BUBNJAR Tin Lemac

BUBNJAR

Tin Lemac

Urednik: Zorka Jekić

Korice izradio: Marko Kokotec

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 104 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-24-5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,50 €)

naslovnica-bubnjar-1

BUBNJAR Tin Lemac

Uvez: Meki Broj stranica: 104 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8136-24-5

11,50 EUR

RECENZIJA PJESNIČKOG RUKOPISA BUBNJAR

TINA LEMCA

Tin Lemac, istaknuti književni znanstvenik i kritičar poezije, i sam se upustio u poetsku praksu i ponudio rukopis buduće zbirke pjesama pod naslovom Bubnjar. Riječ je o rukopisu uistinu neoubičajenoga karaktera za recentnu hrvatsku pjesničku praksu, koji obnavlja neke poetičke i retoričke koncepcije i postupke inaugurirane već takozvanim postmodernističkim prijelomom u hrvatskome pjesništvu na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća, ali i neke letrističke, konkretističke, aleatoričke pa čak i nadrealističke tendencije koje su se pojavile i znatno ranije. Radi se ipak, u prvome redu, o postmodernističkoj svijesti o konvencionalnosti svih značenja i književnih postupaka, o mogućnosti da se – nakon što je „sve već napisano“ – do neke nove značenjske i izrazne svježine dođe tek kombiniranjem fragmenata iz već „odigranih“ diskursa, o dekonstrukciji književnoga teksta i njegovoj naknadnoj rekonstrukciji na temelju metatekstulne svijesti o pojedinim literarnim postupcima i strategijama. Zanimljivo je da se u Lemčevu rukopisu ipak neprestance nadigravaju dvije nasuprotne tendencije – s jedne strane racionalna kontrola koja podrazumijeva književno znanje i kritičku svijest o tome što se želi postići u tekstu, a s druge strane nagnuće da se upravo od toga pobjegne u tekstu sa što manjom kontrolom, u kojemu prevladavaju aleatorika, ludičnost, paradoksalnost, nadrealistička alogičnost i asocijativna iracionalnost. Te dvije nasuprotne tendencije Lemac u tekstu personificira kao pjesnika i kritičara, onoga koji stvara vrlo slobodno ustrojen tekst s kojim može činiti što god hoće, i onoga koji bi sve to, zapravo iluzorno, htio „protumačiti“, usustaviti i, na kraju krajeva, reducirati, „okljaštriti“. Upravo je tako autor u početnom „naputku za čitanje“ (auto)programatski opisao temeljnu koncepciju svojega rukopisa kao „nikad neodigrani teniski meč pjesnika i kritičara s ciljem da jedan nikad ne može i neće postati drugi“. Meni se ipak čini da se katkada i unutar istog teksta, kao i u cjelini rukopisa, znaju pomiješati ili barem sukcesivno javiti pjesnički ego i kritičarski super ego, što i samo poetsko zbivanje čini intrigantnijim. Rukopis tako otvara dekonstrukcijsko „silaženje“ na podrečeničnu, podsintagmatsku, gotovo i predverbalnu razinu iz koje se – ponovnom rekonstrukcijom – postupno ostvaruje bazični dječji govor: „reci mama/ Ma Ma/ reci baka/ Baka“. No, već u drugome tekstu pojavljuje se visokorefleksivni izričaj koji u igru uvodi tako važne, upravo literarne teme kao što su odnos zbilje i fikcije te životne i književne teleologičnosti i smislenosti: „alisa zna da s druge strane zrcala ne postoji išta/ osim nje same. ako se spotakne na svoju/ porculansku nožicu, možda shvati da ju je klobučar/ začarao“. Uglavnom, daleko od kakvog tradicionalističkog poetskog sloga, u Lemčevu rukopisu nižu se mnoge „pjesme“ od po jednog stiha, i to zafrkantske, ludičke, metatekstualne intonacije, a autor se rado poigrava i s „okamenjenom“ frazeologijom i metaforikom, najčešće govorne, usmenoknjiževne ili tradicionalnopoetske provenijencije („Oštre sablje, smrdi im iz usta/ Reci meni, pustinja sam pusta/ Ti si grana od bisera toga/ Ja sam mornar broda svoga“). Česte su i takozvane poetske definicije u kojima se njihova mudrosna forma pretvara u paradoksalni ili visokometaforički sadržaj („Vječnost je nikad neizvaljana klada“), autor se grafostilematski poigrava sa smještajem teksta na stranici, čak do preobrazbe slova u vizualni, a ne verbalni znak, a naglašavanjem faktičke jezične funkcije zna se tematizirati i sam medij pisanja, odnosno kanal sporazumijevanja („Pobjegao mi tekst“, „Zašto si ostavio praznu stranicu“). Lemac ponekad iz perspektive pjesnika ironizira i vlastitu poziciju književnog znanstvenika, odnosno uvelike zakompliciran književnoznanstveni diskurs („U aksiološkim suodnosima autora (subjekta), svijeta (teksta), konteksta, koteksta, nad-teksta,/ parateksta, hipoteksta, hiperteksta, metateksta… da, da, zapišite baš ovakvim redom“). To ukazuje na jedan od glavnih interesa rukopisa – navlačenje raznih diksursnih „maski“, njihovo međusobno ironiziranje i upozoravanje na to da je književnost danas u prvome redu postmodernistička metatekstualna igra. Sličan metatekstualni, ironijski i ludički sadržaj imaju i nešto „dulji“ Lemčevi tekstovi, koji, međutim, gotovo nikad ne prelaze opseg od nekoliko stihova ili rečenica: („Ovo je jedan veliki cirkus u kojem se traaaaaaažiiiiii……/ a) Pepeljugina cipela/ b) Trnoružičino vreteno/ c) Pa i smisao…./ Ono zrno graška smo našli“). Prema kraju rukopisa pod naslovom Bubnjar lirski subjekt, koji je – već i autoprogramatski – slab, ludičan i poliperspektivan („Jer sam nespretan, a ovo je igra značenja koju ne znam/ A usput pišem još tisuću knjiga“) još intenzivnije reflektira svoju poetsku djelatnost („I možda počnem zaista pisati poeziju, a ne pisati o poeziji…“), njezinu posvemašnju otvorenost, načelnu beskrajnost i ipak nužnost nekog uokviravanja („Znam da ću se jednom morati prisiliti na završetak“). Uza spomenute postmodernističke strategije, on se u fiktivnoj „borbi“ protiv kritičara uzda i u tradicionalno najjače lirsko „oružje“ – metaforu i metaforički diskurs („Ja sam podzemni gljivar u potrazi za zlatnom strijelom riječi“, „U šipražju zelenih česti“), čak zaključuje da je – upravo takvim postmodernističkim, poliperspektivnim pa i poetiziranim rukopisom – „Omamljen i tekstom preveslan/ kritičar“. Na kraju, valja zaključiti da je Tin Lemac rukopisom buduće knjige pod naslovom Bubnjar svoj pjesnički put počeo intrigantno i uspješno. Taj po svemu neobičan i poliperspektivan rukopis, čak i u sadašnjim postmodernističkim uvjetima kad su neke znatnije novotarije teško zamislive, uvelike će obogatiti i pluralizirati hrvatsku poetsku scenu te je podsjetiti na znatne poetičke mogućnosti iz zadnjih pola stoljeća njezina razvoja, koje su, međutim, danas u velikoj mjeri zanemarene. Uistinu, na temelju prekombinacije starog Tin Lemac donosi nešto novo i to na samo sebi svojstven način.

Davor Šalat

Predstavljanje knjige Tina Lemca U IME AUTORA

pozivnica

AUTORSKO, POVIJESNO, MITSKO Tin Lemac

Tin Lemac - Vesna Parun video gif

AUTORSKO, POVIJESNO, MITSKO

Tin Lemac

Pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 286

Format: A5

Maloprodajna cijena 168,00 kn (22,00 €)

Tin Lemac - naslovna korica (2)

AUTORSKO, POVIJESNO, MITSKO Tin Lemac

Pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija Uvez: Tvrde korice Br. str: 286 Format: A5 aloprodajna cijena 168,00 kn (22,00 €)

22,00 EUR

RECENZIJA

Studija je organizirana u sedam osnovnih poglavlja (pored najavno-eksplikativnoga diskursa Uvoda i Zaključka) kaja su zatim podijeljena u niz manjih poglavlja, tvoreći tako iznimno razgranatu strukturu koja prati složen i razveden poetski opus Vesne Parun. Složena struktura studije ne inzistira pritom na dosljednoj i nasilnoj provedbi određenoga klasifikacijskog načela kojem bi trebalo podvrgnuti čitanja autoričine lirike, već okupljajući u nizu zbirki i kroz dug vremenski period objavljivanu poeziju poseže za nekolicinom čitanja u ključu, primjerujući različitim segmentima pjesničina opusa niz kriterija, relacija, značenja i simboličkih ključeva kojima će zatim odrediti temeljni njihov status. Riječ je o statusu koji se razotkriva u nacrtu poetičkoga i stilskog modela prikazanoga i analiziranoga pjesništva, detekciji i opisu subjektne (autorske) pozicije, klasifikaciji pjesničkih slika i figura (Utopije i Distopije), uočavanju i problematizaciji izvantekstualnih relacija, opisu subjektnih relacija, izdvajanju sonetnoga opusa te satirične lirike, završavajući pomalo začudnom promjenom autorske perspektive s ciljem interpretacije paradigmatskih pjesama autoričina opusa.

Stanoviti okvir, odnosno polazišnu točku čitanja Paruničine poezije autor postavlja u prvom poglavlju Nacrt poetičko-stilskog modela polazeći od isticanja tradicionalističkih odlika pjesništva Vesne Parun te osvrćući se na odnos njezina pjesništva prema europskoj i hrvatskoj poetskoj tradiciji. Uspostavljen je također model čitanja pjesništva zasnovan na prikazu njegove recepcije u hrvatskoj književnoj kritici i teoriji, koji će u daljnjoj strukturi studije biti dopunjen i obogaćen nizom modernih i suvremenih teorijskih inputa (poput kognitivne poetike iz vizure Lakoffove teorije metafore, tumačenja totalitarizma Hannah Arendt, teorije traume Haydena Whitea itd.). Raznovrsnost kodova s kojih autor pristupa analizama i interpretacijima Paruničina opusa predstavlja jednu od ključnih kvaliteta njegove studije koja na taj način – uvažavajući tradicionalne pristupe tumačenja i integrirajući ih zatim u pokušaj novoga i inovativnoga čitanja poezije – uistinu nudi nova polazišta za razumijevanje jednoga od najvažnijih poetskih opusa u novijoj hrvatskoj lirici. Prvo poglavlje autor zaključuje analizom lirskoga subjekta, isticanjem autobiografskih momenata, prototeksta mediteranizma, figure Vremena te simbolizacije i hiperbolizacije kao središnjih mjesta analizirane poezije.

Sljedeće je kratko poglavlje posvećeno Metapoetičkoj lirici Vesne Parun za koju sam autor ističe kako predstavlja najviši stupanj poetske legitimacije u ranoj i zreloj fazi.

U trećem poglavlju, Rana lirika Vesne Parun, nailazimo na nekoliko ključnih mjesta autorskoga zahvaćanja u složenu strukturu pjesništva ove faze, prepoznatljivih kroz analizu autorskoga subjekta (infantilnoga, ekstatičnoga), detekciju ključnih poetskih figura (Vremena, Utopije, Distopije) te proučavanje niza relacija (tekstualnih i izvantekstualnih) koje su obilježile rani poetski izričaj Vesne Parun. Završni je dio ovoga poglavlja u tom smislu posebno zanimljiv, jer u njemu autor – osvrćući se na neizbježne izvantekstualne, povijesno i socijalno uvjetovane biografske momente koji su ostavili traga u Paruničinoj lirici – vješto izbjegava zamke pozitivizma i doslovnosti iščitavajući tragove zbilje u analiziranoj poeziji i prepoznavajući pjesništvo ove faze kao složen konstrukt sačinjen od niza diskurznih inputa vremena, od kojih je ideološki sloj tek jedan.

Intimistička lirika Vesne Parun prikazana je kroz slojevitost poetskoga subjekta (osjećajnoga, erotskoga, kulturiranoga, melankolijskoga, egzaltiranoga) te konstantu koja je u ovome dijelu pjesničkoga opusa provedena u iščitavanju odnosa spram Drugoga. Pjesničino relacioniranje spram Drugoga autor ovdje dijeli u nekoliko temeljnih diskurznih slojeva (diskurz žalovanja, diskurz melankolije, fantazmatski diskurz, fantazmatsko oblikovanje Drugog te fantazmatske slike).

Relacijski moment Paruničina pjesništva istaknut u prethodnim poglavljima dosljedno je istražen i klasificiran i u poglavlju o Misaonoj lirici Vesne Parun, u kojemu je istaknuta trostruka njegova uvjetovanost i realizacija: u odnosu subjekta i kozmosa, subjekta i društva te čovjeka i političkoga entiteta nacije, domovine, države i klase.

U poglavlju o Sonetnoj lirici Vesne Parun autor se bavi analizom slikovne jezgre oko središnjega motiva, sintagmatsko – paradigmatskom simbolizacijskom metaforizacijom te posebice sonetima s figurom Evokacije, da bi prikaz pjesničkoga opusa zaključio s poglavljem o Satiričnoj lirici Vesne Parun, proučavajući njegovu intertekstnu i interkodnu organizaciju te primjenjujući na njega pojam karnevalizacije i uočavajući u ovome poetskom segmentu predominaciju biografske, izvantekstualne datosti.

Studiju autor zaključuje poglavljem Moj osobni dug čitateljstvu, svojevrsnom metatekstualnom ekskursu u kojem pretpostavljenom, Ecovom terminologijom, modelu čitatelja, najavljuje i objašnjava razloge izdvojenog interpretiranja dviju ključnih pjesama autoričina opusa i time zaključuje svoju šetnju lirskim opusom Vesne Parun.

Studija predstavlja vrijedan doprinos sistematizaciji, interpretaciji i pomnom čitanju poezije Vesne Parun, postavljajući autoričin opus u nove interpretacijske okvire i otkrivajući ga kao slojevit i kompleksan diskurs koji nudi raznorodna čitanja u okvirima različitih suvremenih diskursnih teorija.

Doc. dr. Danijela Marot Kiš

Ili posuditi u knjižnici:

Photo by Sofia Alejandra on Pexels.com

GRIZEM Barbara Baždarić

VIDEO Grizem Barbara Baždarić

GRIZEM

Barbara Baždarić

Poezija

Urednik: Tin Lemac

Oblikovanje naslovnice: Marko Kokotec

Uvez: Meke korice

Br. str: 96

Format: A5

ISBN 978-953-8136-43-6

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

Zadnja korica GRIZEM

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO. Antonio Karlović

antonio karlovic videor

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO.

Antonio Karlović

Poezija

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

tijela.stepenice.siromaštvoR102_1_Page_1

TIJELA. STEPENICE. SIROMAŠTVO. Antonio Karlović

Poezija Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 80 Format: A5 Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

11,00 EUR

STAMENI PATOS ANTONIJA KARLOVIĆA

Mladi pjesnik Antonio Karlović pojavio se s debitantskom zbirkom Tijela. Stepenice. Siromaštvo. Sam naslov progovara o zbirci prije nego je otvorimo. Taj bitan trenutak učitavanja dojmovnog signala u tekst bitan je za njegovu recepciju. Naime, Karlović u naslovu osviješteno koristi pomalo arhaični stilski postupak ekspresivne sintakse; parcelaciju. Kad kažem arhaični, pomišljam na suvremenost poetičkog ozračja koje preferira dug stih i narativnu sintaksu zbog poplave poetskih izričaja stvarnosnog prosedea. Parcelacija je stilski postupak kojim se uvelike ritmizira i značenjem zasipa poetski izričaj i signalizira putanja u kojoj možemo očekivati i same stihove pjesama. U skladu s osebujnim razvojem ekspresivne poetske sintakse, Karlović pribjegava kratkim stihovima, strofičnosti, jednostavnim poetskim rečenicama i elipsama. Njegov unutarnji poriv za izrazom (kako to gordo ili možebitno patetično zvuči) rezultirao je dosljedno složenom poetskom fakturom i ujednačenjem stilskog i semnatičkog signala. Ta je unaprijed ispunjena postavka silno pohvalna s obzirom da se radi o mladom pjesniku koji je već prepoznat i pohvaljen na književnim natječajima, a i objavljen u važnim tuzemnim književnim publikacijama. Ono što plijeni pažnju iznimna je konzistentnost rukopisa na formalnoj i sadržajnoj razini. Rukopis se ne dijeli u cikluse i ne smjenjuju se dojmovne i   značenjske   postave,   već   se   zastorom   prikrivena   u rukama  čitatelja  i  kritičara  nadaje  zbirka  koju  možemo proglasiti pjesničkom knjigom. Pjesma za pjesmom nižu se stranicama i ostavljaju dojam formalne gotovosti, a sadržajnog ostavljanja prostora za nove mogućnosti. Koherentna poetska knjiga svojevrstan je intimni dnevnik Karlovićeva subjekta koji se nadaje velikom iskrenošću, nepatvorenošću, rječitošću i govornošću i nadasve svježinom izraza. Intimni je dnevnik zauzeo koordinate predmetnog polja ispovjedne i refleksivne lirske tematike. Namjerno naglašavam ove razlike (koje sam istaknuo i u nekim svojim posljednjim teorijskim radovima) jer se u ispovjednom modusu Karlovićev subjekt odnosi prema vlastitosti sebe kroz iskustvenost i (kvazi)biografičnost, dok se u refleksivnim pjesmama on okreće sebi i svijetu u ponešto općenitijem, Univerzalijama okrenutom govoru. Iskrenost i nepatvorenost poetskog govora predmnijevaju ispovjedni izričaj, dok su rječitost i govornost više oni iskazi refleskivne matrice.   U   ispovjednom   predmetnom   polju   sadržana je autolegitimacijska i intimistička tematika. Subjektov autolegitimacijski govor sazdan je od snažne doživljajnosti i  dubokog  osjećanja  sebe  kao  individue  u  empirijskom i literarnom prostorvremenu (snažno se ističu pjesme Zaborav i Ljeto kad sam obrijao glavu). U intimističkoj tematici nalazimo više diskurzivnih mogućnosti (partnerski odnosi, siromaštvo, obitelj, prijateljstvo), no na svakom je od navedenih tematskih fonova Karlovićev subjekt usmjeren na izravno posredovanje lirske situacije i snažnu autoanalizu. Spomen   rubnih   životnih   situacija   oblikuje   ispovjedno polje  američke  poezije  prve  polovice  20.  st.  i  nadaje  se kao diskurzivna točka posredovanja takvog iskustva, tvrdi Deborah  Nelson.  U  tom  kodu  izdvajam  siromaštvo  kao dominantno polje (briljantne pjesme Pad i Glad). U području obiteljskih memorabilija toplo se posreduje lirska blizina i sjetnost (Stara kupaonica, Njemačka). Jako je zanimljiv splet diskurzivnih relacija u intimističkom ljubavnom ispovjednom  području.  Obraćanje  lirskom  ti  (djevojci) koje često rezultira glasonom tišinom subjektovih jecaja često se zbiva u zonama neprekidnosti semantičkih signala iz polja subjekta u polje objekta. Njihova nemogućnost spajanja stvara ponor koji se lirski sublimira. Nekorektno i površno bilo bi kazati da Antonio Karlović piše ljubavnu liriku iz potrebe prevladavanja stvarnog iskustva, već da se oblikovanje njegova subjekta u naplavinama emotivnog mora zapravo zbiva u tim relacijama kao što i sam objekt često potiče autoanalitičku seansu. Izdvojio bih po svom sudu estetski i poetički najuspješnije pjesme. To su: Što da se radi s rukama, Čaša, Veljača. Refleksivno predmetno polje ističe se autoanalitičkim perivojima koji se zbivaju kroz prvo lice jednine (Nepospremljen krevet) ili objektiviranje subjekta (Snijeg, Vlakovi). Uslijed samorefleksije Karlović se okreće nekom općepoznatom motivu (ne općem mjestu) koji oblikuje na eteričan, prohodan i svjež način zadržavajući svijest o općeljudskom snatrenju. Ispovjedno i diskurzivno lirsko iskustvo skupljaju se kao mladi med u nebeskim košnicama i pokazuje izvjesne sličnosti u inspiracijskim i literarnim impulsima. Osnovna je sličnost jasan jastveni govor (o sebi ili objektu), druga leksička reduktivnost, a treća transparentnost posredovanja unutarnjeg subjektova svijeta. Navedene se karakteristike izvijaju preko prošivnog boda vlastitosti koja se očituje patosom kao dominantnom strategijom lirske rekonstrukcije subjekta i svijeta. Danas bi takvu karakteristiku kritičari suvremenijih shvaćanja odbacili kao zastarjelu zalihost, no ja mislim da se u njoj upravo krije snaga prvotnog govora i to pogotovo kad je riječ o mladom pjesniku. Predmnijevati je da će Antonio Karlović u budućnosti sazdati jednu posve britku, autonomnu ispovjednu poetiku koja će pronaći svoje mjesto i svoj pečat u horizontu najmlađeg hrvatskog pjesništva.

Tin Lemac

BRŠLJANDUŠA Tamara Bakran

Bršljanuša naslovnica 11.7.2019_Page_3

BRŠLJANDUŠA

Tamara Bakran

Uvez: Meki uvez

Br. str: 122

Format: 13 x 16 cm

Maloprodajna cijena: 49,35 kn (6,50 €)

Bršljanuša naslovnica 11.7.2019_Page_3

BRŠLJANDUŠA Tamara Bakran

Uvez: Meki uvez Br. str: 122 Format: 13 x 16 cm Maloprodajna cijena: 49,35 kn (6,50 €)

6,50 EUR

RIJEČI, SJEMENKE

Pjesnikinja Tamara Bakran nakon prvih dviju zapaženih zbirki (Mjesečevo cvijeće i Pastirica skakavaca) izdaje i treću vrlo znakovita naslova Bršljanduša. Prvotno sagledavanje ovog naslova bez ulaženja u pjesme knjige nudi nam jedno zanimljivo jezično-semantičko rješenje. Riječ je o neologizmu tvorenu srastanjem od dvaju leksema, a to su bršljan i duša. Ti su leksemi zapravo tradicionalni topički motivi koje, ne ulazeći u njihov antropološki značaj, možemo načelno semantički odrediti kao ovijajuću supstancu zbog čuvanja nečeg mekog i neproničnog (bršljan) i golemo prostranstvo nematerijaliziranog bitka (duša). Neologistička leksemska metafora zadaje nekoliko recepcijskih putanja. Prva je igriva poetička protočnost, druga neološko i drugo rastvaranje tradicionalne poetske topike, treća mistički signal nekog označenog entiteta, četvrta poigravanje začudnošću kao semantičkim, stilskim i poetičkim mehanizmom…

Dok se putanje gomilaju i stežu kritičara oko vrata, a ralje semantičkog kita samo što nisu posve razjapljene, posegnut ćemo za formalnom i sadržajnom stranom knjige i na kraju dati konačni odgovor o zadovoljenju nekog od ovih horizonata očekivanja. U formalnom smislu, knjiga se sastoji od minijatura, duljih lirskih pjesmaa i pjesama u prozi. To bi nalikovalo na neku poetsku bojanku ili skupljeni stručak poetskog brodovlja prije objavljivanja zrele knjige. Kod Tamare Bakran to nipošto nije tako. Iskusna pjesnikinja s nagradama i priznanjima za svoj rad zna što znači pisati knjigu iliti stvarati umjetničko djelo. To je prije svega mučenje u kaznionici stalne komunikacije dijela i cjeline, forme i sadržaja. Tako, na tom je putu učinjena jedna uspješna poetska utrka. Idejnotematski sloj Bakraničinih pjesama počiva na metapoeziji i samorefleksiji, dok se predmetnotematski puni iz semnatičkog rezervoara tradicionalne poetske topike. U tome su ujedinjene sve lirske forme. Pisati tradicionalno danas nalik je tjeranju meda da postane pčela. Ova je konstatacija pomalo ironična i malčice patetična, no kako se susrećem s raznorodnim poetskim rukopisima, nazirem kako mnogi krenu pisati upravo u tom fonu. Često to završi patetičnim nadovezivanjem na pročitanu i prežvakanu liriku i pokoju riječcu koja pada kao zadnji list s jesenskog stabla. Zato, suvremena lirika može se graditi na izvjesnoj resemantizaciji tradicionalne topike ili kojem drugom procesu koji ima kompliciran naziv i još kompliciraniju definiciju. Bakraničina lirika počiva na manirizaciji i automanirizaciji tradicionalne poetike. To se zbiva na raznobojnim šarama poetskog pletiva diskretno i jasno. Automanirizacijski je na kraju složen vlastiti unutarnji svijet kojim nas junakinja mami u daljnje semantičke ponore.

Lirske su pjesme Tamare Bakran, kako kazasmo, minijature ili one dulje. U njima je naglašena monostrofičnost ili strofičnost. Perspektiva je osobna, a postoji mnoštvo manirizacijskih impulsa. To su neologija (bršljanduša, čempresljestve, krilatobijela, riječ-sjemenka), opće metafore čovjeka i svijeta (nagnuti se nad vodu), topička igrivost (nož iz srca / mjesečina…), poliptotonski domašaji (pištanje i pušenje, vječna tama / vječno tamnog), interdiskurzivni splet s dramskim ulomkom (JEKA: bilo ponuđeno…), intertekstualne atrakcije (cvrči / cvrčak) i metapoetički oblačići (prije pisanja, iz knjige mirišu pjesme).

Pjesme u prozi predmnijevaju semantičku deprozaizaciju proznog sloga uzevši u obzir tipologiju koju nudi Marina Kovačević i sastoje se od izraženog metapoetskog signala (Planina me otela.) i kumulacije poetskih slika koje u uzlaznogradacijskoj krivulji tvore tekstove.

Specifičnost pjesmama Tamare Bakran jest ta da one otkrivaju visoku razinu samorefleksije i metapoezije, te da se i sama metapoezija šije kroz otvore koje joj prvo polje nudi. Zapravo, metapoetski je slog najočitiji u knjizi i njime se sumira manirizacijska linija koja putuje tradicionalnom topikom.

Nećemo nabrajati uspješne pjesme jer nema neuspješne…

Reći ćemo samo da se Bakraničina poetika sve više otvara i produbljuje i da je ovijanje duše bršljanom kao asocijacija arhaične zatvorenosti u suvremenoj otovrenosti ili konačno vezanje beskonačnosti tek krenulo i da će ova autorica u budućnosti doživjeti još velike poetske pomake….

Tin Lemac

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić

otuđen svijet video

OTUĐEN SVIJET

Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 122

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,00 €)

 

 

DUHOVNI  KRAJOBRAZI  ALKE PINTARIĆ

 

Alka Pintarić, pjesnikinja s dugogodišnjim životnim i malo manje godišnjim literarnim iskustvom iznenadila nas je novom zbirkom Otuđen svijet. Već sam naslov signalizira kako je riječ o nečemu što se pojavljuje gotovo kao snatrilački topos pjesnika i drugih književnika novije generacije ili pak suvremenosti. Kako je tehnokapitalistička matrica počela gušiti svijet svojim glomaznim krakovima, književnosti je tek ostalo biti utočište za skromne, senzibilne duše željne lijepog i svježeg. Iako je ovakva konstatacija ocvala u patetičnost izričaja, njezina se jetka snaga pojavljuje tek kad se zaputimo u književni život i osluhnemo njegove suptilne, neprobojne perivoje, porazgovaramo sa šetačima i uputimo se istom horizontu mašte. Gospođa Pintarić već se profilirala u katoličkom duhovnom pjesništvu koje stoji na marginama suvremenog hrvatskog pjesništva. To se nažalost zbiva zbog velike ekspanzije stvarnosne poetičke matrice i drugih poetičkih iskustava koja supostoje u formalnom određenju, no ipak se odčitava stvarnosna predominacija. Duhovno je pjesništvo, poslije Nikole Šopa i Sestre Marije od Presveta Srca Isusova, ostalo tek zrnce na dokovima suvremenosti kojem često navraćaju pjesnici početnici, one koje to iskustvo zanima. Razlog tomu također je nekritička i neetička ideologizacija poetskog znaka i dežurni skalpeli pojedinih kritičkih osobnosti koje vlastiti svjetonazorski sklop uvode u poetičku analizu i estetsku procjenu pjesme ne suzdržavajući se katkad i od nipodaštavajućih sudova. S druge pak strane, određeni pjesnici početnici zarone u ovo poetičko iskustvo s posvemašnjom eksklamatorskom patetikom i providnošću idejnotematskog sklopa, što je također poetski neprihvatljivo. Kako ovo nije prva autoričina zbirka, riječ je o rukopisu koji je prilično sazrio. Osim dominantne duhovne tematike, predmetnotematska polja zbirke pripadaju intimističkoj lirici. Ta polja ne pretkazuju zalihost, već se u nitima duhovnih signala povezuju s prethodno navedenim čineći jedan fini sklad. Zbirka je vrlo ekstenzivna što se tiče broja pjesama i razvidnog oblikovanja poetskog gradiva. Među pjesmama postoje duge i minijature što je također prednost zbirke zbog čitateljskog uranjanja u drukčiju doživljajnost unutarnjeg svijeta lirske junakinje. Većina pjesama obilježava personalni lirski govor kao znak autentičnosti izričaja. Stilski gledano, jezik pjesama obilježava lapidarnost, ulomičnost, slikovitost, jednostavnost posredovanja temeljne ideje i obilje retoričkih pitanja čime se postiže formiranje subjektova odnosa prema svijetu kojem stremi. U duhovnom predmetnom polju nalazimo raznorodne tematizacije. Većina pripada ispovjednom i refleksivnom lirskom iskustvu (tu sam razliku izoštrio u nekim svojim teorijskim radovima, a ona se prije svega odnosi na odabir i semantizaciju poetske građe; u ispovjednom modusu prevladava empiričnost i (kvazi)biografičnost, dok u refleksivnom Univerzalije). Ispovjedno je iskustvo obilježeno autentičnim doživljajem Boga i božanskog (Ispuni me), dok je refleksivno posredovanjem tematike kroz teološku prizmu (Gospodaru moj). Zanimljiva je i naglašavanja vrijedna struktura lirske komunikacije u duhovnom poetskom izričaju. Subjekt se upućuje lirskom Ti (tj. Bogu), a tu komunikaciju pretpostavlja i neki objekt lirske komunikacije. Tipična vjerska situacija (u izvanknjiževnom smislu) nadaje se u ovim pjesmama s obzirom da je objekt često semantički inicijator lansiranja subjektne relacije u okrilje lirskog Ti i njezine posvemašnje deifikacije. Upravo se u tom relacijskom modusu odlikuje snaga autoričinih iskaza posvema kad uporabljuje sadržajnu formu apelativnog iskaza. U nekim se slučajevima subjekt stapa s objektom (Tražila sam te), u nekim se odmiče od njega u zonama neproničnosti i vlastitih slutnji božanskog (Dodir mora). U određenim refleksivnim pjesmama događaju se simboličke transferacije na relaciji ljudsko – metafizičko (Zvijezda je pala) i božansko – ljudsko (Biti pustinja). Intimističko predmetno polje bitno se približava duhovnom, ali ne toliko u  značenjskim koliko u smisaonim varijacijama. Prije svega, riječ je o velikoj uporabi figure Prošlosti kojom se zaposjedaju polja djetinjstva, mladosti, zemlje, ljubavne teme. Riječ je o duboko proživljenom iskustvu i osjećajnosti kojom se formiraju izražajna i doživljajna komponenta. Posebno se estetskom kvalitetom ističu pjesme: Sve teče, Izbrisano vrijeme, Težina dana, Stara ura i Kiša.  Vrijednost ove zbirke također leži i u izvjesnom finom estetskom i doživljajnom oblikovanju ponekih općih mjesta koja nisu napadno korištena. Ova će se zbirka pronaći cijelom u rukama čitatelja, duhovnika i dobronamjernih kritičara, a njezina će poetska zrna zibati se u kolijevki zova, šapta ili molitve.

Tin Lemac

 

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac

stil pjesništva anke zagar video

 

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR

Tin Lemac

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 320

Format: A5

Maloprodajna cijena 231,00kn (30,80 €)

Ova je knjiga nastala kao prerađeni tekst moje doktorske disertacije Stilematičnost lirskog idioma Anke Žagar koja je obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dana 8. studenog 2013. godine pred Stručnim povjerenstvom koje su činili prof. dr. Krešimir Bagić, prof. dr. Goran Rem i prof. dr. Tvrtko Vuković. Plod je petogodišnjeg bavljenja pjesništvom Anke Žagar kao i mnogim teorijskim i stilističkim aspektima označiteljskog pjesništva. Upućujem zahvale u dugogodišnjem radu prije svega svojem mentoru Krešimiru Bagiću na strpljivom poniranju u svaki moj uvid i pomnom čitanju disertacije s hvalevrijednim opaskama i primjedbama. Hvala Tvrtku Vukoviću i Goranu Remu na upućivanju oko mogućih korekcija ili dopuna nekih teza u pojedinim poglavljima. Hvala Anki Žagar koja je podržala izradu teze sa skromnim čuđenjem oko toga zašto se baš bavim njezinim pjesništvom pored brojnih drugih pjesničkih knjiga i poetika. Hvala mojim recenzentima, Marini Katnić Bakaršić i Tvrtku Vukoviću, koji su knjigu popratili sjajnim kritičkim poticajima. Mojoj urednici Zorki Jekić posebno hvala koja je širokogrudno prihvatila izdavanje knjige. Hvala prijateljima koji su izravno ili neizravno utjecali na oblikovanje tema svojim bodrenjem ili pokojom usputnom opaskom. To su Martina Perić, Darija Žilić, Anastazija Komljenović i Davor Šalat. Hvala i mojoj obitelji koja je uz mene stajala sve vrijeme ovog dugogodišnjeg rada i čije bodrenje, zahvalnost i dobrotu teško da ću moći vratiti. A vama, dragi čitatelji, želim mnogo strpljenja u snalaženju u račvastim ponornicama ovog teksta i zahvaljujem za trud i vrijeme odvojeno za čitanje moje knjige.

TL

 

Predstavljanje knjige MISLIM DA SAM VIDJELA IZVANZEMALJCA Barbare Baždarić

pozivnica 10 nakladnika

U IME AUTORA Tin Lemac

U ime autora video

 

U IME AUTORA

Tin Lemac

Br. str: 104

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

(…) Lemac jasno prepoznaje ispovednost kao katalizator lirske imaginacije, kao što dobro definisanom metodološkom sondom i jakim naučnim osvetljenjem – izrađuje takvu regularnost koja usmerava čitaočevu sposobnost da zamisli umetničke slike i poveže ih sa njhovom materijalnom građom, tj. jezikom. Takav metodološki uspeh autor je mogao postići zahvaljujući odabranom istraživačkom postupku – egzaktnim metodom zahvatao je spiritualnu građu i o njoj izricao egzaktne zaključke. Uz to je i vrlo precizno reformulisao rezultate preteča i nosilaca poetoloških ideja o ispovednoj lirici, i izložio sopstvene stilističke ideje kao koherentan sistem postulata pogodan za analizu stihovne strukture u pravcima koji su pre Lemčeve knjige U IME AUTORA bili delom na periferiji naučnih interesovanja.

            Da zaključimo. U IME AUTORA (Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) Tina Lemca po naučnoj vrednosti jeste studija koja će značajno mesto zauzeti i u edukativnom i u akademskom procesu razmene (sa)znanja. Ona je značajan doprinos razvoju poetske, opšte i lingvističke stilistike, kao što je značajan prilog predmetnog proširenja teorije književnosti, tekstologije i genologije. (…)

 

(iz recenzije prof. dr. Jelene Jovanović Simić)

 

Osobitu vrijednost Lemčeve knjige čine cjelovite pjesme koje autoru služe kao analitički predlošci. Riječ je o svojevrsnoj miniantologiji u koju su uvrštene kako pjesme iz različitih razdoblja hrvatske književnosti (od starih do najnovijih, tj. od Ivana Česmičkoga i Nikole Nalješkovića do Dore Pfanove, Nikole Šopa, Vesne Parun, Milice Lojdl, Siniše Matasovića i dr.) tako i prevedene strane pjesme (od psalama i usmenoga pjesništva raznih naroda do Jacquesa Preverta, Sylvie Plath, Anne Świrczińske i dr.).

Knjiga Tina Lemca U ime autora (Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) unosi metodologijske novine u hrvatsku znanost o književnosti, pisana je znalački i bit će korisna svima koji proučavaju lirsko pjesništvo.  

 

(iz recenzije akademika Josipa Užarevića)