S predstavljanja Monografije Marike Šafran Berberović

Predstavljanje knjige prilika je da se autoričin rad predstavi široj javnosti, ali i da se čitateljima omogući uvid u proces stvaranja knjige i sve ono što stoji iza nje. Također, ovo je prigoda da se autoricu proslavi i da se ukaže na vrijednost njenog rada.

Imao sam čast biti na predstavljanju Monografije Marike Šafran Berberović, koje se održalo u zagrebačkoj knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Sve je bilo dobro organizirano, a atmosfera je bila opuštena i ugodna.

Sudionici su bili vrlo ugledni ljudi koji su svojim govorima i komentarima pokazali veliko poštovanje prema autorici i njenom radu. Govornici su bili profesorica Jagoda Večerina, akademik Ratko Cvetnić, povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić i urednica te književnica Zorka Jekić, a njihovi komentari bili su vrlo iskreni i toplo su govorili o Maričinom životu i radu.

Tijekom predstavljanja, govorilo se o povijesti slikarstva i važnosti Maričinog rada, a nakon toga je uslijedila zakuska i druženje s publikom. To je bila odlična prilika da se čuje mišljenje šire javnosti i da se razmijene ideje i iskustva.

Ukratko, predstavljanje knjige je vrlo važan događaj za autora, ali i za publiku koja dobiva uvid u stvaralački proces i način na koji se stvaraju knjige. U ovom slučaju, predstavljanje Monografije Marike Šafran Berberović bilo je vrlo uspješno i pozitivno iskustvo koje je svima ostalo u lijepom sjećanju.

Predstavljanje monografije Marike Šafran Berberović

MARIKA Šafran Berberović

Cvetnić, Jekić, Špoljarić: Marika Šafran Berberović

Nakladnik: Biakova d. o. o., Zagreb, Kušlanova 59
Urednica: Zorka Jekić
Izbor slika: Marika Šafran Berberović, Zorka Jekić
Autori tekstova: Ratko Cvetnić, Zorka Jekić, Stanko Špoljarić
Lektorica: Olga Škarić
Fotografije: Rikard Jadan
Slika na ovitku: “Stari grad pod snijegom” Ulje na platnu, 56 X 69 cm
Grafičko uređenje: Reno Ritz
Naslovnicu uredili: Neven Berberović, Reno Ritz

Uvez: Meki, (i zaštitnim koricama s klapnama)

Broj stranica: 80 str.

Format: 23x28mm

ISBN: ISBN 978-953-8375-00-2

Maloprodajna cijena: 30,00 €

Cvetnić, Jekić, Špoljarić: Marika Šafran Berberović

Uvez: Meki, (i zaštitnim koricama s klapnama) Broj stranica: 80 str. Format: 23x28mm ISBN: ISBN 978-953-8375-00-2

30,00 €

Predgovor

Premda se ovdje ne govori o životopisu nego u prvom redu o djelu, teško je napraviti razdjelnicu. Stil je, kako se to zna reći, sam čovjek. Marika Šafran Berberović rođena je 1935. godine; preživjela je nekoliko država, nekoliko veleprevratničkih epizoda: političkih, ideoloških, estetskih, k tome joj nije nedostajalo ni osobnih trauma, a da se pri tome mijenjala samo onoliko koliko su uvjetovale unutarnje silnice jednog meditativnog talenta koji je imao povlasticu da se može razvijati po vlastitim zakonima. Napominjemo to stoga što je Marika Šafran Berberović pripadala naraštaju koji je osjetio napasti moderniteta, ali i kušnje što ih je Država stavljala pred svoje talentirane dvorjane, a da je pri tome ipak uspjela, bez buke i bijesa, podići decentnu zaštitnu ogradu i prema jednom i prema drugom izazovu.

Pošla je u svijet iz onih rijetkih i dragocjenih sredina koje su poznavale kućnu biblioteku, glazbala, rekvizite uz koje se stvarala tanka pokorica našega građanskoga svijeta, ona raštrkana klasa čija je misija u našim žalosnim prilikama bila da uporno, a nerijetko sasvim bezuspješno, pokuša sačuvati kopču s velikim kolektivnim sjećanjem što ga zovemo civilizacijom Zapada. K tome, ta rođena Zagrepčanka djetinjstvo je provela u pitoresknom predratnom Čakovcu, u kući s vrtom i pogledom na toranj staroga grada Zrinskih, odakle je ponijela slike, boje i motive u kojima će poslije reproducirati taj svijet što joj se vrlo brzo, još djevojčici, zaigranoj u tunelu od ruža penjačica koji završava bijelo okrečenim zidom, urušio pred očima…

U svom je umjetničkom i intelektualnom životu sačuvala vjeru u kanon i tako izbjegla ona kružna putovanja što su ih različiti –izmi nudili unutar ringišpila sve progresivnijih stilskih formacija, nanizanih na tragu osnovne utopije našeg doba: vjere u vječnu sadašnjost. Ništa ne prethodi, ništa ne slijedi. Junak našeg doba, pa tako i umjetnik, nema roditelja, nema ni djece, ima tek svoje samostvoreno Ja, koje nema nikakvih dugova, ni ikakvih obveza. Upravo plemenita staromodnost omogućavala joj je da jasno vidi uzaludnost svakog pokušaja da se stvari mijenjaju revolucionarno neovisno je li u pitanju slikarstvo, književnost, glazba. Ili politika. Zar odbaciti sve što je prethodilo, prezreti tradiciju i maljem poravnati put u nove zakone svijeta i umjetnosti? Ti su joj izazovi bili toliko strani da nije ni morala ulagati poseban trud kako bi ih izbjegla. Ali to je, naravno, imalo svoju cijenu.

U priči o Mariki Šafran nemoguće je izbjeći usporednu priču o njenom učitelju, potom i suprugu, Osmanu Berberoviću, čovjeku drugačijeg podneblja i temperamenta, ali istoga pogleda na počela umjetničkoga i duhovnoga univerzuma. Njihov atelje već je od sedamdesetih bio među rijetkim opozicionalnim otočićima u oceanu službene umjetnosti. U predgovoru svojevrsne monografije posvećene Mariki i Osmanu, akademik Tonko Maroević 2008. godine uočava nekoliko suprotstavljenih silnica koje atelier Šafran-Berberović konstituiraju od ranih dana. Neke od njih daju plodonosne sinteze: primjerice “duboka svijest o razlikama u senzibilitetu i temperamentu” koja uspostavlja “intimni krug duhovne razmjene”, no s druge se strane osjećaj “duboke tradicije”, što prožima njihovu radionicu, sudara s “oscilacijama ukusa” koje vladaju donjegradskim galeri- jama i ostalim dućanima. S jedne ih strane prati “zagovor ozbiljnih ljudi iz struke”, a s druge svojevrsno izopćenje iz kruga službene umjetnosti. Među ozbiljnim ljudima, uz samoga Maroevića, nalazimo i Matka Peića, Jurja Baldanija, Josipa Depola, Vinka Zlamalika, Josipa Vaništu, potom učiteljā Berberovićevih: Ivu Režeka, Elenu Cvetkovu, naravno nezaobilaznoga u svojoj flamboajantnoj odanosti, pjesnika i vječitog buntovnika Joju Ricova… Kad se podvuče crta pod tekstove što su ih u počast epskome Osmanu i lirskoj Mariki napisali ovi ljudi od struke, ostaje zajednički nazivnik, sveden na nekoliko čvrstih atributa koji su do te mjere provjereni u vremenu da Branimir Pešut u prikazu izložbe iz 2004. može bez ikakve zadrške citirati Matka Peića i njegovo slovo s kraja šezdesetih: sve je, naime, i dalje tu.

Doista, i danas je sve još uvijek tu: vjera u tradicionalni izraz, vjernost ljudskoj figuri i njenom ambijentu, samozatajnost i klasičnost u najpozitivnijem smislu. Sve je tu i nakon što je Osmanova priča završila i nakon što je Marika ostala čuvar zajedničke baštine, kojoj je pridodala i vlastiti književni opus, male knjige literarnih zapisa, minijaturnih eseja i poetskih vinjeta, koje ponekad kombinira s ilustracijama pokazujući u rukopisu istu minimalističku sklonost meditativnome, lirskom, na momente oniričkome, koju vidimo i u njenom slikarstvu. Od 2004. i knjižice “Boje i kistovi”, s podnaslovom u počast slikarskom zanatu do “Zimskog računanja vremena” iz 2019. objavljeno je šest takvih naslova kojima se zaokružuje jedno ljudsko i umjetničko iskustvo nastalo na temelju dubokoga respekta prema čvrstome tlu evropske duhovne baštine. No, kad govorimo o “svjesnom ostracizmu institucija” kojemu su, kako Maroević izrijekom navodi, Marika i Osman bili kontinuirano izvrgnuti, onda prije svega govorimo o instituciji svih institucija, o Državi. Berberovići su bili među ljudima koji su manje-više otvoreno odbijali suradnju s ancient régime i već su po svom civilnom habitusu pripadali onome što se može nazvati unutarnjom emigracijom; to u Zagrebu nije bila nikakva tajna. I premda su otvoreno priželjkivali stvaranje samostalne Hrvatske ne samo kao prirodnog prava naroda, nego i kao jedinoga mjesta u kojem se može uspostaviti prekinuti kulturni kontinuitet, u trenutku kad je nova država stvorena nisu bili među onima koje je zavarala nada da se sad karte iznova miješaju i tako su se sačuvali bilo kakvih razočaranja. Nije monistička kultura, u kakvoj se uglavnom odigravalo hrvatsko XX. stoljeće, ta koja je izmislila pojam državnoga umjetnika; općenito je odnos vlasti i umjetnosti tema koja nadilazi sužene perspektive jednoga vremena i prostora, ali sve su to bile države koje su svoje priznanje izrijekom tražile i od umjetnika. Državni umjetnik je spomenik koji Država, njena ideologija, podiže samoj sebi. Marika i Osman bili su, međutim, sasvim zadovoljni time što je samostalna Hrvatska stvorena i što im se iz vatrene kupelji Domovinskog rata sin vratio koliko-toliko čitav.

U ovoj monografiji prikazani su radovi u rasponu od samog početka slikarskog života Marike Šafran, iz vremena kad se još ne zna da će to biti slikarica “izvan avangarde”, kako je napisao Vinko Zlamalik, koji je dobro uočavao razlike između umjeničke kvalitete i društvene rang-ljestvice. Od obveznih likova jednoga akademskog sazrijevanja do slikarice koja polako napušta kolorističke intenzitete i u stišanoj se gami pretvara u ono što je Baldani nazvao “virtuozom bilježenja bljedoćom”. Kad bi čovjek došao u njihov atelje, moglo bi mu se učiniti da je Mariki za sliku dovoljno onih par kapi pigmenta koji ostaju nakon što Osman ispere svoju paletu. Ali, to je varka, o kojoj je sama posvjedočila u jednome od svojih zapisa “Slikarica koja slika blijede slike s malo boja, dugo je poslije slikanja prala ruke umrljane crvenom, plavom, žutom…” Njen kratki zapis govori pomalo o tome koliko je napora potrebno da bi se u metieru dosegao dojam lakoće.

I danas, u poznim godinama, fizički načeta, Marika Šafran Berberović sačuvala je vjeru koja ju je u životu pratila i kroz tunele od ruža i kroz tunele od trnja. Vjeru u kršćanskoga Boga kao kormilara povijesti, dakle i u slikanje čovjeka kao slike Božje, u kanon, u logos koji bijaše u početku, vjeru u alfu i omegu, u Bacha i Rilkea. I u ono što je Chesterton nazvao osnovom svakog konzervativnoga pogleda na svijet, a to je pouzdanje u zdrav razum.

Ratko Cvetnić


Misaona suptilnost palete

MARIKA ŠAFRAN BERBEROVIĆ

U dugogodišnjem praćenju likovne scene u Hrvatskoj postupno sam stjecao saznanja o njenoj raznolikosti, o dojmljivosti ili prosječnosti pojedinih opusa, u ukupnosti zbira ili u segmentu, predstavljenih na pojedinoj izložbi. Sjećanja na neka od tih brojnih slikarskih ili kiparskih događanja s vremenom su razumljivo izblijedila, no pamtim izložbe po izgrađenim iskazima, s ostavljenim dubokim tragom, neovisno o bližem ili daljem datumu održanja. Jedna od njih, neosporno umjetnički vrlo uvjerljiva, s vidljivom osobnom notom likovnosti je izložba Marike Šafran Berberović i njenog supruga Osmana, priređena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu u proljeće davne 1970. godine. Kao studenta povijesti umjetnosti privukla me (još neopterećenog nadolazećom trendovskom galamom) svježina figurativnog izraza, Osmanova forma razložne ekspresionističke lomnosti i oporog kolorita, a Marikina suptilnost u satkanju oblika, u bojama oplemenjenih bjelinom. Činilo se da se radi o dva različita koncepta, no ona su u biti vrlo bliska, povezana u zajedništvu likovnog koordinatnog sistema, sklada odnosa horizontale i vertikale.

Početke dubljeg ulaženja u fenomen slike možemo tražiti u Marikinom upisu na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, s traženjem i nalaženjem vlastitog slikarskog svijeta u godinama studija i službenom potvrdom za “pravo” na neizvjesnost umjetničkog poziva stečenom 1960. godine diplomom ugledne akademije, u klasi prof. Ive Režeka.

Marikine slike na spomenutoj izložbi znače otklon ili čak oslobađanje od nužnosti načina savladavanja formi koje studiranje na Akademiji traži, no i gdje su stečena saznanja na tom putu i više od epizoda važnih samo u godinama formiranja. Klasični (tradicionalni) motivi po elementima formule naučenog zadržavaju se u Marikinom opusu još neko vrijeme, no osjeća se određena dvostrukost stava, prepoznaje se vrijednost nataloženog iskustva generacija, ali i sve jača želja za umjetničkim traganjem, za vitalitetom slike s uključenom notom psihogramskog. U godinama studiranja, i kao zadatak i kao htijenje, u prvom planu su figurativni prikazi poput slika Ležećeg akta ili Žene koja pegla. Naglasak je na volumenu tijela, na tvarnosti površine, izvedene mrljolikim ekspresivnim potezom s primjetljivom relativno urednom (anatomski logičnom) igrom tamnih i svjetlih partija. U napetosti mišića vidljiv je osjećaj za tektoniku forme, tijela povezanog s okolnim prostorom, u odnosu smirenih kromatskih vrijednosti interijera i toplog tona inkarnata. I sve je onako kako se očekuje od dobre studentice, hod po sigurnom uz vodstvo i kontrolu mentora, uz talent bez kojeg i ne bi bilo rezultata. Na spomenutoj izložbi dominira svjetlo, i intenzivno ali i u prigušenom sjaju koji čini da bogatstvo slike raste. Radost svjetla nije jednoznačna, svjetlo otkriva ali bljeskom možda i prikriva. Marika u tom prostoru (znakovito rečeno u odabiru između praskozorja i predvečerja) slikarskim čeznućem oblikuje forme i nastanka i nestanka. U umjetnosti, koja je i oda svjetlu u različitim dijelovima dana, Marika sklada suglasja u profinjenosti nematerijalnog, od treptaja do osjećaja čujnosti. A svjetlo obilježava i životni (motivski i umjetnički) put sa začetkom u djetinjstvu, kojem se Marika često vraća. Prizorima s ugođajem sjete i tihe razdraganosti. Slike Djeca na livadi, Djeca, Dijete silazi niz školske stepenice iz 1965. godine (neosporno remek djelo), Djevojčica kraj prozora, Djevojčica kraj otvorenog prozora, Krošnja, te slika s naslovnice, govore u lirskom prepjevu rascvjetalog života. I nema u hrvatskom slikarstvu u ikonografiji bezbrižnosti primjera s toliko umjetničkog i emocionalnog predanja, vidljivog u likovnim preobrazbama osmijeha u svečanosti djetinjstva, sačuvanih dragocjenosti na edenskoj pozornici. Oblikovanih ekspresijom treptaja, s frekvencijama u najvišem sloju slike, s otkrivanjem svih ranijih sedimenata. Tu likovna “ležernost” u silnicama ploha egzistira na plodnosti prisutnih i potisnutih sadnica.

Od nastanka tih slika prošlo je dosta godina, no siguran sam da Marika i dalje živi privilegij te bajkovitosti. Imajući snagu orijentira, one su više od odlomka u opusu. Kao što su djeca ispunjena blagodatnom začudnosti, tako i Marika, s određnom distancom iskustva i kasnije proživljenog, slikajući sebe i druge, nekada i sada, nenarušenom autentičnošću postaje i ostaje stanovnik toga svijeta. Dakako, nimalo nije u koliziji s umjetničkom “ozbiljnošću”; bilježi i ožiljke, pa i jedva primjetne fusnote, jer istina joj je važna, bez obzira na zaljubljenost u tlo, ambijent, priljubljenost vremenu. A likovna analiza, i ona prvog pogleda i ona dublja, pokazuje elemente izražajnih sredstava i čvrstih karika, strujanje gibljivih formi, slikarske površine ispunjene figurativnom izdašnošću, ali i partijama likovne autonomnosti, oprostorenja scena do granica fizičkog okvira slike, ali u dojmu nadilaženja odabrane veličine slike. S prostorom u jednoj ravni, ali i ulaženjem u dublje slojeve, kojih su začetci ponekad definirani plohama geometriziranih obrisa. No statično i nije previše mirno, a mjera egzaktnosti i nije previše stro- ga. Spominjana svijetla paleta ima i svoje značajnije iskorake, pa znaju zavladati i polja tmastih tonova u potpunosti odgovarajući sadržajnom imperativu i likovnoj logici konkretne slike. Djela su to koja umjetničkom razinom ravnopravno ulaze u gradivnu grudu opusa. Ipak čini mi se da je to situacija slična pomrčini sunca. Ljepota događaja je u sjeni koja ga prekrije, impresionirani smo veličanstvenošću svemira, no ubrzo Mjesec krene svojom putanjom, a Marika unutarnjim rodoslovljem svjetla koje ima svoju ditirambsku i ranjivu stranu. Pokazuje koliko dijete u prijateljskom društvu, u paru, ili samotno ulazi u slikarsku kanconu boje i svjetla, ne toliko radi likovnog reda, već zbog oslonca na igru i susrete u kojima priroda nije okvir već sudionik. Likovi su stopljeni raslinjem, oblikovani i jasnom (ne krutom) linijom i mrljama, bliži slikarskim šapatom vlatima trave no deblu, bez konkretnog imenovanog identiteta, ali svakako kao osobe, koje se igrom daruju jedni drugima. I kao da čujemo razgovore o malim tajnama, ali i (a zašto ne?) prepirke koje ne traju dugo. U pričama bez pretjerane ilustrativnosti Marika već sukladno svom senzibilitetu slikarskom tanahnosti omekšava membrane geometriziranih ploha i njihovih partikula dajući pojavnosti stvari u interijeru i eksterijeru karakter organičkog. Jer djeca su i na livadi, pod krošnjom, u skrovitosti sobe, središte nepresušnosti inspiracije. No bez “slatkastih” dodataka, prazne idealizacije, u djelima slikarske moćnosti i preko malenih iskri donijetih darovnici iskrenosti.

Obostranoj u buketima brojnih dječjih portreta pri stvaranju kojih je Marika i prijateljica, psiholog, slikar, portreta slikanih u povjerenju, jer djeca gotovo uvijek otkrivaju sebe i osjete kako ih bïlo umjetnika i ruka s kistom prenosi na platno. Naslikala je Marika veliki broj portreta različite dječje dobi našavši za svaku onaj ključ fizičke prepoznatljivosti, ali i ono znatno zahtjevnije, čitkost osobnosti i temperamenta.

Marika Šafran Berberović u kasnijim desetljećima stvaranja produbljivala je slikarskim činom ideju o snazi likovne čistoće, s uzdignućem svih sadržajnih niti. Iako vjerna motivu ne donosi ga pretjeranom opisnošću, već ga naznačuje na površini slike uz prelaženje formi fluidnom koprenom. Taj “rasplinuti” pokrov i ne mora biti doslovno uprisutnjen, već je važna sastavnica dojma o slojevitosti slike. Marika nam nudi radost traganja za zbiljom nadilazeći privlačnu direktnost viđenja, te je, i pomalo paradoksalno, slutnjom predmetnog proširila mogućnosti čitanja djela ispunjenog sintezom izgleda epiderme i bogatstva unutrašnjeg svijeta. Njenim pristupom pulsira prividna statičnost tvarnog u prelasku jednoznačnog u višeznačno, u suodnosu srodnih oblika i okolnog prostora. Jedinstvo svih oblika u ulozi motivskih utvrda, zagonetki, virova, znakova egzistira na teritoriju slike u vidu likovne autobiografije. U ideji okružuje je realnost i život sjećanja, s pojavljivanjem i nestajanjem žarišta, u primijenjenoj širini prikaza asocijativnog repertoara. U zgusnutom zbiru mnoštva jedinki u složenim slikarskim partitura- ma izobilje predmetnog slikarskom sinhroniziranošću stvara dojam običnosti i uzdignuća na pijedestal. Kao kod slika Sadržaj dječjeg džepa i Papiri. Na prvoj od njih tričarije su iz ispražnjenih džepova, domine, kuglice, komadići špage, kesteni, olovke, kockice s brojevima, bojice, gumbi i slično. Stvarčice itekako važne u dječjim očima i Marika ih tako i tretira. Razigrala ih je na stolu, podu, po tkanini, promatrajući ih sa simpatijom, shvaćajući da svaka od njih ima i znakovitu vrijednost. Na drugoj slici pojavljuju se papiri u svim formama, otvorene knjige, novina (Vjesnik?), izgužvani papiri, samostalni listovi, a neki i ispunjeni slikarskom (crtačkom) intervencijom. Isti izvor a toliko izgleda. Poveznica spomenutih slika je u paleti, plavetnilu uz maticu bjeline. I osjećaju lebdenja, posebnoj slikarskoj gravitaciji koju svjetloplava boja sugerira. Više nagovještaja no naglasaka u prostranstvima kromatske melodioznosti, u zavjetrini od energije razornog. S ulaženjem irealnog u uprizorenja. Kao kod Besanih noći grofa Keyserllingka iz 1981. godine, slici nadrealističkog biljega, potankog, nikako agresivnog, sadržaja u svetištu krajolika. I paletom, nešto drugačijih akorda, nebeske puti. Primijenila ju je Marika i u sjajnoj slici uhvatljive neuhvatljivosti Autoportret u razbijenom ogledalu iz 1974., godine, djelu redukcije oblika nabijenog brojnim česticama sadržaja na granici daha i prizora, s kanelirama u sjaju rozete i lica kao nakita u njoj. I rukom, personifikacijom osobnosti, uključivo i one slikarske. U spoju vizije i vizura Marika i s manjim brojem motivskih lozinki ostvaruje više, mijenjajući ljestvice uzbudljivosti u koridorima jasnih kretanja i labirintične intrigantnosti. Sa zvučnošću (uključivo i tišinom) stvarnosti, boravištima čednosti i prisnih ljudskih odnosa, promatranih s lica i naličja. Njena slikarska poetika raste na emocijama, njegovanju ljepote u nijansama figurativnog.

Svakako uvijek treba imati na umu da je Marika, uz to što je sjajan slikar, i osoba velikog literarnog talenta. S opusom istančanih tvorbi u nizu manjih pjesničkih formi povezanih u osmišljene cjeline. Odraz je velike osobne kulture, s okom za sagledavanje života u malim stvarima, s percepcijom da su one itekako bitne. Bez sumnje originalna je njezina likovno pjesnička mapa “ABECEDA” sa slikama komornosti, do umjetnosti dlana, i veličajnosti liričnosti likovnog intimiteta u vezanosti uz svako slovo.

Navedene su neke od slika iz studenskih godina, neke iz “dječjeg ciklusa”, neke iz zbirnosti predmetnog, neke iz sanjarskog plavetnila, neke s metaforičnošću sadržaja. No od većeg broja slika koje zaslužuju da ih posebno navedemo, spomenimo neke. Razigran primjer kolorističke florealne erupcije, Livadu promatranu iz zanimljivog rakursa, maksimalno ispunjene travkama i cvijećem, do stupnja straha od praznine, svojevrsnog horror vacui, Sjene ruže na bijelom zidu djela istančane likovnosti s tragovima mističnog, Anđela, uprizorenja transparentnih formi s dokinućem težine volumena, Pavanu iz 1986. godine s naslućenim likovima pri dostojanstvenom svečanom plesu, ili kontrast u Marikinom opusu, sliku bogate pastozne strukture s površinom potpunog crnila nazvanom Dvoje s bljeskom izrastanja iz tame sumarno građenih figura. I brojni portreti njoj znanih i dragih osoba, uvjerljivo prenijetih karakterističnih crta, u postavi reprezentativnog stava i trenutka prenijetog u trajanje.

Duboko doživljene, i u kriku i u delikatnosti intimnog odražavaju snagu Marikine inspiracije. S ugođajnošću sličnoga podrijetla, s priljubljenošću uz ljepotu, s izbrušenošću izdašnih motrišta, s utokom u svijet šarma i plemenitosti. Jednostavni scenarij ima mnogo izdanaka, križišta, kratica i krilatica, s latentnom puninom sadržajnog kretanja. Suživot opisnog i meditativnog potisak je disanju slike, za prigljenje atmosfere i “priče”, u ozbiljnosti poigravanja u tvorbi djela. Dosegnuta motivska stanja nisu potpuno zaglađena, uz procvat sadržajne idealizacije pojavljuju se i pukotine, te u osluškivanju ljepote forme postoje i naznake otuđenja. Sklad ostvarenja Marike Berberović nije nategnut, ljudski i umjetnički otvoren je poetizaciji s otiscima lica i naličja izgleda, ravnomjerno zastupljenim u pojavnom i imaginarnom. Pravac je jasan, likovni pravopis točan u interpretaciji cjeline, sa stamenim i krhkim oblicima, s kružnošću u čitanju osjetljivim i za dramatsko i za lirsko. Amplitude između tih “krajnosti” nisu previše velike, vjerojatno stoga što je svaki korak približavanja, odnosno udaljavanja ispunjen metaforičnim gustim tkanjem provedenim u tjelesnoj dimenziji likova i osvajanju dubine prostora. Mjere racionalnog pristupa smještenog između otvorenog horizonta meditativnog kojim Marika započinje i završava djelo.

Marc Chagall s kojim Marika Šafran Berberović likovnom osjetljivošću dijeli prostor umjetničke duhovnosti napisao je: “Nitko neće postati istinski umjetnik ako nije iznimno ljudsko biće, a time i dobra osoba”. Divna misao koja obilježava Mariku, istinskog, iznimnog, dobrog čovjeka. Umjetnicu u čijem se djelu spajaju sonata i simfonija, opus orkestriran prepoznatljivim vrijednostima u ukupnosti hrvatske moderne umjetnosti.

Stanko Špoljarić


Pomalo umorna Oslanjam se na kist

„Pomalo umorna od života, Oslanjam se na kist“

Marika Šafran Berberović: Kistovi i boje

Marika Šafran Berberović (Zagreb, 1935.) je akademska slikarica koja čitav život ustrajno i samozatajno stvara. Snagom stvaranja pretvara svakodnevicu u bogat i kvalitetan život. Uz svoj slikarski rad piše pjesme i velika je ljubiteljica i poznavateljica klasične glazbe. Iako narušenog zdravlja, Marika Šafran Berberović svakodnevno je s kistom u ruci. Mariku poznajem od davnih sedamdesetih godina i pomno pratim njen rad. Za Mariku slikarstvo znači gotovo sam život. Jednom prilikom je rekla: „Slikarstvo je najveći ukras u našoj civilizaciji.“

Slikarstvo doživljava poput naših davnih predaka koji su nekom obojenom zemljom na stjenkama pećine slikali ono što su osjećali i doživjeli.

Neovisno o društvenim promjenama i uvjetima rada, Marika kontinuirano stvara i izlaže. Talent, potencijal, kvalitetu, poseb- nost u slikarstvu Marike Šafran Berberović prepoznali su brojni likovni kritičari. Govorili su u raznim prigodama (otvaranjima izložbi) i na različitim mjestima (galerije, novine…), ali nedovoljno i nepotpuno.

Mislim da njezin dugi život ispunjen intenzivnim slikarskim radom zaslužuje relevantan prikaz njenog bogatog opusa. Stekavši zavidne zanatske temelje na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, permanentnim samoobrazovanjem i ustrajnim radom Marika Šafran Berberović stvorila je bogat slikarski opus. Uvijek radi s najboljim materijalima.

Marikine slike, promičući snagu istinske umjetnosti, oplemenjuju mnoge prostore od privatnih stanova, državnih institucija do mnogih galerija. Svestrana, senzibilna i obrazovana umjetnica izgradila je svoj put, razvila je osebujan i prepoznatljiv stil: minimalistički i poetičan. Kod Marike prevladavaju nježne, svijetle boje.

Iako je sa suprugom, također poznatim slikarom koloristički snažnog opusa, Osmanom Berberovićom dijelila svakodnevicu, atelje i zajedno su izlagali, ostala je svoja nježna i profinjena.

Kod Marike prevladava figurativno slikarstvo. Svaka njena slika teži savršenstvu. Protkana je nježnošću, žudnjom da ovaj svijet učinimo savršenim. Kod nje prevladava bijela boja i to je konstanta u njenom opusu.

Stalne i mučne migrene utjecale su na Marikin rad. Utkane emocije i patnja ogledaju se u mnogim njenim djelima. Također, u njenom stvaralaštvu osjećaju se samoća i tuga. Pa čak i u čaroliji snježnog krajolika prisutne su tamne note njenog raspoloženja. U slikarskom opusu Marike Šafran Berberović imamo bogatstvo motiva: nježni pejzaži, mrtva priroda, portreti, detalji iz obiteljskog života…

Posebno su joj drage mrtve prirode. Naslikala je puno slika pod dojmom pročitanih djela (pjesama), npr.: La luna asoma (Federico García Lorca).

Ova monografija je prikaz samo manjeg dijela stvaralaštva vrsne slikarice Marike Šafran Berberović. Svestrano obrazovana stvarala je istražujući i propitujući sebe i okolinu.

Monografija je podijeljena na četiri dijela:

  1. Radovi nastali za vrijeme studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1955. – 1960.

U prvom dijelu prisutni su radovi naslikani tijekom studija na Akademiji i neposredno po završetku Akademije. Slike iz tog razdoblja pokazuju ovladanost slikarskim umijećem. Koliko joj znači slikarsko umijeće vidi se iz toga što je napisala knjigu o slikarskom zanatu, Kistovi i boje.

  • Rani radovi

Drugi dio monografije posvećen je djetinjstvu. Izuzev Miljenka Stančića ne nalazimo u hrvatskom slikarstvu takvu posvećenost toj temi. Nadahnuta pjesnikom R. M. Rilkeom i slikarom M. Stančićem Marika je naslikala mnoge dječje portrete. Vrijeme djetinjstva obično smatramo vremenom veselja i igre, bezbrižnosti, slobode, ali na Marikinim slikama prisutna je neka sjena osamljenosti, pa i tuge. To kao da se prenosi i na igračke, na lutke koje leže, na bijelog konjića koji kao da vapi u pomoć. Gledajući Lutke koje se smiju, osjećamo bol u srcu žene usred vihora rata, a krhko dijete koje se spušta po stepenicama od sunca i kamena kao da vapi za majčinim zagrljajem. Razigranost je ipak prisutna i to u malim stvarima, što vidimo na slici Sadržaj dječjeg džepa.

  • Bjeline svjetla i sjene

Treći dio posvećen je svakodnevici u kojoj je i radost življenja i bol gubitka. Uz stvari koje nas okružuju tu je odana počast i tableti protiv bolova, a i priznanje na pomoći koje joj je u životu pružila glazba (Orfej, Mozart) ima bjeline karakteristične za Marikin rad. Iz velikog dijela njenog opusa iščitava se posvećenost obitelji, svijest o važnosti svakodnevice. Smirenost i sigurnost dnevne sobe. Umjetnica je tražila ljepotu u svakodnevnim stvarima.

U slici Dijete silazi niz stube uhvaćen je osobit trenutak pun emocija gdje se dijete spušta niz školske stube, a u podnožju ga čeka majka. Ono osjeća sigurnost, radost i beskrajno povjerenje u majku. Izbor boja produbljuje nježnost.

  • Portreti

Četvrti dio monografije posvećen je portretima. Umjetnica je portrete počela slikati kasnih sedamdesetih. U njenim portretima autentičnost emocija budi privlačnost i daje osjećaj sklada. Ima osjećaj za karakter i volumen. Svaki njen portret jednako donosi fizičke kao i psihičke karakteristike osobe.

Spomenula bih dojmljive portrete njezinih gimnazijskih profesora: Profesora Zvonimira Zmajlovića i Profesora Dionizija Sabadoša na kojima je autorica slikom predočila dostojanstvo, smirenost i mudrost prosvjetnih radnika. Njezin Autoportret u razbijenom zrcalu je pun simbolike, slutnje i elegancije.

Univerzalnim jezikom umjetnosti – poezije, glazbe i slikarstva – oblikovala je umjetnica svoj nježni i bajkoviti svijet. Ona je autorica velike stvaralačke moći, velike erudicije, iznimne osjećajnosti s velikim rasponom tema. Kao originalna umjetnica bujne mašte tragala je i za bîti važnosti života čovjeka i njegovom težnjom za spoznajom transcendentnog.

Ususret devedesetoj obljetnici njezina života prigoda je da se trajno i stručno dokumentira njezin doprinos hrvatskoj likovnoj kulturi, da se obrati pažnja na djelo talentirane umjetnice zavidnog opusa.

Tome će, vjerujem, doprinijeti i ova monografija.

Zorka Jekić

VITA NOVA, MORS NOVA Olga Škarić

VITA NOVA, MORS NOVA Olga Škarić

VITA NOVA, MORS NOVA

Olga Škarić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Tatjana Škarić-Jurić

Slika na naslovnoj korici: Marika Šafran Berberović Cvijeće

Korice oblikovao: Ljubo Gamulin

Grafičko oblikovanje: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 84 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-15-6

Maloprodajna cijena: 77,70 kn (10 €)

VITA NOVA, MORS NOVA Olga Škarić

Urednica: Zorka Jekić Lektorica: Tatjana Škarić-Jurić Slika na naslovnoj korici: Marika Šafran Berberović Cvijeće Korice oblikovao: Ljubo Gamulin Grafičko oblikovanje: Nediljko Bekavac Basić Uvez: Meki Broj stranica: 84 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-15-6

€10.00

Predogovor

ČEMU SNOVI

“Zanimljivo, ja nikad ne sanjam”, priznala mi je prijateljica nakon što je pročitala moju knjigu. “Zavidim Ti – odgovorila sam joj – znači da Ti snovi nisu potrebni”. Moja  neuslišana želja oduvijek je bila probuditi se uz nekoga koga zanima što sam te noći sanjala.

Meni budnoj treba dosta vremena da sredim misli i zauzmem siguran  stav o bilo čemu.  San mi odmah ponudi moje mišljenje u obliku skeča, slike, prizora, drame. Za moj ukus on je ponekad prežestok, ali – kad bolje razmislim – u većini slučajeva ispravno prosuđuje. Uvjerljiv je, gotovo bih rekla vjerodostojan.

San je pouzdaniji dio mene. Nisam sigurna da bih bez njega realno ocjenjivala svoj život i ljude koji me okružuju – pustila bih da me ponese trenutno raspoloženje. Ili bih – u maniri većine starijih – zauzela neki generalni stav, bilo da odlučim ponositi se svojim uspješnim životom ili da zaključim kako sam nepravedno loše u njemu prošla.

Život je iskričavi mozaik čiji je svaki svjetlucavi kamenčić autonoman,  sa vlastitom  dinamikom,  tempom  i  dramaturgijom. Svojim živopisnim stilom san nam uspijeva ugravirati u sjećanje naše jedinstvene trenutke.

Kad krenemo u život, čini nam se da postoje brojne mogućnosti izbora. No čim nas zahvati žrvanj kolotečine, shvatimo da se moramo odlučiti za jedan put. Nije nam odmah jasno da će on isključiti sve ostale.

Snovi   nam dodaju još poneku stazu   iskupljujući   našu nesposobnost da istodobno krenemo u više smjerova. Zahvaljujući njima kupala sam se u toplim tropskim morima, penjala na vrhunce Anda koje sam sama pošumljavala, skakala od sante do sante dok su se ispod mene praćakali lososi. Koji bi mi dobrohotni roditelj, prijatelj ili guru mogao ponuditi više od toga?

___________________________________________________

Umjesto pogovora

Poštovana gospođo Škarić,

sa zadovoljstvom sam pročitao i Vašu drugu knjigu, pisanu s teretom iskustva,  a s  lakoćom  dosjetki  i  asocijacija.  Premda  ne  koristite neku narativnu strategiju niti, pogotovo, anegdote i čvrste likove, uspijevate održati zanimljivost i gipkost širokoga raspona. Duboko introspektivni, a opet tako komunikativni i prirodni, doista imate dar evokacije i stvaranja živih prizora (pogotovo, dakako, u ambijentu Islama Grčkoga, s dubokim povezivanjem s prirodnim mijenama i tokovima).

Ne samo što Vam je rječnik bogat i sintaksa živa nego uspijevate dobiti blagu, poluironičnu intonaciju, koja cjelini daje posebnu uvjerljivost. Istina, držite se više nego impresivnih orijentira, od Montaignea  do Tolstoja, ali pritom niti imitirate niti parafrazirate nego nalazite vlastito mjesto bez pretenzija neumjerena nadmetanja. Uostalom, i sam naslov Vaše knjige zaslužuje  odjek  iznuđena  podsmijeha,  a oblik  knjige  također  govori o skromnosti  (ili bar  intimističkoj  dimenziji).  A propos:  šteta je što su kiparska  djela na dvostrukim  stranicama  „nečitljiva”, a zaslužuju pažnju i tipološki dobro odgovaraju Vašoj analitičkoj portretistici. Ne samo da niste iznevjerili razinu Desničine tradicije, nego ste je na poseban način produžili.

S najboljim željama i srdačnim pozdravima

Tonko Maroević(Pismo je upućeno autorici nakon čitanja njezine knjige Ako ikad ostarim)

PROZRAČENE SOBE Marika Šafran Berberović

prozračene sobe video

PROZRAČENE SOBE 

Marika Šafran Berberović

Poezija

Uvez: Meki

Br. str: 48

Format: 11×18

Maloprodajna cijena 63,00 kn (8,50 €)

PROZRAČENE SOBE Marika Šafran Berberović

PROZRAČENE SOBE  Marika Šafran Berberović Poezija Uvez: Meki Br. str: 48 Format: 11×18

€8.50


Poveznice

http://mraclin.hr/predstavljene-prozracene-sobe-marike-safran-berberovic/

http://mraclin.hr/predstavljanje-poetske-zbirke-marike-safran-berberovic/

OD AUSTERA DO BOREJA Marika Šafran Berberović

Od austera do Boreja video

OD AUSTERA DO BOREJA 

Marika Šafran Berberović

Uvez: Meki

Br. str: 408

Format: A5

Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

OD AUSTERA DO BOREJA Marika Šafran Berberović

OD AUSTERA DO BOREJA  Marika Šafran Berberović Uvez: Meki Br. str: 408 Format: A5

€17.00

RIJEČ UREDNICA

Knjiga naše akademske slikarice i spisateljice Marike Šafran Berberović Od Austera do Boreja (365 rečenica) u kojoj iz dana u dan tijekom godine dana promišlja svakodnevni život i univerzalne vrijednosti, jedinstvena je iz više razloga.
Knjiga je uz hrvatski izvornik cijela prevedena na engleski, a potom je svaka rečenica prevedena na još jedan od osam jezika (francuski,(1) nizozemski,(2) portugalski,(3) mađarski,(4) njemački,(5) ruski,(6) talijanski,(7) španjolski(8)) koji se navedenim redoslijedom izmjenjuju. K tome su kao treći prijevod, po izboru prevoditelja, prevedene neke rečenice na bilo koji od navedenih jezika uključivši i latinski jezik.
Otuda i naslov Od Austera do Boreja (Od južnog do sjevernog vjetra), dakle, od Portugala, Španjolske, Francuske, Italije i Hrvatske pa sve do V. Britanije, Nizozemske, Njemačke, Mađarske i Rusije. Osim humane note što su potvrdili mnogi čitatelji koji su imali priliku čitati misli iz knjige 365 rečenica, prevođenjem na deset jezika ona je dobila i sveeuropsko i općeljudsko značenje.
Nakon što je knjiga 365 rečenica, objavljena 2011. godine, pobudila začuđujuće velik interes mnogih čitatelja, zamisao da se knjiga prevede na takav jedinstveni način nastala je u međusobnom promišljanju autorice i jedne od urednica knjige te je grupa prevoditelja entuzijasta velikodušno pristala i prevela te misli na više stranih jezika.
Vrijednosti kojima svi težimo, duboko proživljene misli, iznimna senzibilnost, ljudska toplina, velikodušnost, osjećaj za prave vrijednosti, suosjećanje sa slabijima, sve to bilo im je motiv da prihvate taj izazov. Tako su misli Marike Šafran Berberović s hrvatskog jezika prevedene na deset jezika, postale dostupne i drugim narodima, našim susjedima ali i šire te pridonose osjećaju radosti življenja i pobjedi dobrote u ovom svijetu.
Autorica s velikim poštovanjem zahvaljuje svima koji su na bilo koji način pridonijeli nastanku ove knjige. Posebno se zahvaljuje prevoditeljima (abecednim redom): Ivanu Bekavcu Basiću, latinski jezik, Nini Blum, nizozemski jezik, Davorki Franić, francuski i talijanski jezik, Meri Grubić Videc, portugalski jezik, Heleni Jeny, engleski jezik, Maji Oršić Magdić, njemački jezik, Endri Olsvayju, mađarski jezik, Csabi Olsvayju, mađarski jezik, Jadranki Tukši, ruski jezik i Jagodi Večerini, španjolski jezik.
Osobito zahvaljuje svima koji su recenzijom prijevoda pridonijeli kvaliteti knjige, kao i prof. dr. Miji Bergovcu čiji tekst o knjizi 365 rečenica potvrđuje izuzetnu vrijednost i poticajnost zapisanih misli za život teško bolesnih ljudi.
Poštujući volonterski i s radošću uložen trud ljudi u ovaj projekt autorica je primila ovaj dar s ljubavlju. Prihvatimo stoga i mi taj prekrasan buket europskih jezika te listajući Od Austera do Boreja (365 rečenica) sanjajmo humanost, zajedništvo i ljubav.
Davorka Franić i Zorka Jekić

EDITORS’ INTRODUCTION

Academic painter and writer Marika Šafran Berberović’s book “From Auster to Boreas” (“365 Sentences”), in which over the course of a year she reflects on life and universal values, is a book that is unique for several reasons.
“365 Sentences”, along with the Croatian original, is entirely translated into English, and afterwards, every sentence has then been translated into one of 8 languages (French,(1) Dutch,(2) Portuguese,(3) Hungarian,(4) German,(5) Russian,(5) Italian,(6) Spanish(7)) that are regularly interchanged. Additionally, by the translators’ choice, a third translation has been made – some sentences are translated into any of the listed languages, including Latin.
Hence the name “From Auster to Boreas” (“From the South Wind to the North Wind”) – therefore from Portugal, Spain, France, Italy, and Croatia all the way to the United Kingdom, Netherlands, Germany, Hungary, and Russia. Besides the human touch, which was noticed by many readers who had an opportunity to read the thoughts from “365 Sentences”, by being translated into 10 languages, the book has also gained a multicultural and pan-European significance.
After the book “365 Sentences”, published in 2011, had awakened an amazingly large interest of many readers, the idea of the book being translated in this special way came up as a result of mutual, careful deliberation of the author and one of the editors of the book, and a group of translators enthusiasts accepted generously to translate these thoughts into several foreign languages.
Values that we aspire to, deeply felt thoughts, extreme sensitivity, human warmth, generosity, a sense of true values, compassion for the weak – all of these were the translators’ motive to accept this challenge. Thus, Marika Šafran Berberović’s thoughts, that were translated from Croatian into 10 different languages, became available to other nations as well—to neighbouring countries and beyond, contributing to the feeling of joy in life and the triumph of goodness in this world.
The author would like to thank with deep appreciation all those who contributed in any way to this book. She would especially like to thank the translators (in alphabetical order) : Ivan Bekavac Basić, Latin language, Nina Blum, Dutch language, Davorka Franić, French and Italian language, Meri Grubić Videc, Portuguese language, Helena Jeny, English language, Maja Oršić Magdić, German language, Endre Olsvay, Hungarian language, Csaba Olsvay, Hungarian language, Jadranka Tukša, Russian language, and Jagoda Večerina, Spanish language.
She expresses her gratitude especially to all those who contributed to the quality of the book by reviewing translations, as well as to Prof. Dr. Mijo Bergovec, whose essay on the book “365 Sentences” confirms the exceptional value and incentive of written thoughts for the seriously ill.
The author, respecting the efforts of the people who volunteered and gladly invested in this project, received this gift with love. Thereupon we shall also accept this wonderful bouquet of European languages, and flipping through the pages of “From Auster to Boreas” (“365 Sentences”) dream of humanity, solidarity and love.

Davorka Franić and Zorka Jekić