Kategorije
Knjige

USPOMENE I RAZMIŠLJANJA Fra Žarko Maretić

uspomene i razmišljanja video

 

USPOMENE I RAZMIŠLJANJA 

Žarko Maretić

Priče

Uvez: Meki

Format: A5

Maloprodajna cijena 147,00 kn

“Čovjek ne može dokučiti djela
koja Bog čini od početka do kraja”
(Prop 3,11)

UVOD

Pred četiri godine tiskana je moja knjiga Visovačke i druge priče. Nakon toga sam i dalje, premda rjeđe, nastavio pisati u istom stilu. Napisao sam neke uspomene iz pojedinih razdoblja svoga života koje mogu biti zanimljivo svjedočanstvo o tom vremenu. Opet sam sastavio nekoliko priča koje se odnose na Visovac, Gospu visovačku i visovačke fratre. Dio tekstova su sasvim osobno razmišljanje o Boga i njegovu odnosu prema čovjeku kao i obratno. U četvrtom poglavlju izražavam svoju ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj, ali i zabrinutost za njenu budućnost. U dijelu knjige razmišljam o srodnosti i neraskidivoj povezanosti čovjeka i prirode. I u zadnjem dijelu knjige donosim uglavnom crtice iz svoga još uvijek trajajućeg rada i života u službi župnika u Banjevcima.
Ovo moje pisanje proizlazi iz nutarnje želje da neka svoja razmišljanja formuliram i sačuvam od zaborava za se, a i za druge koji će se možda okoristiti ovim štivom. Zapisivanje ovih kratkih priča može se usporediti sa namjerom fotografa da neki, po njegovu sudu zanimljivi vizualni doživljaj, sačuva u slici da bi ga mogao ponovno doživljavati gledajući svoje snimke. Vjerojatno je u meni prisutna i želja, koja postoji kod skoro svakog čovjeka, ostaviti neki trag svoje egzistencije u svome prostoru i svome vremenu. Možda se kroz ovu knjigu provlači velikadoza nostalgije, negativnog doživljaja svijeta pa i pesimizma. To vjerojatno proizlazi iz činjenice dosta visoke dobi pisca, a i prevelikih problema s kojima se u ovo vrijeme suočavaju njemu predrage zajednice: Redovnička provincija, država Hrvatska i Katolička Crkva. Ipak svaka priča nalazi svoj hepiend u Božjem milosrđu.
Najveća nagrada piscu ove knjige bi bila pozitivna reakcija čitatelja, tj. ako bi on pri čitanju osjetio neki duhovni užitak, razveselio se i čak se barem ponekad nasmijao
onome što taj „čudni fratar“ piše.
Izlazak na svjetlo dana ove knjige kao i one prve uvelike zahvaljujem mojem prijatelju, izdavaču i uredniku Biblioteke Bašćina prof. Ivanu Bekavcu Basiću. On je spiritus movens ovakvog moga pisanja.
I ovo svoje djelce posvećujem Gospi visovačkoj čijem majčinskom zagovoru najviše zahvaljujem da me Gospod još drži na životu.

Fra Žarko Maretić

Poveznica:

https://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=6869:fra-arko-mareti-quspomene-i-razmiljanjaq&catid=82:vijesti-2017

https://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=7069:fra-arko-mareti-uspomene-i-razmiljanja&catid=56:razna-izdanja

ŽUPA GOSPE OD ZDRAVLJA U DUBRAVI KOD ŠIBENIKA Hrastovi čuvaju dubravske bunje vjere

 

 

Kategorije
Knjige

CEPELIN NAD ZADROM Mirko Jamnicki Dojmi

Cepelin - naslovnica

 

 

Cepelin - korice za tisak

CEPELIN NAD ZADROM 

Mirko Jamnicki Dojmi

Pjesme

Uvez: Meki s klapnama

Format: kraći A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

Pjesme u knjizi Cepelin nad Zadrom pokazuju izrazitu prisutnost lirskog i manjak epskog, povremeno silaženje u sižejnu izgradnju teksta, ali uvijek s osjećajem lirskog kao dominirajućeg konstitutivnog faktora. Poetički gledano, ova je poezlija izrazito suvremene provenijencije sa spomenutim smislom za lirsko kao evokacijski aspekt neprolaznog u lirici kao književnom rodu.

Subjektov ton smjelo preuzima cvitanovsko pravo na nesreću, majdakovsko-majetićevski frajerski ton i mihalićevsku egzistencijalističku stiješnjenost kako bi nam predstavio blagi ironijski odnos prema opisivanoj tematici s povremenim autoironijskim diskurznim odvojcima.

…u ovoj se poeziji osjeti olovka mudrog autora koji odmjereno postavlja ekspresiju na poetsku vagu suvremenosti i krećući se suvereno, ali oprezno lektirnim i drugim hodnicima, ne pada u artificijelni besmisao automanirizacije i autohermetizacije. Sa sigurnošću i zadovoljstvom mogu kazati da je prema novim stvanosnim odredištima poletio još jedan avion i sletio u zračnu luku ponajboljih novomilenijskih debitantskih ostvaraja. Dok gori nebo nad Berlinom, nek se cepelini i dalje roje jer ovaj je već sasvim visoko.

Tin Lemac

 

 

 

 

 

Kategorije
Knjige

SUICID NA RATE Croatovski

suicid na rate video

SUICID NA RATE

Paško Romić CROATOVSKI

Poezija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (10,50 €)

 

 

 

suicid na rate zaglavna korica

Kategorije
Knjige

KNJIGA U TISKU Nada Far

Knjiga u tisku - front

 

 

KNJIGA U TISKU 

Nada Far

Roman

Uvez: Tvrdi

Br. str: 152

Format: A5

Maloprodajna cijena 126,00 kn (16,80 €)

 

Nada Far

Knjiga u tisku

Najnovije djelo, roman  književnice Nade Far, naslovljen Knjiga u tisku, donosi nam impozantnu sumu autoričina književno-umjetničkoga iskustva i odrednice visokih razina umjetničina amalgama književno-umjetničkih vrsta, od vještine kratke, najkraće, forme – crtice, do raspona novelističke proze postupno sve većega volumena i opsega koji je dovodi do romana,pa se sada susrećemo s jednim od niza u međuvremenu nastalih i publiciranih.

Nada Far  je majstor riječi, riječi kao temeljnoga izraza misli i raspona duševnih ponuda, od neposrednog čuvstva, do osjećajnih spletova u podlozi nastajućih stanja likova, osobito protagonista događanja, kojima stvara intrigantnu kompoziciju djela, arhitektonikom u kojoj se očitava matično zbivanje s nizom, pa i mnoštvom ‘pobočnih’ radnji, koje oblikuju i likove nositelje  toga zbivanja, a uz to i uzorno, lapidarnim pristupom, psihološke profile likova nastale u situacijama koje ističu psihološku dominantu, kao podlogu profila svakoga od njih.

Riječ kao alat, kao temeljni izričaj, kao tkivo zbivanja, kao znak oblika i vrsta u obilatoj kompoziciji djela. Riječ u svojem primarnom pojmovnom značenju, riječ kao atribut i epitet, kao metafora, riječ u funkciji alegorije, hiperbole ili litote, ovisno da li je ponuda blage ironije, do natruha sarkazma, ili je, kao inverzija u osobitu fokusu čitateljeve pozornosti, u korist ukupne pažnje i snažnog odjeka zbivanja koje pratimo s uzbuđenjem zgusnute ponude niza osobina, osobitosti i značajki, u rasponu od svojstava likova, protagonista, do oblika i vrsta radnje, i matične i pobočnih struja koje izviru iz matične radnje ili se u nju slijevaju, kao kompozicijske finese autorice čije najnovije djelo, roman Knjiga u tisku, dočekujemo  osobitim poletom.

Dr.sc. Slobodan Elezović, prof.

Zagreb,17.01.2017.

 

 

 

Kategorije
Knjige

SVAGDAN U PRIČI Alka Pintarić

svagdan u priči video

 

 

 

SVAGDAN U PRIČI 

Alka Pintarić

Pjesma u prozi

Uvez: Tvrdi

Br. str: 60

Format: Nestandardni

Maloprodajna cijena 84,00 kn

 

LJEPOTA SUTONA

Pjesničko nadahnuće je tajna, kao i vjera s kojom dijeli isti izvor. Lijepo je ovo stanje duha, ovu manifestaciju ljudske samobitnosti, uzvišenosti, pa i transcendencije, usporediti s vjetrom. Vjetar puše nezavisno od naše volje i naših želja, juri onamo kuda ga božanski poredak stvari vodi – dodiruje, gradi, miluje, ubija, ruši i obnavlja život. Možda je bolje umjesto vjetra kazati valovi. Tim više što i Alka Pintarić voli ovakvu usporedbu:

Vali, vali, vi neprijatelji tišine. Gromoglasnim udaranjem milujete hridi već rasparane, izrovane, probodene od pobune vaše. K’o rika jelena odzvanja vaš podivljali hod; šum je to razrušenih iluzija i potopljenih snova što ih dubine vaše kriju i pokreću divljanje razorno – urnebesni zov samoće…

(Iz pjesme „Vali“)

Životno trajanje čini isto. Od rođenja do smrti taj hod, ispunjen nepredvidivim sadržajima, čini nas, dvonošce – ljudima, čini naš život toliko uzbudljivim i neponovljivim. Ne kanim lamentirati o lahoru, već o životu pjesnika, koristeći se životnom putanjom Alke Pintarić.  Ova dama s diplomom profesorice francuskog jezika, intelektualka koja je boravkom u Parizu potvrđivala i obogaćivala vlastito poznavanje dosega francuske uljudbe, da bi se nakon toga vratila u domovinu i posvetila SUVAGU i plemenitoj misiji pomaganja djeci da ovladaju govorom. A potom, kada se životni vjetromjer trebao ustaliti i smiriti, prof. Pintarić kreće u novu avanturu, mladenački poletno, gotovo avanturistički, ali i profetski. Odlučuje se na dublje proučavanje vjere, a potom na pisanje stihova. Ponekad u Društvu književnika slušam mlađe kolege koji sa skepsom primaju uratke pjesnika starije životne dobi. Tome se suprotstavljam koliko mogu s argumentima da nadahnuće ne poštuje biološku zakonomjernost: djetinjstvo-mladost, srednja dob, treća dob-starost, jer mu je ishodište u transcendenciji, dakle nadiskustveno i izvan provjeravajućih laboratorija prirodnih znanosti. Kod nekoga se to nadahnuće javi u mladosti, kod nekoga u „starosti“. Nije bitna starost autora, već umjetnička vrijednost djela koje je napisao.  Naravno, nekako se čini „prirodnim“ da netko počne pisati u srednjoj školi i studentskim danima, a onda se razvija kao kreativna osoba i stvara drvo života svoga književnog opusa. Imamo autora koji su u mladosti napisali svoje najbolje djelo, a sva ostala su tek slijed tog prvijenca. Hvala Bogu, postoje i književnici koje je muza posjetila u trećoj životnoj dobi. Uostalom, što je starost? U književnosti ne vrijede biološka mjerila. Književnost ne određuju godine. Dragutin Tadijanović je pisao s lakoćom i poletno i u desetom desetljeću svoga života. Upravo 2016. sve književne nagrade za pjesništvo dobio je Drago Čondrić za zbirku „Sedam biblijskih poema“, a riječ je o gospodinu u trećoj životnoj dobi. Sve rečeno bilo je potrebno kazati kako bih predstavio Alku Pintarić, književnicu iz Zagreba, autoricu šest pjesničkih zbirki i damu koja dokazuje kako je poezija vjetar mladosti, životne vedrine i emanacije božanske kreativne snage. Stjecajem okolnosti pratim duže vrijeme njezin literarni rad, premda je ovo moj prvi pokušaj predstaviti taj rad u obliku predgovora.

Alka Pintarić ne piše za slavu, nije joj do socijalne promocije, do članstva u nekoj od književnih udruga. Ona je dovoljno mudra i životnim iskustvom bogata žena koja shvaća kako je sve to prolazno, ali mudrost i životno iskustvo nameću joj stanovitu misiju koja se sastoji u tome da sebi i drugima najprije otkrije, a potom saopći što je to što nije prolazno, što izmiče ništavilu i bezdanu nejasnoća i dilema. Njezino otkriće nije plod oslonca na tradiciju, ili straha od strašnog suda, odnosno od eshatološkog tjesnaca u koji svi moramo ući i kroz njega proći. Gospođa Pintarić je otkrila senzibilitetom pjesnika, ali i stručnim naporom intelektualca kako se iznad svih mijena i dilema nalazi Krist, a nakon eshatološkog tjesnaca  prostori svjetla i lice Svevišnjeg.

Zbirka Svagdan u priči donosi pregršt pjesama u prozi i poetizirane proze. Već time, a riječ je o zahtjevnom i deficitarnom književnom žanru, ova zbirka zaslužuje pažnju. Na predmetno-tematskoj razini riječ je o djelu čije je uporište osobni autoričin život, životno i književno iskustvo i literatura.  Ton kojim su pjesme pisane odaje, tako zvani, ženski rukopis,  onu specifičnu nježnost, patetičnost, pa i uznositost koju posjeduju žene-književnice. Druga osobina ove zbirke je iskrenost kojom autorica iznosi pred javnost i neke od svojih dilema, treća osobina je ljepota jezika kojim se služi, a četvrta, ali ne i posljednja osobina ove zbirke, je iskreno kršćansko nadahnuće.

Skrenuo bih pozornost na antologijsku pjesmu „Utišani zvon“ u kojoj prva kitica otkriva autoričin oslonac na vlastiti životopis:

Bilo je to davno… pola stoljeća radosti i muke, rada i dokolice, smijeha mladenačkog i staračke tuge; ljepota, plač, moć i nemoć, padanje, dizanje, traženje, čeznutljivo čekanje na mrvicu sreće, što naiđe ponekad pa se izgubi u sivilu duše, sivilu svijeta, sivilu ljudskom; pa čekanje na ljubav, tu nositeljicu života koja isto tako dolazi pa prolazi… negdje ostavi život, negdje prah i pepeo. Mnogo ljubavi različitih taknu čovjeka, ali sve one u krhkosti svojoj prođu mimo, utabore se negdje drugdje. Čovjek gine u samoći svoje nutrine, a mladost ne poznaje zrelost, još  ne zna gdje da traži, gubi se, gubi i – izgubi na putu… a tako želi živjeti… Ima osjećaj ponekad kao da joj nije dano, a sve joj je dano… i svjetlost i mrak i ravan put i labirint i iskra životna i ugašen plamen… sve stoji pred njom i kao da pita – što li će samo izabrati, kad dušu ne može čuti ni Onoga tko je stvori!

Navedenu temu možemo razumjeti tek ukoliko stavimo pored nje pjesmu „Pariz moje mladosti“ nastalu davne 1964. godine.

Parí(s)… Parí(s)… jeka tvoga imena ruši kule ne od karata, ne od betona, kule ruši od imena slavnih… Sve je u tebi počelo, sve se u tebe slilo. Nema tog života što ga ti nisi obgrlio i podario mu miris tvojih parkova, boje tvojih zidova, okuse tvojih lonaca. Tumarali smo nekad ulicama grada opijeni mladošću, bezbrižno sami, trčali kejovima Seine želeći uhvatiti još nešto i onog što rijeka nepovratno odnosi, vikali da nas svi čuju jer željeli smo život, gurali se među starinama, što šutnjom kazuju svoju burnu prošlost, uvlačili se u katakombe i kanale, koji jezom plaše, prolazili kroz Trbuh grada, tako je zovu, tržnicu golemu, ne bi li nam netko udijelio koju jabuku jer nismo marili za hranu ni za otmjene restorane, iako smo ponekad i tamo zalutali, nego za živim otkucajima života što ga nudi ulica, čovjek u akrobatskom stilu svojih umijeća, penjali se na Montmartre, brežuljak tihe umjetnosti, obojen u plavo ili crveno ili žuto, sastavljen od poza svakojakih i likova čudnih što slikari rišu i ulaze im u duše ne bi li otkrili možda po koju tajnu više; i mi bismo postajali često dio njihove tajne… Glasovi tihi, al’ potezi kista snažno glasni.

Nerazmrsivo upleteni u živo pulsiranje grada vraćali bi se u suton, kad svjetla već se pale i noć polako sve u sjenu pretvara, a dan još uvijek odmjerava svoje snage i tad se šuljali ulicama pored svjetlećih domova ulazeći u poneku crkvu, velebnu ili skromnu, s dubokim poštovanjem mjesta svetog, zahvalni za doživljaj dana, zahvalni za darovan nam život. A onda nijemi odmor, ne na postelji mekoj, već kao beskućnik među klošarima pod okriljem nekog mosta, u buci i tutnjavi što ne jenjava ni noću, kad vibrira i zrak i tlo pod nogama i podsjeća stalno na živo tkivo opjevana grada, tog svijeta velikih i malih, genija i luđaka i svih ostalih bez broja i imena, svih rasa i svih podneblja, koji u njemu traže možda utjehu, možda zaborav ili tek probuđeni život… i ne znaju nikad što ih čeka.

I da se poslužimo riječima velikog Dantea – ‘ napustite svaku nadu vi koji ulazite… ‘ nadu da ćete moći zaboraviti ovaj grad, zaboraviti sjaj njegovih boja, ritam njegova hoda, duh njegovog sada i njegovog  jučer. I dok vrištite od radosti pod njegovim nebom, plakat ćete bar malo napuštajući ga i bit ćete prisiljeni u  njega se vraćati – jer zapamtite dobro – on nosi i raj i pakao u sebi!                                             

Jedna od sljedećih pjesma nosi karakterističan naslov „Pismo  mojoj  zaboravljenoj  duši“,  podsjeća na vjersko iskustvo svete Terezije od Kalkute. Svi koji misle kako je jednostavno biti vjernik trebali bi pročitati ovu pjesmu. Ali i oni koji misle kako je dovoljno biti vjernik da bi se pisala dobra poezija.

Nevidljivo moje, cvrkut mojih dana, dušo odlutala ne osjećam te, ne čujem te, a bila si simfonija. Ostavi me ili možda ja tebe, ne znam više. Siromaškom postah, suznog svijeta dio. Ali nešto se događa ovdje i sada. Zato ti pišem…

Dušo zaboravljena, zar te još uopće imam? Ja jesam tu, a ti… zar si još uvijek sa mnom? Jer nekako sam daleka, nepoznata sama sebi, a htjela bih biti JA. Ja želim naći sebe, a zašto onda tebe ne tražim? Ja želim rasti, a zašto se onda tobom ne hranim?

Želim biti cijela, a tebe nosim razlomljenu. Razdajem se svijetu, a tebe ostavljam po strani; varljivo je sve oko mene, rasipa se u komadiće pa se opet slaže bez reda i konca… a željela bih sići u svoje dubine, ali tamo dolazim pred tvoju tajnu: ja gledam jedno, a ti si drugo. Ja vidim bijedu, a ti si sjaj. Ja bezvrijednost, a ti si jedina vrednota. Ja gledam u nestalnost, u malodušnost, a ti si postojanost, dostojanstvo. Ja sam opterećena, vezana  –  ti slobodna. U meni je laž, neodlučnost  –  u tebi snaga Istine (……..)

Vjere nema bez izazova, kao ni života. A izazov je borba, u kojoj pobjeđuješ, ali i gubiš. Izgubljen si ako nemaš nadu. Pjesma „Michelangelo, kamen i ja“, po meni, također antologijska, objašnjava ovu situaciju. Naravno, usporedba s kamenom upućuje na literaturu, poglavito na Aristotela.

Svakog dana nižu se izazovi. I danas je jedan takav stao pred mene – kamen…! Uvijek me fascinirala ljepota kamena, ali danas čujem nešto neobično – ja, moj lik u kamenu beživotnom! Nikada o tome tako razmišljala nisam.

Koliko puta podigoh te s nekog žala i ne vidjeh sebe, a još manje Tebe, Bože! A sve je po Tebi stvoreno. Ti ne možeš ne biti i kamen i stijena i moj lik. I čudom se zato čudih, kako je grubost tvoja, kamene, k’o nježnost uvijek u mene prodirala…

Ako danas odbacim grubost, hoćeš li mi pokazati mene u kamenu? Znam da hoćeš, ali to je sada i moj trud, ogroman… no, ako je vidio Michelangelo, zašto ne bih ja…?! Nema velikih i malih. Ima samo čvrsto sazdanih vjerovatelja i okorjelih ne-vjerovatelja, onih koji vide i onih koji su slijepi.

Da, kamene, već lomim grumene tvoje tvrde, hoću biti onaj koji vidi i onaj koji traži… Skidam nepotrebne komadiće – to je praštanje, to je pomirenje. Ne ide lako, krvare ruke, ponekad i duša, ali ipak se nešto kreće, naprijed tjera… Trgam dalje – odlazi bijes, nevjera, sumnja, vraća se povjerenje… Opet dalje… jer još ima nešto zrnaca tvojeg, mojeg sivila, kamene, i njih ću poskidati, vjeruj – jer i ja vjerujem. S njima će otići sve napasti i svi nemiri i zadnje vezanosti… A pomalo se oslobađam i straha da ne ću uspjeti i u kamenu odbačenom pronaći život, pronaći božanski Lik i onaj dio sebe gdje sam ljubav. I tu bi se odrazi naših slikâ trebali spojiti. I ne bojim se ni patnje ni kušnje ni traganja za ljepotom i svojom i tuđom, zapravo, Njegovom jer lomeći tako samu sebe dolazim do one slike koja živi vječno u njegovu Liku, a tada ne mogu više ne oživjeti i sebe ne voljeti. Tada nisam više ona koja jesam, nego ona koja nisam bila. (…)

Na kraju, evo rješenja, onako kako ga vidi naša poetesa:

(……) Što me to vodi kroz život? Vječna pogreška? A istina?  Zar mi ona ne bi trebala biti bliža? I tko sam onda ja? Svjetlo u oku drugoga ili mrak i samoj sebi? I za čime ja to težim? Zar za ljudima i slabostima njihovim ili ipak… za onim drugim? Znadem li uopće što meni treba. I, kamo ja, zapravo, idem?

A Isusova poruka tako jednostavna i jasna:

Budi tamo gdje sam Ja – i Ljubav će te nositi – i ti ćeš biti ti – i Mudrost će stajati pred tobom – i  moći ćeš me tada dotaknuti.

( iz pjesme: Isus-dijete)

Svagdan u priči“ Alke Pintarić neobično je topla, poučna, mudra, a opet lirski tankoćutna i zanatski izbrušena pjesnička zbirka koju preporučam ne samo kao poeziju kršćanskog nadahnuća, već prije svega kao poeziju koja nam može pomoći lakše vjerovati u Ljubav.

Đuro Vidmarović

 

 

 

Kategorije
Obavijesti Promocije

Pozivnica za predstavljanje Knjige Croatovski SUICID NA RATE

Pozivnica za Pasko Romic 7 11 2017

Kategorije
Meme

Mudrosti Alberta Einsteina LVIII

b 16

Kategorije
Meme

Mudrosti Alberta Einsteina LVII

b 15

Kategorije
Knjige

ŽIVOT U TRI PRIČE Majda Agić

život u tri priče video gif

 

 

 

ŽIVOT U TRI PRIČE 

Majda Agić

Roman, novele

Uvez: Meki Br.

str: 50

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

 

Majda Agić, rođena je u Splitu, 1988. godine. Završila je osnovnu školu “Trstenik” u Splitu, kao i srednju upravnu. Za vrijeme osnovne i srednje škole veliki dio vremena provodila je volontirajući u knjižnici, gdje je sudjelovala u organizaciji raznih predstava, promocija knjiga i drugih događanja. Ljubav prema književnosti i čitanju knjiga usmjerila ju je prema glumi, tako da je nekoliko godina glumila u raznim predstavama u Gradskom kazalištu mladih u Splitu.

Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, upisala je studij u Centru za stručne studije, smjer računovodstvo i financije. Međutim, zbog određenih životnih okolnosti, morala je napustiti studij i posvetiti se obitelji u potpunosti. Tijekom odrastanja, a naročito za vrijeme srednje škole, željela je prenijeti svoju ljubav prema pričama na papir, pa je tako nastala njezina prva priča Ispovijed jedne nevine ubojice. Piše i pjesme u kojima na zanimljiv način predočuje događaje iz svakodnevice. Trenutno je zaposlena na poslovima koji su daleko od književnog stvaralaštva, ali ju to nije spriječilo da i dalje piše priče i time upotpunjuje svoju svakodnevicu. Priče joj se temelje na različitim životnim situacijama protkanim raznim ljudskim karakternim crtama. U njima donosi bitna životna iskustva, od kojih i sam autorica uči kroz svoj put odrastanja. Likove u pričama nisu stvarne osobe, već izmišljeni likovi, koje i sama autorica upoznaje dok piše o njihovim zgodama, tako da nikad ne zna unaprijed kakav će lik biti u priči, već se prepušta mašti da ju vodi.


 

Jedna knjiga tri priče, svaka priča je zasebna i govori sama za sebe.

U prvoj priči “Ispovijed jedne nevine ubojice” radi se o djevojci koja je optužena

za ubojstvo vlastitog oca i presuđena joj je smrtna kazna.

 

Prije izvršenja smrtne kazne u ćeliji je pisala svoje misli i osjećaje,

nadala se da će jednog dana ti zapisi ostaviti neki trag, da je ona postojala.

 

U zatvoru se jedino sprijateljila s djevojkom Angelom i jedna drugoj su uvijek

bile podrška.

 

Na dan izvršenja kazne djevojka je saznala šokantnu vijest i to od osobe

za koju se nadala da će je doći posjetiti posljednji dan svog života.

 

Da li je stvarno ubila oca?

 

I što je to šokantno saznala, morat će te otkriti sami.

 

“Starica i mladić” – u drugoj priči se radi o mladiću kojem se u selu pokvario auto,

tako je morao naći smještaj gdje će prenoći.

 

Pokucao je na prva vrata kuće na koju je naišao i otvorila mu je starica, počeli su pričati

o njenom životu i starica mu ispričala svoj težak i bolan život.

 

Drugi dan je mladić morao otići i starica mu rekla da je posjeti opet, ali kad se mladić

vratio starica je preminula.

 

Na njenom grobu dao joj je obećanje koje je izvršio dok i sam nije došao u duboku

starost.

 

“Nesretna ljubav” – Marija je živjela s majkom i ocem, bila je u vezi s Markom koji je

radio na brodu.

 

Jednog jutra Marija dobiva pismo od svog voljenog gdje joj piše da se uskoro vraća kući i

da će zatražiti ruku od njenog oca.

 

Na dan vjenčanja sve je bilo savršeno i na sam kraj obreda u crkvu ulazi žena koja će

promijeniti Mariji život iz temelja.

 

Što je Marija saznala i što se dogodilo poslije toga ostavljam da otkrijete sami.

 

Tri zasebne priče koje su tužne, a i poučne, ponekad se moramo zaustaviti i razmisliti što

i tko nam je u životu bitno/bitan.

 

Priče su kratke, nema nepotrebnih razvlačenja ni milijun opisa, što mi se stvarno sviđa

jer ponekad svima nama treba kratke, ali jasne priče.

 

Suzana Debeljak

Kategorije
Meme

Mudrosti Alberta Einsteina LVI

b 14