RECENZIJA PJESNIČKOG RUKOPISA BUBNJAR

TINA LEMCA

Tin Lemac, istaknuti književni znanstvenik i kritičar poezije, i sam se upustio u poetsku praksu i ponudio rukopis buduće zbirke pjesama pod naslovom Bubnjar. Riječ je o rukopisu uistinu neoubičajenoga karaktera za recentnu hrvatsku pjesničku praksu, koji obnavlja neke poetičke i retoričke koncepcije i postupke inaugurirane već takozvanim postmodernističkim prijelomom u hrvatskome pjesništvu na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća, ali i neke letrističke, konkretističke, aleatoričke pa čak i nadrealističke tendencije koje su se pojavile i znatno ranije. Radi se ipak, u prvome redu, o postmodernističkoj svijesti o konvencionalnosti svih značenja i književnih postupaka, o mogućnosti da se – nakon što je „sve već napisano“ – do neke nove značenjske i izrazne svježine dođe tek kombiniranjem fragmenata iz već „odigranih“ diskursa, o dekonstrukciji književnoga teksta i njegovoj naknadnoj rekonstrukciji na temelju metatekstulne svijesti o pojedinim literarnim postupcima i strategijama. Zanimljivo je da se u Lemčevu rukopisu ipak neprestance nadigravaju dvije nasuprotne tendencije – s jedne strane racionalna kontrola koja podrazumijeva književno znanje i kritičku svijest o tome što se želi postići u tekstu, a s druge strane nagnuće da se upravo od toga pobjegne u tekstu sa što manjom kontrolom, u kojemu prevladavaju aleatorika, ludičnost, paradoksalnost, nadrealistička alogičnost i asocijativna iracionalnost. Te dvije nasuprotne tendencije Lemac u tekstu personificira kao pjesnika i kritičara, onoga koji stvara vrlo slobodno ustrojen tekst s kojim može činiti što god hoće, i onoga koji bi sve to, zapravo iluzorno, htio „protumačiti“, usustaviti i, na kraju krajeva, reducirati, „okljaštriti“. Upravo je tako autor u početnom „naputku za čitanje“ (auto)programatski opisao temeljnu koncepciju svojega rukopisa kao „nikad neodigrani teniski meč pjesnika i kritičara s ciljem da jedan nikad ne može i neće postati drugi“. Meni se ipak čini da se katkada i unutar istog teksta, kao i u cjelini rukopisa, znaju pomiješati ili barem sukcesivno javiti pjesnički ego i kritičarski super ego, što i samo poetsko zbivanje čini intrigantnijim. Rukopis tako otvara dekonstrukcijsko „silaženje“ na podrečeničnu, podsintagmatsku, gotovo i predverbalnu razinu iz koje se – ponovnom rekonstrukcijom – postupno ostvaruje bazični dječji govor: „reci mama/ Ma Ma/ reci baka/ Baka“. No, već u drugome tekstu pojavljuje se visokorefleksivni izričaj koji u igru uvodi tako važne, upravo literarne teme kao što su odnos zbilje i fikcije te životne i književne teleologičnosti i smislenosti: „alisa zna da s druge strane zrcala ne postoji išta/ osim nje same. ako se spotakne na svoju/ porculansku nožicu, možda shvati da ju je klobučar/ začarao“. Uglavnom, daleko od kakvog tradicionalističkog poetskog sloga, u Lemčevu rukopisu nižu se mnoge „pjesme“ od po jednog stiha, i to zafrkantske, ludičke, metatekstualne intonacije, a autor se rado poigrava i s „okamenjenom“ frazeologijom i metaforikom, najčešće govorne, usmenoknjiževne ili tradicionalnopoetske provenijencije („Oštre sablje, smrdi im iz usta/ Reci meni, pustinja sam pusta/ Ti si grana od bisera toga/ Ja sam mornar broda svoga“). Česte su i takozvane poetske definicije u kojima se njihova mudrosna forma pretvara u paradoksalni ili visokometaforički sadržaj („Vječnost je nikad neizvaljana klada“), autor se grafostilematski poigrava sa smještajem teksta na stranici, čak do preobrazbe slova u vizualni, a ne verbalni znak, a naglašavanjem faktičke jezične funkcije zna se tematizirati i sam medij pisanja, odnosno kanal sporazumijevanja („Pobjegao mi tekst“, „Zašto si ostavio praznu stranicu“). Lemac ponekad iz perspektive pjesnika ironizira i vlastitu poziciju književnog znanstvenika, odnosno uvelike zakompliciran književnoznanstveni diskurs („U aksiološkim suodnosima autora (subjekta), svijeta (teksta), konteksta, koteksta, nad-teksta,/ parateksta, hipoteksta, hiperteksta, metateksta… da, da, zapišite baš ovakvim redom“). To ukazuje na jedan od glavnih interesa rukopisa – navlačenje raznih diksursnih „maski“, njihovo međusobno ironiziranje i upozoravanje na to da je književnost danas u prvome redu postmodernistička metatekstualna igra. Sličan metatekstualni, ironijski i ludički sadržaj imaju i nešto „dulji“ Lemčevi tekstovi, koji, međutim, gotovo nikad ne prelaze opseg od nekoliko stihova ili rečenica: („Ovo je jedan veliki cirkus u kojem se traaaaaaažiiiiii……/ a) Pepeljugina cipela/ b) Trnoružičino vreteno/ c) Pa i smisao…./ Ono zrno graška smo našli“). Prema kraju rukopisa pod naslovom Bubnjar lirski subjekt, koji je – već i autoprogramatski – slab, ludičan i poliperspektivan („Jer sam nespretan, a ovo je igra značenja koju ne znam/ A usput pišem još tisuću knjiga“) još intenzivnije reflektira svoju poetsku djelatnost („I možda počnem zaista pisati poeziju, a ne pisati o poeziji…“), njezinu posvemašnju otvorenost, načelnu beskrajnost i ipak nužnost nekog uokviravanja („Znam da ću se jednom morati prisiliti na završetak“). Uza spomenute postmodernističke strategije, on se u fiktivnoj „borbi“ protiv kritičara uzda i u tradicionalno najjače lirsko „oružje“ – metaforu i metaforički diskurs („Ja sam podzemni gljivar u potrazi za zlatnom strijelom riječi“, „U šipražju zelenih česti“), čak zaključuje da je – upravo takvim postmodernističkim, poliperspektivnim pa i poetiziranim rukopisom – „Omamljen i tekstom preveslan/ kritičar“. Na kraju, valja zaključiti da je Tin Lemac rukopisom buduće knjige pod naslovom Bubnjar svoj pjesnički put počeo intrigantno i uspješno. Taj po svemu neobičan i poliperspektivan rukopis, čak i u sadašnjim postmodernističkim uvjetima kad su neke znatnije novotarije teško zamislive, uvelike će obogatiti i pluralizirati hrvatsku poetsku scenu te je podsjetiti na znatne poetičke mogućnosti iz zadnjih pola stoljeća njezina razvoja, koje su, međutim, danas u velikoj mjeri zanemarene. Uistinu, na temelju prekombinacije starog Tin Lemac donosi nešto novo i to na samo sebi svojstven način.

Davor Šalat