i seizmički udar koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb i okolicu, čega se Milinović dohvaća u pjesmi Potres u Zagrebu. Početni stihovi govore o vrisci, panici i strci, uzdasima bola, a pjesma završava: »Sivo jutro / posijalo nevolju // U trenu / uništene godine stvaralaštva // Ranjeni grad / ovila tama // Tisuće / tisuće molbi i molitava / dižu se / i lete k tebi Bože«.

K tome se Jozo Joko Milinović dohvaća djetinj¬stva, muško-ženskih odnosa, modernoga braka, otuđenosti koju donosi suvremena telekomunikacijska tehnologija, govori o okusu gorčine i varljivim užitcima, utkanim snovima i zagrljaju kamena, dosluhu s predcima, oproštaju od preminulih prijatelja, o zavičaju i domovini, demokraciji i politici. Civilizacijski pesimizam susreće se i dijalektički spreže s eshatološkim optimizmom, a izmicanje negativnim aspektima duha vremena događa se istodobno s egzistencijalističkim propinjanjem prema neuhvatljivomu i transcendentnomu, u isti mah bliskomu izvanvremenom Bogu. S lakoćom nižući riječi i ljušteći njihove slojeve, tkajući tanano ali snažno verbalno tkivo pjesme, Milinović se doima najizravnijim kada govori o predcima i Imotskoj krajini, koja mu se nadaje kao kozmički locus amoenus, zavičaj ujedno sladak i trpak. Poseban je to susret neposrednosti i refleksivnosti, lokalnosti i univerzalnosti, biološkog i eshatološkog života, o čemu osobitom izražajnošću svjedoče stihovi pjesme Moji preci, koja počinje: »Iza Podbiokovlja / stekli su snagu življenja / i dar snalaženja // Hranili su se / ljepotom oskudice«, a završava: »Na kraju životnog puta / Uz krunicu i sveto pomazanje / opraštali su se od svojih / predajući dušu Bogu«.

Osluškujući utrobu zemlje, gledajući njezinu kamenu fizionomiju dalmatinskoga krša, pjesnik osjeća titraje života koji uvijek kao životonosni odjek izranjaju iz umiranja i smrti. Uz motiv kamena često spominje zmije, primjerice u navedenoj pjesmi Moji preci: »Po goleti kamene pustinje / gasili žeđ // Provlačili se kroz šipražje / u kojem se / samo vonj zmija osjećao«. Nije teško razaznati supostojanje i prožimanje pretkršćanske slavenske mitologije i kršćanske vjere u život vječni koji dokida biološku smrt. Sile Reda starim je Slavenima predstavljao Gromovnik odnosno Perun, a sile Nereda utjelovljivala je Zmija odnosno Veles. Važno je k tome uvidjeti da Perun zmiju ubija, ali je ne usmrćuje. To je Radoslav Katičić u knjizi Božanski boj ovako objasnio: »Temeljno je značenje praslavenskoga ubiti ʹudaranjem uklonitiʹ, upravo ʹukloniti s poprištaʹ, a ne nužno ʹudariti do smrtiʹ. […]. Kako je Perunov protivnik i sam bog, dakle besmrtan, teško je zamisliti da bi, kada ga taj ʹubijeʹ, bio doista mrtav.« Izvrsno to izražava Jozo Joko Milinović sintagmom »vonj zmija«, gdje vonj kao netjelesna pojavnost upućuje na uklonjene zmije i istodobno na njihovu neiskorjenjivu prisutnost u neprestanim izmjenama dobra i zla, života i smrti. Onkraj i iznad svih pretkršćanskih predaja kršćanski križ ima prvu i posljednju riječ, o čemu Milinović u Odi zavičaju kaže: »U tišini / dugih besanih noći / slušam ti zov // Pod teretom križa / ti si mi mjesto hodočašća / i okrjepa koja protječe / žilama ljubavi«.

Pjesnička zbirka Hirovito vrijeme unutar ljepote jednostavnosti i topline neposrednosti krije dublje značenjske slojeve, mitološke i religijske simbole, arhetipsko i njegovu reafirmaciju u narodnim predajama i pjesničkim djelima. Suprotstavlja se svijetu u kojemu duhovno uzmiče pred materijalnim, normalno postaje nenormalnim, a nenormalno normalnim, gdje se istina gura ispod stola, a ustoličuje istinolika laž, pri čemu sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Vješt versifikator i precizan zapisivač slika i dojmova, sjećanja i predviđanja, Jozo Joko Milinović ne propušta pjesmama dohvatiti esencijalno i egzistencijalno, živopisno i životonosno; uspijeva mu u prolaznosti varljivoga svijeta svjetlom pjesničkih slika obasjati ono što se u svemu iskazuje istinitim i trajnim.

Naposljetku bih uvjereno ustanovio da je u tome najveća vrijednost ove pjesničke zbirke te ju zdušno preporučujem čitateljstvu otvorenomu poeziji koja nije samo emotivni spomenar i zbirka zapamćenih psihičkih odraza nego i refleksivna anatomija života u obuhvatnosti njegovih mnogolikih pojava i širokih izražajnih registara.

Marito Mihovil Letica

MINIJATURE Alka Pintarić

Poezija

MINIJATURE

Alka Pintarić

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor: Ivan Bekavac Basić

Design korice: Božidar Bekavac Basić

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Korice: Tvrde

Broj stranica: 108

Format: 11 x 16,5

ISBN: 978-953-8136-89-4

Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

MINIJATURE Alka Pintarić

MINIJATURE Alka Pintarić Urednica: Zorka Jekić Pogovor: Ivan Bekavac Basić Design korice: Božidar Bekavac Basić Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Korice: Tvrde Broj stranica: 108 Format: 11 x 16,5 ISBN: 978-953-8136-89-4

11,00 EUR

Pogovor

Alka Pintarić: Minijature. Trenutci za Krista

Pjesnikinja Alka Pintarić (r. 1938.) po obrazovanju romanist tek u kasnijim godinama svog života počela je bilježiti svoje pjesme i ovo je dvanaesta samostalna knjiga u papirnom izdanju prema katalogu NSK-a. Također je još zastupljena svojim radovima u časopisima i skupnim izdanjima. Sama nas u svom životopisu podsjeća na vrijeme kad je učinila „munjevit iskorak u sferu duha u nikad do kraja shvatljiv i dohvatljiv misterij Stvoritelja i stvorenog“. U tom „traganju za smislom života“ bitno joj je pomogao učitelj dr. Tomislav Ivančić, sada već pokojni, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

U ovom osvrtu to navodim iz autoričine biografije jer joj je očito stalo da čitatelj dozna iz kojeg je izvora crpla teme svojega nadahnuća i u posljednjih desetak godina objavila svoje samostalne knjige.

I ova zbirka od kojih devedeset kraćih pjesama svjedoči o tome. Autorica ju je naslovila Minijature dodajući podnaslov Trenutci za Krista, posvećena je „svima koji u ovim stihovima čuju Krista“. Štoviše autorica bilježi vrijeme nastanka knjige te piše „zbirka nastala u Velikom tjednu 2018“.

Dakle, donekle ove napomene sile autora ovih redaka da se drži naputaka same autorice i pokuša iznutra razumjeti i tumačiti ovu zbirku pjesama. Vrijeme intenzivnog proživljavanja kršćanske poruke zbiva se upravo u Velikom tjednu, od Cvjetne nedjelje do uskrsnog jutra. Tu je zasvakog kršćanina sažeta sva tragika i veličina čovjeka koju je sažeo u dvije riječi Rimljanin Pilat – ecce homo. Tu je obasipanje čovjeka Isusa palminim grančicama i cvijećem, tu je svečana večera s učenicima, tu je na djelu izdaja i na kraju taj isti puk sutradan po večeri viče – raspni ga, raspni! I posluša ih Pilat, predstavnik rimske vlasti, opra ruke i reče eto vam ga pa činiti kako ste naumili. I Isus na križu reče – gotovo je, a uz Isusa osta samo majka i učenik Ivan. No, obrat koji se dogodio u nedjeljno jutro i anđelov pozdrav, ženama koje dođoše na grob, nema ga tu – uskrsnuo je, potvrdiše da taj Isus Nazarećanin nije samo čovjek, on je Pomazanik, Mesija, Krist, on je štoviše Sin Božji – Logos, Riječ, kako zapisa Ivan u svom evanđelju – Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog (Iv 1,1).

U tom ozračju Velikog tjedna i intenzivnih razmišljanja naša je autorica sazdala hvalevrijednu zbirku pjesama. Sama će zapisati to u pjesmi:

Koliko hvale moraju prevaliti usne moje

Kojeg li zanosa

Kojeg divljenja…!

U jednom času dao si mi

riječi razigrane

da po njima čujem

RIJEČ

mene izabrao da je nosim…

Tako miljenica Kralja

postadoh.

Čovjek razapet između dobrog činjenja i grijeha, između vjere i nevjere, prožet nadom i vjerom očekuje da se nađe u Ljubavi koja jedina ostaje. A na tom putu postajā puno je posrtaja i ustajanja, puno propitivanja, puno izdaja i nevjera. U intenzitetu tog velikotjednog razmišljanja naša će autorica zapisati na Veliki četvrtak 2018. godine ovu pjesmu.

Posljednji je dan

Večera čeka

Gospodar i sluga za

istim stolom…

Prijateljstvo i izdaja

Vjera ili nevjera…?!

pitanje je časa

u vremenu…

Ona je mislima na Veliki petak na Golgoti i želi Isusovu Muku utisnuti u svoju bol i da je ponese kad bude silazila polako u svoj svagdan. I ono što svakog smrtnika pozemljara muči, to je grob koji nas čeka pa u svom razmišljanju pred Isusovim grobom kaže:

Klečim pred Tvojim

grobom

i punim i praznim

Pokušavam ući u tajnu

Boga i Čovjeka…

Ali mi ona

Svakim novim razmišljanjem

sve više izmiče…

Još će u dvije sljedeće pjesme tematizirati uskrsni početak, zatim iskazuje žudnju za sjedinjenjem s Bogom i obraća se pravednosti Božjoj ovim stihovima:

Pravednost je Tvoja

bjelja od snijega;

hoću li čekati

dugo

da me po njoj

oblikuješ…

Jer zastori padaju

svakog dana i

priječe

da uistinu vidim

tko sam

No, stvarnost je takva da ju želimo preskočiti, a često poželimo „O, da je barem nema!“.

Vječna čežnja čovjeka smrtnika očituje se u želji da ostane tu među živima na zemlji. Tema je to mnogih pjesnika, a posebno je izražena u Horacija u tri riječi – non omnis moriar neću sav umrijeti jer sam, reći će Horacije u sljedećim stihovima, svojim pjesmama sebi sagradio spomenik vječniji od mjedi. Tako i naša autorica završava svoju zbirku ovom pjesmom:

Opjevaj svoju ljubav

strasnu

i zatvori u kocku;

ostavi je na klupi

da bude igračka

u rukama djeteta i

starca

il’ slučajnog prolaznika

kad tebe više ne bude

Ovaj kratak osvrt o pjesmama nastalim u trenutcima intenzivnih promišljanja ljudske egzistencije u vrijeme sjećanja na povijesna zbivanja kad se Bog na poseban način očitovao u ljudskoj povijesti samo je dio mozaika koji je satkala naša pjesnikinja, a na čitatelju je da uzme knjigu u ruke i da zajedno s autoricom prati njezin slijed misli koji je prožet čežnjom za blizinom i ljubavi iskrenom i dubljom od morskih dubina… A tko nije!?

Ivan Bekavac Basić

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović

SVE MOJE LJUBAVI

Ljerka Car Matutinović

Urednica: Zorka Jekić

Sunakladnik: Irena Krmpotić; Gradska knjižnica Crikvenica

Uvez: Tvrde korice

Broj stranica: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović Urednica: Zorka Jekić Sunakladnik: Irena Krmpotić; Gradska knjižnica Crikvenica Uvez: Tvrde korice Broj stranica: 112 Format: A5 Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

14,00 EUR

Kratki opis knjige:

Književnica Ljerka Car Matutinović vrsna je pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka, prevoditeljica i književnica za djecu. Uz svoje književno stvaralaštvo posvetila se prevođenju s talijanskog jezika.

Zbirka Sve moje ljubavi sadrži izbor prepjeva njezine poezije na talijanski, španjolski i portugalski jezik. Pjesme na talijanski prepjevali su: Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig, Giacomo Scotti i Ljerka Car Matutinović. Na španjolski pjesme je prepjevala Željka Lovrenčić, a na portugalski Meri Grubić. U svojim pjesmama pjesnikinja Ljerka Car Matutinović uspostavlja ravnovjesje emocija i duhovnosti. Prepoznatljiva je po svojim stihovima čudesne simbolike i osebujnog ritma. Unutarnjom snagom i ljepotom svojih pjesama izriče duboku nježnost i otvorenost prema svijetu. Ona pjeva o prostorima, o gradovima, o ljudima, o anđelima, o zavičaju i o djetinjstvu. Njena zaljubljenost u život otkriva radost bivstvovanja i radost stvaralaštva. Poezija je za nju “način kako se živi” (Rimbaud). “Sjećanje je oblik života”, pjeva pjesnikinja, “slušajući šum vjetra u granama”: “moje srce obnavlja nekorisne susrete i čudne rastanke pod krošnjama topola.”

Svoju ljubav prema riječima pjesnikinja obnavlja blistavim očima, jer “ne umiru ljubavi prave, ostaju u nama”. U poeziji “udaljenosti su kadikad bliskost, približavaju se negdašnjem ushitu”. Ljerka Car Matutinović sačuvala je ushit za poeziju, za život poezije, za život, uopće. Svojim zapaženim opusom (20 zbirki pjesama) pjesnikinja Ljerka Car Matutinović pripada vrhu suvremene hrvatske poezije. I ova višejezična zbirka “Sve moje ljubavi” svjedoči o tome.

Zorka Jekić

IZABRANE PJESME Umberto Bellintani

IZABRANE PJESME

Umberto Bellintani

dvojezično / testo a fronte

Odabrala, prevela i uredila Suzana Glavaš

Poezija

Uvez: Meke korice

Format: A5

Maloprodajna cijena 140,00 kn (18,50 €)

IZABRANE PJESME Umberto Bellintani

Odabrala, prevela i uredila Suzana Glavaš Poezija Uvez: Meke korice Format: A5 Maloprodajna cijena 140,00 kn (18,50 €)

18,50 EUR

ŽIVOT I DJELO UMBERTA BELLINTANIJA

Umberto Bellintani rodio se 10. svibnja 1914. u San Benedettu Po pokraj Mantove (južna Lombardija) nedaleko Vergilijeva rodna Andesa. Ugasio se u rodnome mjestu 7. listopada 1999. godine.

Osnovnu školu (5 razreda) završio je u San Benedettu Po a kao šesnaestogodišnjak ondje pohađao večernji tečaj likovnoga odgoja na Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri). Nastavnik mu Pescasio bio je naprosto ganut njegovim umijećem kopiranja klasičnih niskih reljefa, izvješenih o zidove dvorane, te se založio da se Bellintani usmjeri studiju kiparstva  na Višoj umjetničkoj školi u Monzi kraj Milana (Istituto Superiore per le Industrie Artistiche), nekoj vrsti talijanskog Bauhausa.

Između 1932. i 1937. godine Bellintani redovito studira kiparstvo u Monzi u klasi slavnog kipara Artura Martinija i mladog  Marina Marinija, te pod vodstvom proslavljenih slikara kao što su Raffaele de Grada i Pio Semeghini i arhitekata kao Edoardo Persico i Giuseppe Pogatschnig Pagano.

Nakon kratkog radnog iskustva u struci, 1940. biva mobiliziran i poslan na bojišta u Albaniju (gdje mu se već nalazio prijatelj keramičar Salvatore Fancello) te se potom s trupama premiješta u Grčku, gdje u noći sklapanja primirja 8. rujna 1943. biva zarobljen od Nijemaca i priveden u radne logore u Njemačku (Görlitz, Dachau) i  današnju Poljsku (Torn, Peterdorf).

Povratak iz rata 1945. godine predstavlja za Bellintanija kraj „sretnog razdoblja“ provedenog u Monzi jer, kako je on osobno zabilježio, „tamo se udisao drugačiji zrak i bilo je uvijek sunca: kažem u Monzi u Scuola d’Arte. Zna se što je sunce, zar ne? Pa dobro, u toj ga je školi bilo uvijek, čak i onda kada bi magluština prekrila čitavu Lombardiju, pa Toscanu i još niže. Živjelo se doista u nekom drugom svijetu. Dobro je to znao Fancello koji je poginuo u Beratiju u Albaniji, i tako smo izgubili jednog kipara, u to sam uvjeren. Rat nas je sve uništio.“[1]

Teške životne prilike poratnih godina i nemogućnost da živi od kiparstva prisilile su Bellintanija da ostavi dlijeto – premda je još 1939. bio zapažen od kritike kao „plodan kipar u Milanu“ – te se prihvati posla predavača crtanja prvo na onoj istoj Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri) u San Benedettu Po, koju je nekoć dobrovoljno pohađao, potom na državnoj osnovnoj školi (Scuola Media) u rodnome mjestu na kojoj će od 1960., nesklon odluci da položi razliku ispita za redovnog nastavnika likovnog odgoja, vršiti dužnosti tajnika sve do umirovljenja.

Pjesnikom postaje još u djetinjstvu, kad je „stihovima od zraka“ u sebi sricao osjećaj beskrajne radosti što bi ga prožimao pri osluškivanju i promatranju svih pojava u prirodi „pokraj najveće rijeke domovine“ (Pada). Svoje prve (izgubljene) stihove zapisao je, međutim, baš na bojištima u Albaniji gdje je svoj doživljaj poezije života, onemogućen izraziti ga u kiparskome mediju, pretočio u jezični izričaj.

Sa sastavcima nastalim u Grčkoj i u logorima, kojima na čudesan način priziva oblik i motiviku klasične lirike (grčki fragment i bukoliku sret ratnih užasa) izazvao je senzaciju na nagradnom natječaju „Libera Stampa“ u Luganu za Novu godinu 1946/47. unoseći novost u poslijeratno talijansko pjesništvo, na raskrižju između zadnjih hermetičara i nastupajućih neorealista.

Iste godine pozvan je na suradnju s jednim od vodećih književnih časopisa talijanskog neorealizma, „Il Politecnico“ iz Torina, kojeg je uređivao Elio Vittorini. Godine 1947. sklapa prijateljstvo, koje će trajati cijeli život, s pjesnikom i uglednim likovnim kritičarom i profesorom Alessandrom Parronchijem, posredstvom kojem objavljuje skupinu pjesama u uglednom časopisu „Il Paragone“.

Godine 1953. Alessandro Parronchi priređuje mu za tisak kod firentinskog nakladnika Vallecchi prvu zbirku pjesama Forse un viso tra mille (Možda jedno međ tisuću lica).

O Bellintaniju se tih godina mnogo i pohvalno pisalo, pa tako Piero Chiara primjerice tvrdi da „Bellintani zacijelo nije otkriven u Luganu. On je već bio u zraku, kako se to kaže. Bio je nov glas, naglasak na koji se čekalo, neka gorka i svježa nota u pjevu koji je vraćao vrijednost i drevnu postojanost jednom izmučenom svijetu.“[2]

Pedesetih godina nastaju i zanimljivi crteži olovkom za koje će Bellintani kasnije, u jednom pismu Alessandru Parronchiju, a prigodom svoje izložbe u Firenci u galeriji Pananti 1985., ustvrditi: „… to su tek sitnice, obične skice za prave crteže koje je vremenom trebalo doraditi za slike ili kipove, u nadi da ću se jednoga dana imati prilike vratiti umjetnosti, nadi koju sam kasnije potpuno izgubio, zbog čega sam i odlučio sa svime prekinuti… Pravi crteži nastali su u Grčkoj, i tamo mi je neki Bog pomagao ili ih umjesto mene crtao. Ostali su tamo, a možda su i morali tamo ostati, kao što je u Albaniji morala ostati jedna bilježnica gusto ispisana stihovima nastalih između bra di brežuljaka u okolici Sinanaia, mjestanca pokraj rijeke Vjosa.“[3]

Tri zbirke pjesama: Forse un viso tra mille / Možda jedno međ tisuću lica (Vallecchi, Firenze 1953.), Paria / Nadničari (Meridiana, Milano 1955.) i E tu che m’ascolti / A ti što me slušaš (Mondadori, Milano 1963.) – uz neke neuvrštene sastavke objavljene po časopisima („Il Politecnico“ i „L’Esperienza Poetica“), te pokoji sastavak novijeg datuma objelodanjen isključivo pod pseudonimom – svo je nasljeđe koje je Bellintani nakon 1963. želio ostaviti književnoj publici, nepokolebljiv u odluci da za života više ne objavljuje.

Dugo razdoblje tišine i povučenosti iz javnosti u kojem Bellintani odbija objavljivati stihove premda ih i dalje bilježi, unatoč kontinuiranoj prisutnosti u antologijama talijanske poezije druge polovice 20. stoljeća, u povijestima talijanske suvremene književnosti te kod književne kritike, biva neočekivano prekinuto odlukom da pjesniku i kritičaru Mauriziju Cucchiju preda za objavljivanje kod Mondadorija veći broj rukopisa nastalih u luku o preko pola stoljeća, od mladenačkih sastavaka do tada najsvježijih. Tako u nekoj vrsti antologijskog izdanja pod naslovom Nella grande pianura / U velikoj nizini (Mondadori, Milano 1998) – koje sadrži pjesnikov izbor iz prve zbirke Forse un viso tra mille, te potpuni pretisak plakete Paria i treće zbirke E tu che m’ascolti – objavljuje obiman izbor dotad neobjavljenih lirika, nastalih u razdoblju od kraja Tridesetih do 1992. godine, naslovljujući ga Un abbaino in piazza Teofilo Folengo / Krovna kućica na trgu Teofilo Folengo.

Istovremeno se rađa odluka i želja objelodaniti i veći broj rukopisa kod manjeg nakladnika Perosini iz Verone koja je 1998. urodila zbirkom Canto autunnale / Jesenji pjev. Urednik spomenute zbirke, Italo Bosetto, napisat će tom prigodom o pjesniku: „Glas Umberta Bellintanija je glas proroka koji u današnjoj egzistencijalnoj pustinji podstiče da se više ne prihvaća iznevjerena vjernost, zgaženi ideali, poništen čovjek: poziva na uzvraćanje uvrede ljubavlju.“

Za života Umberto Bellintani odlikovan je sljedećim nagradama za poeziju: Premio Libera Stampa, Premio Lerici Pea, Premio Cervia, Premio Sabaudia, Premio David Maria Turoldo te, posthumno, Premio Pasolini. Prevođen je na ruski (Solonovič), slovenski (Zlobec) i hrvatski (Machiedo, Glavaš, Ricov).

U Hrvatskoj je prvi otkrio Bellintanijevo pjesništvo široj čitalačkoj publici Mladen Machiedo u „Forumu“ 1969. te ga zarana predstavio u antologijama Novi talijanski pjesnici (Split 1971) i Antologija talijanske poezije XX stoljeća (Sarajevo 1982). Znanstveno se njime bavio u radu na talijanskom jeziku „Orientamenti ideologico-estetici nella poesia italiana del dopoguerra (1945-1970), objavljenom u akademskom časopisu Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (1970-71, br. 31-32 i 1972-73, br. 73-79). Opet ga je, iz novog ugla, prestavio pjesmama u svojoj posljednjoj antologiji Zrakasti subjekt (Zagreb 2003., II dio).

Joja Ricov prepjevao je i predstavio Bellintanija manjim odabirom pjesama objavljenim 2003. u broju 4/6 časopisa „Mogućnosti“ u sklopu priloga „Lirici Italije zakutcima Novecenta“.

Suzana Glavaš posvetila se proučavanju Bellintanijeve poezije u svome magistarskom radu „Iskustvo i mit Umberta Bellintanija“ kojim je 1992. godine stekla znanstveni stupanj magistra filoloških znanosti. Rad je na obrani od povjerenstva predložen za objavljivanje te je u cijelosti tiskan 1995. u biblioteci Književna smotra Hrvatskog filološkog društva u Zagrebu. Suzana Glavaš i nakon toga se znanstveno bavila proučavanjem Bellintanijeve poezije objavivši radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, u Hrvatskoj i Italiji. To su primjerice: „O vodenom psihizmu prve pjesničke zbirke Umberta Bellintania“ („Forum“ 1996), „Što su Bellintaniju ‘usta kita’“ („Književna smotra“ 2000), „Ricordando Umberto Bellintani amico e maestro“ (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia 2002-2003), „Se vuoi sapere di me“ (u Se vuoi sapere di me, poesie inedite, a cura di Suzana Glavaš, Alberobello 2007), „L’enigma dell’io di Umberto Bellintani“ (u zborniku Il doppio nella lingua e nella letteratura italiana, Zagreb 2008). Prepjevi Suzane Glavaš Bellintanijeve poezije objavljivani su ranijih godina sporadično u književnim i drugim časopisima („Forum“, „15 dana“, „Putovi“, „Novi Omanut“, „Hrvatsko slovo“) te emitirani u dva navrata na III Programu Radio Zagreba, u emisiji „Poezija naglas“, ne imavši u Hrvatskoj dosad prigodu biti objavljeni u knjizi, u antologijskom izboru.

Suzana Glavaš dobitnica je talijanske međunarodne nagrade „Premio Umberto Bellintani“ koja joj je za znanstveno proučavanje Bellintanijeva djela dodijeljena u Mantovi 2002. godine.

                                                                                                                             Suzana Glavaš

[1] Odlomak je uzet je Bellintanijeva članka „Luđak, normalan, kreten“ (Pazzo, normale, cretino) objavljenom u milanskom časopisu „Književnost – umjetnost, mitovi 20. stoljeća“ (Letteratura – arte, miti del ‘900) 1979.
[2] Iz časopisa Stagione – Lettere e Arti, godište IV, br. 14 s. a. (Bellintani je tvrdio da je iz 1957. ili 1958.).
[3] Iz predgovora Alessandra Parronchija katalogu prilikom izložbe Bellintanijevih crteža u Firenci.

KNJIŽEVNI OGLEDI Ljerka Car Matutinović

književni ogledi video

KNJIŽEVNI OGLEDI

Ljerka Car Matutinović

Književne kritike

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 138

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

književni ogledi front

KNJIŽEVNI OGLEDI Ljerka Car Matutinović

Uvez: Tvrde korice Br. str: 138 Format: A5 Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

13,50 EUR

PREDGOVOR

Književni ogledi je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju objavljuje nakladnička kuća Biakova. Autorica je poznata i plodna književnica: pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica. Prethodne su knjige kritika: Vijenac odabranih (2013), Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjigu (2018). Za Vijenac odabranih autorica je dobila prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenu 2013.

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO. Antonio Karlović

antonio karlovic videor

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO.

Antonio Karlović

Poezija

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

tijela.stepenice.siromaštvoR102_1_Page_1

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO. Antonio Karlović

Poezija Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 80 Format: A5 Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

11,00 EUR

STAMENI PATOS ANTONIJA KARLOVIĆA

Mladi pjesnik Antonio Karlović pojavio se s debitantskom zbirkom Tijela. Stepenice. Siromaštvo. Sam naslov progovara o zbirci prije nego je otvorimo. Taj bitan trenutak učitavanja dojmovnog signala u tekst bitan je za njegovu recepciju. Naime, Karlović u naslovu osviješteno koristi pomalo arhaični stilski postupak ekspresivne sintakse; parcelaciju. Kad kažem arhaični, pomišljam na suvremenost poetičkog ozračja koje preferira dug stih i narativnu sintaksu zbog poplave poetskih izričaja stvarnosnog prosedea. Parcelacija je stilski postupak kojim se uvelike ritmizira i značenjem zasipa poetski izričaj i signalizira putanja u kojoj možemo očekivati i same stihove pjesama. U skladu s osebujnim razvojem ekspresivne poetske sintakse, Karlović pribjegava kratkim stihovima, strofičnosti, jednostavnim poetskim rečenicama i elipsama. Njegov unutarnji poriv za izrazom (kako to gordo ili možebitno patetično zvuči) rezultirao je dosljedno složenom poetskom fakturom i ujednačenjem stilskog i semnatičkog signala. Ta je unaprijed ispunjena postavka silno pohvalna s obzirom da se radi o mladom pjesniku koji je već prepoznat i pohvaljen na književnim natječajima, a i objavljen u važnim tuzemnim književnim publikacijama. Ono što plijeni pažnju iznimna je konzistentnost rukopisa na formalnoj i sadržajnoj razini. Rukopis se ne dijeli u cikluse i ne smjenjuju se dojmovne i   značenjske   postave,   već   se   zastorom   prikrivena   u rukama  čitatelja  i  kritičara  nadaje  zbirka  koju  možemo proglasiti pjesničkom knjigom. Pjesma za pjesmom nižu se stranicama i ostavljaju dojam formalne gotovosti, a sadržajnog ostavljanja prostora za nove mogućnosti. Koherentna poetska knjiga svojevrstan je intimni dnevnik Karlovićeva subjekta koji se nadaje velikom iskrenošću, nepatvorenošću, rječitošću i govornošću i nadasve svježinom izraza. Intimni je dnevnik zauzeo koordinate predmetnog polja ispovjedne i refleksivne lirske tematike. Namjerno naglašavam ove razlike (koje sam istaknuo i u nekim svojim posljednjim teorijskim radovima) jer se u ispovjednom modusu Karlovićev subjekt odnosi prema vlastitosti sebe kroz iskustvenost i (kvazi)biografičnost, dok se u refleksivnim pjesmama on okreće sebi i svijetu u ponešto općenitijem, Univerzalijama okrenutom govoru. Iskrenost i nepatvorenost poetskog govora predmnijevaju ispovjedni izričaj, dok su rječitost i govornost više oni iskazi refleskivne matrice.   U   ispovjednom   predmetnom   polju   sadržana je autolegitimacijska i intimistička tematika. Subjektov autolegitimacijski govor sazdan je od snažne doživljajnosti i  dubokog  osjećanja  sebe  kao  individue  u  empirijskom i literarnom prostorvremenu (snažno se ističu pjesme Zaborav i Ljeto kad sam obrijao glavu). U intimističkoj tematici nalazimo više diskurzivnih mogućnosti (partnerski odnosi, siromaštvo, obitelj, prijateljstvo), no na svakom je od navedenih tematskih fonova Karlovićev subjekt usmjeren na izravno posredovanje lirske situacije i snažnu autoanalizu. Spomen   rubnih   životnih   situacija   oblikuje   ispovjedno polje  američke  poezije  prve  polovice  20.  st.  i  nadaje  se kao diskurzivna točka posredovanja takvog iskustva, tvrdi Deborah  Nelson.  U  tom  kodu  izdvajam  siromaštvo  kao dominantno polje (briljantne pjesme Pad i Glad). U području obiteljskih memorabilija toplo se posreduje lirska blizina i sjetnost (Stara kupaonica, Njemačka). Jako je zanimljiv splet diskurzivnih relacija u intimističkom ljubavnom ispovjednom  području.  Obraćanje  lirskom  ti  (djevojci) koje često rezultira glasonom tišinom subjektovih jecaja često se zbiva u zonama neprekidnosti semantičkih signala iz polja subjekta u polje objekta. Njihova nemogućnost spajanja stvara ponor koji se lirski sublimira. Nekorektno i površno bilo bi kazati da Antonio Karlović piše ljubavnu liriku iz potrebe prevladavanja stvarnog iskustva, već da se oblikovanje njegova subjekta u naplavinama emotivnog mora zapravo zbiva u tim relacijama kao što i sam objekt često potiče autoanalitičku seansu. Izdvojio bih po svom sudu estetski i poetički najuspješnije pjesme. To su: Što da se radi s rukama, Čaša, Veljača. Refleksivno predmetno polje ističe se autoanalitičkim perivojima koji se zbivaju kroz prvo lice jednine (Nepospremljen krevet) ili objektiviranje subjekta (Snijeg, Vlakovi). Uslijed samorefleksije Karlović se okreće nekom općepoznatom motivu (ne općem mjestu) koji oblikuje na eteričan, prohodan i svjež način zadržavajući svijest o općeljudskom snatrenju. Ispovjedno i diskurzivno lirsko iskustvo skupljaju se kao mladi med u nebeskim košnicama i pokazuje izvjesne sličnosti u inspiracijskim i literarnim impulsima. Osnovna je sličnost jasan jastveni govor (o sebi ili objektu), druga leksička reduktivnost, a treća transparentnost posredovanja unutarnjeg subjektova svijeta. Navedene se karakteristike izvijaju preko prošivnog boda vlastitosti koja se očituje patosom kao dominantnom strategijom lirske rekonstrukcije subjekta i svijeta. Danas bi takvu karakteristiku kritičari suvremenijih shvaćanja odbacili kao zastarjelu zalihost, no ja mislim da se u njoj upravo krije snaga prvotnog govora i to pogotovo kad je riječ o mladom pjesniku. Predmnijevati je da će Antonio Karlović u budućnosti sazdati jednu posve britku, autonomnu ispovjednu poetiku koja će pronaći svoje mjesto i svoj pečat u horizontu najmlađeg hrvatskog pjesništva.

Tin Lemac