Okvir je originalno na ikoni Bogorodica Utješiteljka,
17. stoljeće, crkva Sv. Georgija, Islam Grčki.
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 72 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-28-6
Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)
BOTANIKA I TROPJESMA Mirjana Mrkela
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 72 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-28-6
€13.00
STVARANJE VLASTITOG JEZIKA KROZ
SIMBOLIZAM I MITOPOETIKU
Botanika i tropjesma sasvim je posebna zbirka pjesama ugledne zadarske književnice Mirjane Mrkele. Naime, dominira trend angažirane ili stvarnosne poezije, a Mrkela u svojoj knjizi donosi niz pjesama pažljivo strukturiranih u cjelinu, koje u sebi sadrže niz referenci na knjige, autore iz raznih razdoblja, filmove, povijesne krajeve, mitove, na sam proces pisanja, pa je riječ zapravo o velikoj poemi o ljubavi i pisanju. Intertekstualnost ne potire autentičnost, nije tek suho referiranje na tekstove koje je samo sebi svrhom, već je riječ o igri stvarateljice koja se igra riječima i mitemima, otvara razne slojeve svijesti, traga za arhetipovima i za vlastitom poetikom koju je moguće iščitati baš na fonu botaničko-tekstualnih, antropološko-feminilnih teorija i poetika. Botanika i tropjesma sadrži niz slojeva značenja, obrazovaniji čitatelji uživat će u tom grozdu metafora koje svoju potku imaju u svijetu literature, one europske, svjetske, i iz susjednih zemalja, dok će ostali čitatelji također naći ovaj prvi, igrivi sloj, čudesne mitopoetike u kojima se nalaze i dijelovi naracije, dijalozi te kraće pjesme umetnute u veće cjeline. Riječ je o visoko simboliziranoj poeziji koja se bavi i tumačenjem civilizacija, religija i to na implicitan, poetski način. Sve to obuhvaćeno je prvom cjelinom Botanika u kojoj je upravo biljka, cvijet, stablo povod za male poetske priče, zanosne hiperbole, pjesme u prozi, pune maštovitih obrata i igri riječima, kroz povezivanje nespojivog, korporativnog i poetskog, na primjer, te bajkovitog, alternativno povijesnog, ljubavno-persuazivnog. I mediteranskog, jer i mediteranizam je svakako bitna stavka Mirjanine poezije, sve te slike vegetacije, soli na prstima, zvukovi bossa nove, plaže, svjetlost, referiraju na poetike ostalih pjesnika koji su svoju inspiraciju nalazili u Mediteranu. Ujedno ovo je i iznimna antiratna poema, kritika uskogrudnosti i nacionalizma, na suptilan način, a poruka je da istinska ljubav sve nadjačava:
„isparat ćemo kalendare islamske/kalendare gregorijanske i julijanske“.
Tropjesma je pak inspirirana, kako i sama autorica navodi, teorijskim djelom Helene Cixous Smijeh Meduze. U njoj se pjesnikinja igra mnoštvenošću identiteta, preobrazbama jastva, ali i o samodefiniranju, samo rađanju sebe same kroz jezik koji je senzualan i sadrži u sebi „znamenje od meda i mlijeka“. I to jest smisao, stvaranje vlastitog jezika, koji je odmaknut od pravila patrijarhata i koji omogućuje autoricama da odgovore na svoje potrebe gradeći snažne samopripovijesti i identitete. U tome je, kroz svoju poemu Botanika i tropjesma, Mirjana Mrkela posve uspjela.
Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK
Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR
Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ
Korice: Mekane s klapnama
Broj stranica: 104
Format: A5
ISBN: 978-953-8136-99-3
€11.00
AUTENTIČNO SLIKANJE ŽIVOTA I SMRTI
Hirovito vrijeme naslov je najnovije pjesničke zbirke Joze Joke Milinovića gdje motivsko-tematske sastavnice i poetski diskurs u širokome obuhvatu razmatraju zemaljske horizonte i naslućuju nebeske perspektive, dohvaćaju se esencijalnih, egzistencijalnih i eshatoloških pitanja o svijetu i vremenitome životu, onostranosti i vječnosti. Pjesnik smjera zakriliti cjelokupnu zbiljnost, sve dimenzije i razine postojanja. Riječi iz naslova, atribut hirovito i pojam vrijeme, upućuju na nestalnost i nepredvidivost, pri čemu stihovi asimiliraju prolazne realije koje se javljaju u vremenu, ali pjesnički izričaji u isti mah bivaju izvan i protiv vremena, emanirajući vječne i idealne vrijednosti koje, iako izmiču čovjekovu dohvatu, titraju mu pred očima kao smjerokazni orijentiri.
Tematiziranje egzistencije, zapravo egzistencijalističke zapitanosti u kojoj se dijalektički sprežu tjeskoba i nada, turobnost i vedrina – osnovno je obilježje ove pjesničke knjige, ali i dosadašnjih što ih je Milinović objelodanio. Poželjno je napomenuti da pojam egzistencija dolazi od latinskoga existere gdje prefiks »ex-«, u značenju ʹiz-ʹ ili ʹod-ʹ, upućuje na određeno iz-mještanje odnosno izlazak iz stanovitoga bivanja ili postojanja. Kada su posrijedi Milinovićeve pjesme, egzistencija znači izlazak iz sebe u svijet i njegovo razotkrivanje u istini, prečesto gorkoj, ali i izlazak u izazovnu ljepotu susreta s drugim ljudima. U ovim su pjesmama ljubav i dobrota povezani s trpljenjem, međuigrom života i smrti, a istina se očituje kao razotkrivanje. Pojam »a-létheia«, poznat u filozofijskoj tradiciji starih Grka, odnosi se na istinu kao ʹne-skrivenostʹ, ʹne-zastrtostʹ, gdje se istina pokazuje u dubini i cijelosti vlastite razotkrivenosti, nazočnosti. (Dotičnomu se grčkom izrazu u rečenome smislu vratio egzistencijalistički filozof Martin Heidegger te ga je preveo na njemački upravo tako: Unverborgenheit.) »I često se ponavljaju / zborećʹ priče stare, / a časte nas istinom / samo kad se prevare«, završni su stihovi pjesme Sabornici gdje je Milinović majstorski posegnuo za paradoksom kao stilskom figurom ekspresivnoga izražavanja i duhovitoga poentiranja. Umješnost u korištenju stilskim figurama iskazuje se u brojnim pjesmama. Primjerice antimetabola (hrvatski bismo rekli ʹnasuprotno premještanjeʹ) u pjesmi paradoksalnoga i ironičnoga naslova Kako je danas biti Hrvat u Hrvatskoj: »Teško je danas Hrvatu u Hrvatskoj / biti miran i normalan / kad je normalno postalo kažnjivo / a kažnjivo normalno«.
U vremenu mirnog ali nespokojnog nevremena prouzročenoga pandemijom koronavirusa, nepogodom koja je cijeli svijet otklonila od normalnoga života, kada se za nastalu nenormalnost pronalazi, uz pomoć nametnutoga lingvističkog inženjeringa, sintagma »novo normalno«, progovorio je Milinović snažno i oporo, podsjećajući i upozoravajući na nepoštivanje Božjih normi. »Posvuda / nelagoda i strah / Ljepota snova je izblijedjela // A nebo u svom savršenstvu / samo nas ovim znakom opominje / da ne remetimo njegov sklad«, završni su stihovi pjesme Koronavirus.
Ta, kako je Milinović napisao, »nevidljiva tajnovitost [koja] nas iscrpljuje« suočava čovjeka i čovječanstvo s onim što je Karl Jaspers u svojoj filozofiji egzistencije nazvao »graničnim situacijama« gdje čovjek iskušava neuvjetovanost vlastitoga postojanja te u potresenosti i nesigurnosti egzistencijalnih situacija borbe, patnje, podređenosti slučaju i nepouzdanosti svijeta naslućuje transcendenciju, ili obuhvatno, koje agnostici drže Jednim, a vjernici Trojednim Bogom. Takva granična situacija bespomoćnosti i podređenosti slučaju zasigurno je i seizmički udar koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb i okolicu, čega se Milinović dohvaća u pjesmi Potres u Zagrebu. Početni stihovi govore o vrisci, panici i strci, uzdasima bola, a pjesma završava: »Sivo jutro / posijalo nevolju // U trenu / uništene godine stvaralaštva // Ranjeni grad / ovila tama // Tisuće / tisuće molbi i molitava / dižu se / i lete k tebi Bože«.
K tome se Jozo Joko Milinović dohvaća djetinj¬stva, muško-ženskih odnosa, modernoga braka, otuđenosti koju donosi suvremena telekomunikacijska tehnologija, govori o okusu gorčine i varljivim užitcima, utkanim snovima i zagrljaju kamena, dosluhu s predcima, oproštaju od preminulih prijatelja, o zavičaju i domovini, demokraciji i politici. Civilizacijski pesimizam susreće se i dijalektički spreže s eshatološkim optimizmom, a izmicanje negativnim aspektima duha vremena događa se istodobno s egzistencijalističkim propinjanjem prema neuhvatljivomu i transcendentnomu, u isti mah bliskomu izvanvremenom Bogu. S lakoćom nižući riječi i ljušteći njihove slojeve, tkajući tanano ali snažno verbalno tkivo pjesme, Milinović se doima najizravnijim kada govori o predcima i Imotskoj krajini, koja mu se nadaje kao kozmički locus amoenus, zavičaj ujedno sladak i trpak. Poseban je to susret neposrednosti i refleksivnosti, lokalnosti i univerzalnosti, biološkog i eshatološkog života, o čemu osobitom izražajnošću svjedoče stihovi pjesme Moji preci, koja počinje: »Iza Podbiokovlja / stekli su snagu življenja / i dar snalaženja // Hranili su se / ljepotom oskudice«, a završava: »Na kraju životnog puta / Uz krunicu i sveto pomazanje / opraštali su se od svojih / predajući dušu Bogu«.
Osluškujući utrobu zemlje, gledajući njezinu kamenu fizionomiju dalmatinskoga krša, pjesnik osjeća titraje života koji uvijek kao životonosni odjek izranjaju iz umiranja i smrti. Uz motiv kamena često spominje zmije, primjerice u navedenoj pjesmi Moji preci: »Po goleti kamene pustinje / gasili žeđ // Provlačili se kroz šipražje / u kojem se / samo vonj zmija osjećao«. Nije teško razaznati supostojanje i prožimanje pretkršćanske slavenske mitologije i kršćanske vjere u život vječni koji dokida biološku smrt. Sile Reda starim je Slavenima predstavljao Gromovnik odnosno Perun, a sile Nereda utjelovljivala je Zmija odnosno Veles. Važno je k tome uvidjeti da Perun zmiju ubija, ali je ne usmrćuje. To je Radoslav Katičić u knjizi Božanski boj ovako objasnio: »Temeljno je značenje praslavenskoga ubiti ʹudaranjem uklonitiʹ, upravo ʹukloniti s poprištaʹ, a ne nužno ʹudariti do smrtiʹ. […]. Kako je Perunov protivnik i sam bog, dakle besmrtan, teško je zamisliti da bi, kada ga taj ʹubijeʹ, bio doista mrtav.« Izvrsno to izražava Jozo Joko Milinović sintagmom »vonj zmija«, gdje vonj kao netjelesna pojavnost upućuje na uklonjene zmije i istodobno na njihovu neiskorjenjivu prisutnost u neprestanim izmjenama dobra i zla, života i smrti. Onkraj i iznad svih pretkršćanskih predaja kršćanski križ ima prvu i posljednju riječ, o čemu Milinović u Odi zavičaju kaže: »U tišini / dugih besanih noći / slušam ti zov // Pod teretom križa / ti si mi mjesto hodočašća / i okrjepa koja protječe / žilama ljubavi«.
Pjesnička zbirka Hirovito vrijeme unutar ljepote jednostavnosti i topline neposrednosti krije dublje značenjske slojeve, mitološke i religijske simbole, arhetipsko i njegovu reafirmaciju u narodnim predajama i pjesničkim djelima. Suprotstavlja se svijetu u kojemu duhovno uzmiče pred materijalnim, normalno postaje nenormalnim, a nenormalno normalnim, gdje se istina gura ispod stola, a ustoličuje istinolika laž, pri čemu sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Vješt versifikator i precizan zapisivač slika i dojmova, sjećanja i predviđanja, Jozo Joko Milinović ne propušta pjesmama dohvatiti esencijalno i egzistencijalno, živopisno i životonosno; uspijeva mu u prolaznosti varljivoga svijeta svjetlom pjesničkih slika obasjati ono što se u svemu iskazuje istinitim i trajnim.
Naposljetku bih uvjereno ustanovio da je u tome najveća vrijednost ove pjesničke zbirke te ju zdušno preporučujem čitateljstvu otvorenomu poeziji koja nije samo emotivni spomenar i zbirka zapamćenih psihičkih odraza nego i refleksivna anatomija života u obuhvatnosti njegovih mnogolikih pojava i širokih izražajnih registara.
Biakova's Website 