Kategorije
Knjige

TIRKIZNO Antonia Budano

TIRKIZNO video

 

TIRKIZNO

Antonia Budano

Poezija

Uvez: Tvrdi

Br. str: 78

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

 

AKVARELNI EROS ANTONIJE BUDANO

Zbirka pjesama Antonije Budano nazvana je Tirkizno. Koliko jasno, koliko maštovito, koliko eterično! Jer, nazvati knjigu bojom možda je slutnja njezina sadržaja, mirisa stiha, neke opojne draži zvuka. Maštovito, svakako, jer ne poznajem ijednu poetsku knjigu da se naziva bojom. Eterično jer je očito plava boja takva. Dopustit ću si tu slobodnu asocijaciju. Taj će naslov pružiti svoje značenjske krakove i zadati smjernice za čitanje cjeline rukopisa.

Prije svega, pohvala se može uputiti samoj strukturi knjige. Prije svega, ona je knjiga, a ne zbirka pjesama. Ovo inzistiranje na terminološkoj preciznosti ne pokazuje kritičara-cjepidlaku, već zadaje samoj knjizi jedan kvalitetni obol. Zašto? Jer, zbirka pjesama može se ticati neusredištenosti tematskih i idejnih silnica, može biti izgužvana i nabacana, forma i sadržaj ne moraju jasno biti povezani. Knjiga pjesama pak predmnijeva koncept, jasno poetičko očište, tematsku i stilsku kohezivnost te sklad kojim čitatelj i autor stupaju na književni tron.

U ovoj knjizi postoje značenjski povezani ciklusi, a tematika je erotska. Ciklusi su nazvani po kršćansko-liturgijskim kategorijama (Svanuće, Spasenje, Naviještanje, Proročanstvo, Vrelo, Iscjeljenje). Autorica cjelinu gradi izmještajući te kategorije iz prvotnog konteksta i dajući im značenje koje dobivaju u partnerskom odnosu. U tom je odnosu jasno istaknuta lirska junakinja. Ne radi se o zaumnim operacijama propitivanja granica koncepata ljubavi eros i agape, već o maštovitoj resemantizaciji koja je fino ulegla u navedene tematizacije. Erotska je tematika prisutna i to u svom senzualnom obličju. Iz njezina podteksta izbijaju emotivni vodoskoci na vrlo fin i diskretan način.

Stilski gledano, knjigu odlikuje strofičnost, eliptičnost, ulomičnost, intenzivna doživljajnost, emfatičnost poetskog govora i motivska reduktivnost. Predmetni je sloj tradicionalan kao i princip tvorbe metafore. S poetičkog stanovišta, riječ je o ispovjednoj intimističkoj tematici koja je u ovom slučaju erotska. U njoj je najvažnija struktura lirske komunikacije, dinamička interakcija jastva i tistva u zaglušnom dijalogu intimističke buke. Ispovjedna se tematika puni i iz rezervoara junakinjinih emocija. One se ovdje prostiru u pripadnom semantičkom dijapazonu, a to je ekstaza tijela i emocija.

Strofičnost i eliptičnost, te ulomičnost kao formalna komponenta daju karakteristike samog jezika, ali i pomažu definirati junakinjin govor. On je, kako rekosmo, emfatički pri čemu elipsa daje eksplozivnu suzdržanost njegovih tvorbenih elemenata. Emfaza se osim toga realizira hiperbolom i metaforom pri čemu su obe, osim onih standardiziranih, prepoznatljivih i tradicionalnih, stilski vrlo efektne.

Prvi ciklus Svanuće sastoji se od pjesama u kojima se donose erotske slike posredovane prirodnim motivima. Istaknuto je lirsko ja, njegova djelatna usmjerenost na ti, apoteoza samog ti. Izdvojit ću jednu efektnu emfatičku metaforu koja u cjelini teksta tvori poetsku sliku (mjesečeva sjena posrebrila / gležnjeve u štiklama).

Drugi ciklus Spasenje donosi također prirodni svijet za efektno posredovanje erotike (ističem estetski uspješne pjesme Gora jantara i Labudica), te dvije idejnotematski različite, ali senzibilitetski srodne pjesme (Čudna pjesma i Usprkos te volim). U Usprkos te volim autorica poseže za idejom voljenja svijeta i sebe kao newageovskom refleksijom istočnjačke duhovnosti, a u Čudnoj pjesmi aktivira i metapoetički potencijal.

U ciklusu Naviještanje junakinja se intenzivno obraća lirskom ti. Time se značenje naslova pripaja značenjima u pjesmama, a eliptičnost i strofičnost bivaju još razrađenije.

Ciklus Proročanstvo otežan je dionicama slutnje i čežnje, a intenzivirana je slikovitost i eliptičnost samog govora.

U Vrelu nalazimo semantičku interakciju ja i ti, te apelativne iskaze iznimne performativne snage (uplovimo zajedno, dotakni me, …).

Završni ciklus Iscjeljenje donosi izvjesnu vedrinu i blještavilo u slikovne retke, donosi obećanje tijela, ali i svijeta (posredovanje kristološkom figurom) krećući se prema beskonačnosti kao duhovnom i filozofskom meritumu.

Ponad ciklusa lebde nebeska kola od tirkiza.

Podajmo Antoniji Budano sretan ulaz u poetski svijet s drugom zbirkom i zaželimo joj razvoj u osima ispovjedne lirike, emotivnog klupka koje se raspliće svuda po zemlji i nebu.

Tin Lemac

 

Kategorije
Obavijesti Promocije

Predstavljanje knjige PRED KAMENITIM VRATIMA Gojka Polegubića

Pozivnica za Polegubic 20 3 2019 KGZ Ogrizovic

Kategorije
Knjige

KRHOTINE SNOVA Katica Tomek

krhotine snova front

 

KRHOTINE SNOVA

Katica Tomek

pjesme

Uvez: Meke korice

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena 84,00kn (11,50 €)

 

Nova, treća zbirka pjesama Katice Tomek, Krhotine snova otkriva nam istinsku pjesnikinju. Što je već rečeno o prethodne dvije zbirke pjesama, možemo ponoviti i o trećoj. Katica je iskonski pjesnička duša. Ponovimo s rimskim pjesnikom Ovidijem: čega se god uhvati postaje pjesma. Te pjesme su govor o svakodnevici, o radostima i tugama, o nadama i iznevjerenim očekivanjima, o ljubavi za kojom pjesnikinja iskreno čezne, za ljubavi koja je nježna kao cvijet, ali i ranjiva kao latice badema i rano procvjetalih biljaka koje često zna uništiti proljetni mraz. Teško je kad često očekivanja budu iznevjerena, a i veliko je veselje kad se sunce pokaže kroz oblake.

Ivan Bekavac Basić

Kategorije
Knjige

PROLAZNA POSTAJA Jozo Joko Milinović

prolazna postaja video

 

 

PROLAZNA POSTAJA

Jozo Joko Milinović

Pjesme

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,00 €)

 

Najistinskiji i najiskreniji književnici govore o sebi. Subjektivnost je literarni realizam u Uspomenama je 1907. Napisao Antun Gustav Matoš. A Milinovićevi literarni ostvaraji i njihov učinak te pjesma Moja Sreća u kojoj ostavlja neposredni stihovani zapis o sebi, potvrda su Matoševih riječi.

U vrijeme kad je čitanje luksuz siromaha, bolesnika, zatvorenika, umirovljenika i studenata treba se potruditi da potencijalni recipijenti upoznaju ovu vrijednu zbirku pjesama.

Iz recenzije Marije Ivanović

Pjesme joze Joke Milinovića odlikuju se dubokom duhovnošću. Gotovo kod svake osjećamo da je nikla neposredno iz snage osobnog doživljaja. Bog i domovina, skromnost i čestitost autorova su nadahnuća i utočišta, što se može isčitati u mnogim njegovim pjesmama. U tom smislu možemo zaključiti da se pjesnik svojim stihovima vraća istinskim vrijednostima hrvatske pjesničke tradicije.

Iz recenzije Ivana Bekavca Basića

 

 

Kategorije
Knjige

SKRAJEC Magdalena Kolar – Đudajek

skrajec video

Magdalena Kolar Đudajek

SKRAJEC

 

 

SKRAJEC 

Magdalena Kolar-Đudajek

Pjesme

Uvez: Tvrdi

Br. str: 128

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

Ovo je knjiga čežnje. Čežnje katkada utišane, izrečene gotovo šaptom, negdje između redaka, katkada buntovne, nepomirljive. Stranice ove knjige, sve pjesme u njoj sabrane, natopljene su čežnjom, čežnjom za svijetom u kojem će biti jednostavnije živjeti. U kojem će ljudskost snažnije doći do izražaja i dati smisao svakom danu, svemu što se zbiva, svakom ljudskom odnosu i postupku.

Magdalena Kolar Đudajek izriče, koliko je to riječima moguće, čežnju za svijetom koji je, u određenom smislu, minuo ali koji nastavlja živjeti u njoj kao dublja, prisnija istina. Za svijetom u kojemu se ona bolje snalazi. U kojemu je sve na svome mjestu: i čovjek i Bog, i dom i zavičaj, i sućut i odgovornost. Izriče čežnju za duhom.

O svojoj čežnji ona progovara na jednostavan i povjerljiv, bezazlen način. Progovara djetinjom dušom. I upravo zato ta čežnja, nerijetko duboko povrijeđena, zastaje zapanjena. Kako je moguće okrasti ljepotu ovoga svijeta? Kako je moguće prigrabiti je za sebe – ili samo za neke – kad ona pripada svima? Jer ljepota prigrabljena, ljepota je okradena, gotovo usmrćena. Pjesnikinja s gorčinom zbori o neshvatljivom odmaku od prirode, od dobrote, od poštenja.

Pamćenje djetinjstva, pamćenje životnih ljepota i dobrota, prisnost s prirodom, progovara na mnogim stranicama ove knjige. Stihovi Magdalene Kolar Đudajek otkani su od zavičajnosti i nježnosti, od osjetljivosti za običnosti života, pa i za sitnice koje tvore njoj (i ne samo njoj) razumljivu i prihvatljivu ljepotu života.

Ja sam babica / Al sam još navek i dete ./ Nigdar ne bi zrasla. – kazuje nam pjesnikinja i pritom svjedoči o neprolaznosti: Tekli su dani, / A ljubav je vrnula još več. Po njezinom shvaćanju, ljubav je izvorište i mjera svega po čemu ljudski život ima smisla: Čuti ljubav, / Živi ljubav, / Zbudi nadu, / Zbudi serce. Ljubav potvrđuju i radosti i tuge, jednako i kad se živi s osmijehom i kad se živi na rubu suza, i kad se suza skrila.

U stihove: Tu me negda čekal, dragi Ivek moj, urezana je razdjelnica između onoga što je bilo, onoga što jest i što će biti. Toliko je toga u tome s koje nas strane čeka netko drag, netko od koga ne znamo razlikovati svoje srce.

U stihovima:
O, majko moja,
Zakaj si me rodila malu,
A srčeko mi tak
Veliko dala.

blago prigovara majci. Pritom je njezin prigovor prepunjen neizrecivom zahvalnošću.

Lirika Magdalene Kolar posve je osobna i po tome općeljudska. Pjesnikinja se u svojoj povjerljivosti i čežnji nimalo ne skanjuje očitovati svoju dušu. Po tome je ova knjiga istinsko obogaćenje za svakog čitatelja koji je iščitava s dušom.

Stjepan Lice

 

 

 

Kategorije
Obavijesti Promocije

promocija knjige VLASTE MOLINAR Zapjevaj Gospodaru

POZIVNICA Predstavljanje MOLINAR 17 5 2017

Kategorije
Knjige

VLASTA MOLINAR Zapjevaj, Gospodaru

Zapjevaj Gospodaru video gif

 

 

 

 

ZAPJEVAJ, GOSPODARU 

Vlasta Molinar

Pjesme i priče

Uvez: Tvrdi

Br. str: 104

Format: uži A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

HIMNA DOBROTI

Oj, budi svoj!… Tako pjeva August Šenoa. Doista, biti svoj, biti vlastit, etički je imperativ svakog pojedinca. Time on potvrđuje da je biće slobode i dostojanstva. Što vrijedi za svakog čovjeka, još većma i ponajviše vrijedi za pjesnike. Ako nisu svoji, ako nisu izvorni, ako su tek puki imitatori, ne – oni tada nisu pjesnici. U slučaju naše drage autorice Vlaste Molinar, već njezino divotno ime potvrđuje da je i svoja i vlastita i originalna. Jednom riječju, ona je u svemu i posvema osobna: i kada pjeva religiozne teme i kada stihotvori mudre, filozofske misli i onda kada se zanaša ljepotama prirode i toplinom ljudskih srdaca. Sve je u njezinoj poeziji proživljeno, istinito, lišeno vanjske poze i pukih ukrasa. Ona je ono što jest: nestašna djevojčica zaigrana pred: Tajnom! Tajnom svijeta i vlastite boli. Pati jer ljubi, a ljubi jer ljubi. I time potvrđuje točnost one divne evanđeoske izreke da je „Bog Ljubav“ (1. poslanica sv. Ivana). Ova poezija i pjesnička proza, Vlastini stihovi i njezine priče, prava su okrjepa i hrana za čitateljevu dušu, oni su sijanje sjaja istine njezina plemenitog bitka. Odišu ljepotom, mudrošću i dobrotom. Posebice dobrotom. Himna su dobroti!!! To biva vidljivo u svim njezinim pjesmama, s naglaskom na njezinu antologijsku pjesmu Svjež perec, posvećenu bolesnoj majci:

 

To poslijepodne

najviše me boljelo

kraj uzglavlja

bolesne mi majke –

očiju njezinih nespokoj

 

Sjećam se očiju njenih

očiju dubokih

lijepih od patnje

života,

očiju lijepih od

boli,

boli što rađa

daje i prima

 

Svoje oči skrivah

i rekoh:

Mama, danas nije

jako hladno

ni rukavice nisam trebala

A donijela sam ti

svjež perec…

 

MLADENKO SPAHIJA

 

 

Kategorije
Knjige

ZVONKO ZEČEVIĆ Šapat ženi

Šapaat ženi video gif

 

ŠAPAT ŽENI

Zvonko Zečević

Pripovijetke

Uvez: Tvrde korice

Format: A5

Cijena: 99,75 kn (13,50 €)

 

Ljubavnik stiha

 

       Poetski prvijenac dramskog umjetnika i pedagoga Zvonka Zečevića, odnosno trideset pjesama, koliko čini ovu neveliku knjigu, napisano  je u dahu od jeseni 2015. do proljeća 2016. godine. Ipak, stihovi iz ove knjige već su imali svoju „javnu“ premijeru neposredno nakon nastajanja, i to u obliku autorove elektronske pošte ženama koje voli ili ih je volio. Dakle, radi se o poetskim tekstovima koji imaju svoje adresate, koji su i potencijalni inicijatori stanja u kojemu se nalazi pjesnik u trenutku njihova ispisivanja. Već nam ta činjenica nagovješćuje životno i živo štivo, prožeto jakim emocijama.

       Tematski gledano, sve pjesme su ljubavne, s vrlo snažnim erotskim nabojem. U središtu zbivanja je, dakle, odnos pjesničkog subjekta spram mnogih imenovanih ženskih osoba iz njegova života.  Dok  je u  jednima izraženija impresija, trenutak, snažna emocija, u drugima se zbiva vraćanje u prošlost, ali uz refleksiju sadašnjeg živog sjećanja i stava naspram onoga što se i kako zbilo.

       A kakav je uistinu karakterni profil pjesničkog subjekta i kakav je odnos toga muškarca spram svih tih žena sugerira nam konac uvodne pjesme „Šapat“ , gdje se na malom uzorku, u nekoliko antiteza naznačuje o kakvoj se energiji radi: „…volim da gorim/ u snijegu, hladnoći…“, i na samom kraju: „…srce moje broji/ vrišti/ šapatom/ šaptom/gori“ . Tako ćemo u sljedećim stihovima svjedočiti iskazima nježnosti prožete snagom, suptilnosti protkane energičnošću, susprezanja zamijenjena probojnošću i prepuštanju bujici, ljubavnog iskustva spletena s početničkom nevinošću i treperenjem. Sva ta gotovo istodobna nježnost i grubost, duševnost i tjelesnost, nemoć i snaga kao da nas podsjeća na nešto već pročitano. Možda ponajprije na Majakovskog, pogotovu onog dječački nježnoga iz pisama Ljilji Brik, u kojima na nekim mjestima kao da snenim očima prelazimo preko oštrice iskrenosti nazubljene gorčinom. A kada se pjesnik bikovski razjari u lascivnosti ili putenosti kao da čujemo Bukovskog ili pak našega Roklicera. No često je i obrnuto. Baš kad pomislimo kako čitamo Preverta, Jesenjina, iz usta nam izlazi samo Zečević; kad pomislimo – gle Kiševića, Cohena – odjekne izvorni, ogoljeni Zvonko Zečević, s nesvakidašnjim dvostrukim književno-glumačkim darom, koji poznaje i dobro razlikuje sve ove navedene slavne glasove i „posuđuje ih“ tek onoliko koliko mu se otme u ponekoj gesti, boji glasa, energiji autentičnoga govora što se skuplja u plućnim alveolama, ali se nameće ponajprije u potrebi, želji, moranju, moći i daru da se nešto iz vlastite dubine i intime istisne, iskaže, posvjedoči. A te „utjecaje“, kulturne i tekstualne kontekste, autor i ne skriva. Oni su vidljivi već na prvi pogled, budući da je knjiga podijeljena u nekoliko stilsko – sadržajnih cjelina koje su najavljene citatima iz različitih književnih, glazbenih i filmskih djela. Dakle, literarne i kulturološke usporedbe i projekcije zasigurno ne čine oslonac ovoga pjeva s gdjekojim putokazima prethodnika, već se u traženju osobnoga puta autor  prvenstveno oslanja na instinkt, gestu, osobnost, živu riječ.

       Kako se u svakoj pojedinoj pjesmi autor direktno obraća određenoj ženi s kojom je imao ili želio imati ljubavni i ljubavnički odnos, njegov govor i obraćanje je neuvijeno, bez dlake na jeziku. Zato je i njegov jezik najčešće jednostavan i suvremen, neopterećen artificijelnim, pun svagdana, pripovjednog tona, s jednostavnim stilskim sredstvima. Ipak, i u trenucima naleta mužjačke snage i ostrašćenosti, autor ( pjesnički subjekt) ne gubi glas niti pojednostavljuje ili banalizira svoj pjev, ne gubi kontrolu nad svojim govorom, već postaje vrckast, barokni i kao paun perjem kiti se riječju, stilskim sredstvima:  ponavljanjem, inverzijom, poredbom, metaforom („moju dolinu uzoranu mojim drvenim plugom od riječi“), čak i rimom. Od „prozaistična“ grubijana i muškarčine naš se junak preobraća u „lirskog“ zavodnika s intelektualnim, pjesničkim pedigreom, od  „divljaka u čoporu pjesnika / koji vole prave žene“  u šarmera, „šaptača ženama“ „slušača iz ravnice“ ili sentimentalnog šansonjera poput Salvadora i Aznavoura, od grubijana s podsvjesnom žudnjom da zadaje bol u „viteza iz stratosfere osjećaja“. Zato tako raspolovljen karakter  ovako djeluje na družicu kojoj se obraća: „…osjećam kako te zanosim silnije od sjeverca/ nježnije od glazbe Cohenove“ (“Osluškujem te“). Već ranije navedene antiteze kao i ona Leonarda Cohena kojega citira u originalu: „…I smile when I’m angry“ te neki oksimoroni:  gori u snijegu, vrišti šapatom, odslikavaju i naglašavaju psihološko i mentalno stanje i identitet našega junaka, čovjeka koji u jednom trenutku nastupa presamouvjereno i samosvjesno, a onda postaje …pas vjerni i slabhrvatski ovčar, lajav ali blag…(„ Uvijek me poljupcem možeš prekinuti“).

      I junakov prostorni, zavičajni identitet određuje ujedno mentalitet i način života prepun kontradikcija i kontrapunkta (suzvučja različitosti). U više pjesama  spominju se Bosna, Balkan, Srbija, Panonija (…jer imam srce panslavensko…– „ Ne može nitko zaboraviti pjesme“), u kojima se za njega izmiješalo vrijeme prošlosti  sa sadašnjim vremenom. Ali, tu su i Sesvete, čiji svagdan svjedoči supostojanju suprotnosti: narodnjaka i jazz-klubova, ljevice i desnice, birtija i bogomolja,  trgovina i knjižnice, porezne uprave i pjesnika. U Sesvetama možeš zateći i …prigorske seljake/i Bosance sa šargijom/Švercere duhanom i Rome…, …mafijaše…u terencima s križem u kojem skrivaju kokain…,a na sajmenom se četvrtku svakako ne osjeća europska atmosfera: …najbolje knjige tu kupujem/na buvljaku,/ domaći sir, špek i jaja…(„ U Sesvetama“). Upravo taj isti identitet i mentalitet na određenim mjestima autor svjesno potencira i balkanskim jezičnim „pojednostavljenjem“ , koje tako postaje svojevrsnim stilskim sredstvom: …diskaveri čenel u hotelu rojal… O, Đozef, Meri and Đizus…(„Ispeci mi pitu ružicu“). Naravno, takav govor „po Vuku“ ne događa se u većini pjesama, nego samo onda kada za to postoji stilsko opravdanje.

      Još snažnija su prisvajanja i osvajanja prostranstava kad se u našem junaku razbukta medvjeđa ili vučja strast. Prostor želje se širi od podruma njegove kuće i dalje od Bosne, do Đerdapa, Crnog Mora, sve do Kamčatke….čak do Mjeseca i svemira: „…želim te u vodi ispod brane na Đerdapu/ da poplavimo Panoniju do Crnog mora/ kad budem u tebi, kad budem tvoj/ hoću te u podrumu moje kuće…/ želim te u Bosni i Crnoj Gori…/ u Patagoniji, Terra Incogniti i Kamčatki/ hoću te na mjesecu u prašini („Želim te razvlačiti po tepihu“).  I ova pjesma, satkana od višekratnog, gotovo opsesivnog  ponavljanja: želim te, hoću te…, svjedoči o njegovoj ovisnosti o strasti i tjelesnom, što autor i osvješćuje priznajući za sebe da  je zapravo ženskar: „Ali znaš da sam ženskar/ da imam taktiku, kao i ti/ strateški razmišljam/ da odvučem te u krevet…“ („Nemoj da večeras drugi put zaboravim kišobran“). Eto, u čemu on pronalazi spas, gdje mu je oaza, gdje se sklanja od banalnosti života, stereotipa, boli, straha – u poljupcima i strasnim  zagrljajima. U pjesmi „Otvaraš vrata“ strast prerasta okvire uobičajene želje. Tijela postaju četkice, kistovi i špahtle kojima se doslovce razmazuje akvarel po platnu. Tako strastveni ljubavni tjelesni čin postaje kreativan na način poetskih, ali i slikarskih postupaka i formi. Strast je snažna, energija kulja i ruši zidove  samoobrane i kajanja. Tako taj naš strastveni poetsko-ljubavnički subjekt, otvara prostor vlastite kreativnosti i poetike i postaje ujedno umjetnik istinske, iskrene strasti, ljubavnik stiha. O autorovoj, tj. junakovoj iskrenosti govori i činjenica da u zbirci nema ironije, cinizma, sarkazma, kojima se možda može lakše izraziti određena poruka. Ovdje se gleda ravno u oči i dodiruje golim bićem. Sve je ogoljeno i neupitno, bez obzira na stilski izričaj. Cijela zbirka je intimna ispovijed i ispovijest. Bez obzira kakva bila istina oslobađa. Zato još jednom poseže za Cohenom: And I’d die for the truth/ In My Secret Life… Istini Zečević pridružuje i nagomilano životno i umjetničko iskustvo, kao nešto dobrodošlo, s čime se ne treba obračunavati, nego u njemu uživati i koristiti ga u rješavanju svakodnevnih trauma i međuljudskih odnosa, poglavito odnosa muškarca i Žene, zastupljene s mnoštvom imena-trofeja: „…Ja, izvježbani glumac/ s toliko dobrih i loših rola/ s toliko besramnog iskustva da već nestvarno je voljeti“ (Tko nam je oteo ljubav?“).

Ali, premda najčešće nastupa energično i beskompromisno, kao samouvjereni mužjak (…Pa koja žena ne želi romantiku u mojoj blizini,/ takvu nije rodila majka,/ vjeruj mi  – „Pozovi me opet u šetnju, ako smiješ“), ipak ga obuzima pesimizam, osjeća  se ugroženim, slabim, ranjivim: „…jer znam pamtiti tijelom/ i pjevati srcem ranjivog muškarca“ („Hrastovi češljaju kose smeđe“). Pred nama se skriva i razotkriva razočarani muškarac, muškarac u defenzivi, momak u začaranoj šumi Striborovoj, kojega možemo zateći u patetičnom opraštanju…koji često zna biti u depresiji,  „…krhak boem/kidan/ponovno sastavljan…“ („Ne ljuti se, Marija“). Ako je i nečemu težio sve više mu se nameće misao: „…zaspati/ ne sanjati/ odustati/ od želja/ od snova…“ („Spremaš si doručak“). Ta toliko izražena mentalna podvojenost i dihotomija gotovo da nas tjera na razmišljanje o uzroku, pokretaču, praizvoru takva ponašanja. A na upit zbog čega toliko želi kontrolirati situacije, zašto ne dozvoljava da mu se partnerica približi, zašto ne da blizu svojega srca, on odgovara: „…preširoko je ono/ da ga obuhvatiš/ pohlepnim rukama,/ prenježno/ za ratove ko je bi vodila/ moje srce ostavljam kao donator/ jedino Bogu/ i talogu čovječanstva/ ako ga primiti žele…“ („Uvijek nesvjesno kreneš poljubiti mi usta“). Koliko je sve otišlo u krivom smjeru govore i ovi zapisi: “I bježim nadrogirati se s kolegom/ to će me barem na trenutak utješiti, neutješnog/ emocionalno sjebanog čovjeka“ („Idemo u teatar“). Nije li se u korijenje stabla života uplela laž, povrijeđenost, ranjenost, strah, neuzvraćena ljubav? Nije li ta ćudljivost, surovost, grubost samo maska jednog u suštini romantična čovjeka snažne emocije, odnosno ljudi koji ne bi „…život proklinjali/ sve bi ruže ženi poklanjali/ kako bi se živjelo i kako bi se voljelo/ i kako bi dobro bilo“.  Zasigurno autor ne citira tek tako poznate stihove Maje Perfiljeve „Da sam ja netko“.

      U zadnjem ciklusu pjesnik se vraća na početak. Vraća se Jeleni, ženi koja ga je najsnažnije nadahnula i oslobodila straha od pisanja, od istine, od suočavanja s neriješenim osobnim odnosom prema Ženi. Jeleni, kraj koje ponovno zadobiva mladenačko čuvstvo neiskvarenosti, čistoće, bezvremenosti: „…zbog koje ostao sam mlad/ s pogledom dječaka, kako veliš,/ i glasom romantičnog vilenjaka…“ („Kako si spavala noćas?“). Povratak je to u smirenje, povjerenje, strast bez agresivne tjelesnosti i lascivnosti, u razgovor, u pjevanje: „…da golicam ti maštu i razbuktam strast/ šapatima, smijehom, erotičnim dosjetkama/ i pričama koje jedino ti ja mogu slagati…“ („Kako si spavala noćas?“). Povratak je to vrijednostima što ih može stvoriti samo okrilje ljubavi, koja  je bezvremena i neumorna kao i pjesma što se pjeva i daruje nekom drugom i nekom dragom: „… vrijeme bezvremeno kao ljubav moja… kad shvatiš da neumoran sam u čekanju/ neumoran u pjevanju tebi/ samo tebi, Jelena“ („Hrastovi češljaju kose smeđe“). Vremenski, prostorni, stvaralački, emocionalni i životni krugovi se zatvaraju, ali ne nestaju plodovi lutanja i traženja već sazrijevaju i ostavljaju tragove ispisanih uvjerenja i pjesama. Ti tragovi, ta vjera i osobito pjesme čuvaju od zaborava i svemu daju i vraćaju smisao. Veliko povjerenje  pjesmi i pjevanju Zečević poklanja tijekom cijele knjige. Osobito je dojmljiva pjesma „Neću ti pisati pismo“ u kojoj pjevanje stavlja na prvo mjesto; ono je zamamnije, srcu bliže, osobnije od podrazumijevajuće osobnosti pisanja pisama ili od kazališnog teksta, svakom glumcu još jedne bitne osobne „stvari“: „… Neću ti pisati pismo/ ja ženama pjevam/…Pa zašto pismo da ti pišem/ kad pjevati smijem/ slađe je, zamamnije, opasnije/ ukusnije od novog kazališnog teksta/ s kojim u krevet liježeš, kolegice mila…“. Tako se otajstveni stvarateljski trokut: inspiracija – pjevanje – pjesma u pjesniku Zečeviću reflektira kao živi krug s iskustvom bezvremenog i bezprostornog u kojemu se ispunjavaju životne žudnje i drugačije shvaća i prihvaća nestajanje. Zato u završnim stihovima posljednje pjesme „Ne može nitko zaboraviti pjesme“ autor kaže: „…možeš zaboraviti mene/ kroz vrijeme koje nikad prestati neće/ ja mogu zaboraviti tebe/ u prostoru koji će nestati praskom i tišinom/…Nitko ne može zaboraviti pjesme/ nigdje, nikada/ ni moju posljednju pjesmu tebi, Jelena.

       Napokon, možda ovaj pjev treba shvatiti i kao konačno odustajanje od emotivnog nomadizma i čežnju da se autor napokon nastani u svom domu slobode i živi “u samoći/ odlučenoj, željenoj“ („Šapati“), koja nipošto nije osamljenost. Zapravo, ovi stihovi su jedan novi početak, kako u emotivnom životu, tako i u umjetničkom izražavanju. Ljepotom oslobođen straha (kako piše u proslovu knjige Jeleni T., koja me ljepotom odriješila straha), neopterećen uzorima, stilovima, prošlošću i manirama,  glumac i pjesnik Zvonko Zečević, krila opterećenih tek stihovima, kao albatros napokon uzlijeće iznad svojega svagdanjeg sivila, ali ne da bi svijet promatrao sa sigurne udaljenosti, iz ptičje perspektive, već da bi tim istim krilima u zračne brazde zasijao ove stihove za nove žetve sred svojih poetskih polja.

                                                                                    Ivan Babić

 

 

 

 

 

 

Kategorije
Knjige

STOPE U KAMENU Jozo Joko Milinović

stopeukamenuvideogif

stope u kamenu za web

STOPE U KAMENU 

Jozo Joko Milinović

Pjesme

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 116

Format: A5

Maloprodajna cijena 80,00 kn (11,00€)

 

 Zbirka Joze Joke Milinovića napisana je visoko odnjegovanim stilom. Odaje autorov interes u nekoliko smjerova. Odaje i njegovu hrabrost da postupi kako je postupio, s obzirom na vrijeme u kojemu ju je napisao. Milinovićeva zbirka je lijepa, suptilna, logična i razložna. I potrebna je. Imat će svoj krug čitatelja kojima će mnogo značiti. Podsjetit će ih na štošta što su zaboravili, što im je iščezlo iz svijesti o vremenu i prostoru, o njima samima. One suptilnije čitatelje će raznježiti i počet će suosjećati s jednim prostorom, s jednim vremenom, s jednim ljudima. I naći će vlastiti trag u tom (o)sjećanju.

Iz recenzije Stjepana Čuića

Jozo Joko Milinović rođen je 1941. godine u Lovreću kod Imotskoga. Po zanimanju je grafički inženjer. Cijeli radni vijek proveo je u izdavačkoj i grafičkoj djelatnosti obavljajući stručne i menadžerske poslove. Pokrenuo je nekoliko vrijednih edicija zapaženih u kulturnim krugovima Zagreba. Osnivač je i pokretač godišnje književne nagrade „August Šenoa“ za roman iz zagrebačkog
života, potičući mlade darovite autore.
S prvim pjesmama javlja se već u ranoj mladosti, ali je zbog prevelike samokritičnosti većinu uništio, a dio zagubio. Do sada je objavio dvije zbirke pjesama: „Kasna Jesen“ 2008. i „U pratnji svoje
sjene“ 2012. Te zbirke svojom su originalnošću i kvalitetom ugodno iznenadile kulturnu javnost pribavivši pjesniku javno priznanje i iskrenu naklonost čitatelja. Svoje pjesme raznolikih tema pjesnik objavljuje u nizu časopisa i glasila. Nekoliko njegovih pjesama uglazbili su ugledni glazbenici.

 

 

Kategorije
Knjige

TVOJ TRAG Daša Banjac

tvoj trag video gif

 

TVOJ TRAG 

Daša Banjac

Pjesme

Uvez: Tvrdi

Br. str: 64

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,20 €)

 

Rađamo se, bivamo na ovom svijetu i u jednom trenu zauvijek odlazimo. U tom rasponu, u šarenom kaleidoskopu života, osvješćujemo dane svoga bivanja.

Život. To je tajna koja nas pritišće i hrabri, rastužuje i nasmijava, putovanje tom tajnom nas očovječuje.

Životom pužemo, koračamo ili se vozimo, opiremo se, grcamo, ali i uživamo. Prelazeći zadanim nam životnim stazama tražimo smisao života, smisao patnje, smisao ljubavi. Prihvaćamo životna ograničenja. Ona nam pomažu izgraditi svoj duh, svoju ljudskost, svoja uvjerenja. Poneki snagu svog duha dijele s onima koji su posustali u životnim borbama.

Tako i naša Daša, prepuna životne energije, svojom duhovnom snagom razmiče ograničenja života, prihvaća i obgrljuje životne radosti i tuge te ih pretače u riječi, u stihove kojima ispisuje tragove svog duha u tkivu svojih pjesama.

Daša Banjac je senzibilna i jaka duša koja uporno otvara skrivena vrata međuljudskih odnosa i poručuje: „Tu sam, volim i patim, podrhtavam od emocija koje poput strjelica odašiljem u šumu vaših života!“

Njezina duša nam poručuje kako smo svi isti, kako naš svijet ne mora biti gromoglasna tišina duša koje oko nas lutaju životom životom. Daša Banjac svojim pjesmama razbija tu tišinu, daruje nam svoje pjesme, svoj  intiman zapis kao podsjetnik kako, pod ovim nebom, ograničenja u životu doista nema.

 

Dr. sc. Dubravka Bouša