ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Haiku poezija

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE

Alka Pintarić

Haiku

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 134 str.

Format: 11×16,5

ISBN 978-953-8136-32-0

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 134 str. Format: 11×16,5 ISBN 978-953-8136-32-0

€14.00

Snažnim trostihom kroz tišinu


Alka Pintarić: Zemlja sunca u čaši vode

Alka Pintarić, profesorica romanistike, spisateljica, prevoditeljica i lektorica, spada u one nerazvikane autore (autorice) koji, s onu stranu medijskih izazova, polagano i meditativno koračaju svojim književnim putom, vođeni nadasve zovom vlastite duše, a ne „zvonom“ široke publike. S obzirom da su mediji danas u isti koš stavili kulturu, modu, šoubiz vijesti i slično, knjige o kojima se mnogo govori i piše nisu nam uvijek mjerodavne – skeptični prema čudnoj medijskoj selekciji, mnogi čitatelji za inat sve više istražuju zatajne pisce što su se u dubinama skrili popu školjki, jer kada svi zaplivaju u istome moru, individualno ronjenje daleko je izazovnije.

Alka Pintarić iza sebe ima već osam knjiga – zbirke pjesama Osmjesi moje duše, Zaorana brazda, Sjemenka i ljubav, 77 soneta u svjetlu i sjeni, Trnov sonetni vijenac, Put križa, proznu knjigu Probuđeni zvon, zbirku pjesama u prozi Svagdan u priči te zbirku haiku poezije Zemlja sunca u čaši vode. U svim svojim tekstovima Alka Pintarić polagano hoda za slobodnom ljudskom dušom što se kreće od ljudi do svemira, od kušnji do Boga, s krajnjim ciljem smiraja, kako bi joj i poetsko – ljudski put imao smisla. Valja naglasiti da se autorica odlično snalazi u sonetima, odnosno u ljepotama rima, što su danas „istisnute“ pomalo agresivnim trendom stvarnosne poezije – naprotiv, nije li baš danas, isušenoj trivijalnoj zbilji povratak ljepoti riječi, i estetski i terapeutski, potreban mir?

Najnovija zbirka pjesama Alke Pintarić Zemlja sunca u čaši vode pokazuje itekako zrelu haiku pjesnikinju u itekako bogatoj tradiciji hrvatske haiku poezije, koja je procvala sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a prvu krunu dobila poezijom Dubravka Ivančana. Dakako, u osvješćivanju dubine haiku poezije u nas veliku ulogu odigrao je Vladimir Devidé svojim knjigama o japanskoj kulturi i pjesništvu, okupljanjem haiku pjesnika kojih je danas jako mnogo i koji zauzimaju važna mjesta na svjetskim haiku natjecanjima, a od kojih je najpoznatiji japanski ITOEN natječaj. Tako je i u nas izmaglila prvotna predrasuda o japanskom trostihu kao o pjesmuljku o leptirićima i cvjetićima – i naši pjesnici (među njima i mnogi značajni) postali su svjesni da je naizgled jednostavan haiku veoma zahtjevna forma, s obzirom da pjesnik mora posve zatomiti vlastiti ego i odreći se stilskih figura (temelja „zapadnjačke“ poezije) i sa što manje vlastitih riječi dočarati što više ljepote oko sebe. Dakako, u tom umijeću sažimanja, što traži i duševnu ravnotežu, važna je i filozofija zen-budizma, koja bi se, najšturije, mogla objasniti ovako: kada pjesnik duboko promatra pticu, i sam postaje pticom, odnosno izlazi i sebe sama i posve zaranja u objekt svoje pjesme.

Alka Pintarić u svojoj zbirci zaista zalazi u samu bit haiku pjesništva, svojim darom zapažanja datoga, odnosno već postojećega, darom uranjanja u poetski prizor što ga je skrojila sama raznolika priroda, a pjesnik ga valja mirnim opažajem i dubokim doživljajem prenijeti na papir. Ljepota i duša prirode (koja je uglavnom subjekt njezinih trostiha) iskazuju se u širokoj i šarenoj lepezi – od vedrih slika u kojima zaiskri čista harmonija bića i prostora, preko sjetnih, maglenih slika u kojima nas „presječe“ bol prolaznosti, do duboko misaonih slika u kojima detalj zrcali cijeli svijet. Premda se Alka Pintarić dosljedno drži haiku estetike (jednostavnim jezikom dočarati dubinu onoga oko nas, bez poetskih uzleta kojima bi pjesnik nadvisio prirodu, jer poeziju piše priroda, a čovjek ju doživljava), ipak se u njezinim haiku pjesmama vidi i stilska širina – neki su trostisi krajnje realistični, svedeni na čistu sliku i trenutačni doživljaj, a neki su poetski slojevitiji, jer je u prizoru skrivena i zagonetka života, odnosno trostih govori i kroz svoje među redke.

Valja naglasiti da Alka Pintarić tu i tamo lijepo uklapa kršćanske misli u haiku svjetonazor, dokazujući da se ta dva svijeta uopće ne sudaraju, dapače, da se pretaču jedan u drugi i žive u sintezi. I istinski kršćanin i meditativni haiku pjesnik podjednako se dive ljepoti svega stvorenog, slave dar života i zanos neiskvarene duše što se otrgla okovima ojačanim u mučnini velegrada. Uostalom (religioznim jezikom kazano), nije li beskraj prirode, mnoštvo njezinih mikrosvjetova i mijena, dokaz vječne Božje kreacije, posve neovisne o čovjeku, društvu i povijesti?

Alka Pintarić svoju je zbirku podijelila u četiri ciklusa i premda se u svakom pojavljuju različiti trostisi, pokušajmo zaključiti što ih razdvaja. U prvome ciklusu zamagljeni početci pojavljuju se i suptilni mikrosvjetovi i moćni makrosvjetovi, i radost života i nostalgija, i priroda i grad i povijest. U drugome ciklusu buđenje pjesnikinja se okreće uglavnom terapeutskoj snazi prirode – ona  dominira i u trećem ciklusu žarke boje ljeta, samo u nešto razigranijem ozračju. U posljednjem ciklusu zreli završetci pjesnikinja, baš kao u prvome, zaokružuje iliti grli sve boje, nijanse, mijene svijeta, od idiličnih detalja do kozmičke širine, od duboke tuge do bezazlene radosti. No, osvrnimo se na zbirku u cjelini, u kojoj raznorodni i poetski doista dojmljivi haiku trostisi skladno izražavaju širok svjetonazor, od tugaljivih urbanih detalja do hipnotičkoga svemirskog sklada.

Odmah upada u oči kako Alka Pintarić izvodi fino tkanje prirode, stvarajući bogatu pjesničku čipku, spretno ubadajući na bitna mjesta života, „heklajući“ zagonetke, stvarajući misaone i emotivne čvorove, da bi sve na koncu bilo vješto isprepleteno, prozračno, rasprostrto, uobličeno. Njezino stvaranje prizora možemo opisati i drugim jezicima – fotografskim i slikarskim. Ponekad su slike u njezinim haiku pjesmama fotografski statične i umirujuće, kao da je „škaricama“ isjekla ljepotu trena, a ponekad su joj slike ritmične, gibaju se nedovršene kao na slikarskome platnu. Kao primjer blagih, uravnoteženih trostiha što miruju pred okom možemo navesti:

kišna jezerca; / brčkanje vrabaca / djeci veselje

odsjaj mjeseca / obrisi ptice / na bljesku vode

kapljica rose / tijelo bespomoćno / na lati ruže

ružičasti cvijet / ozaren suncem / na dlanu djevojke

proljeće i mir / cvjetovi svih boja / prekrili svijet

Kao primjer slikarski slikovitih prizora (u kojima se svijet giba, prelama, vibrira) možemo citirati:

tmina… / s nebeskog svoda / sunce skliznulo

pod plavim nebom / sivilo grada stenje / u okovima

bezimeni žal; / vjetrom nošene lati / prave krugove

razigrani leptir / razigranom vrtlogu / smisao daje

rupa u listu / narušen sklad prostora / prolaz vjetru

sjena lista / na osunčanom zidu / šara likove

uzavreo zrak; / leptirovi krugovi / hvataju sjenu

Premda je teško razdjeljivati haiku pjesme što tek zajedno stvaraju carstvo stoičkoga mira, mogli bismo trostihe Alke Pintarić po raspoloženju „svrstati“ u vedre, sjetne i bolne. Vedre pjesme uglavnom su u slikovitoj i uglazbljenoj prirodi, slave sklad bića i prostora, sjetne su uglavnom one haiku pjesme u kojima nas obuzima tišina samoće, a bolne su mahom one pjesme u kojima se „događa“ kob vremena – krhki trag zasluga ili nestanak nečega, gubitak, zaborav. Kao primjer izuzetno vedrih pjesama, u kojima je življenje poput bezazlene igre djeteta, možemo navesti:

rasparan oblak / na vrh drveta sjeo / u zagrljaj

strmoglavi let / razigrana galeba / poljubac moru

žarenje ljeta / bljesak crvenog sunca / u igri vala

U mnogim pjesmama, kao što rekosmo, bridi sjeta – u njima je haiku pjesnik milosrdni promatrač (sudionik) onoga što drugima promiče:

u mrkloj šumi / izgubljeno mladunče / doziva majku

bezimeni dan / rasipanje trenutka / u dokolici

puzanje puža / razlivena dosada / drumom putuje

praznični dan / samac s lulom u ruci / broji minute

na šetnici / ispričani životi / mirno prolaze

Bolne pjesme često su aluzija na nepravde povijesti, čime se Alka Pintarić i kreativno udaljuje od klasične haiku poezije što uzdiže na pijedestal samo mikrosvjetove prirode. Nije lako sastaviti haiku o kaotičnome povijesnom makrosvijetu, a da on opet izvire iz naizgled mirnoga detalja, no pjesnikinji to sjajno uspijeva:

krovovi… / skrivanje imena / i slavnih i neslavnih

osama; / uboga kuća starca – / tek jedan suncokret

ratna pustoš… tek / jedno stablo sačuvano / za novi život

nestalno more / posljednji počinak / bjeguncima rata

napušteni dom; / samo se stara breza / još smiješi životu

vijenac na / polomljenom kipu; / zaspala slava

S obzirom na perspektivu, haiku pjesme Alke Pintarić možemo „razdijeliti“ na one koje uranjaju u detalj, izoliran od cijeloga svijeta, i na one što zahvaćaju (gube se) u širini svijeta. Drugim riječima, neki su trostisi oku i duhu ugodan svakodnevni trenutak, a neki su vječnost, produbljena filozofijom postojanja – tada nam duša nije posve umirena, nego zaokupljena slikom i njezinim dubokim i širokim smislom.  Kao primjer ljepote trenutka, što je dovoljan samome sebi (a takvi su već ranije i navedeni), spomenimo:

pod žarom sunca / latica maka / tiho pada…

grančicu / čudo mrava odvlači / u carstvo podzemlja

na vrhu vrha / zasjeo pauk / iluzija visine

ljetna prašina / pobuna skakavaca; / preskaču cestu…

na kolodvoru / dva goluba trče kros / za mrvicama

Kao primjer haiku pjesama što plesom prate orkestar vječnosti izdvojimo:

zemljina igra / hirovit ples slobode / život kušnji

smijeh djeteta / raširenih ruku / čudesno osvaja

u pahuljama / sav zvjezdani kozmos / zemljom putuje

na grobnom humku / prvi cvijetak – nosi / poruku života

Naravno, najteže je napisati onaj haiku koji obuhvaća i čovjeka i prirodu, i prisutnost i odsutnost, i trenutak i vječnost, i sreću i tugu, i šarenilo i sivilo, i mir i nemir. Upravo se u takvim trostisima iskušava pravi pjesnik, a Alka Pintarić taj je ispit položila sa najboljom ocjenom. Mnogo je haiku pjesama u kojoj jedna slika sklizne u mnoge druge, zamišljene ili proživljene, u potrazi za svojim konačnim oblikom. Drugim riječima, Alka Pintarić odličan je kreator i napisane i nenapisane haiku pjesme. Uzmimo za to sljedeće primjere:

tamu hrama / svijeća za svijećom / sjajem puni

starica-žaba / u blatnjavom kanalu / našla počinak

čudan fijuk / sraz mora i vjetrova / izbezumljuje

pružene ruke / u zagrljaju vjetra / pozdrav svijetu

olujni vjetar / zaustavlja hod / promrzlog dječaka

u snježni humak / dlanovi djeteta / utiskuju zvijezde

za oko slikara / i u maglenom dimu / planina živi

sukljajući dim / pobješnjelom vjetru / rasporuje fijuk

stari komin / pod pepelom skriva / tajnu vatre

mrtve hridi / zajašile morski val / što slomljen pada

goropadni slap / u igri kapi / nudi svoju moć

kroz pukotinu / jedna svijetla zraka / zbunila miša

na pijesku / stopala zaljubljenih / prelomio val

bježanje kroz noć / stope izbezumljenih / šutnjom govore

dan poslije… / napušten pas u igri / s napuštenom lutkom

sklisko jezerce; / skok promrzle žabe ne / pogađa metu

vožnja Nilom; / u ralje krokodila / pao mobitel

užurbani grad / pas lutalica nudi / svoje prijateljstvo

Kao što vidimo, Alka Pintarić pokazuje svu moguću tematsku i stilsku širinu u svojim veoma uravnoteženim haku pjesmama, a da nije ni jednom zapala niti  u jednu krajnost – niti u banalnost, što nastaje naivnim mirenjem sa svime što je dato, niti u pretjeran patos, što nastaje buđenjem pjesničkoga „ja“ u srazu sa svijetom. Strogo koncentrirana na ono oko nas, a iznimno nadarena da u tome prepozna poeziju što ju je zapisao život sam, Alka Pintarić dala nam je izuzetno slikovite, suptilne i meditativne haiku pjesme koje slobodno možemo uvrstiti u ponajbolje u hrvatskoj poeziji. Preostaje joj samo dati joj važnije mjesto na široj pjesničkoj sceni, što će svakako uslijediti, jer ako su naši slavni haiku pjesnici doista haiku mudraci, zatomit će vlastiti ego i okrenuti se ljepoti stvaralaštva oko sebe. Konkretno, poeziji Alke Pintarić koja će svakako, s vremenom, morati ući u antologije hrvatskoga haiku pjesništva.

Lada Žigo Španić

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

zemlja sunca video

 

 

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE 

Alka Pintarić

Haiku

Uvez: Tvrdi

Br. str: 136

Format: 11×16,5

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

 

Autoričin haiku kroz konciznost, preciznost, pregnantnost, jednostavnost i kao posebna vrednota – opis doživljaja, zadovoljava pisanje dobre poezije ovog žanra. Tristotinjak haiku stihova, gotovo bez interpunkcije, vodi nas iz stranice u stranicu s ne malim ushićenjem. Riječi poetesa neupadno prilagođuje potrebi i svrsi oblika (kâm, dasi, opoj, umah… ); uklapa prirodno u društveno; metafore su svježe, izvorne (buktinja jorgovana, igličast kamen, cvjetne pahulje… ). Haiku stihovi govore da pjesnikinja pozna poeziju, njezine mogućnosti i slobodu, rekao bih – da “od svemirskih titraja stihove slaže”. Francuski đak, oduševljena galskim duhom, poetesa Alka Pintarić uvodi nas u atmosferu, u ozračje svega što odiše nepojmljivom lakoćom postojanja, mira, sreće, bitka i svijeta …

dr. Ljubomir Radovančević

 

 

ŠEĆER U TRAVI/SUGAR IN THE GRASS Vlasta Molinar

šećer u travi video

 

 

 

ŠEĆER U TRAVI 

SUGAR IN THE GRASS

Vlasta Molinar

Haiku

Hrvatski-engleski

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 108

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

(Iz knjige Vlaste Molinar ŠEĆER U TRAVI haiku pjesništvo/SUGAR IN THE GRASS haiku)

Proslov

Pjesnikinja Vlasta Molinar objavila je dosad tri poetske zbirke (Hvala Ti, 1999.; O ljubavi Tvojoj, 2013. i Zapjevaj, Gospodaru, 2017.), a ovom najnovijom, koja nosi naslov Šećer u travi, okušala se i u haiku. Šećer u travi obuhvaća 131 haiku i 5 waka koji su razvrstani u četiri tematske cjeline, okupljene ugođajem godišnjih doba, počevši s proljećem (Miris na dar), preko ljeta (Sunčevo blistavilo), jeseni (Prvi žuti list), pa do zime (Sjaje snježne pahulje). Posebnu vrijednost knjizi daje dvojezičnost – svi tekstovi u njoj prevedeni su i na engleski jezik, a prevela ih je sama autorica, budući da je profesorica hrvatskog i engleskog jezika.

Kako doživjeti haiku? I kako ga pisati? To nije moguće eksplicitno i potpuno izreći, pogotovo ne u ovom novovjekom dobu. Iako je haiku krajnje jednostavan i elementarno životan, ne da se pojednostavljeno rabiti i poimati. Jedino ga možemo prepoznati i to onda kad njegovom iskrom uspijemo zapaliti vlastiti plamičak i osvijetliti iznutra isti doživljaj kojim je i napisan. Duhu haikua svojstveno je „umijeće oduzimanja“ pa on govori prazninama više no riječima. Ta igra punoće i praznine koja je samo prividna, jer je ispunjena nevidljivom i još čišćom puninom, može se dočarati opet samo haiku pjesmom poput one Sodôove (Yamaguchi Sodô 1642. – 1716.) o prazno-punoj kolibi: Ničega u njoj: / Koliba u proljeće – / u njoj je sve!

Stoga je u okviru našeg uobičajenog literarnog poimanja možda lakše izreći što haiku nije, nego što jest. A svakako nije samo trostih od 17 slogova, niti lirska minijatura, pjesnička slika ili tercet, a ponajmanje jedna strofa neke pjesme. Haiku ne treba biti poetičan, iako pokušava uhvatiti trenutak poetičnosti u stvarnosti kao takvoj. Stoga stilske figure umanjuju snagu haikua koji je lijep i bez ukrasa, onakav kakva „takvost“ jest: doslovno zbiljska, ali s jednim snom duboko u sebi, a ponegdje i s osmijehom. Možda je to najbolje izrekao matematičar i književnik, vrhunski hrvatski i priznati svjetski japanolog i istraživač japanske kulture, posebno poezije, akademik Vladimir Devidé (1925. – 2010.) u svojoj knjizi Japan – poezija i zbilja iz 1987.: …u haiku je čitav život, čitav svijet, čitav svemir sažet i koncentriran u jednom doživljaju, u jednoj senzaciji, emociji ili percepciji, koja može biti bilo što: glas neke ptice, sparina nekog ljetnog dana, kakav brežuljak u sumrak, snijeg na krovu ili na tlu, ili na lišću bambusa, otpale latice cvijeta, izmetina lastavice ili sokola i tako dalje. Haiku je nastao u sedamnaestom stoljeću iz već postojeće waka poezije i ubrzo se proširio u šire društvene slojeve Japana, postavši kroz stoljeća jedan od temeljnih simbola japanske umjetnosti.

U zbirci Šećer u travi Vlaste Molinar haiku su pisani u tradicionalnoj formi i svaki od njih ima po 17 slogova ispisanih u tercetu (5+7+5), koji uokviruje jedan doživljaj. Tako se nižu doživljajne slike iz prirode, iz svakodnevnice, iz kršćanske liturgijske godine, iz urbanog ambijenta, kao npr.: Na Gornjem gradu / top navijesti podne / – uzlete ptice. U nekima od njih doživljaj je obostran, nema subjekta i objekta, sve je jedno i priroda uzvraća pjesniku duhovitom spoznajom: U plitkoj bari / kos bi se sav kupao, / no – duge noge!

Najveća japanska haiku pjesnikinja Chiyo-ni (1703. – 1775.) napisala je haiku: Svoj miris pruža / onome tko je slomi – / grana u cvatu. Mogli bismo reći kako taj ženski rukopis, ispisan na mirišljivoj podlozi, naziremo i u Vlastinim haiku poput ovih: Kosci livadom / kose mekanu travu / – miris im na dar! i Mirišu jako / snježne đurđice sred / drvenog stola.

Iako ponegdje poetizira metaforama i epitetima, čega se većina pjesnika teško odriče, a u nekim haiku doživljaj nam ostaje pomalo sakriven, Vlasta Molinar je ovom zbirkom ipak odlučno krenula putem tragača haiku staze koju je jednom davno utabao najveći japanski haiku majstor Matsuo Bashô (1644. – 1694.), a potom osvrnuvši se, dugo nije vidio nikoga iza sebe na njoj, iako su ga mnogi pokušavali slijediti: O, ovom stazom / za jesenjeg sumraka / nitko ne ide. Jer teško je japanski haiku, koji je ujedno i „najjapanskija“ umjetnost, pisati i u Japanu, a kamoli u Hrvatskoj, ili bilo gdje drugdje. A ipak, brojni među nama, hvala Bogu, to još pokušavaju, tražeći načine kako ga pripitomiti i duhovno udomiti. Jer ljepota, istina i čistoća koje haiku pokušava doseći, zajedničke su vrijednosti svim ljudima, a savršene su sabrane u Jednom koji može biti bliz svakome od nas.

Ružica Martinović-Vlahović

 

Prologue

Poetess Vlasta Molinar has published so far the three collections of poetry (Thank you, 1999; About your love, 2013 and Start singing, the Lord, 2017), and with this, the newest one, entitled Sugar in the grass, she has tried her skill in haiku, too. Sugar in the grass includes 131 haiku and 5 waka which are classified into four thematic wholes, gathered by the atmosphere of the seasons of the year, beginning with spring (Scent is a gift), then summer (Glitter of the sun), autumn (The first yellow leaf) and winter (Snow-flakes shine).

A special value of this book is bilingualism – all the texts in it have been translated into English, and they have been translated by the author herself, as she is a teacher of the Croatian and the English language.

How to experience haiku? And how to write it? It is not possible to say explicitly and fully, especially not in these modern times. Although haiku is extremely simple and elementarily existential, it cannot be in a simplified manner used and understood. We can only recognize it, and it is when we, by its spark, succeed to kindle our own tiny flame and illuminate from inside the same experience by which it is written. The skill of subtraction is typical of the spirit of haiku, so it speaks by gaps more than words. This game of fullness and emptiness that is only seeming, for it is filled with invisible and even purer fullness, can be conjured up again only by haiku as it is Sodô’s (Yamaguchi Sodô, 1642 – 1716) about an empty-full hut: There’s nothing in it: /A hut in the spring – / all is in it!

Therefore, in the framework of our usual literary understanding, it is perhaps more easy to express what haiku is not, than what it is. And certainly it is not only the triplet consisting of 17 syllables, nor a lyric miniature, a poetic picture or a triplet and least of all one stanza of a certain poem. There is no need for haiku to be poetic, although it tries to catch a moment of poetic quality in reality as such. Therefore the figured language lessens the power of haiku which is beautiful without adornments, such as depths of reality are: literally real, but with a dream deeply in itself, and here and there with a smile, too. Perhaps it was best expressed by a mathematician and a writer, a superior Croatian and an acknowledged world’s researcher of the Japanese culture, especially poetry, the academician Vladimir Devidé (1925 – 2010) in his book Japan – poetry and reality, 1987: …in haiku there is the whole life, the whole world, the whole universe condensed and concentrated in a single experience, in a single sensation, emotion or perception that can be anything: a call of a bird, the sultriness of a summer day, a small hill in twilight, a snow on a roof or a ground, or on the leaves of a bamboo, the fallen petals of a flower, the swallow’s or falcon’s droppings etc. Haiku emerged in the 17th century from already existing waka and it soon spread into wider social classes of Japan, developing through the centuries into one of the basic symbols of Japanese art.

In Vlasta Molinar’s book, Sugar in the grass haiku have been written in a traditional form and each of them has 17 syllables written as a triplet (5+7+5), which frames a single experience. So there is the sequence of experienced pictures from nature, from everyday life, from Christian liturgical year, from urban ambiances, like for example: In the Upper town / cannon announces noon / – birds rise in the air. In some of them, the experience is mutual, there is no subject and object, everything is the oneness, and the nature repays the poet with a witty cognition: In the shallow plash / blackbird would like to bathe all / over, but – long legs!

The greatest Japanese haiku poetess Chiyo-ni (1703 – 1775) wrote haiku: It offers its scent / to that one who breaks it – / the blossoming branch. We could say that this female writing, written on the scented basis, we catch glimpses of in Vlasta’s haiku, too, like these ones: The mowers mow the / soft grasses on the meadow / – the scent is a gift! And: Snow-white lilies of / the valley smell intensely / amid a table.

Though she here and there poetizes with metaphors and epithets, which the majority of poets can hardly give up, and though in some haiku the experience remains slightly hidden, Vlasta Molinar, with this book, has resolutely headed toward searching haiku pathway that once long ago paved the greatest Japanese haiku master Matsuo Bashô (1644 – 1694), and then, turning back, he did not see on it, for a long time, anybody behind himself, though many tried to follow him: Oh, by this pathway / during autumnal twilight / nobody goes. For it is difficult to write Japanese haiku even in Japan, not to mention in Croatia, or anywhere else, and haiku is “the most Japanese” art. And yet, plenty of us, thank God, still keep trying it, searching for the ways how to tame it and place spiritually. For beauty, truth and purity that haiku tries to reach, are common values for all the people, but the perfect ones are gathered in the One who can be close to all of us.

Ružica Martinović-Vlahović