Kategorije
Knjige

IZABRANI SONETI Luis de Camoes

camoes izabrani soneti

IZABRANI SONETI

Luis de Camoes

s portugalskog jezika prevela Meri Grubić Videc

poezija

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 136

Format: A5

Maloprodajna cijena 110,00 kn (15,00 €)

IZABRANI SONETI

„…Sve i kad bi se pomnožili svi utjecaji i stilska razdoblja od humanizma do manirizma ostaje, prije i iznad svega, nesvakidašnja ljepota i veličina pjesnika koji je portugalskoj književnosti donio golemu slavu, zauvijek je smjestivši u božanske visine ljudskog duha. Kao što reče Eugenio de Andreade u proslovu izbora pedeset Camóesovih soneta: radi se o stihovima koji “sudjeluju u disanju svijeta i pulsiranju zvijezda” U toj slavi. Camóes stoji uz bok Homeru, Vergiliju, Danteu, Shakespeareu, ovjenčan istom sjajnom svjetlošću.“

„Knjiga predstavlja izbor iz bogatog lirsko-epskog opusa ovog glasovitog portugalskog pjesnika. Riječ je o sonetima koji u sebi objedinjuju sve utjecaje i stilska razdoblje od humanizma do manirizma. Stilski prije raznolik nego ujednačen, osim neoplatonističkog poimanja ljubavi, tipičnog za renesansne pjesnike (pod snažnim utjecajem Francesca Petrarce i Garcie de Resende), Camoes je ujedno i poeta nadolazećeg novog doba koje u sebi nosi nemir, ustreptalost, strah, osjećaje koji će ostati zabilježeni u njegovim stihovima u slikama nepodnošljive napetosti, kao i vizijama o propasti svijeta. Ovaj najveći portugalski pjesnik po svojoj slavi stoji uz bok Homeru, Vergiliju, Danteu, Shakespeareu… Svi soneti u knjizi tiskani su usporedno na portugalskom i hrvatskom jeziku.“

Ljubav je oganj, što gori bez plama;
I bolna ran, muka koja blaži;
I žudnja što se ničim ne utaži;
I ludost bijesa, muka što ne slama.

I ništa drugo, nego htjeti ljubit;
I hodit samcat, a s ljudima biti;
I strasti nikad ne moći utažiti;
I dobit stvarat, a sebe izgubit.

I sužnjem biti na vlastitu želju;
I služit onom koji pobjeđuje;
I vjeran biti svome mučitelju.

Al, kakav uzrok može biti milost,
Da ljudsko srce i takvu je štuje,
I da tu silnu oprečnost joj prosti?

Svojom pojavom, najveći portugalski pjesnik Luis Vaz de Camoes natkrilio je najslavnije razdoblje portugalske prošlosti, a neobičnom podudarnošću vlastite sudbine, u svom znamenitom djelu, obilježio je njezin tijek.Luzitanski labud i Luzitanski Homer, kako ga nazivahu poslije smrti, umro je u godini kad je njegova zemlja izgubila samostalnost, u potpunoj bijedi, kao da mu je slučaj namijenio da se do kraja poistovjeti s onim što mu je i bila svrha, još jednom dajući razlog duhu svoje nacije sklonom misticizmu da potvrdi vjerovanje u čudo. Obilježivši slavu Velikih Otkrića i duh, po mnogo čemu osebujnog vremena, svojim epskim i lirskim djelima, ostavio je svojoj domovini i čovječanstvu neprocjenjivo blago u pisanoj riječi. Tvorac velikog nacionalnog epa Os Lusiadas (Luzitanci), u oko 9000 stihova proslavio je doba Velikih Otkrića, prolazeći rutu slavnog portugalskog moreplovca, Vasca da Game, utkavši u njeg cijeli mitološki instrumentarij. Luis de camoes pisac je brojnih lirskih stihova, dvjestotinjak soneta i triju drama: El-Rei Seleuco (Kralj Seluk), Auto de Filodemo (Filodem) i Anfitrioes (Antifrioni).

Mada točan datum do danas ostaje upitan, kao godina rođenja velikog pjesnika uzima se 1524. S većom sigurnošću utvrđuje se doba njegove smrti, 10. lipnja 1580., kad Portugalci slave svoj najveći državni praznik, odajući počast onome koji je do danas ostao njihovim najvećim nacionalnim ponosom.

Vjeruje se da je Camoesov otac, Simao Vaz de Camoes bio plemićkog porijekla, rodom sa sjevera, iz mjesta Chaves, u Galiciji. Mati, Ana de Sa e Macedo, rodom iz Santarema, u krvnom srodstvu s glasovitim pomorcem Vasco de gama, bila je plemkinja. Niti oko mjesta rođenja pjesnika stručnjaci nisu suglasni – prema nekima se rodio u Lisabonu, dok drugi vjeruju da se radi o Coimbri, portugalskom sveučilišnom centru.

Kategorije
Knjige

KNJIŽEVNI OGLEDI Ljerka Car Matutinović

književni ogledi video

KNJIŽEVNI OGLEDI

Ljerka Car Matutinović

Književne kritike

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 138

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

 

 

PREDGOVOR

 

Književni ogledi je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju objavljuje nakladnička kuća Biakova. Autorica je poznata i plodna književnica: pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica. Prethodne su knjige kritika: Vijenac odabranih (2013), Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjigu (2018). Za Vijenac odabranih autorica je dobila prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenu 2013.

Kategorije
Promocije

Slike s predstavljanja knjige SANJAR Zorke Jekić

Kategorije
Knjige

SANJAR Zorka Jekić

sanjar video

SANJAR

Zorka Jekić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 100

Format: A5

Maloprodajna cijena 84,00kn (11,00 €)

Zorka Jekić: Sanjar

Biakova, Zagreb, 2018.

Nova knjiga Zorke Jekić, nakon tri prethodne zbirke (Ruka pored ruke,1995., Svemir diše, 2002., Tišine, 2009.) odlikuje se osebujnim senzibilitetom kojim dominira prigušena strepnja, bojazan i naglašeno stanje tjeskobe, ali u isto vrijeme javlja se otpor zlovremenu, neko esencijalno buntovništvo i naglašena želja da se pretrpi i ne odustaje od života: „ Život je žilav / obećavajući / izmiče / neukrotiv / neuništiv.“ (Život)

Lijep, bezbrižan život je doduše himera, jer pjesnikinja zna da: “Pohlepa putuje ulicama poput sablasti / nemilosrdno obuzima i proždire“, no, ipak ne treba odustajati od „dragocjenosti opstanka“. (Život)

U Zorkinom Sanjaru snovi se ljuljaju na morskim valovima, lelujaju na vlatima trave, samuju na pustim pašnjacima, sumanuto koračaju bučnim ulicama i odsutno sjede ispred malih ekrana. Homo sapiens u svemu tome kao da je izgubljen, kao da se podvrgava diktatu moćnika koji nudeći bolji život oduzimaju volju za njim, tako da se jedinka osjeća „poput ptice u kavezu“ i kreće posvuda, a nigdje ne stiže: „Krenuo je svuda, / stigao nigdje. / tražio svemir, / a izgubio sebe.“ (Tražio je svemir).

U svemu tome, pjesnikinja traži protutežu u cvatu prirode. Priroda daje snagu bivstvovanju i treba joj se prepustiti, uživjeti se u njenu raskoš življenja, u neponovljive mirise, u sjaj boja, u neprekinuti zvuk mora i urlik nenadmašne bure:

„Povija stabla / urla u krošnjama / fijuče između krovova / uvlači se u kapute / zaustavlja dah / čisti krajolik / ledi suze / bura.“ (Bura)

U stihovima Zorkinim priroda živi punim životom, neukrotiva je i snažna pa i onda kad je rane, ona se uspravlja. Jer, kaže pjesnikinja: „spoznala je jedna mudra žena, / jer ona stvara i rastvara / bez nas ili s nama, / sve poravna.“ (Ništa nije jače od prirode)

Naravno, svemu tome daju smisao pjesnici. Oni se penju za riječima i silaze k njima u dolinu. Poput Sizifa mučno se penju i ne odustaju. Slova ih „poput sjene prate“. To bogatstvo motiva i tema Zorka je znala uobličiti u dinamičnim, živim stihovima u kojima se naizmjenično događaju živahni daktili i zaigrani jamb: „Živimo / s riječima u riječima od riječi / u bojama s bojama od boja. / Zajedno.“ (Zajedno)

Ako u nekoj zbirci ima desetak dobrih, uvjerljivih pjesama, onda je ta zbirka zavrijedila objavljivanje, smatraju neki. Zorkin poetski kontrapunkt funkcionira između raskoši prirode, pejzaža i ravnodušnosti neljudskog, nehumanog što gazi iskonski ljudski osjećaj za slobodu, umjesto koje moćnici nam nude „apokaliptička svratišta“. Sve bi se, dakle, poetski proriče Zorka, moglo pretvoriti u „izložbe pustoši“. Hoće li se to zbiti ovisi o nama:  “Slika jede jezik, / istina se zamutila. / Prebivamo u carstvu virtualnosti. / U apokalističnim svratištima / suvremeni nomadi posjećuju izložbe pustoši. (Apokaliptička svratišta).

Pjesnikinja Zorka Jekić filozofkinja je po zvanju. Njezina filozofska stajališta priklonjena smislu i snazi razuma funkcioniraju u njenoj poetici osmišljenih bdjenja kao svojevrsni kontrapunkt. Introvertirani stihovi dužih pjesama umirujuće se naginju konciznim haiku stihovima u kojima dominira zrelost i smiraj emocija kao na dovršenom slikarskom platnu:

„U tišini moje sobe / ljetno predvečerje / na bijelom zidu / igrom sjena pozdravlja / odlazeću danju svjetlost.“ (Ljetno predvečerje).

Knjiga pjesama Sanjar, Zorke Jekić, lijepo je opremljena i obogaćena predgovorom Meri Grubić Videc (Nježno ruho snova) i pogovorom Darije Žilić.

 

(Vijenac MH, Zagreb, br. 660, 20. lipnja 2019.)

 


 

NJEŽNO RUHO SNOVA

O pjesništvu Zorke Jekić

Meri Grubić Videc

 

Od svoje prve zbirke Zorka Jekić, ne razmećući se, polako i nježno gradi pozornicu gdje će smjestiti svoj osobiti i osobni svijet. Taj svijet je ostario već u djetinjstvu. Taj se svijet izdaleka čudi onome što je odavna naslućivao. Taj svijet vječno i iznova gradi spoznaju na onome što je davno vidio i upisao u svoju matricu. Scenski prostor Zorke Jekić blag i tih kao, što je i ona sama; davno viđeni likovi, davno odsanjani snovi, ucrtani u stvarne i zamišljene krajolike na njezinoj mapi, u kojima se ona svaki put ogleda, kao u zrcalu iz kojeg raste čežnja, nova i čista. U njenoj poeziji sve sanja i iz tih snova raste i buja kao ljetno voće… Ona tiho korača po livadama, udiše miris cvijeća, silazi niz stepenice u mekoj, baršunastoj noći, priželjkuje zagrljaj, naslućuje i ljubi… Ona ne bježi nikuda, čeka, prepušta se toploj tami, nezaštićena i čeznutiljiva.

Iz žamora djetinjstva, kroz uske staze i šumske proplanke bukolikih i smirenih predjela raste i pupa njezina mladost i njezina mudrost, mudrost zrele i ozbiljne pjesnikinje i djevojke- žene  koja  nikada  ne  žali  ni  za  čime,  koja  se  svemu  divi, ustrajno i strpljivo. Ona je ta što ima razum za sve predožbe svijeta, i ganuće za sve ono s čime se sretne. Njezin svijet je radostan i onda kad to nije. Ona je uporna i dosljedna u svojem neprestanom vraćanju snoviđenju i sreći. U zbirci Svemir diše Zorka Jekić pjeva: “…sutra ću opet / koračati / istom ulicom / i snivati / iste snove.” U istoj zbirci na jednom mjestu kaže: “… obuzima me / bol koja se ne izgovara”. I zaista, ako pjesnikinja ikad osjeća bol, ona o njoj šuti.

Ima  nešto  u  njezinu  biću,  a  tako  i  u  njezinoj  poeziji što nikada ne dopušta osjećajima da prijeđu mjeru, što ih stalno čini da se drže uspravno na rubu neke zamišljene crte dostojanstva, da odzvanjaju poput tihe i svečane glazbe, daleko od bilo koje žalosti i muke. Pjesnikinja se nikada ne tuži. Ona samo promatra svijet, uranja u njega i zatim se vraća natrag čista i osnažena. Ispod tanke kore leda, iz nje bukti strast koja grglja kao grotlo vulkana, ali iznad površine tek se naslućuje. Iza svake uzavrele kretnje, kovitlaca žudnje, na kraju čeka umirujuća, filozofska misao. Svaki njezin pokret ima svoj smiraj u okamenjenoj mudrosti, jednako kao što pjeva u pjesmi Otisci svoje zbirke Tišine: “…Kiša briše tragove. / U našim dušama ostaju otisci.”

U zbirki pjesama naslovljenoj Sanjar, Zorka Jekić je odlučila pokazati kako putem kojim ide nije prestala sanjati, a što više sanja, to više ima potrebu sažimati svoje misli, jer za nju poezija nije tek puko govorenje bez smisla; tu se ona raskriva prema vanjskom i pušta izvanjski prostor u sebe. Puštanje vanjskog u  izvanjski  prostor    i  prožimanje  izvanjskog  vanjskim,  ono je iz čega pjesnikinja crpi svoju umnost.  U pjesmi Napuštena dolina ona sažima misao do jasnoće haiku forme: “Gola stabla grle magle, / vlaga se uvlači u korijenje. / Napuštenu dolinu prekriva sumrak. / Tišina pritišće.”

Tko jednom popije vodu na izvoru mudrosti, vječno se vraća po nju, jer nijedna voda nije slađa i ljepša od te. Gotovo da se radi o nekoj vrsti “odgovornosti” prema spoznaji bitka. U kantovskom duhu, svijet spoznajemo preko osjetila i sve što uzimamo u razmatranje mora proći kroz sito razuma. Jednom kad stavimo utege filozofije na krila, pjesniku ne preostaje drugo nego da ih vječito vuče za sobom, ma koliko da su opterećujući. Jer, slabost je izgubiti se. Slabost je prevariti misao. Zorka Jekić tu pokazuje svoju narav filozofa; sve svoje pjesme koncentrira u krugu misli. Glazba njezinih pjesama, ritam njezinih snova, istovjetni su koraku svemira i oni imaju oblik kruga u kojem se smisao na početku sudara/podudara s onim na kraju. Ona je tome vjerna u svojoj poetici otpočetka, pa tako i u ovoj zbirci pjesama. U pjesmi Ti si kajak na divljim vodama ona pjeva: “Ti si kajak na divljim vodama: / brz, spretan, neustrašiv, / zaigran… / I redovito stižeš na cilj… / Ti si kajak na divljim vodama.”

U još kraćoj pjesmi Tajni jezik lastavice, ona će reći: “Tajni jezik lastavice / pretvara muk mraka / u cvrkutajuće svjetlo.”, ponovo pribjegavajući majstorstvu kratkog i sažetog oblika pjesme koji do kraja sažima i pročišćava misao, ali i nosi u sebi začudni element, jedan bljesak neočekivane i iznenadne spoznaje.

No, Zorki Jekić kao da nije stalo do ujednačenosti forme, te ova zbirka osim kratkih oblika, ima i dugačke pjesme koje kao da žele ispripovjediti nekome priču, kao u pjesmi Moj otac bio je sanjar. Nekad je potrebno pričati od početka do kraja, a nekada samo sažeta mudrost u dvije riječi. Kod Zorke Jekić se i ovdje izmjenjuje ritam života sa zrelošću misli. Ispovjedni i haiku oblik. Želja da se ispripovjedi i želja da se objasni i shvati. Želja da se nikome ne nametne u vidu upozorenja, kletve opomene, silovite i bezumne strasti. Da se uroni u prostor i vrijeme, nečujno i polako.

Pjesništvo Zorke Jekić je tiho i nježno. Izulo je cipele i bosonogo hodi i sanja. Kad bi se moglo oslikati, bila bi to sfumato tehnika  u  kojoj  prevladavaju  plava,  bijela  i  blijedo ružičasta boja, da se njima oslikaju rađanja blaženih zorâ iznova i iznova svaki put.

 

U Zagrebu, 16. studenog 2018.

 


 

POGOVOR

 

Sanjar je  četvrta  knjiga  poezije  naše  suvremene  pjesnikinje, prozaistice i urednice Zorke Jekić. Dosad je književnica Jekić objavila  knjige  poezije  Ruka pored ruke, Zagreb,  1995.,  Svemir diše, Zagreb, 2002., Tišine, Zagreb, 2009. Karakteristika  njezina poetskog rukopisa ogleda se u intimizmu, meditativnosti, povezivanju  metafizičkog  i  emotivnog,  te  prije  svega  u humanosti. Naime, autorica se u svojim pjesmama prisjeća prošlosti, odrastanja, suptilno bilježi emotivna stanja, ali i poetizira prirodu, opisuje ljudske sudbine. Budući da je po struci i filozofkinja, u njenoj poeziji nalazimo i pjesme u kojima se bavi metafizičkim temama, ljudskom egzistencijom, duhovnošću. U ovoj knjizi autorica poetizira egzistencijalističke teme, pitanje slobode, status poezije u „teškim vremenima“. Može se uočiti i kako je u odnosu na prethodne knjige, ova zbirka pjesama Sanjar još više okrenuta filozofičnim i sociološkim temama koje postaju mjesto poetizacije i promišljanja. Također možemo uočiti česte iskaze tjeskobe, slike koje su snažne jer govore o zlom vremenu u kojem je „gordost govora“ utihnula i kao da odzvanja samo bezimena ravnodušnost. Zato su česti prizori apokaliptičnosti, kaosa, nemira, nemoći. Izdvojila bih pjesmu Apokaliptička svratišta jer u njoj se vrlo precizno definira stanje nespoznatiljvosti u kojem „slika jede jezik, / istina se zamutila“. Ono što je posebnost ove zbirke jest povezivanje okoline i unutrašnjeg stanja. Promjene u prirodi, naznake nepogoda, sitni pokreti, sve je to tek suptilan uvod u dramatične priče i sudbine o kojima pjeva. O tome govori odlična  pjesma  Šuma je došla pred kuću u kojoj  autorica  polako gradi atmosferu u napetosti i približavanja opasnosti. Poezija Zorke Jekić je slobodarska, ona zagovara zanos i ljudskost. Neke su pjesme pak posve lišene ljudskih tragova, one su posvećene prirodi, koja postoji i traje svemu usprkos (pjesma Noćni tragovi).

Možda i jedna od ponajboljih pjesama u ovoj zbirci je Marljiva bezbrižnost.  U  naizgled  jednostavnoj  pjesmi  koja  podsjeća  na haiku, nalazimo sliku igrača tenisača koji se bezbrižno prepušta igri. Nalazimo i pjesme u kojima se govori o neprolaznim trenucima ljubavnih susreta, zatim o ženama koje su prošle teška životna iskustva, o sjeti koja nastaje zbog sjećanja na drage ljude (odlična pjesma Moj otac bio je sanjar), o ljudima čija je glava „u oblacima“… Ipak, iza te „bezbrižnosti“ skriva se jasno naglašen strah za svijet, koji zbog igara moćnika postaje mjesto kaosa, umjesto  mjesto  harmonije.  Čak  nalazimo  i  potresne  stihove koji  govore  o nestanku  čovjeka:  „Ljudi  su istrijebljeni,  / sad su na redu veprovi, / a možda i vrane…“ Zorka Jekić sjajno zna uhvatiti trenutak, epifaniju, zamrznuti sliku ili je osvijetliti iz nekog posebnog rakursa. Stilistička razina otkriva nam autoricu koja vješto postiže eufoniju zvukovnim efektima, slikovitost, zatim vješto koristi rimu, te poznaje versifikaciju. Majstorica je u stvaranju atmosfere koja nastaje opisom zvukova, predmeta, vremenskih prilika. Od atmosferskih pjesama izdvojila bih pjesmu Trg pritišće omara. Što se tiče samog izraza, Zorka Jekić je znatno kondenzirala svoj izraz, u njemu su dominatne genitivne metafore i mudre poante. Smisao poezije i jest proniknuti u tajnu duše,  postojanja  čovjekovog,  pronaći  to jutro  i svjetlost  koje stoji nasuprot tami. Upravo o tome govore čeznutljive pjesme u kojima se govori o žudnji i iščekivanju, „vatrometu osjećaja“ (npr. Tvoje misli me bude). Unatoč  tom  nevremenu,  pjesnikinja ima nepokolebljivu vjeru da tragovi ostaju unatoč svemu, pisani tragovi „koji su poput mramornih spomenika“ (pjesma Tragovi). I upravo  pisanje,  kao  igra  slovima,  ostaje  trajno  utočište.  Na kraju, Zorka Jekić u novoj knjizi donosi nam svoj dosad najzreliji rukopis. I vjerujem da će i kritička recepcija koju zaslužuje, ovog puta to bezrezervno podržati.

Darija Žilić


Vanjske poveznice:

https://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/meri-grubic-videc-matrice-sna-i-zakoni-bitka-zorka-jekic/

Kategorije
Promocije

Predstavljanje knjige NOĆ SVJETLIJA OD DANA Antero de Quental

Pozivnica - Noć svjetlija od dana

Kategorije
Knjige

NOĆ SVJETLIJA OD DANA Antero de Quental

noć svjetlija od dana video

NOĆ SVJETLIJA OD DANA

Antero de Quental

Izabrani soneti

S Portugalskog odabrala i prepjevala Meri Grubić Videc

Uvez: Tvrdi

Br. str: 152

Format: A5

Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

NOĆ SVJETLIJA OD DANA

Antero de Quental

Odabrala i prepjevala Meri Grubić Videc

IZ PREDGOVORA

(Meri Grubić Videc)

… Nije da se u plejadi portugalskih pjesnika nisu s vremena na vrijeme javljala značajna imena. No ono što za jednu nacionalnu književnost ima vrijednost često zna proći nezapaženo na svjetskoj sceni. Da bi se neko književno ime ili djelo moglo svrstati među svjetska imena, potrebno je imati više od onoga što je važno jednom narodu, njegovoj povijesti, kulturi i tradiciji. Veličina velikih u univerzalnim razmjerima mjeri se drukčijim kriterijima, za koje nacionalni pathos i vrednote jednog nacionalnog bića nisu istovjetni univerzalnim vrednotama. Uvijek u umjetničkom djelu tražimo ono što je mjera nas samih: izraz, stvaralačku nit ili praiskon, općeljudsko iskustvo s kojim se možemo poistovjetiti, tragičnost, katarzu ili smisao, o čemu je govorio Aristotel. Tuđe ideje, osjećaji i svjetovi moraju naći svoj odjek u našim vlastitima. Antero de Quental tražio je i našao tu nit koja združuje njegov opus s univerzalnim. Ogledao je svoju bol u jezerima svjetske boli, u stoljeću koje nazivamo „ukletim” („siècle maudit”). On je bio proizvod velikih struja XIX. stoljeća, koje je prihvatio kao vlastite.

Antero de Quental stvara u vrijeme kad na scenu stupaju različita filozofska i socijalna učenja i pravci poput socijalizma, materijalizma, spiritualizma, utopizma, progresivizma. Radi se o epohi u kojoj se osjeća utjecaj Hegela, Schopenhauera, Nietzschea i Kierkegaarda, o dobu kad se već čuju trube i fanfare koje će uskoro pozvati na revoluciju, a vjera u evoluciju i socijalnu pravdu osvjetljuje goleme prostore svijeta i ljudskog duha. Svijetom vlada naivno pouzdanje u beskonačan ljudski napredak. Antero nije prorok jednog doba, on je ranjen i žaloban pjesnik čija bol je bol čovječanstva. “On zna plakati kao da je jedan čovjek sâm dostojan čovječanstva. Njegovi stihovi pupaju iz njegove duše, kao jecaji i agonija. Njegove suze imaju oblik bisera, a jecaji su mu glazba”(Oliveira Martins)…

Antero nikada nije uobličio svoje racionalno mišljenje u strog filozofski sustav. Kao filozof, bio je naplavljen utjecajima brojnih sustava i ideja. Ti isti sustavi i filozofije zrcale se na površini poput faceta na dijamantnoj strukturi soneta u svoj svojoj ljepoti, koju spekulativni um daruje poeziji…

Antero de Quental utopijski je vjerovao da se svijet može „popraviti”. Vidio je budućnost kao tamnu Noć, u kojoj sjaji najblještaviji dan. Njegova je vjera bila žestoka i nesmiljena, gotovo nadnaravna, makar je počivala na slomljenim, pradavnim kultovima, uništenoj kršćanskoj vjeri i Bogu koji ne haje za čovječanstvo. Zato je ishodišna Noć tamnija od svega. Iz te Noći/ne-bitka sve proizlazi; u Platonovu mnoštvu, u varkama i opsjenama koje predstavljaju neku vrst lažne stvarnosti. Rješenje donosi povratak Ništavilu, praiskonu…

Antero de Quental nije iznašao izlaz iz svojeg labirinta, ali je pronašao svoj mistični kraj, svoju apokalipsu. Njegova je misao to mogla podnijeti, ali njegovo srce nikada nije zadovoljilo ontološku glad za smislom, bilo da ju je tražilo u kršćanskom Bogu ili apsolutu.


O PISCU

Pjesnik, filozof i pisac Antero de Quental uz Camõesa i Pessou svrstava se među najveće književnike koji su stvarali na portugalskom jeziku. Rodio 1842. u aristokratskoj obitelji, u Ponti Delgadi na Otoku svetog Mihovila (Ilha de São Miguel), na Azorima. Rano školovanje stekao je u privatnoj školi na Azorima, a zatim se 1852. upisuje na Colégio do Pórtico u Lisabonu. S osamnaest godina upisuje pravo u Coimbri.

Anterove Sonete (Sonetos de Antero) objavljuje već 1861. Njegova književno-filozofska promišljanja obuhvaćena su u djelima “Romantična proljeća” (Primaveras Românticas, 1872.), „Promišljanja o filozofiji portugalske književne povijesti” (Considerações sobre a Filosofia da História Literária Portuguesa, 1872.) i „Poezija sadašnjice” (A Poesia na Actualidade, 1881.).

Njegovo najvrednije pjesničko djelo „Cjelokupni soneti“ (Os Sonetos Completos), uz predgovor Oliveire Martinsa, izašlo je 1886.

Ubio se 1891. dvostrukim hicem na klupi u vrtu pored Samostana Naše Gospe od Nade, ispred zida na kojem je pisalo „Esperança“ (Nada).

O PREVODITELJICI

 Meri Grubić Videc rodila se 1970. u Splitu. Završila je studij filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu studirala je portugalski jezik i književnost.

Dosada je objavila vlastite pjesničke zbirke: Nemesis (2006.) i dvojezično izdanje O morima i tugama (2011.). Prepjevi portugalskih klasika izašli su u dvojezičnom izdanju:

  • Luís de Camões: Izabrani soneti / Sonetos Escolhidos, uz predgovor (2007.);
  • Florbela Espanca: Izabrani soneti / Sonetos Escolhidos, uz predgovor (2014.);
  • Sophia de Mello Breyner Andresen: Plovidba Tišine / A Navegação de Silêncio, izbor pjesama, uz predgovor (2016.).

Živi i radi u Zagrebu.


Recenzije i prikazi PDF

Nikica TALAN

 

 

Kategorije
Knjige

SOPHIA DE MELLO BREYNER ANDRESEN Plovidba tišine

plovidba tišine video gif

 

 

 

PLOVIDBA TIŠINE

Sophia de Mello Brayner Andresen

S Portugalskog prepjevala Meri Grubić Videc

Uvez: Tvrdi

Br. str: 192

Format: A5

Maloprodajna cijena 189,00 kn (25,00 €)

 

 

S portugalskog jezika prevela: Meri Grubić Videc

Sophia de Mello Breyner Andresen: Plovidba tišine

 

…U pjesništvu Sophije de Mello Breyner Andresen sve je radosno, stvarno i lijepo. Sve odiše skladom, ritmom, odmjerenošću. Sve je popraćeno nekom tihom glazbom koja dolazi iz prapočela svijeta, a prije te iste glazbe tišinom iz koje se rađa mir i sređenost. U njezinom pjesništvu nema naglih trzaja, iznenadnih sinkopa, nemira i strasti. Kaos je odavno prepustio prijestolje Kozmosu, bitke između ovo dvoje davno su skončale. Apolon je pobijedio Dioniza; ne čuje se divlji ples, tek nježan zvuk flaute na zidu sobe u tišini, igra sjȅnā…

…Kad Andresenova putuje Starom Grčkom, ona se ne sjeća njezine drevne i slavne prošlosti s bolećivom nostalgijom božanskog Kavafisa, ona ne promatra ni izdaleka, niti izbliza događaje ni ljude, ne žali za izgubljenim vremenom. Pjesništvo Andresenove nosi znamen apolonske lucidnosti. Budući da je obasjano svjetlošću, sve što stoji ispod sredozemnog neba isijava toplinu i bliješti. Njezin duh i pjevanje nose u sebi radost, lišenu ekstaze i žestine, tihu i jednostavnu ljepotu prvog buđenja, sunčanih istočnih obzora…

…Relikvijar Pjesnikinjinog svijeta u svojoj pojavnosti čuva savršeno oblikovane predmete metafizičkog medija Drevne Grčke na Sredozemlju. Grčki svijet je usklađen u svojoj ljepoti poput simfonije. Stvari su zatečene u fragmentima, na vazama i skulpturama, na okrnjenim predmetima iz prošlosti koji su doplutali morem do naše suvremene zbilje. Môre Grčke i Portugala jedno su more, kao i sva môra u konačnici…

…Kao ishodište beskonačnog, môre udaranjem svojih valova ponavlja to vječno gibanje, ritam svemira. Môre je stalna, gotovo opsesivna predodžba Andresenove koja čini osnovni topos njene poetike…

(Iz predgovora Sredozemni relikvijar Sophije de Mello Breyner Andresen, Meri Grubić Videc)

 

 

Kategorije
Knjige

IZABRANI SONETI Florbela Espanca prepjevala na hrvatski s portugalskog Meri Grubić Videc

izabrani soneti video

IZABRANI SONETI 

Florbela Espanca

Prijevod s Portugalskog

Meri Videc Grubić

Uvez: Tvrdi

Br. str: 128

Format: A5

Maloprodajna cijena 105,00 kn (14,00 €)

 

Pjesništvo Florbele Espance kronološki spada u razdoblje modernizma, ali ono sadrži elemente različitih književnih tendencija, stvarajući hibridni stil – Florbela je poetesa sui generis. Ne čudi, jer se radi o pjesnikinji snažnog i iznimnog senzibiliteta, izraza strastvene žestine koji ima ishodište u njezinim vlastitim tjeskobama i senzualizmu erotske prirode. Njezinu poeziju karakterizira iskreni ljudski osjećaj u kojem se sažimaju: bol, usamljenost, beskrajna nježnost, žudnja za srećom i apsolutom. U njezinom stilu, prisutni su tragovi kamonijanskog univerzalizma, kao i neobaroka, a očituju se, prije svega u fragmentaciji lirskog subjekta, čestim antitezama i paradoksima.