ONA I ON

Vlasta Molinar

Pripovijetke

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Oblikovanje naslovnice: Nediljko Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

https://nediljkobbasic.com/

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 118

Format: A5

ISBN 978-953-8136-57-3

Maloprodajna cijena: 77,70 kn (10,50 €)

Na tvoj besmrtni dodir

moje maleno srce širi se u veselju

i muca riječ nejasnu.

Rabindranat Tagor

---

VRIJEDI PROMATRATI BREZE

Vlasta Molinar je radni vijek provela kao srednjoškolska profesorica hrvatskoga i engleskoga jezika. Premda je od mladenačkih dana, kako to najčešće biva, pisala poeziju, na objavljivanje stihova u samostalnoj zbirci odlučila se u zrelijoj dobi. Do sada je obznanila četiri knjige pjesama, među kojima je posljednja vrlo zanimljiva jer je napisana dvojezično, hrvatsko-engleski, a žanr kojim su pjesme pisane pripada haiku–poeziji, cijenjenoj književnoj formi u japanskom zen–budizmu.

Najnoviji rukopis Vlaste Molinar pod karakterističnim naslovom „Ona i on“, otkriva nakanu okušati se i u prozi. Hvale vrijedna odluka. Napisala je osam zanimljivih pripovjedaka i ponudila ih čitateljima. Njezin prozni rukopis u cijelosti odražava psihološki profil mudre i tradicionalno odgojene hrvatske učiteljice. Ovom tvrdnjom ne kanim umanjiti estetsku razinu napisanih pripovjedaka, već istaći činjenicu kako književni diskurs koji se temelji na moralnim zasadama, toplini međuljudskih odnosa, na uljuđenosti, požrtvovnosti i samozatajnosti, dakle na vrlinama koje su već pomalo zaboravljene u skali naših suvremenih vrijednosti, vrijedi vratiti u našu današnju književnost, bez obzira sviđalo se to, ili ne sviđalo pristašama poetske destrukcije. Kako bih potkrijepio rečeno, pokušat ću izdvojiti nekoliko ulomaka iz ove zbirke, koji to potvrđuju.

Prva pripovijetka nosi naslov „Slavujka“. Upravo naslovom autorica upućuje na biofilnost, odnosno na odnos prema prirodi koji nalazimo u hrvatskom ženskom rukopisu, poglavito u njegovim tradicionalnim slojevima:

„Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima. U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru. Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice… U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše. Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.“

Sintagme „zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica“, „opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…“ primjer su autoričine biofilonosti, ali i poetskog pristupa proznome tekstu. Svaki književnik piše o sebi i onda kada se to iz teksta ne vidi neposredno. Isto čini i Vlasta Molinar.

Slijedi psihološka impostacija likova. I ovdje je na prvome mjestu autoričina nakana afirmirati dobro, zatim poštenje, etičnost, nježnost, sve do svetačke samozatajnosti. Vlasta Molinar voli svoje junake i junakinje, pokušava ih razumjeti, a potom istaći kao primjer svojim čitateljima.

Evo nekoliko primjera: pripovijetka „Prosjak“ već naslovom dade naslutiti žestoku socijalnu, pa i lijevo-političku radnju. No, autorica kreće drugom stazom:

„Jakov je bio živio u Slavoniji. Imao je malo zemlje od koje bi mogao živjeti, ali ju nije mogao ručno obrađivati kao kad je bio mlad, a mehanizaciju nije imao. Mala kuća mu je bila tako trošna i ruševna da se u njoj nije moglo stanovati. Supruga mu je umrla pri porodu. Sina mu je podigla sestra. Novac od prodaje zemlje bio je sitniš i davno je „izvjetrio“. – Eeee, da mi je barem sin privržen! Mislio sam da će mi biti uzdanik u starim danima. Tada ne bih morao prositi! Ali on mi se ni ne javlja iz Njemačke, a kamoli da bi mi što poslao, koju paru ili paket. – Tako je ostao bez ikoga i ičega, ispričao je “cimerima“. Nadao se kako će u Zagrebu naći odgovarajući posao, ali on je bio samo jedan od onoga broja nezaposlenih. K tome je još nadošla bolest pluća.

Tek se naslućuje rasap obiteljskih vrijednosti u kojima živimo, odvajanje djece od roditelja, ne samo materijalno, nego i emocionalno i prepuštanje roditelja kada onemoćaju njihovoj hudoj sudbini.

Na istoj predmetno-tematskoj razini nalazi se i sadržaj pripovijetke „Jedinac“. Ovdje do izražaja dolazi autoričino učiteljsko iskustvo, ali i odnos prema suvremenim odgojnim mjerama, po kojima je djeci dopušteno sve što požele, bez stege i kontrole, što, obično, završava dramatično, pa i tragično:

„Tomislav je protratio sate i sate s prijateljima iz ulice i škole. Razgovor je gotovo uvijek vozio istom cilju: motociklima. Jedan od njih je ustvrdio kako će dobiti motor čim zakorači u četvrti razred. Raspredali su o tome koji je motocikl bolji, brži, veći, skuplji i koji ljepše izgleda. Kad bi došao kući, Tomislav je više puta pitao oca hoće li mu kupiti motor. No, Tomo nikako da završi srednju školu! Majci je to bilo posebice žao. Smatrala je da su pogriješili što su udovoljavali svim prohtjevima sina. – On radi sve što mu se trenutno svidi i nema osjećaja odgovornosti! – ubrojila je majka to i sebi u grijeh. Na to bi se Zvonko samo namrštio, bez riječi. Tomo je bio isključen iz škole u trećem razredu zbog lošeg ponašanja. Izgleda da se majka sramila umjesto njega“.

Zanimljiv je autoričin pristup muško-ženskim odnosima. Ovdje se na optimalan način uočava oslon na kršćanske etičke norme i vrijednosti. U pripovijetci „Ona i on“ čitamo sljedeće:

„Vrijeme je teklo kao mutna voda, što dalje to brže, činilo se Tanji. Maštala je kao većina djevojaka: Hoće li uspjeti u svome naumu, naći poštenog, moralnog, radinog, iskrenog i sposobnog mladića? Bilo joj je već vrijeme, posebice radi vlastite djece. Takvog čovjeka nazirala je u Vjekoslavu! Primijetila je da je on uvučen u njezinu „mrežu“. Nije ju zatvorila da on ne može van, bila je vrlo diskretna i obazriva, ali on nije htio van! Dapače, budio je nadu u njoj. Osim spretnih prstiju imala je i pronicavo oko i jaku intuiciju. Neprekidno ju je trebao! Godila joj je njegova blizina. Priznala je samoj sebi: „Zaljubljena sam!“

Vrlo je potresna pripovijetka „Sveci ‘svetiji’ od drugih“ u kojoj autorica dotiče temu posvojene djece. Posvojenje ne smije biti oblik posesivnosti, već žrtve. U ovoj pripovijetki posvojeno dijete (Marija) ima psihičke tegobe:

„Marija je sve češće pobolijevala. Bila je ponekad i pomalo agresivna ako joj se što nije sviđalo. Više je puta tako ‘radila’ njezina papuča po pomajčinoj glavi. Jedno poslijepodne trebala je Ivani doći u posjet dugogodišnja prijateljica. Ivana je, inače, bila vrlo gostoljubiva osoba. I upravo kad je otvorila vrata nakon zvonjave tihozvučnog zvona, i kad je prijateljica stupila u sobu, podigla je Marija svoju papuču i nemilo počela udarati pomajku po glavi. Prijateljica se u prvi mah skamenila, a zatim počela otimati papuču iz Marijine ruke. Pomajka je zaštitila glavu rukama.

– Pusti, proći će to…

– Nisam znala da je tebi tako teško. – prijateljica će sva izbezumljena.

– Uzela sam ju da joj uljepšam život, a ne kako bih uživala!

– Divim ti se, ja to ne bih mogla. Ali, znam te već otprije, iz mladosti…

– Nemoj, molim te, uzvratila je nezadovoljno Ivana. Marija je imala još svakojakih nepodopština i ispada, a njezina je pomajka o svemu šutjela. Ne bi se ni ovo s papučom znalo da nije naišla prijateljica. Nije o tome govorila jer nije željela da se zna kako je živjeti s Marijom, a trpjela je jer je to izabrala. Umrla je sebi za drugoga! Za nju je jedan čovjek bio važan kao i tisuće… Kad je pomajka preminula, njezine prijateljice su pomagale Mariji koja je bila još više zbunjena. Poslije su joj našle podstanarku, prvu, drugu, treću… Sve dok nije naišla ona prava…

I tako sveci koračaju ulicama našega grada. Tihi, nepoznati, samozatajni… Sveci ‘svetiji’ od drugih…“

Gdje je smisao života? Umjetnost i vjera. U pripovijetci „Balet“ nalazi se autoričin odgovor:

„…Po završetku baleta zahvalila je Barbari na ispunjenoj večeri. ‘Kako umjetnost obogaćuje dušu, kao na koncu (ili na početku?!) i sve dobro i lijepo, razmišljala je Magdalena po tko zna koji put. Došavši kući nije dugo ‘čula’. Jedva je čekala spustiti se u krevet.

‘Zdravo, Marijo, Kraljice moja!’ uspjela je samo nečujno prošaptati izišavši iz kupaonice. I zaspala je uza zibanje zvuka zanosne glazbe i biserni ples tanušnih mišica“.

Raduje me kad se pojavi spisatelj ili spisateljica u trećoj životnoj dobi s književnim djelima vrijednima pažnje. Poglavito, ako je riječ o prosvjetnim djelatnicima. Njihov radni vijek prožet je napetostima, odgovornostima i velikim emocionalnim stresovima, tako da, najčešće, odlaskom u mirovinu, u pravom smislu te riječi nastoje što mirnije provesti ostatak života. Tek rijetki među njima, hvataju se pera i ponovno ulaze u novu životnu avanturu, ovoga puta u književnost.

Zbog toga želim upozoriti na ovu zbirku Vlaste Molinar. Pristalice tzv. postmodernizma i crnila ovakav književni diskurs neće prihvatiti. Naša autorica dobro znade povijest naše književnosti, sve njezine putove i stranputice. Ne želi biti ni moderna, niti postmoderna. Ona izbacuje zlo iz svojih književnih radova, ne daje mu legitimitet, i potpuno je u pravu. Tko afirmira zlo, pa makar i kao dio književne imaginacije nosi to zlo u sebi u različitim varijantama. Mlađim čitateljima nije potrebno predstavljati zlo u pozitivnom svjetlu. Zbog toga su pripovijetke Vlaste Molinar pedagoški opravdane i svrsishodne u ovo današnje vrijeme jurnjave, urušavanja moralnih vrijednosti i rušenja svega što je tradicionalno i mudro.

Likovi o kojima govori naša književnica, pripadaju svakodnevnom životu, vjerojatno i njezinom okruženju. Ona opisuje i mladež, ali i starije pa i stare ljude koji su sačuvali snagu duha i moralne vrline. Zbog toga preporučam knjigu Vlaste Molinar svima koji vole literarno štivo utemeljeno na kršćanskim moralnim zasadama.

Đuro Vidmarović

---

VLASTA I NJEZINA POEZIJA U PROZI

Pred nama je nizanka od osam životnih priča književnice Vlaste Molinar. Radi se o pjesničkoj prozi, o lijepo sročenoj pjesničkoj prozi. Od ranije znamo, listajući njezine već objavljene zbirke poezije – ta je poezija čista i jednostavna, poput akvarela svježa i sočna. Kršćanska po sadržaju, klasična po formi, bilo da piše vezanim stihom bilo da pjeva na način meditacijski u slobodnom stihu. Takva je Vlasta, puna vatre i duha, i u ovoj svojoj najnovijoj zbirci pjesničkih pripovjedaka, često tegobnih životnih priča. Ipak, nikada ona nije pribjegla očaju, uvijek ostaje samozatajnom, spajajući u sebi dvije dobrote: dobrotu vlastitog života i dobrotu univerzalne, lijepe, vječne: Riječi!!

U godini 2O17. naša je pjesnikinja obznanila svoju knjižicu pjesama i priča: “Zapjevaj, Gospodaru”. U toj prigodi, zamoljen, napisah toj ljupkoj knjižici pogovor. Bila je to zaokružena cjelina, istinita, o liku i djelu Vlaste Molinar. Držim, kako je primjereno, da i u ovoj prigodi nastajanja nove knjige, opetovano objelodanim taj i takav pogovor, naslovljen: HIMNA DOBROTI:

„Oj, budi svoj!…Tako pjeva August Šenoa. Doista, biti svoj, biti vlastit, etički je imperativ svakog pojedinca. Time on potvrđuje da je biće slobode i dostojanstva. Što vrijedi za svakog čovjeka, još većma i ponajviše vrijedi za pjesnike. Ako nisu svoji, ako nisu izvorni, ako su tek puki imitatori, ne – oni tada nisu pjesnici. U slučaju naše drage autorice Vlaste Molinar, (…) ona je u svemu i posvema osobna: i kad pjeva religiozne teme i kada stihotvori mudre, filozofske misli i onda kada se zanaša ljepotama prirode i toplinom ljudskih srdaca. Sve je u njezinoj poeziji proživljeno, istinito, lišeno vanjske poze i pukih ukrasa. Ona je ono što jest (…),zaigrana pred: Tajnom! Tajnom svijeta i vlastite boli. Pati jer ljubi, a ljubi jer ljubi. I time potvrđuje točnost one divne evanđeoske izreke da je “Bog Ljubav”(1.poslanica sv. Ivana). Ova poezija i pjesnička proza, Vlastini stihovi i njezine priče, prava su okrjepa i hrana za čitateljevu dušu, oni su sijanje sjaja istine njezina plemenitog bitka. Odišu ljepotom, mudrošću i dobrotom. Posebice dobrotom. Himna su dobroti!!! To biva vidljivo u svim njezinim pjesmama, u svim njezinim pjesničkim pričama.“ Izdvojio bih ulomak iz meni najljepše pripovijetke “S l a v u j k a”, sam početak:

“Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima.

U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru.

Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…

U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše.

Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.”

Mladenko Spahija