MISLI POD ZVIJEZDAMA Stjepan Crnić

Poezija

MISLI POD ZVIJEZDAMA

Stjepan Crnić

Poezija

Urednica: Zorka Jekić

Lektor: Ivan Cesarec

Pogovor: Dr. Dragana V. Todoreskov

Priprema za tisak: Biakova d. o. o.

Uvez: Meki

Broj stranica: 104 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-36-1

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

MISLI POD ZVIJEZDAMA Stjepan Crnić

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 104 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-36-1

€13.24

BESKRAJNA TRAKA SNOVA

Stjepan Crnić, Misli pod zvijezdama

Kada bi se rezime poetskoga uratka Stjepana Crnića Misli pod zvijezdama morao podvesti pod nekoliko ključnih značajki, ja bih kao reprezentativne odabrala riječi: san, zbilja, misao, zvijezde, ljubav, sjene. Razlog tomu nije samo njihova učestalost nego i mnoštvo kombinacija i suodnosa među njima koji tvore najrazličitije poetske slike, a vezuju se uz različite kontekste: djetinjstvo, mladost, svakodnevicu, promišljanje poezije, memento mori…

U izvjesnom smislu mogli bismo reći da autor rabi neke od najfrekventnijih motiva u poeziji, ali ih uobličuje na sebi svojstven, tih i nenametljiv način, uz brižljiv odabir stilskih figura i probrane rime.  Već naslovi triju ciklusa u zbirci (Misli svakodnevne zbiljnosti, Misli ljubavnih maštanja i Misli ljubavne zbiljnosti) sugeriraju da lirsko ja Stjepana Crnića registrira izvjestan nesklad između mašte i zbilje, svakodnevice i snova, ali i da ga nastoji, kako na ljubavnom, tako i na osobnom planu, premašiti.

Prvom pjesmom u zbirci, Dječak u velikim djedovim čizmama, autor naznačuje kontrastnu atmosferu: slika dječaka dozvana iz prošlosti (ili zaborava, kako se u pjesmi također veli), rezultatom je samoće koja „kaplje naokolo“. U ovoj se pjesmi autor iz prvoga lica kojim započinje pjesmu prebacuje u treće lice onoga momenta kada se prepozna u dječaku. Ako dakle vremenska distanca uvjetuje govor o dječaku kao o drugome, ugodna emocija što ju izaziva sjećanje svjedokom je projektiranja vlastitosti u to drugo, doživljeno kao milo, bezazleno, zaštićeno i povlašteno ne(sa)znanjem o nedaćama života. U ciklusu Misli svakodnevne zbiljnosti, obilježenom čestim reminiscencijama, recidivima prošlosti, susrest ćemo se i s pjesmom Sjena moje majke, koja također evocira dragu figuru, gotovo inspiraciju pjesniku: „Najljepše priče nastaju/ i najljepše pišu se bajke/ kada moja sjena korača/ uz sjenu moje majke.“

Sjene kao manifestacije dvostrukoga, usporednoga postojanja subjekta (i ne samo njega) imaju najmanje dvojako značenje: one su put od zbilje k višemu obliku saznanja i nedokučivim svjetovima s jedne strane, ali isto tako može ih se tumačiti kao zaštitničke entitete: tamo gdje su bića nemoćna da se brinu o sebi (u zoni sna ili nesvjesnoga, u svijetu nedovoljne zrelosti), one (sjene) se javljaju poput mitoloških predaka zaduženih da čuvaju dom: „Skrivaju se u mraku/i šapatom tihim pričaju priče/ – prolaznike plaše,/ a djeci pričaju uspavanke.“ U pjesmi Opomena jedini zalog života na zemlji upravo su sjene, no one su i veza između života i smrti. Upravo ovu pretvorbenu moć koju posjeduju sjene (koje redovito odražavaju oblik od kojega nastaju) susrest ćemo i u kratkoj, no učinkovitoj pjesmi Vječnost. Ni mene više nema naslov je pjesme u kojoj je riječni tok onaj garant prolaznosti, neumoljivosti vremena, ali i neprestanog protjecanja što potire konačnost.

Moglo bi se naprečac zaključiti da se refleksija prvoga ciklusa zbirke Misli pod zvijezdama odveć okreće motivima prolaznosti. No, usporedno s pjesmama u kojima je lirsko ja duboko uronjeno u „beskrajnu traku“, što se u istoimenoj pjesmi doima kao summa summarum ljudskoga putovanja zvanog život, čitamo stihove što prirodu i njene ljepote izdašno i promptno slave (Proljeće, Buđenje, Krasota, Jesen, Zagrljaj…). U Pjesmama života čak se javljaju elementi anakreontske poezije, očitovani ponajprije u posljednjim stihovima: „I pjevam s pticama, morem i vjetrom,/ pjevam – s orkestrom života! “ U nekim se pjesmama čitateljstvo traži među mlađom populacijom, čemu svjedoči npr. Ljeto: Svaki dan kiša pada/ a ljeto je stiglo./ Čudna mi čuda, reći će netko/Što se dogodilo to?“ U pjesmi Jesen ovo godišnje doba nastoji se usporediti s bajkom, što ne čudi nekoga tko je čitao prozu Stjepana Crnića: u njoj je fantastika, bajkovita atmosfera nerijetko stjecište opisanih događaja.

U naredna dva ciklusa u središte pozornosti dolazi ljubav: ona sanjana, na mnogo načina povezana sa žanrom bajke, i ona istrgnuta iz konteksta zbilje, u kojoj se umjesto harmonije, idilične predstave dvoje zaljubljenih pjeva o rastanku, tuzi, rezignaciji. Poput Đulića i Đulića Uvelaka J. J. Zmaja, ciklusi Misli ljubavnih maštanja i Misli ljubavne zbiljnosti donose zanos i otrežnjenje, slatkoću prvotnih dojmova i gorki okus proživljena iskustva nakon rastanka. Konflikt između maštanja koja se usmjeravaju k voljenoj ženi i zbilje koja ne ide u korist ljubavi unosi elemente dramatičnosti u poeziju Stjepana Crnića. Od pjesme U snovima, kojom otpočinje drugi ciklus, pa sve do Točke, koja (simbolički i bukvalno) zatvara zbirku, prijeđeni put protagonista pjesničke knjige počinje u once upon a time miljeu, a završava u melankoličnome štimungu mirenja s odsustvom drage, zastajkujući u nevjerici komparacije. Hiperbola, poredbene figure i posebice stilska izričajna sredstva ponavljanja bit će autorovim saveznikom u mapiranju prostora između maštanja i onoga stanja koje lirsko ja doživljava kao sumornu (i sumarnu) realnost.

Tako recimo, u pjesmi Naše zvijezde svaki pokušaj prebacivanja u predjele u kojima se ljubav doima korespondentnom s nebeskim znamenjima završava negacijom: „Tražio sam ih/ ali našao ih nisam/ jer vjerovah da su zvijezde zagrljene kao i  mi/ a takvih nije bilo.“ Tek u posljednjem stihu postaje jasno da se ljubav pretpostavlja astronomskim tijelima kao jača sila. I nisu samo zvijezde i druge nebeske figure podčinjene glasu ljubavi – to su i prirodni fenomeni, te meteorološke pojave koje, baš kao u poeziji romantičara, imaju pratiti silinu osjećaja lirskoga bića i njegovu nepokolebljivu vjeru u ljubav kao najviši princip bivstvovanja. U pjesmi Nećeš mi vjerovati čitamo: „Nećeš mi vjerovati ako ti kažem/ da su rumene zore samo odsjaj tvoga lica,/ da je ovo proljeće došlo samo zbog tebe…“ Katkad tek dekorom (kao u pjesmi Večer, ljubav i mi), prirodne i nebeske pojave su ipak češće antropomorfizirane kako bi iskazale solidarnost i sudjelovale u unutarnjem svijetu ljubavnika (pjesme Samo za nju, Zvijezde i mjesec, Zar uzalud je poći zvijezdama u susret? itd.). No, kako zadržavaju neka od ranijih svojstava, ove figure, ponajprije hiperbolizacija, ukazuju na bezvremenost ljubavi, koja, poput bajke, ne robuje vremensko-prostornim realnostima. Ona ne ovisi o nazočnosti voljenoga bića, dapače: iz nje se može izaći nakratko, može ju se trajno napustiti (kao u pjesmama Hoće li ti biti žao?, Naša ljubav je tu, Moja plavuša putuje dalje…), ali se potencijal izmaštanoga ne može ukinuti realnošću. Čak i kada je ljubavna zbiljnost, kako ju autor naziva, odnijela prevagu nad maštanjem, riječ je samo o pitanju ishoda: maštanja ostaju, jer ona su alternativom „posljednjoj riječi“, odsustvu, osami.

Vratimo se prvomu ciklusu i pjesmi San. Onirička vizija o kojoj se pjeva u prvom dijelu pjesme usmjerena je ka utopijskom ustrojstvu svijeta, ka takvom društvenom sustavu u kojem „ljudi/ raznobojnih lica/ hodaju smjelo, zagrljeni,/ u istom kaputu…“ Nakon slika harmonije i mira, slijedi kontrast: „Probudio sam se rano./ Na radiju vijesti o ratu.“ Pjesma završava željom da se san vrati, točnije, lirski subjekt nastoji se što duže održati u stanju fantazije kao oponirajuće teškoj zbilji. Iako je rat nazočan tek posredstvom vijesti, njegova je neminovnost snažno djelovala na stanje probuđenoga sanjara, te se već spomenuta beskrajna traka snova doima zaista kao jedino spasonosno rješenje. Dakle, usprkos mislima koje su ponekad usmjerene k svakodnevici, mašta je ono željeno mjesto pod zvijezdama u kojemu se fragilno i nježno pjesničko biće osjeća zaštićenim i povlaštenim poput djeteta. Upravo u jednostavnim, suptilnim putovanjima k mjestima iz prošlosti, k prostorima imaginacije, sjećanja i snova, u kojima ono što je nekada bilo i dalje postoji, a bez suvišnih introspektivnih digresija i zbunjujućih refleksija kojima često robuje suvremena poezija, leže ljepota i ljupkost Cnićeva poetskoga izričaja.

Dr. Dragana V. Todoreskov, književna kritičarka   

RUŽE MAJCI DAROVANE Marija Lučić

poezija

RUŽE MAJCI DAROVANE

Marija Lučić

Poezija

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Osvrt o pjesmama: Ivan Bekavac Basić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

https://nediljkobbasic.com/

Fotografija na naslovnoj korici: Marija Lučić

Fotografija na četvrtoj korici: Ivo Lučić, selo Ravno, BiH

Naslovnu i IV. koricu izradio: Božidar Bekavac Basić

Fotografije u knjizi preuzete iz obiteljskog albuma

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-38-5

Maloprodajna cijena: 75,60 kn (10,00 €)

RUŽE MAJCI DAROVANE Marija Lučić

Poezija Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: A5

€10.03

POGOVOR

Ove su pjesme živjele u mome srcu kao upisane slike moga djetinjstva i života jednog krajolika. One su prave male oaze života koje su sa mnom suživjele. Bilo je potrebno sjesti i prisjetiti se, oživjeti ih i zapisati. Platon govori o prožimanju duha kroz sjećanje kao o bitnom određenju ljudske duše. Moglo bi se reći: sjećati se, dakle biti.

Zbog stila prepričavanja živih slika, ove su se pjesme zatekle između proze i pjesme ili su istovremeno i pjesma i proza. Moglo bi se reći da je to još i zbog toga što je ondašnji narod živio pjesnički i u vjeri otaca. Očima vjere gledao je na život i imao čvrsto zajedništvo saliveno ljubavlju. Ali nije bio svjestan toga, nego se magnetizmom življenja i opstanka privlačio u nadi, vjeri i ljubavi. Slikovito rečeno, duša naroda bila je cvjetna livada, mirisava i puna radosti. Stoga je svaki pojedinac bio originalnog karaktera i pristupa životu, kao i sav kraj. Platonovski rečeno, pjesme su odrazi duše jednoga kraja, moga zavičaja. Duša se uvijek sjeća gdje je nastala, kako je postajala i stoga zna što hoće.

Ovdje je pjesma u vidu majke i pjesma za majku. Majka je naša roditeljka, zbog toga je ona uvijek prva do nas. Ona je ujedno pitanje svih nas. Ona je “naš najbliži bližnji”, kako kaže jedan moj prijatelj. Tako je domovina majka, i zemlja je majka zemlja, i majka je Crkva.

Najprije je iznenada i neočekivano nastala pjesma Mama. Proizašla je iz naših obiteljskih zajedničkih priča i prepričavanja. Nakon što ju je pročitao, Ivan Bekavac Basić, osjetljiv za baštinu i domaću poetičku proizvodnju, potaknuo me da nastavim “prepričavati”, što sam i učinila.

Svi koji su čitali pjesme imali su veoma slično iskustvo, odnosno doživljaj, pa i oni koji nisu izravno pripadali ovom zavičaju, ali su im se življenja krajolika preklapala. Osim što će Zbirka moći zaživjeti vedrinu u dušama čitatelja, ona će ukazati na jedan zavičaj koji stoji neobjašnjivo skriven u srcu Europe. Protiveći se takvoj skrivenosti, i sama sam ga htjela otkriti u pjesmama koje imaju posve realističnu narav.

Meni je dugo smetala ta nedaća života – na silu se iseliti i sve svoje napustiti i ostaviti, tako da ni sam više ne vidiš svoju pravu bit i narav. Otada uvijek nastupa neka prilagodba i više nigdje ne pripadaš po zavičaju i običaju, nego po snazi djelovanja. Sve svoje nosiš i polažeš u nove mješine, iako nitko više ne govori tvojim jezikom, osim onih rođenih. A svima njima, posebno mami, veliko hvala na svemu darovanom, kao i na ovim pjesmama i ovoj Zbirci.

M. L.


DJETINJSTVO U PJESMI

I.

Pred nama je jedna osobita zbirka pjesama. Napisana je povodom devedesetog rođendana gospođe Julke Lučić (1932.). Pjesme je napisala njezina kći Marija (1966.) kao dar majci za rođendan, ali kao sjećanje na dane djetinjstva. Zbirka je naslovljena Ruže majci darovane. Donosi sjećanja na djetinjstvo na selu i gradu od prije kojih pola stoljeća. Već je često rabljena izreka da smo odande gdje smo ugledali ovaj svijet i proveli prve godine svojega života. U ovom slučaju to su selo Ravno u Bosni i Hercegovini i Dubrovnik u Hrvatskoj. Tu je pjesnikinja doživjela ono intenzivno što čovjeka prati kroz život. To su roditelji i braća i sestre, bake i djedovi, te stričevi, tetke i najbliža ostala rodbina. Potom slijede djeca – prijateljice i prijatelji iz najbližeg susjedstva, te društveni radnici u toj sredini: svećenik, policajac, trgovac, učitelj, i ostali radnici: bilo ratari, bilo zanatlije. Prva iskustva u susretu sa starijima i posebno igre s vršnjacima ispunjavaju čitav svijet tih ranih godina. Također to je i drugovanje s domaćim životinjama, ali i susret s ne poželjnim zvijerima i gmazovima, posebno sa zmijama. No, i cvijeće, posebno ruže i kalene (sunovrati) zaokupljaju djetinji osjet mirisa i užitak u ljepoti jarkih boja. Imati snage o tome progovorit s ljubavlju i radosnim sjećanjima, veseli svakoga odraslog čovjeka jer ga ti trenutci vraćaju u djetinjstvo.

Naprijed nekoliko iznesenih tema u stihu je obradila pjesnikinja Marija Lučić. Njezin životni put od seoske djevojčice do učenice u Dubrovniku, potom gimnazijalke u klasičnim odjeljenjima, pa studij filozofije i klasične filologije – grčkog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te potom postdiplomski studij u Njemačkoj iz područja režije, rad na HRT-u i priprema znanstvenog rada o kinematografiji u oslonu na Platona predstavlja nam donekle interese autorice, ali i upućuje na pristup pisanju i u ovoj zbirci pjesama.

Dakle, obrazovanje je utjecalo na gradnju stiha, koji je u ovoj zbirci slobodni stih, ali prepoznajemo u sintagmatskim cjelinama i narodni deseterac i osmerac, zatim osjećamo ritam antičkih stihova, bilo heksametara i pentametara, bilo ostalih metara koje su koristili grčki pjesnici a autorica ih je upoznala na studiju.

Treba naglasiti da autorica ne preže ni od zavičajnoga govora, pa ćemo u pjesmama pronaći puno riječi koje se koriste u njezinu zavičajnom govoru sela Ravno na lijevoj strani rijeke Neretve kao i bliskog zaleđa grada Dubrovnika u kojemu nastavlja živjeti negdje od desete godine života pa do završetka gimnazije. Upotreba zavičajnog govora nametnula je autorici obvezu izrade rječnika manje poznatih riječi.

S druge strane u pojedinim pjesmama osjećamo ritam naših dječjih brojalica, da bi autorica odmah u sljedećoj pjesmi prešla na stihove s potpuno drugačijim ritmom.

Kako bismo sve to naprijed navedeno potvrdili na pjesmama koje nalazimo u zbirci, pokazat ćemo na nekoliko primjera. Posebno zbirku određuje upotreba glagolskih vremena i načina čime autorica postiže živost u obradi tema koje se pojavljuju u pjesmama. Tako je u pjesmama puno aorista (bih, bi, bismo, odlučih, ostadoh, ubrasmo, mogoh, zabolje, prenu, ispustih, ulovi, smrska, skoči, poče, dopaše = dopadoše), imperfekata (bijah, bijaše, bijahu, željah, nagovaraše, znaše, držah), historijskih prezenta (pade, poznade), imperativa (dadni, radi, spremaj, sijevaj,) i kondicionala (kad bi pao mrak, uvijek bi … pretrčao). Sve to pjesme čini živima, žustrima i napetima. Također nailazimo na zavičajne oblike prezenta svršenog glagola početi: počme umjesto počne, npr. Počme striko brati cvijeće u pjesmi Miris kalena kao i aorist glagola dopasti: dopaše umjesto dopadoše, npr. u pjesmi Snovi: Kad osinja iz odrine / na nju pade / dopaše je svekolike jade! Susrest ćemo i oblik imperfekta koštade umjesto koštaše od glagola kȍštati, npr. Nesporazum me taj / koštade bombona…

II.

Ova rukovet od sedamnaest pjesama skupljena u jedan lijepi svežanj naslova gdje se govori o cvijeću (Miris kalena) i domaćim životinjama (Ovca Bela), o dječjim igrama, (Igra parcela, Bunker i grdosija), o roditeljima i roditeljskoj ljubavi (Mama, Rođendanska ruža, Zagrljaj, Roditelji), o babi Mari (Snovi), o odraslima u svojoj sredini (Selo veselo, Televizija, Čitaonica, Sjećanje na djetinjstvo, Traktorist Milenko, Škola, Učitelj, Misa) plijeni svojom jednostavnošću, iskrenošću, ali i velikom količinom podataka i tema da se čitatelj zapita: zar u toliko malo riječi toliko obrađenih tema s više gledišta. Naprosto rečeno u ovoj maloj zbirci sažet je život s puno obrata, osjećaja i sjećanja.

III.

Sama autorica u Rječniku manje poznatih riječi osjetila je potrebu da protumači značenje glagola sijevati u prenesenom značenju pa kaže „sijevaj ‘vamo, sijevaj tamo mahnitaj, skači bez mjere, ne znaš na koju bi stranu“. Ja bih iz konteksta dodao da ovdje „sijevaj“ znači „trči ‘vamo, trči tamo“ jer posao majke je u kući i obitelji takav da nema kad odmoriti i mora raditi sad jedno, a sad drugo, što i autorica pojašnjava drugim stihom: „pravo kolo – život zvano“ (Mama).

Inače u pjesmama Mama, Roditelji, Misa autorica donosi svu dinamiku obiteljskog života i to iz perspektive djeteta, koje uči način života i ponašanja tradicionalne obitelji. Majka je ono biće u kojemu dijete prepoznaje i ljepotu i draž osobe (Moja mama ima oči boje meda / (…) sve je ljekovito, bajkovito / (…) kao samo nebo,) ona je koja savladava sve prepreke (Sve preskače ona: brda, dole, / vruća pije hladne vode. / (…) sve radosno i veselo radi / lojanicu spremaj / da preživiš dan bez gladi).

Ona brine i o odgoju izvan kuće kad djecu šalje na nedjeljnu i blagdansku misu. Tada je zahtjevna i neumoljiva (Najprije bi mama grmjela, / dok zvoni prva. / „Ustaj, diži se, treća zvoni! / Svi su odavno na misu pošli!“) (Misa). Ono što je djeci na selu svakodnevnica ne mora biti djeci u gradu, pa bih u nekoliko riječi rekao da na seoskim župama prije sv. Mise u nedjelju i blagdane veliko zvono sa zvonika poziva vjernike na misu i triput zvoni da se vjernici orijentiraju kad poći i na vrijeme k misi doći.

Kao što je ustajanje dio svakodnevnih obveza, tako je i polazak na spavanje. Roditelji su tu bili odrješiti i kratki – Mama i tata su imali shemu / za kraj dana: /„prekrsti se i spavaj!“ // (…) Da l’ u selu ili Gradu, / uvijek isto … (Roditelji).

Teška su iskustva kad se ne podudaraju roditeljska i dječja gledanja o čemu će autorica progovoriti u pjesmi Zagrljaj. Pjesmu treba pročitati cijelu, a ovdje ću samo naznačiti bol koju dijete doživi od roditelja (ovdje oca) koji traži od djeteta način ponašanja koji do tada nije upoznala pa u pjesmi kaže: … Ne sjećam se / da je ikad takav bio… / On bijaše blaga blagost, / zato smetalo je / još i više. (…) Još bi gore, / zamjerih se tati / koji me iz zagrljaja vrati. (Zagrljaj).

Bake su pak nešto drugo: Ako si s babom Marom / na konak pošo, / izbrojio bi Anđelu čuvaru / molitvicu kao pjesmu, / i gledao kroz prozore / visoko gore, / kako se zvijezde gnijezde / i hoće li sutra biti vedro / ili kišno. / Kod babe Mare / to je uvijek bilo isto. (Roditelji) Posebno je emotivna poduža pjesma Snovi o babi Mari koja je bila samo jedna i nisu imali „nijednog đeda“, život babe mare bijaše težak, a ipak je uz sve nedaće „bila duha vedra“. Babin pristup djeci bio je opušteniji, a što joj se nije kod djece sviđalo nastojala je promijeniti nagovaranjem, a ako i to nije išlo, onda je davala primjere što se dogodilo ili se može dogoditi ako se postupi po dječjem nagovoru, pa čitamo:

Izmišljala ona priče svake, / ovakve i onakve, / samo da se / u svoj krevet vrati. // Bijaše to pobuna prava. Ne znade se tada / ko bi dijete, a ko baba. (…) // Na trenutak iznevjeri ona / moje želje, / moje nade / i moje ideje. Stoga pjesnikinja zaključuje: Kad odrasli s djecom / požele sanjati, / oni trebaju znati / da snovi neće nikada prestati… Slijedi pjesma života sa strikom Ivanom (Miris kalena), prijateljstvo s ovcom Belom (Ovca Bela), igre s vršnjacima (Igra parcela, Bunker i grdosija, Televizija), dobrohotnom Milenku iz drugog sela (Traktorist Milenko), život u prvim razredima osnovne škole (Škola), ponašanje na ulici i u društvenim prostorijama (Čitaonica), život na ulici i prilagođavanje ponašanja prema ljudima (Selo veselo, Sjećanje na djetinjstvo). Posebno lijepa iskustva u osnovnoj školi kad je došla u Dubrovnik, a to joj je priuštio suosjećajan učitelj Antun Ogresta (Učitelj). Pjesmu treba pročitati cijelu, a ja ću izdvojiti, ne najljepše stihove, već one kojima mogu pokazati što učenik cijeni kod učitelja: I sve što sam najprije zavoljela / zagledana u Grad, / otkrio mi je moj učitelj Antun Ogresta, / koji je isto kao i ja došao sa sela. // On nije gledao na razlike / pokrajina ni imena…, / tražio je život iznutra / skrojen od uzdarja i darova. // Za mene je to velika uspomena / i prava škola, / moj učitelj Antun Ogresta / iz Dola.

I na kraju završimo pjesmom Rođendanska ruža: Rođendanska ruža / na stolu / miriše za tebe, / mama. // Uz nju pregršt lijekova / i broj devedeset, / Marojev rekvizit za ukras, / i svijeća da puhneš. (…) // Zdrava da budeš.

Ivan Bekavac Basić

SVJETOVE NADILAZIMO Zlata Cundeković

Poezija

SVJETOVE NADILAZIMO

Zlata Cundeković

Poezija

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor: Luko Paljetak

Lektorica: Marija Ivanović

Likovna grafika na koricama: Ena Bajuk, Fragmentacija

Priloge likovnih grafičara odabrala: Nevenka Arbanas

Likovni umjetnik i oblikovanje: Zlata Cundeković

Grafičko oblikovanje: Velimir Biškupić

Knjiga je tiskana uz novčanu pomoć Zagrebačke županije

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 224 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-30-9

Maloprodajna cijena: 168,00 kn (23,00 €)

SVJETOVE NADILAZIMO Zlata Cundeković

Poezija Uvez: Tvrdi Broj stranica: 224 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-30-9

€22.30

KNJIGA NAPUTAKA

Knjiga pjesama Svjetove nadilazimo Zlate Cundeković sastoji se od petnaest ciklusa (Vrijeme vedrine, Preljubnička jeka, Daljina blizina mi, Nepovodljivi, Lude godine, Za radost, Novi hajduci, Zajedničke živosti, Određene osobnosti, Pjesma u pjesmi, Čuvajmo planet, Plodni svijet, Prirodno se dogodi, Zasebne i zasebni, Odavde do negdje). Unatoč prividnoj heterogenosti koju sugeriraju naslovi ciklusa, lako je uočiti da je to svojevrsna poetika svita stiha u kojoj se smjenjuju lirični i dramatični stavci, oni sporog i oni ubrzanog ritma s afektivno punktiranim dionicama.

Uvodnom ciklusu knjige (Vrijeme vedrine) dominira neka mocartovska vedrina koja međutim „vrije“, da se u sljedećim stavcima ljubavna tema, bez bijega od tjelesnosti, počne isprepletati s onom društvenom za koju je autorica također vrlo zainteresirana, a sve je to protkano pastoralno-ekološkim prizvukom. Svaki ciklus u knjizi najavljen je grafikom drugog umjetnika koja je u simboličkom odnosu sa sadržajem pjesama koje slijede.

Zbirka završava ciklusom „Odavde do negdje“, onostranim, transcendentalnim prostorom, nekim, jezikom glazbe govoreći, h-molom, s pozicijom lirskog subjekta koji je i „iznad“ i „ispod“, s konstatacijom da „bili smo tu negdje // brodili i odbrodili“ (Plovimo kroz vrijeme), da smo „prolazni planet“. I opet se sve vraća onoj ishodnoj Riječi koja, kako piše Ivan, bijaše u početku i koja nikad neće proći.

Zlata Cundeković ni u ovoj knjizi, kao ni u onim prethodnima, ne ustručava se izricati izravne, čak i propedeutičke poruke i pojedincima i društvu kao cjelini, nizati naputke za život, kojih se i sama pridržava, koje poštuje: „potraži prirodu / grickaj slad / ispruži se po potrebnoj mjeri / za jasan sadržaj…“ (Potraži prirodu) ; „podijelimo srca / ne ostavljajmo ih u sjeni (Imenom) ; „za slavlje i za zdravlje darujte si / pomiješani napitak dobrote“ (U mislima). K tom poručuje: „znate li da vas želim / tu protočnost samosvojnih zvukova / podijelite sa mnom“ (Vedrina); „nismo sami na zemlji / iz dobivenog dara / služno i nezaslužno / uzimamo kisik iz prirode / dajmo taj djelić / dohvatljivog dara / i drugima / u prkos vremenu“ (U prkos). Nju kisik „draška“ (Draškanje kisikom), kao i ljubav: „srknuli smo slast / i srknuli smo u slast / ponovno srknuli slast / lebdjeli u sigurnoj zoni / markirali osjećaje / zarolali ljubav / napunjeni“ (Slast). Međutim, pjesnikinji je jasno i to da „proizvod je ljubavi / njen / loptasti trbuščić“ (Kratke ljubavne, 2), da „ljubav započinje s radosnicama / suzicama / ljubav završava sa žalosnicama / nemir je ruševni iznutra“ (Kratke ljubavne, 4). Ljubav često potroši ironija a ona ne bježi od ironije, dapače, njome se brani onda kada sve postane samo „sjećanje na želju“, samo spoznaja da „zakasnili smo oboje / odcvale nam godine / za zajedničku želju“ (Želja). Bez obzira na to ona piše : „čekam te / da zapalimo / svoje ognjište / razodijevajući se / uz plamenje“ (Ognjište). A „ostale su otvorene usne / i u vlažnosti se presijavaju / strujanja dopiru u grudi / uzdah između vjernosti i mirisa / zanoći“ (Spojile se nježnosti). I otvoreno pita: „osjetiš li i ti isto slobodni ljubavniče / dok me zasipaš vjetrom snova“. Taj slobodni ljubavnik je „oceanski div, plavetni kit“, njemu poručuje : „imat ćeš me“ (Plavetni kit).

Pjesnikinja zna da je oksimoronski „daljina u blizini“ i zato piše; „ja sam ti daljina u blizini“ (Daljina u blizini), otkriva njemu slobodnom slobodno svoju želju: „hoću da mi / pod uho / ljupko i nježno fućkaš / kao što uspavani kolibrić hrče / želim da u sunčevom krugu / smirimo frekvencije / i funkcioniramo / kao filharmonijski orkestar“. Ironija i rječnik „neprikladan“ za uobičajenu ljubavnu liriku spašavaju je od sladunjavosti od koje, kad god joj to treba, bježi.

Svoj autoportret pak donosi u pjesmi „Tu sam gdje sam“: „Građanka sam triju naroda/ po rođenju Hrvatica / pridodali mi jugoslavenstvo i europejstvo/ a ja volim pučku hranu / iz mješovitog jelovnika / svakog naroda / tu sam gdje sam / ja sam ja“. U ime svog snažnog osjećaja samosvojnosti ona se ne ustručava oštrim nimalo pjesničkim, ponekad čak i „plakatnim“ jezikom šibati mnoge pojave i pojavnosti u našem sadašnjem društvu i dalje nižući svoje naputke koje možemo nazvati njenim savjetima za dobro i čestito življenje, „za vibracije ljepote“.

U ciklusu „Novi hajduci“ obara se zato na „žgadijance“, „dvostruke“, „prepredenjake“, „novokomponirane dvoglavce“, „čarobnjake nereda“, na sve one koje naziva „svijet vukova“, s opomenom da „svi će imati dva puta jedan u zemlji“. Ona živi za ideale „da budem svoj“, želi „održati unutrašnju čistoću“ (Glave mi), otvoreno prosvjednički govori protiv onih koji „sami sebe za nova uzvišenja cijepiše / i snebivaju se da mladosti nema / a u duh ugradili si bez karaktera / meni daj njima ne daj“ (Hajduci). To je njen slobodni krik, uzvik: „želim čuti govorenje istine / za trajanje stvarnog života“. Nastoji govoriti tu / takvu istinu čak po cijenu da njezin stih me bude nimalo poetičan, kakav je u cijelom tom ciklusu. Stoga, u slijedećem, pjesnikinja se okreće zajedničkim vrijednostima kao što su: Sunce, ruže, otok, rijeka, vrt lopoč. Sve takve misle ujedinjuje u ekološki intonirani ciklus „Čuvajmo planet“, imajući na umu globalni plan. Na mikro-društvenom pak u fokus stavlja obiteljski život, s naglaskom na loše strane muško-ženskih odnosa. U takvim društveno zauzetim dijelovima knjige, Zlata Cundeković pretvara se u gorljivu aktivisticu, ne skanjiva se ponoviti stari znani uzvik „Proleteri svih zemalja / ujedinite se“ (Krik). Ipak, u osnovi, ona je mekana, lirska pjesnikinja kojoj je stalo do ljepote i sklada svijeta, koja svom čitatelju poručuje: „Izljubi sunce / ono ti je i poslanica i zavjet“ (Izljubi sunce). Poezijom ona iskreno želi mijenjati svijet. Svima koji rade za dobrobit svijeta ona poručuje: „u duši će vam biti proljeće i daleko ćete božje sjati“ (Treba trajati).

Knjiga Zlate Cundeković knjiga je naputaka, knjiga s porukom: Svjetove nadilazimo. Učinimo tako.

Luko Paljetak


Od Plavog vjesnika do art-knjige

Bilješka o autorici

Pjesnikinja Zlata Cundeković rođena 1950. godine u Donjoj Lomnici pokraj Velike Gorice u svom se radnom vijeku, više od četrdeset pet godina, bavila kulturom. Od 1976. zaposlena je u USIZ-u kulture Grada Zagreba na radnom mjestu tajnice SIZ-a kulture u Općini Velika Gorica. Bila je ravnateljicom Međunarodnog centra za usluge u kulturi Zagreb, a potom se u Zagrebačkom kazalištu lutaka do umirovljenja bavila promidžbom i marketingom.

U institucije kulture nije stigla slučajno. Autohtoni umjetnički talenti, literarni i likovni te zanimanje za tradicijsku kulturu, usmjerili su njen profesionalni interes. Pokretala je i podržavala brojne institucionalne i pojedinačne kulturne programe, promovirala dramsko, književno, glazbeno i likovno stvaralaštvo, kako profesionalno tako i amatersko. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća potaknula je, programski i prostorno osmislila nekoliko novih građevinskih objekata (od izgradnje i opreme do stavljanja u funkciju) koji su novoizgrađenim dijelovima Velike Gorice, a zatim i Novog Zagreba dali snažni biljeg urbanog identiteta. Društveno-kulturni dom (s dvoranom, izložbenim prostorom i knjižnicom) u novom velikogoričkom naselju Galženica, Dom kulture Galženica, otvoren je 1980., zgrada Folklornog ansambla „Turopolje“ u Velikoj Gorici useljena je 1985., a Kulturni centar Travno u Zagrebu djeluje od 1995. godine.

Zlata Cundeković je davno svoj doživljaj svijeta i života počela izražavati stihovima i likovnim tehnikama, uglavnom akvarelom i crtežom. Umjetnost riječi, poglavito lirska poezija veći je i značajniji segment njenog umjetničkog izražavanja. Prvi se put široj javnosti predstavila pjesmom Začarana jabuka 1972. u Plavom vjesniku, tadašnjem vrlo popularnom listu za mladež. U zbornik Mladi hrvatski pjesnici 72. uvrštena je njena pjesma Prijatelj napisana kajkavskim narječjem, a u časopis Kaj 1974. pjesma Počinek također na zavičajnom narječju. U Kaju su, u funkciji vinjeta, i tri njena crteža.

Nakon ovih početaka pjesme Zlate Cundeković objavljivane su na stranicama mnogih tiskanih glasila (Oku, Republici, Zadarskoj reviji, Karlovačkom tjedniku i Osvitu, Velikogoričkom listu, Večernjem listu, Modroj lasti, Hrvatskom slovu, Luči, Ljetopisu Grada Velike Gorice…), u radijskim i televizijskim programima, na brojnim poetskim susretima. Stihovi su joj uvršteni u desetak zajedničkih pjesničkih zbirki među kojima je i zbirka Poemaro (izbor stihova iz prvih knjiga šest autora koje je Nikola Rašić preveo na esperanto) te u Turopoljskoj čitanki priređivača Ive Pranjkovića.

Prva njena zbirka pjesama Sjećanje crvene jabuke objelodanjena je u Biblioteci „Albatros“ u Velikoj Gorici 1980. godine, zbirka pjesama Nezačepljeno uho tiskana je 1985. u Osijeku, a te iste godine pjesnikinja je s akademskim slikarom Ivicom Šiškom napravila grafičko-pjesničku mapu Zapisi iz Turopolja (tehnika suhe igle). Zbirka pjesama Uskrisi ime izlazi 1996. godine (Mozaik knjiga). Lijepo izdanje zbirke pjesama Nova tkanja pojavilo se 2003., ponovno u velikogoričkoj Biblioteci „Albatros“. Nekoliko godina (2008. – 2013.) nastaje u suradnji s akademskim umjetnikom Jurom Kokezom grafičko-poetska mapa Modrine, Tajni život Zemlje. Bibliofilsko izdanje, art-knjigu Pomaknuti senzori, s akademskom umjetnicom Nevenkom Arbanas objavila je 2015. godine. Autorica je četiri likovno-poetske razglednice koje su ilustrirali poznati hrvatski likovni umjetnici Ivica Šiško, Zvonimir Lončarić i Dubravka Babić.

O njenom pjesničkom stvaralaštvu pisali su: Tomislav Ladan, Anđelko Novaković, Branko Maleš, Božidar Prosenjak, Boro Pavlović, Josip Palada, Ksenija Marković, Diana Burazer, Sead Begović, Hrvojka Mihanović Salopek, Gvido Quien, Marija Samardžija, Mirjana Jurišić, Božica Zovko…

Svoja slikarska ostvarenja izlagala je na više skupnih likovnih izložbi. Samostalnu izložbu akvarela pod nazivom U očima Turopolje imala je 1981. u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici. Priredila je i nekoliko izložbi fotografija koje je snimila na svojim putovanjima. Dizajnirala je mnogobrojne pozivnice za razne kulturno-umjetničke programe. O njenim slikarskim uradcima pisali su Josip Depolo, Radovan Vuković, Željko Sabol…

Potaknula je osnivanje Biblioteke „Albatros“ (1980.) s ciljem objavljivanja prvih knjiga mladih autora, organizirala je likovne i edukativne izložbe, kao grafička i likovna urednica potpisuje više knjiga. Urednica je džepne monografije Folklornog ansambla „Turopolje“ iz Velike Gorice Naših 40 godina te nekoliko brošura i kataloga. Osmislila je i organizirala međunarodni festival koreografiranog folklora koji se održava neprekidno preko dvadeset godina u Velikoj Gorici.

Od esperantskog PIF-a napravila je ugledan međunarodni lutkarski festival u Zagrebu. Bila je predsjednica Saveza esperantista Hrvatske i prva predsjednica Zajednice kulturno- umjetničkih udruga Zagrebačke županije. Surađivala je s redakcijom China Radio International.

Dobitnica je više priznanja i nagrada od kojih izdvaja: Počasnu povelju za promicanje kulture, andragoške teorije i prakse Hrvatske zajednice narodnih i otvorenih sveučilišta, Zagreb, 1997., državno odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1998. i Nagradu Grada Velike Gorice „Zlatnu turopoljsku podgutnicu“, 2019. godine. Članica je Društva hrvatskih književnika.

Marija Ivanović

Predstavljanje knjige Ane Horvat OPROŠTAJNICE

Poezija

ČUVAR STADA & ZALJUBLJENI PASTIR Fernando Pessoa / Alberto Caeiro

Poezija Dvojezično
Poezija

ČUVAR STADA & ZALJUBLJENI PASTIR

Fernando Pessoa / Alberto Caeiro

Poezija Dvojezično i predgovor “Nostalgija za cjelovitošću” Meri Grubić

Naslov izvornika: Poemas de Alberto Caiero, Fernando Pessoa, Ática Lisboa, 1946

S portugalskog jezika prepjevala i predgovor napisala Meri Grubić

Urednica: Zorka Jekić

Slika na naslovnici: Noémia Prada

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 172 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-37-8

Maloprodajna cijena: 189,00 kn (25,00 €)

ČUVAR STADA & ZALJUBLJENI PASTIR Fernando Pessoa / Alberto Caeiro

Poezija dvojezično i predgovor Meri Grubić Uvez: Tvrdi Broj stranica: 172 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-37-8

€25.00

FERNANDO PESSOA
(kratki životopis)


Fernando António Nogueira Pessoa, nakon Luísa de Camõesa najveći portugalski pjesnik i jedan od najvećih suvremenih pjesnika uopće, rodio se 13. lipnja 1888. godine u Lisabonu. Sa samo četiri godine ostao je bez oca (Joaquim de Seabra Pessoa), a majka (Maria Madalena Nogueira Pessoa) 1895. godine udaje se za visokog časnika (João Miguel Rosa). Obitelj se iste godine seli u južnoafrički grad Durban u provinciji Natal, gdje je njegov očuh dobio mjesto konzula.

Ono što će ostati trajna odlika Pessoine poezije, stvaranje heteronima, započelo je u njegovoj dobi sa samo šest godina, kad je Pessoa stvorio svoj prvi heteronim (Chevalier de Pas). Na engleskom koledžu, koji su držale redovnice u Durbanu, dobio je svoje osnovnoškolsko obrazovanje, a u istom gradu 1899. upisuje High School. U to vrijeme nastaje i njegov drugi heteronim, Alexander Search.

Na Sveučilište u Capetownu upisuje se 1903., ali ga napušta već nakon dvije godine. Za vrijeme boravka na studiju posvećuje se intenzivno engleskim klasicima (Shakespeare, Milton, Byron, Shelley, Keats, Tennyson, Pope, Wordsworth, Poe i drugi). Prve svoje radove i pjesme, Pessoa je napisao na engleskom jeziku, a njemu će ostati vjeran cijeloga života. Nakon dvije godine, prekida studij i vraća se u Lisabon gdje upisuje Filozofski fakultet (Faculdade de Letras). Studij prekida već nakon godine dana i započinje raditi kao inokorespondent za razne tvrtke. Zahvaljujući ponajprije znanju engleskog, francuskog i njemačkog jezika, na taj način, uzdržavat će se do kraja života.

Počinje čitati portugalske pjesnike, pa će tako Almeida Garrett biti zaslužan za početak njegova pjesništva na materinjem jeziku.

Književne kritike započeo je pisati u književnom časopisu Águia (Orao), a pjesme objavljuje u časopisu Renascença, kojeg u Portu osniva Teixeira de Pascoaes. U Orlu tiska svoj prvi članak „Nova portugalska poezija sociološki promatrana“. Članak „Nova portugalska poezija u svom psihološkom aspektu“ bavi se fenomenom saudosističke poezije, koju je obnovio Teixeira de Pascoaes. Tih godina prijateljuje s portugalskim pjesnikom Mário de Sá-Carneirom.

Upravo je Sá-Carneiro, koji 1913. boravi u Parizu i s kojim Pessoa se dopisuje, zaslužan za njegovo upoznavanje s kubizmom. Iste godine Pessoa objavljuje pjesmu „Močvare” („Pauis”), prema kojoj definira pravac paulizam. Sa znamenitim slikarom Almadom Negreirosom upoznaje se 2014. Te godine, Pessoa i Sá-Carneiro okupljaju društvo u kavanama Brasileira i Martinho, gdje razglabaju o kubizmu i futurizmu. Ove značajne godine (1914.), Pessoa uvodi svoje najvažnije heteronime, Alberta Caeira u ožujku, a potom zapisuje „Trijumfalnu pjesmu“ Álvara de Camposa. U lipnju nastaje i treći pjesnik, klasicist, Ricardo Reis.

U 1915. godini skupina pjesnika, predvođena Pessoom osniva časopis Orfej („Orpheu“), koji biva žestoko napadnut od građanskog tiska, nazivajući njegove suradnike, napose Pessou luđacima („loucos e insanos“). U drugom broju „Orfeja“, iste godine Pessoa je objavio svoju glasovitu „Pomorsku odu“ („Ode Marítima“). U ovo vrijeme kod njega se javlja interes za teozofiju i astrologiju koji će trajati do kraja života.

Pjesme na engleskom jeziku „Antinoj“ („Antinous“) i „34 soneta“ („34 Sonnets“), objavljuje 1918., a 1920. u engleskim novinama The Athenaeum 1920 objavljuje pjesmu „Meantime“. U časopisu Orfej 1922. objavljuje pripovijest Bankar anarhist. Iste godine Pessoa osniva vlastitu izdavačku kuću Olisipo, u kojoj izlazi drugo izdanje pjesama Antónija Bota.

Časopis Contemporânea 1923. objavljuje njegove pjesme na francuskom, engleskom i portugalskom jeziku. Godine 1927. počinje izlaziti časopis Prisutnost (Presença), u kojem se stvara kult Pessoe.

Godine 1933. izlazi glasovita poema „Trafika“ („Tabaccaria“) njegova heteronima Álvara de Camposa, a godinu nakon, jedina njegova zbirka pjesama objavljena za života, Poruka (Mensagem).

Umro je 1935., navršivši tek četrdeset i sedam godina života. U desetljećima nakon njegove smrti do danas, još uvijek otkrivajući njegovu ostavštinu, smatra se jednim od najvećih svjetskih suvremenih pjesnika.


O AUTORICI PREPJEVA


Meri Grubić rođena je 1970. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je filozofiju i komparativnu književnosti te studirala portugalski jezik. Dosada je objavila sljedeće knjige pjesama:

Nemesis (Biakova, 2006.)
O morima i tugama / Acerca dos mares e das tristezas, hrvatsko-portugalsko izdanje (Naklada Bošković, 2011.)
Demetra se nagodila sa suncem (Biakova, 2021.).
U časopisu Riječi, Matice hrvatske, Sisak, 2020., objavljen je dio njezine najnovije zbirke pjesama Žudnja za riječima.

Uz poeziju, bavi se esejistikom i prepjevima portugalskih klasika. Poseban interes gaji prema sonetnom obliku. Uz Fernanda Pessou / Alberta Caeira, prepjevala je neke od najznačajnijih portugalskih pjesnika:


Luís de Camões, Izabrani soneti (Biakova, 2007.)
Florbela Espanca, Izabrani soneti (Biakova, 2014.)
Sophia de Mello Breyner Andresen, Plovidba tišine (Biakova, 2016.)
Antero de Quental, Izabrani soneti: Noć sjajnija od dana (Biakova, 2018.).
Od 1999. godine radi u Veleposlanstvu Portugala u Zagrebu.

OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Poezija

OPSEG KOŽE

Antonija Vlahović

Poezija

Urednica: Zorica Krističević Avdagić

Recenzija: Tin Lemac

Lektorica: Antonija Vlahović

Slika na naslovnici: Boris Janje

Uvez: Meki

Broj stranica: 144 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-23-1

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 144 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-23-1

€13.00

NEUMITNO ŠTAVLJENJE KOŽE

Sresti poeziju Antonije Vlahović znači upoznati autoricu, lirsku junakinju, simetriju, harmoniju, kaos i nejednoznačnosti. Ovakva veličanstvena i bez poznatog i prepoznatog konteksta pretenciozna misao može zagolicati sva osjetila literarnih sladokusaca svih vrsta; od profesionalnih teoretičara i kritičara, nazubljenih znalaca koji vade tisuće olovaka i papira na kvadratiće tražeći unutarnja preklapanja, opća mjesta i vitke stapke koje vijore na svim semantičkim stranama svijeta, neki malo blaži i senzibilniji koji promatraju osjećajnu vrpcu koja se odmata na gramofonu knjige i leti negdje izvan svijeta, poznanici i prijatelji koji će ponovno upoznati autoricu ili oni koji svuda traže R(r)iječ. A ja, ja sam pritom mislio ovo: srest ćemo sve osobine i sva čuvstva koja proizlaze iz Antonije – autorice; njezina lirska junakinja toliko srođena s njom samom da grubi teorijski rez malo i boli, Antonijine simetrije stihovnih redaka i dijagonala, unutarnjih i vanjskih svjetova, Antonijinu harmoničnost u gradnji zbirke i njezina diskursnog svijeta, Antonijin kaos koji ničeanski rađa svaku stvaralačku danost i nejednoznačnosti koje nastaju na pregibima teksta i svijeta.

Važno je reći kako Antonijina knjiga pjesama broji preko stotinu stranica, kako se četiri ciklusa ispunjavaju približno jednakim brojem pjesama, kako se unutarnja kompozicija podređuje vanjskoj i kako je naslov zaista sretno odabran. Opseg kože. Vrlo razumljiva metafora. Prve asosocijacije vode nas prema tjelesnom diskursu i tu nećemo pogriješiti. Koža je ništa drugo nego zaštitni omotač tijela, naš najveći štit i svjedok unutarnjeg  i  vanjskog  događanja.  U  tjelesnom  se  diskurzu propituju specifično ženska pitanja; pitanje tijela, sebstva, odnosa prema muškarcu, rađanju, djeci. Poezija je uglavnom refleksivne naravi, pjesme su monostrofe koje bi se mogle okarakterizirati kao veće minijature ne zbog broja stihova koji često ne preteže desetak, već usredištenosti i rasprostranjenosti lirskih signala.

Refleksivna poetika koja se prostire idejno-tematskim silnicama upija u se blage konotativne krivulje leksema, sintagmi i poetskih rečenica, metaforičnost koja izrasta više iz svijeta, a ne iz teksta, snažan ekspresivni poetski izričaj koji počiva na hiperboli i emfazi kao stilskim konstituentama. Što se tiče rasporeda lirsko-komunikacijskih kategorija, pjesme su izgrađene personalnim lirskim govorom i onim u kojima se dominantno zaziva lirsko Ti. Jaki lirski glas oblikuje stihovne dionice što se poput noževa s dvjema oštricama zabijaju u čitateljsko recepcijsko tkivo.

Idejno-tematska razvedenost zbirke počiva na četirima semantičkim jezgrama, a to su subjekt (lirska junakinja), tijelo, svijet i ništavilo. Lirsku junakinju možemo razmatrati kroz emocijsku rešetku, ali prikladnije je emocijskom razvoju pridati značenje i smisao refleksivnih ulomaka. Time, nota bene, ova poezija nadrasta ispovjednu lirsku matricu i vodi čitatelja u prostor univerzalnih ljudskih iskustava posredovanih jastvenim glasom. Tijelo je medij koji prima sve signale svijeta i prerađuje ih, tj. sublimira tekstom i prostire se u značenju vlastitih sastavnih dijelova (unakaženi batrljci), osobnog identiteta autorice/lirske junakinje (antonija) i leksema kao što su dom, soba, kvadar tuge. Svijet je ono što lirsku junakinju muči i prema čemu se ona nastoji definirati. Iako se on poetički ne diferencira (više semantički kroz razne situacije u pjesmama), možemo ga prihvatiti kao temeljni faktor ljudskog i poetskog sazrijevanja. Ništavilo prijeti silaskom u svijet i sebe, no autorica ga odgađa, zamata, možebitno nudi za neku drugu knjigu. Na polu lirske komunikacije s lirskim Ti, jer potonji je sadržavao jastvene sekvence, postoji snažan dijalog s muškarcem i izlaganje vlastite ranjivosti  u  takovrsnim emotivnim odnosima. To  se,  jasno, sve reflektira na tijelu i taj dio diskurza pripada najsnažnijem hiperboličkom diskurzu knjige.

Naposljetku, možemo kazati kako je ovom knjigom Antonija Vlahović počela krčiti svoj put na horizontu suvremenog hrvatskog ženskog pjesništva. Ova poezija, koju možemo proglasiti feminističkom zbog jakog samosvojnog lirskog glasa i otvorene tematizacije žene i ženskog iskustva koje nadilazi već viđene tematizacije patrijarhalnih odnosa, zadala je sebi visoke ciljeve osvajanja njegovih vrhova. Neka se razvija iz knjige u knjigu jer nakon literarne utakmice s takvim tekstom ne idemo na pivo, već na rashlađeni sok neke tropske voćke!

Tin Lemac


ROBUSNA TANKOĆUTNOST

Zbirka pjesama autorice Antonije Vlahović neobično me dirnula; koliko svojim simboličkim, a tako jasnim porukama; toliko i svojom direktnom, a tako ranjivom istinom. Zbirka je to podijeljena u četiri dijela, sakupljena u četiri formule, rastrgnuta na četvero i gurnuta pod četiri različita stijega. A opet – zar nije sve u jednome i jedno u svemu? Zar nije sve jedno? Zar nije svejedno…? Mogli bismo se tako u nedogled igrati domišljatostima, i na one autoričine smišljati svoje vlastite, inspirirani njezinom hrabrošću koja se ogleda u mesu, jednako koliko i u psihi žene. Jedne od milijardu njoj sličnih, ali od kojih je ona jedina u stanju  iznjedriti stvaran glas i dati ga mnoštvu, upravo zahvaljujući tome jer je uspjela biti osobna bez idealiziranja, stvarna bez uljepšavanja, nejednaka po vlastitim rubovima i vrlo jasno nezaklonjena bilo kakvim feminizmom. Onim stvarnim, onim načelnim ili onim koji toliki muškarci ne razumiju, a neki i preziru. Autorica je to koja se ne libi uzeti kuhinjsku sjekiricu za meso u ruke i rastaviti osobu, ako treba: njezino tijelo, misli, osjećaje, pa i atome. Upravo rascijepiti je. I ponuditi nam tu robusno dobivenu istinu tankoćutnim pokretom svoje ruke i ponekad gotovo neizgovorenim glasom svog grla.

U  prvom  dijelu  zbirke  autorica  oslikava  sebe,  ali  i sebstvo – pojedinačno i skupno, ono drugih žena ali i vlastito, kroz sve što tijelo kao predmet i predmeti izvan njega mogu tvoriti u srazu. Iskustvo je to žene što sebe doživljava, ili je drugi doživljavaju, kao blago koje će više vrijediti rastavljeno na  komade,  pojedinačno  upotrebljavano  i  promatrano.  Kaže se  kako  je  svako postojanje  cjelovito,  i  kako  i  najmanja čestica sadrži sve informacije i svijest cjeline (ili tek njezinu fantomsku repliku..?), jednako onako kako cjelina zrcali vlastitu djelomičnost, i jednako onako kao što predaja nije čin vanjskosti (iako tako izgleda) nego najprije unutarnjosti, i gdje se ne radi o odnosu ja – ti, nego je zapravo u pitanju razina ja naspram samoga sebe. Upravo tako i Antonijine pjesme daju dvostruki odraz, i jednoga i drugoga, preklopljen, poput kakva egzotična, a ukusna jela. Nedovršenost u srazu s konačnošću nadopunjuju jedna drugu, i zapravo se ne potirući, gotovo savršeno sljubljuju. Sve ono što se čovjek propituje, obično tek onda kada mora, jer duša vapi i raspada se, autorica je preobukla u izričaj u kojem se vidi to isto propitivanje, ali kroz više prizmi: ja – ljudsko biće, ali i ja – žena, ja – materijalna, ja – funkcionalna, ja – tijelo i ono najviše žensko: ja – vučica i ja – stvoriteljica. Pjesme su povremeno prepune vrlo upečatljivih i novih stilskih izraza. Razlog tomu je autoričino kreativno stapanje s drugim ljudskim bićem i cijepanje nakon toga, pri razdvajanju. To su otisci koje tijelo pamti i stvara sjećanja kao stvarnu prokrvljenost tkiva.

U   drugom   dijelu   izražene   su   borba   i   prihvaćanje, pobjeda i predaja, razum i ljutnja, strast i tankoćutnost. Oni su suprotstavljeni – a zapravo spojeni u kombinaciji nezamislivoj za spajanje. Upravo u svemu tome je onaj neuhvatljivi, u riječ i sve druge medije neprenosivi impuls života, ipak prenesen u bjelinu između znakova. Autoričini stihovi zbirku čine zrelom i stvarnom. Ranjenom i divljom. Unatrag preobraženom. Ona je živa i pulsirajuća. Tu, gdje je muškarac. Ali je i plodnost, i dijete. Pjesnikinja je vratila sebi samoj zrcalo. Pjesnikinja kao podstanarka. Optužbe kao izazov, ljutnja kao strast. Ili obratno? Muškarac kao okrivljenik, žena kao krik. A onda iza toga i zajedno s time još nešto: višestrukost svih nas sa svima nama i samima sobom. Krv pod noktima. Ali to je u redu. Sad barem znamo kako smo zaista živi. Tijela, to su okusi života.

I sada, u trećem dijelu pjesnikinja sve mjeri: teatar, ali i eritrocite. Izračunava težinu priznanja, duljinu ljutnje, zbroj praznina. Obraća se nekome potajno uz pomoć javne riječi i javnim istupom kao šifriranom porukom. Ona crta, ali i piše, pa od matematičkih formula stvara paukove niti. Ovdje i sada, tako ljudski, traži rješenja. Ali, mi svi i jesmo upravo to – ljudi, baš takvi kakvi smo u ovom trenutku. Naravno, makar i nesvjesno, mi uvijek bježimo od te slike u onu buduću. Autorica je ta koja nas vraća u sada i ovdje. Tu, gdje trebamo pogledati sliku sebe samih. Tek iz tog zrcalnog odraza moći ćemo se zaista odraziti u skoku u dalj, tamo, u budućoj slici nas samih. Zato su i suncokreti ponekad groteskni.

Na koncu (i u završnom dijelu zbirke) – sve je pitanje. Čak i biblijska proročanstva. Odgovor? On nam je već odavno dan. Ali čovjek ga niti može čuti, niti razumjeti, osim ako se ispred njega ne nalazi točno pitanje. Tek tada će i odgovor biti točan. Ljudi traže odgovore na svoja pitanja, umjesto da traže pitanja za svoje odgovore. Upravo zato nam autorica govori, piše i u tome pogađa odgovore. Zatim ih ostavi razoružane u zraku, poput padobranca bez svilene tkanine, neka padnu kamo ih sudbina pošalje. Ona će ih dočekati s već pročitanim proročanstvima, u koja će sve odgovore nježno zamotati, a zatim poput tijesta za objed zdušno izmijesiti i ponosno raspršiti kao krvave krpice u zrak. Na nama je samo da udahnemo.

Zorica Krističević Avdagić


BILJEŠKA O AUTORICI

Antonija Vlahović rođena je 1975. godine u Zagrebu. Profesorica je hrvatske kulture i sociologije, a radi kao profesor mentor u srednjoj školi. Bavi se dramskom pedagogijom i alternativnim scenskim izrazima. S učenicima je uprizorila Krležine, Harmsove, Rundekove i tekstove mnogih drugih autora, kao i vlastite.

Piše poeziju i sudjeluje na pjesničkim tribinama. Neke od pjesama objavljene su na književnim portalima. Objavila je zbirku pjesama Antonijalogija (2008.).

IME MI JE SNJEGULJICA Zorica Krističević

Poezija

IME MI JE SNJEGULJICA

Zorica Krističević

Urednik i recenzent: Tin Lemac

Lektorica: Antonija Vlahović

Ilustracije na koricama: Ivona Bošnjak

Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 96 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-22-4

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,50 €)

IME MI JE SNJEGULJICA Zorica Krističević

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 96 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-22-4

€13.50

BAJKOM ZAUSTAVLJENA STVARNOST

Zapažena pjesnikinja  Zorica Avdagić, autorica već nekoliko poetskih naslova kojima je zaplijenila blago odabrane publike i požnjela recenzije uglednih književnih i književnokritičkih imena kao što su Jozefina Dautbegović, Branko Maleš i Tonko Maroević pojavljuje se s novim lirskim rukopisom. On nosi simbolički utemeljen, a eterički prozračan naslov Ime  mi  je Snjeguljica.  Teoretičarskom  umu,  enciklopedisti,  fachidiotu  s već otvorenim škarama razvezanih interpretacijskih niti nudi se asocijativni niz. Moje ime je medvjedić Lino, Važno je zvati se Ernest, Jadni Katule… Eh,  pa već je i ovo pretjerano jer zadire u različite zone ljudskog mišljenja i djelovanja.  Otkud krenuti i gdje završiti? Što učiniti s gomilom naučenog pepela i kako zapaliti vatru? Odsjaji gube smisao i  početak mora biti intoniran znanjem. Možda završi u igri.

Knjiga koju pred sobom držimo nosi naslovni motiv iz bajke Snjeguljica  i  sedam  patuljaka.   Pritom, glavni su i  jedini akteri lirske komunikacije Snježana i Palčić. Oni su zahvaćeni intimističkom situacijom ljubavi i kao takvi odmataju klupka svojih vlastitosti.  Semantički prijenos naslovnog motiva Snjeguljice u naslov Ime mi je Snjeguljica predstavlja dvostruko kodirani diskurzivni čin. Na prvoj razini kodifikacije autorica se poistovjećuje s lirskom junakinjom zbirke, a na drugoj lirska se junakinja bajkovno transferira  u lik Snjeguljice. Palčić je zamjena za patuljka. Možemo ga prispodobiti i Palčici, također bajkovnom liku,  no s obzirom na ovu knjigu,  pristajao bi umanjenom patuljku. Lingvistički gledano, riječ je o dvostrukoj deminuciji morfološkog i značenjskog polja riječi koje postaje stilski obilježeno u samom tkivu teksta.

Punjenje pjesničke stratigrafije bajkovnim naplavinama izvedeno je na predmetnoj i idejnotematskoj razini. U dijelovima se spominju likovi i  motivi iz bajke o  Snjeguljici (jabuka, vještica). U lirskoj komunikaciji preuzet je dio iz Snjeguljičina dijaloga s patuljcima ne u smislu intertekstualne obrade, već smisaonog  nadovezivanja. Vješto je izbjegnut psihoanalitički podtekst bajkovnih značenja vezanih za spolno i emotivno sazrijevanje djeteta i libidinalni kaos izazvan identifikacijama u freudeovskoj shemi. S obzirom na intimističku situaciju koja je ljubavno-erotski konotirana, Palčić se pojavljuje kao lik ili eufemistička zamjena za falus.

Glede naslova zbirke, kritičar bi očekivao da će biti riječi o ispovjednoj lirici. No, prevarit će nas pozicija lirske junakinje koja se maskirala u lirsku kazivačicu intimističke situacije. Iako možemo spekulirati je li i sama lirska kazivačica neki mjesec velikog planeta Autorice ili možda čak izraslina na tijelu lirske junakinje, ona nam iznosi situaciju vješto baratajući signalima kojima se uobličuje  poetskost.  To su naglašena emotivnost, refleksivnost, zibajući tonovi lirske komunikacije i zapitanost.

U knjizi je osim razvijene narativne linije stihova koji katkad mogu prebjeći u stilizirani prozni izričaj jako naglašena emotivnost lirske junakinje, rječitost kojom se razvijaju dugi stihovni ulomci i emfatičnost  lirskog govora.  Njezin govor pratimo kao nabujalu tekućicu u ogromnim nanosima.

Emfatičnost kao  izvjesna retorička konstanta postiže se učestalim opisima (baš  poput  žene zlatna pera, baštinice / ), ponavljanjima i rimovanjima unutar stiha (iako, očito, vrlo plodno i vrlo rodno), hiperbolama  (natisnule i prignječile onaj tren radosti), kumulacijama   (i u njoj ležaj,  stol  i  stolicu  /  i  papuče  na podnom prekrivaču) i složenom narativnom sintaksom koja se ostvaruje na parataktičkoj i hipotaktičkoj osi ovisno o prikazanu ulomku odnosa između aktera.

S obzirom na spomenutu emfatičnost,  tekst zbirke bit će  posebno zanimljiv za  govorni ostvaraj.  S  obzirom na učestale promjene tona u autoričinu govoru (u varijacijama sentimentalnog i humornog tona s povišenjima i sniženjima stihovne intonacije), te  raznorodne svakodnevne i  druge sadržaje, tekst je moguće uobličiti performansom.

Poetički gledano, knjiga bi se mogla pripisati hrvatskom poststvarnosnom pjesničkom horizontu.   Jedna  stvarna, empirijski ovjerena intimistička situacija dvoje aktera predstavljena je  bajkom kao  retoričkim ukrasom i idejnotematskim okvirom.   S  njome  u  kontaktu,   postoji mačevanje tih dvaju slojeva.  Onog stvarnosnog opipljivog ili  onog bajkovnog neopipljivog. Rezultati su  semantička ravnoteža obaju slojeva (Ujutro, Palčić je nanovo gladan / i mora pojesti sve vijesti / Snježana se budi danas kraća nego jučer / i tako svaki dan) ili semantičko zasijecanje stvarnosnog bajkovnim (Nakon toga Snježana je sačekala duboku noć / Uzela sa sobom sjekiricu za meso / (Jer drugu u stanu nije imala) / I otišla porazgovarati s jabukom).

Iako se u knjizi mogu nizati pjesme i klupko se može odmotavati još dugo i dugo, ipak bih na kraju rekao da je sve na vrijeme zaustavljeno. I bajka i stvarnost. Donekle zbog okvira. Knjige pjesama. Donekle zbog situacije. Empirijske  kazaljke zasjeniše literarne. A i zbog toga jer autorica, iz čije torbe vire lirska junakinja, lirska kazivačica, a lirskog junaka Palčića u ruci drži privezana paukovom niti, pobjedonosno grize crveni dio jabuke i zavodljivo namiguje sljedećem literarnom vlaku.

Tin Lemac


ZORICA    AVDAGIĆ    (rođena  KRISTIČEVIĆ) rođena 1969. u Doboju, BiH, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Pedagošku akademiju u Tuzli upisuje 1988., a Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek južnoslavenskih jezika 1991. godine. Zbog rata prekida studij i dolazi u Zagreb. Radi u Zagrebu, a živi u Zaprešiću.

Aktivno sudjeluje u književno umjetničkim tribinama na području republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.

Objavljuju je u književnim časopisima.

Objavljene knjige:

Zbirka ratne tematike SEDMO SLOVO SLOBODE u izdanju Matice Hrvatske,  tiskana  2006., recenzenti  Tonko Maroević i Branko Maleš

Zbirka poezije na temu grčke antike POTROŠENI ADONIS u izdanju Matice Hrvatske, tiskana 2008., recenzenti Tonko Maroević i Jozefina Dautbegović

Zbirka poezije društveno angažirana  o položaju žene u društvu i obitelji HOD NA PRSTIMA  u izdanju Digitalne knjige,  tiskana  2011. (također postoji digitalno  izdanje),  u sklopu akcije prikupljanja sredstava i predstavljanja skloništa za žene „Ženska pomoć sada“

Zbirka kratkih priča prevedenih na  engleski jezik FOOTNOTES  OF A DIVORCEE objavljene digitalno na platformi Amazon.com, 2012.

Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije MEDITACIJE u izdanju kluba Zapreščan, tiskana 2017.,

Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije FOTOGRAF u digitalnom izdanju Knjižnica grada Zagreba, objavljena 2016.

IZMEĐU RAVNODNEVNICA Ana Narandžić

Poezija

IZMEĐU RAVNODNEVNICA

Ana Narandžić

Urednice: Darija Žilić, Zorka Jekić

Tehnički urednik: Nediljko Bekavac Basić

Lektorica: Dubravka Bouša

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Idejno rješenje naslovnice: Ana Narandžić

Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 108 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-18-7

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

IZMEĐU RAVNODNEVNICA Ana Narandžić

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 108 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-18-7

€14.00

Ana Narandžić: Između ravnodnevnica

Ana Narandžić nagrađivana je spisateljica, autorica više knjiga. Knjiga  poezije  Između  ravnodnevnica svakako  je  zbirka  pjesama koje zaslužuju pažnju, možda i njezino najuspjelije pjesničko djelo, jer i po samoj strukturi ove zbirke, može se vidjeti jasno koliko je pomno  rađena.  Knjiga  je  sastavljena  od raznorodnih  narativnih pjesama, podijeljenih u nekoliko ciklusa. Svaki od tih ciklusa donosi tematski nove motive, bilo da se radi o otkrivaju jastva i nekoj vrsti samosuočenja i samorađanja kroz pisanje u prvom ciklusu Koža kao jedra. Već u početnoj pjesmi Bacim oko autorica navješćuje poetski put kao plovidbu: „Svojom kožom  kao jedrima hvatam povoljan vjetar.“ I upravo pisanje jest „izlazak u modrinu“, bijeg od tjesnoće, propitivanje o vlastitom jastvu (I ja sam onda) kroz mistiku vlastitih brojeva. U položaju i pokretima samokontroliranog tijela, ostvaruje se rađanje, doslovno  i metaforičko. Rađanje  djeteta i rađanje kao stvaranje same sebe, nepoznate ja kroz pisanje. Pisanje o razderanim snovima,  čekanjima,  snatrenjima,  godinama  koje „galopiraju  kao rasni konji na utrkama spotičući se.“ (pjesma Koža). Ana Narandžić zatim piše o ljubavnom odnosu, strasti koja je hiperbolički prikazana u drugom ciklusu Ljubiti bez ostatka. U ciklusu koji slijedi Uzavrela nedjelja   autorica majstorski   dočarava atmosferu   prigušenosti, rutine,  pukotine  u ritualima   i  dane slavlja  u svagdanu  koji bi naizgled trebali odudarati od svega onog uobičajenog, o obiteljskim hereditarnostima…  Idući  ciklus  Bjelina noćnih bdijenja donosi  pak niz pjesama koje tematiziraju bolest, u trenutku kada se „uselila u kuću“. Kuća  i svi ti bachelarovski  motivi  unutarnjih  prostora  koji istovremeno zagušuju i oslobađaju, kontrast su pjesmama u kojima se šire horizonti, vidici, dočaravaju  ambijenti  i senzacije koje oni izazivaju. O tome govore i pjesme iz ciklusa Između ravnodnevnica jer u njima se prikazuje atmosfera,  ti prijelazi  u prirodi,  izmjene godišnjih doba, povezuje se unutrašnje i vanjsko, opisi kuća i prirode, gradskih predgrađa, terasa na vrhovima nebodera. Sve to prikazano je vrlo  zorno,  nizom  snažnih genitivnih metafora,  sa smislom za nijanse i boje. Ovo potonje nije niti slučajno, jer autorica je i slikarica, stoga se vizualni aspekt ovih pjesama može jasno dočarati: „Boje, prebačene preko jesenske ravnodnevnice, zapetljale se u krošnje  i vise na natrulim peteljkama.“ (iz pjesme  Između ravnodnevnica) ili pak „U oko mi ulijeće smotra  boja. Ljubičasta se uplela u žutu, crvena se ovija oko zelene.“ (u pjesmi Mozaik ljeta). Zanimljivo  je da se kao čest motiv pokazuje koža, ljepljiva koža, koža kao jedro, a koža je upravo onaj prvi doticaj i dodir s vanjskim svijetom, ujedno i granica tijela od tog istog stranog svijeta. I lirska junakinja Ane Narandžić kao da je na toj razmeđi, između otvaranja i bijega, suzdržanosti u otkrivanju emocija svijetu koji je okružuje, i u kojem uživa, ali i o čijoj tamnoj strani, bolestima, izgnanstvima, piše precizno, gotovo kriruški minuciozno. Također je bitan ton koji dominira zbirkom, taj osjećaj zrelosti, riječi koje su zrele, okus koji je pomalo trpak, jer kao da prezrelo voće otpada, vrijeme se urušava, ponekad pjesnikinja progovara i iz mnoštvenosti, iz tog mi, i kao da progovara o iskustvu generacije, poopćenom iskustvu života. I sve ostavlja dojam  sjete, bivši životi, život u izolaciji, a i same riječi prestaju imati snagu „Riječi dvojbenog  značenja (mjera su im daljie i izostanak  dodira)  rastu usidrene između zidova.“ I čini se kao da su u pjesmama o zemlji, nebu, mjesecu  i pročišćenju, prisutni oblici antroploških struktura, apstraktni, ali dorađeni kroz okvir slika i emocija. Pjesme nadrastaju osobnu emociju, govore o stanju svijeta. Ana Narandžić u pjesmi Zagreb i ja govori o poziciji doseljenice u Zagreb, koja se suočava s nizom  predrasuda  i prepreka,  no istovremeno,  ona ne zaboravlja svoj rodni kraj: „Moj rodni kraj je iza kiše. Kiša isprana zaboravom napunila  je korita / i dolazi  u slapovima.“ Premda se i u drugim ciklusima govori o vjeri i spasenju, u Izgnanstvu i spasenju nalazimo niz snažnih pjesama koje govore o spasu čovječanstva, kritici ideologije i o osloncu u vjeri: „Onaj koji je radi nas sišao s nebesa / naš je vodič / do svjetla / Betlehemske štalice“. Ana progovara i o bezdomnosti, izgnanstvu kao ekonomskoj  migraciji onih koji traže bolji život, te o izgnanstvu migranata u pjesmi  Bez mahanja i osvrtanja: „Intimne prostorije i postelje za razmjenu nježnosti, razapete između kotača i  zaveslaja,  / progutali  su krikovi  galeba.“  Na kraju,  u završnom ciklusu Rastanci ponovo nalazimo motiv čekanja, čekaonice, motiv suočavanja s prolaznošću u sjajnoj pjesmi Nedostajanja, i čini se kao da se u tom ciklusu lirska junakinja posve ogoljuje, govori o vlastitoj rascijepljenosti, ponovo nalazimo motive prigušenosti i gotovo gađenja nad oblicima građanskih inicijacija, kao u pjesmi Pitanje, ali i svjedočenje o svijetu „napuštenom od sebnosti“ (pjesma Rastanci). I ponovo motiv rađanja, koje se odgađa. Ana Narandžić ispisala je snažnu poetsku  knjigu,  u kojoj  zapravo  otkriva vlastito sebsto,  u svijetu koji sebnost gubi, a sve se to događa kroz proces pisanja kao rađanja koje nikad ne prestaje, pa se stoga i kao motiv često pojavljuje u Aninim pjesmama koje preporučujem za pomno  čitanje, jer to zaslužuju.

Darija Žil

BOTANIKA I TROPJESMA Mirjana Mrkela

ZBIRKA PJESAMA

BOTANIKA I TROPJESMA

Mirjana Mrkela

Urednica: Darija Žilić

Lektorica: Daniela Nižić

Fotografija na naslovnici: Adrijana Vidić

Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić

Okvir je originalno na ikoni Bogorodica Utješiteljka,

17. stoljeće, crkva Sv. Georgija, Islam Grčki.

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 72 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-28-6

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

BOTANIKA I TROPJESMA Mirjana Mrkela

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 72 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-28-6

€13.00

STVARANJE VLASTITOG JEZIKA KROZ

SIMBOLIZAM I MITOPOETIKU

Botanika i tropjesma sasvim je posebna zbirka pjesama ugledne zadarske književnice Mirjane Mrkele. Naime, dominira trend angažirane ili stvarnosne poezije, a Mrkela u svojoj knjizi donosi niz pjesama pažljivo strukturiranih u cjelinu, koje u sebi sadrže niz referenci na knjige, autore iz raznih razdoblja, filmove, povijesne krajeve, mitove, na sam proces pisanja, pa je riječ zapravo o velikoj poemi o ljubavi i pisanju. Intertekstualnost ne potire autentičnost, nije tek suho referiranje na tekstove koje je samo sebi svrhom, već je riječ o igri stvarateljice koja se igra riječima i mitemima, otvara razne slojeve svijesti, traga za arhetipovima i za vlastitom poetikom koju je moguće iščitati baš na fonu botaničko-tekstualnih, antropološko-feminilnih teorija i poetika. Botanika i tropjesma sadrži niz slojeva značenja, obrazovaniji  čitatelji  uživat  će  u  tom  grozdu  metafora  koje svoju potku imaju u svijetu literature, one europske, svjetske, i iz susjednih zemalja, dok će ostali čitatelji također naći ovaj prvi, igrivi sloj, čudesne mitopoetike u kojima se nalaze i dijelovi naracije, dijalozi te kraće pjesme umetnute u veće cjeline. Riječ je o visoko simboliziranoj poeziji koja se bavi i tumačenjem civilizacija, religija i to na implicitan, poetski način. Sve to obuhvaćeno je prvom cjelinom Botanika u kojoj je upravo biljka, cvijet, stablo povod za male poetske priče, zanosne hiperbole, pjesme u prozi, pune maštovitih obrata i igri riječima, kroz povezivanje nespojivog, korporativnog i poetskog, na primjer, te bajkovitog, alternativno povijesnog, ljubavno-persuazivnog. I mediteranskog, jer i mediteranizam je svakako bitna stavka Mirjanine poezije, sve te slike vegetacije, soli na prstima, zvukovi bossa nove, plaže, svjetlost, referiraju na poetike ostalih pjesnika koji su svoju inspiraciju nalazili u Mediteranu. Ujedno ovo je i iznimna antiratna poema, kritika uskogrudnosti i nacionalizma, na suptilan način, a poruka je da istinska ljubav sve nadjačava:

„isparat ćemo kalendare islamske/kalendare gregorijanske i julijanske“.

Tropjesma je pak inspirirana, kako i sama autorica navodi, teorijskim djelom Helene Cixous Smijeh Meduze. U njoj se pjesnikinja igra mnoštvenošću identiteta, preobrazbama jastva, ali i o samodefiniranju, samo rađanju sebe same kroz jezik koji je senzualan i sadrži u sebi „znamenje od meda i mlijeka“. I to jest smisao, stvaranje vlastitog jezika, koji je odmaknut od pravila patrijarhata i koji omogućuje autoricama da odgovore na svoje potrebe gradeći snažne samopripovijesti i identitete. U tome je, kroz svoju poemu Botanika i tropjesma, Mirjana Mrkela posve uspjela.

prof. Darija Žilić


Vanjske poveznice:

Facebook

https://www.zadarskilist.hr/clanci/28022022/intiman-iskaz-iskrenih-emocija-prema-snazi-stvaranja

http://www.057info.hr/kultura/2022-02-27/poezija-zadarske-autorice-mirjane-mrkele-povezuje-ljude

https://www.matica.hr/vijenac/730/botanika-i-mediteran-u-poetici-32797/

MIRJANA MRKELA u emisiji BUDI SVOJA

DEMETRA SE NAGODILA SA SUNCEM Meri Grubić

Poezija

DEMETRA SE NAGODILA SA SUNCEM

Meri Grubić

Urednik: Zorka Jekić

Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić

Slika na naslovnici:

Meri Kunčić

Hetera s aulosom, prema reljefu iz 5. st. pr. Kr.

iz zbirke Ludovisi

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 102 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-24-8

Maloprodajna cijena: 126,00 kn (17,00 €)

DEMETRA SE NAGODILA SA SUNCEM Meri Grubić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 102 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-24-8

€17.00

Poezija – čarolija unutarnjeg neba

Prepustiti se čitanju ne znači uploviti u superiornost, niti nam čitanje kao psihološki proces otkriva književni ideal prošlog ili našeg vremena. Čitanje je osamljenički trzaj duše u koju navire senzibilitet novog bića koji se ostvaruje fenomenom jezika. A onda je to kretanje jezika usredsređeno u maštovitim slikama, u kreativnom mlazu osebujnog izvorišta u kojem se poezija oslobađa u tjeskobi, u ushitu. Jer pjesnik je onaj koji kontemplacijom imenuje čaroliju žudnje i svjetlosti, to nedefinirano mnoštvo osobnih svjetova:

(…) „Pustila sam da me nose riječne struje,/ da me kiše uzmu maglama iznad vodâ/ i ponovo izliju u mora.“

                                                                              (Nekoć bijah more)

Poezija dopušta srh različitih sloboda i oživljava svoj stvaralački dinamizam; blagodat stvarnog i nestvarnog, kad nestvarno postaje čarolijom žudnje i svjetlosti. A upravo to nam donosi osebujnu liriku pjesnikinje Meri Grubić:

(…) „tvojim sam očima gledala/ kako na te vreba svjetlost dana,/ i skoro sam umrla od žudnje/ gledajući kako suncu nudiš/ svoju golu put.“

                                                                             (Alea iacta est)

I naslovi ciklusa potiču bajkovitost imaginativne radosti, kad intelektualizam metafore osmišljava unutarnja neba što promiču neuhvatljivu čaroliju koja je govor poezije, a prelijeva se poput Aurore Borealis. Nadahnuti naslovi ciklusa simboliziraju problem bitka i problem energije, varirajući temu ljubavi koja je bezgranična i osporavana, tjeskobna i pritajena:

                        „Jedno poslijepodne na crvenom trgu

                        Materijalni dokaz besmisli

                        Trenutak prije nego li je došlo zlo

                         Rat je bio čist

                          Vječita nedužnost je ne misliti

                          Kasno proljetni desant cvijeća

                          Proroci“

Pjesme Žudnja i stid, Materijalni dokaz besmisli, Alea iacta est, Iskupljenje u pustinji, Pokušavajući napisati sonet o smrti, Prozori duše, Vječita nedužnost je ne misliti, Brnistra, Djetinjstvo, Prabaka Zemlja, Vrata u dnu hodnika, Nameće se misao da je patnja dar – promiču raskoš i bijedu života, okus praznine, susret dvaju samoća, senzibilitet boli:

(…) „Ništa se ne odupire u meni,/ sve polagano klizi ka dnu,/ samo se bol pokušava zadržati/ u mrtvom tkivu,/ radi vlastite opstojnosti./ Bol je jedino sjećanje na prošlost.“

   (Rat je bio čist)

Mudrost poetske ravnoteže je stvaralački čin a osvijestiti se stvaralački  znači pronaći komponente koje daju tome smisao. Paradoks je upravo u kontrapunktu, jer nema boli bez radosti koja joj prethodi:

(…) „U svakoj patnji je skrivena radost/ i radost je time veća,/ kao što je i svjetlost blještavija/ kad izrudi iz mraka.“ 

                                                                      (Prosinac)

Poetski senzibilitet pjesnikinje Meri Grubić inspirira. Ona je zagledana u otajstvo svijeta i ne dopušta da je taj svijet „pomete“ uzimajući joj ono što je podatna iskrenost njezine imaginacije. Neočekivane poetske sintagme unutarnjeg neba slika su vječitog nemira. Ravnodušnost svijeta zahtijeva promišljanje da bi prostori u kojima jesmo i koji nas okružuju bili izvor slobode, a ne uzmicanja:

(…) „Zar sve oko mene ne svjedoči/ kako ljepota iziskuje napor,/ makar jest u prirodi stvari.“

                                                   (Nameće se misao da je patnja dar)

Mit o Demetri i njezinoj kćeri Perzefoni simbolično je sjećanje na bespomoćnost čovječanstva, mjera ovisnosti od bogova. A nagodba sa suncem je maštovita himera.

Naslov ciklusa Jedina nedužnost je ne misliti obol je poštovanja prema znamenitom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi. „Ljubiti je vječna nedužnost/ a jedina nedužnost je ne misliti“, simboličan je paradoks ovoj knjizi pjesama: Demetra se nagodila sa suncem, jer ova poezija misli i nije nedužna, niti to želi biti.

                  Ljerka Car Matutinović


Putovanje oko žive svjetlosti

Tko može zasluženo govoriti o koraku koji dijeli umjetnost od drugih stvari? Tko briše liniju koja razdvaja ljepotu od stvarnosti? Po kojoj se cijeni smrtnici uzdižu do nebeske svjetlosti nadahnuća? Kako s pouzdanjem vrednovati, je li se djelo zapravo lišilo nježnih boja beznačajnosti, kako bi obzore pretvorilo u istinu, žuč u ljubav, a riječ u poeziju?

To su pitanja na koja ne znam odgovoriti. Možda ugledni književni kritičari odgovore s uvjerenjem, uzimajući u obzir brojne kriterije razvrstavanja, brojne pojmove koji određuju.

Ali znam reći kako ova knjiga, izrađena riječima poput zlata, preobražava pojmove i uzburkava osjećaje.

Meri Grubić vodi sa sobom, nas žene, čitatelje oko žive svjetlosti, bez velova, bez izgovora za koje se stihovi tvrdoglavo drže, gole, otkrivene, izložene, odijeljene od straha, poništavajući sve sporazume i konvencije, čak i one usmjerene na poeziju ili stil pjesnika.

Možda bismo mi žene u nekom drugom svijetu trebale biti vlastite majke, kako bismo u potpunosti naučile bitne pojmove života i smrti. Ako ne, ostaje nam spoznaja o krvi i mašti i ljubavi. A naše kćeri, majke jednog dana, također nam pripadaju, kaže autorica na tako divan način, ne kao naše, nego bivajući svoje zajedno s nama, na mjestu gdje su rođene, tijelu utrobe koju nastanjujemo i gdje se sve događa.

Sve što se događa među nama/ i što će se ikada dogoditi, / dogodit će se u utrobi. I našim majkama također pripadamo na tom njihovom mjestu, tijelu utrobe koju nastanjujemo, sve do dana u kojem odlaze ili u kojem će otići, oduzimajući nam to pripadništvo, koje se više neće vratiti.

Demetra štiti onu koju obožava cijelu vječnost i Čovjeku nudi tajnu zemlje, ali prije toga prevrnut će svjetove u potrazi za Perzefonom, kroz šume i doline i planine, bez predaha, jer ju je izgubila. Mit je stvorio knjigu, naznačio put, izumio zrcala, odsjaje i posljedice. Ali upravo je nadarenost Meri Grubić, njezino izvorno umijeće spravljanja poezije bića i smišljanja svih boli u stihovima i brojnih pobjeda, ono što je stvorilo djelo.

Za Auroru, njezinu kći, za sve kćeri, za sve žene, autorica nas vodi sa sobom, kao da je golema ptica osvijetlila nebo, kružeći, nebrojeno se vraćajući i idući naprijed, na krilatom putovanju, zamamno se uvijajući oko nepomične i sjajne, vrtložne svjetlosti. Ili kroz njezinu prabaku, majku majki, izgubljeno lice sudbine, onu ‘visoku pojavu’ koja je ‘širila svoje ruke prema nebu’.

Proslavimo onda, poput Pana u gaju, okruženi mirisima ‘vinove loze i ambrozije’, novu viziju nove umjetnosti koju nam donosi ova knjiga. Proslavimo vijest o ljubavi koju ona kazuje, ispreplečući riječi kao nježnosti, kao svjetlost, sa svojim bojama dana, sa svojom mrklinom noći, sa svojim istinama, uzvišenim darom muze. Proslavimo istinsko mjesto riječi, svjetleći suprotstavljenih, koje žive zajedno s idejama koje prenose. Proslavimo glazbu riječi, istinsko mjesto stihova. Proslavimo istinu, umjetnost.

Paula Leal da Silva, književnica

i veleposlanica Portugala u Zagrebu


A viagem em torno de uma luz viva

Quem poderá, com merecimento, falar do passo que dista entre a Arte e outros assuntos? Quem aclara a linha que separa o belo da realidade? A que preço se elevam os mortais à luz celeste da inspiração? Como avaliar, com precisão, se a obra de facto se despiu das cores suaves da insignificância para transformar em verdade os horizontes, em amor o fel e em poesia o verbo?

São perguntas a que não sei responder. Talvez os afamados críticos literários repliquem com convicção, atentos muitos critérios de classificação, muitas noções definidoras.

Mas sei dizer que este livro, trabalhadas as palavras como ouro, metamorfoseia conceitos e tumultua o sentir.

Meri Grubic leva-nos consigo, as mulheres, os leitores, em torno de uma luz viva, sem véus, sem pretextos, a que os versos teimosamente se agarram, nus, descobertos, expostos, arredado o medo, destruídos todos os pactos e convenções, mesmo os que visam a poesia ou o estilo dos poetas.

Talvez nós, as mulheres, precisássemos, num mundo outro, de ser mães de nós para totalmente aprender as noções essenciais da vida e da morte. Não sendo, resta-nos o saber do sangue e da imaginação e do amor. E nossas filhas, mães um dia também, pertencem-nos, diz a autora de tão bela forma, não como se fossem nossas, mas sendo suas connosco, no lugar onde nasceram, o corpo do ventre que habitamos e onde tudo acontece.

‘’O que sempre aconteça entre nós, será num ventre que acontecerá’’. E as nossas mães também pertencemos nesse lugar seu, o corpo do ventre que habitámos, até ao dia em que partiram, ou em que partirão, levando de nós essa pertença, que não mais regressará.

Deméter protege quem a adore por toda a eternidade e ofereceu ao Homem o segredo da terra, mas antes, transmoveu os universos em busca de Perséfone, por florestas e por vales e por montanhas, sem descansar por que a perdeu. O mito gerou o livro, indicou o caminho, inventou espelhos, reflexões e consequências. Mas foi o talento de Meri Grubić, a sua original arte de confecionar a poesia dos seres e de inventar em versos todas as mágoas e muitos triunfos, que criaram a obra. 

Por Aurora, sua filha, por todas as filhas, para todas as mulheres, a autora leva-nos consigo, como se um pássaro enorme alumiasse os céus, volteando, copiosamente retrocedendo e avançando, numa viagem de asas, em torno de luzes fixas e preclaras, rodopiando, revirando-nos, luxuriosamente.  Ou então por sua bisavó, mãe de mães, a face perdida da ventura, essa ‘’figura alta’’ que ‘’espalhava suas mãos para o céu’’. 

Celebremos, então, como Pan na floresta, rodeados do aroma ‘’das vinhas e de ambrósia’’ a visão nova da arte nova que este livro nos traz. Celebremos a notícia de amor que ele conta, enleadas as palavras como se fossem afetos, como se fossem luzes, com as suas cores de dia, com o seu negrume de noite, com as suas verdades, o sublime dom da musa. Celebremos o justo lugar das palavras, luminosamente justapostas, convivendo com as ideias que transportam. Celebremos a música das palavras, o lugar certo dos versos. Celebremos a verdade, a arte.

Paula Leal da Silva, escritora

e Embaixadora de Portugal em Zagreb