DVIJE VERONIKE Jadranka Ivandić Zimić

DVIJE VERONIKE

Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorirala: Tena Babić Sesar

Crtež na naslovnoj korici: Ivana Mrčela, Dvije Veronike

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 314 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

DVIJE VERONIKE Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić Lektorirala: Tena Babić Sesar Crtež na naslovnoj korici: Ivana Mrčela, Dvije Veronike Uvez: Tvrde korice Br. str.: 314 str. Format: A5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

O autorici

Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić rođena je 15. veljače 1965. u Zavidovićima u Bosni i Hercegovini. Živi i radi u Zagrebu. Već 18 godina radi u području suzbijanja zlouporabe droga, a u svojoj je profesionalnoj karijeri radila i volontirala u nizu socijalnih i zdravstvenih ustanova te udruga. Svojim je prethodnim objavljenim naslovima pokazala zanimanje za široku paletu rodova i žanrova književnosti, od poezije, preko kratke priče, do pripovijedaka za djecu s poetskim nagnućima. Napisala je više od sto pjesama, tridesetak kratkih priča, kratki roman Praznina i zbirku priča za djecu i mlade Neobična jutra jedne obične Flekice koji su 2016. i 2018. objavljeni u nakladi  “Edicije Božičević”. Njezina zbirka priča Zvala sam se Ljerka osvojila je I. nagradu na Anonimnom natječaju za najbolji prozni rukopis osječkog Ogranka Matice hrvatske za 2015. godinu, a u 2018. godini isti je nakladnik objavio proširenu inačicu navedene zbirke. Dio njezine poezije i proze objavljen je 2014. u zborniku Kluba kreativnih žena „Oberon“.


Pogovor romanu DVIJE VERONIKE

Jadranka Ivandić Zimić nikako nije debitantica na hrvatskoj književnoj sceni. Godine 2016. u izdanju Edicije Božićević objavljena joj je zbirka od sedam kratkih priča usmjerenih k djeci i tinejdžerima, a okupljenih pod naslovom Neobična jutra jedne obične Flekice, uz ilustracije Antonije Marinić. Sljedeće je godine pobijedila na 8. Anonimnom natječaju za najbolju neobjavljenu prozu osječkog Ogranka Matice hrvatske s rukopisom zbirke kratkih priča naslovljenim Zvala sam se Ljerka koji je i cjelosno objavljen kod istoga izdavača 2018. godine. Riječ je o crnohumornoj prozi u kojoj je autorica pripovjedno vješto izrađivala i povezivala sličice jakih povijesnih momenata u Bosni i Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća trudeći se prikazati raznovrsne oblike ideoloških zastranjivanja koji rezultiraju tragičnim životnim pričama onih socijalno i klasno najnižih, a time i široj recepciji najprepoznatljivijih. Pri tomu se nisu nerijetki melodramatski trenuci, postavljeni u funkciji izazivanja empatije u čitateljstva, doimali romantičarski klišeizirano i patetično jer autorica nije izbjegavala prostorno i socijalno bojanje diskursa likova koji se upražnjavao katkada i u psovci.

Psovkom, a bez vulgarnosti, zapravo se zaključuju poglavlja unutar te proze Jadranke Ivandić Zimić čime se zapravo iznosi zaključna vrijednosna prosudba o različitim ideologijama koje su pronašle plodno tlo na našim prostorima. Tako da je u toj nagrađenoj prozi zapravo motivsko polazište vezano uz jednakost, pomirenje, ekumenizam svih različitosti pronalažljivih i danas na nama blizom i poznatom dijelu brdovitog Balkana.

Upravo u zbirci Zvala sam se Ljerka jasno dolaze do izražaja nacionalne aspiracije, kolektivni mitovi i etičke dileme zajednice koje nezaustavljeno obitavaju na našim prostorima nekolicinu stoljeća. A sve to u inteligentno sročenoj, recepcijski pristupačnoj i primamljivoj knjizi Jadranke Ivandić Zimić. Zbirci priča koje počivaju na pretpostavci o povijesnoj usporedbi i analogiji koja se pak konstruira u čitateljevoj svijesti u procesu uspoređivanja prikazane prošlosti i recipijentove današnjice. Autorica zapravo inzistira na analogijama između prošlosti i sadašnjosti te tako upozorava na zakonomjernost i reverzibilnost povijesnih procesa. I to ne intelektualistički namrgođeno, već inteligentno zaigrano.

Sve je to bila svojevrsna priprema za pisanje pseudopovijesnog romana Dvije Veronike koji autorica formalno gradi na tristo pet stranica raspoređenih u šezdeset i devet poglavlja. Isprepletene su dvije fabule koje nam otkrivaju da Jadranka Ivandić Zimić u fokusu interesa zadržava legende o Veroniki Desinićkoj, preciznije strastvenu i nezakonitu, na koncu i tragičnu ljubavnu priču između lijepe pučanke Veronike i grofa Fridrika II. Celjskog u srednjovjekovnoj atmosferi Velikog Tabora, trudeći se zabilježiti i socijalno-povijesni kontekst čime osnovna fabula iz romantičarskog ozračja izmiče u prostore realističkih narativnih strategija u kojem socijalno-političko okružje upravlja sentimentom protagonista.

Podsjetimo kako su legende o Veroniki Desinićkoj bile temeljem mnogih književnih, ali i glazbenih, plesnih i filmskih uradaka od konca 19. st. pa sve do danas. U ovoj prigodi posebno se moramo prisjetiti romana: Dragošićeve Crne kraljice (1898.), Zagorske ruže Hinka Davile (1899.) te Tomićeve povijesne tragedije u četiri čina Veronika Desinićka (1904.). Zapišimo i kako je unutar glazbene i plesne umjetnosti legenda nazočna kroz Bobićev i Bogdanićev folklorni balet s pjevanjem Veronika Desinićka, praizveden u Varaždinu početkom 2007. godine, a tema je provedena i u hrvatskom igranom filmu Kalvarija iz 1996. godine nezavisne produkcije koji se bavi ljubavno-erotskom i religioznom tematikom, a čiju režiju i scenarij potpisuje Zvonimir Maycug.

No ono što prozni rukopis Jadranke Ivandić Zimić odvaja od većine spomenutih književnih produkata, koji izvorište pronalaze u legendi o Veroniki Desinićkoj, ponajprije na razini sociemskih i psihemskih narativnih figura, jest uvođenje paralelne fabule koja vrijeme radnje iznalazi u nedavnoj prošlosti a u kojoj se druga mlada Veronika zaljubljuje u oženjenog muškarca, svog profesora biologije te zbog nesretne i zabranjene ljubavi, uslijed obiteljsko-političkog okružja u kojem stasava, 90-ih godina dvadesetog stoljeća izvršava samoubojstvo u Bidružici, domu za psihički bolesne osobe u Desiniću – u mjestu u kojem su nekoć bile štale grofova Celjskih.

Stoga se u pseudopovijesnom romanu Jadranke Ivandić Zimić, a parafrazirajući zapažanja Viktora Žmegača i Krešimira Nemeca, slijedi i očituje – kroz primarnu, povijesnu fabulu – romantičarska težnja za daljinom i prošlošću, za pustolovinama i snažnim, strastvenim karakterima, za svime što nije dio suvremenosti pa je podložno idealizaciji. No ova knjiga daje nam za pravo govoriti i o stvarnom približavanju prošlosti i to kroz zrcaljenje kompleksnih međuljudskih odnosa unutar druge, suvremene ljubavne fabule, u kojoj se kroz obiteljsko i ideološko zastranjivanje od ljudskosti umjetnički oživljuju fundamentalne crte povijesno legendarnog ljubavnog odnosa te se time u cjelovitom romanu zapaža težnja za vjernim slikanjem kulturno-povijesnih pojedinosti.

Narativnu progresiju autorica bazira na objektivizaciji i rekonstrukciji povijesnih zbivanja nastalih kao rezultat istraživanja autentičnih povijesnih i medicinskih dokumenata, ali i kulturoloških produkata koji svoj izvor imaju u legendama Velikog Tabora. Time se čitatelju sugestivno dočarava koji su društveni i ljudski motivi tjerali ljude da misle, osjećaju i djeluju baš tako kako su u povijesnoj zbilji zaista i činili te se umnaža vjernost u prikazivanju sredine, kulturnih i socijalnih prilika – stvarnost se prikazuje kroz povijest.

Nastavljaju se Dvije Veronike na tradiciju koju izgrađuju u nas August Šenoa, Josip Eugen Tomić, Higin Dragošić i autorici najbliža Marija Jurić Zagorka, a po uzoru na slavnog Škota Waltera Scotta i oca i sina Dumasa u smislu tipološkog nacionalno-funkcionalnog shvaćanja literature. Povijesni roman šenoinskog tipa, a koji izgrađuje Jadranka Ivandić Zimić, ima unutar novije hrvatske književnosti povlašten status kao prva kanonizirana prozna forma uz pomoć koje je formirana prva hrvatska čitateljska publika na vlastitom jeziku. U paradigmi povijesnog romana koji slijedi autorica prepoznat je umjetnički oblik u kojem i ovaj put jasno dolaze do izražaja etičke dileme zajednice te je upravo to osnovna idejna vodilja u izgradnji Dvije Veronike. Spajajući nacionalnu i socijalnu komponentu s poznatom legendom, oživljujući povijesnu Veroniku uz pomoć njezine suvremene sestre blizanke, Jadranka Ivandić Zimić planira i oblikuje povijesni roman koji se idealno uklapa u horizont očekivanja suvremenog čitatelja.

Izv. prof. dr. sc. Ivan Trojan

Katedra za hrvatsku književnost

Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

IMAGO ITALIAE

Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 304

Format: B5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

zdravka-krpina-knjiga-priprema-danteov-san-3_page_3-1

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić Br. str.: 304 Format: B5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

Izvadak iz recenzije

Djelo IMAGO ITALIAE autorice Zdravke Krpine je po sadržaju i formi komparatističko multidisciplinarno znanstveno djelo, s elementima kulturalnih studija i imagologije, koje se oslanja i na metode J. Cullera. Veći dio sadrži elemente autoričine doktorske disertacije “Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskoj književnoj periodici XIX. stoljeća” obranjene 2016. na Sveučilištu u Splitu. Građu iz disertacije autorica je mjestimice sažela, te dodatno dopunila i obogatila. Oko dvije petine teksta čini nov sadržaj, rezultat naknadnih istraživanja, pri čemu su ponajviše tematski zastupljeni žensko pismo u onodobnoj Italiji, zatim pojmovi junaštva, časti, odnosno morala, razmotreni komparativno, te uloga individue u stvaranju kulturnog identiteta, odnosno prerađen i dorađen.

Zdravka Krpina u svom djelu problematizira hrvatsko-talijanske odnose u razdoblju od ilirskog pokreta i romantizma kao stilske formacije do vremena moderne (1835.-1903.), sadržanu u časopisnom korpusu omeđenom pojavom prvoga hrvatskoga književnog časopisa (Danicze) i posljednjeg časopisa koji označava zaokret prema moderni (Život), kada je književna periodika bila glavnim medijem interkulturnog dijaloga hrvatskih i talijanskih građanskih intelektualnih krugova. Medijska slika časopisa 19. stoljeća odijeljena je od današnjeg recipijenta više od stotinu godina, njegov odmak je povećan, a način gledanja promijenjen.

Odlučivši se za imagološko-kulturalan pristup, po definiciji multidisciplinaran, autorica se upustila u riskantan hod izvan uvriježenih kolotečina. Tu treba kao ključan naglasiti komparativan interkulturni element njezina rada, koji na teorijskoj razini iznesene analizirane pojave i probleme povezuje s „međuprostorom“ književnosti i kultura kao čvrsto shvaćenih ili zadanih nacionalnih modela. Tu poredbenu analizu naglašavamo u kontekstu pojava koje su književnoteorijski još nedovoljno analizirane u kontaktnom okružju Hrvatske, kako s južnoslavenskim, tako i s ugarskim, germanskim, odnosno romanskim svijetom. Te se pojave uočavaju na rubovima različito obilježenih svojedobno neokolonijalnih pa postkolonijalnih prostora koji su kulturološki redefinirali i hrvatski prostor, na sjecištu Gavazzijevih kulturalnih areala, kao mediteranski, srednjoevropski, odnosno balkanski, eventualno i orijentalni, u svakom slučaju prijelazan.

                                                                                    dr. sc. Inoslav Bešker, red. prof.

Veza hrvatske kulture s talijanskom kulturom specifična je i u kulturološkom smislu nadnanacionalna jer je Italija prerasla odavna u svojevrstan simbol, zadobivši značajke koje se ne mogu podvesti pod jednostavne uobičajene nazivnike pojedinih nacionalnih književnosti. I unutar toga, kulturološki, ali i psihološki složenog odnosa, u neprekidnom kretanju, začini, zrcaljenje i razbijeno staklo tri su odraza uvijek istog obraza. Italija je Hrvatskoj potrebna isto kao zrcalo, u kojem ona nalazi, potvrđuje ili dokazuje svoj identitet i uspostavlja integritet svoje osobnosti u odnosu prema toj Italiji čiju sliku podsvjesno kreira.

dr. sc. Zdravka Krpina