MINIJATURE Alka Pintarić

Poezija

MINIJATURE

Alka Pintarić

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor: Ivan Bekavac Basić

Design korice: Božidar Bekavac Basić

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Korice: Tvrde

Broj stranica: 108

Format: 11 x 16,5

ISBN: 978-953-8136-89-4

Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

MINIJATURE Alka Pintarić

MINIJATURE Alka Pintarić Urednica: Zorka Jekić Pogovor: Ivan Bekavac Basić Design korice: Božidar Bekavac Basić Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Korice: Tvrde Broj stranica: 108 Format: 11 x 16,5 ISBN: 978-953-8136-89-4

11,00 EUR

Pogovor

Alka Pintarić: Minijature. Trenutci za Krista

Pjesnikinja Alka Pintarić (r. 1938.) po obrazovanju romanist tek u kasnijim godinama svog života počela je bilježiti svoje pjesme i ovo je dvanaesta samostalna knjiga u papirnom izdanju prema katalogu NSK-a. Također je još zastupljena svojim radovima u časopisima i skupnim izdanjima. Sama nas u svom životopisu podsjeća na vrijeme kad je učinila „munjevit iskorak u sferu duha u nikad do kraja shvatljiv i dohvatljiv misterij Stvoritelja i stvorenog“. U tom „traganju za smislom života“ bitno joj je pomogao učitelj dr. Tomislav Ivančić, sada već pokojni, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

U ovom osvrtu to navodim iz autoričine biografije jer joj je očito stalo da čitatelj dozna iz kojeg je izvora crpla teme svojega nadahnuća i u posljednjih desetak godina objavila svoje samostalne knjige.

I ova zbirka od kojih devedeset kraćih pjesama svjedoči o tome. Autorica ju je naslovila Minijature dodajući podnaslov Trenutci za Krista, posvećena je „svima koji u ovim stihovima čuju Krista“. Štoviše autorica bilježi vrijeme nastanka knjige te piše „zbirka nastala u Velikom tjednu 2018“.

Dakle, donekle ove napomene sile autora ovih redaka da se drži naputaka same autorice i pokuša iznutra razumjeti i tumačiti ovu zbirku pjesama. Vrijeme intenzivnog proživljavanja kršćanske poruke zbiva se upravo u Velikom tjednu, od Cvjetne nedjelje do uskrsnog jutra. Tu je zasvakog kršćanina sažeta sva tragika i veličina čovjeka koju je sažeo u dvije riječi Rimljanin Pilat – ecce homo. Tu je obasipanje čovjeka Isusa palminim grančicama i cvijećem, tu je svečana večera s učenicima, tu je na djelu izdaja i na kraju taj isti puk sutradan po večeri viče – raspni ga, raspni! I posluša ih Pilat, predstavnik rimske vlasti, opra ruke i reče eto vam ga pa činiti kako ste naumili. I Isus na križu reče – gotovo je, a uz Isusa osta samo majka i učenik Ivan. No, obrat koji se dogodio u nedjeljno jutro i anđelov pozdrav, ženama koje dođoše na grob, nema ga tu – uskrsnuo je, potvrdiše da taj Isus Nazarećanin nije samo čovjek, on je Pomazanik, Mesija, Krist, on je štoviše Sin Božji – Logos, Riječ, kako zapisa Ivan u svom evanđelju – Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog (Iv 1,1).

U tom ozračju Velikog tjedna i intenzivnih razmišljanja naša je autorica sazdala hvalevrijednu zbirku pjesama. Sama će zapisati to u pjesmi:

Koliko hvale moraju prevaliti usne moje

Kojeg li zanosa

Kojeg divljenja…!

U jednom času dao si mi

riječi razigrane

da po njima čujem

RIJEČ

mene izabrao da je nosim…

Tako miljenica Kralja

postadoh.

Čovjek razapet između dobrog činjenja i grijeha, između vjere i nevjere, prožet nadom i vjerom očekuje da se nađe u Ljubavi koja jedina ostaje. A na tom putu postajā puno je posrtaja i ustajanja, puno propitivanja, puno izdaja i nevjera. U intenzitetu tog velikotjednog razmišljanja naša će autorica zapisati na Veliki četvrtak 2018. godine ovu pjesmu.

Posljednji je dan

Večera čeka

Gospodar i sluga za

istim stolom…

Prijateljstvo i izdaja

Vjera ili nevjera…?!

pitanje je časa

u vremenu…

Ona je mislima na Veliki petak na Golgoti i želi Isusovu Muku utisnuti u svoju bol i da je ponese kad bude silazila polako u svoj svagdan. I ono što svakog smrtnika pozemljara muči, to je grob koji nas čeka pa u svom razmišljanju pred Isusovim grobom kaže:

Klečim pred Tvojim

grobom

i punim i praznim

Pokušavam ući u tajnu

Boga i Čovjeka…

Ali mi ona

Svakim novim razmišljanjem

sve više izmiče…

Još će u dvije sljedeće pjesme tematizirati uskrsni početak, zatim iskazuje žudnju za sjedinjenjem s Bogom i obraća se pravednosti Božjoj ovim stihovima:

Pravednost je Tvoja

bjelja od snijega;

hoću li čekati

dugo

da me po njoj

oblikuješ…

Jer zastori padaju

svakog dana i

priječe

da uistinu vidim

tko sam

No, stvarnost je takva da ju želimo preskočiti, a često poželimo „O, da je barem nema!“.

Vječna čežnja čovjeka smrtnika očituje se u želji da ostane tu među živima na zemlji. Tema je to mnogih pjesnika, a posebno je izražena u Horacija u tri riječi – non omnis moriar neću sav umrijeti jer sam, reći će Horacije u sljedećim stihovima, svojim pjesmama sebi sagradio spomenik vječniji od mjedi. Tako i naša autorica završava svoju zbirku ovom pjesmom:

Opjevaj svoju ljubav

strasnu

i zatvori u kocku;

ostavi je na klupi

da bude igračka

u rukama djeteta i

starca

il’ slučajnog prolaznika

kad tebe više ne bude

Ovaj kratak osvrt o pjesmama nastalim u trenutcima intenzivnih promišljanja ljudske egzistencije u vrijeme sjećanja na povijesna zbivanja kad se Bog na poseban način očitovao u ljudskoj povijesti samo je dio mozaika koji je satkala naša pjesnikinja, a na čitatelju je da uzme knjigu u ruke i da zajedno s autoricom prati njezin slijed misli koji je prožet čežnjom za blizinom i ljubavi iskrenom i dubljom od morskih dubina… A tko nije!?

Ivan Bekavac Basić

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić

otuđen svijet video

OTUĐEN SVIJET

Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 122

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,00 €)

 

 

DUHOVNI  KRAJOBRAZI  ALKE PINTARIĆ

 

Alka Pintarić, pjesnikinja s dugogodišnjim životnim i malo manje godišnjim literarnim iskustvom iznenadila nas je novom zbirkom Otuđen svijet. Već sam naslov signalizira kako je riječ o nečemu što se pojavljuje gotovo kao snatrilački topos pjesnika i drugih književnika novije generacije ili pak suvremenosti. Kako je tehnokapitalistička matrica počela gušiti svijet svojim glomaznim krakovima, književnosti je tek ostalo biti utočište za skromne, senzibilne duše željne lijepog i svježeg. Iako je ovakva konstatacija ocvala u patetičnost izričaja, njezina se jetka snaga pojavljuje tek kad se zaputimo u književni život i osluhnemo njegove suptilne, neprobojne perivoje, porazgovaramo sa šetačima i uputimo se istom horizontu mašte. Gospođa Pintarić već se profilirala u katoličkom duhovnom pjesništvu koje stoji na marginama suvremenog hrvatskog pjesništva. To se nažalost zbiva zbog velike ekspanzije stvarnosne poetičke matrice i drugih poetičkih iskustava koja supostoje u formalnom određenju, no ipak se odčitava stvarnosna predominacija. Duhovno je pjesništvo, poslije Nikole Šopa i Sestre Marije od Presveta Srca Isusova, ostalo tek zrnce na dokovima suvremenosti kojem često navraćaju pjesnici početnici, one koje to iskustvo zanima. Razlog tomu također je nekritička i neetička ideologizacija poetskog znaka i dežurni skalpeli pojedinih kritičkih osobnosti koje vlastiti svjetonazorski sklop uvode u poetičku analizu i estetsku procjenu pjesme ne suzdržavajući se katkad i od nipodaštavajućih sudova. S druge pak strane, određeni pjesnici početnici zarone u ovo poetičko iskustvo s posvemašnjom eksklamatorskom patetikom i providnošću idejnotematskog sklopa, što je također poetski neprihvatljivo. Kako ovo nije prva autoričina zbirka, riječ je o rukopisu koji je prilično sazrio. Osim dominantne duhovne tematike, predmetnotematska polja zbirke pripadaju intimističkoj lirici. Ta polja ne pretkazuju zalihost, već se u nitima duhovnih signala povezuju s prethodno navedenim čineći jedan fini sklad. Zbirka je vrlo ekstenzivna što se tiče broja pjesama i razvidnog oblikovanja poetskog gradiva. Među pjesmama postoje duge i minijature što je također prednost zbirke zbog čitateljskog uranjanja u drukčiju doživljajnost unutarnjeg svijeta lirske junakinje. Većina pjesama obilježava personalni lirski govor kao znak autentičnosti izričaja. Stilski gledano, jezik pjesama obilježava lapidarnost, ulomičnost, slikovitost, jednostavnost posredovanja temeljne ideje i obilje retoričkih pitanja čime se postiže formiranje subjektova odnosa prema svijetu kojem stremi. U duhovnom predmetnom polju nalazimo raznorodne tematizacije. Većina pripada ispovjednom i refleksivnom lirskom iskustvu (tu sam razliku izoštrio u nekim svojim teorijskim radovima, a ona se prije svega odnosi na odabir i semantizaciju poetske građe; u ispovjednom modusu prevladava empiričnost i (kvazi)biografičnost, dok u refleksivnom Univerzalije). Ispovjedno je iskustvo obilježeno autentičnim doživljajem Boga i božanskog (Ispuni me), dok je refleksivno posredovanjem tematike kroz teološku prizmu (Gospodaru moj). Zanimljiva je i naglašavanja vrijedna struktura lirske komunikacije u duhovnom poetskom izričaju. Subjekt se upućuje lirskom Ti (tj. Bogu), a tu komunikaciju pretpostavlja i neki objekt lirske komunikacije. Tipična vjerska situacija (u izvanknjiževnom smislu) nadaje se u ovim pjesmama s obzirom da je objekt često semantički inicijator lansiranja subjektne relacije u okrilje lirskog Ti i njezine posvemašnje deifikacije. Upravo se u tom relacijskom modusu odlikuje snaga autoričinih iskaza posvema kad uporabljuje sadržajnu formu apelativnog iskaza. U nekim se slučajevima subjekt stapa s objektom (Tražila sam te), u nekim se odmiče od njega u zonama neproničnosti i vlastitih slutnji božanskog (Dodir mora). U određenim refleksivnim pjesmama događaju se simboličke transferacije na relaciji ljudsko – metafizičko (Zvijezda je pala) i božansko – ljudsko (Biti pustinja). Intimističko predmetno polje bitno se približava duhovnom, ali ne toliko u  značenjskim koliko u smisaonim varijacijama. Prije svega, riječ je o velikoj uporabi figure Prošlosti kojom se zaposjedaju polja djetinjstva, mladosti, zemlje, ljubavne teme. Riječ je o duboko proživljenom iskustvu i osjećajnosti kojom se formiraju izražajna i doživljajna komponenta. Posebno se estetskom kvalitetom ističu pjesme: Sve teče, Izbrisano vrijeme, Težina dana, Stara ura i Kiša.  Vrijednost ove zbirke također leži i u izvjesnom finom estetskom i doživljajnom oblikovanju ponekih općih mjesta koja nisu napadno korištena. Ova će se zbirka pronaći cijelom u rukama čitatelja, duhovnika i dobronamjernih kritičara, a njezina će poetska zrna zibati se u kolijevki zova, šapta ili molitve.

Tin Lemac

 

U TREPTAJU Alka Pintarić

 

u treptaju video

U TREPTAJU 

Alka Pintarić

Haiku

Uvez: Tvrdi

Br. str: 92

Format: 11×16,5

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

 

Alka - naslovnice

U TREPTAJU Alka Pintarić

Haiku Uvez: Tvrdi Br. str: 92 Format: 11×16,5 Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

14,00 EUR

TANKA I PJESNIK

meke pahulje

prolijeću zrakom u

vrtlogu vjetra

bjelina guta… guta…

sivu dušu grada

Poznato je da pjesnik stvara tanku, ali i tanka stvara pjesnika.

U toj njihovoj uzajamnoj igri postupno se razotkriva sva novost Prirode. Ta je novost isto što i praiskonska Praznina, koja kroz svečanost tanka-trenutka (u tom sretnom spoju osjeta i misli) odjednom i umah postaje Punina. Kako samo slavno tada (u tami Duše u tami Neznanja) svijetli tanka-razlog i blista tanka-zašto. Mi tada dobivamo odgovor na pitanje svih pitanja zašto je i kako moguće da Praznina biva Punina. Naime, dok pjesnik ispisuje tanku, a tanka pjesnika, u tom zajedničkom činu, na vidjelo izbija ova jednostavna istina da, ako je u sebi dovršena Praznina jest Punina. Jer imade svoj početak i sredinu i kraj. To biva dostatnim da nastanu i zemaljski i nebeski raj. Primjerice šipak pun zrnja, il’ nebeska duga puna boja, kao i još mnoga druga tanka-čuda, kojima zaista ne vidi se broja. Evo, upravo iz takva sveopćeg obilja, u ovoj tanka-zbirci, za poslasticu čitateljima, nude nam se po pjesnikinji Alki Pintarić sto i pedeset tanka-slastica. Nek’ vam je, dragi čitatelji, uslast!

Mladenko Spahija

IZ RECENZIJE

I ove Tanke (Wake) Alke Pintarić koja se striktno pridržava kautèlâ, uzanci, lege artis postupaka pisanja svoje poezije, krasi i prožima duhovnost, što i inače karakterizira njezino pjesništvo. Vrhovna sila – Bog i njegov Sin raspeti, Nazarećanin prisutan je ovdje kao “stalna igra Tvorčeva”, prisutnost šutljivog Boga (mudri putevi šutnje), dok se u stvarnosti trenutka Alka Pintarić veže za pejzaže, rijeke, ljude, faunu, floru, sitne stvari, kugle sladoleda, most, grad… kao ključne riječi, materijal kojim pjesnikinja slika vanjski okoliš i unutarnji, intimni svijet. To su nizovi emocija, boja, simbola, logosa i mythosa, neizbježnog Erosa i Thanatosa  (usmrćeno tijelo)… Kroz zbirku kolaju ‘berači zlata’, ‘raskoš polja’, ‘rasijana ljubav’…

Sve što nam život do/nosi i odnosi pjesnikinji nije strano i to nam uspijeva prenijeti snagom i ljepotom svojeg pjesničkog izraza. Poezija je to afektivno topla, emotivna koja pokreće snažne osjećaje u čitateljima i slušateljima Alkinog pjesništva. Poetske slike koje nam, kao pregršt svjetlosti na dlanu, autorica daruje svrstavaju je u više domete ove vrsti poezije.

dr. Ljubomir Radovančević

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE Alka Pintarić

zemlja sunca video

 

 

ZEMLJA SUNCA U ČAŠI VODE 

Alka Pintarić

Haiku

Uvez: Tvrdi

Br. str: 136

Format: 11×16,5

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

 

Autoričin haiku kroz konciznost, preciznost, pregnantnost, jednostavnost i kao posebna vrednota – opis doživljaja, zadovoljava pisanje dobre poezije ovog žanra. Tristotinjak haiku stihova, gotovo bez interpunkcije, vodi nas iz stranice u stranicu s ne malim ushićenjem. Riječi poetesa neupadno prilagođuje potrebi i svrsi oblika (kâm, dasi, opoj, umah… ); uklapa prirodno u društveno; metafore su svježe, izvorne (buktinja jorgovana, igličast kamen, cvjetne pahulje… ). Haiku stihovi govore da pjesnikinja pozna poeziju, njezine mogućnosti i slobodu, rekao bih – da “od svemirskih titraja stihove slaže”. Francuski đak, oduševljena galskim duhom, poetesa Alka Pintarić uvodi nas u atmosferu, u ozračje svega što odiše nepojmljivom lakoćom postojanja, mira, sreće, bitka i svijeta …

dr. Ljubomir Radovančević

 

 

SVAGDAN U PRIČI Alka Pintarić

svagdan u priči video

 

 

 

SVAGDAN U PRIČI 

Alka Pintarić

Pjesma u prozi

Uvez: Tvrdi

Br. str: 60

Format: Nestandardni

Maloprodajna cijena 84,00 kn

 

LJEPOTA SUTONA

Pjesničko nadahnuće je tajna, kao i vjera s kojom dijeli isti izvor. Lijepo je ovo stanje duha, ovu manifestaciju ljudske samobitnosti, uzvišenosti, pa i transcendencije, usporediti s vjetrom. Vjetar puše nezavisno od naše volje i naših želja, juri onamo kuda ga božanski poredak stvari vodi – dodiruje, gradi, miluje, ubija, ruši i obnavlja život. Možda je bolje umjesto vjetra kazati valovi. Tim više što i Alka Pintarić voli ovakvu usporedbu:

Vali, vali, vi neprijatelji tišine. Gromoglasnim udaranjem milujete hridi već rasparane, izrovane, probodene od pobune vaše. K’o rika jelena odzvanja vaš podivljali hod; šum je to razrušenih iluzija i potopljenih snova što ih dubine vaše kriju i pokreću divljanje razorno – urnebesni zov samoće…

(Iz pjesme „Vali“)

Životno trajanje čini isto. Od rođenja do smrti taj hod, ispunjen nepredvidivim sadržajima, čini nas, dvonošce – ljudima, čini naš život toliko uzbudljivim i neponovljivim. Ne kanim lamentirati o lahoru, već o životu pjesnika, koristeći se životnom putanjom Alke Pintarić.  Ova dama s diplomom profesorice francuskog jezika, intelektualka koja je boravkom u Parizu potvrđivala i obogaćivala vlastito poznavanje dosega francuske uljudbe, da bi se nakon toga vratila u domovinu i posvetila SUVAGU i plemenitoj misiji pomaganja djeci da ovladaju govorom. A potom, kada se životni vjetromjer trebao ustaliti i smiriti, prof. Pintarić kreće u novu avanturu, mladenački poletno, gotovo avanturistički, ali i profetski. Odlučuje se na dublje proučavanje vjere, a potom na pisanje stihova. Ponekad u Društvu književnika slušam mlađe kolege koji sa skepsom primaju uratke pjesnika starije životne dobi. Tome se suprotstavljam koliko mogu s argumentima da nadahnuće ne poštuje biološku zakonomjernost: djetinjstvo-mladost, srednja dob, treća dob-starost, jer mu je ishodište u transcendenciji, dakle nadiskustveno i izvan provjeravajućih laboratorija prirodnih znanosti. Kod nekoga se to nadahnuće javi u mladosti, kod nekoga u „starosti“. Nije bitna starost autora, već umjetnička vrijednost djela koje je napisao.  Naravno, nekako se čini „prirodnim“ da netko počne pisati u srednjoj školi i studentskim danima, a onda se razvija kao kreativna osoba i stvara drvo života svoga književnog opusa. Imamo autora koji su u mladosti napisali svoje najbolje djelo, a sva ostala su tek slijed tog prvijenca. Hvala Bogu, postoje i književnici koje je muza posjetila u trećoj životnoj dobi. Uostalom, što je starost? U književnosti ne vrijede biološka mjerila. Književnost ne određuju godine. Dragutin Tadijanović je pisao s lakoćom i poletno i u desetom desetljeću svoga života. Upravo 2016. sve književne nagrade za pjesništvo dobio je Drago Čondrić za zbirku „Sedam biblijskih poema“, a riječ je o gospodinu u trećoj životnoj dobi. Sve rečeno bilo je potrebno kazati kako bih predstavio Alku Pintarić, književnicu iz Zagreba, autoricu šest pjesničkih zbirki i damu koja dokazuje kako je poezija vjetar mladosti, životne vedrine i emanacije božanske kreativne snage. Stjecajem okolnosti pratim duže vrijeme njezin literarni rad, premda je ovo moj prvi pokušaj predstaviti taj rad u obliku predgovora.

Alka Pintarić ne piše za slavu, nije joj do socijalne promocije, do članstva u nekoj od književnih udruga. Ona je dovoljno mudra i životnim iskustvom bogata žena koja shvaća kako je sve to prolazno, ali mudrost i životno iskustvo nameću joj stanovitu misiju koja se sastoji u tome da sebi i drugima najprije otkrije, a potom saopći što je to što nije prolazno, što izmiče ništavilu i bezdanu nejasnoća i dilema. Njezino otkriće nije plod oslonca na tradiciju, ili straha od strašnog suda, odnosno od eshatološkog tjesnaca u koji svi moramo ući i kroz njega proći. Gospođa Pintarić je otkrila senzibilitetom pjesnika, ali i stručnim naporom intelektualca kako se iznad svih mijena i dilema nalazi Krist, a nakon eshatološkog tjesnaca  prostori svjetla i lice Svevišnjeg.

Zbirka Svagdan u priči donosi pregršt pjesama u prozi i poetizirane proze. Već time, a riječ je o zahtjevnom i deficitarnom književnom žanru, ova zbirka zaslužuje pažnju. Na predmetno-tematskoj razini riječ je o djelu čije je uporište osobni autoričin život, životno i književno iskustvo i literatura.  Ton kojim su pjesme pisane odaje, tako zvani, ženski rukopis,  onu specifičnu nježnost, patetičnost, pa i uznositost koju posjeduju žene-književnice. Druga osobina ove zbirke je iskrenost kojom autorica iznosi pred javnost i neke od svojih dilema, treća osobina je ljepota jezika kojim se služi, a četvrta, ali ne i posljednja osobina ove zbirke, je iskreno kršćansko nadahnuće.

Skrenuo bih pozornost na antologijsku pjesmu „Utišani zvon“ u kojoj prva kitica otkriva autoričin oslonac na vlastiti životopis:

Bilo je to davno… pola stoljeća radosti i muke, rada i dokolice, smijeha mladenačkog i staračke tuge; ljepota, plač, moć i nemoć, padanje, dizanje, traženje, čeznutljivo čekanje na mrvicu sreće, što naiđe ponekad pa se izgubi u sivilu duše, sivilu svijeta, sivilu ljudskom; pa čekanje na ljubav, tu nositeljicu života koja isto tako dolazi pa prolazi… negdje ostavi život, negdje prah i pepeo. Mnogo ljubavi različitih taknu čovjeka, ali sve one u krhkosti svojoj prođu mimo, utabore se negdje drugdje. Čovjek gine u samoći svoje nutrine, a mladost ne poznaje zrelost, još  ne zna gdje da traži, gubi se, gubi i – izgubi na putu… a tako želi živjeti… Ima osjećaj ponekad kao da joj nije dano, a sve joj je dano… i svjetlost i mrak i ravan put i labirint i iskra životna i ugašen plamen… sve stoji pred njom i kao da pita – što li će samo izabrati, kad dušu ne može čuti ni Onoga tko je stvori!

Navedenu temu možemo razumjeti tek ukoliko stavimo pored nje pjesmu „Pariz moje mladosti“ nastalu davne 1964. godine.

Parí(s)… Parí(s)… jeka tvoga imena ruši kule ne od karata, ne od betona, kule ruši od imena slavnih… Sve je u tebi počelo, sve se u tebe slilo. Nema tog života što ga ti nisi obgrlio i podario mu miris tvojih parkova, boje tvojih zidova, okuse tvojih lonaca. Tumarali smo nekad ulicama grada opijeni mladošću, bezbrižno sami, trčali kejovima Seine želeći uhvatiti još nešto i onog što rijeka nepovratno odnosi, vikali da nas svi čuju jer željeli smo život, gurali se među starinama, što šutnjom kazuju svoju burnu prošlost, uvlačili se u katakombe i kanale, koji jezom plaše, prolazili kroz Trbuh grada, tako je zovu, tržnicu golemu, ne bi li nam netko udijelio koju jabuku jer nismo marili za hranu ni za otmjene restorane, iako smo ponekad i tamo zalutali, nego za živim otkucajima života što ga nudi ulica, čovjek u akrobatskom stilu svojih umijeća, penjali se na Montmartre, brežuljak tihe umjetnosti, obojen u plavo ili crveno ili žuto, sastavljen od poza svakojakih i likova čudnih što slikari rišu i ulaze im u duše ne bi li otkrili možda po koju tajnu više; i mi bismo postajali često dio njihove tajne… Glasovi tihi, al’ potezi kista snažno glasni.

Nerazmrsivo upleteni u živo pulsiranje grada vraćali bi se u suton, kad svjetla već se pale i noć polako sve u sjenu pretvara, a dan još uvijek odmjerava svoje snage i tad se šuljali ulicama pored svjetlećih domova ulazeći u poneku crkvu, velebnu ili skromnu, s dubokim poštovanjem mjesta svetog, zahvalni za doživljaj dana, zahvalni za darovan nam život. A onda nijemi odmor, ne na postelji mekoj, već kao beskućnik među klošarima pod okriljem nekog mosta, u buci i tutnjavi što ne jenjava ni noću, kad vibrira i zrak i tlo pod nogama i podsjeća stalno na živo tkivo opjevana grada, tog svijeta velikih i malih, genija i luđaka i svih ostalih bez broja i imena, svih rasa i svih podneblja, koji u njemu traže možda utjehu, možda zaborav ili tek probuđeni život… i ne znaju nikad što ih čeka.

I da se poslužimo riječima velikog Dantea – ‘ napustite svaku nadu vi koji ulazite… ‘ nadu da ćete moći zaboraviti ovaj grad, zaboraviti sjaj njegovih boja, ritam njegova hoda, duh njegovog sada i njegovog  jučer. I dok vrištite od radosti pod njegovim nebom, plakat ćete bar malo napuštajući ga i bit ćete prisiljeni u  njega se vraćati – jer zapamtite dobro – on nosi i raj i pakao u sebi!                                             

Jedna od sljedećih pjesma nosi karakterističan naslov „Pismo  mojoj  zaboravljenoj  duši“,  podsjeća na vjersko iskustvo svete Terezije od Kalkute. Svi koji misle kako je jednostavno biti vjernik trebali bi pročitati ovu pjesmu. Ali i oni koji misle kako je dovoljno biti vjernik da bi se pisala dobra poezija.

Nevidljivo moje, cvrkut mojih dana, dušo odlutala ne osjećam te, ne čujem te, a bila si simfonija. Ostavi me ili možda ja tebe, ne znam više. Siromaškom postah, suznog svijeta dio. Ali nešto se događa ovdje i sada. Zato ti pišem…

Dušo zaboravljena, zar te još uopće imam? Ja jesam tu, a ti… zar si još uvijek sa mnom? Jer nekako sam daleka, nepoznata sama sebi, a htjela bih biti JA. Ja želim naći sebe, a zašto onda tebe ne tražim? Ja želim rasti, a zašto se onda tobom ne hranim?

Želim biti cijela, a tebe nosim razlomljenu. Razdajem se svijetu, a tebe ostavljam po strani; varljivo je sve oko mene, rasipa se u komadiće pa se opet slaže bez reda i konca… a željela bih sići u svoje dubine, ali tamo dolazim pred tvoju tajnu: ja gledam jedno, a ti si drugo. Ja vidim bijedu, a ti si sjaj. Ja bezvrijednost, a ti si jedina vrednota. Ja gledam u nestalnost, u malodušnost, a ti si postojanost, dostojanstvo. Ja sam opterećena, vezana  –  ti slobodna. U meni je laž, neodlučnost  –  u tebi snaga Istine (……..)

Vjere nema bez izazova, kao ni života. A izazov je borba, u kojoj pobjeđuješ, ali i gubiš. Izgubljen si ako nemaš nadu. Pjesma „Michelangelo, kamen i ja“, po meni, također antologijska, objašnjava ovu situaciju. Naravno, usporedba s kamenom upućuje na literaturu, poglavito na Aristotela.

Svakog dana nižu se izazovi. I danas je jedan takav stao pred mene – kamen…! Uvijek me fascinirala ljepota kamena, ali danas čujem nešto neobično – ja, moj lik u kamenu beživotnom! Nikada o tome tako razmišljala nisam.

Koliko puta podigoh te s nekog žala i ne vidjeh sebe, a još manje Tebe, Bože! A sve je po Tebi stvoreno. Ti ne možeš ne biti i kamen i stijena i moj lik. I čudom se zato čudih, kako je grubost tvoja, kamene, k’o nježnost uvijek u mene prodirala…

Ako danas odbacim grubost, hoćeš li mi pokazati mene u kamenu? Znam da hoćeš, ali to je sada i moj trud, ogroman… no, ako je vidio Michelangelo, zašto ne bih ja…?! Nema velikih i malih. Ima samo čvrsto sazdanih vjerovatelja i okorjelih ne-vjerovatelja, onih koji vide i onih koji su slijepi.

Da, kamene, već lomim grumene tvoje tvrde, hoću biti onaj koji vidi i onaj koji traži… Skidam nepotrebne komadiće – to je praštanje, to je pomirenje. Ne ide lako, krvare ruke, ponekad i duša, ali ipak se nešto kreće, naprijed tjera… Trgam dalje – odlazi bijes, nevjera, sumnja, vraća se povjerenje… Opet dalje… jer još ima nešto zrnaca tvojeg, mojeg sivila, kamene, i njih ću poskidati, vjeruj – jer i ja vjerujem. S njima će otići sve napasti i svi nemiri i zadnje vezanosti… A pomalo se oslobađam i straha da ne ću uspjeti i u kamenu odbačenom pronaći život, pronaći božanski Lik i onaj dio sebe gdje sam ljubav. I tu bi se odrazi naših slikâ trebali spojiti. I ne bojim se ni patnje ni kušnje ni traganja za ljepotom i svojom i tuđom, zapravo, Njegovom jer lomeći tako samu sebe dolazim do one slike koja živi vječno u njegovu Liku, a tada ne mogu više ne oživjeti i sebe ne voljeti. Tada nisam više ona koja jesam, nego ona koja nisam bila. (…)

Na kraju, evo rješenja, onako kako ga vidi naša poetesa:

(……) Što me to vodi kroz život? Vječna pogreška? A istina?  Zar mi ona ne bi trebala biti bliža? I tko sam onda ja? Svjetlo u oku drugoga ili mrak i samoj sebi? I za čime ja to težim? Zar za ljudima i slabostima njihovim ili ipak… za onim drugim? Znadem li uopće što meni treba. I, kamo ja, zapravo, idem?

A Isusova poruka tako jednostavna i jasna:

Budi tamo gdje sam Ja – i Ljubav će te nositi – i ti ćeš biti ti – i Mudrost će stajati pred tobom – i  moći ćeš me tada dotaknuti.

( iz pjesme: Isus-dijete)

Svagdan u priči“ Alke Pintarić neobično je topla, poučna, mudra, a opet lirski tankoćutna i zanatski izbrušena pjesnička zbirka koju preporučam ne samo kao poeziju kršćanskog nadahnuća, već prije svega kao poeziju koja nam može pomoći lakše vjerovati u Ljubav.

Đuro Vidmarović