OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Poezija

OPSEG KOŽE

Antonija Vlahović

Poezija

Urednica: Zorica Krističević Avdagić

Recenzija: Tin Lemac

Lektorica: Antonija Vlahović

Slika na naslovnici: Boris Janje

Uvez: Meki

Broj stranica: 144 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-23-1

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 144 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-23-1

€13.00

NEUMITNO ŠTAVLJENJE KOŽE

Sresti poeziju Antonije Vlahović znači upoznati autoricu, lirsku junakinju, simetriju, harmoniju, kaos i nejednoznačnosti. Ovakva veličanstvena i bez poznatog i prepoznatog konteksta pretenciozna misao može zagolicati sva osjetila literarnih sladokusaca svih vrsta; od profesionalnih teoretičara i kritičara, nazubljenih znalaca koji vade tisuće olovaka i papira na kvadratiće tražeći unutarnja preklapanja, opća mjesta i vitke stapke koje vijore na svim semantičkim stranama svijeta, neki malo blaži i senzibilniji koji promatraju osjećajnu vrpcu koja se odmata na gramofonu knjige i leti negdje izvan svijeta, poznanici i prijatelji koji će ponovno upoznati autoricu ili oni koji svuda traže R(r)iječ. A ja, ja sam pritom mislio ovo: srest ćemo sve osobine i sva čuvstva koja proizlaze iz Antonije – autorice; njezina lirska junakinja toliko srođena s njom samom da grubi teorijski rez malo i boli, Antonijine simetrije stihovnih redaka i dijagonala, unutarnjih i vanjskih svjetova, Antonijinu harmoničnost u gradnji zbirke i njezina diskursnog svijeta, Antonijin kaos koji ničeanski rađa svaku stvaralačku danost i nejednoznačnosti koje nastaju na pregibima teksta i svijeta.

Važno je reći kako Antonijina knjiga pjesama broji preko stotinu stranica, kako se četiri ciklusa ispunjavaju približno jednakim brojem pjesama, kako se unutarnja kompozicija podređuje vanjskoj i kako je naslov zaista sretno odabran. Opseg kože. Vrlo razumljiva metafora. Prve asosocijacije vode nas prema tjelesnom diskursu i tu nećemo pogriješiti. Koža je ništa drugo nego zaštitni omotač tijela, naš najveći štit i svjedok unutarnjeg  i  vanjskog  događanja.  U  tjelesnom  se  diskurzu propituju specifično ženska pitanja; pitanje tijela, sebstva, odnosa prema muškarcu, rađanju, djeci. Poezija je uglavnom refleksivne naravi, pjesme su monostrofe koje bi se mogle okarakterizirati kao veće minijature ne zbog broja stihova koji često ne preteže desetak, već usredištenosti i rasprostranjenosti lirskih signala.

Refleksivna poetika koja se prostire idejno-tematskim silnicama upija u se blage konotativne krivulje leksema, sintagmi i poetskih rečenica, metaforičnost koja izrasta više iz svijeta, a ne iz teksta, snažan ekspresivni poetski izričaj koji počiva na hiperboli i emfazi kao stilskim konstituentama. Što se tiče rasporeda lirsko-komunikacijskih kategorija, pjesme su izgrađene personalnim lirskim govorom i onim u kojima se dominantno zaziva lirsko Ti. Jaki lirski glas oblikuje stihovne dionice što se poput noževa s dvjema oštricama zabijaju u čitateljsko recepcijsko tkivo.

Idejno-tematska razvedenost zbirke počiva na četirima semantičkim jezgrama, a to su subjekt (lirska junakinja), tijelo, svijet i ništavilo. Lirsku junakinju možemo razmatrati kroz emocijsku rešetku, ali prikladnije je emocijskom razvoju pridati značenje i smisao refleksivnih ulomaka. Time, nota bene, ova poezija nadrasta ispovjednu lirsku matricu i vodi čitatelja u prostor univerzalnih ljudskih iskustava posredovanih jastvenim glasom. Tijelo je medij koji prima sve signale svijeta i prerađuje ih, tj. sublimira tekstom i prostire se u značenju vlastitih sastavnih dijelova (unakaženi batrljci), osobnog identiteta autorice/lirske junakinje (antonija) i leksema kao što su dom, soba, kvadar tuge. Svijet je ono što lirsku junakinju muči i prema čemu se ona nastoji definirati. Iako se on poetički ne diferencira (više semantički kroz razne situacije u pjesmama), možemo ga prihvatiti kao temeljni faktor ljudskog i poetskog sazrijevanja. Ništavilo prijeti silaskom u svijet i sebe, no autorica ga odgađa, zamata, možebitno nudi za neku drugu knjigu. Na polu lirske komunikacije s lirskim Ti, jer potonji je sadržavao jastvene sekvence, postoji snažan dijalog s muškarcem i izlaganje vlastite ranjivosti  u  takovrsnim emotivnim odnosima. To  se,  jasno, sve reflektira na tijelu i taj dio diskurza pripada najsnažnijem hiperboličkom diskurzu knjige.

Naposljetku, možemo kazati kako je ovom knjigom Antonija Vlahović počela krčiti svoj put na horizontu suvremenog hrvatskog ženskog pjesništva. Ova poezija, koju možemo proglasiti feminističkom zbog jakog samosvojnog lirskog glasa i otvorene tematizacije žene i ženskog iskustva koje nadilazi već viđene tematizacije patrijarhalnih odnosa, zadala je sebi visoke ciljeve osvajanja njegovih vrhova. Neka se razvija iz knjige u knjigu jer nakon literarne utakmice s takvim tekstom ne idemo na pivo, već na rashlađeni sok neke tropske voćke!

Tin Lemac


ROBUSNA TANKOĆUTNOST

Zbirka pjesama autorice Antonije Vlahović neobično me dirnula; koliko svojim simboličkim, a tako jasnim porukama; toliko i svojom direktnom, a tako ranjivom istinom. Zbirka je to podijeljena u četiri dijela, sakupljena u četiri formule, rastrgnuta na četvero i gurnuta pod četiri različita stijega. A opet – zar nije sve u jednome i jedno u svemu? Zar nije sve jedno? Zar nije svejedno…? Mogli bismo se tako u nedogled igrati domišljatostima, i na one autoričine smišljati svoje vlastite, inspirirani njezinom hrabrošću koja se ogleda u mesu, jednako koliko i u psihi žene. Jedne od milijardu njoj sličnih, ali od kojih je ona jedina u stanju  iznjedriti stvaran glas i dati ga mnoštvu, upravo zahvaljujući tome jer je uspjela biti osobna bez idealiziranja, stvarna bez uljepšavanja, nejednaka po vlastitim rubovima i vrlo jasno nezaklonjena bilo kakvim feminizmom. Onim stvarnim, onim načelnim ili onim koji toliki muškarci ne razumiju, a neki i preziru. Autorica je to koja se ne libi uzeti kuhinjsku sjekiricu za meso u ruke i rastaviti osobu, ako treba: njezino tijelo, misli, osjećaje, pa i atome. Upravo rascijepiti je. I ponuditi nam tu robusno dobivenu istinu tankoćutnim pokretom svoje ruke i ponekad gotovo neizgovorenim glasom svog grla.

U  prvom  dijelu  zbirke  autorica  oslikava  sebe,  ali  i sebstvo – pojedinačno i skupno, ono drugih žena ali i vlastito, kroz sve što tijelo kao predmet i predmeti izvan njega mogu tvoriti u srazu. Iskustvo je to žene što sebe doživljava, ili je drugi doživljavaju, kao blago koje će više vrijediti rastavljeno na  komade,  pojedinačno  upotrebljavano  i  promatrano.  Kaže se  kako  je  svako postojanje  cjelovito,  i  kako  i  najmanja čestica sadrži sve informacije i svijest cjeline (ili tek njezinu fantomsku repliku..?), jednako onako kako cjelina zrcali vlastitu djelomičnost, i jednako onako kao što predaja nije čin vanjskosti (iako tako izgleda) nego najprije unutarnjosti, i gdje se ne radi o odnosu ja – ti, nego je zapravo u pitanju razina ja naspram samoga sebe. Upravo tako i Antonijine pjesme daju dvostruki odraz, i jednoga i drugoga, preklopljen, poput kakva egzotična, a ukusna jela. Nedovršenost u srazu s konačnošću nadopunjuju jedna drugu, i zapravo se ne potirući, gotovo savršeno sljubljuju. Sve ono što se čovjek propituje, obično tek onda kada mora, jer duša vapi i raspada se, autorica je preobukla u izričaj u kojem se vidi to isto propitivanje, ali kroz više prizmi: ja – ljudsko biće, ali i ja – žena, ja – materijalna, ja – funkcionalna, ja – tijelo i ono najviše žensko: ja – vučica i ja – stvoriteljica. Pjesme su povremeno prepune vrlo upečatljivih i novih stilskih izraza. Razlog tomu je autoričino kreativno stapanje s drugim ljudskim bićem i cijepanje nakon toga, pri razdvajanju. To su otisci koje tijelo pamti i stvara sjećanja kao stvarnu prokrvljenost tkiva.

U   drugom   dijelu   izražene   su   borba   i   prihvaćanje, pobjeda i predaja, razum i ljutnja, strast i tankoćutnost. Oni su suprotstavljeni – a zapravo spojeni u kombinaciji nezamislivoj za spajanje. Upravo u svemu tome je onaj neuhvatljivi, u riječ i sve druge medije neprenosivi impuls života, ipak prenesen u bjelinu između znakova. Autoričini stihovi zbirku čine zrelom i stvarnom. Ranjenom i divljom. Unatrag preobraženom. Ona je živa i pulsirajuća. Tu, gdje je muškarac. Ali je i plodnost, i dijete. Pjesnikinja je vratila sebi samoj zrcalo. Pjesnikinja kao podstanarka. Optužbe kao izazov, ljutnja kao strast. Ili obratno? Muškarac kao okrivljenik, žena kao krik. A onda iza toga i zajedno s time još nešto: višestrukost svih nas sa svima nama i samima sobom. Krv pod noktima. Ali to je u redu. Sad barem znamo kako smo zaista živi. Tijela, to su okusi života.

I sada, u trećem dijelu pjesnikinja sve mjeri: teatar, ali i eritrocite. Izračunava težinu priznanja, duljinu ljutnje, zbroj praznina. Obraća se nekome potajno uz pomoć javne riječi i javnim istupom kao šifriranom porukom. Ona crta, ali i piše, pa od matematičkih formula stvara paukove niti. Ovdje i sada, tako ljudski, traži rješenja. Ali, mi svi i jesmo upravo to – ljudi, baš takvi kakvi smo u ovom trenutku. Naravno, makar i nesvjesno, mi uvijek bježimo od te slike u onu buduću. Autorica je ta koja nas vraća u sada i ovdje. Tu, gdje trebamo pogledati sliku sebe samih. Tek iz tog zrcalnog odraza moći ćemo se zaista odraziti u skoku u dalj, tamo, u budućoj slici nas samih. Zato su i suncokreti ponekad groteskni.

Na koncu (i u završnom dijelu zbirke) – sve je pitanje. Čak i biblijska proročanstva. Odgovor? On nam je već odavno dan. Ali čovjek ga niti može čuti, niti razumjeti, osim ako se ispred njega ne nalazi točno pitanje. Tek tada će i odgovor biti točan. Ljudi traže odgovore na svoja pitanja, umjesto da traže pitanja za svoje odgovore. Upravo zato nam autorica govori, piše i u tome pogađa odgovore. Zatim ih ostavi razoružane u zraku, poput padobranca bez svilene tkanine, neka padnu kamo ih sudbina pošalje. Ona će ih dočekati s već pročitanim proročanstvima, u koja će sve odgovore nježno zamotati, a zatim poput tijesta za objed zdušno izmijesiti i ponosno raspršiti kao krvave krpice u zrak. Na nama je samo da udahnemo.

Zorica Krističević Avdagić


BILJEŠKA O AUTORICI

Antonija Vlahović rođena je 1975. godine u Zagrebu. Profesorica je hrvatske kulture i sociologije, a radi kao profesor mentor u srednjoj školi. Bavi se dramskom pedagogijom i alternativnim scenskim izrazima. S učenicima je uprizorila Krležine, Harmsove, Rundekove i tekstove mnogih drugih autora, kao i vlastite.

Piše poeziju i sudjeluje na pjesničkim tribinama. Neke od pjesama objavljene su na književnim portalima. Objavila je zbirku pjesama Antonijalogija (2008.).

IME MI JE SNJEGULJICA Zorica Krističević

Poezija

IME MI JE SNJEGULJICA

Zorica Krističević

Urednik i recenzent: Tin Lemac

Lektorica: Antonija Vlahović

Ilustracije na koricama: Ivona Bošnjak

Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 96 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-22-4

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,50 €)

IME MI JE SNJEGULJICA Zorica Krističević

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 96 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-22-4

€13.50

BAJKOM ZAUSTAVLJENA STVARNOST

Zapažena pjesnikinja  Zorica Avdagić, autorica već nekoliko poetskih naslova kojima je zaplijenila blago odabrane publike i požnjela recenzije uglednih književnih i književnokritičkih imena kao što su Jozefina Dautbegović, Branko Maleš i Tonko Maroević pojavljuje se s novim lirskim rukopisom. On nosi simbolički utemeljen, a eterički prozračan naslov Ime  mi  je Snjeguljica.  Teoretičarskom  umu,  enciklopedisti,  fachidiotu  s već otvorenim škarama razvezanih interpretacijskih niti nudi se asocijativni niz. Moje ime je medvjedić Lino, Važno je zvati se Ernest, Jadni Katule… Eh,  pa već je i ovo pretjerano jer zadire u različite zone ljudskog mišljenja i djelovanja.  Otkud krenuti i gdje završiti? Što učiniti s gomilom naučenog pepela i kako zapaliti vatru? Odsjaji gube smisao i  početak mora biti intoniran znanjem. Možda završi u igri.

Knjiga koju pred sobom držimo nosi naslovni motiv iz bajke Snjeguljica  i  sedam  patuljaka.   Pritom, glavni su i  jedini akteri lirske komunikacije Snježana i Palčić. Oni su zahvaćeni intimističkom situacijom ljubavi i kao takvi odmataju klupka svojih vlastitosti.  Semantički prijenos naslovnog motiva Snjeguljice u naslov Ime mi je Snjeguljica predstavlja dvostruko kodirani diskurzivni čin. Na prvoj razini kodifikacije autorica se poistovjećuje s lirskom junakinjom zbirke, a na drugoj lirska se junakinja bajkovno transferira  u lik Snjeguljice. Palčić je zamjena za patuljka. Možemo ga prispodobiti i Palčici, također bajkovnom liku,  no s obzirom na ovu knjigu,  pristajao bi umanjenom patuljku. Lingvistički gledano, riječ je o dvostrukoj deminuciji morfološkog i značenjskog polja riječi koje postaje stilski obilježeno u samom tkivu teksta.

Punjenje pjesničke stratigrafije bajkovnim naplavinama izvedeno je na predmetnoj i idejnotematskoj razini. U dijelovima se spominju likovi i  motivi iz bajke o  Snjeguljici (jabuka, vještica). U lirskoj komunikaciji preuzet je dio iz Snjeguljičina dijaloga s patuljcima ne u smislu intertekstualne obrade, već smisaonog  nadovezivanja. Vješto je izbjegnut psihoanalitički podtekst bajkovnih značenja vezanih za spolno i emotivno sazrijevanje djeteta i libidinalni kaos izazvan identifikacijama u freudeovskoj shemi. S obzirom na intimističku situaciju koja je ljubavno-erotski konotirana, Palčić se pojavljuje kao lik ili eufemistička zamjena za falus.

Glede naslova zbirke, kritičar bi očekivao da će biti riječi o ispovjednoj lirici. No, prevarit će nas pozicija lirske junakinje koja se maskirala u lirsku kazivačicu intimističke situacije. Iako možemo spekulirati je li i sama lirska kazivačica neki mjesec velikog planeta Autorice ili možda čak izraslina na tijelu lirske junakinje, ona nam iznosi situaciju vješto baratajući signalima kojima se uobličuje  poetskost.  To su naglašena emotivnost, refleksivnost, zibajući tonovi lirske komunikacije i zapitanost.

U knjizi je osim razvijene narativne linije stihova koji katkad mogu prebjeći u stilizirani prozni izričaj jako naglašena emotivnost lirske junakinje, rječitost kojom se razvijaju dugi stihovni ulomci i emfatičnost  lirskog govora.  Njezin govor pratimo kao nabujalu tekućicu u ogromnim nanosima.

Emfatičnost kao  izvjesna retorička konstanta postiže se učestalim opisima (baš  poput  žene zlatna pera, baštinice / ), ponavljanjima i rimovanjima unutar stiha (iako, očito, vrlo plodno i vrlo rodno), hiperbolama  (natisnule i prignječile onaj tren radosti), kumulacijama   (i u njoj ležaj,  stol  i  stolicu  /  i  papuče  na podnom prekrivaču) i složenom narativnom sintaksom koja se ostvaruje na parataktičkoj i hipotaktičkoj osi ovisno o prikazanu ulomku odnosa između aktera.

S obzirom na spomenutu emfatičnost,  tekst zbirke bit će  posebno zanimljiv za  govorni ostvaraj.  S  obzirom na učestale promjene tona u autoričinu govoru (u varijacijama sentimentalnog i humornog tona s povišenjima i sniženjima stihovne intonacije), te  raznorodne svakodnevne i  druge sadržaje, tekst je moguće uobličiti performansom.

Poetički gledano, knjiga bi se mogla pripisati hrvatskom poststvarnosnom pjesničkom horizontu.   Jedna  stvarna, empirijski ovjerena intimistička situacija dvoje aktera predstavljena je  bajkom kao  retoričkim ukrasom i idejnotematskim okvirom.   S  njome  u  kontaktu,   postoji mačevanje tih dvaju slojeva.  Onog stvarnosnog opipljivog ili  onog bajkovnog neopipljivog. Rezultati su  semantička ravnoteža obaju slojeva (Ujutro, Palčić je nanovo gladan / i mora pojesti sve vijesti / Snježana se budi danas kraća nego jučer / i tako svaki dan) ili semantičko zasijecanje stvarnosnog bajkovnim (Nakon toga Snježana je sačekala duboku noć / Uzela sa sobom sjekiricu za meso / (Jer drugu u stanu nije imala) / I otišla porazgovarati s jabukom).

Iako se u knjizi mogu nizati pjesme i klupko se može odmotavati još dugo i dugo, ipak bih na kraju rekao da je sve na vrijeme zaustavljeno. I bajka i stvarnost. Donekle zbog okvira. Knjige pjesama. Donekle zbog situacije. Empirijske  kazaljke zasjeniše literarne. A i zbog toga jer autorica, iz čije torbe vire lirska junakinja, lirska kazivačica, a lirskog junaka Palčića u ruci drži privezana paukovom niti, pobjedonosno grize crveni dio jabuke i zavodljivo namiguje sljedećem literarnom vlaku.

Tin Lemac


ZORICA    AVDAGIĆ    (rođena  KRISTIČEVIĆ) rođena 1969. u Doboju, BiH, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Pedagošku akademiju u Tuzli upisuje 1988., a Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek južnoslavenskih jezika 1991. godine. Zbog rata prekida studij i dolazi u Zagreb. Radi u Zagrebu, a živi u Zaprešiću.

Aktivno sudjeluje u književno umjetničkim tribinama na području republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.

Objavljuju je u književnim časopisima.

Objavljene knjige:

Zbirka ratne tematike SEDMO SLOVO SLOBODE u izdanju Matice Hrvatske,  tiskana  2006., recenzenti  Tonko Maroević i Branko Maleš

Zbirka poezije na temu grčke antike POTROŠENI ADONIS u izdanju Matice Hrvatske, tiskana 2008., recenzenti Tonko Maroević i Jozefina Dautbegović

Zbirka poezije društveno angažirana  o položaju žene u društvu i obitelji HOD NA PRSTIMA  u izdanju Digitalne knjige,  tiskana  2011. (također postoji digitalno  izdanje),  u sklopu akcije prikupljanja sredstava i predstavljanja skloništa za žene „Ženska pomoć sada“

Zbirka kratkih priča prevedenih na  engleski jezik FOOTNOTES  OF A DIVORCEE objavljene digitalno na platformi Amazon.com, 2012.

Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije MEDITACIJE u izdanju kluba Zapreščan, tiskana 2017.,

Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije FOTOGRAF u digitalnom izdanju Knjižnica grada Zagreba, objavljena 2016.

BUBNJAR Tin Lemac

BUBNJAR

Tin Lemac

Urednik: Zorka Jekić

Korice izradio: Marko Kokotec

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 104 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-24-5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,50 €)

BUBNJAR Tin Lemac

Uvez: Meki Broj stranica: 104 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-24-5

€11.50

RECENZIJA PJESNIČKOG RUKOPISA BUBNJAR

TINA LEMCA

Tin Lemac, istaknuti književni znanstvenik i kritičar poezije, i sam se upustio u poetsku praksu i ponudio rukopis buduće zbirke pjesama pod naslovom Bubnjar. Riječ je o rukopisu uistinu neoubičajenoga karaktera za recentnu hrvatsku pjesničku praksu, koji obnavlja neke poetičke i retoričke koncepcije i postupke inaugurirane već takozvanim postmodernističkim prijelomom u hrvatskome pjesništvu na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća, ali i neke letrističke, konkretističke, aleatoričke pa čak i nadrealističke tendencije koje su se pojavile i znatno ranije. Radi se ipak, u prvome redu, o postmodernističkoj svijesti o konvencionalnosti svih značenja i književnih postupaka, o mogućnosti da se – nakon što je „sve već napisano“ – do neke nove značenjske i izrazne svježine dođe tek kombiniranjem fragmenata iz već „odigranih“ diskursa, o dekonstrukciji književnoga teksta i njegovoj naknadnoj rekonstrukciji na temelju metatekstulne svijesti o pojedinim literarnim postupcima i strategijama. Zanimljivo je da se u Lemčevu rukopisu ipak neprestance nadigravaju dvije nasuprotne tendencije – s jedne strane racionalna kontrola koja podrazumijeva književno znanje i kritičku svijest o tome što se želi postići u tekstu, a s druge strane nagnuće da se upravo od toga pobjegne u tekstu sa što manjom kontrolom, u kojemu prevladavaju aleatorika, ludičnost, paradoksalnost, nadrealistička alogičnost i asocijativna iracionalnost. Te dvije nasuprotne tendencije Lemac u tekstu personificira kao pjesnika i kritičara, onoga koji stvara vrlo slobodno ustrojen tekst s kojim može činiti što god hoće, i onoga koji bi sve to, zapravo iluzorno, htio „protumačiti“, usustaviti i, na kraju krajeva, reducirati, „okljaštriti“. Upravo je tako autor u početnom „naputku za čitanje“ (auto)programatski opisao temeljnu koncepciju svojega rukopisa kao „nikad neodigrani teniski meč pjesnika i kritičara s ciljem da jedan nikad ne može i neće postati drugi“. Meni se ipak čini da se katkada i unutar istog teksta, kao i u cjelini rukopisa, znaju pomiješati ili barem sukcesivno javiti pjesnički ego i kritičarski super ego, što i samo poetsko zbivanje čini intrigantnijim. Rukopis tako otvara dekonstrukcijsko „silaženje“ na podrečeničnu, podsintagmatsku, gotovo i predverbalnu razinu iz koje se – ponovnom rekonstrukcijom – postupno ostvaruje bazični dječji govor: „reci mama/ Ma Ma/ reci baka/ Baka“. No, već u drugome tekstu pojavljuje se visokorefleksivni izričaj koji u igru uvodi tako važne, upravo literarne teme kao što su odnos zbilje i fikcije te životne i književne teleologičnosti i smislenosti: „alisa zna da s druge strane zrcala ne postoji išta/ osim nje same. ako se spotakne na svoju/ porculansku nožicu, možda shvati da ju je klobučar/ začarao“. Uglavnom, daleko od kakvog tradicionalističkog poetskog sloga, u Lemčevu rukopisu nižu se mnoge „pjesme“ od po jednog stiha, i to zafrkantske, ludičke, metatekstualne intonacije, a autor se rado poigrava i s „okamenjenom“ frazeologijom i metaforikom, najčešće govorne, usmenoknjiževne ili tradicionalnopoetske provenijencije („Oštre sablje, smrdi im iz usta/ Reci meni, pustinja sam pusta/ Ti si grana od bisera toga/ Ja sam mornar broda svoga“). Česte su i takozvane poetske definicije u kojima se njihova mudrosna forma pretvara u paradoksalni ili visokometaforički sadržaj („Vječnost je nikad neizvaljana klada“), autor se grafostilematski poigrava sa smještajem teksta na stranici, čak do preobrazbe slova u vizualni, a ne verbalni znak, a naglašavanjem faktičke jezične funkcije zna se tematizirati i sam medij pisanja, odnosno kanal sporazumijevanja („Pobjegao mi tekst“, „Zašto si ostavio praznu stranicu“). Lemac ponekad iz perspektive pjesnika ironizira i vlastitu poziciju književnog znanstvenika, odnosno uvelike zakompliciran književnoznanstveni diskurs („U aksiološkim suodnosima autora (subjekta), svijeta (teksta), konteksta, koteksta, nad-teksta,/ parateksta, hipoteksta, hiperteksta, metateksta… da, da, zapišite baš ovakvim redom“). To ukazuje na jedan od glavnih interesa rukopisa – navlačenje raznih diksursnih „maski“, njihovo međusobno ironiziranje i upozoravanje na to da je književnost danas u prvome redu postmodernistička metatekstualna igra. Sličan metatekstualni, ironijski i ludički sadržaj imaju i nešto „dulji“ Lemčevi tekstovi, koji, međutim, gotovo nikad ne prelaze opseg od nekoliko stihova ili rečenica: („Ovo je jedan veliki cirkus u kojem se traaaaaaažiiiiii……/ a) Pepeljugina cipela/ b) Trnoružičino vreteno/ c) Pa i smisao…./ Ono zrno graška smo našli“). Prema kraju rukopisa pod naslovom Bubnjar lirski subjekt, koji je – već i autoprogramatski – slab, ludičan i poliperspektivan („Jer sam nespretan, a ovo je igra značenja koju ne znam/ A usput pišem još tisuću knjiga“) još intenzivnije reflektira svoju poetsku djelatnost („I možda počnem zaista pisati poeziju, a ne pisati o poeziji…“), njezinu posvemašnju otvorenost, načelnu beskrajnost i ipak nužnost nekog uokviravanja („Znam da ću se jednom morati prisiliti na završetak“). Uza spomenute postmodernističke strategije, on se u fiktivnoj „borbi“ protiv kritičara uzda i u tradicionalno najjače lirsko „oružje“ – metaforu i metaforički diskurs („Ja sam podzemni gljivar u potrazi za zlatnom strijelom riječi“, „U šipražju zelenih česti“), čak zaključuje da je – upravo takvim postmodernističkim, poliperspektivnim pa i poetiziranim rukopisom – „Omamljen i tekstom preveslan/ kritičar“. Na kraju, valja zaključiti da je Tin Lemac rukopisom buduće knjige pod naslovom Bubnjar svoj pjesnički put počeo intrigantno i uspješno. Taj po svemu neobičan i poliperspektivan rukopis, čak i u sadašnjim postmodernističkim uvjetima kad su neke znatnije novotarije teško zamislive, uvelike će obogatiti i pluralizirati hrvatsku poetsku scenu te je podsjetiti na znatne poetičke mogućnosti iz zadnjih pola stoljeća njezina razvoja, koje su, međutim, danas u velikoj mjeri zanemarene. Uistinu, na temelju prekombinacije starog Tin Lemac donosi nešto novo i to na samo sebi svojstven način.

Davor Šalat

Predstavljanje knjige Tina Lemca U IME AUTORA

pozivnica

AUTORSKO, POVIJESNO, MITSKO Tin Lemac

Tin Lemac - Vesna Parun video gif

AUTORSKO, POVIJESNO, MITSKO

Tin Lemac

Pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 286

Format: A5

Maloprodajna cijena 168,00 kn (22,00 €)

AUTORSKO, POVIJESNO, MITSKO Tin Lemac

Pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija Uvez: Tvrde korice Br. str: 286 Format: A5 aloprodajna cijena 168,00 kn (22,00 €)

€22.00

RECENZIJA

Studija je organizirana u sedam osnovnih poglavlja (pored najavno-eksplikativnoga diskursa Uvoda i Zaključka) kaja su zatim podijeljena u niz manjih poglavlja, tvoreći tako iznimno razgranatu strukturu koja prati složen i razveden poetski opus Vesne Parun. Složena struktura studije ne inzistira pritom na dosljednoj i nasilnoj provedbi određenoga klasifikacijskog načela kojem bi trebalo podvrgnuti čitanja autoričine lirike, već okupljajući u nizu zbirki i kroz dug vremenski period objavljivanu poeziju poseže za nekolicinom čitanja u ključu, primjerujući različitim segmentima pjesničina opusa niz kriterija, relacija, značenja i simboličkih ključeva kojima će zatim odrediti temeljni njihov status. Riječ je o statusu koji se razotkriva u nacrtu poetičkoga i stilskog modela prikazanoga i analiziranoga pjesništva, detekciji i opisu subjektne (autorske) pozicije, klasifikaciji pjesničkih slika i figura (Utopije i Distopije), uočavanju i problematizaciji izvantekstualnih relacija, opisu subjektnih relacija, izdvajanju sonetnoga opusa te satirične lirike, završavajući pomalo začudnom promjenom autorske perspektive s ciljem interpretacije paradigmatskih pjesama autoričina opusa.

Stanoviti okvir, odnosno polazišnu točku čitanja Paruničine poezije autor postavlja u prvom poglavlju Nacrt poetičko-stilskog modela polazeći od isticanja tradicionalističkih odlika pjesništva Vesne Parun te osvrćući se na odnos njezina pjesništva prema europskoj i hrvatskoj poetskoj tradiciji. Uspostavljen je također model čitanja pjesništva zasnovan na prikazu njegove recepcije u hrvatskoj književnoj kritici i teoriji, koji će u daljnjoj strukturi studije biti dopunjen i obogaćen nizom modernih i suvremenih teorijskih inputa (poput kognitivne poetike iz vizure Lakoffove teorije metafore, tumačenja totalitarizma Hannah Arendt, teorije traume Haydena Whitea itd.). Raznovrsnost kodova s kojih autor pristupa analizama i interpretacijima Paruničina opusa predstavlja jednu od ključnih kvaliteta njegove studije koja na taj način – uvažavajući tradicionalne pristupe tumačenja i integrirajući ih zatim u pokušaj novoga i inovativnoga čitanja poezije – uistinu nudi nova polazišta za razumijevanje jednoga od najvažnijih poetskih opusa u novijoj hrvatskoj lirici. Prvo poglavlje autor zaključuje analizom lirskoga subjekta, isticanjem autobiografskih momenata, prototeksta mediteranizma, figure Vremena te simbolizacije i hiperbolizacije kao središnjih mjesta analizirane poezije.

Sljedeće je kratko poglavlje posvećeno Metapoetičkoj lirici Vesne Parun za koju sam autor ističe kako predstavlja najviši stupanj poetske legitimacije u ranoj i zreloj fazi.

U trećem poglavlju, Rana lirika Vesne Parun, nailazimo na nekoliko ključnih mjesta autorskoga zahvaćanja u složenu strukturu pjesništva ove faze, prepoznatljivih kroz analizu autorskoga subjekta (infantilnoga, ekstatičnoga), detekciju ključnih poetskih figura (Vremena, Utopije, Distopije) te proučavanje niza relacija (tekstualnih i izvantekstualnih) koje su obilježile rani poetski izričaj Vesne Parun. Završni je dio ovoga poglavlja u tom smislu posebno zanimljiv, jer u njemu autor – osvrćući se na neizbježne izvantekstualne, povijesno i socijalno uvjetovane biografske momente koji su ostavili traga u Paruničinoj lirici – vješto izbjegava zamke pozitivizma i doslovnosti iščitavajući tragove zbilje u analiziranoj poeziji i prepoznavajući pjesništvo ove faze kao složen konstrukt sačinjen od niza diskurznih inputa vremena, od kojih je ideološki sloj tek jedan.

Intimistička lirika Vesne Parun prikazana je kroz slojevitost poetskoga subjekta (osjećajnoga, erotskoga, kulturiranoga, melankolijskoga, egzaltiranoga) te konstantu koja je u ovome dijelu pjesničkoga opusa provedena u iščitavanju odnosa spram Drugoga. Pjesničino relacioniranje spram Drugoga autor ovdje dijeli u nekoliko temeljnih diskurznih slojeva (diskurz žalovanja, diskurz melankolije, fantazmatski diskurz, fantazmatsko oblikovanje Drugog te fantazmatske slike).

Relacijski moment Paruničina pjesništva istaknut u prethodnim poglavljima dosljedno je istražen i klasificiran i u poglavlju o Misaonoj lirici Vesne Parun, u kojemu je istaknuta trostruka njegova uvjetovanost i realizacija: u odnosu subjekta i kozmosa, subjekta i društva te čovjeka i političkoga entiteta nacije, domovine, države i klase.

U poglavlju o Sonetnoj lirici Vesne Parun autor se bavi analizom slikovne jezgre oko središnjega motiva, sintagmatsko – paradigmatskom simbolizacijskom metaforizacijom te posebice sonetima s figurom Evokacije, da bi prikaz pjesničkoga opusa zaključio s poglavljem o Satiričnoj lirici Vesne Parun, proučavajući njegovu intertekstnu i interkodnu organizaciju te primjenjujući na njega pojam karnevalizacije i uočavajući u ovome poetskom segmentu predominaciju biografske, izvantekstualne datosti.

Studiju autor zaključuje poglavljem Moj osobni dug čitateljstvu, svojevrsnom metatekstualnom ekskursu u kojem pretpostavljenom, Ecovom terminologijom, modelu čitatelja, najavljuje i objašnjava razloge izdvojenog interpretiranja dviju ključnih pjesama autoričina opusa i time zaključuje svoju šetnju lirskim opusom Vesne Parun.

Studija predstavlja vrijedan doprinos sistematizaciji, interpretaciji i pomnom čitanju poezije Vesne Parun, postavljajući autoričin opus u nove interpretacijske okvire i otkrivajući ga kao slojevit i kompleksan diskurs koji nudi raznorodna čitanja u okvirima različitih suvremenih diskursnih teorija.

Doc. dr. Danijela Marot Kiš

Ili posuditi u knjižnici:

Photo by Sofia Alejandra on Pexels.com

GRIZEM Barbara Baždarić

VIDEO Grizem Barbara Baždarić

GRIZEM

Barbara Baždarić

Poezija

Urednik: Tin Lemac

Oblikovanje naslovnice: Marko Kokotec

Uvez: Meke korice

Br. str: 96

Format: A5

ISBN 978-953-8136-43-6

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

GRIZEM Barbara Baždarić

GRIZEM Barbara Baždarić Poezija Urednik: Tin Lemac Oblikovanje naslovnice: Marko Kokotec Uvez: Meke korice Br. str: 96 Format: A5 ISBN 978-953-8136-43-6

€13.24

Zadnja korica GRIZEM

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO. Antonio Karlović

antonio karlovic videor

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO.

Antonio Karlović

Poezija

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO. Antonio Karlović

Poezija Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 80 Format: A5 Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

€11.00

STAMENI PATOS ANTONIJA KARLOVIĆA

Mladi pjesnik Antonio Karlović pojavio se s debitantskom zbirkom Tijela. Stepenice. Siromaštvo. Sam naslov progovara o zbirci prije nego je otvorimo. Taj bitan trenutak učitavanja dojmovnog signala u tekst bitan je za njegovu recepciju. Naime, Karlović u naslovu osviješteno koristi pomalo arhaični stilski postupak ekspresivne sintakse; parcelaciju. Kad kažem arhaični, pomišljam na suvremenost poetičkog ozračja koje preferira dug stih i narativnu sintaksu zbog poplave poetskih izričaja stvarnosnog prosedea. Parcelacija je stilski postupak kojim se uvelike ritmizira i značenjem zasipa poetski izričaj i signalizira putanja u kojoj možemo očekivati i same stihove pjesama. U skladu s osebujnim razvojem ekspresivne poetske sintakse, Karlović pribjegava kratkim stihovima, strofičnosti, jednostavnim poetskim rečenicama i elipsama. Njegov unutarnji poriv za izrazom (kako to gordo ili možebitno patetično zvuči) rezultirao je dosljedno složenom poetskom fakturom i ujednačenjem stilskog i semnatičkog signala. Ta je unaprijed ispunjena postavka silno pohvalna s obzirom da se radi o mladom pjesniku koji je već prepoznat i pohvaljen na književnim natječajima, a i objavljen u važnim tuzemnim književnim publikacijama. Ono što plijeni pažnju iznimna je konzistentnost rukopisa na formalnoj i sadržajnoj razini. Rukopis se ne dijeli u cikluse i ne smjenjuju se dojmovne i   značenjske   postave,   već   se   zastorom   prikrivena   u rukama  čitatelja  i  kritičara  nadaje  zbirka  koju  možemo proglasiti pjesničkom knjigom. Pjesma za pjesmom nižu se stranicama i ostavljaju dojam formalne gotovosti, a sadržajnog ostavljanja prostora za nove mogućnosti. Koherentna poetska knjiga svojevrstan je intimni dnevnik Karlovićeva subjekta koji se nadaje velikom iskrenošću, nepatvorenošću, rječitošću i govornošću i nadasve svježinom izraza. Intimni je dnevnik zauzeo koordinate predmetnog polja ispovjedne i refleksivne lirske tematike. Namjerno naglašavam ove razlike (koje sam istaknuo i u nekim svojim posljednjim teorijskim radovima) jer se u ispovjednom modusu Karlovićev subjekt odnosi prema vlastitosti sebe kroz iskustvenost i (kvazi)biografičnost, dok se u refleksivnim pjesmama on okreće sebi i svijetu u ponešto općenitijem, Univerzalijama okrenutom govoru. Iskrenost i nepatvorenost poetskog govora predmnijevaju ispovjedni izričaj, dok su rječitost i govornost više oni iskazi refleskivne matrice.   U   ispovjednom   predmetnom   polju   sadržana je autolegitimacijska i intimistička tematika. Subjektov autolegitimacijski govor sazdan je od snažne doživljajnosti i  dubokog  osjećanja  sebe  kao  individue  u  empirijskom i literarnom prostorvremenu (snažno se ističu pjesme Zaborav i Ljeto kad sam obrijao glavu). U intimističkoj tematici nalazimo više diskurzivnih mogućnosti (partnerski odnosi, siromaštvo, obitelj, prijateljstvo), no na svakom je od navedenih tematskih fonova Karlovićev subjekt usmjeren na izravno posredovanje lirske situacije i snažnu autoanalizu. Spomen   rubnih   životnih   situacija   oblikuje   ispovjedno polje  američke  poezije  prve  polovice  20.  st.  i  nadaje  se kao diskurzivna točka posredovanja takvog iskustva, tvrdi Deborah  Nelson.  U  tom  kodu  izdvajam  siromaštvo  kao dominantno polje (briljantne pjesme Pad i Glad). U području obiteljskih memorabilija toplo se posreduje lirska blizina i sjetnost (Stara kupaonica, Njemačka). Jako je zanimljiv splet diskurzivnih relacija u intimističkom ljubavnom ispovjednom  području.  Obraćanje  lirskom  ti  (djevojci) koje često rezultira glasonom tišinom subjektovih jecaja često se zbiva u zonama neprekidnosti semantičkih signala iz polja subjekta u polje objekta. Njihova nemogućnost spajanja stvara ponor koji se lirski sublimira. Nekorektno i površno bilo bi kazati da Antonio Karlović piše ljubavnu liriku iz potrebe prevladavanja stvarnog iskustva, već da se oblikovanje njegova subjekta u naplavinama emotivnog mora zapravo zbiva u tim relacijama kao što i sam objekt često potiče autoanalitičku seansu. Izdvojio bih po svom sudu estetski i poetički najuspješnije pjesme. To su: Što da se radi s rukama, Čaša, Veljača. Refleksivno predmetno polje ističe se autoanalitičkim perivojima koji se zbivaju kroz prvo lice jednine (Nepospremljen krevet) ili objektiviranje subjekta (Snijeg, Vlakovi). Uslijed samorefleksije Karlović se okreće nekom općepoznatom motivu (ne općem mjestu) koji oblikuje na eteričan, prohodan i svjež način zadržavajući svijest o općeljudskom snatrenju. Ispovjedno i diskurzivno lirsko iskustvo skupljaju se kao mladi med u nebeskim košnicama i pokazuje izvjesne sličnosti u inspiracijskim i literarnim impulsima. Osnovna je sličnost jasan jastveni govor (o sebi ili objektu), druga leksička reduktivnost, a treća transparentnost posredovanja unutarnjeg subjektova svijeta. Navedene se karakteristike izvijaju preko prošivnog boda vlastitosti koja se očituje patosom kao dominantnom strategijom lirske rekonstrukcije subjekta i svijeta. Danas bi takvu karakteristiku kritičari suvremenijih shvaćanja odbacili kao zastarjelu zalihost, no ja mislim da se u njoj upravo krije snaga prvotnog govora i to pogotovo kad je riječ o mladom pjesniku. Predmnijevati je da će Antonio Karlović u budućnosti sazdati jednu posve britku, autonomnu ispovjednu poetiku koja će pronaći svoje mjesto i svoj pečat u horizontu najmlađeg hrvatskog pjesništva.

Tin Lemac

BRŠLJANDUŠA Tamara Bakran

Bršljanuša naslovnica 11.7.2019_Page_3

BRŠLJANDUŠA

Tamara Bakran

Uvez: Meki uvez

Br. str: 122

Format: 13 x 16 cm

Maloprodajna cijena: 49,35 kn (6,50 €)

BRŠLJANDUŠA Tamara Bakran

Uvez: Meki uvez Br. str: 122 Format: 13 x 16 cm Maloprodajna cijena: 49,35 kn (6,50 €)

€6.50

RIJEČI, SJEMENKE

Pjesnikinja Tamara Bakran nakon prvih dviju zapaženih zbirki (Mjesečevo cvijeće i Pastirica skakavaca) izdaje i treću vrlo znakovita naslova Bršljanduša. Prvotno sagledavanje ovog naslova bez ulaženja u pjesme knjige nudi nam jedno zanimljivo jezično-semantičko rješenje. Riječ je o neologizmu tvorenu srastanjem od dvaju leksema, a to su bršljan i duša. Ti su leksemi zapravo tradicionalni topički motivi koje, ne ulazeći u njihov antropološki značaj, možemo načelno semantički odrediti kao ovijajuću supstancu zbog čuvanja nečeg mekog i neproničnog (bršljan) i golemo prostranstvo nematerijaliziranog bitka (duša). Neologistička leksemska metafora zadaje nekoliko recepcijskih putanja. Prva je igriva poetička protočnost, druga neološko i drugo rastvaranje tradicionalne poetske topike, treća mistički signal nekog označenog entiteta, četvrta poigravanje začudnošću kao semantičkim, stilskim i poetičkim mehanizmom…

Dok se putanje gomilaju i stežu kritičara oko vrata, a ralje semantičkog kita samo što nisu posve razjapljene, posegnut ćemo za formalnom i sadržajnom stranom knjige i na kraju dati konačni odgovor o zadovoljenju nekog od ovih horizonata očekivanja. U formalnom smislu, knjiga se sastoji od minijatura, duljih lirskih pjesmaa i pjesama u prozi. To bi nalikovalo na neku poetsku bojanku ili skupljeni stručak poetskog brodovlja prije objavljivanja zrele knjige. Kod Tamare Bakran to nipošto nije tako. Iskusna pjesnikinja s nagradama i priznanjima za svoj rad zna što znači pisati knjigu iliti stvarati umjetničko djelo. To je prije svega mučenje u kaznionici stalne komunikacije dijela i cjeline, forme i sadržaja. Tako, na tom je putu učinjena jedna uspješna poetska utrka. Idejnotematski sloj Bakraničinih pjesama počiva na metapoeziji i samorefleksiji, dok se predmetnotematski puni iz semnatičkog rezervoara tradicionalne poetske topike. U tome su ujedinjene sve lirske forme. Pisati tradicionalno danas nalik je tjeranju meda da postane pčela. Ova je konstatacija pomalo ironična i malčice patetična, no kako se susrećem s raznorodnim poetskim rukopisima, nazirem kako mnogi krenu pisati upravo u tom fonu. Često to završi patetičnim nadovezivanjem na pročitanu i prežvakanu liriku i pokoju riječcu koja pada kao zadnji list s jesenskog stabla. Zato, suvremena lirika može se graditi na izvjesnoj resemantizaciji tradicionalne topike ili kojem drugom procesu koji ima kompliciran naziv i još kompliciraniju definiciju. Bakraničina lirika počiva na manirizaciji i automanirizaciji tradicionalne poetike. To se zbiva na raznobojnim šarama poetskog pletiva diskretno i jasno. Automanirizacijski je na kraju složen vlastiti unutarnji svijet kojim nas junakinja mami u daljnje semantičke ponore.

Lirske su pjesme Tamare Bakran, kako kazasmo, minijature ili one dulje. U njima je naglašena monostrofičnost ili strofičnost. Perspektiva je osobna, a postoji mnoštvo manirizacijskih impulsa. To su neologija (bršljanduša, čempresljestve, krilatobijela, riječ-sjemenka), opće metafore čovjeka i svijeta (nagnuti se nad vodu), topička igrivost (nož iz srca / mjesečina…), poliptotonski domašaji (pištanje i pušenje, vječna tama / vječno tamnog), interdiskurzivni splet s dramskim ulomkom (JEKA: bilo ponuđeno…), intertekstualne atrakcije (cvrči / cvrčak) i metapoetički oblačići (prije pisanja, iz knjige mirišu pjesme).

Pjesme u prozi predmnijevaju semantičku deprozaizaciju proznog sloga uzevši u obzir tipologiju koju nudi Marina Kovačević i sastoje se od izraženog metapoetskog signala (Planina me otela.) i kumulacije poetskih slika koje u uzlaznogradacijskoj krivulji tvore tekstove.

Specifičnost pjesmama Tamare Bakran jest ta da one otkrivaju visoku razinu samorefleksije i metapoezije, te da se i sama metapoezija šije kroz otvore koje joj prvo polje nudi. Zapravo, metapoetski je slog najočitiji u knjizi i njime se sumira manirizacijska linija koja putuje tradicionalnom topikom.

Nećemo nabrajati uspješne pjesme jer nema neuspješne…

Reći ćemo samo da se Bakraničina poetika sve više otvara i produbljuje i da je ovijanje duše bršljanom kao asocijacija arhaične zatvorenosti u suvremenoj otovrenosti ili konačno vezanje beskonačnosti tek krenulo i da će ova autorica u budućnosti doživjeti još velike poetske pomake….

Tin Lemac

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić

otuđen svijet video

OTUĐEN SVIJET

Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 122

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,00 €)

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 122 Format: A5

€13.24

DUHOVNI  KRAJOBRAZI  ALKE PINTARIĆ

Alka Pintarić, pjesnikinja s dugogodišnjim životnim i malo manje godišnjim literarnim iskustvom iznenadila nas je novom zbirkom Otuđen svijet. Već sam naslov signalizira kako je riječ o nečemu što se pojavljuje gotovo kao snatrilački topos pjesnika i drugih književnika novije generacije ili pak suvremenosti. Kako je tehnokapitalistička matrica počela gušiti svijet svojim glomaznim krakovima, književnosti je tek ostalo biti utočište za skromne, senzibilne duše željne lijepog i svježeg. Iako je ovakva konstatacija ocvala u patetičnost izričaja, njezina se jetka snaga pojavljuje tek kad se zaputimo u književni život i osluhnemo njegove suptilne, neprobojne perivoje, porazgovaramo sa šetačima i uputimo se istom horizontu mašte. Gospođa Pintarić već se profilirala u katoličkom duhovnom pjesništvu koje stoji na marginama suvremenog hrvatskog pjesništva. To se nažalost zbiva zbog velike ekspanzije stvarnosne poetičke matrice i drugih poetičkih iskustava koja supostoje u formalnom određenju, no ipak se odčitava stvarnosna predominacija. Duhovno je pjesništvo, poslije Nikole Šopa i Sestre Marije od Presveta Srca Isusova, ostalo tek zrnce na dokovima suvremenosti kojem često navraćaju pjesnici početnici, one koje to iskustvo zanima. Razlog tomu također je nekritička i neetička ideologizacija poetskog znaka i dežurni skalpeli pojedinih kritičkih osobnosti koje vlastiti svjetonazorski sklop uvode u poetičku analizu i estetsku procjenu pjesme ne suzdržavajući se katkad i od nipodaštavajućih sudova. S druge pak strane, određeni pjesnici početnici zarone u ovo poetičko iskustvo s posvemašnjom eksklamatorskom patetikom i providnošću idejnotematskog sklopa, što je također poetski neprihvatljivo. Kako ovo nije prva autoričina zbirka, riječ je o rukopisu koji je prilično sazrio. Osim dominantne duhovne tematike, predmetnotematska polja zbirke pripadaju intimističkoj lirici. Ta polja ne pretkazuju zalihost, već se u nitima duhovnih signala povezuju s prethodno navedenim čineći jedan fini sklad. Zbirka je vrlo ekstenzivna što se tiče broja pjesama i razvidnog oblikovanja poetskog gradiva. Među pjesmama postoje duge i minijature što je također prednost zbirke zbog čitateljskog uranjanja u drukčiju doživljajnost unutarnjeg svijeta lirske junakinje. Većina pjesama obilježava personalni lirski govor kao znak autentičnosti izričaja. Stilski gledano, jezik pjesama obilježava lapidarnost, ulomičnost, slikovitost, jednostavnost posredovanja temeljne ideje i obilje retoričkih pitanja čime se postiže formiranje subjektova odnosa prema svijetu kojem stremi. U duhovnom predmetnom polju nalazimo raznorodne tematizacije. Većina pripada ispovjednom i refleksivnom lirskom iskustvu (tu sam razliku izoštrio u nekim svojim teorijskim radovima, a ona se prije svega odnosi na odabir i semantizaciju poetske građe; u ispovjednom modusu prevladava empiričnost i (kvazi)biografičnost, dok u refleksivnom Univerzalije). Ispovjedno je iskustvo obilježeno autentičnim doživljajem Boga i božanskog (Ispuni me), dok je refleksivno posredovanjem tematike kroz teološku prizmu (Gospodaru moj). Zanimljiva je i naglašavanja vrijedna struktura lirske komunikacije u duhovnom poetskom izričaju. Subjekt se upućuje lirskom Ti (tj. Bogu), a tu komunikaciju pretpostavlja i neki objekt lirske komunikacije. Tipična vjerska situacija (u izvanknjiževnom smislu) nadaje se u ovim pjesmama s obzirom da je objekt često semantički inicijator lansiranja subjektne relacije u okrilje lirskog Ti i njezine posvemašnje deifikacije. Upravo se u tom relacijskom modusu odlikuje snaga autoričinih iskaza posvema kad uporabljuje sadržajnu formu apelativnog iskaza. U nekim se slučajevima subjekt stapa s objektom (Tražila sam te), u nekim se odmiče od njega u zonama neproničnosti i vlastitih slutnji božanskog (Dodir mora). U određenim refleksivnim pjesmama događaju se simboličke transferacije na relaciji ljudsko – metafizičko (Zvijezda je pala) i božansko – ljudsko (Biti pustinja). Intimističko predmetno polje bitno se približava duhovnom, ali ne toliko u  značenjskim koliko u smisaonim varijacijama. Prije svega, riječ je o velikoj uporabi figure Prošlosti kojom se zaposjedaju polja djetinjstva, mladosti, zemlje, ljubavne teme. Riječ je o duboko proživljenom iskustvu i osjećajnosti kojom se formiraju izražajna i doživljajna komponenta. Posebno se estetskom kvalitetom ističu pjesme: Sve teče, Izbrisano vrijeme, Težina dana, Stara ura i Kiša.  Vrijednost ove zbirke također leži i u izvjesnom finom estetskom i doživljajnom oblikovanju ponekih općih mjesta koja nisu napadno korištena. Ova će se zbirka pronaći cijelom u rukama čitatelja, duhovnika i dobronamjernih kritičara, a njezina će poetska zrna zibati se u kolijevki zova, šapta ili molitve.

Tin Lemac

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac

stil pjesništva anke zagar video

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR

Tin Lemac

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 320

Format: A5

Maloprodajna cijena 231,00kn (30,80 €)

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 320 Format: A5

€30.66

Ova je knjiga nastala kao prerađeni tekst moje doktorske disertacije Stilematičnost lirskog idioma Anke Žagar koja je obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dana 8. studenog 2013. godine pred Stručnim povjerenstvom koje su činili prof. dr. Krešimir Bagić, prof. dr. Goran Rem i prof. dr. Tvrtko Vuković. Plod je petogodišnjeg bavljenja pjesništvom Anke Žagar kao i mnogim teorijskim i stilističkim aspektima označiteljskog pjesništva. Upućujem zahvale u dugogodišnjem radu prije svega svojem mentoru Krešimiru Bagiću na strpljivom poniranju u svaki moj uvid i pomnom čitanju disertacije s hvalevrijednim opaskama i primjedbama. Hvala Tvrtku Vukoviću i Goranu Remu na upućivanju oko mogućih korekcija ili dopuna nekih teza u pojedinim poglavljima. Hvala Anki Žagar koja je podržala izradu teze sa skromnim čuđenjem oko toga zašto se baš bavim njezinim pjesništvom pored brojnih drugih pjesničkih knjiga i poetika. Hvala mojim recenzentima, Marini Katnić Bakaršić i Tvrtku Vukoviću, koji su knjigu popratili sjajnim kritičkim poticajima. Mojoj urednici Zorki Jekić posebno hvala koja je širokogrudno prihvatila izdavanje knjige. Hvala prijateljima koji su izravno ili neizravno utjecali na oblikovanje tema svojim bodrenjem ili pokojom usputnom opaskom. To su Martina Perić, Darija Žilić, Anastazija Komljenović i Davor Šalat. Hvala i mojoj obitelji koja je uz mene stajala sve vrijeme ovog dugogodišnjeg rada i čije bodrenje, zahvalnost i dobrotu teško da ću moći vratiti. A vama, dragi čitatelji, želim mnogo strpljenja u snalaženju u račvastim ponornicama ovog teksta i zahvaljujem za trud i vrijeme odvojeno za čitanje moje knjige.

TL