ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE
Alka Pintarić
Haiku
Urednica: Zorka Jekić
Design korice: Nediljko Bekavac Basić
Priprema: Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 134 str.
Format: 11×16,5
ISBN 978-953-8136-32-0
Maloprodajna cijena: 105,00 kn (14,00 €)
ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 134 str. Format: 11×16,5 ISBN 978-953-8136-32-0
€14.00
GRIZEM
Barbara Baždarić
Poezija
Urednik: Tin Lemac
Oblikovanje naslovnice: Marko Kokotec
Uvez: Meke korice
Br. str: 96
Format: A5
ISBN 978-953-8136-43-6
Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,50 €)
GRIZEM Barbara Baždarić
GRIZEM Barbara Baždarić Poezija Urednik: Tin Lemac Oblikovanje naslovnice: Marko Kokotec Uvez: Meke korice Br. str: 96 Format: A5 ISBN 978-953-8136-43-6
€13.50
NOĆ SVJETLIJA OD DANA
Antero de Quental
Izabrani soneti
S Portugalskog odabrala i prepjevala Meri Grubić Videc
Uvez: Tvrdi
Br. str: 152
Format: A5
Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)
NOĆ SVJETLIJA OD DANA Antero de Quental
NOĆ SVJETLIJA OD DANA Antero de Quental Izabrani soneti S Portugalskog odabrala i prepjevala Meri Grubić Videc Uvez: Tvrdi Br. str: 152 Format: A5
€17.00
NOĆ SVJETLIJA OD DANA
Antero de Quental
Odabrala i prepjevala Meri Grubić Videc
IZ PREDGOVORA
(Meri Grubić Videc)
… Nije da se u plejadi portugalskih pjesnika nisu s vremena na vrijeme javljala značajna imena. No ono što za jednu nacionalnu književnost ima vrijednost često zna proći nezapaženo na svjetskoj sceni. Da bi se neko književno ime ili djelo moglo svrstati među svjetska imena, potrebno je imati više od onoga što je važno jednom narodu, njegovoj povijesti, kulturi i tradiciji. Veličina velikih u univerzalnim razmjerima mjeri se drukčijim kriterijima, za koje nacionalni pathos i vrednote jednog nacionalnog bića nisu istovjetni univerzalnim vrednotama. Uvijek u umjetničkom djelu tražimo ono što je mjera nas samih: izraz, stvaralačku nit ili praiskon, općeljudsko iskustvo s kojim se možemo poistovjetiti, tragičnost, katarzu ili smisao, o čemu je govorio Aristotel. Tuđe ideje, osjećaji i svjetovi moraju naći svoj odjek u našim vlastitima. Antero de Quental tražio je i našao tu nit koja združuje njegov opus s univerzalnim. Ogledao je svoju bol u jezerima svjetske boli, u stoljeću koje nazivamo „ukletim” („siècle maudit”). On je bio proizvod velikih struja XIX. stoljeća, koje je prihvatio kao vlastite.
Antero de Quental stvara u vrijeme kad na scenu stupaju različita filozofska i socijalna učenja i pravci poput socijalizma, materijalizma, spiritualizma, utopizma, progresivizma. Radi se o epohi u kojoj se osjeća utjecaj Hegela, Schopenhauera, Nietzschea i Kierkegaarda, o dobu kad se već čuju trube i fanfare koje će uskoro pozvati na revoluciju, a vjera u evoluciju i socijalnu pravdu osvjetljuje goleme prostore svijeta i ljudskog duha. Svijetom vlada naivno pouzdanje u beskonačan ljudski napredak. Antero nije prorok jednog doba, on je ranjen i žaloban pjesnik čija bol je bol čovječanstva. “On zna plakati kao da je jedan čovjek sâm dostojan čovječanstva. Njegovi stihovi pupaju iz njegove duše, kao jecaji i agonija. Njegove suze imaju oblik bisera, a jecaji su mu glazba”(Oliveira Martins)…
Antero nikada nije uobličio svoje racionalno mišljenje u strog filozofski sustav. Kao filozof, bio je naplavljen utjecajima brojnih sustava i ideja. Ti isti sustavi i filozofije zrcale se na površini poput faceta na dijamantnoj strukturi soneta u svoj svojoj ljepoti, koju spekulativni um daruje poeziji…
Antero de Quental utopijski je vjerovao da se svijet može „popraviti”. Vidio je budućnost kao tamnu Noć, u kojoj sjaji najblještaviji dan. Njegova je vjera bila žestoka i nesmiljena, gotovo nadnaravna, makar je počivala na slomljenim, pradavnim kultovima, uništenoj kršćanskoj vjeri i Bogu koji ne haje za čovječanstvo. Zato je ishodišna Noć tamnija od svega. Iz te Noći/ne-bitka sve proizlazi; u Platonovu mnoštvu, u varkama i opsjenama koje predstavljaju neku vrst lažne stvarnosti. Rješenje donosi povratak Ništavilu, praiskonu…
Antero de Quental nije iznašao izlaz iz svojeg labirinta, ali je pronašao svoj mistični kraj, svoju apokalipsu. Njegova je misao to mogla podnijeti, ali njegovo srce nikada nije zadovoljilo ontološku glad za smislom, bilo da ju je tražilo u kršćanskom Bogu ili apsolutu.
O PISCU
Pjesnik, filozof i pisac Antero de Quental uz Camõesa i Pessou svrstava se među najveće književnike koji su stvarali na portugalskom jeziku. Rodio 1842. u aristokratskoj obitelji, u Ponti Delgadi na Otoku svetog Mihovila (Ilha de São Miguel), na Azorima. Rano školovanje stekao je u privatnoj školi na Azorima, a zatim se 1852. upisuje na Colégio do Pórtico u Lisabonu. S osamnaest godina upisuje pravo u Coimbri.
Anterove Sonete (Sonetos de Antero) objavljuje već 1861. Njegova književno-filozofska promišljanja obuhvaćena su u djelima “Romantična proljeća” (Primaveras Românticas, 1872.), „Promišljanja o filozofiji portugalske književne povijesti” (Considerações sobre a Filosofia da História Literária Portuguesa, 1872.) i „Poezija sadašnjice” (A Poesia na Actualidade, 1881.).
Njegovo najvrednije pjesničko djelo „Cjelokupni soneti“ (Os Sonetos Completos), uz predgovor Oliveire Martinsa, izašlo je 1886.
Ubio se 1891. dvostrukim hicem na klupi u vrtu pored Samostana Naše Gospe od Nade, ispred zida na kojem je pisalo „Esperança“ (Nada).
O PREVODITELJICI
Meri Grubić Videc rodila se 1970. u Splitu. Završila je studij filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu studirala je portugalski jezik i književnost.
Dosada je objavila vlastite pjesničke zbirke: Nemesis (2006.) i dvojezično izdanje O morima i tugama (2011.). Prepjevi portugalskih klasika izašli su u dvojezičnom izdanju:
Živi i radi u Zagrebu.
SVANUĆE
Darija Žilić
Poezija
Uvez: Meki
Br. str: 96
Format: A5
Maloprodajna cijena 99,75 kn (14,00 €)
SVANUĆE Darija Žilić
SVANUĆE Darija Žilić Poezija Uvez: Meki Br. str: 96 Format: A5
€14.00
Darija Žilić je jedna od pjesnikinja koje ne pišu da bi se poigrale jezikom ili iskušale nov način razmišljanja, oblikujući pritom novu poetiku. Njezina je poezija, pa i proza, uvijek iskrena, u smislu hrabrog suočavanja s aktualnim vremenom i prostorom unutrašnjeg života. Pjesme su joj, utoliko, nalik dnevniku, lirski zapisi običnih dana, prožetih ipak nadnaravnim događajem riječi i potrebe da se piše, da se stvori nadomjestak ili produžetak tog takozvanog običnog, ne osobito sadržajnog života junakinje, izvanjski gledano. Ali iznutra premeću se tu snatrenja. maštanja, čekanja, odluke da se promijeni smjer kretanja, prostorno govoreći, a vremenski – da se proglasi novo vrijeme, ili barem novo razdoblje života. Junakinja dnevničke lirike je načitana, originalna u svojim razmišljanjima, voli misliti univerzalno i nadosobno, uvijek potaknuta nečim osobnim. Pjesme vrlo često završavaju pogledom na okolni svijet, oko nje. Na biljku, koja raste u istoj sobi kao i ona, na djecu u parku, na radni stol, pa su poante pjesama često upravo bijeg od pretjerane introspekcije te ulaz u Drugoga. Junakinja puno čita, čeka svanuće, ponaša se u skladu s nekad neumoljivom “logikom srca” te je prati i bilježi. U tome svemu nastaju odlične pjesme, poput pjesme “Biljka, ja” ili “Mala ptica”, koje potvrđuju da je Darija Žilić jedno od vodećih imena suvremene hrvatske pjesničke scene te opravdano nagrađena Kiklopom za svoju zbirku “Pleši Modesty pleši”. Modesty se nije puno promijenila, ostala je slična sama sebi, žena koja nije ničija, ali je otvorena ljubavi; ona koja sanja i nada se, ali onda odlučuje prestati sa snatrenjima; ona koja nekad sagledava svoj život iz perspektive svjetla, a nekad iz mraka kao što, među ostalima, svjedoči pjesma “Crne misli”. Motivski, osim glagola čekati i snatriti, prevladava jedan sloj snijega i leda, motiv Bijele kraljice, i bjeline kao pokrova i okvira svim tim unutrašnjim previranjima. Na trenutke Žilić duhovito pojašnjava zašto nije bila u stanju raditi svoj posao, tj. pisati kritike i prikaze te iznosi gotovo posve tjelesan opis senzacija koje u njoj pobuđuje nečija knjiga, ili gledanje slika po društvenim mrežama. Ona je majstorica tjelesne poezije koja je započela još zbirkom “Grudi i jagode”, ali tjelesnosti i putenosti koja se uvijek uspješno nadilazi misaonošću. Kompozicijski je njezina lirika misaona, a motivski čulna i konkretna te je Darija Žilić i u poeziji i prozi poznata po preciznom dočaravanju atmosfere, mjesta ili trenutka, bez puno utrošenih riječi.
Irena Matijašević
U TREPTAJU
Alka Pintarić
Haiku
Uvez: Tvrdi
Br. str: 92
Format: 11×16,5
Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)
U TREPTAJU Alka Pintarić
Haiku Uvez: Tvrdi Br. str: 92 Format: 11×16,5 Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)
€14.00
TANKA I PJESNIK
meke pahulje
prolijeću zrakom u
vrtlogu vjetra
bjelina guta… guta…
sivu dušu grada
Poznato je da pjesnik stvara tanku, ali i tanka stvara pjesnika.
U toj njihovoj uzajamnoj igri postupno se razotkriva sva novost Prirode. Ta je novost isto što i praiskonska Praznina, koja kroz svečanost tanka-trenutka (u tom sretnom spoju osjeta i misli) odjednom i umah postaje Punina. Kako samo slavno tada (u tami Duše u tami Neznanja) svijetli tanka-razlog i blista tanka-zašto. Mi tada dobivamo odgovor na pitanje svih pitanja zašto je i kako moguće da Praznina biva Punina. Naime, dok pjesnik ispisuje tanku, a tanka pjesnika, u tom zajedničkom činu, na vidjelo izbija ova jednostavna istina da, ako je u sebi dovršena Praznina jest Punina. Jer imade svoj početak i sredinu i kraj. To biva dostatnim da nastanu i zemaljski i nebeski raj. Primjerice šipak pun zrnja, il’ nebeska duga puna boja, kao i još mnoga druga tanka-čuda, kojima zaista ne vidi se broja. Evo, upravo iz takva sveopćeg obilja, u ovoj tanka-zbirci, za poslasticu čitateljima, nude nam se po pjesnikinji Alki Pintarić sto i pedeset tanka-slastica. Nek’ vam je, dragi čitatelji, uslast!
Mladenko Spahija
IZ RECENZIJE
I ove Tanke (Wake) Alke Pintarić koja se striktno pridržava kautèlâ, uzanci, lege artis postupaka pisanja svoje poezije, krasi i prožima duhovnost, što i inače karakterizira njezino pjesništvo. Vrhovna sila – Bog i njegov Sin raspeti, Nazarećanin prisutan je ovdje kao “stalna igra Tvorčeva”, prisutnost šutljivog Boga (mudri putevi šutnje), dok se u stvarnosti trenutka Alka Pintarić veže za pejzaže, rijeke, ljude, faunu, floru, sitne stvari, kugle sladoleda, most, grad… kao ključne riječi, materijal kojim pjesnikinja slika vanjski okoliš i unutarnji, intimni svijet. To su nizovi emocija, boja, simbola, logosa i mythosa, neizbježnog Erosa i Thanatosa (usmrćeno tijelo)… Kroz zbirku kolaju ‘berači zlata’, ‘raskoš polja’, ‘rasijana ljubav’…
Sve što nam život do/nosi i odnosi pjesnikinji nije strano i to nam uspijeva prenijeti snagom i ljepotom svojeg pjesničkog izraza. Poezija je to afektivno topla, emotivna koja pokreće snažne osjećaje u čitateljima i slušateljima Alkinog pjesništva. Poetske slike koje nam, kao pregršt svjetlosti na dlanu, autorica daruje svrstavaju je u više domete ove vrsti poezije.
dr. Ljubomir Radovančević
USUSRET KLIZEĆI
Uroš Prah
Poezija
Uvez: Meke korice
Br. str: 110
Format: A5
Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)
Romeo Mihaljević: Bilješka o poeziji Uroša Praha
Zateći se pred debitantskom zbirkom poezije mladoga autora sa spoznajom da je u pitanju knjiga koja sadrži jedva pedesetak stranica, k tome stranica na kojima prevladavaju bjeline, čitatelja potiče na ozbiljno suočavanje s rukopisom, a u susretu s inicijalnim tekstovima zbirke dovodi do spoznaje kako imamo posla s promišljenim i ozbiljnim spisateljskim angažmanom.
Formalni opis mogao bi glasiti: lapidarne stihovne tvorbe, svedene na zapis od dva ili tri stiha, ili pak izdužene pjesme u slobodnom stihu, očišćene od svakog suvišnog leksičkog opterećenja. Rukopis zbirke pjesama Čezse polzeči (u prevodilačkom traganju teško je bilo doseći doslovnost izvorne sintagme, pa je ostalo na obliku ”ususret klizeći”) rezultat je višekratnoga časopisnog objavljivanja, kao i javnih čitanja, a vjerovati je kako čistoću i odmjerenost tekstualnoga odabira ovaj debitantski izlazak duguje i pozornoj uredničkoj ruci pjesnika Braneta Mozetiča, kao i samoj strogosti i visokim kriterijima Uroša Praha.
Već tijekom prolaska kroz tekstove pjesama, može se ustvrditi kako je to poezija koja veliki značaj pridaje jezičnoj građi, osobito zvukovnom sloju, u stalnoj suigri sa značenjskom dimenzijom. Uočljivo je obilježje autorova pisanja neprestano gibanje, očitovanje tijela u tekstu. Gestualnost jezičnih tvorbi postaje tako otisak tjelesnih kretnji, pulsiranje, disanje, fizički suodnos s Drugim, što nerijetko postaje određena fizička konverzacija s erotskim predznakom. Zbirka je nenametljivo, bez ciklusnih podnaslova, strukturirana u tri cjeline. Prvi je dio knjige utemeljen na iskustvima koja su rezultat osjetilnih doživljaja; gotovo da je riječ o svojevrsnim snimkama procesa promatranja, dodirivanja, osluškivanja, mali katalog okusa i mirisa…
Ispovjednim se tonom svjedoči o konkretnom fizičkom egzistiranju, o karnalnosti subjektova istrajavanja u svijetu. Naslovom zbirke ukazuje se na neposrednost tjelesnog/erotskog prožimanja dvaju bića/tijela/izoliranih egzistencija usmjerenih jedne na drugu: ”Nije nužno da se uvučeš u mene – / tvoj koščati torzo zaplete se u moj koščati torzo / i naša srca / ususret klizeći zakucaju zajedno.”
Pjesme koje tematiziraju erotsko – ljubavno – seksualno iskustvo, a takvih je znatan broj unutar korica zbirke, neprestano osciliraju ili pak unutar granica istoga teksta sjedinjuju elemente nježnosti i grubosti, tragajući za mogućom (ili nemogućom) granicom između tih dviju kategorija. Tijekom razvoja teksta zbirke fizičke pojavnosti (pjesminoga Ja i onoga Drugoga) kao da postaju subjektove projekcije, a tekstovi su lirska refleksija toga složenog odnosa. Moglo bi se reći kako je erotska dimenzija ove poezije osobni autorov vid problematiziranja bačenosti u svijet. Tragom toga zapažanja, uočljivo je kako na pozornici življenja, osim subjektova propitivanja svog položaja u nepreglednom krajoliku svakodnevnih životnih ‘banalnosti’, postoji zapravo stalno među prožimanje s Drugim, opisivanje malih erotskih rituala ili pak tihi Augenspiel (igra očiju) koji rezultira tim dijaloškim poetskim zapisima, što povremeno djeluju kao daleki odraz baroknog končeta, ogoljenog na bit.
U jednom tihom introspektivnom tonu, daleko od svake plakatne buke, pred očima čitatelja promiču poetski prikazi društvene zbilje zrcaleći subjektov nihilizam, uplićući glose o nepostojećim ili umrtvljenim ambicijama, ocrtavajući trenutke ispraznosti.
Ritam je nedvojbeno važan izražajni rekvizit Prahove poezije. Tako se u jednoj od najdužih pjesama, u tekstu Inventura, nabrajalačkim nizanjem priziva ritam monotonije zbivanja u svakodnevnom življenju. Uronjenom u makrosvijet ispražnjen od ”velikih priča”, govorećem subjektu ostaje spisateljska/monološka lamentacija o intimnim zgodama, o erotskim impulsima i gibanju vlastita tijela u mikroprostoru privatnosti. Čitajući autorovo pojašnjenje u jednom intervjuu, možemo primijetiti kako je poezija unutar ovog debitantskog rukopisa svojevrsno istraživanje onoga što se događa s vlastitim tijelom, kao i s tijelom Drugoga, te kakvi se svjetovi rastvaraju među njima. U pokušaju nekakvoga definiranja ili traženja prepoznatljivoga predznaka Prahova poetskog pristupa, mogli bismo posegnuti za sintagmom ”pjesnik tijela” ili ”tjelesni pjesnik”.
Kako se tekstovi odmotavaju prema završnim sekvencama, primjetna je sve konkretnija tematska uronjenost u analizu životne sadašnjosti, nerijetko predočeno subjektovim svjedočenjem o bivanju u grču trenutka, o čemu znakovito govori u distihu: ”Prikovani na postelje/udobno trpimo.” Zorna je ilustracija autorovih tematskih preokupacija i ovaj odgovor u intervjuu: ”Veći dio dana sjedimo i gledamo vijesti i serije, igramo igrice, možda čak i pročitamo kakvu knjigu, nešto i sami napišemo, ako smo vrijedni, možda za to dobijemo i kakav honorar. Djeca smo kraja povijesti, dakle, čekamo da povijest počne iznova.”
Zbirka Uroša Praha je zahtjevan poetski tekst koji će otvoriti svoje niše čitatelju neopterećenom generacijskim i poetičkim etiketama. Ono što će čitatelj otkriti iza jednostavnosti forme, čistoće leksičkoga materijala i konciznosti poetskog izraza jest pjesnička zrelost onkraj činjenice da je riječ o autoru u sredini dvadesetih godina. Riječ je o promišljenim i slojevitim spisateljskim gestama, vrijednim čitalačkoga istraživanja.
Romeo Mihaljević
ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE
Alka Pintarić
Haiku
Uvez: Tvrdi
Br. str: 136
Format: 11×16,5
Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)
ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić
ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić Haiku Uvez: Tvrdi Br. str: 136 Format: 11×16,5
€14.00
Autoričin haiku kroz konciznost, preciznost, pregnantnost, jednostavnost i kao posebna vrednota – opis doživljaja, zadovoljava pisanje dobre poezije ovog žanra. Tristotinjak haiku stihova, gotovo bez interpunkcije, vodi nas iz stranice u stranicu s ne malim ushićenjem. Riječi poetesa neupadno prilagođuje potrebi i svrsi oblika (kâm, dasi, opoj, umah… ); uklapa prirodno u društveno; metafore su svježe, izvorne (buktinja jorgovana, igličast kamen, cvjetne pahulje… ). Haiku stihovi govore da pjesnikinja pozna poeziju, njezine mogućnosti i slobodu, rekao bih – da “od svemirskih titraja stihove slaže”. Francuski đak, oduševljena galskim duhom, poetesa Alka Pintarić uvodi nas u atmosferu, u ozračje svega što odiše nepojmljivom lakoćom postojanja, mira, sreće, bitka i svijeta …
dr. Ljubomir Radovančević
PROZRAČENE SOBE
Marika Šafran Berberović
Poezija
Uvez: Meki
Br. str: 48
Format: 11×18
Maloprodajna cijena 63,00 kn (8,50 €)
PROZRAČENE SOBE Marika Šafran Berberović
PROZRAČENE SOBE Marika Šafran Berberović Poezija Uvez: Meki Br. str: 48 Format: 11×18
€8.50
Poveznice
http://mraclin.hr/predstavljene-prozracene-sobe-marike-safran-berberovic/
http://mraclin.hr/predstavljanje-poetske-zbirke-marike-safran-berberovic/
ŠEĆER U TRAVI
SUGAR IN THE GRASS
Vlasta Molinar
Haiku
Hrvatski-engleski
Uvez: Meki s klapnama
Br. str: 108
Format: A5
Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)
ŠEĆER U TRAVI Vlasta Molinar
ŠEĆER U TRAVI SUGAR IN THE GRASS Vlasta Molinar Haiku Hrvatski-engleski Uvez: Meki s klapnama Br. str: 108 Format: A5
€13.50
(Iz knjige Vlaste Molinar ŠEĆER U TRAVI haiku pjesništvo/SUGAR IN THE GRASS haiku)
Proslov
Pjesnikinja Vlasta Molinar objavila je dosad tri poetske zbirke (Hvala Ti, 1999.; O ljubavi Tvojoj, 2013. i Zapjevaj, Gospodaru, 2017.), a ovom najnovijom, koja nosi naslov Šećer u travi, okušala se i u haiku. Šećer u travi obuhvaća 131 haiku i 5 waka koji su razvrstani u četiri tematske cjeline, okupljene ugođajem godišnjih doba, počevši s proljećem (Miris na dar), preko ljeta (Sunčevo blistavilo), jeseni (Prvi žuti list), pa do zime (Sjaje snježne pahulje). Posebnu vrijednost knjizi daje dvojezičnost – svi tekstovi u njoj prevedeni su i na engleski jezik, a prevela ih je sama autorica, budući da je profesorica hrvatskog i engleskog jezika.
Kako doživjeti haiku? I kako ga pisati? To nije moguće eksplicitno i potpuno izreći, pogotovo ne u ovom novovjekom dobu. Iako je haiku krajnje jednostavan i elementarno životan, ne da se pojednostavljeno rabiti i poimati. Jedino ga možemo prepoznati i to onda kad njegovom iskrom uspijemo zapaliti vlastiti plamičak i osvijetliti iznutra isti doživljaj kojim je i napisan. Duhu haikua svojstveno je „umijeće oduzimanja“ pa on govori prazninama više no riječima. Ta igra punoće i praznine koja je samo prividna, jer je ispunjena nevidljivom i još čišćom puninom, može se dočarati opet samo haiku pjesmom poput one Sodôove (Yamaguchi Sodô 1642. – 1716.) o prazno-punoj kolibi: Ničega u njoj: / Koliba u proljeće – / u njoj je sve!
Stoga je u okviru našeg uobičajenog literarnog poimanja možda lakše izreći što haiku nije, nego što jest. A svakako nije samo trostih od 17 slogova, niti lirska minijatura, pjesnička slika ili tercet, a ponajmanje jedna strofa neke pjesme. Haiku ne treba biti poetičan, iako pokušava uhvatiti trenutak poetičnosti u stvarnosti kao takvoj. Stoga stilske figure umanjuju snagu haikua koji je lijep i bez ukrasa, onakav kakva „takvost“ jest: doslovno zbiljska, ali s jednim snom duboko u sebi, a ponegdje i s osmijehom. Možda je to najbolje izrekao matematičar i književnik, vrhunski hrvatski i priznati svjetski japanolog i istraživač japanske kulture, posebno poezije, akademik Vladimir Devidé (1925. – 2010.) u svojoj knjizi Japan – poezija i zbilja iz 1987.: …u haiku je čitav život, čitav svijet, čitav svemir sažet i koncentriran u jednom doživljaju, u jednoj senzaciji, emociji ili percepciji, koja može biti bilo što: glas neke ptice, sparina nekog ljetnog dana, kakav brežuljak u sumrak, snijeg na krovu ili na tlu, ili na lišću bambusa, otpale latice cvijeta, izmetina lastavice ili sokola i tako dalje. Haiku je nastao u sedamnaestom stoljeću iz već postojeće waka poezije i ubrzo se proširio u šire društvene slojeve Japana, postavši kroz stoljeća jedan od temeljnih simbola japanske umjetnosti.
U zbirci Šećer u travi Vlaste Molinar haiku su pisani u tradicionalnoj formi i svaki od njih ima po 17 slogova ispisanih u tercetu (5+7+5), koji uokviruje jedan doživljaj. Tako se nižu doživljajne slike iz prirode, iz svakodnevnice, iz kršćanske liturgijske godine, iz urbanog ambijenta, kao npr.: Na Gornjem gradu / top navijesti podne / – uzlete ptice. U nekima od njih doživljaj je obostran, nema subjekta i objekta, sve je jedno i priroda uzvraća pjesniku duhovitom spoznajom: U plitkoj bari / kos bi se sav kupao, / no – duge noge!
Najveća japanska haiku pjesnikinja Chiyo-ni (1703. – 1775.) napisala je haiku: Svoj miris pruža / onome tko je slomi – / grana u cvatu. Mogli bismo reći kako taj ženski rukopis, ispisan na mirišljivoj podlozi, naziremo i u Vlastinim haiku poput ovih: Kosci livadom / kose mekanu travu / – miris im na dar! i Mirišu jako / snježne đurđice sred / drvenog stola.
Iako ponegdje poetizira metaforama i epitetima, čega se većina pjesnika teško odriče, a u nekim haiku doživljaj nam ostaje pomalo sakriven, Vlasta Molinar je ovom zbirkom ipak odlučno krenula putem tragača haiku staze koju je jednom davno utabao najveći japanski haiku majstor Matsuo Bashô (1644. – 1694.), a potom osvrnuvši se, dugo nije vidio nikoga iza sebe na njoj, iako su ga mnogi pokušavali slijediti: O, ovom stazom / za jesenjeg sumraka / nitko ne ide. Jer teško je japanski haiku, koji je ujedno i „najjapanskija“ umjetnost, pisati i u Japanu, a kamoli u Hrvatskoj, ili bilo gdje drugdje. A ipak, brojni među nama, hvala Bogu, to još pokušavaju, tražeći načine kako ga pripitomiti i duhovno udomiti. Jer ljepota, istina i čistoća koje haiku pokušava doseći, zajedničke su vrijednosti svim ljudima, a savršene su sabrane u Jednom koji može biti bliz svakome od nas.
Ružica Martinović-Vlahović
Prologue
Poetess Vlasta Molinar has published so far the three collections of poetry (Thank you, 1999; About your love, 2013 and Start singing, the Lord, 2017), and with this, the newest one, entitled Sugar in the grass, she has tried her skill in haiku, too. Sugar in the grass includes 131 haiku and 5 waka which are classified into four thematic wholes, gathered by the atmosphere of the seasons of the year, beginning with spring (Scent is a gift), then summer (Glitter of the sun), autumn (The first yellow leaf) and winter (Snow-flakes shine).
A special value of this book is bilingualism – all the texts in it have been translated into English, and they have been translated by the author herself, as she is a teacher of the Croatian and the English language.
How to experience haiku? And how to write it? It is not possible to say explicitly and fully, especially not in these modern times. Although haiku is extremely simple and elementarily existential, it cannot be in a simplified manner used and understood. We can only recognize it, and it is when we, by its spark, succeed to kindle our own tiny flame and illuminate from inside the same experience by which it is written. The skill of subtraction is typical of the spirit of haiku, so it speaks by gaps more than words. This game of fullness and emptiness that is only seeming, for it is filled with invisible and even purer fullness, can be conjured up again only by haiku as it is Sodô’s (Yamaguchi Sodô, 1642 – 1716) about an empty-full hut: There’s nothing in it: /A hut in the spring – / all is in it!
Therefore, in the framework of our usual literary understanding, it is perhaps more easy to express what haiku is not, than what it is. And certainly it is not only the triplet consisting of 17 syllables, nor a lyric miniature, a poetic picture or a triplet and least of all one stanza of a certain poem. There is no need for haiku to be poetic, although it tries to catch a moment of poetic quality in reality as such. Therefore the figured language lessens the power of haiku which is beautiful without adornments, such as depths of reality are: literally real, but with a dream deeply in itself, and here and there with a smile, too. Perhaps it was best expressed by a mathematician and a writer, a superior Croatian and an acknowledged world’s researcher of the Japanese culture, especially poetry, the academician Vladimir Devidé (1925 – 2010) in his book Japan – poetry and reality, 1987: …in haiku there is the whole life, the whole world, the whole universe condensed and concentrated in a single experience, in a single sensation, emotion or perception that can be anything: a call of a bird, the sultriness of a summer day, a small hill in twilight, a snow on a roof or a ground, or on the leaves of a bamboo, the fallen petals of a flower, the swallow’s or falcon’s droppings etc. Haiku emerged in the 17th century from already existing waka and it soon spread into wider social classes of Japan, developing through the centuries into one of the basic symbols of Japanese art.
In Vlasta Molinar’s book, Sugar in the grass haiku have been written in a traditional form and each of them has 17 syllables written as a triplet (5+7+5), which frames a single experience. So there is the sequence of experienced pictures from nature, from everyday life, from Christian liturgical year, from urban ambiances, like for example: In the Upper town / cannon announces noon / – birds rise in the air. In some of them, the experience is mutual, there is no subject and object, everything is the oneness, and the nature repays the poet with a witty cognition: In the shallow plash / blackbird would like to bathe all / over, but – long legs!
The greatest Japanese haiku poetess Chiyo-ni (1703 – 1775) wrote haiku: It offers its scent / to that one who breaks it – / the blossoming branch. We could say that this female writing, written on the scented basis, we catch glimpses of in Vlasta’s haiku, too, like these ones: The mowers mow the / soft grasses on the meadow / – the scent is a gift! And: Snow-white lilies of / the valley smell intensely / amid a table.
Though she here and there poetizes with metaphors and epithets, which the majority of poets can hardly give up, and though in some haiku the experience remains slightly hidden, Vlasta Molinar, with this book, has resolutely headed toward searching haiku pathway that once long ago paved the greatest Japanese haiku master Matsuo Bashô (1644 – 1694), and then, turning back, he did not see on it, for a long time, anybody behind himself, though many tried to follow him: Oh, by this pathway / during autumnal twilight / nobody goes. For it is difficult to write Japanese haiku even in Japan, not to mention in Croatia, or anywhere else, and haiku is “the most Japanese” art. And yet, plenty of us, thank God, still keep trying it, searching for the ways how to tame it and place spiritually. For beauty, truth and purity that haiku tries to reach, are common values for all the people, but the perfect ones are gathered in the One who can be close to all of us.
Ružica Martinović-Vlahović
Biakova's Website 