ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Haiku poezija

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE

Alka Pintarić

Haiku

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 134 str.

Format: 11×16,5

ISBN 978-953-8136-32-0

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 134 str. Format: 11×16,5 ISBN 978-953-8136-32-0

€14.00

Snažnim trostihom kroz tišinu


Alka Pintarić: Zemlja sunca u čaši vode

Alka Pintarić, profesorica romanistike, spisateljica, prevoditeljica i lektorica, spada u one nerazvikane autore (autorice) koji, s onu stranu medijskih izazova, polagano i meditativno koračaju svojim književnim putom, vođeni nadasve zovom vlastite duše, a ne „zvonom“ široke publike. S obzirom da su mediji danas u isti koš stavili kulturu, modu, šoubiz vijesti i slično, knjige o kojima se mnogo govori i piše nisu nam uvijek mjerodavne – skeptični prema čudnoj medijskoj selekciji, mnogi čitatelji za inat sve više istražuju zatajne pisce što su se u dubinama skrili popu školjki, jer kada svi zaplivaju u istome moru, individualno ronjenje daleko je izazovnije.

Alka Pintarić iza sebe ima već osam knjiga – zbirke pjesama Osmjesi moje duše, Zaorana brazda, Sjemenka i ljubav, 77 soneta u svjetlu i sjeni, Trnov sonetni vijenac, Put križa, proznu knjigu Probuđeni zvon, zbirku pjesama u prozi Svagdan u priči te zbirku haiku poezije Zemlja sunca u čaši vode. U svim svojim tekstovima Alka Pintarić polagano hoda za slobodnom ljudskom dušom što se kreće od ljudi do svemira, od kušnji do Boga, s krajnjim ciljem smiraja, kako bi joj i poetsko – ljudski put imao smisla. Valja naglasiti da se autorica odlično snalazi u sonetima, odnosno u ljepotama rima, što su danas „istisnute“ pomalo agresivnim trendom stvarnosne poezije – naprotiv, nije li baš danas, isušenoj trivijalnoj zbilji povratak ljepoti riječi, i estetski i terapeutski, potreban mir?

Najnovija zbirka pjesama Alke Pintarić Zemlja sunca u čaši vode pokazuje itekako zrelu haiku pjesnikinju u itekako bogatoj tradiciji hrvatske haiku poezije, koja je procvala sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a prvu krunu dobila poezijom Dubravka Ivančana. Dakako, u osvješćivanju dubine haiku poezije u nas veliku ulogu odigrao je Vladimir Devidé svojim knjigama o japanskoj kulturi i pjesništvu, okupljanjem haiku pjesnika kojih je danas jako mnogo i koji zauzimaju važna mjesta na svjetskim haiku natjecanjima, a od kojih je najpoznatiji japanski ITOEN natječaj. Tako je i u nas izmaglila prvotna predrasuda o japanskom trostihu kao o pjesmuljku o leptirićima i cvjetićima – i naši pjesnici (među njima i mnogi značajni) postali su svjesni da je naizgled jednostavan haiku veoma zahtjevna forma, s obzirom da pjesnik mora posve zatomiti vlastiti ego i odreći se stilskih figura (temelja „zapadnjačke“ poezije) i sa što manje vlastitih riječi dočarati što više ljepote oko sebe. Dakako, u tom umijeću sažimanja, što traži i duševnu ravnotežu, važna je i filozofija zen-budizma, koja bi se, najšturije, mogla objasniti ovako: kada pjesnik duboko promatra pticu, i sam postaje pticom, odnosno izlazi i sebe sama i posve zaranja u objekt svoje pjesme.

Alka Pintarić u svojoj zbirci zaista zalazi u samu bit haiku pjesništva, svojim darom zapažanja datoga, odnosno već postojećega, darom uranjanja u poetski prizor što ga je skrojila sama raznolika priroda, a pjesnik ga valja mirnim opažajem i dubokim doživljajem prenijeti na papir. Ljepota i duša prirode (koja je uglavnom subjekt njezinih trostiha) iskazuju se u širokoj i šarenoj lepezi – od vedrih slika u kojima zaiskri čista harmonija bića i prostora, preko sjetnih, maglenih slika u kojima nas „presječe“ bol prolaznosti, do duboko misaonih slika u kojima detalj zrcali cijeli svijet. Premda se Alka Pintarić dosljedno drži haiku estetike (jednostavnim jezikom dočarati dubinu onoga oko nas, bez poetskih uzleta kojima bi pjesnik nadvisio prirodu, jer poeziju piše priroda, a čovjek ju doživljava), ipak se u njezinim haiku pjesmama vidi i stilska širina – neki su trostisi krajnje realistični, svedeni na čistu sliku i trenutačni doživljaj, a neki su poetski slojevitiji, jer je u prizoru skrivena i zagonetka života, odnosno trostih govori i kroz svoje među redke.

Valja naglasiti da Alka Pintarić tu i tamo lijepo uklapa kršćanske misli u haiku svjetonazor, dokazujući da se ta dva svijeta uopće ne sudaraju, dapače, da se pretaču jedan u drugi i žive u sintezi. I istinski kršćanin i meditativni haiku pjesnik podjednako se dive ljepoti svega stvorenog, slave dar života i zanos neiskvarene duše što se otrgla okovima ojačanim u mučnini velegrada. Uostalom (religioznim jezikom kazano), nije li beskraj prirode, mnoštvo njezinih mikrosvjetova i mijena, dokaz vječne Božje kreacije, posve neovisne o čovjeku, društvu i povijesti?

Alka Pintarić svoju je zbirku podijelila u četiri ciklusa i premda se u svakom pojavljuju različiti trostisi, pokušajmo zaključiti što ih razdvaja. U prvome ciklusu zamagljeni početci pojavljuju se i suptilni mikrosvjetovi i moćni makrosvjetovi, i radost života i nostalgija, i priroda i grad i povijest. U drugome ciklusu buđenje pjesnikinja se okreće uglavnom terapeutskoj snazi prirode – ona  dominira i u trećem ciklusu žarke boje ljeta, samo u nešto razigranijem ozračju. U posljednjem ciklusu zreli završetci pjesnikinja, baš kao u prvome, zaokružuje iliti grli sve boje, nijanse, mijene svijeta, od idiličnih detalja do kozmičke širine, od duboke tuge do bezazlene radosti. No, osvrnimo se na zbirku u cjelini, u kojoj raznorodni i poetski doista dojmljivi haiku trostisi skladno izražavaju širok svjetonazor, od tugaljivih urbanih detalja do hipnotičkoga svemirskog sklada.

Odmah upada u oči kako Alka Pintarić izvodi fino tkanje prirode, stvarajući bogatu pjesničku čipku, spretno ubadajući na bitna mjesta života, „heklajući“ zagonetke, stvarajući misaone i emotivne čvorove, da bi sve na koncu bilo vješto isprepleteno, prozračno, rasprostrto, uobličeno. Njezino stvaranje prizora možemo opisati i drugim jezicima – fotografskim i slikarskim. Ponekad su slike u njezinim haiku pjesmama fotografski statične i umirujuće, kao da je „škaricama“ isjekla ljepotu trena, a ponekad su joj slike ritmične, gibaju se nedovršene kao na slikarskome platnu. Kao primjer blagih, uravnoteženih trostiha što miruju pred okom možemo navesti:

kišna jezerca; / brčkanje vrabaca / djeci veselje

odsjaj mjeseca / obrisi ptice / na bljesku vode

kapljica rose / tijelo bespomoćno / na lati ruže

ružičasti cvijet / ozaren suncem / na dlanu djevojke

proljeće i mir / cvjetovi svih boja / prekrili svijet

Kao primjer slikarski slikovitih prizora (u kojima se svijet giba, prelama, vibrira) možemo citirati:

tmina… / s nebeskog svoda / sunce skliznulo

pod plavim nebom / sivilo grada stenje / u okovima

bezimeni žal; / vjetrom nošene lati / prave krugove

razigrani leptir / razigranom vrtlogu / smisao daje

rupa u listu / narušen sklad prostora / prolaz vjetru

sjena lista / na osunčanom zidu / šara likove

uzavreo zrak; / leptirovi krugovi / hvataju sjenu

Premda je teško razdjeljivati haiku pjesme što tek zajedno stvaraju carstvo stoičkoga mira, mogli bismo trostihe Alke Pintarić po raspoloženju „svrstati“ u vedre, sjetne i bolne. Vedre pjesme uglavnom su u slikovitoj i uglazbljenoj prirodi, slave sklad bića i prostora, sjetne su uglavnom one haiku pjesme u kojima nas obuzima tišina samoće, a bolne su mahom one pjesme u kojima se „događa“ kob vremena – krhki trag zasluga ili nestanak nečega, gubitak, zaborav. Kao primjer izuzetno vedrih pjesama, u kojima je življenje poput bezazlene igre djeteta, možemo navesti:

rasparan oblak / na vrh drveta sjeo / u zagrljaj

strmoglavi let / razigrana galeba / poljubac moru

žarenje ljeta / bljesak crvenog sunca / u igri vala

U mnogim pjesmama, kao što rekosmo, bridi sjeta – u njima je haiku pjesnik milosrdni promatrač (sudionik) onoga što drugima promiče:

u mrkloj šumi / izgubljeno mladunče / doziva majku

bezimeni dan / rasipanje trenutka / u dokolici

puzanje puža / razlivena dosada / drumom putuje

praznični dan / samac s lulom u ruci / broji minute

na šetnici / ispričani životi / mirno prolaze

Bolne pjesme često su aluzija na nepravde povijesti, čime se Alka Pintarić i kreativno udaljuje od klasične haiku poezije što uzdiže na pijedestal samo mikrosvjetove prirode. Nije lako sastaviti haiku o kaotičnome povijesnom makrosvijetu, a da on opet izvire iz naizgled mirnoga detalja, no pjesnikinji to sjajno uspijeva:

krovovi… / skrivanje imena / i slavnih i neslavnih

osama; / uboga kuća starca – / tek jedan suncokret

ratna pustoš… tek / jedno stablo sačuvano / za novi život

nestalno more / posljednji počinak / bjeguncima rata

napušteni dom; / samo se stara breza / još smiješi životu

vijenac na / polomljenom kipu; / zaspala slava

S obzirom na perspektivu, haiku pjesme Alke Pintarić možemo „razdijeliti“ na one koje uranjaju u detalj, izoliran od cijeloga svijeta, i na one što zahvaćaju (gube se) u širini svijeta. Drugim riječima, neki su trostisi oku i duhu ugodan svakodnevni trenutak, a neki su vječnost, produbljena filozofijom postojanja – tada nam duša nije posve umirena, nego zaokupljena slikom i njezinim dubokim i širokim smislom.  Kao primjer ljepote trenutka, što je dovoljan samome sebi (a takvi su već ranije i navedeni), spomenimo:

pod žarom sunca / latica maka / tiho pada…

grančicu / čudo mrava odvlači / u carstvo podzemlja

na vrhu vrha / zasjeo pauk / iluzija visine

ljetna prašina / pobuna skakavaca; / preskaču cestu…

na kolodvoru / dva goluba trče kros / za mrvicama

Kao primjer haiku pjesama što plesom prate orkestar vječnosti izdvojimo:

zemljina igra / hirovit ples slobode / život kušnji

smijeh djeteta / raširenih ruku / čudesno osvaja

u pahuljama / sav zvjezdani kozmos / zemljom putuje

na grobnom humku / prvi cvijetak – nosi / poruku života

Naravno, najteže je napisati onaj haiku koji obuhvaća i čovjeka i prirodu, i prisutnost i odsutnost, i trenutak i vječnost, i sreću i tugu, i šarenilo i sivilo, i mir i nemir. Upravo se u takvim trostisima iskušava pravi pjesnik, a Alka Pintarić taj je ispit položila sa najboljom ocjenom. Mnogo je haiku pjesama u kojoj jedna slika sklizne u mnoge druge, zamišljene ili proživljene, u potrazi za svojim konačnim oblikom. Drugim riječima, Alka Pintarić odličan je kreator i napisane i nenapisane haiku pjesme. Uzmimo za to sljedeće primjere:

tamu hrama / svijeća za svijećom / sjajem puni

starica-žaba / u blatnjavom kanalu / našla počinak

čudan fijuk / sraz mora i vjetrova / izbezumljuje

pružene ruke / u zagrljaju vjetra / pozdrav svijetu

olujni vjetar / zaustavlja hod / promrzlog dječaka

u snježni humak / dlanovi djeteta / utiskuju zvijezde

za oko slikara / i u maglenom dimu / planina živi

sukljajući dim / pobješnjelom vjetru / rasporuje fijuk

stari komin / pod pepelom skriva / tajnu vatre

mrtve hridi / zajašile morski val / što slomljen pada

goropadni slap / u igri kapi / nudi svoju moć

kroz pukotinu / jedna svijetla zraka / zbunila miša

na pijesku / stopala zaljubljenih / prelomio val

bježanje kroz noć / stope izbezumljenih / šutnjom govore

dan poslije… / napušten pas u igri / s napuštenom lutkom

sklisko jezerce; / skok promrzle žabe ne / pogađa metu

vožnja Nilom; / u ralje krokodila / pao mobitel

užurbani grad / pas lutalica nudi / svoje prijateljstvo

Kao što vidimo, Alka Pintarić pokazuje svu moguću tematsku i stilsku širinu u svojim veoma uravnoteženim haku pjesmama, a da nije ni jednom zapala niti  u jednu krajnost – niti u banalnost, što nastaje naivnim mirenjem sa svime što je dato, niti u pretjeran patos, što nastaje buđenjem pjesničkoga „ja“ u srazu sa svijetom. Strogo koncentrirana na ono oko nas, a iznimno nadarena da u tome prepozna poeziju što ju je zapisao život sam, Alka Pintarić dala nam je izuzetno slikovite, suptilne i meditativne haiku pjesme koje slobodno možemo uvrstiti u ponajbolje u hrvatskoj poeziji. Preostaje joj samo dati joj važnije mjesto na široj pjesničkoj sceni, što će svakako uslijediti, jer ako su naši slavni haiku pjesnici doista haiku mudraci, zatomit će vlastiti ego i okrenuti se ljepoti stvaralaštva oko sebe. Konkretno, poeziji Alke Pintarić koja će svakako, s vremenom, morati ući u antologije hrvatskoga haiku pjesništva.

Lada Žigo Španić