Kategorije
Knjige

ONA I ON Vlasta Molinar

OnaiOn

Ona i on Naslovnica za tisak 25.3.2019[2585]

ONA I ON

Vlasta Molinar

Priče

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 118

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

 

 

Na tvoj besmrtni dodir

moje maleno srce širi se u veselju

i muca riječ nejasnu.

Rabindranat Tagor

 

VRIJEDI PROMATRATI BREZE

Vlasta Molinar je radni vijek provela kao srednjoškolska profesorica hrvatskoga i engleskoga jezika. Premda je od mladenačkih dana, kako to najčešće biva, pisala poeziju, na objavljivanje stihova u samostalnoj zbirci odlučila se u zrelijoj dobi. Do sada je obznanila četiri knjige pjesama, među kojima je posljednja vrlo zanimljiva jer je napisana dvojezično, hrvatsko-engleski, a žanr kojim su pjesme pisane pripada haiku–poeziji, cijenjenoj književnoj formi u japanskom zen–budizmu.

Najnoviji rukopis Vlaste Molinar pod karakterističnim naslovom „Ona i on“, otkriva nakanu okušati se i u prozi. Hvale vrijedna odluka. Napisala je osam zanimljivih pripovjedaka i ponudila ih čitateljima. Njezin prozni rukopis u cijelosti odražava psihološki profil mudre i tradicionalno odgojene hrvatske učiteljice. Ovom tvrdnjom ne kanim umanjiti estetsku razinu napisanih pripovjedaka, već istaći činjenicu kako književni diskurs koji se temelji na moralnim zasadama, toplini međuljudskih odnosa, na uljuđenosti, požrtvovnosti i samozatajnosti, dakle na vrlinama koje su već pomalo zaboravljene u skali naših suvremenih vrijednosti, vrijedi vratiti u našu današnju književnost, bez obzira sviđalo se to, ili ne sviđalo pristašama poetske destrukcije. Kako bih potkrijepio rečeno, pokušat ću izdvojiti nekoliko ulomaka iz ove zbirke, koji to potvrđuju.

Prva pripovijetka nosi naslov „Slavujka“. Upravo naslovom autorica upućuje na biofilnost, odnosno na odnos prema prirodi koji nalazimo u hrvatskom ženskom rukopisu, poglavito u njegovim tradicionalnim slojevima:

„Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima. U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru. Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice… U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše. Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.“

Sintagme „zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica“, „opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…“ primjer su autoričine biofilonosti, ali i poetskog pristupa proznome tekstu. Svaki književnik piše o sebi i onda kada se to iz teksta ne vidi neposredno. Isto čini i Vlasta Molinar.

Slijedi psihološka impostacija likova. I ovdje je na prvome mjestu autoričina nakana afirmirati dobro, zatim poštenje, etičnost, nježnost, sve do svetačke samozatajnosti. Vlasta Molinar voli svoje junake i junakinje, pokušava ih razumjeti, a potom istaći kao primjer svojim čitateljima.

Evo nekoliko primjera: pripovijetka „Prosjak“ već naslovom dade naslutiti žestoku socijalnu, pa i lijevo-političku radnju. No, autorica kreće drugom stazom:

„Jakov je bio živio u Slavoniji. Imao je malo zemlje od koje bi mogao živjeti, ali ju nije mogao ručno obrađivati kao kad je bio mlad, a mehanizaciju nije imao. Mala kuća mu je bila tako trošna i ruševna da se u njoj nije moglo stanovati. Supruga mu je umrla pri porodu. Sina mu je podigla sestra. Novac od prodaje zemlje bio je sitniš i davno je „izvjetrio“. – Eeee, da mi je barem sin privržen! Mislio sam da će mi biti uzdanik u starim danima. Tada ne bih morao prositi! Ali on mi se ni ne javlja iz Njemačke, a kamoli da bi mi što poslao, koju paru ili paket. – Tako je ostao bez ikoga i ičega, ispričao je “cimerima“. Nadao se kako će u Zagrebu naći odgovarajući posao, ali on je bio samo jedan od onoga broja nezaposlenih. K tome je još nadošla bolest pluća.

Tek se naslućuje rasap obiteljskih vrijednosti u kojima živimo, odvajanje djece od roditelja, ne samo materijalno, nego i emocionalno i prepuštanje roditelja kada onemoćaju njihovoj hudoj sudbini.

Na istoj predmetno-tematskoj razini nalazi se i sadržaj pripovijetke „Jedinac“. Ovdje do izražaja dolazi autoričino učiteljsko iskustvo, ali i odnos prema suvremenim odgojnim mjerama, po kojima je djeci dopušteno sve što požele, bez stege i kontrole, što, obično, završava dramatično, pa i tragično:

„Tomislav je protratio sate i sate s prijateljima iz ulice i škole. Razgovor je gotovo uvijek vozio istom cilju: motociklima. Jedan od njih je ustvrdio kako će dobiti motor čim zakorači u četvrti razred. Raspredali su o tome koji je motocikl bolji, brži, veći, skuplji i koji ljepše izgleda. Kad bi došao kući, Tomislav je više puta pitao oca hoće li mu kupiti motor. No, Tomo nikako da završi srednju školu! Majci je to bilo posebice žao. Smatrala je da su pogriješili što su udovoljavali svim prohtjevima sina. – On radi sve što mu se trenutno svidi i nema osjećaja odgovornosti! – ubrojila je majka to i sebi u grijeh. Na to bi se Zvonko samo namrštio, bez riječi. Tomo je bio isključen iz škole u trećem razredu zbog lošeg ponašanja. Izgleda da se majka sramila umjesto njega“.

Zanimljiv je autoričin pristup muško-ženskim odnosima. Ovdje se na optimalan način uočava oslon na kršćanske etičke norme i vrijednosti. U pripovijetci „Ona i on“ čitamo sljedeće:

„Vrijeme je teklo kao mutna voda, što dalje to brže, činilo se Tanji. Maštala je kao većina djevojaka: Hoće li uspjeti u svome naumu, naći poštenog, moralnog, radinog, iskrenog i sposobnog mladića? Bilo joj je već vrijeme, posebice radi vlastite djece. Takvog čovjeka nazirala je u Vjekoslavu! Primijetila je da je on uvučen u njezinu „mrežu“. Nije ju zatvorila da on ne može van, bila je vrlo diskretna i obazriva, ali on nije htio van! Dapače, budio je nadu u njoj. Osim spretnih prstiju imala je i pronicavo oko i jaku intuiciju. Neprekidno ju je trebao! Godila joj je njegova blizina. Priznala je samoj sebi: „Zaljubljena sam!“

Vrlo je potresna pripovijetka „Sveci ‘svetiji’ od drugih“ u kojoj autorica dotiče temu posvojene djece. Posvojenje ne smije biti oblik posesivnosti, već žrtve. U ovoj pripovijetki posvojeno dijete (Marija) ima psihičke tegobe:

„Marija je sve češće pobolijevala. Bila je ponekad i pomalo agresivna ako joj se što nije sviđalo. Više je puta tako ‘radila’ njezina papuča po pomajčinoj glavi. Jedno poslijepodne trebala je Ivani doći u posjet dugogodišnja prijateljica. Ivana je, inače, bila vrlo gostoljubiva osoba. I upravo kad je otvorila vrata nakon zvonjave tihozvučnog zvona, i kad je prijateljica stupila u sobu, podigla je Marija svoju papuču i nemilo počela udarati pomajku po glavi. Prijateljica se u prvi mah skamenila, a zatim počela otimati papuču iz Marijine ruke. Pomajka je zaštitila glavu rukama.

– Pusti, proći će to…

– Nisam znala da je tebi tako teško. – prijateljica će sva izbezumljena.

– Uzela sam ju da joj uljepšam život, a ne kako bih uživala!

– Divim ti se, ja to ne bih mogla. Ali, znam te već otprije, iz mladosti…

– Nemoj, molim te, uzvratila je nezadovoljno Ivana. Marija je imala još svakojakih nepodopština i ispada, a njezina je pomajka o svemu šutjela. Ne bi se ni ovo s papučom znalo da nije naišla prijateljica. Nije o tome govorila jer nije željela da se zna kako je živjeti s Marijom, a trpjela je jer je to izabrala. Umrla je sebi za drugoga! Za nju je jedan čovjek bio važan kao i tisuće… Kad je pomajka preminula, njezine prijateljice su pomagale Mariji koja je bila još više zbunjena. Poslije su joj našle podstanarku, prvu, drugu, treću… Sve dok nije naišla ona prava…

I tako sveci koračaju ulicama našega grada. Tihi, nepoznati, samozatajni… Sveci ‘svetiji’ od drugih…“

Gdje je smisao života? Umjetnost i vjera. U pripovijetci „Balet“ nalazi se autoričin odgovor:

„…Po završetku baleta zahvalila je Barbari na ispunjenoj večeri. ‘Kako umjetnost obogaćuje dušu, kao na koncu (ili na početku?!) i sve dobro i lijepo, razmišljala je Magdalena po tko zna koji put. Došavši kući nije dugo ‘čula’. Jedva je čekala spustiti se u krevet.

‘Zdravo, Marijo, Kraljice moja!’ uspjela je samo nečujno prošaptati izišavši iz kupaonice. I zaspala je uza zibanje zvuka zanosne glazbe i biserni ples tanušnih mišica“.

Raduje me kad se pojavi spisatelj ili spisateljica u trećoj životnoj dobi s književnim djelima vrijednima pažnje. Poglavito, ako je riječ o prosvjetnim djelatnicima. Njihov radni vijek prožet je napetostima, odgovornostima i velikim emocionalnim stresovima, tako da, najčešće, odlaskom u mirovinu, u pravom smislu te riječi nastoje što mirnije provesti ostatak života. Tek rijetki među njima, hvataju se pera i ponovno ulaze u novu životnu avanturu, ovoga puta u književnost.

Zbog toga želim upozoriti na ovu zbirku Vlaste Molinar. Pristalice tzv. postmodernizma i crnila ovakav književni diskurs neće prihvatiti. Naša autorica dobro znade povijest naše književnosti, sve njezine putove i stranputice. Ne želi biti ni moderna, niti postmoderna. Ona izbacuje zlo iz svojih književnih radova, ne daje mu legitimitet, i potpuno je u pravu. Tko afirmira zlo, pa makar i kao dio književne imaginacije nosi to zlo u sebi u različitim varijantama. Mlađim čitateljima nije potrebno predstavljati zlo u pozitivnom svjetlu. Zbog toga su pripovijetke Vlaste Molinar pedagoški opravdane i svrsishodne u ovo današnje vrijeme jurnjave, urušavanja moralnih vrijednosti i rušenja svega što je tradicionalno i mudro.

Likovi o kojima govori naša književnica, pripadaju svakodnevnom životu, vjerojatno i njezinom okruženju. Ona opisuje i mladež, ali i starije pa i stare ljude koji su sačuvali snagu duha i moralne vrline. Zbog toga preporučam knjigu Vlaste Molinar svima koji vole literarno štivo utemeljeno na kršćanskim moralnim zasadama.

 

Đuro Vidmarović


 

VLASTA I NJEZINA POEZIJA U PROZI

Pred nama je nizanka od osam životnih priča književnice Vlaste Molinar. Radi se o pjesničkoj prozi, o lijepo sročenoj pjesničkoj prozi. Od ranije znamo, listajući njezine već objavljene zbirke poezije – ta je poezija čista i jednostavna, poput akvarela svježa i sočna. Kršćanska po sadržaju, klasična po formi, bilo da piše vezanim stihom bilo da pjeva na način meditacijski u slobodnom stihu. Takva je Vlasta, puna vatre i duha, i u ovoj svojoj najnovijoj zbirci pjesničkih pripovjedaka, često tegobnih životnih priča. Ipak, nikada ona nije pribjegla očaju, uvijek ostaje samozatajnom, spajajući u sebi dvije dobrote: dobrotu vlastitog života i dobrotu univerzalne, lijepe, vječne: Riječi!!

U godini 2O17. naša je pjesnikinja obznanila svoju knjižicu pjesama i priča: “Zapjevaj, Gospodaru”. U toj prigodi, zamoljen, napisah toj ljupkoj knjižici pogovor. Bila je to zaokružena cjelina, istinita, o liku i djelu Vlaste Molinar. Držim, kako je primjereno, da i u ovoj prigodi nastajanja nove knjige, opetovano objelodanim taj i takav pogovor, naslovljen: HIMNA DOBROTI:

„Oj, budi svoj!…Tako pjeva August Šenoa. Doista, biti svoj, biti vlastit, etički je imperativ svakog pojedinca. Time on potvrđuje da je biće slobode i dostojanstva. Što vrijedi za svakog čovjeka, još većma i ponajviše vrijedi za pjesnike. Ako nisu svoji, ako nisu izvorni, ako su tek puki imitatori, ne – oni tada nisu pjesnici. U slučaju naše drage autorice Vlaste Molinar, (…) ona je u svemu i posvema osobna: i kad pjeva religiozne teme i kada stihotvori mudre, filozofske misli i onda kada se zanaša ljepotama prirode i toplinom ljudskih srdaca. Sve je u njezinoj poeziji proživljeno, istinito, lišeno vanjske poze i pukih ukrasa. Ona je ono što jest (…),zaigrana pred: Tajnom! Tajnom svijeta i vlastite boli. Pati jer ljubi, a ljubi jer ljubi. I time potvrđuje točnost one divne evanđeoske izreke da je “Bog Ljubav”(1.poslanica sv. Ivana). Ova poezija i pjesnička proza, Vlastini stihovi i njezine priče, prava su okrjepa i hrana za čitateljevu dušu, oni su sijanje sjaja istine njezina plemenitog bitka. Odišu ljepotom, mudrošću i dobrotom. Posebice dobrotom. Himna su dobroti!!! To biva vidljivo u svim njezinim pjesmama, u svim njezinim pjesničkim pričama.“ Izdvojio bih ulomak iz meni najljepše pripovijetke “S l a v u j k a”, sam početak:

“Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima.

U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru.

Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…

U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše.

Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.”

Mladenko Spahija

 

 

Kategorije
Knjige

RASPJEVANA ŠUMA Franjo Mandić

raspjevana šuma video

 

RASPJEVANA ŠUMA

Pjesme i zagonetke

Franjo Mandić

Zagonetke za djecu u pjesmi

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 64

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

 

 


Poveznice:

http://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/raspjevana-suma/40641

http://dhk.hr/ogranci-dhk/detaljnije/pocetak-mjeseca-hrvatske-knjige-u-slavonskom-brodu-u-znaku-dhk

 

 

Kategorije
Knjige

ŠEĆER U TRAVI/SUGAR IN THE GRASS Vlasta Molinar

šećer u travi video

 

 

 

ŠEĆER U TRAVI 

SUGAR IN THE GRASS

Vlasta Molinar

Haiku

Hrvatski-engleski

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 108

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

(Iz knjige Vlaste Molinar ŠEĆER U TRAVI haiku pjesništvo/SUGAR IN THE GRASS haiku)

Proslov

Pjesnikinja Vlasta Molinar objavila je dosad tri poetske zbirke (Hvala Ti, 1999.; O ljubavi Tvojoj, 2013. i Zapjevaj, Gospodaru, 2017.), a ovom najnovijom, koja nosi naslov Šećer u travi, okušala se i u haiku. Šećer u travi obuhvaća 131 haiku i 5 waka koji su razvrstani u četiri tematske cjeline, okupljene ugođajem godišnjih doba, počevši s proljećem (Miris na dar), preko ljeta (Sunčevo blistavilo), jeseni (Prvi žuti list), pa do zime (Sjaje snježne pahulje). Posebnu vrijednost knjizi daje dvojezičnost – svi tekstovi u njoj prevedeni su i na engleski jezik, a prevela ih je sama autorica, budući da je profesorica hrvatskog i engleskog jezika.

Kako doživjeti haiku? I kako ga pisati? To nije moguće eksplicitno i potpuno izreći, pogotovo ne u ovom novovjekom dobu. Iako je haiku krajnje jednostavan i elementarno životan, ne da se pojednostavljeno rabiti i poimati. Jedino ga možemo prepoznati i to onda kad njegovom iskrom uspijemo zapaliti vlastiti plamičak i osvijetliti iznutra isti doživljaj kojim je i napisan. Duhu haikua svojstveno je „umijeće oduzimanja“ pa on govori prazninama više no riječima. Ta igra punoće i praznine koja je samo prividna, jer je ispunjena nevidljivom i još čišćom puninom, može se dočarati opet samo haiku pjesmom poput one Sodôove (Yamaguchi Sodô 1642. – 1716.) o prazno-punoj kolibi: Ničega u njoj: / Koliba u proljeće – / u njoj je sve!

Stoga je u okviru našeg uobičajenog literarnog poimanja možda lakše izreći što haiku nije, nego što jest. A svakako nije samo trostih od 17 slogova, niti lirska minijatura, pjesnička slika ili tercet, a ponajmanje jedna strofa neke pjesme. Haiku ne treba biti poetičan, iako pokušava uhvatiti trenutak poetičnosti u stvarnosti kao takvoj. Stoga stilske figure umanjuju snagu haikua koji je lijep i bez ukrasa, onakav kakva „takvost“ jest: doslovno zbiljska, ali s jednim snom duboko u sebi, a ponegdje i s osmijehom. Možda je to najbolje izrekao matematičar i književnik, vrhunski hrvatski i priznati svjetski japanolog i istraživač japanske kulture, posebno poezije, akademik Vladimir Devidé (1925. – 2010.) u svojoj knjizi Japan – poezija i zbilja iz 1987.: …u haiku je čitav život, čitav svijet, čitav svemir sažet i koncentriran u jednom doživljaju, u jednoj senzaciji, emociji ili percepciji, koja može biti bilo što: glas neke ptice, sparina nekog ljetnog dana, kakav brežuljak u sumrak, snijeg na krovu ili na tlu, ili na lišću bambusa, otpale latice cvijeta, izmetina lastavice ili sokola i tako dalje. Haiku je nastao u sedamnaestom stoljeću iz već postojeće waka poezije i ubrzo se proširio u šire društvene slojeve Japana, postavši kroz stoljeća jedan od temeljnih simbola japanske umjetnosti.

U zbirci Šećer u travi Vlaste Molinar haiku su pisani u tradicionalnoj formi i svaki od njih ima po 17 slogova ispisanih u tercetu (5+7+5), koji uokviruje jedan doživljaj. Tako se nižu doživljajne slike iz prirode, iz svakodnevnice, iz kršćanske liturgijske godine, iz urbanog ambijenta, kao npr.: Na Gornjem gradu / top navijesti podne / – uzlete ptice. U nekima od njih doživljaj je obostran, nema subjekta i objekta, sve je jedno i priroda uzvraća pjesniku duhovitom spoznajom: U plitkoj bari / kos bi se sav kupao, / no – duge noge!

Najveća japanska haiku pjesnikinja Chiyo-ni (1703. – 1775.) napisala je haiku: Svoj miris pruža / onome tko je slomi – / grana u cvatu. Mogli bismo reći kako taj ženski rukopis, ispisan na mirišljivoj podlozi, naziremo i u Vlastinim haiku poput ovih: Kosci livadom / kose mekanu travu / – miris im na dar! i Mirišu jako / snježne đurđice sred / drvenog stola.

Iako ponegdje poetizira metaforama i epitetima, čega se većina pjesnika teško odriče, a u nekim haiku doživljaj nam ostaje pomalo sakriven, Vlasta Molinar je ovom zbirkom ipak odlučno krenula putem tragača haiku staze koju je jednom davno utabao najveći japanski haiku majstor Matsuo Bashô (1644. – 1694.), a potom osvrnuvši se, dugo nije vidio nikoga iza sebe na njoj, iako su ga mnogi pokušavali slijediti: O, ovom stazom / za jesenjeg sumraka / nitko ne ide. Jer teško je japanski haiku, koji je ujedno i „najjapanskija“ umjetnost, pisati i u Japanu, a kamoli u Hrvatskoj, ili bilo gdje drugdje. A ipak, brojni među nama, hvala Bogu, to još pokušavaju, tražeći načine kako ga pripitomiti i duhovno udomiti. Jer ljepota, istina i čistoća koje haiku pokušava doseći, zajedničke su vrijednosti svim ljudima, a savršene su sabrane u Jednom koji može biti bliz svakome od nas.

Ružica Martinović-Vlahović

 

Prologue

Poetess Vlasta Molinar has published so far the three collections of poetry (Thank you, 1999; About your love, 2013 and Start singing, the Lord, 2017), and with this, the newest one, entitled Sugar in the grass, she has tried her skill in haiku, too. Sugar in the grass includes 131 haiku and 5 waka which are classified into four thematic wholes, gathered by the atmosphere of the seasons of the year, beginning with spring (Scent is a gift), then summer (Glitter of the sun), autumn (The first yellow leaf) and winter (Snow-flakes shine).

A special value of this book is bilingualism – all the texts in it have been translated into English, and they have been translated by the author herself, as she is a teacher of the Croatian and the English language.

How to experience haiku? And how to write it? It is not possible to say explicitly and fully, especially not in these modern times. Although haiku is extremely simple and elementarily existential, it cannot be in a simplified manner used and understood. We can only recognize it, and it is when we, by its spark, succeed to kindle our own tiny flame and illuminate from inside the same experience by which it is written. The skill of subtraction is typical of the spirit of haiku, so it speaks by gaps more than words. This game of fullness and emptiness that is only seeming, for it is filled with invisible and even purer fullness, can be conjured up again only by haiku as it is Sodô’s (Yamaguchi Sodô, 1642 – 1716) about an empty-full hut: There’s nothing in it: /A hut in the spring – / all is in it!

Therefore, in the framework of our usual literary understanding, it is perhaps more easy to express what haiku is not, than what it is. And certainly it is not only the triplet consisting of 17 syllables, nor a lyric miniature, a poetic picture or a triplet and least of all one stanza of a certain poem. There is no need for haiku to be poetic, although it tries to catch a moment of poetic quality in reality as such. Therefore the figured language lessens the power of haiku which is beautiful without adornments, such as depths of reality are: literally real, but with a dream deeply in itself, and here and there with a smile, too. Perhaps it was best expressed by a mathematician and a writer, a superior Croatian and an acknowledged world’s researcher of the Japanese culture, especially poetry, the academician Vladimir Devidé (1925 – 2010) in his book Japan – poetry and reality, 1987: …in haiku there is the whole life, the whole world, the whole universe condensed and concentrated in a single experience, in a single sensation, emotion or perception that can be anything: a call of a bird, the sultriness of a summer day, a small hill in twilight, a snow on a roof or a ground, or on the leaves of a bamboo, the fallen petals of a flower, the swallow’s or falcon’s droppings etc. Haiku emerged in the 17th century from already existing waka and it soon spread into wider social classes of Japan, developing through the centuries into one of the basic symbols of Japanese art.

In Vlasta Molinar’s book, Sugar in the grass haiku have been written in a traditional form and each of them has 17 syllables written as a triplet (5+7+5), which frames a single experience. So there is the sequence of experienced pictures from nature, from everyday life, from Christian liturgical year, from urban ambiances, like for example: In the Upper town / cannon announces noon / – birds rise in the air. In some of them, the experience is mutual, there is no subject and object, everything is the oneness, and the nature repays the poet with a witty cognition: In the shallow plash / blackbird would like to bathe all / over, but – long legs!

The greatest Japanese haiku poetess Chiyo-ni (1703 – 1775) wrote haiku: It offers its scent / to that one who breaks it – / the blossoming branch. We could say that this female writing, written on the scented basis, we catch glimpses of in Vlasta’s haiku, too, like these ones: The mowers mow the / soft grasses on the meadow / – the scent is a gift! And: Snow-white lilies of / the valley smell intensely / amid a table.

Though she here and there poetizes with metaphors and epithets, which the majority of poets can hardly give up, and though in some haiku the experience remains slightly hidden, Vlasta Molinar, with this book, has resolutely headed toward searching haiku pathway that once long ago paved the greatest Japanese haiku master Matsuo Bashô (1644 – 1694), and then, turning back, he did not see on it, for a long time, anybody behind himself, though many tried to follow him: Oh, by this pathway / during autumnal twilight / nobody goes. For it is difficult to write Japanese haiku even in Japan, not to mention in Croatia, or anywhere else, and haiku is “the most Japanese” art. And yet, plenty of us, thank God, still keep trying it, searching for the ways how to tame it and place spiritually. For beauty, truth and purity that haiku tries to reach, are common values for all the people, but the perfect ones are gathered in the One who can be close to all of us.

Ružica Martinović-Vlahović

 

 

Kategorije
Obavijesti Promocije

promocija knjige VLASTE MOLINAR Zapjevaj Gospodaru

POZIVNICA Predstavljanje MOLINAR 17 5 2017

Kategorije
Knjige

VLASTA MOLINAR Zapjevaj, Gospodaru

Zapjevaj Gospodaru video gif

 

 

 

 

ZAPJEVAJ, GOSPODARU 

Vlasta Molinar

Pjesme i priče

Uvez: Tvrdi

Br. str: 104

Format: uži A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

HIMNA DOBROTI

Oj, budi svoj!… Tako pjeva August Šenoa. Doista, biti svoj, biti vlastit, etički je imperativ svakog pojedinca. Time on potvrđuje da je biće slobode i dostojanstva. Što vrijedi za svakog čovjeka, još većma i ponajviše vrijedi za pjesnike. Ako nisu svoji, ako nisu izvorni, ako su tek puki imitatori, ne – oni tada nisu pjesnici. U slučaju naše drage autorice Vlaste Molinar, već njezino divotno ime potvrđuje da je i svoja i vlastita i originalna. Jednom riječju, ona je u svemu i posvema osobna: i kada pjeva religiozne teme i kada stihotvori mudre, filozofske misli i onda kada se zanaša ljepotama prirode i toplinom ljudskih srdaca. Sve je u njezinoj poeziji proživljeno, istinito, lišeno vanjske poze i pukih ukrasa. Ona je ono što jest: nestašna djevojčica zaigrana pred: Tajnom! Tajnom svijeta i vlastite boli. Pati jer ljubi, a ljubi jer ljubi. I time potvrđuje točnost one divne evanđeoske izreke da je „Bog Ljubav“ (1. poslanica sv. Ivana). Ova poezija i pjesnička proza, Vlastini stihovi i njezine priče, prava su okrjepa i hrana za čitateljevu dušu, oni su sijanje sjaja istine njezina plemenitog bitka. Odišu ljepotom, mudrošću i dobrotom. Posebice dobrotom. Himna su dobroti!!! To biva vidljivo u svim njezinim pjesmama, s naglaskom na njezinu antologijsku pjesmu Svjež perec, posvećenu bolesnoj majci:

 

To poslijepodne

najviše me boljelo

kraj uzglavlja

bolesne mi majke –

očiju njezinih nespokoj

 

Sjećam se očiju njenih

očiju dubokih

lijepih od patnje

života,

očiju lijepih od

boli,

boli što rađa

daje i prima

 

Svoje oči skrivah

i rekoh:

Mama, danas nije

jako hladno

ni rukavice nisam trebala

A donijela sam ti

svjež perec…

 

MLADENKO SPAHIJA