OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Poezija

OPSEG KOŽE

Antonija Vlahović

Poezija

Urednica: Zorica Krističević Avdagić

Recenzija: Tin Lemac

Lektorica: Antonija Vlahović

Slika na naslovnici: Boris Janje

Uvez: Meki

Broj stranica: 144 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-23-1

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

OPSEG KOŽE Antonija Vlahović

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 144 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-23-1

13,00 EUR

NEUMITNO ŠTAVLJENJE KOŽE

Sresti poeziju Antonije Vlahović znači upoznati autoricu, lirsku junakinju, simetriju, harmoniju, kaos i nejednoznačnosti. Ovakva veličanstvena i bez poznatog i prepoznatog konteksta pretenciozna misao može zagolicati sva osjetila literarnih sladokusaca svih vrsta; od profesionalnih teoretičara i kritičara, nazubljenih znalaca koji vade tisuće olovaka i papira na kvadratiće tražeći unutarnja preklapanja, opća mjesta i vitke stapke koje vijore na svim semantičkim stranama svijeta, neki malo blaži i senzibilniji koji promatraju osjećajnu vrpcu koja se odmata na gramofonu knjige i leti negdje izvan svijeta, poznanici i prijatelji koji će ponovno upoznati autoricu ili oni koji svuda traže R(r)iječ. A ja, ja sam pritom mislio ovo: srest ćemo sve osobine i sva čuvstva koja proizlaze iz Antonije – autorice; njezina lirska junakinja toliko srođena s njom samom da grubi teorijski rez malo i boli, Antonijine simetrije stihovnih redaka i dijagonala, unutarnjih i vanjskih svjetova, Antonijinu harmoničnost u gradnji zbirke i njezina diskursnog svijeta, Antonijin kaos koji ničeanski rađa svaku stvaralačku danost i nejednoznačnosti koje nastaju na pregibima teksta i svijeta.

Važno je reći kako Antonijina knjiga pjesama broji preko stotinu stranica, kako se četiri ciklusa ispunjavaju približno jednakim brojem pjesama, kako se unutarnja kompozicija podređuje vanjskoj i kako je naslov zaista sretno odabran. Opseg kože. Vrlo razumljiva metafora. Prve asosocijacije vode nas prema tjelesnom diskursu i tu nećemo pogriješiti. Koža je ništa drugo nego zaštitni omotač tijela, naš najveći štit i svjedok unutarnjeg  i  vanjskog  događanja.  U  tjelesnom  se  diskurzu propituju specifično ženska pitanja; pitanje tijela, sebstva, odnosa prema muškarcu, rađanju, djeci. Poezija je uglavnom refleksivne naravi, pjesme su monostrofe koje bi se mogle okarakterizirati kao veće minijature ne zbog broja stihova koji često ne preteže desetak, već usredištenosti i rasprostranjenosti lirskih signala.

Refleksivna poetika koja se prostire idejno-tematskim silnicama upija u se blage konotativne krivulje leksema, sintagmi i poetskih rečenica, metaforičnost koja izrasta više iz svijeta, a ne iz teksta, snažan ekspresivni poetski izričaj koji počiva na hiperboli i emfazi kao stilskim konstituentama. Što se tiče rasporeda lirsko-komunikacijskih kategorija, pjesme su izgrađene personalnim lirskim govorom i onim u kojima se dominantno zaziva lirsko Ti. Jaki lirski glas oblikuje stihovne dionice što se poput noževa s dvjema oštricama zabijaju u čitateljsko recepcijsko tkivo.

Idejno-tematska razvedenost zbirke počiva na četirima semantičkim jezgrama, a to su subjekt (lirska junakinja), tijelo, svijet i ništavilo. Lirsku junakinju možemo razmatrati kroz emocijsku rešetku, ali prikladnije je emocijskom razvoju pridati značenje i smisao refleksivnih ulomaka. Time, nota bene, ova poezija nadrasta ispovjednu lirsku matricu i vodi čitatelja u prostor univerzalnih ljudskih iskustava posredovanih jastvenim glasom. Tijelo je medij koji prima sve signale svijeta i prerađuje ih, tj. sublimira tekstom i prostire se u značenju vlastitih sastavnih dijelova (unakaženi batrljci), osobnog identiteta autorice/lirske junakinje (antonija) i leksema kao što su dom, soba, kvadar tuge. Svijet je ono što lirsku junakinju muči i prema čemu se ona nastoji definirati. Iako se on poetički ne diferencira (više semantički kroz razne situacije u pjesmama), možemo ga prihvatiti kao temeljni faktor ljudskog i poetskog sazrijevanja. Ništavilo prijeti silaskom u svijet i sebe, no autorica ga odgađa, zamata, možebitno nudi za neku drugu knjigu. Na polu lirske komunikacije s lirskim Ti, jer potonji je sadržavao jastvene sekvence, postoji snažan dijalog s muškarcem i izlaganje vlastite ranjivosti  u  takovrsnim emotivnim odnosima. To  se,  jasno, sve reflektira na tijelu i taj dio diskurza pripada najsnažnijem hiperboličkom diskurzu knjige.

Naposljetku, možemo kazati kako je ovom knjigom Antonija Vlahović počela krčiti svoj put na horizontu suvremenog hrvatskog ženskog pjesništva. Ova poezija, koju možemo proglasiti feminističkom zbog jakog samosvojnog lirskog glasa i otvorene tematizacije žene i ženskog iskustva koje nadilazi već viđene tematizacije patrijarhalnih odnosa, zadala je sebi visoke ciljeve osvajanja njegovih vrhova. Neka se razvija iz knjige u knjigu jer nakon literarne utakmice s takvim tekstom ne idemo na pivo, već na rashlađeni sok neke tropske voćke!

Tin Lemac


ROBUSNA TANKOĆUTNOST

Zbirka pjesama autorice Antonije Vlahović neobično me dirnula; koliko svojim simboličkim, a tako jasnim porukama; toliko i svojom direktnom, a tako ranjivom istinom. Zbirka je to podijeljena u četiri dijela, sakupljena u četiri formule, rastrgnuta na četvero i gurnuta pod četiri različita stijega. A opet – zar nije sve u jednome i jedno u svemu? Zar nije sve jedno? Zar nije svejedno…? Mogli bismo se tako u nedogled igrati domišljatostima, i na one autoričine smišljati svoje vlastite, inspirirani njezinom hrabrošću koja se ogleda u mesu, jednako koliko i u psihi žene. Jedne od milijardu njoj sličnih, ali od kojih je ona jedina u stanju  iznjedriti stvaran glas i dati ga mnoštvu, upravo zahvaljujući tome jer je uspjela biti osobna bez idealiziranja, stvarna bez uljepšavanja, nejednaka po vlastitim rubovima i vrlo jasno nezaklonjena bilo kakvim feminizmom. Onim stvarnim, onim načelnim ili onim koji toliki muškarci ne razumiju, a neki i preziru. Autorica je to koja se ne libi uzeti kuhinjsku sjekiricu za meso u ruke i rastaviti osobu, ako treba: njezino tijelo, misli, osjećaje, pa i atome. Upravo rascijepiti je. I ponuditi nam tu robusno dobivenu istinu tankoćutnim pokretom svoje ruke i ponekad gotovo neizgovorenim glasom svog grla.

U  prvom  dijelu  zbirke  autorica  oslikava  sebe,  ali  i sebstvo – pojedinačno i skupno, ono drugih žena ali i vlastito, kroz sve što tijelo kao predmet i predmeti izvan njega mogu tvoriti u srazu. Iskustvo je to žene što sebe doživljava, ili je drugi doživljavaju, kao blago koje će više vrijediti rastavljeno na  komade,  pojedinačno  upotrebljavano  i  promatrano.  Kaže se  kako  je  svako postojanje  cjelovito,  i  kako  i  najmanja čestica sadrži sve informacije i svijest cjeline (ili tek njezinu fantomsku repliku..?), jednako onako kako cjelina zrcali vlastitu djelomičnost, i jednako onako kao što predaja nije čin vanjskosti (iako tako izgleda) nego najprije unutarnjosti, i gdje se ne radi o odnosu ja – ti, nego je zapravo u pitanju razina ja naspram samoga sebe. Upravo tako i Antonijine pjesme daju dvostruki odraz, i jednoga i drugoga, preklopljen, poput kakva egzotična, a ukusna jela. Nedovršenost u srazu s konačnošću nadopunjuju jedna drugu, i zapravo se ne potirući, gotovo savršeno sljubljuju. Sve ono što se čovjek propituje, obično tek onda kada mora, jer duša vapi i raspada se, autorica je preobukla u izričaj u kojem se vidi to isto propitivanje, ali kroz više prizmi: ja – ljudsko biće, ali i ja – žena, ja – materijalna, ja – funkcionalna, ja – tijelo i ono najviše žensko: ja – vučica i ja – stvoriteljica. Pjesme su povremeno prepune vrlo upečatljivih i novih stilskih izraza. Razlog tomu je autoričino kreativno stapanje s drugim ljudskim bićem i cijepanje nakon toga, pri razdvajanju. To su otisci koje tijelo pamti i stvara sjećanja kao stvarnu prokrvljenost tkiva.

U   drugom   dijelu   izražene   su   borba   i   prihvaćanje, pobjeda i predaja, razum i ljutnja, strast i tankoćutnost. Oni su suprotstavljeni – a zapravo spojeni u kombinaciji nezamislivoj za spajanje. Upravo u svemu tome je onaj neuhvatljivi, u riječ i sve druge medije neprenosivi impuls života, ipak prenesen u bjelinu između znakova. Autoričini stihovi zbirku čine zrelom i stvarnom. Ranjenom i divljom. Unatrag preobraženom. Ona je živa i pulsirajuća. Tu, gdje je muškarac. Ali je i plodnost, i dijete. Pjesnikinja je vratila sebi samoj zrcalo. Pjesnikinja kao podstanarka. Optužbe kao izazov, ljutnja kao strast. Ili obratno? Muškarac kao okrivljenik, žena kao krik. A onda iza toga i zajedno s time još nešto: višestrukost svih nas sa svima nama i samima sobom. Krv pod noktima. Ali to je u redu. Sad barem znamo kako smo zaista živi. Tijela, to su okusi života.

I sada, u trećem dijelu pjesnikinja sve mjeri: teatar, ali i eritrocite. Izračunava težinu priznanja, duljinu ljutnje, zbroj praznina. Obraća se nekome potajno uz pomoć javne riječi i javnim istupom kao šifriranom porukom. Ona crta, ali i piše, pa od matematičkih formula stvara paukove niti. Ovdje i sada, tako ljudski, traži rješenja. Ali, mi svi i jesmo upravo to – ljudi, baš takvi kakvi smo u ovom trenutku. Naravno, makar i nesvjesno, mi uvijek bježimo od te slike u onu buduću. Autorica je ta koja nas vraća u sada i ovdje. Tu, gdje trebamo pogledati sliku sebe samih. Tek iz tog zrcalnog odraza moći ćemo se zaista odraziti u skoku u dalj, tamo, u budućoj slici nas samih. Zato su i suncokreti ponekad groteskni.

Na koncu (i u završnom dijelu zbirke) – sve je pitanje. Čak i biblijska proročanstva. Odgovor? On nam je već odavno dan. Ali čovjek ga niti može čuti, niti razumjeti, osim ako se ispred njega ne nalazi točno pitanje. Tek tada će i odgovor biti točan. Ljudi traže odgovore na svoja pitanja, umjesto da traže pitanja za svoje odgovore. Upravo zato nam autorica govori, piše i u tome pogađa odgovore. Zatim ih ostavi razoružane u zraku, poput padobranca bez svilene tkanine, neka padnu kamo ih sudbina pošalje. Ona će ih dočekati s već pročitanim proročanstvima, u koja će sve odgovore nježno zamotati, a zatim poput tijesta za objed zdušno izmijesiti i ponosno raspršiti kao krvave krpice u zrak. Na nama je samo da udahnemo.

Zorica Krističević Avdagić


BILJEŠKA O AUTORICI

Antonija Vlahović rođena je 1975. godine u Zagrebu. Profesorica je hrvatske kulture i sociologije, a radi kao profesor mentor u srednjoj školi. Bavi se dramskom pedagogijom i alternativnim scenskim izrazima. S učenicima je uprizorila Krležine, Harmsove, Rundekove i tekstove mnogih drugih autora, kao i vlastite.

Piše poeziju i sudjeluje na pjesničkim tribinama. Neke od pjesama objavljene su na književnim portalima. Objavila je zbirku pjesama Antonijalogija (2008.).

IME MI JE SNJEGULJICA Zorica Krističević

Poezija

IME MI JE SNJEGULJICA

Zorica Krističević

Urednik i recenzent: Tin Lemac

Lektorica: Antonija Vlahović

Ilustracije na koricama: Ivona Bošnjak

Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 96 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-22-4

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,50 €)

IME MI JE SNJEGULJICA Zorica Krističević

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 96 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-22-4

13,50 EUR

BAJKOM ZAUSTAVLJENA STVARNOST

Zapažena pjesnikinja  Zorica Avdagić, autorica već nekoliko poetskih naslova kojima je zaplijenila blago odabrane publike i požnjela recenzije uglednih književnih i književnokritičkih imena kao što su Jozefina Dautbegović, Branko Maleš i Tonko Maroević pojavljuje se s novim lirskim rukopisom. On nosi simbolički utemeljen, a eterički prozračan naslov Ime  mi  je Snjeguljica.  Teoretičarskom  umu,  enciklopedisti,  fachidiotu  s već otvorenim škarama razvezanih interpretacijskih niti nudi se asocijativni niz. Moje ime je medvjedić Lino, Važno je zvati se Ernest, Jadni Katule… Eh,  pa već je i ovo pretjerano jer zadire u različite zone ljudskog mišljenja i djelovanja.  Otkud krenuti i gdje završiti? Što učiniti s gomilom naučenog pepela i kako zapaliti vatru? Odsjaji gube smisao i  početak mora biti intoniran znanjem. Možda završi u igri.

Knjiga koju pred sobom držimo nosi naslovni motiv iz bajke Snjeguljica  i  sedam  patuljaka.   Pritom, glavni su i  jedini akteri lirske komunikacije Snježana i Palčić. Oni su zahvaćeni intimističkom situacijom ljubavi i kao takvi odmataju klupka svojih vlastitosti.  Semantički prijenos naslovnog motiva Snjeguljice u naslov Ime mi je Snjeguljica predstavlja dvostruko kodirani diskurzivni čin. Na prvoj razini kodifikacije autorica se poistovjećuje s lirskom junakinjom zbirke, a na drugoj lirska se junakinja bajkovno transferira  u lik Snjeguljice. Palčić je zamjena za patuljka. Možemo ga prispodobiti i Palčici, također bajkovnom liku,  no s obzirom na ovu knjigu,  pristajao bi umanjenom patuljku. Lingvistički gledano, riječ je o dvostrukoj deminuciji morfološkog i značenjskog polja riječi koje postaje stilski obilježeno u samom tkivu teksta.

Punjenje pjesničke stratigrafije bajkovnim naplavinama izvedeno je na predmetnoj i idejnotematskoj razini. U dijelovima se spominju likovi i  motivi iz bajke o  Snjeguljici (jabuka, vještica). U lirskoj komunikaciji preuzet je dio iz Snjeguljičina dijaloga s patuljcima ne u smislu intertekstualne obrade, već smisaonog  nadovezivanja. Vješto je izbjegnut psihoanalitički podtekst bajkovnih značenja vezanih za spolno i emotivno sazrijevanje djeteta i libidinalni kaos izazvan identifikacijama u freudeovskoj shemi. S obzirom na intimističku situaciju koja je ljubavno-erotski konotirana, Palčić se pojavljuje kao lik ili eufemistička zamjena za falus.

Glede naslova zbirke, kritičar bi očekivao da će biti riječi o ispovjednoj lirici. No, prevarit će nas pozicija lirske junakinje koja se maskirala u lirsku kazivačicu intimističke situacije. Iako možemo spekulirati je li i sama lirska kazivačica neki mjesec velikog planeta Autorice ili možda čak izraslina na tijelu lirske junakinje, ona nam iznosi situaciju vješto baratajući signalima kojima se uobličuje  poetskost.  To su naglašena emotivnost, refleksivnost, zibajući tonovi lirske komunikacije i zapitanost.

U knjizi je osim razvijene narativne linije stihova koji katkad mogu prebjeći u stilizirani prozni izričaj jako naglašena emotivnost lirske junakinje, rječitost kojom se razvijaju dugi stihovni ulomci i emfatičnost  lirskog govora.  Njezin govor pratimo kao nabujalu tekućicu u ogromnim nanosima.

Emfatičnost kao  izvjesna retorička konstanta postiže se učestalim opisima (baš  poput  žene zlatna pera, baštinice / ), ponavljanjima i rimovanjima unutar stiha (iako, očito, vrlo plodno i vrlo rodno), hiperbolama  (natisnule i prignječile onaj tren radosti), kumulacijama   (i u njoj ležaj,  stol  i  stolicu  /  i  papuče  na podnom prekrivaču) i složenom narativnom sintaksom koja se ostvaruje na parataktičkoj i hipotaktičkoj osi ovisno o prikazanu ulomku odnosa između aktera.

S obzirom na spomenutu emfatičnost,  tekst zbirke bit će  posebno zanimljiv za  govorni ostvaraj.  S  obzirom na učestale promjene tona u autoričinu govoru (u varijacijama sentimentalnog i humornog tona s povišenjima i sniženjima stihovne intonacije), te  raznorodne svakodnevne i  druge sadržaje, tekst je moguće uobličiti performansom.

Poetički gledano, knjiga bi se mogla pripisati hrvatskom poststvarnosnom pjesničkom horizontu.   Jedna  stvarna, empirijski ovjerena intimistička situacija dvoje aktera predstavljena je  bajkom kao  retoričkim ukrasom i idejnotematskim okvirom.   S  njome  u  kontaktu,   postoji mačevanje tih dvaju slojeva.  Onog stvarnosnog opipljivog ili  onog bajkovnog neopipljivog. Rezultati su  semantička ravnoteža obaju slojeva (Ujutro, Palčić je nanovo gladan / i mora pojesti sve vijesti / Snježana se budi danas kraća nego jučer / i tako svaki dan) ili semantičko zasijecanje stvarnosnog bajkovnim (Nakon toga Snježana je sačekala duboku noć / Uzela sa sobom sjekiricu za meso / (Jer drugu u stanu nije imala) / I otišla porazgovarati s jabukom).

Iako se u knjizi mogu nizati pjesme i klupko se može odmotavati još dugo i dugo, ipak bih na kraju rekao da je sve na vrijeme zaustavljeno. I bajka i stvarnost. Donekle zbog okvira. Knjige pjesama. Donekle zbog situacije. Empirijske  kazaljke zasjeniše literarne. A i zbog toga jer autorica, iz čije torbe vire lirska junakinja, lirska kazivačica, a lirskog junaka Palčića u ruci drži privezana paukovom niti, pobjedonosno grize crveni dio jabuke i zavodljivo namiguje sljedećem literarnom vlaku.

Tin Lemac


ZORICA    AVDAGIĆ    (rođena  KRISTIČEVIĆ) rođena 1969. u Doboju, BiH, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Pedagošku akademiju u Tuzli upisuje 1988., a Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek južnoslavenskih jezika 1991. godine. Zbog rata prekida studij i dolazi u Zagreb. Radi u Zagrebu, a živi u Zaprešiću.

Aktivno sudjeluje u književno umjetničkim tribinama na području republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.

Objavljuju je u književnim časopisima.

Objavljene knjige:

Zbirka ratne tematike SEDMO SLOVO SLOBODE u izdanju Matice Hrvatske,  tiskana  2006., recenzenti  Tonko Maroević i Branko Maleš

Zbirka poezije na temu grčke antike POTROŠENI ADONIS u izdanju Matice Hrvatske, tiskana 2008., recenzenti Tonko Maroević i Jozefina Dautbegović

Zbirka poezije društveno angažirana  o položaju žene u društvu i obitelji HOD NA PRSTIMA  u izdanju Digitalne knjige,  tiskana  2011. (također postoji digitalno  izdanje),  u sklopu akcije prikupljanja sredstava i predstavljanja skloništa za žene „Ženska pomoć sada“

Zbirka kratkih priča prevedenih na  engleski jezik FOOTNOTES  OF A DIVORCEE objavljene digitalno na platformi Amazon.com, 2012.

Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije MEDITACIJE u izdanju kluba Zapreščan, tiskana 2017.,

Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije FOTOGRAF u digitalnom izdanju Knjižnica grada Zagreba, objavljena 2016.