Kategorije
Knjige

ONA I ON Vlasta Molinar

OnaiOn

Ona i on Naslovnica za tisak 25.3.2019[2585]

ONA I ON

Vlasta Molinar

Priče

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 118

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

 

 

Na tvoj besmrtni dodir

moje maleno srce širi se u veselju

i muca riječ nejasnu.

Rabindranat Tagor

 

VRIJEDI PROMATRATI BREZE

Vlasta Molinar je radni vijek provela kao srednjoškolska profesorica hrvatskoga i engleskoga jezika. Premda je od mladenačkih dana, kako to najčešće biva, pisala poeziju, na objavljivanje stihova u samostalnoj zbirci odlučila se u zrelijoj dobi. Do sada je obznanila četiri knjige pjesama, među kojima je posljednja vrlo zanimljiva jer je napisana dvojezično, hrvatsko-engleski, a žanr kojim su pjesme pisane pripada haiku–poeziji, cijenjenoj književnoj formi u japanskom zen–budizmu.

Najnoviji rukopis Vlaste Molinar pod karakterističnim naslovom „Ona i on“, otkriva nakanu okušati se i u prozi. Hvale vrijedna odluka. Napisala je osam zanimljivih pripovjedaka i ponudila ih čitateljima. Njezin prozni rukopis u cijelosti odražava psihološki profil mudre i tradicionalno odgojene hrvatske učiteljice. Ovom tvrdnjom ne kanim umanjiti estetsku razinu napisanih pripovjedaka, već istaći činjenicu kako književni diskurs koji se temelji na moralnim zasadama, toplini međuljudskih odnosa, na uljuđenosti, požrtvovnosti i samozatajnosti, dakle na vrlinama koje su već pomalo zaboravljene u skali naših suvremenih vrijednosti, vrijedi vratiti u našu današnju književnost, bez obzira sviđalo se to, ili ne sviđalo pristašama poetske destrukcije. Kako bih potkrijepio rečeno, pokušat ću izdvojiti nekoliko ulomaka iz ove zbirke, koji to potvrđuju.

Prva pripovijetka nosi naslov „Slavujka“. Upravo naslovom autorica upućuje na biofilnost, odnosno na odnos prema prirodi koji nalazimo u hrvatskom ženskom rukopisu, poglavito u njegovim tradicionalnim slojevima:

„Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima. U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru. Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice… U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše. Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.“

Sintagme „zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica“, „opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…“ primjer su autoričine biofilonosti, ali i poetskog pristupa proznome tekstu. Svaki književnik piše o sebi i onda kada se to iz teksta ne vidi neposredno. Isto čini i Vlasta Molinar.

Slijedi psihološka impostacija likova. I ovdje je na prvome mjestu autoričina nakana afirmirati dobro, zatim poštenje, etičnost, nježnost, sve do svetačke samozatajnosti. Vlasta Molinar voli svoje junake i junakinje, pokušava ih razumjeti, a potom istaći kao primjer svojim čitateljima.

Evo nekoliko primjera: pripovijetka „Prosjak“ već naslovom dade naslutiti žestoku socijalnu, pa i lijevo-političku radnju. No, autorica kreće drugom stazom:

„Jakov je bio živio u Slavoniji. Imao je malo zemlje od koje bi mogao živjeti, ali ju nije mogao ručno obrađivati kao kad je bio mlad, a mehanizaciju nije imao. Mala kuća mu je bila tako trošna i ruševna da se u njoj nije moglo stanovati. Supruga mu je umrla pri porodu. Sina mu je podigla sestra. Novac od prodaje zemlje bio je sitniš i davno je „izvjetrio“. – Eeee, da mi je barem sin privržen! Mislio sam da će mi biti uzdanik u starim danima. Tada ne bih morao prositi! Ali on mi se ni ne javlja iz Njemačke, a kamoli da bi mi što poslao, koju paru ili paket. – Tako je ostao bez ikoga i ičega, ispričao je “cimerima“. Nadao se kako će u Zagrebu naći odgovarajući posao, ali on je bio samo jedan od onoga broja nezaposlenih. K tome je još nadošla bolest pluća.

Tek se naslućuje rasap obiteljskih vrijednosti u kojima živimo, odvajanje djece od roditelja, ne samo materijalno, nego i emocionalno i prepuštanje roditelja kada onemoćaju njihovoj hudoj sudbini.

Na istoj predmetno-tematskoj razini nalazi se i sadržaj pripovijetke „Jedinac“. Ovdje do izražaja dolazi autoričino učiteljsko iskustvo, ali i odnos prema suvremenim odgojnim mjerama, po kojima je djeci dopušteno sve što požele, bez stege i kontrole, što, obično, završava dramatično, pa i tragično:

„Tomislav je protratio sate i sate s prijateljima iz ulice i škole. Razgovor je gotovo uvijek vozio istom cilju: motociklima. Jedan od njih je ustvrdio kako će dobiti motor čim zakorači u četvrti razred. Raspredali su o tome koji je motocikl bolji, brži, veći, skuplji i koji ljepše izgleda. Kad bi došao kući, Tomislav je više puta pitao oca hoće li mu kupiti motor. No, Tomo nikako da završi srednju školu! Majci je to bilo posebice žao. Smatrala je da su pogriješili što su udovoljavali svim prohtjevima sina. – On radi sve što mu se trenutno svidi i nema osjećaja odgovornosti! – ubrojila je majka to i sebi u grijeh. Na to bi se Zvonko samo namrštio, bez riječi. Tomo je bio isključen iz škole u trećem razredu zbog lošeg ponašanja. Izgleda da se majka sramila umjesto njega“.

Zanimljiv je autoričin pristup muško-ženskim odnosima. Ovdje se na optimalan način uočava oslon na kršćanske etičke norme i vrijednosti. U pripovijetci „Ona i on“ čitamo sljedeće:

„Vrijeme je teklo kao mutna voda, što dalje to brže, činilo se Tanji. Maštala je kao većina djevojaka: Hoće li uspjeti u svome naumu, naći poštenog, moralnog, radinog, iskrenog i sposobnog mladića? Bilo joj je već vrijeme, posebice radi vlastite djece. Takvog čovjeka nazirala je u Vjekoslavu! Primijetila je da je on uvučen u njezinu „mrežu“. Nije ju zatvorila da on ne može van, bila je vrlo diskretna i obazriva, ali on nije htio van! Dapače, budio je nadu u njoj. Osim spretnih prstiju imala je i pronicavo oko i jaku intuiciju. Neprekidno ju je trebao! Godila joj je njegova blizina. Priznala je samoj sebi: „Zaljubljena sam!“

Vrlo je potresna pripovijetka „Sveci ‘svetiji’ od drugih“ u kojoj autorica dotiče temu posvojene djece. Posvojenje ne smije biti oblik posesivnosti, već žrtve. U ovoj pripovijetki posvojeno dijete (Marija) ima psihičke tegobe:

„Marija je sve češće pobolijevala. Bila je ponekad i pomalo agresivna ako joj se što nije sviđalo. Više je puta tako ‘radila’ njezina papuča po pomajčinoj glavi. Jedno poslijepodne trebala je Ivani doći u posjet dugogodišnja prijateljica. Ivana je, inače, bila vrlo gostoljubiva osoba. I upravo kad je otvorila vrata nakon zvonjave tihozvučnog zvona, i kad je prijateljica stupila u sobu, podigla je Marija svoju papuču i nemilo počela udarati pomajku po glavi. Prijateljica se u prvi mah skamenila, a zatim počela otimati papuču iz Marijine ruke. Pomajka je zaštitila glavu rukama.

– Pusti, proći će to…

– Nisam znala da je tebi tako teško. – prijateljica će sva izbezumljena.

– Uzela sam ju da joj uljepšam život, a ne kako bih uživala!

– Divim ti se, ja to ne bih mogla. Ali, znam te već otprije, iz mladosti…

– Nemoj, molim te, uzvratila je nezadovoljno Ivana. Marija je imala još svakojakih nepodopština i ispada, a njezina je pomajka o svemu šutjela. Ne bi se ni ovo s papučom znalo da nije naišla prijateljica. Nije o tome govorila jer nije željela da se zna kako je živjeti s Marijom, a trpjela je jer je to izabrala. Umrla je sebi za drugoga! Za nju je jedan čovjek bio važan kao i tisuće… Kad je pomajka preminula, njezine prijateljice su pomagale Mariji koja je bila još više zbunjena. Poslije su joj našle podstanarku, prvu, drugu, treću… Sve dok nije naišla ona prava…

I tako sveci koračaju ulicama našega grada. Tihi, nepoznati, samozatajni… Sveci ‘svetiji’ od drugih…“

Gdje je smisao života? Umjetnost i vjera. U pripovijetci „Balet“ nalazi se autoričin odgovor:

„…Po završetku baleta zahvalila je Barbari na ispunjenoj večeri. ‘Kako umjetnost obogaćuje dušu, kao na koncu (ili na početku?!) i sve dobro i lijepo, razmišljala je Magdalena po tko zna koji put. Došavši kući nije dugo ‘čula’. Jedva je čekala spustiti se u krevet.

‘Zdravo, Marijo, Kraljice moja!’ uspjela je samo nečujno prošaptati izišavši iz kupaonice. I zaspala je uza zibanje zvuka zanosne glazbe i biserni ples tanušnih mišica“.

Raduje me kad se pojavi spisatelj ili spisateljica u trećoj životnoj dobi s književnim djelima vrijednima pažnje. Poglavito, ako je riječ o prosvjetnim djelatnicima. Njihov radni vijek prožet je napetostima, odgovornostima i velikim emocionalnim stresovima, tako da, najčešće, odlaskom u mirovinu, u pravom smislu te riječi nastoje što mirnije provesti ostatak života. Tek rijetki među njima, hvataju se pera i ponovno ulaze u novu životnu avanturu, ovoga puta u književnost.

Zbog toga želim upozoriti na ovu zbirku Vlaste Molinar. Pristalice tzv. postmodernizma i crnila ovakav književni diskurs neće prihvatiti. Naša autorica dobro znade povijest naše književnosti, sve njezine putove i stranputice. Ne želi biti ni moderna, niti postmoderna. Ona izbacuje zlo iz svojih književnih radova, ne daje mu legitimitet, i potpuno je u pravu. Tko afirmira zlo, pa makar i kao dio književne imaginacije nosi to zlo u sebi u različitim varijantama. Mlađim čitateljima nije potrebno predstavljati zlo u pozitivnom svjetlu. Zbog toga su pripovijetke Vlaste Molinar pedagoški opravdane i svrsishodne u ovo današnje vrijeme jurnjave, urušavanja moralnih vrijednosti i rušenja svega što je tradicionalno i mudro.

Likovi o kojima govori naša književnica, pripadaju svakodnevnom životu, vjerojatno i njezinom okruženju. Ona opisuje i mladež, ali i starije pa i stare ljude koji su sačuvali snagu duha i moralne vrline. Zbog toga preporučam knjigu Vlaste Molinar svima koji vole literarno štivo utemeljeno na kršćanskim moralnim zasadama.

 

Đuro Vidmarović


 

VLASTA I NJEZINA POEZIJA U PROZI

Pred nama je nizanka od osam životnih priča književnice Vlaste Molinar. Radi se o pjesničkoj prozi, o lijepo sročenoj pjesničkoj prozi. Od ranije znamo, listajući njezine već objavljene zbirke poezije – ta je poezija čista i jednostavna, poput akvarela svježa i sočna. Kršćanska po sadržaju, klasična po formi, bilo da piše vezanim stihom bilo da pjeva na način meditacijski u slobodnom stihu. Takva je Vlasta, puna vatre i duha, i u ovoj svojoj najnovijoj zbirci pjesničkih pripovjedaka, često tegobnih životnih priča. Ipak, nikada ona nije pribjegla očaju, uvijek ostaje samozatajnom, spajajući u sebi dvije dobrote: dobrotu vlastitog života i dobrotu univerzalne, lijepe, vječne: Riječi!!

U godini 2O17. naša je pjesnikinja obznanila svoju knjižicu pjesama i priča: “Zapjevaj, Gospodaru”. U toj prigodi, zamoljen, napisah toj ljupkoj knjižici pogovor. Bila je to zaokružena cjelina, istinita, o liku i djelu Vlaste Molinar. Držim, kako je primjereno, da i u ovoj prigodi nastajanja nove knjige, opetovano objelodanim taj i takav pogovor, naslovljen: HIMNA DOBROTI:

„Oj, budi svoj!…Tako pjeva August Šenoa. Doista, biti svoj, biti vlastit, etički je imperativ svakog pojedinca. Time on potvrđuje da je biće slobode i dostojanstva. Što vrijedi za svakog čovjeka, još većma i ponajviše vrijedi za pjesnike. Ako nisu svoji, ako nisu izvorni, ako su tek puki imitatori, ne – oni tada nisu pjesnici. U slučaju naše drage autorice Vlaste Molinar, (…) ona je u svemu i posvema osobna: i kad pjeva religiozne teme i kada stihotvori mudre, filozofske misli i onda kada se zanaša ljepotama prirode i toplinom ljudskih srdaca. Sve je u njezinoj poeziji proživljeno, istinito, lišeno vanjske poze i pukih ukrasa. Ona je ono što jest (…),zaigrana pred: Tajnom! Tajnom svijeta i vlastite boli. Pati jer ljubi, a ljubi jer ljubi. I time potvrđuje točnost one divne evanđeoske izreke da je “Bog Ljubav”(1.poslanica sv. Ivana). Ova poezija i pjesnička proza, Vlastini stihovi i njezine priče, prava su okrjepa i hrana za čitateljevu dušu, oni su sijanje sjaja istine njezina plemenitog bitka. Odišu ljepotom, mudrošću i dobrotom. Posebice dobrotom. Himna su dobroti!!! To biva vidljivo u svim njezinim pjesmama, u svim njezinim pjesničkim pričama.“ Izdvojio bih ulomak iz meni najljepše pripovijetke “S l a v u j k a”, sam početak:

“Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima.

U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru.

Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…

U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše.

Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.”

Mladenko Spahija

 

 

Kategorije
Knjige

SVAGDAN U PRIČI Alka Pintarić

svagdan u priči video

 

 

 

SVAGDAN U PRIČI 

Alka Pintarić

Pjesma u prozi

Uvez: Tvrdi

Br. str: 60

Format: Nestandardni

Maloprodajna cijena 84,00 kn

 

LJEPOTA SUTONA

Pjesničko nadahnuće je tajna, kao i vjera s kojom dijeli isti izvor. Lijepo je ovo stanje duha, ovu manifestaciju ljudske samobitnosti, uzvišenosti, pa i transcendencije, usporediti s vjetrom. Vjetar puše nezavisno od naše volje i naših želja, juri onamo kuda ga božanski poredak stvari vodi – dodiruje, gradi, miluje, ubija, ruši i obnavlja život. Možda je bolje umjesto vjetra kazati valovi. Tim više što i Alka Pintarić voli ovakvu usporedbu:

Vali, vali, vi neprijatelji tišine. Gromoglasnim udaranjem milujete hridi već rasparane, izrovane, probodene od pobune vaše. K’o rika jelena odzvanja vaš podivljali hod; šum je to razrušenih iluzija i potopljenih snova što ih dubine vaše kriju i pokreću divljanje razorno – urnebesni zov samoće…

(Iz pjesme „Vali“)

Životno trajanje čini isto. Od rođenja do smrti taj hod, ispunjen nepredvidivim sadržajima, čini nas, dvonošce – ljudima, čini naš život toliko uzbudljivim i neponovljivim. Ne kanim lamentirati o lahoru, već o životu pjesnika, koristeći se životnom putanjom Alke Pintarić.  Ova dama s diplomom profesorice francuskog jezika, intelektualka koja je boravkom u Parizu potvrđivala i obogaćivala vlastito poznavanje dosega francuske uljudbe, da bi se nakon toga vratila u domovinu i posvetila SUVAGU i plemenitoj misiji pomaganja djeci da ovladaju govorom. A potom, kada se životni vjetromjer trebao ustaliti i smiriti, prof. Pintarić kreće u novu avanturu, mladenački poletno, gotovo avanturistički, ali i profetski. Odlučuje se na dublje proučavanje vjere, a potom na pisanje stihova. Ponekad u Društvu književnika slušam mlađe kolege koji sa skepsom primaju uratke pjesnika starije životne dobi. Tome se suprotstavljam koliko mogu s argumentima da nadahnuće ne poštuje biološku zakonomjernost: djetinjstvo-mladost, srednja dob, treća dob-starost, jer mu je ishodište u transcendenciji, dakle nadiskustveno i izvan provjeravajućih laboratorija prirodnih znanosti. Kod nekoga se to nadahnuće javi u mladosti, kod nekoga u „starosti“. Nije bitna starost autora, već umjetnička vrijednost djela koje je napisao.  Naravno, nekako se čini „prirodnim“ da netko počne pisati u srednjoj školi i studentskim danima, a onda se razvija kao kreativna osoba i stvara drvo života svoga književnog opusa. Imamo autora koji su u mladosti napisali svoje najbolje djelo, a sva ostala su tek slijed tog prvijenca. Hvala Bogu, postoje i književnici koje je muza posjetila u trećoj životnoj dobi. Uostalom, što je starost? U književnosti ne vrijede biološka mjerila. Književnost ne određuju godine. Dragutin Tadijanović je pisao s lakoćom i poletno i u desetom desetljeću svoga života. Upravo 2016. sve književne nagrade za pjesništvo dobio je Drago Čondrić za zbirku „Sedam biblijskih poema“, a riječ je o gospodinu u trećoj životnoj dobi. Sve rečeno bilo je potrebno kazati kako bih predstavio Alku Pintarić, književnicu iz Zagreba, autoricu šest pjesničkih zbirki i damu koja dokazuje kako je poezija vjetar mladosti, životne vedrine i emanacije božanske kreativne snage. Stjecajem okolnosti pratim duže vrijeme njezin literarni rad, premda je ovo moj prvi pokušaj predstaviti taj rad u obliku predgovora.

Alka Pintarić ne piše za slavu, nije joj do socijalne promocije, do članstva u nekoj od književnih udruga. Ona je dovoljno mudra i životnim iskustvom bogata žena koja shvaća kako je sve to prolazno, ali mudrost i životno iskustvo nameću joj stanovitu misiju koja se sastoji u tome da sebi i drugima najprije otkrije, a potom saopći što je to što nije prolazno, što izmiče ništavilu i bezdanu nejasnoća i dilema. Njezino otkriće nije plod oslonca na tradiciju, ili straha od strašnog suda, odnosno od eshatološkog tjesnaca u koji svi moramo ući i kroz njega proći. Gospođa Pintarić je otkrila senzibilitetom pjesnika, ali i stručnim naporom intelektualca kako se iznad svih mijena i dilema nalazi Krist, a nakon eshatološkog tjesnaca  prostori svjetla i lice Svevišnjeg.

Zbirka Svagdan u priči donosi pregršt pjesama u prozi i poetizirane proze. Već time, a riječ je o zahtjevnom i deficitarnom književnom žanru, ova zbirka zaslužuje pažnju. Na predmetno-tematskoj razini riječ je o djelu čije je uporište osobni autoričin život, životno i književno iskustvo i literatura.  Ton kojim su pjesme pisane odaje, tako zvani, ženski rukopis,  onu specifičnu nježnost, patetičnost, pa i uznositost koju posjeduju žene-književnice. Druga osobina ove zbirke je iskrenost kojom autorica iznosi pred javnost i neke od svojih dilema, treća osobina je ljepota jezika kojim se služi, a četvrta, ali ne i posljednja osobina ove zbirke, je iskreno kršćansko nadahnuće.

Skrenuo bih pozornost na antologijsku pjesmu „Utišani zvon“ u kojoj prva kitica otkriva autoričin oslonac na vlastiti životopis:

Bilo je to davno… pola stoljeća radosti i muke, rada i dokolice, smijeha mladenačkog i staračke tuge; ljepota, plač, moć i nemoć, padanje, dizanje, traženje, čeznutljivo čekanje na mrvicu sreće, što naiđe ponekad pa se izgubi u sivilu duše, sivilu svijeta, sivilu ljudskom; pa čekanje na ljubav, tu nositeljicu života koja isto tako dolazi pa prolazi… negdje ostavi život, negdje prah i pepeo. Mnogo ljubavi različitih taknu čovjeka, ali sve one u krhkosti svojoj prođu mimo, utabore se negdje drugdje. Čovjek gine u samoći svoje nutrine, a mladost ne poznaje zrelost, još  ne zna gdje da traži, gubi se, gubi i – izgubi na putu… a tako želi živjeti… Ima osjećaj ponekad kao da joj nije dano, a sve joj je dano… i svjetlost i mrak i ravan put i labirint i iskra životna i ugašen plamen… sve stoji pred njom i kao da pita – što li će samo izabrati, kad dušu ne može čuti ni Onoga tko je stvori!

Navedenu temu možemo razumjeti tek ukoliko stavimo pored nje pjesmu „Pariz moje mladosti“ nastalu davne 1964. godine.

Parí(s)… Parí(s)… jeka tvoga imena ruši kule ne od karata, ne od betona, kule ruši od imena slavnih… Sve je u tebi počelo, sve se u tebe slilo. Nema tog života što ga ti nisi obgrlio i podario mu miris tvojih parkova, boje tvojih zidova, okuse tvojih lonaca. Tumarali smo nekad ulicama grada opijeni mladošću, bezbrižno sami, trčali kejovima Seine želeći uhvatiti još nešto i onog što rijeka nepovratno odnosi, vikali da nas svi čuju jer željeli smo život, gurali se među starinama, što šutnjom kazuju svoju burnu prošlost, uvlačili se u katakombe i kanale, koji jezom plaše, prolazili kroz Trbuh grada, tako je zovu, tržnicu golemu, ne bi li nam netko udijelio koju jabuku jer nismo marili za hranu ni za otmjene restorane, iako smo ponekad i tamo zalutali, nego za živim otkucajima života što ga nudi ulica, čovjek u akrobatskom stilu svojih umijeća, penjali se na Montmartre, brežuljak tihe umjetnosti, obojen u plavo ili crveno ili žuto, sastavljen od poza svakojakih i likova čudnih što slikari rišu i ulaze im u duše ne bi li otkrili možda po koju tajnu više; i mi bismo postajali često dio njihove tajne… Glasovi tihi, al’ potezi kista snažno glasni.

Nerazmrsivo upleteni u živo pulsiranje grada vraćali bi se u suton, kad svjetla već se pale i noć polako sve u sjenu pretvara, a dan još uvijek odmjerava svoje snage i tad se šuljali ulicama pored svjetlećih domova ulazeći u poneku crkvu, velebnu ili skromnu, s dubokim poštovanjem mjesta svetog, zahvalni za doživljaj dana, zahvalni za darovan nam život. A onda nijemi odmor, ne na postelji mekoj, već kao beskućnik među klošarima pod okriljem nekog mosta, u buci i tutnjavi što ne jenjava ni noću, kad vibrira i zrak i tlo pod nogama i podsjeća stalno na živo tkivo opjevana grada, tog svijeta velikih i malih, genija i luđaka i svih ostalih bez broja i imena, svih rasa i svih podneblja, koji u njemu traže možda utjehu, možda zaborav ili tek probuđeni život… i ne znaju nikad što ih čeka.

I da se poslužimo riječima velikog Dantea – ‘ napustite svaku nadu vi koji ulazite… ‘ nadu da ćete moći zaboraviti ovaj grad, zaboraviti sjaj njegovih boja, ritam njegova hoda, duh njegovog sada i njegovog  jučer. I dok vrištite od radosti pod njegovim nebom, plakat ćete bar malo napuštajući ga i bit ćete prisiljeni u  njega se vraćati – jer zapamtite dobro – on nosi i raj i pakao u sebi!                                             

Jedna od sljedećih pjesma nosi karakterističan naslov „Pismo  mojoj  zaboravljenoj  duši“,  podsjeća na vjersko iskustvo svete Terezije od Kalkute. Svi koji misle kako je jednostavno biti vjernik trebali bi pročitati ovu pjesmu. Ali i oni koji misle kako je dovoljno biti vjernik da bi se pisala dobra poezija.

Nevidljivo moje, cvrkut mojih dana, dušo odlutala ne osjećam te, ne čujem te, a bila si simfonija. Ostavi me ili možda ja tebe, ne znam više. Siromaškom postah, suznog svijeta dio. Ali nešto se događa ovdje i sada. Zato ti pišem…

Dušo zaboravljena, zar te još uopće imam? Ja jesam tu, a ti… zar si još uvijek sa mnom? Jer nekako sam daleka, nepoznata sama sebi, a htjela bih biti JA. Ja želim naći sebe, a zašto onda tebe ne tražim? Ja želim rasti, a zašto se onda tobom ne hranim?

Želim biti cijela, a tebe nosim razlomljenu. Razdajem se svijetu, a tebe ostavljam po strani; varljivo je sve oko mene, rasipa se u komadiće pa se opet slaže bez reda i konca… a željela bih sići u svoje dubine, ali tamo dolazim pred tvoju tajnu: ja gledam jedno, a ti si drugo. Ja vidim bijedu, a ti si sjaj. Ja bezvrijednost, a ti si jedina vrednota. Ja gledam u nestalnost, u malodušnost, a ti si postojanost, dostojanstvo. Ja sam opterećena, vezana  –  ti slobodna. U meni je laž, neodlučnost  –  u tebi snaga Istine (……..)

Vjere nema bez izazova, kao ni života. A izazov je borba, u kojoj pobjeđuješ, ali i gubiš. Izgubljen si ako nemaš nadu. Pjesma „Michelangelo, kamen i ja“, po meni, također antologijska, objašnjava ovu situaciju. Naravno, usporedba s kamenom upućuje na literaturu, poglavito na Aristotela.

Svakog dana nižu se izazovi. I danas je jedan takav stao pred mene – kamen…! Uvijek me fascinirala ljepota kamena, ali danas čujem nešto neobično – ja, moj lik u kamenu beživotnom! Nikada o tome tako razmišljala nisam.

Koliko puta podigoh te s nekog žala i ne vidjeh sebe, a još manje Tebe, Bože! A sve je po Tebi stvoreno. Ti ne možeš ne biti i kamen i stijena i moj lik. I čudom se zato čudih, kako je grubost tvoja, kamene, k’o nježnost uvijek u mene prodirala…

Ako danas odbacim grubost, hoćeš li mi pokazati mene u kamenu? Znam da hoćeš, ali to je sada i moj trud, ogroman… no, ako je vidio Michelangelo, zašto ne bih ja…?! Nema velikih i malih. Ima samo čvrsto sazdanih vjerovatelja i okorjelih ne-vjerovatelja, onih koji vide i onih koji su slijepi.

Da, kamene, već lomim grumene tvoje tvrde, hoću biti onaj koji vidi i onaj koji traži… Skidam nepotrebne komadiće – to je praštanje, to je pomirenje. Ne ide lako, krvare ruke, ponekad i duša, ali ipak se nešto kreće, naprijed tjera… Trgam dalje – odlazi bijes, nevjera, sumnja, vraća se povjerenje… Opet dalje… jer još ima nešto zrnaca tvojeg, mojeg sivila, kamene, i njih ću poskidati, vjeruj – jer i ja vjerujem. S njima će otići sve napasti i svi nemiri i zadnje vezanosti… A pomalo se oslobađam i straha da ne ću uspjeti i u kamenu odbačenom pronaći život, pronaći božanski Lik i onaj dio sebe gdje sam ljubav. I tu bi se odrazi naših slikâ trebali spojiti. I ne bojim se ni patnje ni kušnje ni traganja za ljepotom i svojom i tuđom, zapravo, Njegovom jer lomeći tako samu sebe dolazim do one slike koja živi vječno u njegovu Liku, a tada ne mogu više ne oživjeti i sebe ne voljeti. Tada nisam više ona koja jesam, nego ona koja nisam bila. (…)

Na kraju, evo rješenja, onako kako ga vidi naša poetesa:

(……) Što me to vodi kroz život? Vječna pogreška? A istina?  Zar mi ona ne bi trebala biti bliža? I tko sam onda ja? Svjetlo u oku drugoga ili mrak i samoj sebi? I za čime ja to težim? Zar za ljudima i slabostima njihovim ili ipak… za onim drugim? Znadem li uopće što meni treba. I, kamo ja, zapravo, idem?

A Isusova poruka tako jednostavna i jasna:

Budi tamo gdje sam Ja – i Ljubav će te nositi – i ti ćeš biti ti – i Mudrost će stajati pred tobom – i  moći ćeš me tada dotaknuti.

( iz pjesme: Isus-dijete)

Svagdan u priči“ Alke Pintarić neobično je topla, poučna, mudra, a opet lirski tankoćutna i zanatski izbrušena pjesnička zbirka koju preporučam ne samo kao poeziju kršćanskog nadahnuća, već prije svega kao poeziju koja nam može pomoći lakše vjerovati u Ljubav.

Đuro Vidmarović

 

 

 

Kategorije
Osvrti

slike s predstvaljanja MUDROSLOVICE

Sudjelovali su:

Đuro Vidmarović, prof., književnik

Ivan Bekavac Basić, urednik

Franjo Mandić, autor

Tekstove čitali:

Zvonimir Rukavina

Suzana Ujević