Vrijeme je stalo u 3 : 15

Marijan Lončarić posvetio je zbirku pjesama svome prijatelju Ivici, koji je umro prije dvadesetak godina.

Već ta početna činjenica upućuje na posebnost Lončarićeve zbirke.

U novijem se pjesništvu vrlo teško mogu naći zbirke (možda pokoja pjesma) posvećena pokojnom prijatelju ili prijateljici.

Posvećujući zbirku pokojnom prijatelju, pjesnik se nije ugledao na pjesnike 19. stoljeća, kada je pjesma u spomen pokojnom prijatelju, a mnogo češće ugledniku, bila cijenjena pjesnička forma, pisana u skladu s konvencijom da treba navesti vrline pokojnikove.

Kod Lončarića nije tako, što vidimo već iz naslova zbirke „3 :15“.

Naslov zbirke označava trenutak kada je pjesnik saznao za smrt prijatelja.

Na temelju naslova mogli bismo ustvrditi da je zbirka vrlo emotivna i da pjesme u zbirci opjevavaju golemi gubitak koji je pjesnik doživio prijateljevom smrću. Ipak, pri čitanju svih sedamdeset i sedam pjesama zbirke (ne računajući uvodnu pjesmu „Skretanje“), ulazimo u mnogo šire teme, teme odnosa pjesnika i svijeta, pjesnika i života, pjesnika i pjesme, pjesnika i svemira.

Na početku zbirke, u „Prašini“ pjesnik određuje svoj odnos prema okolini: „tu sam zbog svoje okoline / njoj poklanjam sebe i sve svoje vrline“.

Čovjeka čine emocije, emocije otvaraju ogromna prostranstva njegove ljudskosti, ali „ljudi su ubojice svojih emocija“.

Stoga je za pjesnika ovaj svijet hladan, a ljudski odnosi „zebu“.

Ako je u pjesniku beskrajan svijet osjećaja, koje daruje ljudima, daruje okolini, koja je hladna, onda se stvara neravnoteža između pjesnika i svijeta, što jest kamen temeljac svakog pjesništva.

Za Lončarića emocije su sve, i stihovi njegovih pjesama su njegove emocije, pjesnik „njima živi ljubav“, u izrazu i snazi svojih pjesama pjesnik živi vječno.

Za Lončarića pjesme nisu hir, nisu plod intelektualne igre, nisu plod pjesnikove domišljatosti, nego, kako su pjesme izraz pjesnikovih emocija, nerazdjeljive su od pjesnikove osobnosti; zato Lončarić u pjesmi „Čarobna frula“ može napisati kako je „pojeo svoj vlastiti stih“.

Pjesme su „dar prirode i ljudske naravi“, pjesme su oružje pjesnikovo protiv ravnodušnosti svijeta.

Da bi uzeo to oružje u ruke, nužno je da pjesnik postane predmet vlastitog pjesništva, što čitamo u prvoj pjesmi, „Skretanje“: „moje oči uvijek gledaju naprijed / moje usne govore istinu / moj dodir nudi nježnost, a ruke zagrljaj“.

Vrlo snažna zgusnutost emocija u Lončarićevim pjesmama plod su i pjesnikovog uvjerenja da nema drugoga života osim ovoga kojega živi.

Kada čovjek čita Lončarićevu poeziju, dobiva dojam da su u njoj sabijene sve emocije ljudskoga svijeta, sabijene na tako malom prostoru, kao što je cijeli svemir bio sabijen malo prije „velikog praska“.

Ta zgusnutost emocija svakako je teški teret za pjesnika, zato su sve ljubavi nesretne, zato je svijet tako pun bola i patnje, zato su pjesme pune nemira, zato je sve uzaludno, zato je sve gubitak, zato je sve besmisleno, a svijet grubo i nemilo mjesto za život.

Obično se kaže, da kada umre čovjek, umre cijeli svijet.

Marijan Lončarić je uspio taj osjećaj opjevati, opjevao je osjećaj da je smrću bliskog mu prijatelja umro, ili barem stao, cijeli svijet, da je stalo vrijeme.

Po toj komponenti Lončarićeva zbirka ima posebno mjesto u hrvatskom pjesništvu, ali je ta zbirka ujedno i gesta pobune protiv civilizacije koja je ravnodušna prema smrti, ravnodušna prema emocijama, koja je ravnodušna, zatvorena u sebe.

Pjevajući svijet koji je stao, umro u čast prijateljeve smrti, Lončarić je, paradoksalno, taj svijet pokrenuo, otvorio, ispunio emocijama, baš kao što je napisao na početku svoje zbirke: „ni od ni jednog materijala nije stvoren oklop / koji ne bi probio osjećaj“.

Lončarićeva zbirka pjesama probija oklop hladnoga svijeta i preplavljuje ga emocijama.

Željko Vegh