DVIJE VERONIKE Jadranka Ivandić Zimić

DVIJE VERONIKE

Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorirala: Tena Babić Sesar

Crtež na naslovnoj korici: Ivana Mrčela, Dvije Veronike

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 314 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

DVIJE VERONIKE Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić Lektorirala: Tena Babić Sesar Crtež na naslovnoj korici: Ivana Mrčela, Dvije Veronike Uvez: Tvrde korice Br. str.: 314 str. Format: A5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

O autorici

Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić rođena je 15. veljače 1965. u Zavidovićima u Bosni i Hercegovini. Živi i radi u Zagrebu. Već 18 godina radi u području suzbijanja zlouporabe droga, a u svojoj je profesionalnoj karijeri radila i volontirala u nizu socijalnih i zdravstvenih ustanova te udruga. Svojim je prethodnim objavljenim naslovima pokazala zanimanje za široku paletu rodova i žanrova književnosti, od poezije, preko kratke priče, do pripovijedaka za djecu s poetskim nagnućima. Napisala je više od sto pjesama, tridesetak kratkih priča, kratki roman Praznina i zbirku priča za djecu i mlade Neobična jutra jedne obične Flekice koji su 2016. i 2018. objavljeni u nakladi  “Edicije Božičević”. Njezina zbirka priča Zvala sam se Ljerka osvojila je I. nagradu na Anonimnom natječaju za najbolji prozni rukopis osječkog Ogranka Matice hrvatske za 2015. godinu, a u 2018. godini isti je nakladnik objavio proširenu inačicu navedene zbirke. Dio njezine poezije i proze objavljen je 2014. u zborniku Kluba kreativnih žena „Oberon“.


Pogovor romanu DVIJE VERONIKE

Jadranka Ivandić Zimić nikako nije debitantica na hrvatskoj književnoj sceni. Godine 2016. u izdanju Edicije Božićević objavljena joj je zbirka od sedam kratkih priča usmjerenih k djeci i tinejdžerima, a okupljenih pod naslovom Neobična jutra jedne obične Flekice, uz ilustracije Antonije Marinić. Sljedeće je godine pobijedila na 8. Anonimnom natječaju za najbolju neobjavljenu prozu osječkog Ogranka Matice hrvatske s rukopisom zbirke kratkih priča naslovljenim Zvala sam se Ljerka koji je i cjelosno objavljen kod istoga izdavača 2018. godine. Riječ je o crnohumornoj prozi u kojoj je autorica pripovjedno vješto izrađivala i povezivala sličice jakih povijesnih momenata u Bosni i Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća trudeći se prikazati raznovrsne oblike ideoloških zastranjivanja koji rezultiraju tragičnim životnim pričama onih socijalno i klasno najnižih, a time i široj recepciji najprepoznatljivijih. Pri tomu se nisu nerijetki melodramatski trenuci, postavljeni u funkciji izazivanja empatije u čitateljstva, doimali romantičarski klišeizirano i patetično jer autorica nije izbjegavala prostorno i socijalno bojanje diskursa likova koji se upražnjavao katkada i u psovci.

Psovkom, a bez vulgarnosti, zapravo se zaključuju poglavlja unutar te proze Jadranke Ivandić Zimić čime se zapravo iznosi zaključna vrijednosna prosudba o različitim ideologijama koje su pronašle plodno tlo na našim prostorima. Tako da je u toj nagrađenoj prozi zapravo motivsko polazište vezano uz jednakost, pomirenje, ekumenizam svih različitosti pronalažljivih i danas na nama blizom i poznatom dijelu brdovitog Balkana.

Upravo u zbirci Zvala sam se Ljerka jasno dolaze do izražaja nacionalne aspiracije, kolektivni mitovi i etičke dileme zajednice koje nezaustavljeno obitavaju na našim prostorima nekolicinu stoljeća. A sve to u inteligentno sročenoj, recepcijski pristupačnoj i primamljivoj knjizi Jadranke Ivandić Zimić. Zbirci priča koje počivaju na pretpostavci o povijesnoj usporedbi i analogiji koja se pak konstruira u čitateljevoj svijesti u procesu uspoređivanja prikazane prošlosti i recipijentove današnjice. Autorica zapravo inzistira na analogijama između prošlosti i sadašnjosti te tako upozorava na zakonomjernost i reverzibilnost povijesnih procesa. I to ne intelektualistički namrgođeno, već inteligentno zaigrano.

Sve je to bila svojevrsna priprema za pisanje pseudopovijesnog romana Dvije Veronike koji autorica formalno gradi na tristo pet stranica raspoređenih u šezdeset i devet poglavlja. Isprepletene su dvije fabule koje nam otkrivaju da Jadranka Ivandić Zimić u fokusu interesa zadržava legende o Veroniki Desinićkoj, preciznije strastvenu i nezakonitu, na koncu i tragičnu ljubavnu priču između lijepe pučanke Veronike i grofa Fridrika II. Celjskog u srednjovjekovnoj atmosferi Velikog Tabora, trudeći se zabilježiti i socijalno-povijesni kontekst čime osnovna fabula iz romantičarskog ozračja izmiče u prostore realističkih narativnih strategija u kojem socijalno-političko okružje upravlja sentimentom protagonista.

Podsjetimo kako su legende o Veroniki Desinićkoj bile temeljem mnogih književnih, ali i glazbenih, plesnih i filmskih uradaka od konca 19. st. pa sve do danas. U ovoj prigodi posebno se moramo prisjetiti romana: Dragošićeve Crne kraljice (1898.), Zagorske ruže Hinka Davile (1899.) te Tomićeve povijesne tragedije u četiri čina Veronika Desinićka (1904.). Zapišimo i kako je unutar glazbene i plesne umjetnosti legenda nazočna kroz Bobićev i Bogdanićev folklorni balet s pjevanjem Veronika Desinićka, praizveden u Varaždinu početkom 2007. godine, a tema je provedena i u hrvatskom igranom filmu Kalvarija iz 1996. godine nezavisne produkcije koji se bavi ljubavno-erotskom i religioznom tematikom, a čiju režiju i scenarij potpisuje Zvonimir Maycug.

No ono što prozni rukopis Jadranke Ivandić Zimić odvaja od većine spomenutih književnih produkata, koji izvorište pronalaze u legendi o Veroniki Desinićkoj, ponajprije na razini sociemskih i psihemskih narativnih figura, jest uvođenje paralelne fabule koja vrijeme radnje iznalazi u nedavnoj prošlosti a u kojoj se druga mlada Veronika zaljubljuje u oženjenog muškarca, svog profesora biologije te zbog nesretne i zabranjene ljubavi, uslijed obiteljsko-političkog okružja u kojem stasava, 90-ih godina dvadesetog stoljeća izvršava samoubojstvo u Bidružici, domu za psihički bolesne osobe u Desiniću – u mjestu u kojem su nekoć bile štale grofova Celjskih.

Stoga se u pseudopovijesnom romanu Jadranke Ivandić Zimić, a parafrazirajući zapažanja Viktora Žmegača i Krešimira Nemeca, slijedi i očituje – kroz primarnu, povijesnu fabulu – romantičarska težnja za daljinom i prošlošću, za pustolovinama i snažnim, strastvenim karakterima, za svime što nije dio suvremenosti pa je podložno idealizaciji. No ova knjiga daje nam za pravo govoriti i o stvarnom približavanju prošlosti i to kroz zrcaljenje kompleksnih međuljudskih odnosa unutar druge, suvremene ljubavne fabule, u kojoj se kroz obiteljsko i ideološko zastranjivanje od ljudskosti umjetnički oživljuju fundamentalne crte povijesno legendarnog ljubavnog odnosa te se time u cjelovitom romanu zapaža težnja za vjernim slikanjem kulturno-povijesnih pojedinosti.

Narativnu progresiju autorica bazira na objektivizaciji i rekonstrukciji povijesnih zbivanja nastalih kao rezultat istraživanja autentičnih povijesnih i medicinskih dokumenata, ali i kulturoloških produkata koji svoj izvor imaju u legendama Velikog Tabora. Time se čitatelju sugestivno dočarava koji su društveni i ljudski motivi tjerali ljude da misle, osjećaju i djeluju baš tako kako su u povijesnoj zbilji zaista i činili te se umnaža vjernost u prikazivanju sredine, kulturnih i socijalnih prilika – stvarnost se prikazuje kroz povijest.

Nastavljaju se Dvije Veronike na tradiciju koju izgrađuju u nas August Šenoa, Josip Eugen Tomić, Higin Dragošić i autorici najbliža Marija Jurić Zagorka, a po uzoru na slavnog Škota Waltera Scotta i oca i sina Dumasa u smislu tipološkog nacionalno-funkcionalnog shvaćanja literature. Povijesni roman šenoinskog tipa, a koji izgrađuje Jadranka Ivandić Zimić, ima unutar novije hrvatske književnosti povlašten status kao prva kanonizirana prozna forma uz pomoć koje je formirana prva hrvatska čitateljska publika na vlastitom jeziku. U paradigmi povijesnog romana koji slijedi autorica prepoznat je umjetnički oblik u kojem i ovaj put jasno dolaze do izražaja etičke dileme zajednice te je upravo to osnovna idejna vodilja u izgradnji Dvije Veronike. Spajajući nacionalnu i socijalnu komponentu s poznatom legendom, oživljujući povijesnu Veroniku uz pomoć njezine suvremene sestre blizanke, Jadranka Ivandić Zimić planira i oblikuje povijesni roman koji se idealno uklapa u horizont očekivanja suvremenog čitatelja.

Izv. prof. dr. sc. Ivan Trojan

Katedra za hrvatsku književnost

Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

BRŠLJANDUŠA Tamara Bakran

Bršljanuša naslovnica 11.7.2019_Page_3

BRŠLJANDUŠA

Tamara Bakran

Uvez: Meki uvez

Br. str: 122

Format: 13 x 16 cm

Maloprodajna cijena: 49,35 kn (6,50 €)

Bršljanuša naslovnica 11.7.2019_Page_3

BRŠLJANDUŠA Tamara Bakran

Uvez: Meki uvez Br. str: 122 Format: 13 x 16 cm Maloprodajna cijena: 49,35 kn (6,50 €)

6,50 EUR

RIJEČI, SJEMENKE

Pjesnikinja Tamara Bakran nakon prvih dviju zapaženih zbirki (Mjesečevo cvijeće i Pastirica skakavaca) izdaje i treću vrlo znakovita naslova Bršljanduša. Prvotno sagledavanje ovog naslova bez ulaženja u pjesme knjige nudi nam jedno zanimljivo jezično-semantičko rješenje. Riječ je o neologizmu tvorenu srastanjem od dvaju leksema, a to su bršljan i duša. Ti su leksemi zapravo tradicionalni topički motivi koje, ne ulazeći u njihov antropološki značaj, možemo načelno semantički odrediti kao ovijajuću supstancu zbog čuvanja nečeg mekog i neproničnog (bršljan) i golemo prostranstvo nematerijaliziranog bitka (duša). Neologistička leksemska metafora zadaje nekoliko recepcijskih putanja. Prva je igriva poetička protočnost, druga neološko i drugo rastvaranje tradicionalne poetske topike, treća mistički signal nekog označenog entiteta, četvrta poigravanje začudnošću kao semantičkim, stilskim i poetičkim mehanizmom…

Dok se putanje gomilaju i stežu kritičara oko vrata, a ralje semantičkog kita samo što nisu posve razjapljene, posegnut ćemo za formalnom i sadržajnom stranom knjige i na kraju dati konačni odgovor o zadovoljenju nekog od ovih horizonata očekivanja. U formalnom smislu, knjiga se sastoji od minijatura, duljih lirskih pjesmaa i pjesama u prozi. To bi nalikovalo na neku poetsku bojanku ili skupljeni stručak poetskog brodovlja prije objavljivanja zrele knjige. Kod Tamare Bakran to nipošto nije tako. Iskusna pjesnikinja s nagradama i priznanjima za svoj rad zna što znači pisati knjigu iliti stvarati umjetničko djelo. To je prije svega mučenje u kaznionici stalne komunikacije dijela i cjeline, forme i sadržaja. Tako, na tom je putu učinjena jedna uspješna poetska utrka. Idejnotematski sloj Bakraničinih pjesama počiva na metapoeziji i samorefleksiji, dok se predmetnotematski puni iz semnatičkog rezervoara tradicionalne poetske topike. U tome su ujedinjene sve lirske forme. Pisati tradicionalno danas nalik je tjeranju meda da postane pčela. Ova je konstatacija pomalo ironična i malčice patetična, no kako se susrećem s raznorodnim poetskim rukopisima, nazirem kako mnogi krenu pisati upravo u tom fonu. Često to završi patetičnim nadovezivanjem na pročitanu i prežvakanu liriku i pokoju riječcu koja pada kao zadnji list s jesenskog stabla. Zato, suvremena lirika može se graditi na izvjesnoj resemantizaciji tradicionalne topike ili kojem drugom procesu koji ima kompliciran naziv i još kompliciraniju definiciju. Bakraničina lirika počiva na manirizaciji i automanirizaciji tradicionalne poetike. To se zbiva na raznobojnim šarama poetskog pletiva diskretno i jasno. Automanirizacijski je na kraju složen vlastiti unutarnji svijet kojim nas junakinja mami u daljnje semantičke ponore.

Lirske su pjesme Tamare Bakran, kako kazasmo, minijature ili one dulje. U njima je naglašena monostrofičnost ili strofičnost. Perspektiva je osobna, a postoji mnoštvo manirizacijskih impulsa. To su neologija (bršljanduša, čempresljestve, krilatobijela, riječ-sjemenka), opće metafore čovjeka i svijeta (nagnuti se nad vodu), topička igrivost (nož iz srca / mjesečina…), poliptotonski domašaji (pištanje i pušenje, vječna tama / vječno tamnog), interdiskurzivni splet s dramskim ulomkom (JEKA: bilo ponuđeno…), intertekstualne atrakcije (cvrči / cvrčak) i metapoetički oblačići (prije pisanja, iz knjige mirišu pjesme).

Pjesme u prozi predmnijevaju semantičku deprozaizaciju proznog sloga uzevši u obzir tipologiju koju nudi Marina Kovačević i sastoje se od izraženog metapoetskog signala (Planina me otela.) i kumulacije poetskih slika koje u uzlaznogradacijskoj krivulji tvore tekstove.

Specifičnost pjesmama Tamare Bakran jest ta da one otkrivaju visoku razinu samorefleksije i metapoezije, te da se i sama metapoezija šije kroz otvore koje joj prvo polje nudi. Zapravo, metapoetski je slog najočitiji u knjizi i njime se sumira manirizacijska linija koja putuje tradicionalnom topikom.

Nećemo nabrajati uspješne pjesme jer nema neuspješne…

Reći ćemo samo da se Bakraničina poetika sve više otvara i produbljuje i da je ovijanje duše bršljanom kao asocijacija arhaične zatvorenosti u suvremenoj otovrenosti ili konačno vezanje beskonačnosti tek krenulo i da će ova autorica u budućnosti doživjeti još velike poetske pomake….

Tin Lemac

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić

otuđen svijet video

OTUĐEN SVIJET

Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 122

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,00 €)

 

 

DUHOVNI  KRAJOBRAZI  ALKE PINTARIĆ

 

Alka Pintarić, pjesnikinja s dugogodišnjim životnim i malo manje godišnjim literarnim iskustvom iznenadila nas je novom zbirkom Otuđen svijet. Već sam naslov signalizira kako je riječ o nečemu što se pojavljuje gotovo kao snatrilački topos pjesnika i drugih književnika novije generacije ili pak suvremenosti. Kako je tehnokapitalistička matrica počela gušiti svijet svojim glomaznim krakovima, književnosti je tek ostalo biti utočište za skromne, senzibilne duše željne lijepog i svježeg. Iako je ovakva konstatacija ocvala u patetičnost izričaja, njezina se jetka snaga pojavljuje tek kad se zaputimo u književni život i osluhnemo njegove suptilne, neprobojne perivoje, porazgovaramo sa šetačima i uputimo se istom horizontu mašte. Gospođa Pintarić već se profilirala u katoličkom duhovnom pjesništvu koje stoji na marginama suvremenog hrvatskog pjesništva. To se nažalost zbiva zbog velike ekspanzije stvarnosne poetičke matrice i drugih poetičkih iskustava koja supostoje u formalnom određenju, no ipak se odčitava stvarnosna predominacija. Duhovno je pjesništvo, poslije Nikole Šopa i Sestre Marije od Presveta Srca Isusova, ostalo tek zrnce na dokovima suvremenosti kojem često navraćaju pjesnici početnici, one koje to iskustvo zanima. Razlog tomu također je nekritička i neetička ideologizacija poetskog znaka i dežurni skalpeli pojedinih kritičkih osobnosti koje vlastiti svjetonazorski sklop uvode u poetičku analizu i estetsku procjenu pjesme ne suzdržavajući se katkad i od nipodaštavajućih sudova. S druge pak strane, određeni pjesnici početnici zarone u ovo poetičko iskustvo s posvemašnjom eksklamatorskom patetikom i providnošću idejnotematskog sklopa, što je također poetski neprihvatljivo. Kako ovo nije prva autoričina zbirka, riječ je o rukopisu koji je prilično sazrio. Osim dominantne duhovne tematike, predmetnotematska polja zbirke pripadaju intimističkoj lirici. Ta polja ne pretkazuju zalihost, već se u nitima duhovnih signala povezuju s prethodno navedenim čineći jedan fini sklad. Zbirka je vrlo ekstenzivna što se tiče broja pjesama i razvidnog oblikovanja poetskog gradiva. Među pjesmama postoje duge i minijature što je također prednost zbirke zbog čitateljskog uranjanja u drukčiju doživljajnost unutarnjeg svijeta lirske junakinje. Većina pjesama obilježava personalni lirski govor kao znak autentičnosti izričaja. Stilski gledano, jezik pjesama obilježava lapidarnost, ulomičnost, slikovitost, jednostavnost posredovanja temeljne ideje i obilje retoričkih pitanja čime se postiže formiranje subjektova odnosa prema svijetu kojem stremi. U duhovnom predmetnom polju nalazimo raznorodne tematizacije. Većina pripada ispovjednom i refleksivnom lirskom iskustvu (tu sam razliku izoštrio u nekim svojim teorijskim radovima, a ona se prije svega odnosi na odabir i semantizaciju poetske građe; u ispovjednom modusu prevladava empiričnost i (kvazi)biografičnost, dok u refleksivnom Univerzalije). Ispovjedno je iskustvo obilježeno autentičnim doživljajem Boga i božanskog (Ispuni me), dok je refleksivno posredovanjem tematike kroz teološku prizmu (Gospodaru moj). Zanimljiva je i naglašavanja vrijedna struktura lirske komunikacije u duhovnom poetskom izričaju. Subjekt se upućuje lirskom Ti (tj. Bogu), a tu komunikaciju pretpostavlja i neki objekt lirske komunikacije. Tipična vjerska situacija (u izvanknjiževnom smislu) nadaje se u ovim pjesmama s obzirom da je objekt često semantički inicijator lansiranja subjektne relacije u okrilje lirskog Ti i njezine posvemašnje deifikacije. Upravo se u tom relacijskom modusu odlikuje snaga autoričinih iskaza posvema kad uporabljuje sadržajnu formu apelativnog iskaza. U nekim se slučajevima subjekt stapa s objektom (Tražila sam te), u nekim se odmiče od njega u zonama neproničnosti i vlastitih slutnji božanskog (Dodir mora). U određenim refleksivnim pjesmama događaju se simboličke transferacije na relaciji ljudsko – metafizičko (Zvijezda je pala) i božansko – ljudsko (Biti pustinja). Intimističko predmetno polje bitno se približava duhovnom, ali ne toliko u  značenjskim koliko u smisaonim varijacijama. Prije svega, riječ je o velikoj uporabi figure Prošlosti kojom se zaposjedaju polja djetinjstva, mladosti, zemlje, ljubavne teme. Riječ je o duboko proživljenom iskustvu i osjećajnosti kojom se formiraju izražajna i doživljajna komponenta. Posebno se estetskom kvalitetom ističu pjesme: Sve teče, Izbrisano vrijeme, Težina dana, Stara ura i Kiša.  Vrijednost ove zbirke također leži i u izvjesnom finom estetskom i doživljajnom oblikovanju ponekih općih mjesta koja nisu napadno korištena. Ova će se zbirka pronaći cijelom u rukama čitatelja, duhovnika i dobronamjernih kritičara, a njezina će poetska zrna zibati se u kolijevki zova, šapta ili molitve.

Tin Lemac

 

PJEVAM I PRIČAM Sonja Kušec

Pjevam i pričam video

PJEVAM I PRIČAM

Sanja Kušec

Uvez: Tvrdi

Br. str: 336

Format: A5

Maloprodajna cijena 128,00 kn (17,00 €)

 

 

 

O knjizi Sonje Kušec „Pjevam i pričam“

Zbirka pjesama i kratkih priča Pjevam i pričam Sonje Kušec jedna je od onih knjiga koja vas kad ju uzmete u ruke polagano uvlači u svoj svijet i koja vam otvara presjek jednoga ljudskoga života. Tu svakako utjecaja ima i koncept knjige koja gotovo pa kronološki donosi radove od najranije mladosti pa sve do pjesama nastalih netom prije izlaska same zbirke. Tako možemo pratiti, uz ljudski život, i samo autoričino pjesničko sazrijevanje. Velim pjesničko, iako knjiga donosi i pozamašan broj kratkih priča, jer je Sonja Kušec prvenstveno pjesnikinja i pjesme čine bolji dio knjige. Naravno, to ne znači da su priče loše, ali se autorica tek u dvjema pričama uspijeva senzibilitetom i uvjerljivošću izvedbe približiti najboljim svojim pjesmama. Takve su priče (kao i pjesme) one u kojima se dotiče najtraumatičnijih životnih događaja i odnosa s ocem koje svakako mogu ići uz bok svim boljim pričama koje se danas pišu i objavljuju po raznoraznim medijima.

Matias Matko Baković

 

Autoričinu volju da u istoj knjizi  objedini kako stvaralačka desetljeća, tako i poeziju i prozu, toliko toga što bi, barem prema mome skromnom sudu, bolje pristajalo čitateljima ponuditi odvojeno, volja je koju nam valja poštovati.  Na ovome će joj nesumnjivo biti zahvalni svi oni koji će o njenom stvaralaštvu pisati. Onima koji će Sonjine pjesme i prozne zapise ipak samo čitati, pjesnikinja je prepustila da se sami potrude i  pronađu svoje  Matrjoške.

Željko Stipić


 

O autorici

         Sonja Kušec rođena je u Zagrebu 1960. godine. Nakon završetka Klasične gimnazije i Srednje glazbene škole (flauta) upisuje Prirodoslovno matematički fakultet i stječe zvanje profesora matematike. Od 1985. radi kao profesorica matematike na srednjoj školi.

         Pisanje poezije dio je Sonjinog života od djetinjstva i rane mladosti, no tek u zrelim godinama poželjela je sa svojim pjesmama, a kasnije i pričama, izaći u javnost.

         Intenzivnije počinje pisati tek nakon izdanja prve, skromne zbirke poezije pod nazivom „Osni presjek“ 2008. godine.

  1. izlazi druga Sonjinaknjiga pjesama i kratkih priča pod naslovom „Pjevam i pričam“. Dosta se autoričih pjesama i priča nalazi u skupnim zbirkama, a objavljivane su i na internetu.

         Među pohvalama i nagradama koje je dobila, sama autorica rado ističe  pohvalu za pjesmu „Kruška“ na natječaju Gradske knjižnice Solin za najljepšu pjesmu 2015., treću nagradu na međunarodnom pjesničkom natječaju „Panonski galeb“ 2016., te srebrnu bravuru na splitskom Pričiginu 2012.

 

Snimka predstavljanja knjige u Europskom domu: