MISLI POD ZVIJEZDAMA

Stjepan Crnić

Poezija

Urednica: Zorka Jekić

Lektor: Ivan Cesarec

Pogovor: Dr. Dragana V. Todoreskov

Priprema za tisak: Biakova d. o. o.

Uvez: Meki

Broj stranica: 104 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-36-1

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

BESKRAJNA TRAKA SNOVA

Stjepan Crnić, Misli pod zvijezdama

Kada bi se rezime poetskoga uratka Stjepana Crnića Misli pod zvijezdama morao podvesti pod nekoliko ključnih značajki, ja bih kao reprezentativne odabrala riječi: san, zbilja, misao, zvijezde, ljubav, sjene. Razlog tomu nije samo njihova učestalost nego i mnoštvo kombinacija i suodnosa među njima koji tvore najrazličitije poetske slike, a vezuju se uz različite kontekste: djetinjstvo, mladost, svakodnevicu, promišljanje poezije, memento mori…

U izvjesnom smislu mogli bismo reći da autor rabi neke od najfrekventnijih motiva u poeziji, ali ih uobličuje na sebi svojstven, tih i nenametljiv način, uz brižljiv odabir stilskih figura i probrane rime.  Već naslovi triju ciklusa u zbirci (Misli svakodnevne zbiljnosti, Misli ljubavnih maštanja i Misli ljubavne zbiljnosti) sugeriraju da lirsko ja Stjepana Crnića registrira izvjestan nesklad između mašte i zbilje, svakodnevice i snova, ali i da ga nastoji, kako na ljubavnom, tako i na osobnom planu, premašiti.

Prvom pjesmom u zbirci, Dječak u velikim djedovim čizmama, autor naznačuje kontrastnu atmosferu: slika dječaka dozvana iz prošlosti (ili zaborava, kako se u pjesmi također veli), rezultatom je samoće koja „kaplje naokolo“. U ovoj se pjesmi autor iz prvoga lica kojim započinje pjesmu prebacuje u treće lice onoga momenta kada se prepozna u dječaku. Ako dakle vremenska distanca uvjetuje govor o dječaku kao o drugome, ugodna emocija što ju izaziva sjećanje svjedokom je projektiranja vlastitosti u to drugo, doživljeno kao milo, bezazleno, zaštićeno i povlašteno ne(sa)znanjem o nedaćama života. U ciklusu Misli svakodnevne zbiljnosti, obilježenom čestim reminiscencijama, recidivima prošlosti, susrest ćemo se i s pjesmom Sjena moje majke, koja također evocira dragu figuru, gotovo inspiraciju pjesniku: „Najljepše priče nastaju/ i najljepše pišu se bajke/ kada moja sjena korača/ uz sjenu moje majke.“

Sjene kao manifestacije dvostrukoga, usporednoga postojanja subjekta (i ne samo njega) imaju najmanje dvojako značenje: one su put od zbilje k višemu obliku saznanja i nedokučivim svjetovima s jedne strane, ali isto tako može ih se tumačiti kao zaštitničke entitete: tamo gdje su bića nemoćna da se brinu o sebi (u zoni sna ili nesvjesnoga, u svijetu nedovoljne zrelosti), one (sjene) se javljaju poput mitoloških predaka zaduženih da čuvaju dom: „Skrivaju se u mraku/i šapatom tihim pričaju priče/ – prolaznike plaše,/ a djeci pričaju uspavanke.“ U pjesmi Opomena jedini zalog života na zemlji upravo su sjene, no one su i veza između života i smrti. Upravo ovu pretvorbenu moć koju posjeduju sjene (koje redovito odražavaju oblik od kojega nastaju) susrest ćemo i u kratkoj, no učinkovitoj pjesmi Vječnost. Ni mene više nema naslov je pjesme u kojoj je riječni tok onaj garant prolaznosti, neumoljivosti vremena, ali i neprestanog protjecanja što potire konačnost.

Moglo bi se naprečac zaključiti da se refleksija prvoga ciklusa zbirke Misli pod zvijezdama odveć okreće motivima prolaznosti. No, usporedno s pjesmama u kojima je lirsko ja duboko uronjeno u „beskrajnu traku“, što se u istoimenoj pjesmi doima kao summa summarum ljudskoga putovanja zvanog život, čitamo stihove što prirodu i njene ljepote izdašno i promptno slave (Proljeće, Buđenje, Krasota, Jesen, Zagrljaj…). U Pjesmama života čak se javljaju elementi anakreontske poezije, očitovani ponajprije u posljednjim stihovima: „I pjevam s pticama, morem i vjetrom,/ pjevam – s orkestrom života! “ U nekim se pjesmama čitateljstvo traži među mlađom populacijom, čemu svjedoči npr. Ljeto: Svaki dan kiša pada/ a ljeto je stiglo./ Čudna mi čuda, reći će netko/Što se dogodilo to?“ U pjesmi Jesen ovo godišnje doba nastoji se usporediti s bajkom, što ne čudi nekoga tko je čitao prozu Stjepana Crnića: u njoj je fantastika, bajkovita atmosfera nerijetko stjecište opisanih događaja.

U naredna dva ciklusa u središte pozornosti dolazi ljubav: ona sanjana, na mnogo načina povezana sa žanrom bajke, i ona istrgnuta iz konteksta zbilje, u kojoj se umjesto harmonije, idilične predstave dvoje zaljubljenih pjeva o rastanku, tuzi, rezignaciji. Poput Đulića i Đulića Uvelaka J. J. Zmaja, ciklusi Misli ljubavnih maštanja i Misli ljubavne zbiljnosti donose zanos i otrežnjenje, slatkoću prvotnih dojmova i gorki okus proživljena iskustva nakon rastanka. Konflikt između maštanja koja se usmjeravaju k voljenoj ženi i zbilje koja ne ide u korist ljubavi unosi elemente dramatičnosti u poeziju Stjepana Crnića. Od pjesme U snovima, kojom otpočinje drugi ciklus, pa sve do Točke, koja (simbolički i bukvalno) zatvara zbirku, prijeđeni put protagonista pjesničke knjige počinje u once upon a time miljeu, a završava u melankoličnome štimungu mirenja s odsustvom drage, zastajkujući u nevjerici komparacije. Hiperbola, poredbene figure i posebice stilska izričajna sredstva ponavljanja bit će autorovim saveznikom u mapiranju prostora između maštanja i onoga stanja koje lirsko ja doživljava kao sumornu (i sumarnu) realnost.

Tako recimo, u pjesmi Naše zvijezde svaki pokušaj prebacivanja u predjele u kojima se ljubav doima korespondentnom s nebeskim znamenjima završava negacijom: „Tražio sam ih/ ali našao ih nisam/ jer vjerovah da su zvijezde zagrljene kao i  mi/ a takvih nije bilo.“ Tek u posljednjem stihu postaje jasno da se ljubav pretpostavlja astronomskim tijelima kao jača sila. I nisu samo zvijezde i druge nebeske figure podčinjene glasu ljubavi – to su i prirodni fenomeni, te meteorološke pojave koje, baš kao u poeziji romantičara, imaju pratiti silinu osjećaja lirskoga bića i njegovu nepokolebljivu vjeru u ljubav kao najviši princip bivstvovanja. U pjesmi Nećeš mi vjerovati čitamo: „Nećeš mi vjerovati ako ti kažem/ da su rumene zore samo odsjaj tvoga lica,/ da je ovo proljeće došlo samo zbog tebe…“ Katkad tek dekorom (kao u pjesmi Večer, ljubav i mi), prirodne i nebeske pojave su ipak češće antropomorfizirane kako bi iskazale solidarnost i sudjelovale u unutarnjem svijetu ljubavnika (pjesme Samo za nju, Zvijezde i mjesec, Zar uzalud je poći zvijezdama u susret? itd.). No, kako zadržavaju neka od ranijih svojstava, ove figure, ponajprije hiperbolizacija, ukazuju na bezvremenost ljubavi, koja, poput bajke, ne robuje vremensko-prostornim realnostima. Ona ne ovisi o nazočnosti voljenoga bića, dapače: iz nje se može izaći nakratko, može ju se trajno napustiti (kao u pjesmama Hoće li ti biti žao?, Naša ljubav je tu, Moja plavuša putuje dalje…), ali se potencijal izmaštanoga ne može ukinuti realnošću. Čak i kada je ljubavna zbiljnost, kako ju autor naziva, odnijela prevagu nad maštanjem, riječ je samo o pitanju ishoda: maštanja ostaju, jer ona su alternativom „posljednjoj riječi“, odsustvu, osami.

Vratimo se prvomu ciklusu i pjesmi San. Onirička vizija o kojoj se pjeva u prvom dijelu pjesme usmjerena je ka utopijskom ustrojstvu svijeta, ka takvom društvenom sustavu u kojem „ljudi/ raznobojnih lica/ hodaju smjelo, zagrljeni,/ u istom kaputu…“ Nakon slika harmonije i mira, slijedi kontrast: „Probudio sam se rano./ Na radiju vijesti o ratu.“ Pjesma završava željom da se san vrati, točnije, lirski subjekt nastoji se što duže održati u stanju fantazije kao oponirajuće teškoj zbilji. Iako je rat nazočan tek posredstvom vijesti, njegova je neminovnost snažno djelovala na stanje probuđenoga sanjara, te se već spomenuta beskrajna traka snova doima zaista kao jedino spasonosno rješenje. Dakle, usprkos mislima koje su ponekad usmjerene k svakodnevici, mašta je ono željeno mjesto pod zvijezdama u kojemu se fragilno i nježno pjesničko biće osjeća zaštićenim i povlaštenim poput djeteta. Upravo u jednostavnim, suptilnim putovanjima k mjestima iz prošlosti, k prostorima imaginacije, sjećanja i snova, u kojima ono što je nekada bilo i dalje postoji, a bez suvišnih introspektivnih digresija i zbunjujućih refleksija kojima često robuje suvremena poezija, leže ljepota i ljupkost Cnićeva poetskoga izričaja.

Dr. Dragana V. Todoreskov, književna kritičarka