AUTORSKO, POVIJESNO, MITSKO

Tin Lemac

Pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 286

Format: A5

Maloprodajna cijena: 168,00 kn (22,00 €)

RECENZIJA

Studija je organizirana u sedam osnovnih poglavlja (pored najavno-eksplikativnoga diskursa Uvoda i Zaključka) kaja su zatim podijeljena u niz manjih poglavlja, tvoreći tako iznimno razgranatu strukturu koja prati složen i razveden poetski opus Vesne Parun. Složena struktura studije ne inzistira pritom na dosljednoj i nasilnoj provedbi određenoga klasifikacijskog načela kojem bi trebalo podvrgnuti čitanja autoričine lirike, već okupljajući u nizu zbirki i kroz dug vremenski period objavljivanu poeziju poseže za nekolicinom čitanja u ključu, primjerujući različitim segmentima pjesničina opusa niz kriterija, relacija, značenja i simboličkih ključeva kojima će zatim odrediti temeljni njihov status. Riječ je o statusu koji se razotkriva u nacrtu poetičkoga i stilskog modela prikazanoga i analiziranoga pjesništva, detekciji i opisu subjektne (autorske) pozicije, klasifikaciji pjesničkih slika i figura (Utopije i Distopije), uočavanju i problematizaciji izvantekstualnih relacija, opisu subjektnih relacija, izdvajanju sonetnoga opusa te satirične lirike, završavajući pomalo začudnom promjenom autorske perspektive s ciljem interpretacije paradigmatskih pjesama autoričina opusa.

Stanoviti okvir, odnosno polazišnu točku čitanja Paruničine poezije autor postavlja u prvom poglavlju Nacrt poetičko-stilskog modela polazeći od isticanja tradicionalističkih odlika pjesništva Vesne Parun te osvrćući se na odnos njezina pjesništva prema europskoj i hrvatskoj poetskoj tradiciji. Uspostavljen je također model čitanja pjesništva zasnovan na prikazu njegove recepcije u hrvatskoj književnoj kritici i teoriji, koji će u daljnjoj strukturi studije biti dopunjen i obogaćen nizom modernih i suvremenih teorijskih inputa (poput kognitivne poetike iz vizure Lakoffove teorije metafore, tumačenja totalitarizma Hannah Arendt, teorije traume Haydena Whitea itd.). Raznovrsnost kodova s kojih autor pristupa analizama i interpretacijima Paruničina opusa predstavlja jednu od ključnih kvaliteta njegove studije koja na taj način – uvažavajući tradicionalne pristupe tumačenja i integrirajući ih zatim u pokušaj novoga i inovativnoga čitanja poezije – uistinu nudi nova polazišta za razumijevanje jednoga od najvažnijih poetskih opusa u novijoj hrvatskoj lirici. Prvo poglavlje autor zaključuje analizom lirskoga subjekta, isticanjem autobiografskih momenata, prototeksta mediteranizma, figure Vremena te simbolizacije i hiperbolizacije kao središnjih mjesta analizirane poezije.

Sljedeće je kratko poglavlje posvećeno Metapoetičkoj lirici Vesne Parun za koju sam autor ističe kako predstavlja najviši stupanj poetske legitimacije u ranoj i zreloj fazi.

U trećem poglavlju, Rana lirika Vesne Parun, nailazimo na nekoliko ključnih mjesta autorskoga zahvaćanja u složenu strukturu pjesništva ove faze, prepoznatljivih kroz analizu autorskoga subjekta (infantilnoga, ekstatičnoga), detekciju ključnih poetskih figura (Vremena, Utopije, Distopije) te proučavanje niza relacija (tekstualnih i izvantekstualnih) koje su obilježile rani poetski izričaj Vesne Parun. Završni je dio ovoga poglavlja u tom smislu posebno zanimljiv, jer u njemu autor – osvrćući se na neizbježne izvantekstualne, povijesno i socijalno uvjetovane biografske momente koji su ostavili traga u Paruničinoj lirici – vješto izbjegava zamke pozitivizma i doslovnosti iščitavajući tragove zbilje u analiziranoj poeziji i prepoznavajući pjesništvo ove faze kao složen konstrukt sačinjen od niza diskurznih inputa vremena, od kojih je ideološki sloj tek jedan.

Intimistička lirika Vesne Parun prikazana je kroz slojevitost poetskoga subjekta (osjećajnoga, erotskoga, kulturiranoga, melankolijskoga, egzaltiranoga) te konstantu koja je u ovome dijelu pjesničkoga opusa provedena u iščitavanju odnosa spram Drugoga. Pjesničino relacioniranje spram Drugoga autor ovdje dijeli u nekoliko temeljnih diskurznih slojeva (diskurz žalovanja, diskurz melankolije, fantazmatski diskurz, fantazmatsko oblikovanje Drugog te fantazmatske slike).

Relacijski moment Paruničina pjesništva istaknut u prethodnim poglavljima dosljedno je istražen i klasificiran i u poglavlju o Misaonoj lirici Vesne Parun, u kojemu je istaknuta trostruka njegova uvjetovanost i realizacija: u odnosu subjekta i kozmosa, subjekta i društva te čovjeka i političkoga entiteta nacije, domovine, države i klase.

U poglavlju o Sonetnoj lirici Vesne Parun autor se bavi analizom slikovne jezgre oko središnjega motiva, sintagmatsko – paradigmatskom simbolizacijskom metaforizacijom te posebice sonetima s figurom Evokacije, da bi prikaz pjesničkoga opusa zaključio s poglavljem o Satiričnoj lirici Vesne Parun, proučavajući njegovu intertekstnu i interkodnu organizaciju te primjenjujući na njega pojam karnevalizacije i uočavajući u ovome poetskom segmentu predominaciju biografske, izvantekstualne datosti.

Studiju autor zaključuje poglavljem Moj osobni dug čitateljstvu, svojevrsnom metatekstualnom ekskursu u kojem pretpostavljenom, Ecovom terminologijom, modelu čitatelja, najavljuje i objašnjava razloge izdvojenog interpretiranja dviju ključnih pjesama autoričina opusa i time zaključuje svoju šetnju lirskim opusom Vesne Parun.

Studija predstavlja vrijedan doprinos sistematizaciji, interpretaciji i pomnom čitanju poezije Vesne Parun, postavljajući autoričin opus u nove interpretacijske okvire i otkrivajući ga kao slojevit i kompleksan diskurs koji nudi raznorodna čitanja u okvirima različitih suvremenih diskursnih teorija.

Doc. dr. Danijela Marot Kiš

Ili posuditi u knjižnici: