MARIKA Šafran Berberović

Cvetnić, Jekić, Špoljarić: Marika Šafran Berberović

Nakladnik: Biakova d. o. o., Zagreb, Kušlanova 59
Urednica: Zorka Jekić
Izbor slika: Marika Šafran Berberović, Zorka Jekić
Autori tekstova: Ratko Cvetnić, Zorka Jekić, Stanko Špoljarić
Lektorica: Olga Škarić
Fotografije: Rikard Jadan
Slika na ovitku: “Stari grad pod snijegom” Ulje na platnu, 56 X 69 cm
Grafičko uređenje: Reno Ritz
Naslovnicu uredili: Neven Berberović, Reno Ritz

Uvez: Meki, (i zaštitnim koricama s klapnama)

Broj stranica: 80 str.

Format: 23x28mm

ISBN: ISBN 978-953-8375-00-2

Maloprodajna cijena: 30,00 €

Cvetnić, Jekić, Špoljarić: Marika Šafran Berberović

Uvez: Meki, (i zaštitnim koricama s klapnama) Broj stranica: 80 str. Format: 23x28mm ISBN: ISBN 978-953-8375-00-2

30,00 €

Predgovor

Premda se ovdje ne govori o životopisu nego u prvom redu o djelu, teško je napraviti razdjelnicu. Stil je, kako se to zna reći, sam čovjek. Marika Šafran Berberović rođena je 1935. godine; preživjela je nekoliko država, nekoliko veleprevratničkih epizoda: političkih, ideoloških, estetskih, k tome joj nije nedostajalo ni osobnih trauma, a da se pri tome mijenjala samo onoliko koliko su uvjetovale unutarnje silnice jednog meditativnog talenta koji je imao povlasticu da se može razvijati po vlastitim zakonima. Napominjemo to stoga što je Marika Šafran Berberović pripadala naraštaju koji je osjetio napasti moderniteta, ali i kušnje što ih je Država stavljala pred svoje talentirane dvorjane, a da je pri tome ipak uspjela, bez buke i bijesa, podići decentnu zaštitnu ogradu i prema jednom i prema drugom izazovu.

Pošla je u svijet iz onih rijetkih i dragocjenih sredina koje su poznavale kućnu biblioteku, glazbala, rekvizite uz koje se stvarala tanka pokorica našega građanskoga svijeta, ona raštrkana klasa čija je misija u našim žalosnim prilikama bila da uporno, a nerijetko sasvim bezuspješno, pokuša sačuvati kopču s velikim kolektivnim sjećanjem što ga zovemo civilizacijom Zapada. K tome, ta rođena Zagrepčanka djetinjstvo je provela u pitoresknom predratnom Čakovcu, u kući s vrtom i pogledom na toranj staroga grada Zrinskih, odakle je ponijela slike, boje i motive u kojima će poslije reproducirati taj svijet što joj se vrlo brzo, još djevojčici, zaigranoj u tunelu od ruža penjačica koji završava bijelo okrečenim zidom, urušio pred očima…

U svom je umjetničkom i intelektualnom životu sačuvala vjeru u kanon i tako izbjegla ona kružna putovanja što su ih različiti –izmi nudili unutar ringišpila sve progresivnijih stilskih formacija, nanizanih na tragu osnovne utopije našeg doba: vjere u vječnu sadašnjost. Ništa ne prethodi, ništa ne slijedi. Junak našeg doba, pa tako i umjetnik, nema roditelja, nema ni djece, ima tek svoje samostvoreno Ja, koje nema nikakvih dugova, ni ikakvih obveza. Upravo plemenita staromodnost omogućavala joj je da jasno vidi uzaludnost svakog pokušaja da se stvari mijenjaju revolucionarno neovisno je li u pitanju slikarstvo, književnost, glazba. Ili politika. Zar odbaciti sve što je prethodilo, prezreti tradiciju i maljem poravnati put u nove zakone svijeta i umjetnosti? Ti su joj izazovi bili toliko strani da nije ni morala ulagati poseban trud kako bi ih izbjegla. Ali to je, naravno, imalo svoju cijenu.

U priči o Mariki Šafran nemoguće je izbjeći usporednu priču o njenom učitelju, potom i suprugu, Osmanu Berberoviću, čovjeku drugačijeg podneblja i temperamenta, ali istoga pogleda na počela umjetničkoga i duhovnoga univerzuma. Njihov atelje već je od sedamdesetih bio među rijetkim opozicionalnim otočićima u oceanu službene umjetnosti. U predgovoru svojevrsne monografije posvećene Mariki i Osmanu, akademik Tonko Maroević 2008. godine uočava nekoliko suprotstavljenih silnica koje atelier Šafran-Berberović konstituiraju od ranih dana. Neke od njih daju plodonosne sinteze: primjerice “duboka svijest o razlikama u senzibilitetu i temperamentu” koja uspostavlja “intimni krug duhovne razmjene”, no s druge se strane osjećaj “duboke tradicije”, što prožima njihovu radionicu, sudara s “oscilacijama ukusa” koje vladaju donjegradskim galeri- jama i ostalim dućanima. S jedne ih strane prati “zagovor ozbiljnih ljudi iz struke”, a s druge svojevrsno izopćenje iz kruga službene umjetnosti. Među ozbiljnim ljudima, uz samoga Maroevića, nalazimo i Matka Peića, Jurja Baldanija, Josipa Depola, Vinka Zlamalika, Josipa Vaništu, potom učiteljā Berberovićevih: Ivu Režeka, Elenu Cvetkovu, naravno nezaobilaznoga u svojoj flamboajantnoj odanosti, pjesnika i vječitog buntovnika Joju Ricova… Kad se podvuče crta pod tekstove što su ih u počast epskome Osmanu i lirskoj Mariki napisali ovi ljudi od struke, ostaje zajednički nazivnik, sveden na nekoliko čvrstih atributa koji su do te mjere provjereni u vremenu da Branimir Pešut u prikazu izložbe iz 2004. može bez ikakve zadrške citirati Matka Peića i njegovo slovo s kraja šezdesetih: sve je, naime, i dalje tu.

Doista, i danas je sve još uvijek tu: vjera u tradicionalni izraz, vjernost ljudskoj figuri i njenom ambijentu, samozatajnost i klasičnost u najpozitivnijem smislu. Sve je tu i nakon što je Osmanova priča završila i nakon što je Marika ostala čuvar zajedničke baštine, kojoj je pridodala i vlastiti književni opus, male knjige literarnih zapisa, minijaturnih eseja i poetskih vinjeta, koje ponekad kombinira s ilustracijama pokazujući u rukopisu istu minimalističku sklonost meditativnome, lirskom, na momente oniričkome, koju vidimo i u njenom slikarstvu. Od 2004. i knjižice “Boje i kistovi”, s podnaslovom u počast slikarskom zanatu do “Zimskog računanja vremena” iz 2019. objavljeno je šest takvih naslova kojima se zaokružuje jedno ljudsko i umjetničko iskustvo nastalo na temelju dubokoga respekta prema čvrstome tlu evropske duhovne baštine. No, kad govorimo o “svjesnom ostracizmu institucija” kojemu su, kako Maroević izrijekom navodi, Marika i Osman bili kontinuirano izvrgnuti, onda prije svega govorimo o instituciji svih institucija, o Državi. Berberovići su bili među ljudima koji su manje-više otvoreno odbijali suradnju s ancient régime i već su po svom civilnom habitusu pripadali onome što se može nazvati unutarnjom emigracijom; to u Zagrebu nije bila nikakva tajna. I premda su otvoreno priželjkivali stvaranje samostalne Hrvatske ne samo kao prirodnog prava naroda, nego i kao jedinoga mjesta u kojem se može uspostaviti prekinuti kulturni kontinuitet, u trenutku kad je nova država stvorena nisu bili među onima koje je zavarala nada da se sad karte iznova miješaju i tako su se sačuvali bilo kakvih razočaranja. Nije monistička kultura, u kakvoj se uglavnom odigravalo hrvatsko XX. stoljeće, ta koja je izmislila pojam državnoga umjetnika; općenito je odnos vlasti i umjetnosti tema koja nadilazi sužene perspektive jednoga vremena i prostora, ali sve su to bile države koje su svoje priznanje izrijekom tražile i od umjetnika. Državni umjetnik je spomenik koji Država, njena ideologija, podiže samoj sebi. Marika i Osman bili su, međutim, sasvim zadovoljni time što je samostalna Hrvatska stvorena i što im se iz vatrene kupelji Domovinskog rata sin vratio koliko-toliko čitav.

U ovoj monografiji prikazani su radovi u rasponu od samog početka slikarskog života Marike Šafran, iz vremena kad se još ne zna da će to biti slikarica “izvan avangarde”, kako je napisao Vinko Zlamalik, koji je dobro uočavao razlike između umjeničke kvalitete i društvene rang-ljestvice. Od obveznih likova jednoga akademskog sazrijevanja do slikarice koja polako napušta kolorističke intenzitete i u stišanoj se gami pretvara u ono što je Baldani nazvao “virtuozom bilježenja bljedoćom”. Kad bi čovjek došao u njihov atelje, moglo bi mu se učiniti da je Mariki za sliku dovoljno onih par kapi pigmenta koji ostaju nakon što Osman ispere svoju paletu. Ali, to je varka, o kojoj je sama posvjedočila u jednome od svojih zapisa “Slikarica koja slika blijede slike s malo boja, dugo je poslije slikanja prala ruke umrljane crvenom, plavom, žutom…” Njen kratki zapis govori pomalo o tome koliko je napora potrebno da bi se u metieru dosegao dojam lakoće.

I danas, u poznim godinama, fizički načeta, Marika Šafran Berberović sačuvala je vjeru koja ju je u životu pratila i kroz tunele od ruža i kroz tunele od trnja. Vjeru u kršćanskoga Boga kao kormilara povijesti, dakle i u slikanje čovjeka kao slike Božje, u kanon, u logos koji bijaše u početku, vjeru u alfu i omegu, u Bacha i Rilkea. I u ono što je Chesterton nazvao osnovom svakog konzervativnoga pogleda na svijet, a to je pouzdanje u zdrav razum.

Ratko Cvetnić


Misaona suptilnost palete

MARIKA ŠAFRAN BERBEROVIĆ

U dugogodišnjem praćenju likovne scene u Hrvatskoj postupno sam stjecao saznanja o njenoj raznolikosti, o dojmljivosti ili prosječnosti pojedinih opusa, u ukupnosti zbira ili u segmentu, predstavljenih na pojedinoj izložbi. Sjećanja na neka od tih brojnih slikarskih ili kiparskih događanja s vremenom su razumljivo izblijedila, no pamtim izložbe po izgrađenim iskazima, s ostavljenim dubokim tragom, neovisno o bližem ili daljem datumu održanja. Jedna od njih, neosporno umjetnički vrlo uvjerljiva, s vidljivom osobnom notom likovnosti je izložba Marike Šafran Berberović i njenog supruga Osmana, priređena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu u proljeće davne 1970. godine. Kao studenta povijesti umjetnosti privukla me (još neopterećenog nadolazećom trendovskom galamom) svježina figurativnog izraza, Osmanova forma razložne ekspresionističke lomnosti i oporog kolorita, a Marikina suptilnost u satkanju oblika, u bojama oplemenjenih bjelinom. Činilo se da se radi o dva različita koncepta, no ona su u biti vrlo bliska, povezana u zajedništvu likovnog koordinatnog sistema, sklada odnosa horizontale i vertikale.

Početke dubljeg ulaženja u fenomen slike možemo tražiti u Marikinom upisu na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, s traženjem i nalaženjem vlastitog slikarskog svijeta u godinama studija i službenom potvrdom za “pravo” na neizvjesnost umjetničkog poziva stečenom 1960. godine diplomom ugledne akademije, u klasi prof. Ive Režeka.

Marikine slike na spomenutoj izložbi znače otklon ili čak oslobađanje od nužnosti načina savladavanja formi koje studiranje na Akademiji traži, no i gdje su stečena saznanja na tom putu i više od epizoda važnih samo u godinama formiranja. Klasični (tradicionalni) motivi po elementima formule naučenog zadržavaju se u Marikinom opusu još neko vrijeme, no osjeća se određena dvostrukost stava, prepoznaje se vrijednost nataloženog iskustva generacija, ali i sve jača želja za umjetničkim traganjem, za vitalitetom slike s uključenom notom psihogramskog. U godinama studiranja, i kao zadatak i kao htijenje, u prvom planu su figurativni prikazi poput slika Ležećeg akta ili Žene koja pegla. Naglasak je na volumenu tijela, na tvarnosti površine, izvedene mrljolikim ekspresivnim potezom s primjetljivom relativno urednom (anatomski logičnom) igrom tamnih i svjetlih partija. U napetosti mišića vidljiv je osjećaj za tektoniku forme, tijela povezanog s okolnim prostorom, u odnosu smirenih kromatskih vrijednosti interijera i toplog tona inkarnata. I sve je onako kako se očekuje od dobre studentice, hod po sigurnom uz vodstvo i kontrolu mentora, uz talent bez kojeg i ne bi bilo rezultata. Na spomenutoj izložbi dominira svjetlo, i intenzivno ali i u prigušenom sjaju koji čini da bogatstvo slike raste. Radost svjetla nije jednoznačna, svjetlo otkriva ali bljeskom možda i prikriva. Marika u tom prostoru (znakovito rečeno u odabiru između praskozorja i predvečerja) slikarskim čeznućem oblikuje forme i nastanka i nestanka. U umjetnosti, koja je i oda svjetlu u različitim dijelovima dana, Marika sklada suglasja u profinjenosti nematerijalnog, od treptaja do osjećaja čujnosti. A svjetlo obilježava i životni (motivski i umjetnički) put sa začetkom u djetinjstvu, kojem se Marika često vraća. Prizorima s ugođajem sjete i tihe razdraganosti. Slike Djeca na livadi, Djeca, Dijete silazi niz školske stepenice iz 1965. godine (neosporno remek djelo), Djevojčica kraj prozora, Djevojčica kraj otvorenog prozora, Krošnja, te slika s naslovnice, govore u lirskom prepjevu rascvjetalog života. I nema u hrvatskom slikarstvu u ikonografiji bezbrižnosti primjera s toliko umjetničkog i emocionalnog predanja, vidljivog u likovnim preobrazbama osmijeha u svečanosti djetinjstva, sačuvanih dragocjenosti na edenskoj pozornici. Oblikovanih ekspresijom treptaja, s frekvencijama u najvišem sloju slike, s otkrivanjem svih ranijih sedimenata. Tu likovna “ležernost” u silnicama ploha egzistira na plodnosti prisutnih i potisnutih sadnica.

Od nastanka tih slika prošlo je dosta godina, no siguran sam da Marika i dalje živi privilegij te bajkovitosti. Imajući snagu orijentira, one su više od odlomka u opusu. Kao što su djeca ispunjena blagodatnom začudnosti, tako i Marika, s određnom distancom iskustva i kasnije proživljenog, slikajući sebe i druge, nekada i sada, nenarušenom autentičnošću postaje i ostaje stanovnik toga svijeta. Dakako, nimalo nije u koliziji s umjetničkom “ozbiljnošću”; bilježi i ožiljke, pa i jedva primjetne fusnote, jer istina joj je važna, bez obzira na zaljubljenost u tlo, ambijent, priljubljenost vremenu. A likovna analiza, i ona prvog pogleda i ona dublja, pokazuje elemente izražajnih sredstava i čvrstih karika, strujanje gibljivih formi, slikarske površine ispunjene figurativnom izdašnošću, ali i partijama likovne autonomnosti, oprostorenja scena do granica fizičkog okvira slike, ali u dojmu nadilaženja odabrane veličine slike. S prostorom u jednoj ravni, ali i ulaženjem u dublje slojeve, kojih su začetci ponekad definirani plohama geometriziranih obrisa. No statično i nije previše mirno, a mjera egzaktnosti i nije previše stro- ga. Spominjana svijetla paleta ima i svoje značajnije iskorake, pa znaju zavladati i polja tmastih tonova u potpunosti odgovarajući sadržajnom imperativu i likovnoj logici konkretne slike. Djela su to koja umjetničkom razinom ravnopravno ulaze u gradivnu grudu opusa. Ipak čini mi se da je to situacija slična pomrčini sunca. Ljepota događaja je u sjeni koja ga prekrije, impresionirani smo veličanstvenošću svemira, no ubrzo Mjesec krene svojom putanjom, a Marika unutarnjim rodoslovljem svjetla koje ima svoju ditirambsku i ranjivu stranu. Pokazuje koliko dijete u prijateljskom društvu, u paru, ili samotno ulazi u slikarsku kanconu boje i svjetla, ne toliko radi likovnog reda, već zbog oslonca na igru i susrete u kojima priroda nije okvir već sudionik. Likovi su stopljeni raslinjem, oblikovani i jasnom (ne krutom) linijom i mrljama, bliži slikarskim šapatom vlatima trave no deblu, bez konkretnog imenovanog identiteta, ali svakako kao osobe, koje se igrom daruju jedni drugima. I kao da čujemo razgovore o malim tajnama, ali i (a zašto ne?) prepirke koje ne traju dugo. U pričama bez pretjerane ilustrativnosti Marika već sukladno svom senzibilitetu slikarskom tanahnosti omekšava membrane geometriziranih ploha i njihovih partikula dajući pojavnosti stvari u interijeru i eksterijeru karakter organičkog. Jer djeca su i na livadi, pod krošnjom, u skrovitosti sobe, središte nepresušnosti inspiracije. No bez “slatkastih” dodataka, prazne idealizacije, u djelima slikarske moćnosti i preko malenih iskri donijetih darovnici iskrenosti.

Obostranoj u buketima brojnih dječjih portreta pri stvaranju kojih je Marika i prijateljica, psiholog, slikar, portreta slikanih u povjerenju, jer djeca gotovo uvijek otkrivaju sebe i osjete kako ih bïlo umjetnika i ruka s kistom prenosi na platno. Naslikala je Marika veliki broj portreta različite dječje dobi našavši za svaku onaj ključ fizičke prepoznatljivosti, ali i ono znatno zahtjevnije, čitkost osobnosti i temperamenta.

Marika Šafran Berberović u kasnijim desetljećima stvaranja produbljivala je slikarskim činom ideju o snazi likovne čistoće, s uzdignućem svih sadržajnih niti. Iako vjerna motivu ne donosi ga pretjeranom opisnošću, već ga naznačuje na površini slike uz prelaženje formi fluidnom koprenom. Taj “rasplinuti” pokrov i ne mora biti doslovno uprisutnjen, već je važna sastavnica dojma o slojevitosti slike. Marika nam nudi radost traganja za zbiljom nadilazeći privlačnu direktnost viđenja, te je, i pomalo paradoksalno, slutnjom predmetnog proširila mogućnosti čitanja djela ispunjenog sintezom izgleda epiderme i bogatstva unutrašnjeg svijeta. Njenim pristupom pulsira prividna statičnost tvarnog u prelasku jednoznačnog u višeznačno, u suodnosu srodnih oblika i okolnog prostora. Jedinstvo svih oblika u ulozi motivskih utvrda, zagonetki, virova, znakova egzistira na teritoriju slike u vidu likovne autobiografije. U ideji okružuje je realnost i život sjećanja, s pojavljivanjem i nestajanjem žarišta, u primijenjenoj širini prikaza asocijativnog repertoara. U zgusnutom zbiru mnoštva jedinki u složenim slikarskim partitura- ma izobilje predmetnog slikarskom sinhroniziranošću stvara dojam običnosti i uzdignuća na pijedestal. Kao kod slika Sadržaj dječjeg džepa i Papiri. Na prvoj od njih tričarije su iz ispražnjenih džepova, domine, kuglice, komadići špage, kesteni, olovke, kockice s brojevima, bojice, gumbi i slično. Stvarčice itekako važne u dječjim očima i Marika ih tako i tretira. Razigrala ih je na stolu, podu, po tkanini, promatrajući ih sa simpatijom, shvaćajući da svaka od njih ima i znakovitu vrijednost. Na drugoj slici pojavljuju se papiri u svim formama, otvorene knjige, novina (Vjesnik?), izgužvani papiri, samostalni listovi, a neki i ispunjeni slikarskom (crtačkom) intervencijom. Isti izvor a toliko izgleda. Poveznica spomenutih slika je u paleti, plavetnilu uz maticu bjeline. I osjećaju lebdenja, posebnoj slikarskoj gravitaciji koju svjetloplava boja sugerira. Više nagovještaja no naglasaka u prostranstvima kromatske melodioznosti, u zavjetrini od energije razornog. S ulaženjem irealnog u uprizorenja. Kao kod Besanih noći grofa Keyserllingka iz 1981. godine, slici nadrealističkog biljega, potankog, nikako agresivnog, sadržaja u svetištu krajolika. I paletom, nešto drugačijih akorda, nebeske puti. Primijenila ju je Marika i u sjajnoj slici uhvatljive neuhvatljivosti Autoportret u razbijenom ogledalu iz 1974., godine, djelu redukcije oblika nabijenog brojnim česticama sadržaja na granici daha i prizora, s kanelirama u sjaju rozete i lica kao nakita u njoj. I rukom, personifikacijom osobnosti, uključivo i one slikarske. U spoju vizije i vizura Marika i s manjim brojem motivskih lozinki ostvaruje više, mijenjajući ljestvice uzbudljivosti u koridorima jasnih kretanja i labirintične intrigantnosti. Sa zvučnošću (uključivo i tišinom) stvarnosti, boravištima čednosti i prisnih ljudskih odnosa, promatranih s lica i naličja. Njena slikarska poetika raste na emocijama, njegovanju ljepote u nijansama figurativnog.

Svakako uvijek treba imati na umu da je Marika, uz to što je sjajan slikar, i osoba velikog literarnog talenta. S opusom istančanih tvorbi u nizu manjih pjesničkih formi povezanih u osmišljene cjeline. Odraz je velike osobne kulture, s okom za sagledavanje života u malim stvarima, s percepcijom da su one itekako bitne. Bez sumnje originalna je njezina likovno pjesnička mapa “ABECEDA” sa slikama komornosti, do umjetnosti dlana, i veličajnosti liričnosti likovnog intimiteta u vezanosti uz svako slovo.

Navedene su neke od slika iz studenskih godina, neke iz “dječjeg ciklusa”, neke iz zbirnosti predmetnog, neke iz sanjarskog plavetnila, neke s metaforičnošću sadržaja. No od većeg broja slika koje zaslužuju da ih posebno navedemo, spomenimo neke. Razigran primjer kolorističke florealne erupcije, Livadu promatranu iz zanimljivog rakursa, maksimalno ispunjene travkama i cvijećem, do stupnja straha od praznine, svojevrsnog horror vacui, Sjene ruže na bijelom zidu djela istančane likovnosti s tragovima mističnog, Anđela, uprizorenja transparentnih formi s dokinućem težine volumena, Pavanu iz 1986. godine s naslućenim likovima pri dostojanstvenom svečanom plesu, ili kontrast u Marikinom opusu, sliku bogate pastozne strukture s površinom potpunog crnila nazvanom Dvoje s bljeskom izrastanja iz tame sumarno građenih figura. I brojni portreti njoj znanih i dragih osoba, uvjerljivo prenijetih karakterističnih crta, u postavi reprezentativnog stava i trenutka prenijetog u trajanje.

Duboko doživljene, i u kriku i u delikatnosti intimnog odražavaju snagu Marikine inspiracije. S ugođajnošću sličnoga podrijetla, s priljubljenošću uz ljepotu, s izbrušenošću izdašnih motrišta, s utokom u svijet šarma i plemenitosti. Jednostavni scenarij ima mnogo izdanaka, križišta, kratica i krilatica, s latentnom puninom sadržajnog kretanja. Suživot opisnog i meditativnog potisak je disanju slike, za prigljenje atmosfere i “priče”, u ozbiljnosti poigravanja u tvorbi djela. Dosegnuta motivska stanja nisu potpuno zaglađena, uz procvat sadržajne idealizacije pojavljuju se i pukotine, te u osluškivanju ljepote forme postoje i naznake otuđenja. Sklad ostvarenja Marike Berberović nije nategnut, ljudski i umjetnički otvoren je poetizaciji s otiscima lica i naličja izgleda, ravnomjerno zastupljenim u pojavnom i imaginarnom. Pravac je jasan, likovni pravopis točan u interpretaciji cjeline, sa stamenim i krhkim oblicima, s kružnošću u čitanju osjetljivim i za dramatsko i za lirsko. Amplitude između tih “krajnosti” nisu previše velike, vjerojatno stoga što je svaki korak približavanja, odnosno udaljavanja ispunjen metaforičnim gustim tkanjem provedenim u tjelesnoj dimenziji likova i osvajanju dubine prostora. Mjere racionalnog pristupa smještenog između otvorenog horizonta meditativnog kojim Marika započinje i završava djelo.

Marc Chagall s kojim Marika Šafran Berberović likovnom osjetljivošću dijeli prostor umjetničke duhovnosti napisao je: “Nitko neće postati istinski umjetnik ako nije iznimno ljudsko biće, a time i dobra osoba”. Divna misao koja obilježava Mariku, istinskog, iznimnog, dobrog čovjeka. Umjetnicu u čijem se djelu spajaju sonata i simfonija, opus orkestriran prepoznatljivim vrijednostima u ukupnosti hrvatske moderne umjetnosti.

Stanko Špoljarić


Pomalo umorna Oslanjam se na kist

„Pomalo umorna od života, Oslanjam se na kist“

Marika Šafran Berberović: Kistovi i boje

Marika Šafran Berberović (Zagreb, 1935.) je akademska slikarica koja čitav život ustrajno i samozatajno stvara. Snagom stvaranja pretvara svakodnevicu u bogat i kvalitetan život. Uz svoj slikarski rad piše pjesme i velika je ljubiteljica i poznavateljica klasične glazbe. Iako narušenog zdravlja, Marika Šafran Berberović svakodnevno je s kistom u ruci. Mariku poznajem od davnih sedamdesetih godina i pomno pratim njen rad. Za Mariku slikarstvo znači gotovo sam život. Jednom prilikom je rekla: „Slikarstvo je najveći ukras u našoj civilizaciji.“

Slikarstvo doživljava poput naših davnih predaka koji su nekom obojenom zemljom na stjenkama pećine slikali ono što su osjećali i doživjeli.

Neovisno o društvenim promjenama i uvjetima rada, Marika kontinuirano stvara i izlaže. Talent, potencijal, kvalitetu, poseb- nost u slikarstvu Marike Šafran Berberović prepoznali su brojni likovni kritičari. Govorili su u raznim prigodama (otvaranjima izložbi) i na različitim mjestima (galerije, novine…), ali nedovoljno i nepotpuno.

Mislim da njezin dugi život ispunjen intenzivnim slikarskim radom zaslužuje relevantan prikaz njenog bogatog opusa. Stekavši zavidne zanatske temelje na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, permanentnim samoobrazovanjem i ustrajnim radom Marika Šafran Berberović stvorila je bogat slikarski opus. Uvijek radi s najboljim materijalima.

Marikine slike, promičući snagu istinske umjetnosti, oplemenjuju mnoge prostore od privatnih stanova, državnih institucija do mnogih galerija. Svestrana, senzibilna i obrazovana umjetnica izgradila je svoj put, razvila je osebujan i prepoznatljiv stil: minimalistički i poetičan. Kod Marike prevladavaju nježne, svijetle boje.

Iako je sa suprugom, također poznatim slikarom koloristički snažnog opusa, Osmanom Berberovićom dijelila svakodnevicu, atelje i zajedno su izlagali, ostala je svoja nježna i profinjena.

Kod Marike prevladava figurativno slikarstvo. Svaka njena slika teži savršenstvu. Protkana je nježnošću, žudnjom da ovaj svijet učinimo savršenim. Kod nje prevladava bijela boja i to je konstanta u njenom opusu.

Stalne i mučne migrene utjecale su na Marikin rad. Utkane emocije i patnja ogledaju se u mnogim njenim djelima. Također, u njenom stvaralaštvu osjećaju se samoća i tuga. Pa čak i u čaroliji snježnog krajolika prisutne su tamne note njenog raspoloženja. U slikarskom opusu Marike Šafran Berberović imamo bogatstvo motiva: nježni pejzaži, mrtva priroda, portreti, detalji iz obiteljskog života…

Posebno su joj drage mrtve prirode. Naslikala je puno slika pod dojmom pročitanih djela (pjesama), npr.: La luna asoma (Federico García Lorca).

Ova monografija je prikaz samo manjeg dijela stvaralaštva vrsne slikarice Marike Šafran Berberović. Svestrano obrazovana stvarala je istražujući i propitujući sebe i okolinu.

Monografija je podijeljena na četiri dijela:

  1. Radovi nastali za vrijeme studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1955. – 1960.

U prvom dijelu prisutni su radovi naslikani tijekom studija na Akademiji i neposredno po završetku Akademije. Slike iz tog razdoblja pokazuju ovladanost slikarskim umijećem. Koliko joj znači slikarsko umijeće vidi se iz toga što je napisala knjigu o slikarskom zanatu, Kistovi i boje.

  • Rani radovi

Drugi dio monografije posvećen je djetinjstvu. Izuzev Miljenka Stančića ne nalazimo u hrvatskom slikarstvu takvu posvećenost toj temi. Nadahnuta pjesnikom R. M. Rilkeom i slikarom M. Stančićem Marika je naslikala mnoge dječje portrete. Vrijeme djetinjstva obično smatramo vremenom veselja i igre, bezbrižnosti, slobode, ali na Marikinim slikama prisutna je neka sjena osamljenosti, pa i tuge. To kao da se prenosi i na igračke, na lutke koje leže, na bijelog konjića koji kao da vapi u pomoć. Gledajući Lutke koje se smiju, osjećamo bol u srcu žene usred vihora rata, a krhko dijete koje se spušta po stepenicama od sunca i kamena kao da vapi za majčinim zagrljajem. Razigranost je ipak prisutna i to u malim stvarima, što vidimo na slici Sadržaj dječjeg džepa.

  • Bjeline svjetla i sjene

Treći dio posvećen je svakodnevici u kojoj je i radost življenja i bol gubitka. Uz stvari koje nas okružuju tu je odana počast i tableti protiv bolova, a i priznanje na pomoći koje joj je u životu pružila glazba (Orfej, Mozart) ima bjeline karakteristične za Marikin rad. Iz velikog dijela njenog opusa iščitava se posvećenost obitelji, svijest o važnosti svakodnevice. Smirenost i sigurnost dnevne sobe. Umjetnica je tražila ljepotu u svakodnevnim stvarima.

U slici Dijete silazi niz stube uhvaćen je osobit trenutak pun emocija gdje se dijete spušta niz školske stube, a u podnožju ga čeka majka. Ono osjeća sigurnost, radost i beskrajno povjerenje u majku. Izbor boja produbljuje nježnost.

  • Portreti

Četvrti dio monografije posvećen je portretima. Umjetnica je portrete počela slikati kasnih sedamdesetih. U njenim portretima autentičnost emocija budi privlačnost i daje osjećaj sklada. Ima osjećaj za karakter i volumen. Svaki njen portret jednako donosi fizičke kao i psihičke karakteristike osobe.

Spomenula bih dojmljive portrete njezinih gimnazijskih profesora: Profesora Zvonimira Zmajlovića i Profesora Dionizija Sabadoša na kojima je autorica slikom predočila dostojanstvo, smirenost i mudrost prosvjetnih radnika. Njezin Autoportret u razbijenom zrcalu je pun simbolike, slutnje i elegancije.

Univerzalnim jezikom umjetnosti – poezije, glazbe i slikarstva – oblikovala je umjetnica svoj nježni i bajkoviti svijet. Ona je autorica velike stvaralačke moći, velike erudicije, iznimne osjećajnosti s velikim rasponom tema. Kao originalna umjetnica bujne mašte tragala je i za bîti važnosti života čovjeka i njegovom težnjom za spoznajom transcendentnog.

Ususret devedesetoj obljetnici njezina života prigoda je da se trajno i stručno dokumentira njezin doprinos hrvatskoj likovnoj kulturi, da se obrati pažnja na djelo talentirane umjetnice zavidnog opusa.

Tome će, vjerujem, doprinijeti i ova monografija.

Zorka Jekić

UDOMAĆEN U TIŠINU Mladen Jurčić

UDOMAĆEN U TIŠINU

Mladen Jurčić

Urednica: Zorka Jekić

Prijelom i kompjuterska obrada: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 80 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-40-8

Maloprodajna cijena: 16,00 €

Mladen Jurčić UDOMAĆEN U TIŠINU Naslovna korica

UDOMAĆEN U TIŠINU Mladen Jurčić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 80 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-40-8

16,00 €

Riječ o zbirci:

               Peta zbirka Mladena Jurčića Udomaćen u tišinu sažetak je njegova životnoga traganja za ljubavlju, ljepotom i smislom pjesničkoga izraza u današnjem svijetu. Jurčić lirski, smireno i kontemplativno pjeva o onome što je na životnom putu pronašao, spoznao, stekao, izgubio i propustio, ali i o onoj tajanstvenoj, zauvijek nedostižnoj čežnji koja je pjesnikova vodilja i snažan pokretač, iako je svjestan da je nikad neće posve dohvatiti.

          Izraz mu je snažan i promišljen, bez obzira pjeva li o krajolicima koji često zrcale unutrašnje preljeve i prostranstva bića, o ljubavi i traženju ispune u njoj, ali i o gubicima i izgubljenosti u često kaotičnomu svijetu. Zbirka je po obliku dinamična, jer pjesme se kreću u rasponu od zvučnih rimovanih do gotovo filozofski elegičnih, a tragovi su dugog, žarkog i iskrenog pjesničnog putovanja

Bilješka o piscu:

               Mladen Jurčić rođen je 1951. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, smjer anglistika i filozofija. Piše poeziju, prozu i eseje, a objavio je dva romana: Smisao modrine i Otajstveni portal, četiri zbirke pjesama: Daljine, blizina, Kralj nedogleda, Nikome i Posljednje samoće, dvije zbirke pripovijedaka i zbirku eseja Bitka za smisao. Objavljivao je u raznim časopisima i zbornicima: „Nova Istra“, „Republika“, „Književna Rijeka“, „Zrcalo“, „Usponi“, „Haiku“, „Marulić“, „Kačić“ i drugima.

          Zastupljen je u „Vjesnikovu“ zborniku Zašto volim Zagreb, u antologiji Povrh starog Griča brda – Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća, Božidara Petrača, u antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu – antologija duhovne poezije (izabrao i priredio Vladimir Lončarević) i u antologiji objavljenoj u Ukrajini Divo peršogo (Čudo prvoga), koja je prikaz hrvatskog pjesništva od Marulića do naših dana, u izboru i prepjevu Leonida Talalaja.

          Kao prevoditelj s engleskog jezika Mladen Jurčić preveo je nekoliko desetaka knjiga, pjesme su mu prevođene na njemački, ukrajinski i slovenski, a svoje pjesme je sam prevodio na engleski. Mladen Jurčić radio je kao nastavnik u osnovnim školama i gimnazijama i kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Sa ženom i kćerkom živi u Zagrebu.


Nekoliko oglednih pjesama iz zbirke Udomaćen u tišinu:


Nepronađena

Jutro tako zahtjevnoga sjaja

da si ondje gotovo i ti koja ne postojiš,

a sve te moje postojeće doziva.

Tajanstveni oblik i ozračje

nekoć su davno potekli k slutnji tebe,

nezadrživo poput rijeke

i umjesto stabla.

Što ću s izvorom nježnosti

u kojemu se ne ogledaš?

Iz kakvih sam te

sjena bića bez oduška

tako davno pošao tražiti?

Nikad se nisam našao

jer nisam našao tebe.

Još te čekam na putu nikome,

sred nikakva svijeta,

u zavjetrini vremena

gdje ljubav ne stari,

na rubu šume gdje još ima

nečega što nismo prosanjali,

tako žestokoga ispod blistava neba

da si gotovo tu, sa mnom,

izgovorljivoga tek na mjestima

gdje nikad nismo bili,

gdje bih ti napokon rekao

što si oduvijek htjela čuti,

a nitko drugi to ne može izgovoriti.

Kad odem ostavit ću

svoj najljepši, najčišći dio

da bude samo tvoj u trenucima

kad se plače ni zbog čega,

zato što ne postojiš

u nekoj dalekoj utvrdi

blagosti i čvrstine,

gdje uzalud čekaš ljubav

kakvu samo ja imam za te.


Pitanje

Zašto mi tako dugo, nesnosno,

najdublje u biću buja,

od svega me daleko najviše zbiljski,

najgorče sačinjava,

gradi, potresa, održava

upravo taj tragični, mutno ljubavni,

žestoki osjećaj

s kojim najmanje znam što ću?…


U meni

Jedno more u meni,

mirno, pouzdano, ranojutarnje,

il’ burno, s ponoćnom

stopljeno prazninom,

no uvijek – neizbježno – more,

široko, vjerno nekoj srži,

zauvijek bolno, tajanstveno

more u meni, bezimeno, nemoguće

da ikad presuši,

ne znam odakle, ni kakve li

nastanjene il’ puste zapljuskuje obale,

dokle seže, osim da je more,

mogućnost života kad u zoru

prozoru pristupam duše,

uvečer prije sna, prije

vječnoga sna,

začetak, kraj, zahvala

što nisam, molitva

da nikad ne postanem

čovjek u kojemu nema mora.


Žena

Žena koje nije bilo,

nedosegnuta, ali ipak –

koliko li osjećaja za anđele

u zlatnu okviru sjećanja na nju!

Još je vidim kako odlazi

iz moje najbolnije žudnje,

još osjećam neznane daljine

konačne ispune,

još mogu oćutjeti

kakav bi sjaj ozario opustošeni svijet

da sam joj doista milovao kosu kraj rijeke,

barem sam još u stanju osjetiti

kakvom bi s njom obzoru

                                plovili oblaci…


Tema zbirke Udomaćen u tišinu:

Moglo bi se reći da ova zbirka donosi svojevrsni itinerar pjesničkog putovanja prema obzoru, pa iako pjesnik ne dolazi do toga (vjerojatno nedokučivoga) cilja, tragovi što ih je ostavio na tom dugom putovanju dokaz su njegove žarke iskrenosti, osjećajnosti i misaonosti. Pjesnik traži istinsku ljubav, najbolji mogući izraz svojih stvaralačkih težnji i svoje mjesto u svijetu, gdje bi se napokon prisno udomaćio u smisao, umjesto tek u smirenu tišinu bitnog putovanja. Konačno prispjeće na to mjesto značilo bi dostizanje razine na kojoj se ono unutrašnje u biću usklađuje s izvanjskim i zato sa stvarnim, ali taj dolazak istodobno bi bio i povratak istinskom sebi, jer Jurčić u jednom tekstu kaže: „Htio bih se nekome vratiti, ali ne znam čija sam izgubljena ljubav“.

          U temeljima i najljepših slika stvarnoga svijeta, u krajolicima i marinama, pjesnik pronalazi samo slutnju i čežnju za pravom ljepotom i senzibilitetom što ih može naći samo u vlastitu predmnijevanju. Pjesnički osjećaj koji nastoji opjevati svijet, njegove vidove i naše mjesto u njemu zahvaća samo daleku slutnju i težnju za nedogledom, za onostranošću i onim čega ovdje nema. Jurčić ne postavlja samo pitanje što je svijet bez sna u čije se prostore spušta, nego i što je san bez svijeta u kojemu će zaživjeti i udomaćiti se. Pjesnik balansira na rubu tog tragičnog pitanja, a osjećaj i opis tog balansiranja pružio nam je u ovoj dojmljivoj zbirci. Član je Društva hrvatskih književnika. Sa ženom i kćerkom živi u Zagrebu.

http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/mladen-jurcic

OTKLJUČANA AVANGARDA ZA MLADE Dubravka Bouša

OTKLJUČANA AVANGARDA ZA MLADE

Dubravka Bouša

Urednica: Zorka Jekić

Prijelom i kompjuterska obrada: Nediljko Bekavac Basić

Grafički urednik: Dubravka Bouša, Nediljko Bekavac Basić

Fotografija na naslovnici: Dubravka Bouša, Imaginacija

Fotografija na zadnjoj korici: Nosač ključeva

Recenzenti: dr. sc. Duško Marinković, red. prof. u miru

dr. sc. Zdravka Krpina

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 444 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8136-96-2

Maloprodajna cijena: 50,00 €

OTKLJUČANA AVANGARDA ZA MLADE Dubravka Bouša

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 444 str. Format: B5 ISBN 978-953-8136-96-2

€50.00

Nekoliko riječi

Jedno je od glavnih načela koja se mogu pratiti u književnosti i ostalim umjetnostima prve polovice 20. stoljeća je osporavanje građanske kulture i tradicije, odnosno prevrjednovanje svih vrijednosti zbog, s jedne strane, opće duhovne i moralne krize poratne Europe nakon Prvoga svjetskog rata, a s druge strane, napuštanje racionalističkog svjetonazora. Moralno, etičko i socijalno prevrjednovanje zatečenog stanja u umjetnosti i društvu s vremenom se iz područja umjetnosti avangardom proširilo na društvo u cjelini.

Osnovna ideja djela Otključana avangarda za mlade je približiti raznolikost avangardnih pravaca i promjena koje su oni bučno unijeli u korpus književnosti raskidanjem povezanosti s tradicionalnom književnošću, ali i njihovo prevrjednovanje svih ustaljenih vrijednosti unutar književnosti. Pojam avangarda se rabi kao nadređen, zajednički naziv za određeno kulturnopovijesno i književnoumjetničko razdoblje koje obuhvaća različite poetike i različite umjetničke prakse 20. stoljeća (1910.-1930.) unutar modernizma koji je započeo polovicom devetnaestog stoljeća s Charlesom Baudelaireom.

U ovom stručnom priručniku obrađen je dijakronijski presjek unutar poetika 19. stoljeća koje su pripomogle oblikovanju avangardne poetike, kao i mnoga lica avangarde sve do kraja avangardnih gibanja 1930. Pobunjeni pjesnički individualni ja, započet u romantizmu, dovodi do emancipacije individualnog ja, individualnog glasa umjetnika. Pobuna je bila usmjerena prema prethodnim poetikama, ali i prema društvu, jer je književnost uvjetovana izvanjezičnom zbiljom i umjetnički je odraz društva i njegova duhovnog raspoloženja. Pobuna individualnog pjesničkog ja eskalirala je u razdoblju avangarde.

Iako se stanje društva reflektira u književnosti, ipak je književnost zaseban organizam i takvim ga treba promatrati. Od promjena u društvu koje su nastale zbog Druge industrijske revolucije, početka globalizacije i Prvoga svjetskog rata, književnost, mijenjajući se, mijenja strukturu iskaza i proširuje tematiku, inzistira na estetici ružnoće (estetika rugobe), unosi nove motive u umjetnost i okreće se disonanciji. Umjetnost avangarde, apsorbirajući novostvoreni promijenjeni svijet, jezikom književnosti iskazuje senzibilitet čovjeka 20. stoljeća.

Književnici avangarde, u skladu s avangardnom poetikom osporavanja, mijenjaju uobičajenu komunikaciju jezikom, nastupaju antiestetički, izgrađuju nove strukture jezika i teže povezivanju različitih oblika umjetnosti (književnosti sa slikarstvom, književnosti s glazbom ili s filmom…). Umjetnici avangarde estradiziraju umjetnost i šire se i osvajaju do tada izvanestetske prostore, javne gradske prostore, terase, ulice i trgove.

Priručnik je koncipiran u tri dijela:

I. Teorija – U prvom se poglavlju povijesno-teorijski obrađuju književna gibanja koja su omogućila nastajanje moderne književnosti, pojavu avangarde i najistaknutije avangardne pokrete i škole.

Teorijski dio prate ilustracije umjetničkih djela slikara, kipara, fotografa, filmskih snimatelja i dizajnera iz određenog razdoblja, pa se mogu pratiti promjene i u likovnoj umjetnosti.

Dodatak teorijskom dijelu je djelovanje i život umjetnica koje su stvarale u vrijeme avangarde. Taj dio upotpunjuje društvenu i socijalnu sliku razdoblja.

Na kraju obrađenog pojedinog avangardnog umjetničkog pokreta su i promišljanja suvremenika o tom avangardnom pravcu u okviru modernizma.

II. Čitanka tekstova i pjesama – U drugom poglavlju su tekstovi i pjesme relevantnih umjetnika iz 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća. Uvršteni tekstovi hrvatskih autora sadrže elemente određenih avangardnih poetika.

III. Interpretacije/analize – U trećem su poglavlju primjeri interpretacija/ analiza pjesničkih djela iz razdoblja avangarde i modernizma.

Na kraju knjige su: Izvori, Kazalo imena i Kazalo prevodilaca.

Osnovna intencija priručnika Otključana avangarda za mlade je ukazati na dinamiku promjena u književnosti tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća, a te su promjene svoj sjaj u književnosti doživjele upravo u avangardi. Silnice tog utjecaja vidljive su umjetnosti i književnosti, kao i u društvu u cjelini, preko kasnog modernizma i postmoderne do danas.

Dubravka Bouša

Zagreb, veljača 2021.

Predstavljanje knjige Ane Horvat OPROŠTAJNICE

Poezija

VITA NOVA, MORS NOVA Olga Škarić

VITA NOVA, MORS NOVA Olga Škarić

VITA NOVA, MORS NOVA

Olga Škarić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Tatjana Škarić-Jurić

Slika na naslovnoj korici: Marika Šafran Berberović Cvijeće

Korice oblikovao: Ljubo Gamulin

Grafičko oblikovanje: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 84 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-15-6

Maloprodajna cijena: 77,70 kn (10 €)

VITA NOVA, MORS NOVA Olga Škarić

Urednica: Zorka Jekić Lektorica: Tatjana Škarić-Jurić Slika na naslovnoj korici: Marika Šafran Berberović Cvijeće Korice oblikovao: Ljubo Gamulin Grafičko oblikovanje: Nediljko Bekavac Basić Uvez: Meki Broj stranica: 84 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-15-6

€10.00

Predogovor

ČEMU SNOVI

“Zanimljivo, ja nikad ne sanjam”, priznala mi je prijateljica nakon što je pročitala moju knjigu. “Zavidim Ti – odgovorila sam joj – znači da Ti snovi nisu potrebni”. Moja  neuslišana želja oduvijek je bila probuditi se uz nekoga koga zanima što sam te noći sanjala.

Meni budnoj treba dosta vremena da sredim misli i zauzmem siguran  stav o bilo čemu.  San mi odmah ponudi moje mišljenje u obliku skeča, slike, prizora, drame. Za moj ukus on je ponekad prežestok, ali – kad bolje razmislim – u većini slučajeva ispravno prosuđuje. Uvjerljiv je, gotovo bih rekla vjerodostojan.

San je pouzdaniji dio mene. Nisam sigurna da bih bez njega realno ocjenjivala svoj život i ljude koji me okružuju – pustila bih da me ponese trenutno raspoloženje. Ili bih – u maniri većine starijih – zauzela neki generalni stav, bilo da odlučim ponositi se svojim uspješnim životom ili da zaključim kako sam nepravedno loše u njemu prošla.

Život je iskričavi mozaik čiji je svaki svjetlucavi kamenčić autonoman,  sa vlastitom  dinamikom,  tempom  i  dramaturgijom. Svojim živopisnim stilom san nam uspijeva ugravirati u sjećanje naše jedinstvene trenutke.

Kad krenemo u život, čini nam se da postoje brojne mogućnosti izbora. No čim nas zahvati žrvanj kolotečine, shvatimo da se moramo odlučiti za jedan put. Nije nam odmah jasno da će on isključiti sve ostale.

Snovi   nam dodaju još poneku stazu   iskupljujući   našu nesposobnost da istodobno krenemo u više smjerova. Zahvaljujući njima kupala sam se u toplim tropskim morima, penjala na vrhunce Anda koje sam sama pošumljavala, skakala od sante do sante dok su se ispod mene praćakali lososi. Koji bi mi dobrohotni roditelj, prijatelj ili guru mogao ponuditi više od toga?

___________________________________________________

Umjesto pogovora

Poštovana gospođo Škarić,

sa zadovoljstvom sam pročitao i Vašu drugu knjigu, pisanu s teretom iskustva,  a s  lakoćom  dosjetki  i  asocijacija.  Premda  ne  koristite neku narativnu strategiju niti, pogotovo, anegdote i čvrste likove, uspijevate održati zanimljivost i gipkost širokoga raspona. Duboko introspektivni, a opet tako komunikativni i prirodni, doista imate dar evokacije i stvaranja živih prizora (pogotovo, dakako, u ambijentu Islama Grčkoga, s dubokim povezivanjem s prirodnim mijenama i tokovima).

Ne samo što Vam je rječnik bogat i sintaksa živa nego uspijevate dobiti blagu, poluironičnu intonaciju, koja cjelini daje posebnu uvjerljivost. Istina, držite se više nego impresivnih orijentira, od Montaignea  do Tolstoja, ali pritom niti imitirate niti parafrazirate nego nalazite vlastito mjesto bez pretenzija neumjerena nadmetanja. Uostalom, i sam naslov Vaše knjige zaslužuje  odjek  iznuđena  podsmijeha,  a oblik  knjige  također  govori o skromnosti  (ili bar  intimističkoj  dimenziji).  A propos:  šteta je što su kiparska  djela na dvostrukim  stranicama  „nečitljiva”, a zaslužuju pažnju i tipološki dobro odgovaraju Vašoj analitičkoj portretistici. Ne samo da niste iznevjerili razinu Desničine tradicije, nego ste je na poseban način produžili.

S najboljim željama i srdačnim pozdravima

Tonko Maroević(Pismo je upućeno autorici nakon čitanja njezine knjige Ako ikad ostarim)

HARFE LJUBAVI Jasna Matić

HARFE LJUBAVI Jasna Matić poezija

HARFE LJUBAVI

Jasna Matić

Uredila i pogovor napisala: Marija Lučić

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Vrsta Papira: offset papir

Broj stranica: 84 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-05-7

Maloprodajna cijena: 88,20 kn (11,00 €)

HARFE LJUBAVI Jasna Matić

Uredila i pogovor napisala: Marija Lučić Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić Uvez: Tvrdi Broj stranica: 84 str. Format: B5 ISBN: 978-953-8375-05-7

€11.00

Zbirka pjesama

Harfe ljubavi Jasne Matić

Zbirka pjesama Harfe ljubavi Jasne Matić sastavljena je od pjesama koje slave Boga i život. Pjesme su izazvane nadahnućima oduševljenja, čežnje, bola, ljepote, radosti. Nastale su iz mnogih nedostatnosti i u zapažanjima obilja. Često satkane od suza ili njima nakićene. Ali svaka pjesma donosi vedrinu i zanos, odaje radost života. Teme pjesama su  uzvišene  i  velike,  o  njima  svaki  govor  zamuckuje. No,  poezija  u  svakoj  stvara  nježne  obrise,  izazivajući nas  da  se  više  približimo.  Pjesnikinja  pjeva  o  Bogu, tvorcu i izvoru života, ljubavi, molitvi, domovini, ljepoti, prirodi, prijateljstvu… Propituje sebe i o sebi. Ona zna biti i neozbiljno zaigrana o ozbiljnom, čemu smo u ovoj zbirci dali manje prostora. Jasna nam donosi jednu bogatu simfoniju suzvučja i raznolikost novih duhovnih vidika koje slika riječima. Dok su opisi i pejzaži puni zvukova i melodije. U njezinom pjesničkom izrazu zastupljene su istovremeno sve umjetnosti. Ona vješto koristi riječ, ton i boju. Riječju stvara tonove nižući emocije kao glazbene skale, izmjenjujući uzastopce duboke i niske, svijetle ili tamne. Ima tu orkestralnih dionica, klavirskih sonata, soliranja frulice, harfe i gitare, a ima i jazza, vijugavog plesa saksofona… Ponekad i orgulje zagrme. Istovremeno, boju dodaje slikama prirode unoseći prelijepe kadrove pejzaža.   U   svojoj   cjelovitosti   svaka   pjesma   odiše lakoćom izraza i veoma je pogodna za povezivanje. Iz te protočnosti nastala, shema Zbirke je rijeka koja teče. Iako unutar zbirke Harfe ljubavi postoji mnogo različitih

poveznica, a sve su podjednako dobro ugođene, ovdje je nužno jedan odabir. Ali Zbirka nudi više mogućnosti s obzirom na teme i način pisanja, kao i na pozitivan stav koji je sklon gradnji i izgrađivanju. U slavljeničkom obrtanju ima i tužnih i radosnih, namirenih i čeznutljivih, bolnih…, ali sve idu na isti izvor k Bogu tražeći odgovor. Potom se događa obrat. Ili se patnik Bogom ispunja i traži njegov odgovor ili sretnik radošću  prodire u nebo, istovremeno hodajući po zemlji ostavlja radosti trag. Dok sam čitala pjesme prva misao mi je bila kako me Jasnino pjevanje podsjeća na Davidove psalme. Najprije tematski, a  onda  i  lakoćom  pjeva,  kompaktnošću  i  cjelovitošću koju proizvodi   kontrastom, ponekad kontrapunktom. Životnost, jasnoća, kajanje i pobjeda uvlače čitatelja da s uživanjem čita pojačavajući mu znatiželju. Pjesnikinja u sve ide duhovnim proživljajem, dubinama uranja u igru, ponegdje čak u neku vrstu stvaralačke zezancije, kao što su pjesme, Prijatelj na određeno vrijeme, Živim na rate...

Pjesme prepune dubokih i visokih tonova, muzičkih ljestvica koje se izmjenjujući nižu i tvore modernu glazbenu kompoziciju, pri tom ostaju posve klasično jednostavne. Zbog toga simfonija prelazi iz glazbenog u likovni ili književni prostor. Dok se čita pjesma čuje se muzika.  Molitva,  kao  još  jedna  davidovski  izazovna  i ne lako zahvaćena tema u Jasninim pjesmama, postaje otkrivena  i  stvarna.  Preko  nje  se  obrće  i  preoblikuje sav trenutni osjećaj, stanje i smisao. Upravo te drame u njezinim pjesmama čine ih čitkima i pitkima. Također, u pjesmama ima mnogo filozofskog i teološkog žara, koji ih čini zaokruženim i protočnim. Pjesnikinja postavlja filozofska pitanja Tko sam? Što je to ljubav? Hoće li sjeme

vremena niknuti?… i mnoga druga slična. Teološki pak ona opisuje kršćansku dušu koja se odražava u duši čovjeka i duši svemira, koji razigran s pjesnikinjom slavi Boga i život. Kako u pjesmi Galilejac pjeva… udišeš prostor i stapaš u molitvu…, govori o trenutcima sjedinjenja Božjeg i ljudskog kojeg poezija zahvaća i daje.

Kako je Aristotel rekao, svima je učiti slatko i svi se raduju tvorevinama oponašanja, zato što nam je oponašanje prirođeno, harmonija i ritam. Kao i to da je umjetnost stvar lijepog, ova zbirka to potvrđuje. Ona se lako čita i rado ponovo čita. Osim jasnoće i uzvišenosti govora, Aristotel drži da je najveća njegova vrsnoća u služenju prenesenim izrazima. Jer, jedino se to neda od drugoga naučiti i znak je dara. Uzimati dobro prenesene izraze znači vidjeti sličnost. A toga je u Jasninim pjesmama na pretek i čitatelj može čitajući iskusiti dio  pjesničkog žara.

Namazano praskozorje

jutarnjim suncem karmina

na prvu šetnju

osovilo noge.

S naprtnjačom

uz klance dana,

k vrhuncima

penjati se hoće…

Zbirka Harfe ljubavi prva je zbirka pjesama Jasne Matić. Želimo i nadamo se uskoro i drugim njezinim zbirkama.

Marija Lučić

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskim književnim časopisima 19. stoljeća

IMAGO ITALIAE

Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti:

dr. sc. Inoslav Bešker

dr.sc. Dubravka Bouša

Slika na naslovnici: Dante Gabriel Rossetti, Danteov San

Priprema za tisak, grafičko oblikovanje i oblikovanje naslovnice:

Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 304

Format: B5

Maloprodajna cijena: 199,50 kn (27,00 €)

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić Br. str.: 304 Format: B5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

€27.00

Izvadak iz recenzije

Djelo IMAGO ITALIAE autorice Zdravke Krpine je po sadržaju i formi komparatističko multidisciplinarno znanstveno djelo, s elementima kulturalnih studija i imagologije, koje se oslanja i na metode J. Cullera. Veći dio sadrži elemente autoričine doktorske disertacije “Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskoj književnoj periodici XIX. stoljeća” obranjene 2016. na Sveučilištu u Splitu. Građu iz disertacije autorica je mjestimice sažela, te dodatno dopunila i obogatila. Oko dvije petine teksta čini nov sadržaj, rezultat naknadnih istraživanja, pri čemu su ponajviše tematski zastupljeni žensko pismo u onodobnoj Italiji, zatim pojmovi junaštva, časti, odnosno morala, razmotreni komparativno, te uloga individue u stvaranju kulturnog identiteta, odnosno prerađen i dorađen.

Zdravka Krpina u svom djelu problematizira hrvatsko-talijanske odnose u razdoblju od ilirskog pokreta i romantizma kao stilske formacije do vremena moderne (1835.-1903.), sadržanu u časopisnom korpusu omeđenom pojavom prvoga hrvatskoga književnog časopisa (Danicze) i posljednjeg časopisa koji označava zaokret prema moderni (Život), kada je književna periodika bila glavnim medijem interkulturnog dijaloga hrvatskih i talijanskih građanskih intelektualnih krugova. Medijska slika časopisa 19. stoljeća odijeljena je od današnjeg recipijenta više od stotinu godina, njegov odmak je povećan, a način gledanja promijenjen.

Odlučivši se za imagološko-kulturalan pristup, po definiciji multidisciplinaran, autorica se upustila u riskantan hod izvan uvriježenih kolotečina. Tu treba kao ključan naglasiti komparativan interkulturni element njezina rada, koji na teorijskoj razini iznesene analizirane pojave i probleme povezuje s „međuprostorom“ književnosti i kultura kao čvrsto shvaćenih ili zadanih nacionalnih modela. Tu poredbenu analizu naglašavamo u kontekstu pojava koje su književnoteorijski još nedovoljno analizirane u kontaktnom okružju Hrvatske, kako s južnoslavenskim, tako i s ugarskim, germanskim, odnosno romanskim svijetom. Te se pojave uočavaju na rubovima različito obilježenih svojedobno neokolonijalnih pa postkolonijalnih prostora koji su kulturološki redefinirali i hrvatski prostor, na sjecištu Gavazzijevih kulturalnih areala, kao mediteranski, srednjoevropski, odnosno balkanski, eventualno i orijentalni, u svakom slučaju prijelazan.

                                                                                    dr. sc. Inoslav Bešker, red. prof.

Veza hrvatske kulture s talijanskom kulturom specifična je i u kulturološkom smislu nadnanacionalna jer je Italija prerasla odavna u svojevrstan simbol, zadobivši značajke koje se ne mogu podvesti pod jednostavne uobičajene nazivnike pojedinih nacionalnih književnosti. I unutar toga, kulturološki, ali i psihološki složenog odnosa, u neprekidnom kretanju, začini, zrcaljenje i razbijeno staklo tri su odraza uvijek istog obraza. Italija je Hrvatskoj potrebna isto kao zrcalo, u kojem ona nalazi, potvrđuje ili dokazuje svoj identitet i uspostavlja integritet svoje osobnosti u odnosu prema toj Italiji čiju sliku podsvjesno kreira.

dr. sc. Zdravka Krpina

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac

stil pjesništva anke zagar video

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR

Tin Lemac

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 320

Format: A5

Maloprodajna cijena: 231,00 kn (30,80 €)

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 320 Format: A5

€30.80

Ova je knjiga nastala kao prerađeni tekst moje doktorske disertacije Stilematičnost lirskog idioma Anke Žagar koja je obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dana 8. studenog 2013. godine pred Stručnim povjerenstvom koje su činili prof. dr. Krešimir Bagić, prof. dr. Goran Rem i prof. dr. Tvrtko Vuković. Plod je petogodišnjeg bavljenja pjesništvom Anke Žagar kao i mnogim teorijskim i stilističkim aspektima označiteljskog pjesništva. Upućujem zahvale u dugogodišnjem radu prije svega svojem mentoru Krešimiru Bagiću na strpljivom poniranju u svaki moj uvid i pomnom čitanju disertacije s hvalevrijednim opaskama i primjedbama. Hvala Tvrtku Vukoviću i Goranu Remu na upućivanju oko mogućih korekcija ili dopuna nekih teza u pojedinim poglavljima. Hvala Anki Žagar koja je podržala izradu teze sa skromnim čuđenjem oko toga zašto se baš bavim njezinim pjesništvom pored brojnih drugih pjesničkih knjiga i poetika. Hvala mojim recenzentima, Marini Katnić Bakaršić i Tvrtku Vukoviću, koji su knjigu popratili sjajnim kritičkim poticajima. Mojoj urednici Zorki Jekić posebno hvala koja je širokogrudno prihvatila izdavanje knjige. Hvala prijateljima koji su izravno ili neizravno utjecali na oblikovanje tema svojim bodrenjem ili pokojom usputnom opaskom. To su Martina Perić, Darija Žilić, Anastazija Komljenović i Davor Šalat. Hvala i mojoj obitelji koja je uz mene stajala sve vrijeme ovog dugogodišnjeg rada i čije bodrenje, zahvalnost i dobrotu teško da ću moći vratiti. A vama, dragi čitatelji, želim mnogo strpljenja u snalaženju u račvastim ponornicama ovog teksta i zahvaljujem za trud i vrijeme odvojeno za čitanje moje knjige.

TL

U IME AUTORA Tin Lemac

U ime autora video
Prologomena za teoriju i stil ispovijedne lirike

U IME AUTORA

Tin Lemac

Prologomena za teoriju i stil ispovijedne lirike

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: prof. dr. Jelena Simić; akademik Josip Užarević

Grafički uredio i korice dizajnirao: Nediljko Bekavac Basić

https://nediljkobbasic.com/

Objavljivanje ove knjige novčano je pomoglo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 104

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,50 €)

U IME AUTORA Tin Lemac

Prologomena za teoriju i stil ispovijedne lirike Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 104 Format: A5

€13.50

(…) Lemac jasno prepoznaje ispovednost kao katalizator lirske imaginacije, kao što dobro definisanom metodološkom sondom i jakim naučnim osvetljenjem – izrađuje takvu regularnost koja usmerava čitaočevu sposobnost da zamisli umetničke slike i poveže ih sa njhovom materijalnom građom, tj. jezikom. Takav metodološki uspeh autor je mogao postići zahvaljujući odabranom istraživačkom postupku – egzaktnim metodom zahvatao je spiritualnu građu i o njoj izricao egzaktne zaključke. Uz to je i vrlo precizno reformulisao rezultate preteča i nosilaca poetoloških ideja o ispovednoj lirici, i izložio sopstvene stilističke ideje kao koherentan sistem postulata pogodan za analizu stihovne strukture u pravcima koji su pre Lemčeve knjige U IME AUTORA bili delom na periferiji naučnih interesovanja.

            Da zaključimo. U IME AUTORA (Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) Tina Lemca po naučnoj vrednosti jeste studija koja će značajno mesto zauzeti i u edukativnom i u akademskom procesu razmene (sa)znanja. Ona je značajan doprinos razvoju poetske, opšte i lingvističke stilistike, kao što je značajan prilog predmetnog proširenja teorije književnosti, tekstologije i genologije. (…)

(iz recenzije prof. dr. Jelene Jovanović Simić)

Osobitu vrijednost Lemčeve knjige čine cjelovite pjesme koje autoru služe kao analitički predlošci. Riječ je o svojevrsnoj miniantologiji u koju su uvrštene kako pjesme iz različitih razdoblja hrvatske književnosti (od starih do najnovijih, tj. od Ivana Česmičkoga i Nikole Nalješkovića do Dore Pfanove, Nikole Šopa, Vesne Parun, Milice Lojdl, Siniše Matasovića i dr.) tako i prevedene strane pjesme (od psalama i usmenoga pjesništva raznih naroda do Jacquesa Preverta, Sylvie Plath, Anne Świrczińske i dr.).

Knjiga Tina Lemca U ime autora (Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) unosi metodologijske novine u hrvatsku znanost o književnosti, pisana je znalački i bit će korisna svima koji proučavaju lirsko pjesništvo.  

(iz recenzije akademika Josipa Užarevića)

ONA I ON Vlasta Molinar

OnaiOn
Ona i on Naslovnica za tisak 25.3.2019[2585]
Pripovijetke

ONA I ON

Vlasta Molinar

Pripovijetke

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Oblikovanje naslovnice: Nediljko Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

https://nediljkobbasic.com/

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 118

Format: A5

ISBN 978-953-8136-57-3

Maloprodajna cijena: 77,70 kn (10,50 €)

ONA I ON Vlasta Molinar

Pripovijetke Uvez: Meki s klapnama Br. str: 118 Format: A5 ISBN 978-953-8136-57-3

€10.50

Na tvoj besmrtni dodir

moje maleno srce širi se u veselju

i muca riječ nejasnu.

Rabindranat Tagor


VRIJEDI PROMATRATI BREZE

Vlasta Molinar je radni vijek provela kao srednjoškolska profesorica hrvatskoga i engleskoga jezika. Premda je od mladenačkih dana, kako to najčešće biva, pisala poeziju, na objavljivanje stihova u samostalnoj zbirci odlučila se u zrelijoj dobi. Do sada je obznanila četiri knjige pjesama, među kojima je posljednja vrlo zanimljiva jer je napisana dvojezično, hrvatsko-engleski, a žanr kojim su pjesme pisane pripada haiku–poeziji, cijenjenoj književnoj formi u japanskom zen–budizmu.

Najnoviji rukopis Vlaste Molinar pod karakterističnim naslovom „Ona i on“, otkriva nakanu okušati se i u prozi. Hvale vrijedna odluka. Napisala je osam zanimljivih pripovjedaka i ponudila ih čitateljima. Njezin prozni rukopis u cijelosti odražava psihološki profil mudre i tradicionalno odgojene hrvatske učiteljice. Ovom tvrdnjom ne kanim umanjiti estetsku razinu napisanih pripovjedaka, već istaći činjenicu kako književni diskurs koji se temelji na moralnim zasadama, toplini međuljudskih odnosa, na uljuđenosti, požrtvovnosti i samozatajnosti, dakle na vrlinama koje su već pomalo zaboravljene u skali naših suvremenih vrijednosti, vrijedi vratiti u našu današnju književnost, bez obzira sviđalo se to, ili ne sviđalo pristašama poetske destrukcije. Kako bih potkrijepio rečeno, pokušat ću izdvojiti nekoliko ulomaka iz ove zbirke, koji to potvrđuju.

Prva pripovijetka nosi naslov „Slavujka“. Upravo naslovom autorica upućuje na biofilnost, odnosno na odnos prema prirodi koji nalazimo u hrvatskom ženskom rukopisu, poglavito u njegovim tradicionalnim slojevima:

„Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima. U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru. Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice… U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše. Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.“

Sintagme „zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica“, „opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…“ primjer su autoričine biofilonosti, ali i poetskog pristupa proznome tekstu. Svaki književnik piše o sebi i onda kada se to iz teksta ne vidi neposredno. Isto čini i Vlasta Molinar.

Slijedi psihološka impostacija likova. I ovdje je na prvome mjestu autoričina nakana afirmirati dobro, zatim poštenje, etičnost, nježnost, sve do svetačke samozatajnosti. Vlasta Molinar voli svoje junake i junakinje, pokušava ih razumjeti, a potom istaći kao primjer svojim čitateljima.

Evo nekoliko primjera: pripovijetka „Prosjak“ već naslovom dade naslutiti žestoku socijalnu, pa i lijevo-političku radnju. No, autorica kreće drugom stazom:

„Jakov je bio živio u Slavoniji. Imao je malo zemlje od koje bi mogao živjeti, ali ju nije mogao ručno obrađivati kao kad je bio mlad, a mehanizaciju nije imao. Mala kuća mu je bila tako trošna i ruševna da se u njoj nije moglo stanovati. Supruga mu je umrla pri porodu. Sina mu je podigla sestra. Novac od prodaje zemlje bio je sitniš i davno je „izvjetrio“. – Eeee, da mi je barem sin privržen! Mislio sam da će mi biti uzdanik u starim danima. Tada ne bih morao prositi! Ali on mi se ni ne javlja iz Njemačke, a kamoli da bi mi što poslao, koju paru ili paket. – Tako je ostao bez ikoga i ičega, ispričao je “cimerima“. Nadao se kako će u Zagrebu naći odgovarajući posao, ali on je bio samo jedan od onoga broja nezaposlenih. K tome je još nadošla bolest pluća.

Tek se naslućuje rasap obiteljskih vrijednosti u kojima živimo, odvajanje djece od roditelja, ne samo materijalno, nego i emocionalno i prepuštanje roditelja kada onemoćaju njihovoj hudoj sudbini.

Na istoj predmetno-tematskoj razini nalazi se i sadržaj pripovijetke „Jedinac“. Ovdje do izražaja dolazi autoričino učiteljsko iskustvo, ali i odnos prema suvremenim odgojnim mjerama, po kojima je djeci dopušteno sve što požele, bez stege i kontrole, što, obično, završava dramatično, pa i tragično:

„Tomislav je protratio sate i sate s prijateljima iz ulice i škole. Razgovor je gotovo uvijek vozio istom cilju: motociklima. Jedan od njih je ustvrdio kako će dobiti motor čim zakorači u četvrti razred. Raspredali su o tome koji je motocikl bolji, brži, veći, skuplji i koji ljepše izgleda. Kad bi došao kući, Tomislav je više puta pitao oca hoće li mu kupiti motor. No, Tomo nikako da završi srednju školu! Majci je to bilo posebice žao. Smatrala je da su pogriješili što su udovoljavali svim prohtjevima sina. – On radi sve što mu se trenutno svidi i nema osjećaja odgovornosti! – ubrojila je majka to i sebi u grijeh. Na to bi se Zvonko samo namrštio, bez riječi. Tomo je bio isključen iz škole u trećem razredu zbog lošeg ponašanja. Izgleda da se majka sramila umjesto njega“.

Zanimljiv je autoričin pristup muško-ženskim odnosima. Ovdje se na optimalan način uočava oslon na kršćanske etičke norme i vrijednosti. U pripovijetci „Ona i on“ čitamo sljedeće:

„Vrijeme je teklo kao mutna voda, što dalje to brže, činilo se Tanji. Maštala je kao većina djevojaka: Hoće li uspjeti u svome naumu, naći poštenog, moralnog, radinog, iskrenog i sposobnog mladića? Bilo joj je već vrijeme, posebice radi vlastite djece. Takvog čovjeka nazirala je u Vjekoslavu! Primijetila je da je on uvučen u njezinu „mrežu“. Nije ju zatvorila da on ne može van, bila je vrlo diskretna i obazriva, ali on nije htio van! Dapače, budio je nadu u njoj. Osim spretnih prstiju imala je i pronicavo oko i jaku intuiciju. Neprekidno ju je trebao! Godila joj je njegova blizina. Priznala je samoj sebi: „Zaljubljena sam!“

Vrlo je potresna pripovijetka „Sveci ‘svetiji’ od drugih“ u kojoj autorica dotiče temu posvojene djece. Posvojenje ne smije biti oblik posesivnosti, već žrtve. U ovoj pripovijetki posvojeno dijete (Marija) ima psihičke tegobe:

„Marija je sve češće pobolijevala. Bila je ponekad i pomalo agresivna ako joj se što nije sviđalo. Više je puta tako ‘radila’ njezina papuča po pomajčinoj glavi. Jedno poslijepodne trebala je Ivani doći u posjet dugogodišnja prijateljica. Ivana je, inače, bila vrlo gostoljubiva osoba. I upravo kad je otvorila vrata nakon zvonjave tihozvučnog zvona, i kad je prijateljica stupila u sobu, podigla je Marija svoju papuču i nemilo počela udarati pomajku po glavi. Prijateljica se u prvi mah skamenila, a zatim počela otimati papuču iz Marijine ruke. Pomajka je zaštitila glavu rukama.

– Pusti, proći će to…

– Nisam znala da je tebi tako teško. – prijateljica će sva izbezumljena.

– Uzela sam ju da joj uljepšam život, a ne kako bih uživala!

– Divim ti se, ja to ne bih mogla. Ali, znam te već otprije, iz mladosti…

– Nemoj, molim te, uzvratila je nezadovoljno Ivana. Marija je imala još svakojakih nepodopština i ispada, a njezina je pomajka o svemu šutjela. Ne bi se ni ovo s papučom znalo da nije naišla prijateljica. Nije o tome govorila jer nije željela da se zna kako je živjeti s Marijom, a trpjela je jer je to izabrala. Umrla je sebi za drugoga! Za nju je jedan čovjek bio važan kao i tisuće… Kad je pomajka preminula, njezine prijateljice su pomagale Mariji koja je bila još više zbunjena. Poslije su joj našle podstanarku, prvu, drugu, treću… Sve dok nije naišla ona prava…

I tako sveci koračaju ulicama našega grada. Tihi, nepoznati, samozatajni… Sveci ‘svetiji’ od drugih…“

Gdje je smisao života? Umjetnost i vjera. U pripovijetci „Balet“ nalazi se autoričin odgovor:

„…Po završetku baleta zahvalila je Barbari na ispunjenoj večeri. ‘Kako umjetnost obogaćuje dušu, kao na koncu (ili na početku?!) i sve dobro i lijepo, razmišljala je Magdalena po tko zna koji put. Došavši kući nije dugo ‘čula’. Jedva je čekala spustiti se u krevet.

‘Zdravo, Marijo, Kraljice moja!’ uspjela je samo nečujno prošaptati izišavši iz kupaonice. I zaspala je uza zibanje zvuka zanosne glazbe i biserni ples tanušnih mišica“.

Raduje me kad se pojavi spisatelj ili spisateljica u trećoj životnoj dobi s književnim djelima vrijednima pažnje. Poglavito, ako je riječ o prosvjetnim djelatnicima. Njihov radni vijek prožet je napetostima, odgovornostima i velikim emocionalnim stresovima, tako da, najčešće, odlaskom u mirovinu, u pravom smislu te riječi nastoje što mirnije provesti ostatak života. Tek rijetki među njima, hvataju se pera i ponovno ulaze u novu životnu avanturu, ovoga puta u književnost.

Zbog toga želim upozoriti na ovu zbirku Vlaste Molinar. Pristalice tzv. postmodernizma i crnila ovakav književni diskurs neće prihvatiti. Naša autorica dobro znade povijest naše književnosti, sve njezine putove i stranputice. Ne želi biti ni moderna, niti postmoderna. Ona izbacuje zlo iz svojih književnih radova, ne daje mu legitimitet, i potpuno je u pravu. Tko afirmira zlo, pa makar i kao dio književne imaginacije nosi to zlo u sebi u različitim varijantama. Mlađim čitateljima nije potrebno predstavljati zlo u pozitivnom svjetlu. Zbog toga su pripovijetke Vlaste Molinar pedagoški opravdane i svrsishodne u ovo današnje vrijeme jurnjave, urušavanja moralnih vrijednosti i rušenja svega što je tradicionalno i mudro.

Likovi o kojima govori naša književnica, pripadaju svakodnevnom životu, vjerojatno i njezinom okruženju. Ona opisuje i mladež, ali i starije pa i stare ljude koji su sačuvali snagu duha i moralne vrline. Zbog toga preporučam knjigu Vlaste Molinar svima koji vole literarno štivo utemeljeno na kršćanskim moralnim zasadama.

Đuro Vidmarović


VLASTA I NJEZINA POEZIJA U PROZI

Pred nama je nizanka od osam životnih priča književnice Vlaste Molinar. Radi se o pjesničkoj prozi, o lijepo sročenoj pjesničkoj prozi. Od ranije znamo, listajući njezine već objavljene zbirke poezije – ta je poezija čista i jednostavna, poput akvarela svježa i sočna. Kršćanska po sadržaju, klasična po formi, bilo da piše vezanim stihom bilo da pjeva na način meditacijski u slobodnom stihu. Takva je Vlasta, puna vatre i duha, i u ovoj svojoj najnovijoj zbirci pjesničkih pripovjedaka, često tegobnih životnih priča. Ipak, nikada ona nije pribjegla očaju, uvijek ostaje samozatajnom, spajajući u sebi dvije dobrote: dobrotu vlastitog života i dobrotu univerzalne, lijepe, vječne: Riječi!!

U godini 2O17. naša je pjesnikinja obznanila svoju knjižicu pjesama i priča: “Zapjevaj, Gospodaru”. U toj prigodi, zamoljen, napisah toj ljupkoj knjižici pogovor. Bila je to zaokružena cjelina, istinita, o liku i djelu Vlaste Molinar. Držim, kako je primjereno, da i u ovoj prigodi nastajanja nove knjige, opetovano objelodanim taj i takav pogovor, naslovljen: HIMNA DOBROTI:

„Oj, budi svoj!…Tako pjeva August Šenoa. Doista, biti svoj, biti vlastit, etički je imperativ svakog pojedinca. Time on potvrđuje da je biće slobode i dostojanstva. Što vrijedi za svakog čovjeka, još većma i ponajviše vrijedi za pjesnike. Ako nisu svoji, ako nisu izvorni, ako su tek puki imitatori, ne – oni tada nisu pjesnici. U slučaju naše drage autorice Vlaste Molinar, (…) ona je u svemu i posvema osobna: i kad pjeva religiozne teme i kada stihotvori mudre, filozofske misli i onda kada se zanaša ljepotama prirode i toplinom ljudskih srdaca. Sve je u njezinoj poeziji proživljeno, istinito, lišeno vanjske poze i pukih ukrasa. Ona je ono što jest (…),zaigrana pred: Tajnom! Tajnom svijeta i vlastite boli. Pati jer ljubi, a ljubi jer ljubi. I time potvrđuje točnost one divne evanđeoske izreke da je “Bog Ljubav”(1.poslanica sv. Ivana). Ova poezija i pjesnička proza, Vlastini stihovi i njezine priče, prava su okrjepa i hrana za čitateljevu dušu, oni su sijanje sjaja istine njezina plemenitog bitka. Odišu ljepotom, mudrošću i dobrotom. Posebice dobrotom. Himna su dobroti!!! To biva vidljivo u svim njezinim pjesmama, u svim njezinim pjesničkim pričama.“ Izdvojio bih ulomak iz meni najljepše pripovijetke “S l a v u j k a”, sam početak:

“Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima.

U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru.

Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…

U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše.

Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.”

Mladenko Spahija