OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Poezija

OPSEG KOŽE

Antonija Vlahović

Poezija

Urednica: Zorica Krističević Avdagić

Recenzija: Tin Lemac

Lektorica: Antonija Vlahović

Slika na naslovnici: Boris Janje

Uvez: Meki

Broj stranica: 144 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-23-1

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 144 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-23-1

13,00 EUR

NEUMITNO ŠTAVLJENJE KOŽE

Sresti poeziju Antonije Vlahović znači upoznati autoricu, lirsku junakinju, simetriju, harmoniju, kaos i nejednoznačnosti. Ovakva veličanstvena i bez poznatog i prepoznatog konteksta pretenciozna misao može zagolicati sva osjetila literarnih sladokusaca svih vrsta; od profesionalnih teoretičara i kritičara, nazubljenih znalaca koji vade tisuće olovaka i papira na kvadratiće tražeći unutarnja preklapanja, opća mjesta i vitke stapke koje vijore na svim semantičkim stranama svijeta, neki malo blaži i senzibilniji koji promatraju osjećajnu vrpcu koja se odmata na gramofonu knjige i leti negdje izvan svijeta, poznanici i prijatelji koji će ponovno upoznati autoricu ili oni koji svuda traže R(r)iječ. A ja, ja sam pritom mislio ovo: srest ćemo sve osobine i sva čuvstva koja proizlaze iz Antonije – autorice; njezina lirska junakinja toliko srođena s njom samom da grubi teorijski rez malo i boli, Antonijine simetrije stihovnih redaka i dijagonala, unutarnjih i vanjskih svjetova, Antonijinu harmoničnost u gradnji zbirke i njezina diskursnog svijeta, Antonijin kaos koji ničeanski rađa svaku stvaralačku danost i nejednoznačnosti koje nastaju na pregibima teksta i svijeta.

Važno je reći kako Antonijina knjiga pjesama broji preko stotinu stranica, kako se četiri ciklusa ispunjavaju približno jednakim brojem pjesama, kako se unutarnja kompozicija podređuje vanjskoj i kako je naslov zaista sretno odabran. Opseg kože. Vrlo razumljiva metafora. Prve asosocijacije vode nas prema tjelesnom diskursu i tu nećemo pogriješiti. Koža je ništa drugo nego zaštitni omotač tijela, naš najveći štit i svjedok unutarnjeg  i  vanjskog  događanja.  U  tjelesnom  se  diskurzu propituju specifično ženska pitanja; pitanje tijela, sebstva, odnosa prema muškarcu, rađanju, djeci. Poezija je uglavnom refleksivne naravi, pjesme su monostrofe koje bi se mogle okarakterizirati kao veće minijature ne zbog broja stihova koji često ne preteže desetak, već usredištenosti i rasprostranjenosti lirskih signala.

Refleksivna poetika koja se prostire idejno-tematskim silnicama upija u se blage konotativne krivulje leksema, sintagmi i poetskih rečenica, metaforičnost koja izrasta više iz svijeta, a ne iz teksta, snažan ekspresivni poetski izričaj koji počiva na hiperboli i emfazi kao stilskim konstituentama. Što se tiče rasporeda lirsko-komunikacijskih kategorija, pjesme su izgrađene personalnim lirskim govorom i onim u kojima se dominantno zaziva lirsko Ti. Jaki lirski glas oblikuje stihovne dionice što se poput noževa s dvjema oštricama zabijaju u čitateljsko recepcijsko tkivo.

Idejno-tematska razvedenost zbirke počiva na četirima semantičkim jezgrama, a to su subjekt (lirska junakinja), tijelo, svijet i ništavilo. Lirsku junakinju možemo razmatrati kroz emocijsku rešetku, ali prikladnije je emocijskom razvoju pridati značenje i smisao refleksivnih ulomaka. Time, nota bene, ova poezija nadrasta ispovjednu lirsku matricu i vodi čitatelja u prostor univerzalnih ljudskih iskustava posredovanih jastvenim glasom. Tijelo je medij koji prima sve signale svijeta i prerađuje ih, tj. sublimira tekstom i prostire se u značenju vlastitih sastavnih dijelova (unakaženi batrljci), osobnog identiteta autorice/lirske junakinje (antonija) i leksema kao što su dom, soba, kvadar tuge. Svijet je ono što lirsku junakinju muči i prema čemu se ona nastoji definirati. Iako se on poetički ne diferencira (više semantički kroz razne situacije u pjesmama), možemo ga prihvatiti kao temeljni faktor ljudskog i poetskog sazrijevanja. Ništavilo prijeti silaskom u svijet i sebe, no autorica ga odgađa, zamata, možebitno nudi za neku drugu knjigu. Na polu lirske komunikacije s lirskim Ti, jer potonji je sadržavao jastvene sekvence, postoji snažan dijalog s muškarcem i izlaganje vlastite ranjivosti  u  takovrsnim emotivnim odnosima. To  se,  jasno, sve reflektira na tijelu i taj dio diskurza pripada najsnažnijem hiperboličkom diskurzu knjige.

Naposljetku, možemo kazati kako je ovom knjigom Antonija Vlahović počela krčiti svoj put na horizontu suvremenog hrvatskog ženskog pjesništva. Ova poezija, koju možemo proglasiti feminističkom zbog jakog samosvojnog lirskog glasa i otvorene tematizacije žene i ženskog iskustva koje nadilazi već viđene tematizacije patrijarhalnih odnosa, zadala je sebi visoke ciljeve osvajanja njegovih vrhova. Neka se razvija iz knjige u knjigu jer nakon literarne utakmice s takvim tekstom ne idemo na pivo, već na rashlađeni sok neke tropske voćke!

Tin Lemac


ROBUSNA TANKOĆUTNOST

Zbirka pjesama autorice Antonije Vlahović neobično me dirnula; koliko svojim simboličkim, a tako jasnim porukama; toliko i svojom direktnom, a tako ranjivom istinom. Zbirka je to podijeljena u četiri dijela, sakupljena u četiri formule, rastrgnuta na četvero i gurnuta pod četiri različita stijega. A opet – zar nije sve u jednome i jedno u svemu? Zar nije sve jedno? Zar nije svejedno…? Mogli bismo se tako u nedogled igrati domišljatostima, i na one autoričine smišljati svoje vlastite, inspirirani njezinom hrabrošću koja se ogleda u mesu, jednako koliko i u psihi žene. Jedne od milijardu njoj sličnih, ali od kojih je ona jedina u stanju  iznjedriti stvaran glas i dati ga mnoštvu, upravo zahvaljujući tome jer je uspjela biti osobna bez idealiziranja, stvarna bez uljepšavanja, nejednaka po vlastitim rubovima i vrlo jasno nezaklonjena bilo kakvim feminizmom. Onim stvarnim, onim načelnim ili onim koji toliki muškarci ne razumiju, a neki i preziru. Autorica je to koja se ne libi uzeti kuhinjsku sjekiricu za meso u ruke i rastaviti osobu, ako treba: njezino tijelo, misli, osjećaje, pa i atome. Upravo rascijepiti je. I ponuditi nam tu robusno dobivenu istinu tankoćutnim pokretom svoje ruke i ponekad gotovo neizgovorenim glasom svog grla.

U  prvom  dijelu  zbirke  autorica  oslikava  sebe,  ali  i sebstvo – pojedinačno i skupno, ono drugih žena ali i vlastito, kroz sve što tijelo kao predmet i predmeti izvan njega mogu tvoriti u srazu. Iskustvo je to žene što sebe doživljava, ili je drugi doživljavaju, kao blago koje će više vrijediti rastavljeno na  komade,  pojedinačno  upotrebljavano  i  promatrano.  Kaže se  kako  je  svako postojanje  cjelovito,  i  kako  i  najmanja čestica sadrži sve informacije i svijest cjeline (ili tek njezinu fantomsku repliku..?), jednako onako kako cjelina zrcali vlastitu djelomičnost, i jednako onako kao što predaja nije čin vanjskosti (iako tako izgleda) nego najprije unutarnjosti, i gdje se ne radi o odnosu ja – ti, nego je zapravo u pitanju razina ja naspram samoga sebe. Upravo tako i Antonijine pjesme daju dvostruki odraz, i jednoga i drugoga, preklopljen, poput kakva egzotična, a ukusna jela. Nedovršenost u srazu s konačnošću nadopunjuju jedna drugu, i zapravo se ne potirući, gotovo savršeno sljubljuju. Sve ono što se čovjek propituje, obično tek onda kada mora, jer duša vapi i raspada se, autorica je preobukla u izričaj u kojem se vidi to isto propitivanje, ali kroz više prizmi: ja – ljudsko biće, ali i ja – žena, ja – materijalna, ja – funkcionalna, ja – tijelo i ono najviše žensko: ja – vučica i ja – stvoriteljica. Pjesme su povremeno prepune vrlo upečatljivih i novih stilskih izraza. Razlog tomu je autoričino kreativno stapanje s drugim ljudskim bićem i cijepanje nakon toga, pri razdvajanju. To su otisci koje tijelo pamti i stvara sjećanja kao stvarnu prokrvljenost tkiva.

U   drugom   dijelu   izražene   su   borba   i   prihvaćanje, pobjeda i predaja, razum i ljutnja, strast i tankoćutnost. Oni su suprotstavljeni – a zapravo spojeni u kombinaciji nezamislivoj za spajanje. Upravo u svemu tome je onaj neuhvatljivi, u riječ i sve druge medije neprenosivi impuls života, ipak prenesen u bjelinu između znakova. Autoričini stihovi zbirku čine zrelom i stvarnom. Ranjenom i divljom. Unatrag preobraženom. Ona je živa i pulsirajuća. Tu, gdje je muškarac. Ali je i plodnost, i dijete. Pjesnikinja je vratila sebi samoj zrcalo. Pjesnikinja kao podstanarka. Optužbe kao izazov, ljutnja kao strast. Ili obratno? Muškarac kao okrivljenik, žena kao krik. A onda iza toga i zajedno s time još nešto: višestrukost svih nas sa svima nama i samima sobom. Krv pod noktima. Ali to je u redu. Sad barem znamo kako smo zaista živi. Tijela, to su okusi života.

I sada, u trećem dijelu pjesnikinja sve mjeri: teatar, ali i eritrocite. Izračunava težinu priznanja, duljinu ljutnje, zbroj praznina. Obraća se nekome potajno uz pomoć javne riječi i javnim istupom kao šifriranom porukom. Ona crta, ali i piše, pa od matematičkih formula stvara paukove niti. Ovdje i sada, tako ljudski, traži rješenja. Ali, mi svi i jesmo upravo to – ljudi, baš takvi kakvi smo u ovom trenutku. Naravno, makar i nesvjesno, mi uvijek bježimo od te slike u onu buduću. Autorica je ta koja nas vraća u sada i ovdje. Tu, gdje trebamo pogledati sliku sebe samih. Tek iz tog zrcalnog odraza moći ćemo se zaista odraziti u skoku u dalj, tamo, u budućoj slici nas samih. Zato su i suncokreti ponekad groteskni.

Na koncu (i u završnom dijelu zbirke) – sve je pitanje. Čak i biblijska proročanstva. Odgovor? On nam je već odavno dan. Ali čovjek ga niti može čuti, niti razumjeti, osim ako se ispred njega ne nalazi točno pitanje. Tek tada će i odgovor biti točan. Ljudi traže odgovore na svoja pitanja, umjesto da traže pitanja za svoje odgovore. Upravo zato nam autorica govori, piše i u tome pogađa odgovore. Zatim ih ostavi razoružane u zraku, poput padobranca bez svilene tkanine, neka padnu kamo ih sudbina pošalje. Ona će ih dočekati s već pročitanim proročanstvima, u koja će sve odgovore nježno zamotati, a zatim poput tijesta za objed zdušno izmijesiti i ponosno raspršiti kao krvave krpice u zrak. Na nama je samo da udahnemo.

Zorica Krističević Avdagić


BILJEŠKA O AUTORICI

Antonija Vlahović rođena je 1975. godine u Zagrebu. Profesorica je hrvatske kulture i sociologije, a radi kao profesor mentor u srednjoj školi. Bavi se dramskom pedagogijom i alternativnim scenskim izrazima. S učenicima je uprizorila Krležine, Harmsove, Rundekove i tekstove mnogih drugih autora, kao i vlastite.

Piše poeziju i sudjeluje na pjesničkim tribinama. Neke od pjesama objavljene su na književnim portalima. Objavila je zbirku pjesama Antonijalogija (2008.).