Oznaka: Ivan Cesarec

TAJNA ŽUTE KOCKE Saša Muminović

Published on by biakovaKomentiraj

Roman

TAJNA ŽUTE KOCKE

Saša Muminović

Roman

Urednica: Zorka Jekić

Lektor: Ivan Cesarec

Autor crteža naslovnice: Leon Zakrajšek

Oblikovanje naslovnice, grafičko oblikovanje i priprema za tisak:

Nediljko Bekavac Basić

www.nediljkobbasic.com

Autor fotografije na zadnjoj korici: Samir Cerić Kovačević

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 244 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-32-3

Maloprodajna cijena: 126,00 kn (17,00 €)

TAJNA ŽUTE KOCKE Saša Muminović

Roman Uvez: Tvrdi Broj stranica: 244 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-32-3

€17.00

Možda će vas ova knjiga podsjeti na neke vaše stare, duboko zakopane uspomene u podsvijesti, ali nemojte se nadati da će riješiti bilo koji vaš problem.

PREDGOVOR / OSVRT NA PRIČE

Tajna žute kocke posve sigurno nisu crtice neozbiljnog djeteta, ali su determinirane dječačkom iskrenošću kojom se spaja život nekada i sada. Točnije, bilo nam je veselo i lijepo djetinjstvo, zapišimo naša sjećanja, možda vama postanu nove odgojne metode. Autobiografske pričice i u ovoj drugoj knjizi nisu tendenciozno štivo. One su upravo kaleidoskop žudnje da se ništa ne zaboravi i ne podcjenjuje jer iz tih sjećanja postali smo ljudi … takvi kakvi jesmo, s manama i vrlinama.

Autobiografiju je teško ocijeniti nepristrano, napose kad „na leđima“ nosite dio tih priča u manjim ili većim rancima, što mišljenju daje posebnu notu. Volim romanizirane biografije, ali ne i autobiografije bilo koje vrste. One su odgovornost autora, istina, ali i veliki teret za procjenu, u kojoj valja biti iskren i jednostavan, upravo proporcionalno koliko je to i sam autor. Kad ste „životni koautor“ nekih crtica, odgovornost kritike je prilično labilna, pristrana i često prilično subjektivno obojena. Taština je vrlina glupih ljudi, često čujem, ali taština zbog znanja puno mi je draža inačica. Upravo na tu taštinu nailazimo i u Tajni žute kocke, u kojoj vrlina i znanje korespondiraju s ispisanim mislima.

Netendenciozno, otvoreno i naivno slažu se priče o stavu, mišljenju, navikama, tradicijama, i to upakirano u onaj blagi ironični humor koji osvaja i nostalgiju privlači. S druge strane, sada već možemo govoriti o stilu (malo cinički se smješkam), koji je ekonomično zamoran u nekim dijelovima kad se crticama pristupa dokumentaristički, kad ih se potkrjepljuje analitičkim, suhoparnim pojašnjenjem nečega ili nekoga, kad autor nastoji biti posve spreman odgovoriti na svako pitanje … pa i o meksičkim sapunicama … I dalje imam prigovore na konstrukciju i kompoziciju – gotovo sve se odnosi na tehnički dio, na redaktorsko križanje nepotrebnih dijelova sadržaja, ali to bih već stavila u rang stilske nonšalantne tvrdoglavosti, u kojoj stanuje baš Saša, dr. Saša Muminović. Tako to i treba biti.

Srebrenka Cernić Hotko

Kamanje, 2019.

SAŠA MUMINOVIĆ, TAJNA ŽUTE KOCKE

Čovjek od pamtivijeka ima potrebu ostaviti svoj trag u vremenu, da je bio, da je postojao, sanjao, radio, radovao se, tugovao… A da bi iza čovjeka ostao trag, treba nešto napraviti ili napisati, zapisati, ispripovijediti jer riječi čuvaju proživljena iskustva i vrijeme. Kako napisati autobiografiju, pokazao je Saša Muminović u svojem djelu Tajna žute kocke, u kojem je pitkim stilom zapisao bitne točke i manje epizode iz svog života i svoja razmišljanja, koji u čitatelju pobuđuju prisjećanje na vlastito proživljeno vrijeme u nekad zajedničkoj državi i današnjem novonastalom društvu na prostorima koje je obuhvaćala ta država.

U autobiografskom tekstu, napisanom ispovjednim, humorističko-satiričkim stilom, autor otkriva, ispisuje i opisuje svoj identitet. U tom djelu njegovo uistinu osobno nije više njegovo Ja, jer njegovo Ja je postalo junak osobne priče. Sam pisac je na kraju postao Ja teksta, postao je glas odgovoran za pripovjedni iskaz kojim je prikazao svoj život. Svojim tekstom pisac Muminović samo potvrđuje kako u autobiografiji kao obliku, zbivanja iz objektivnog svijeta imaju izrazitu osobnu notu autora, njegova proživljavanja tih zbivanja su i intimna i ponekad nepouzdana.

Muminović svojom autobiografijom traga za sobom, za svojim osobnim identitetom i vremenom koje je proživio pročišćujući svoja sjećanja jer svaka autobiografija je svijest o sebi. Prolazeći svojim sjećanjima i stečenim iskustvom, on u isto vrijeme stvara zamišljenu stvarnost prošlog i postaje ono što jest. Svaka njegova osobna priča iznosi njegovo cjelokupno iskustvo, koje više nije samo osobno iskustvo nego je i iskustvo jedne kulture u kojoj je živio, jezika kojim je govorio, obrazovanja koje je stekao i svih drugih dodira i situacija koje je proživio. Muminović s lakoćom piše o vremenu i običajima koje dijele ljudi s prostora bivše države Jugoslavije i prepoznaju se u njima. Anegdotalnim pristupom nasmijava recipijenta svog djela i upućuje na ljepšu stranu bivanja i zbivanja koja su s vremenom postala dio mnogih osobnih uspomena njegovih vršnjaka i poznanika, isto kao i mnogih suvremenika. U tkivo djela upleće zbivanja, misli filozofa, svoja promišljanja, ponekad i stihove umjetnika svojih suvremenika.

Pišući o svom odrastanju, piše i o podrijetlu geografskih imena raznih toponima, o društveno-političkoj situaciji, o svakodnevnom životu ljudi, o gradovima svog odrastanja, stasanja i o Ljubljani, gradu u kojem je proveo najveći dio svog kreativnog života i još uvijek živi. Isprepleće u svom djelu šaljive karakteristike pojedinih naroda i nacionalnosti s kojima se susretao i živio, njihove sličnosti i razlike. Opisuje uvjete u kojima se živjelo i radilo u staroj Jugoslaviji, i u njegovoj novoj domovini Sloveniji. Spominje i ono čega više nema, nove zgrade na mjestima nekadašnjih kultnih prostora te koliko i kako su ti prostori davali obilježje životima nekadašnjih sugrađana u Subotici, Beogradu, Sarajevu, Slavonskom Brodu, Valpovu, Samoboru… a prostori i institucije koji i danas postoje djeluju ipak drugačije na ljude jer su se ljudi promijenili, promijenio se život i sustav vrijednosti. Autor opisuje i suvremeni tržišni kapitalizam koji je nahrupio u novoosnovane države nastale raspadom Jugoslavije i počeo utjecati na mentalitet ljudi. Igra se s jezicima i značenjima, engleskim, slovenskim, hrvatskim, srpskim, mađarskim, talijanskim, crnogorskim i jezikom kojim se govori u B i H… a u tu igru uvlači i psovke koje su oduvijek i danas na prostorima bivše države bile i izvor zabave. Šali se s tradicionalnom medicinom u bivšoj i u svojoj sadašnjoj državi, pripovijeda zgode s medicinskim osobljem. Slijedom života posjećivao je službeno Kinu, SAD, Argentinu i donosi zanimljive detalje i zbivanja iz tih prostora i njihov utjecaj na našu kulturu i njega samog. Poput Ephraima Kishona šali se sa svime pa i s karakterističnim sadržajima današnjice: paintball, fitness, team building…

Sagledao je autor svoj život iz rakursa današnjice i donio nam toplinu  i vedrinu prošlosti, prošlih zbivanja koje generacijski prepoznajemo u obliku humoreski. Novim mlađim čitateljima donio je pregršt informacija u kakvom smo društvu mi stariji odrastali, njegove prednosti i nedostatke, a također je s dozom ironije opisao i kakav je danas svijet koji nas okružuje nižući i komentirajući fiskalizaciju, bankovne kartice, uzroke pretilosti („debelosti“), pandemiju korone, izolaciju stanovništva i druge navike koje vladaju u društvu, kao i suvremene civilizacijske dodatke bez kojih više ne

znamo živjeti (Facebook, Google, internet, kompjutorski programi…) koji prate njegov život i živote svih nas u suvremenom društvu današnjice. Nije preskočio ni današnje ekološke probleme, naravno s vedrim ironijskim pristupom kroz šalu.

Čitajući njegovo fluidno, pitko i humoristično djelo, čitatelj, autorov suvremenik, proživljava i svoje osobno iskustvo iz prošlosti uz povremene salve smijeha. Muminović u svojoj autobiografiji iznosi i svoj vrckav stav o životu koji je potkrijepio razmišljanjima drugih autora:

Život je samo san dok nas smrt ne probudi, ili optimistično: Nešto malo zajebancije prije vječnosti.

Kako autobiografija kao oblik pomaže razumijevanju i shvaćanju osobnosti koja ju je napisala, njezine naravi, pogleda na život i svijet, u isto je vrijeme i zapis o vremenu u kojemu je ta osobnost živjela kao tzv. „mala povijest“, može se zaključiti kako je Saša Muminović vedar i razigran čovjek koji prihvaća život s prpošne i šaljive strane te ima potrebu dokumentiranja tih krhotina sjećanja. Određena odstupanja u strukturi teksta ne narušavaju zadovoljstvo pri čitanju i proživljavanju sadržaja koje djelo donosi.

dr. sc. Dubravka Bouša

O AUTORU

Hrvatskih korijena iz Osijeka, uz odrastanje u Subotici, a danas sa stalnim prebivalištem u Ljubljani, dr. sc. Saša Muminović pravi je primjer fluidna identiteta u postmodernu društvu.

Ekonomični ekonomist, predsjednik uprave poduzeća AquafilCRO u Oroslavju, direktor i član uprave u poduzeću AquafilSLO u Ljubljani, a od nedavno i predsjednik SLO CRO Poslovnoga kluba.

Oslanja se na blagu ironiju, samoironiju, empatiju i simpatiju prema ljudima, običajima i životnim previranjima diljem naših regija koje su nekada bile objedinjene u jedinstvenu multinacionalnu sredinu. Ne živi od pisanja, i to mu dopušta luksuz amaterske iskrenosti. Osjećaj za pravičnost, nedržanje jezika za zubima, nedostatak lažne skromnosti i nezainteresiranost za sport često su ga dovodili u neprilike, iz kojih je možda nešto i naučio.

Ova knjiga nastavak je njegova književnog prvijenca Kratke priče od aprila do travnja (Split, 2018.), bez pretenzija stvaranja velike literature, već šarmantno dobre – primjerene svakoj plaži i godišnjem odmoru.

MISLI POD ZVIJEZDAMA Stjepan Crnić

Published on by biakovaKomentiraj
Poezija

MISLI POD ZVIJEZDAMA

Stjepan Crnić

Poezija

Urednica: Zorka Jekić

Lektor: Ivan Cesarec

Pogovor: Dr. Dragana V. Todoreskov

Priprema za tisak: Biakova d. o. o.

Uvez: Meki

Broj stranica: 104 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-36-1

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

MISLI POD ZVIJEZDAMA Stjepan Crnić

Poezija Uvez: Meki Broj stranica: 104 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-36-1

€13.00

BESKRAJNA TRAKA SNOVA

Stjepan Crnić, Misli pod zvijezdama

Kada bi se rezime poetskoga uratka Stjepana Crnića Misli pod zvijezdama morao podvesti pod nekoliko ključnih značajki, ja bih kao reprezentativne odabrala riječi: san, zbilja, misao, zvijezde, ljubav, sjene. Razlog tomu nije samo njihova učestalost nego i mnoštvo kombinacija i suodnosa među njima koji tvore najrazličitije poetske slike, a vezuju se uz različite kontekste: djetinjstvo, mladost, svakodnevicu, promišljanje poezije, memento mori…

U izvjesnom smislu mogli bismo reći da autor rabi neke od najfrekventnijih motiva u poeziji, ali ih uobličuje na sebi svojstven, tih i nenametljiv način, uz brižljiv odabir stilskih figura i probrane rime.  Već naslovi triju ciklusa u zbirci (Misli svakodnevne zbiljnosti, Misli ljubavnih maštanja i Misli ljubavne zbiljnosti) sugeriraju da lirsko ja Stjepana Crnića registrira izvjestan nesklad između mašte i zbilje, svakodnevice i snova, ali i da ga nastoji, kako na ljubavnom, tako i na osobnom planu, premašiti.

Prvom pjesmom u zbirci, Dječak u velikim djedovim čizmama, autor naznačuje kontrastnu atmosferu: slika dječaka dozvana iz prošlosti (ili zaborava, kako se u pjesmi također veli), rezultatom je samoće koja „kaplje naokolo“. U ovoj se pjesmi autor iz prvoga lica kojim započinje pjesmu prebacuje u treće lice onoga momenta kada se prepozna u dječaku. Ako dakle vremenska distanca uvjetuje govor o dječaku kao o drugome, ugodna emocija što ju izaziva sjećanje svjedokom je projektiranja vlastitosti u to drugo, doživljeno kao milo, bezazleno, zaštićeno i povlašteno ne(sa)znanjem o nedaćama života. U ciklusu Misli svakodnevne zbiljnosti, obilježenom čestim reminiscencijama, recidivima prošlosti, susrest ćemo se i s pjesmom Sjena moje majke, koja također evocira dragu figuru, gotovo inspiraciju pjesniku: „Najljepše priče nastaju/ i najljepše pišu se bajke/ kada moja sjena korača/ uz sjenu moje majke.“

Sjene kao manifestacije dvostrukoga, usporednoga postojanja subjekta (i ne samo njega) imaju najmanje dvojako značenje: one su put od zbilje k višemu obliku saznanja i nedokučivim svjetovima s jedne strane, ali isto tako može ih se tumačiti kao zaštitničke entitete: tamo gdje su bića nemoćna da se brinu o sebi (u zoni sna ili nesvjesnoga, u svijetu nedovoljne zrelosti), one (sjene) se javljaju poput mitoloških predaka zaduženih da čuvaju dom: „Skrivaju se u mraku/i šapatom tihim pričaju priče/ – prolaznike plaše,/ a djeci pričaju uspavanke.“ U pjesmi Opomena jedini zalog života na zemlji upravo su sjene, no one su i veza između života i smrti. Upravo ovu pretvorbenu moć koju posjeduju sjene (koje redovito odražavaju oblik od kojega nastaju) susrest ćemo i u kratkoj, no učinkovitoj pjesmi Vječnost. Ni mene više nema naslov je pjesme u kojoj je riječni tok onaj garant prolaznosti, neumoljivosti vremena, ali i neprestanog protjecanja što potire konačnost.

Moglo bi se naprečac zaključiti da se refleksija prvoga ciklusa zbirke Misli pod zvijezdama odveć okreće motivima prolaznosti. No, usporedno s pjesmama u kojima je lirsko ja duboko uronjeno u „beskrajnu traku“, što se u istoimenoj pjesmi doima kao summa summarum ljudskoga putovanja zvanog život, čitamo stihove što prirodu i njene ljepote izdašno i promptno slave (Proljeće, Buđenje, Krasota, Jesen, Zagrljaj…). U Pjesmama života čak se javljaju elementi anakreontske poezije, očitovani ponajprije u posljednjim stihovima: „I pjevam s pticama, morem i vjetrom,/ pjevam – s orkestrom života! “ U nekim se pjesmama čitateljstvo traži među mlađom populacijom, čemu svjedoči npr. Ljeto: Svaki dan kiša pada/ a ljeto je stiglo./ Čudna mi čuda, reći će netko/Što se dogodilo to?“ U pjesmi Jesen ovo godišnje doba nastoji se usporediti s bajkom, što ne čudi nekoga tko je čitao prozu Stjepana Crnića: u njoj je fantastika, bajkovita atmosfera nerijetko stjecište opisanih događaja.

U naredna dva ciklusa u središte pozornosti dolazi ljubav: ona sanjana, na mnogo načina povezana sa žanrom bajke, i ona istrgnuta iz konteksta zbilje, u kojoj se umjesto harmonije, idilične predstave dvoje zaljubljenih pjeva o rastanku, tuzi, rezignaciji. Poput Đulića i Đulića Uvelaka J. J. Zmaja, ciklusi Misli ljubavnih maštanja i Misli ljubavne zbiljnosti donose zanos i otrežnjenje, slatkoću prvotnih dojmova i gorki okus proživljena iskustva nakon rastanka. Konflikt između maštanja koja se usmjeravaju k voljenoj ženi i zbilje koja ne ide u korist ljubavi unosi elemente dramatičnosti u poeziju Stjepana Crnića. Od pjesme U snovima, kojom otpočinje drugi ciklus, pa sve do Točke, koja (simbolički i bukvalno) zatvara zbirku, prijeđeni put protagonista pjesničke knjige počinje u once upon a time miljeu, a završava u melankoličnome štimungu mirenja s odsustvom drage, zastajkujući u nevjerici komparacije. Hiperbola, poredbene figure i posebice stilska izričajna sredstva ponavljanja bit će autorovim saveznikom u mapiranju prostora između maštanja i onoga stanja koje lirsko ja doživljava kao sumornu (i sumarnu) realnost.

Tako recimo, u pjesmi Naše zvijezde svaki pokušaj prebacivanja u predjele u kojima se ljubav doima korespondentnom s nebeskim znamenjima završava negacijom: „Tražio sam ih/ ali našao ih nisam/ jer vjerovah da su zvijezde zagrljene kao i  mi/ a takvih nije bilo.“ Tek u posljednjem stihu postaje jasno da se ljubav pretpostavlja astronomskim tijelima kao jača sila. I nisu samo zvijezde i druge nebeske figure podčinjene glasu ljubavi – to su i prirodni fenomeni, te meteorološke pojave koje, baš kao u poeziji romantičara, imaju pratiti silinu osjećaja lirskoga bića i njegovu nepokolebljivu vjeru u ljubav kao najviši princip bivstvovanja. U pjesmi Nećeš mi vjerovati čitamo: „Nećeš mi vjerovati ako ti kažem/ da su rumene zore samo odsjaj tvoga lica,/ da je ovo proljeće došlo samo zbog tebe…“ Katkad tek dekorom (kao u pjesmi Večer, ljubav i mi), prirodne i nebeske pojave su ipak češće antropomorfizirane kako bi iskazale solidarnost i sudjelovale u unutarnjem svijetu ljubavnika (pjesme Samo za nju, Zvijezde i mjesec, Zar uzalud je poći zvijezdama u susret? itd.). No, kako zadržavaju neka od ranijih svojstava, ove figure, ponajprije hiperbolizacija, ukazuju na bezvremenost ljubavi, koja, poput bajke, ne robuje vremensko-prostornim realnostima. Ona ne ovisi o nazočnosti voljenoga bića, dapače: iz nje se može izaći nakratko, može ju se trajno napustiti (kao u pjesmama Hoće li ti biti žao?, Naša ljubav je tu, Moja plavuša putuje dalje…), ali se potencijal izmaštanoga ne može ukinuti realnošću. Čak i kada je ljubavna zbiljnost, kako ju autor naziva, odnijela prevagu nad maštanjem, riječ je samo o pitanju ishoda: maštanja ostaju, jer ona su alternativom „posljednjoj riječi“, odsustvu, osami.

Vratimo se prvomu ciklusu i pjesmi San. Onirička vizija o kojoj se pjeva u prvom dijelu pjesme usmjerena je ka utopijskom ustrojstvu svijeta, ka takvom društvenom sustavu u kojem „ljudi/ raznobojnih lica/ hodaju smjelo, zagrljeni,/ u istom kaputu…“ Nakon slika harmonije i mira, slijedi kontrast: „Probudio sam se rano./ Na radiju vijesti o ratu.“ Pjesma završava željom da se san vrati, točnije, lirski subjekt nastoji se što duže održati u stanju fantazije kao oponirajuće teškoj zbilji. Iako je rat nazočan tek posredstvom vijesti, njegova je neminovnost snažno djelovala na stanje probuđenoga sanjara, te se već spomenuta beskrajna traka snova doima zaista kao jedino spasonosno rješenje. Dakle, usprkos mislima koje su ponekad usmjerene k svakodnevici, mašta je ono željeno mjesto pod zvijezdama u kojemu se fragilno i nježno pjesničko biće osjeća zaštićenim i povlaštenim poput djeteta. Upravo u jednostavnim, suptilnim putovanjima k mjestima iz prošlosti, k prostorima imaginacije, sjećanja i snova, u kojima ono što je nekada bilo i dalje postoji, a bez suvišnih introspektivnih digresija i zbunjujućih refleksija kojima često robuje suvremena poezija, leže ljepota i ljupkost Cnićeva poetskoga izričaja.

Dr. Dragana V. Todoreskov, književna kritičarka