IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskim književnim časopisima 19. stoljeća

IMAGO ITALIAE

Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti:

dr. sc. Inoslav Bešker

dr.sc. Dubravka Bouša

Slika na naslovnici: Dante Gabriel Rossetti, Danteov San

Priprema za tisak, grafičko oblikovanje i oblikovanje naslovnice:

Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 304

Format: B5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić Br. str.: 304 Format: B5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

Izvadak iz recenzije

Djelo IMAGO ITALIAE autorice Zdravke Krpine je po sadržaju i formi komparatističko multidisciplinarno znanstveno djelo, s elementima kulturalnih studija i imagologije, koje se oslanja i na metode J. Cullera. Veći dio sadrži elemente autoričine doktorske disertacije “Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskoj književnoj periodici XIX. stoljeća” obranjene 2016. na Sveučilištu u Splitu. Građu iz disertacije autorica je mjestimice sažela, te dodatno dopunila i obogatila. Oko dvije petine teksta čini nov sadržaj, rezultat naknadnih istraživanja, pri čemu su ponajviše tematski zastupljeni žensko pismo u onodobnoj Italiji, zatim pojmovi junaštva, časti, odnosno morala, razmotreni komparativno, te uloga individue u stvaranju kulturnog identiteta, odnosno prerađen i dorađen.

Zdravka Krpina u svom djelu problematizira hrvatsko-talijanske odnose u razdoblju od ilirskog pokreta i romantizma kao stilske formacije do vremena moderne (1835.-1903.), sadržanu u časopisnom korpusu omeđenom pojavom prvoga hrvatskoga književnog časopisa (Danicze) i posljednjeg časopisa koji označava zaokret prema moderni (Život), kada je književna periodika bila glavnim medijem interkulturnog dijaloga hrvatskih i talijanskih građanskih intelektualnih krugova. Medijska slika časopisa 19. stoljeća odijeljena je od današnjeg recipijenta više od stotinu godina, njegov odmak je povećan, a način gledanja promijenjen.

Odlučivši se za imagološko-kulturalan pristup, po definiciji multidisciplinaran, autorica se upustila u riskantan hod izvan uvriježenih kolotečina. Tu treba kao ključan naglasiti komparativan interkulturni element njezina rada, koji na teorijskoj razini iznesene analizirane pojave i probleme povezuje s „međuprostorom“ književnosti i kultura kao čvrsto shvaćenih ili zadanih nacionalnih modela. Tu poredbenu analizu naglašavamo u kontekstu pojava koje su književnoteorijski još nedovoljno analizirane u kontaktnom okružju Hrvatske, kako s južnoslavenskim, tako i s ugarskim, germanskim, odnosno romanskim svijetom. Te se pojave uočavaju na rubovima različito obilježenih svojedobno neokolonijalnih pa postkolonijalnih prostora koji su kulturološki redefinirali i hrvatski prostor, na sjecištu Gavazzijevih kulturalnih areala, kao mediteranski, srednjoevropski, odnosno balkanski, eventualno i orijentalni, u svakom slučaju prijelazan.

                                                                                    dr. sc. Inoslav Bešker, red. prof.

Veza hrvatske kulture s talijanskom kulturom specifična je i u kulturološkom smislu nadnanacionalna jer je Italija prerasla odavna u svojevrstan simbol, zadobivši značajke koje se ne mogu podvesti pod jednostavne uobičajene nazivnike pojedinih nacionalnih književnosti. I unutar toga, kulturološki, ali i psihološki složenog odnosa, u neprekidnom kretanju, začini, zrcaljenje i razbijeno staklo tri su odraza uvijek istog obraza. Italija je Hrvatskoj potrebna isto kao zrcalo, u kojem ona nalazi, potvrđuje ili dokazuje svoj identitet i uspostavlja integritet svoje osobnosti u odnosu prema toj Italiji čiju sliku podsvjesno kreira.

dr. sc. Zdravka Krpina

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac

stil pjesništva anke zagar video

 

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR

Tin Lemac

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 320

Format: A5

Maloprodajna cijena 231,00kn (30,80 €)

Ova je knjiga nastala kao prerađeni tekst moje doktorske disertacije Stilematičnost lirskog idioma Anke Žagar koja je obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dana 8. studenog 2013. godine pred Stručnim povjerenstvom koje su činili prof. dr. Krešimir Bagić, prof. dr. Goran Rem i prof. dr. Tvrtko Vuković. Plod je petogodišnjeg bavljenja pjesništvom Anke Žagar kao i mnogim teorijskim i stilističkim aspektima označiteljskog pjesništva. Upućujem zahvale u dugogodišnjem radu prije svega svojem mentoru Krešimiru Bagiću na strpljivom poniranju u svaki moj uvid i pomnom čitanju disertacije s hvalevrijednim opaskama i primjedbama. Hvala Tvrtku Vukoviću i Goranu Remu na upućivanju oko mogućih korekcija ili dopuna nekih teza u pojedinim poglavljima. Hvala Anki Žagar koja je podržala izradu teze sa skromnim čuđenjem oko toga zašto se baš bavim njezinim pjesništvom pored brojnih drugih pjesničkih knjiga i poetika. Hvala mojim recenzentima, Marini Katnić Bakaršić i Tvrtku Vukoviću, koji su knjigu popratili sjajnim kritičkim poticajima. Mojoj urednici Zorki Jekić posebno hvala koja je širokogrudno prihvatila izdavanje knjige. Hvala prijateljima koji su izravno ili neizravno utjecali na oblikovanje tema svojim bodrenjem ili pokojom usputnom opaskom. To su Martina Perić, Darija Žilić, Anastazija Komljenović i Davor Šalat. Hvala i mojoj obitelji koja je uz mene stajala sve vrijeme ovog dugogodišnjeg rada i čije bodrenje, zahvalnost i dobrotu teško da ću moći vratiti. A vama, dragi čitatelji, želim mnogo strpljenja u snalaženju u račvastim ponornicama ovog teksta i zahvaljujem za trud i vrijeme odvojeno za čitanje moje knjige.

TL

 

U IME AUTORA Tin Lemac

U ime autora video

 

U IME AUTORA

Tin Lemac

Br. str: 104

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

(…) Lemac jasno prepoznaje ispovednost kao katalizator lirske imaginacije, kao što dobro definisanom metodološkom sondom i jakim naučnim osvetljenjem – izrađuje takvu regularnost koja usmerava čitaočevu sposobnost da zamisli umetničke slike i poveže ih sa njhovom materijalnom građom, tj. jezikom. Takav metodološki uspeh autor je mogao postići zahvaljujući odabranom istraživačkom postupku – egzaktnim metodom zahvatao je spiritualnu građu i o njoj izricao egzaktne zaključke. Uz to je i vrlo precizno reformulisao rezultate preteča i nosilaca poetoloških ideja o ispovednoj lirici, i izložio sopstvene stilističke ideje kao koherentan sistem postulata pogodan za analizu stihovne strukture u pravcima koji su pre Lemčeve knjige U IME AUTORA bili delom na periferiji naučnih interesovanja.

            Da zaključimo. U IME AUTORA (Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) Tina Lemca po naučnoj vrednosti jeste studija koja će značajno mesto zauzeti i u edukativnom i u akademskom procesu razmene (sa)znanja. Ona je značajan doprinos razvoju poetske, opšte i lingvističke stilistike, kao što je značajan prilog predmetnog proširenja teorije književnosti, tekstologije i genologije. (…)

 

(iz recenzije prof. dr. Jelene Jovanović Simić)

 

Osobitu vrijednost Lemčeve knjige čine cjelovite pjesme koje autoru služe kao analitički predlošci. Riječ je o svojevrsnoj miniantologiji u koju su uvrštene kako pjesme iz različitih razdoblja hrvatske književnosti (od starih do najnovijih, tj. od Ivana Česmičkoga i Nikole Nalješkovića do Dore Pfanove, Nikole Šopa, Vesne Parun, Milice Lojdl, Siniše Matasovića i dr.) tako i prevedene strane pjesme (od psalama i usmenoga pjesništva raznih naroda do Jacquesa Preverta, Sylvie Plath, Anne Świrczińske i dr.).

Knjiga Tina Lemca U ime autora (Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) unosi metodologijske novine u hrvatsku znanost o književnosti, pisana je znalački i bit će korisna svima koji proučavaju lirsko pjesništvo.  

 

(iz recenzije akademika Josipa Užarevića)

ONA I ON Vlasta Molinar

OnaiOn

Ona i on Naslovnica za tisak 25.3.2019[2585]

ONA I ON

Vlasta Molinar

Priče

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 118

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

 

 

Na tvoj besmrtni dodir

moje maleno srce širi se u veselju

i muca riječ nejasnu.

Rabindranat Tagor

 

VRIJEDI PROMATRATI BREZE

Vlasta Molinar je radni vijek provela kao srednjoškolska profesorica hrvatskoga i engleskoga jezika. Premda je od mladenačkih dana, kako to najčešće biva, pisala poeziju, na objavljivanje stihova u samostalnoj zbirci odlučila se u zrelijoj dobi. Do sada je obznanila četiri knjige pjesama, među kojima je posljednja vrlo zanimljiva jer je napisana dvojezično, hrvatsko-engleski, a žanr kojim su pjesme pisane pripada haiku–poeziji, cijenjenoj književnoj formi u japanskom zen–budizmu.

Najnoviji rukopis Vlaste Molinar pod karakterističnim naslovom „Ona i on“, otkriva nakanu okušati se i u prozi. Hvale vrijedna odluka. Napisala je osam zanimljivih pripovjedaka i ponudila ih čitateljima. Njezin prozni rukopis u cijelosti odražava psihološki profil mudre i tradicionalno odgojene hrvatske učiteljice. Ovom tvrdnjom ne kanim umanjiti estetsku razinu napisanih pripovjedaka, već istaći činjenicu kako književni diskurs koji se temelji na moralnim zasadama, toplini međuljudskih odnosa, na uljuđenosti, požrtvovnosti i samozatajnosti, dakle na vrlinama koje su već pomalo zaboravljene u skali naših suvremenih vrijednosti, vrijedi vratiti u našu današnju književnost, bez obzira sviđalo se to, ili ne sviđalo pristašama poetske destrukcije. Kako bih potkrijepio rečeno, pokušat ću izdvojiti nekoliko ulomaka iz ove zbirke, koji to potvrđuju.

Prva pripovijetka nosi naslov „Slavujka“. Upravo naslovom autorica upućuje na biofilnost, odnosno na odnos prema prirodi koji nalazimo u hrvatskom ženskom rukopisu, poglavito u njegovim tradicionalnim slojevima:

„Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima. U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru. Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice… U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše. Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.“

Sintagme „zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica“, „opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…“ primjer su autoričine biofilonosti, ali i poetskog pristupa proznome tekstu. Svaki književnik piše o sebi i onda kada se to iz teksta ne vidi neposredno. Isto čini i Vlasta Molinar.

Slijedi psihološka impostacija likova. I ovdje je na prvome mjestu autoričina nakana afirmirati dobro, zatim poštenje, etičnost, nježnost, sve do svetačke samozatajnosti. Vlasta Molinar voli svoje junake i junakinje, pokušava ih razumjeti, a potom istaći kao primjer svojim čitateljima.

Evo nekoliko primjera: pripovijetka „Prosjak“ već naslovom dade naslutiti žestoku socijalnu, pa i lijevo-političku radnju. No, autorica kreće drugom stazom:

„Jakov je bio živio u Slavoniji. Imao je malo zemlje od koje bi mogao živjeti, ali ju nije mogao ručno obrađivati kao kad je bio mlad, a mehanizaciju nije imao. Mala kuća mu je bila tako trošna i ruševna da se u njoj nije moglo stanovati. Supruga mu je umrla pri porodu. Sina mu je podigla sestra. Novac od prodaje zemlje bio je sitniš i davno je „izvjetrio“. – Eeee, da mi je barem sin privržen! Mislio sam da će mi biti uzdanik u starim danima. Tada ne bih morao prositi! Ali on mi se ni ne javlja iz Njemačke, a kamoli da bi mi što poslao, koju paru ili paket. – Tako je ostao bez ikoga i ičega, ispričao je “cimerima“. Nadao se kako će u Zagrebu naći odgovarajući posao, ali on je bio samo jedan od onoga broja nezaposlenih. K tome je još nadošla bolest pluća.

Tek se naslućuje rasap obiteljskih vrijednosti u kojima živimo, odvajanje djece od roditelja, ne samo materijalno, nego i emocionalno i prepuštanje roditelja kada onemoćaju njihovoj hudoj sudbini.

Na istoj predmetno-tematskoj razini nalazi se i sadržaj pripovijetke „Jedinac“. Ovdje do izražaja dolazi autoričino učiteljsko iskustvo, ali i odnos prema suvremenim odgojnim mjerama, po kojima je djeci dopušteno sve što požele, bez stege i kontrole, što, obično, završava dramatično, pa i tragično:

„Tomislav je protratio sate i sate s prijateljima iz ulice i škole. Razgovor je gotovo uvijek vozio istom cilju: motociklima. Jedan od njih je ustvrdio kako će dobiti motor čim zakorači u četvrti razred. Raspredali su o tome koji je motocikl bolji, brži, veći, skuplji i koji ljepše izgleda. Kad bi došao kući, Tomislav je više puta pitao oca hoće li mu kupiti motor. No, Tomo nikako da završi srednju školu! Majci je to bilo posebice žao. Smatrala je da su pogriješili što su udovoljavali svim prohtjevima sina. – On radi sve što mu se trenutno svidi i nema osjećaja odgovornosti! – ubrojila je majka to i sebi u grijeh. Na to bi se Zvonko samo namrštio, bez riječi. Tomo je bio isključen iz škole u trećem razredu zbog lošeg ponašanja. Izgleda da se majka sramila umjesto njega“.

Zanimljiv je autoričin pristup muško-ženskim odnosima. Ovdje se na optimalan način uočava oslon na kršćanske etičke norme i vrijednosti. U pripovijetci „Ona i on“ čitamo sljedeće:

„Vrijeme je teklo kao mutna voda, što dalje to brže, činilo se Tanji. Maštala je kao većina djevojaka: Hoće li uspjeti u svome naumu, naći poštenog, moralnog, radinog, iskrenog i sposobnog mladića? Bilo joj je već vrijeme, posebice radi vlastite djece. Takvog čovjeka nazirala je u Vjekoslavu! Primijetila je da je on uvučen u njezinu „mrežu“. Nije ju zatvorila da on ne može van, bila je vrlo diskretna i obazriva, ali on nije htio van! Dapače, budio je nadu u njoj. Osim spretnih prstiju imala je i pronicavo oko i jaku intuiciju. Neprekidno ju je trebao! Godila joj je njegova blizina. Priznala je samoj sebi: „Zaljubljena sam!“

Vrlo je potresna pripovijetka „Sveci ‘svetiji’ od drugih“ u kojoj autorica dotiče temu posvojene djece. Posvojenje ne smije biti oblik posesivnosti, već žrtve. U ovoj pripovijetki posvojeno dijete (Marija) ima psihičke tegobe:

„Marija je sve češće pobolijevala. Bila je ponekad i pomalo agresivna ako joj se što nije sviđalo. Više je puta tako ‘radila’ njezina papuča po pomajčinoj glavi. Jedno poslijepodne trebala je Ivani doći u posjet dugogodišnja prijateljica. Ivana je, inače, bila vrlo gostoljubiva osoba. I upravo kad je otvorila vrata nakon zvonjave tihozvučnog zvona, i kad je prijateljica stupila u sobu, podigla je Marija svoju papuču i nemilo počela udarati pomajku po glavi. Prijateljica se u prvi mah skamenila, a zatim počela otimati papuču iz Marijine ruke. Pomajka je zaštitila glavu rukama.

– Pusti, proći će to…

– Nisam znala da je tebi tako teško. – prijateljica će sva izbezumljena.

– Uzela sam ju da joj uljepšam život, a ne kako bih uživala!

– Divim ti se, ja to ne bih mogla. Ali, znam te već otprije, iz mladosti…

– Nemoj, molim te, uzvratila je nezadovoljno Ivana. Marija je imala još svakojakih nepodopština i ispada, a njezina je pomajka o svemu šutjela. Ne bi se ni ovo s papučom znalo da nije naišla prijateljica. Nije o tome govorila jer nije željela da se zna kako je živjeti s Marijom, a trpjela je jer je to izabrala. Umrla je sebi za drugoga! Za nju je jedan čovjek bio važan kao i tisuće… Kad je pomajka preminula, njezine prijateljice su pomagale Mariji koja je bila još više zbunjena. Poslije su joj našle podstanarku, prvu, drugu, treću… Sve dok nije naišla ona prava…

I tako sveci koračaju ulicama našega grada. Tihi, nepoznati, samozatajni… Sveci ‘svetiji’ od drugih…“

Gdje je smisao života? Umjetnost i vjera. U pripovijetci „Balet“ nalazi se autoričin odgovor:

„…Po završetku baleta zahvalila je Barbari na ispunjenoj večeri. ‘Kako umjetnost obogaćuje dušu, kao na koncu (ili na početku?!) i sve dobro i lijepo, razmišljala je Magdalena po tko zna koji put. Došavši kući nije dugo ‘čula’. Jedva je čekala spustiti se u krevet.

‘Zdravo, Marijo, Kraljice moja!’ uspjela je samo nečujno prošaptati izišavši iz kupaonice. I zaspala je uza zibanje zvuka zanosne glazbe i biserni ples tanušnih mišica“.

Raduje me kad se pojavi spisatelj ili spisateljica u trećoj životnoj dobi s književnim djelima vrijednima pažnje. Poglavito, ako je riječ o prosvjetnim djelatnicima. Njihov radni vijek prožet je napetostima, odgovornostima i velikim emocionalnim stresovima, tako da, najčešće, odlaskom u mirovinu, u pravom smislu te riječi nastoje što mirnije provesti ostatak života. Tek rijetki među njima, hvataju se pera i ponovno ulaze u novu životnu avanturu, ovoga puta u književnost.

Zbog toga želim upozoriti na ovu zbirku Vlaste Molinar. Pristalice tzv. postmodernizma i crnila ovakav književni diskurs neće prihvatiti. Naša autorica dobro znade povijest naše književnosti, sve njezine putove i stranputice. Ne želi biti ni moderna, niti postmoderna. Ona izbacuje zlo iz svojih književnih radova, ne daje mu legitimitet, i potpuno je u pravu. Tko afirmira zlo, pa makar i kao dio književne imaginacije nosi to zlo u sebi u različitim varijantama. Mlađim čitateljima nije potrebno predstavljati zlo u pozitivnom svjetlu. Zbog toga su pripovijetke Vlaste Molinar pedagoški opravdane i svrsishodne u ovo današnje vrijeme jurnjave, urušavanja moralnih vrijednosti i rušenja svega što je tradicionalno i mudro.

Likovi o kojima govori naša književnica, pripadaju svakodnevnom životu, vjerojatno i njezinom okruženju. Ona opisuje i mladež, ali i starije pa i stare ljude koji su sačuvali snagu duha i moralne vrline. Zbog toga preporučam knjigu Vlaste Molinar svima koji vole literarno štivo utemeljeno na kršćanskim moralnim zasadama.

 

Đuro Vidmarović


 

VLASTA I NJEZINA POEZIJA U PROZI

Pred nama je nizanka od osam životnih priča književnice Vlaste Molinar. Radi se o pjesničkoj prozi, o lijepo sročenoj pjesničkoj prozi. Od ranije znamo, listajući njezine već objavljene zbirke poezije – ta je poezija čista i jednostavna, poput akvarela svježa i sočna. Kršćanska po sadržaju, klasična po formi, bilo da piše vezanim stihom bilo da pjeva na način meditacijski u slobodnom stihu. Takva je Vlasta, puna vatre i duha, i u ovoj svojoj najnovijoj zbirci pjesničkih pripovjedaka, često tegobnih životnih priča. Ipak, nikada ona nije pribjegla očaju, uvijek ostaje samozatajnom, spajajući u sebi dvije dobrote: dobrotu vlastitog života i dobrotu univerzalne, lijepe, vječne: Riječi!!

U godini 2O17. naša je pjesnikinja obznanila svoju knjižicu pjesama i priča: “Zapjevaj, Gospodaru”. U toj prigodi, zamoljen, napisah toj ljupkoj knjižici pogovor. Bila je to zaokružena cjelina, istinita, o liku i djelu Vlaste Molinar. Držim, kako je primjereno, da i u ovoj prigodi nastajanja nove knjige, opetovano objelodanim taj i takav pogovor, naslovljen: HIMNA DOBROTI:

„Oj, budi svoj!…Tako pjeva August Šenoa. Doista, biti svoj, biti vlastit, etički je imperativ svakog pojedinca. Time on potvrđuje da je biće slobode i dostojanstva. Što vrijedi za svakog čovjeka, još većma i ponajviše vrijedi za pjesnike. Ako nisu svoji, ako nisu izvorni, ako su tek puki imitatori, ne – oni tada nisu pjesnici. U slučaju naše drage autorice Vlaste Molinar, (…) ona je u svemu i posvema osobna: i kad pjeva religiozne teme i kada stihotvori mudre, filozofske misli i onda kada se zanaša ljepotama prirode i toplinom ljudskih srdaca. Sve je u njezinoj poeziji proživljeno, istinito, lišeno vanjske poze i pukih ukrasa. Ona je ono što jest (…),zaigrana pred: Tajnom! Tajnom svijeta i vlastite boli. Pati jer ljubi, a ljubi jer ljubi. I time potvrđuje točnost one divne evanđeoske izreke da je “Bog Ljubav”(1.poslanica sv. Ivana). Ova poezija i pjesnička proza, Vlastini stihovi i njezine priče, prava su okrjepa i hrana za čitateljevu dušu, oni su sijanje sjaja istine njezina plemenitog bitka. Odišu ljepotom, mudrošću i dobrotom. Posebice dobrotom. Himna su dobroti!!! To biva vidljivo u svim njezinim pjesmama, u svim njezinim pjesničkim pričama.“ Izdvojio bih ulomak iz meni najljepše pripovijetke “S l a v u j k a”, sam početak:

“Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima.

U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru.

Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…

U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše.

Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.”

Mladenko Spahija

 

 

Dnevna doza promišljanja

78

ZLATNI KLJUČ Zorka Jekić

zlatni ključ vizualizacije

 

ZLATNI KLJUČ

Zorka Jekić

Roman

Uvez: Meke korice

Br. str: 120

Format: A5

Maloprodajna cijena 50,00 kn (7,00 €)

 

„Prostranu radnu sobu obasjava jutarnje sunce. Žena, još uvi­jek mlada, srednjeg rasta, kratke smeđe kose u svijetlom kućnom ogrtaču, priđe prozoru i napola spusti drvene rolete. U sobi je ostalo dovoljno svjetla. Sjela je za pisaći stol i uk­ljučila kompjuter. Stroj je lagano zabrujao. Ekran je zasvjetlucao i pojavila su se slova. Osmjehnula se. Uživala je u tišini sobe koju je pojačavao lagani šum kompjutera, uživala je u vremenu koje teče, klizi, prepuštala mu se odmjereno dodirujući slova na tastaturi. Misli su tekle poput široke snažne rijeke. Slova su se brzo slagala i stranice teksta izvi­rale su poput planinskog izvora.

Bila je posve zadovoljna, rad dobro napreduje i čitav će tekst uskoro biti gotov. Prozračnost ljetnog jutra stoje dopiralo is­pod spuštenih roleta na trenutak joj je odvukla pogled s tas­tature i promatrala je krovove kuća što su se prostirali ispred zgrade i golubove što su gukali na krovu plešući svoj za­vodljivi ples. U daljini se čuo nerazgovijetan razgovor građevinskih radnika, koji su gradili četverokatnicu na mjestu male straćare preko puta, tik iza škole, i njihovi su se glasovi miješali s prigušenom bukom grada.

Okrenula se prema niskom okruglom stoliću od orahovine. Na stoliću je ležao telefonski aparat boje staroga jantara. Licem joj prođe širok i zadovoljan osmijeh. Podigla je slušalicu. Brojeve je birala brzo, mehanički. Iako su bili novi, znala ih je napamet.“

POST NUBILA PHOEBUS Nediljko Bekavac Basić

pnp1 (2)

 

 

POST NUBILA PHOEBUS

Nediljko Bekavac Basić

Poezija

Uvez: Meke korice

Br. str: 56

Format: A5

Maloprodajna cijena 30,00 kn (4,50 €)

 

 

Sve tvoje konfuzije,

mekane su kao

iluzije, satkane od zablude i

praznine,

klize umom bez tišine.

 

Ranim jutrom razasute,

kapi rose Bezbrižno,

raštrkano savršeno,

šapuću ti,

jednostavno.

PROZRAČENE SOBE Marika Šafran Berberović

prozračene sobe video

 

 

 

PROZRAČENE SOBE 

Marika Šafran Berberović

Poezija

Uvez: Meki

Br. str: 48

Format: 11×18

Maloprodajna cijena 63,00 kn (8,50 €)

 


Poveznice

http://mraclin.hr/predstavljene-prozracene-sobe-marike-safran-berberovic/

http://mraclin.hr/predstavljanje-poetske-zbirke-marike-safran-berberovic/

SKRAJEC Magdalena Kolar – Đudajek

skrajec video

Magdalena Kolar Đudajek

SKRAJEC

 

 

SKRAJEC 

Magdalena Kolar-Đudajek

Pjesme

Uvez: Tvrdi

Br. str: 128

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

Ovo je knjiga čežnje. Čežnje katkada utišane, izrečene gotovo šaptom, negdje između redaka, katkada buntovne, nepomirljive. Stranice ove knjige, sve pjesme u njoj sabrane, natopljene su čežnjom, čežnjom za svijetom u kojem će biti jednostavnije živjeti. U kojem će ljudskost snažnije doći do izražaja i dati smisao svakom danu, svemu što se zbiva, svakom ljudskom odnosu i postupku.

Magdalena Kolar Đudajek izriče, koliko je to riječima moguće, čežnju za svijetom koji je, u određenom smislu, minuo ali koji nastavlja živjeti u njoj kao dublja, prisnija istina. Za svijetom u kojemu se ona bolje snalazi. U kojemu je sve na svome mjestu: i čovjek i Bog, i dom i zavičaj, i sućut i odgovornost. Izriče čežnju za duhom.

O svojoj čežnji ona progovara na jednostavan i povjerljiv, bezazlen način. Progovara djetinjom dušom. I upravo zato ta čežnja, nerijetko duboko povrijeđena, zastaje zapanjena. Kako je moguće okrasti ljepotu ovoga svijeta? Kako je moguće prigrabiti je za sebe – ili samo za neke – kad ona pripada svima? Jer ljepota prigrabljena, ljepota je okradena, gotovo usmrćena. Pjesnikinja s gorčinom zbori o neshvatljivom odmaku od prirode, od dobrote, od poštenja.

Pamćenje djetinjstva, pamćenje životnih ljepota i dobrota, prisnost s prirodom, progovara na mnogim stranicama ove knjige. Stihovi Magdalene Kolar Đudajek otkani su od zavičajnosti i nježnosti, od osjetljivosti za običnosti života, pa i za sitnice koje tvore njoj (i ne samo njoj) razumljivu i prihvatljivu ljepotu života.

Ja sam babica / Al sam još navek i dete ./ Nigdar ne bi zrasla. – kazuje nam pjesnikinja i pritom svjedoči o neprolaznosti: Tekli su dani, / A ljubav je vrnula još več. Po njezinom shvaćanju, ljubav je izvorište i mjera svega po čemu ljudski život ima smisla: Čuti ljubav, / Živi ljubav, / Zbudi nadu, / Zbudi serce. Ljubav potvrđuju i radosti i tuge, jednako i kad se živi s osmijehom i kad se živi na rubu suza, i kad se suza skrila.

U stihove: Tu me negda čekal, dragi Ivek moj, urezana je razdjelnica između onoga što je bilo, onoga što jest i što će biti. Toliko je toga u tome s koje nas strane čeka netko drag, netko od koga ne znamo razlikovati svoje srce.

U stihovima:
O, majko moja,
Zakaj si me rodila malu,
A srčeko mi tak
Veliko dala.

blago prigovara majci. Pritom je njezin prigovor prepunjen neizrecivom zahvalnošću.

Lirika Magdalene Kolar posve je osobna i po tome općeljudska. Pjesnikinja se u svojoj povjerljivosti i čežnji nimalo ne skanjuje očitovati svoju dušu. Po tome je ova knjiga istinsko obogaćenje za svakog čitatelja koji je iščitava s dušom.

Stjepan Lice

 

 

 

RIJEČI ŽIVOTA Vinko Pilić

riječi života video

 

 

 

RIJEČI ŽIVOTA 

Vinko Pilić

Uvez: Tvrdi

Br. str: 160

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

Da Isus nije pozvao varalicu i kradljivca Mateja (Mt 9,9) mi danas ne bismo imali Prvo evanđelje niti bi Crkva imala apostola i mučenika.

Da Isus nije oprostio Mariji zvanoj Magdaleni i istjerao sedam zloduha iz nje (Lk 8,2b), što znači da ju je Zli gotovo sasvim posjedovao i kontrolirao, ne bismo vjerovali u veliki obrat od takve grešnice do svetice.

Da Isus nije svratio u Zakejevu kuću, u kuću prevaranta koji je varao vlastiti narod i tako se obogatio, Zakej ne bi polovicu svog imanja dao siromasima i prevarenim ljudima vratio četverostruko (Lk 19,1-10).

Da se Isus, na vrhuncu svoje muke na križu, nije obratio raskajanom razbojniku i obećao mu raj (Lk 23,43), ne bismo vjerovali da je milosrđe Božje toliko veliko i da zločinac u trenutku može postati i spašen i svet.

Nedostaje nam, dragi prijatelju, Isusovo srce koje je ugrožene, osramoćene, posljednje toliko ljubilo. Hoće li Isus u tebi i meni naći prijatelja tih ljudi?

Zar se Mesija može roditi u staji? Zar mora biti izgnanik u dalekom Egiptu?

Zar će živjeti kao tesar u odbačenom i prezrenom Nazaretu? U poganskoj Galileji?

Zar će biti izrazito siromašan? Spuštati se na razinu carinika, bludnica i grešnika?

Zar će im biti prijatelj? Je li Mesija onaj koji ima ribare za učenike?

Zar bi Mesija izliječio slugu rimskog, neprijateljskog satnika?

Ta on bi trebao satrti neprijatelje Izraela, posebice one koji su okupirali njegov narod.

Zar će mu se oštro protiviti poznavaoci Svetog Pisma, svećenici i Sinedrij, vrhovno svećeničko tijelo?

Zar će okončati svoj život među razbojnicima po presudi mjerodavnog suda; završiti na križu gol, osramoćen, izrugan i popljuvan?

Zar će umrijeti u strašnim mukama osamljen i ostavljen? Zar je to Mesija?

Pitanje za nas, vjernike, danas: ”Prepoznajemo li Isusa u našoj svakodnevnici?”

Prepoznajemo li Isusa, primjerice, u misi? Je li on, za tebe, stvarno prisutan u pregršti brašna i vode (hostija), kapljici vina; u jednostavno sročenim liturgijskim čitanjima? Dakle, u slovima.

Isus je rekao: ”Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29c).