ISTO I DRUKČIJE
Llilli Koci
Roman
Uvez: Tvrdi uvez
Br. str: 308
Format: A5
Maloprodajna cijena: 157,50 kn (21,00 €)
ISTO I DRUKČIJE Llilli Koci
Roman Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 308 Format: A5
€21.00
„DOBRI SE LJUDI UVIJEK DRŽE SKUPA“
Osvrt na roman Llilli Koci: Isto i drukčije
Roman autorice Llilli Koci Isto i drukčije slojevita je pripovijest o suživotu više naroda na jednom prostoru koji obilježavaju ista, ali i različita povijesna iskustva dugo-stoljetnog suživota. Prostor nije obilježen samo nacionalnim i jezičnim već i vjerskim razlikama, običajnim pravom i zakonodavstvom, kulturnim nasljeđem te posebno državno-političkim pokušajima nasilnog rješavanja problema. Okosnica romana zbiva se na državnom prostoru bivših Jugoslavija – stare unitarne kraljevine i nove socijalističke, federalne. Ključna mjesta zbivanja jesu Peć na Kosovu, Zagreb u Hrvatskoj te Zemun i Beograd u Srbiji. Tu su još zemlje u koje je životni put usmjerio osobe ovoga romana: Albanija, Italija, Francuska, Velika Britanija i gradovi: Tirana, Firenca, Pariz i London. Dakle, to je prostor u kojemu se odvija radnja, a vrijeme je, kako rekosmo, negdje od sredine tridesetih godina 20. stoljeća pa do suvremenih zbivanja u 21. stoljeću, dakle kojih osamdesetak godina burne povijesti na ovim prostorima.
Glavni je lik gospođa Sara, Albanka iz Peći na Kosovu, koja uključuje sve ostale osobe i događaje u vrlo napetu i životnu priču o zbivanjima na već naznačenim prostorima bivše Jugoslavije.
Znakovito je ime Sara, koje u sebi sadržava simboliku još od biblijske knjige Postanka. Sara na hebrejskom znači „plemkinja“. To je Abrahamova žena i polusestra (po ocu), koja će pod stare dane Abrahamu roditi sina Izaka, a on će, da bude žrtvovan, postati praotac brojnog izraelskog Izabranog naroda. I Sara iz ovoga romana osoba je iz albanskog naroda s Kosova, koja, kako će reći njezin drugi muž Miloš Vignjević, ima osobine smjelosti i hrabrosti, odvažnosti i neustrašivosti, ostajući vjerna sebi i ponajprije slobodna. Dakle, ona je prava plemkinja i u duhu i u ponašanju, strpljivo podnoseći nedaće koje život donosi, a svojom zauzetošću u društvenom životu djeluje povezujuće i pomirujuće među svojim narodom i narodima među kojima se kreće. U proturječnim situacijama zna uvijek naći najprikladnije rješenje i izlazi kao moralni pobjednik.
Njezino građansko podrijetlo za Kraljevine Jugoslavije dovodi je u središte političkog života na Kosovu. Nalazi se na svečanim primanjima kod bana Batona, a time se uključuje u društvo visokih državnih činovnika pristiglih na Kosovo da provode monarhističku politiku prema interesima vladajućih krugova u Beogradu. To je ipak ne priječi, naprotiv, da pomaže svojem narodu koji trpi državni teror službene vlasti.
Sarino aktivno sudjelovanje u toj političkoj igri, njezine veze i poznanstva i sa stranim političkim, ekonomskim i kulturnim predstavnicima, omogućit će joj da preko njih predstavi svoj narod i njegovu kulturu i običaje, ugledne žene iz svog naroda kroz povijest, ali i da uputi na nezadovoljavajući položaj tog plemenitog naroda. Tako ćemo u romanu i ne očekujući doznati tko su balisti, zatim burneše ili virdžine, žene koje se proglašavaju muškarcima da budu glava obitelji prema Kanunu, nikada ne stupajući u brak. Doznat ćemo što je Kanun – Zakonik Leke Dukagjinija, što je osveta u krvi ili krvna osveta, itd.
Dakle, upoznat ćemo ovdje mnogo nama nepoznatih činjenica o narodu čiji članovi žive među nama kao radišni i odgovorni radnici i suradnici. Upoznat ćemo što za Albanca znači besa, zadana riječ. Doznat ćemo o poštovanju žene i njezinu mjestu u obitelji.
Upoznat ćemo i desetak imena, mitskih i povijesnih, uglednih Albanki kroz povijest, počevši od mitske Rozafe i kraljice Teute pa preko sv. Anđeline Srpske, Albanke i supruge slijepog srpskog despota Stevana Brankovića, sve do današnjih dana, do vremena katoličke svetice Majke Tereze, kojoj je građansko ime Gonxhe Bojaxiju, a to ime Gonxhe na albanskom znači pupoljak i upravo se u ovom romanu pod imenom Pupoljak krije osoba Majke Tereze.
Poštujući Horacijevu misao zapisanu u Ars poetica u nekoliko riječi – in medias res, kojom hvali Homera što čitatelja na početku svog spjeva Ilijade uvodi u srž stvari, problema koji se u spjevu opisuje, autorica Koci svoju pripovijest započinje u Zagrebu, na Mirogoju, uz grob svoje junakinje Sare, gdje se susreću oči u oči prvi put u životu Miloš Vignjević, drugi Sarin muž, i njihov sin, fra Matej, za kojega Miloš nije znao jer mu je to zatajila Sara kad se trudna odselila iz Peći u Zemun i tamo rodila Mateja.
Taj susret oca i sina na Mirogoju autorica opisuje ovako:
„Voleo sam je ceo život. Voleo bih da sam imao smelosti i hrabrosti živeti kao ona, verna sebi, odvažna, neustrašiva i slobodna.
– Da. Doista je bila izuzetna žena – reče Matej.
– Poznavali ste je?
– Da. Bila mi je majka.
Muškarac iznenađeno pogleda u tamnosmeđi habit franjevačkog redovnika, pripasana bijelim konopom, na njemu privezana tri debela čvora, simbol zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti. Podigne pogled i susretne se sa zelenim prodornim očima fratra.
Matej izdrži njegov ispitivački pogled.
– Imate iste njene oči.
– Da, imam samo njene oči. Uvijek mi je govorila da sličim
na oca. Na vas, gospodine.“
Roman je pun poruka, uzrečica i mudrih misli iz Sarina zavičaja. Ovdje bih naznačio misli četiriju generacija žena izravne loze koje nam u romanu pruža autorica. To su prabaka Elizabeta (nona Beta), baka Roza, majka Sara i kći Karolina.
Elizabeta, nona Beta, kaže: „Ljudi u drugim ljudima prepoznaju ono što sami nose u sebi.“
Na primjedbu sina Adrijana: „Mama! Na čijoj si ti uopće strani?!“ Roza odgovara: „Nemam ja strane. Ja sam na strani života, sine!“
Sara će pak reći: „Mi samo želimo da se utvrdi istina i da se kazne zločinci.“
Karolina, vidjelica: „Mama, moj prijatelj kaže da će sve biti dobro.“
Daljnje razvijanje radnje vratit će nas na Kosovo u težak život, posebno kad su mnogi stanovnici Kosova, bez obzira na vjeru i naciju, bili krivi što se ne uklapaju u politiku vlada u Beogradu. Upoznat ćemo životnu priču gospođe Sare, koja je bila supruga svog prvog muža Antona, poduzetnika Albanca, koji je izgubio život političkom voljom vladajućih kao što joj je i otac poginuo. Posebno je značajna Sarina kći Karolina, koja ima sposobnosti predviđanja i koja ide na školovanje u Zagreb k ujaku Stefanu, a zatim će se naći i u Indiji te ponovno u Zagrebu.
Susrest ćemo se sa Sarinom zauzetošću da pomogne narodu i da surađuje sa službenom vlašću. Ti susreti doveli su je i u drugi brak, brak s gospodinom Vignjevićem, državnim činovnikom na Kosovu. Njegovo ponašanje spram nje dovelo je do razilaženja u braku i njezina odlaska u Zemun, gdje rađa sina iz bračne veze s Milošem. Da dođe u Zemun, pomogli su joj poznanici i prijatelji Srbi i Crnogorci, kojima je i ona pomagala u njihovim teškim obiteljskim trenutcima. Ovdje sam pronašao i Sarinu misao, koju sam uzeo za naslov ovoga osvrta – dobri se ljudi uvijek drže skupa.
Ponovno se vraćamo u Zagreb, vrijeme je poslije svih previranja na tlu bivše Jugoslavije. Na sceni je ponovno jedna nova mlada Karolina, koja ugošćuje Stevana i Dušana iz Beograda, a radnja se odvija u vrijeme pauze za kazališne predstave. Razgovor se odnosi na međuodnos Srba i Albanaca koji je jȅdak i provokativan. Tako će Dušan reći: “Mi smo uvek imali istorijski dobre i lepe tradicionalne odnose s Albancima“, a nato slijedi komentar Stevanov: „Da. Ubilo nas. Toliko lepe da ne znaš koji je tradicionalni trenutak lepši. Tradicionalno mi njih, pa tradicionalno oni nas i tako naizmenično po tradiciji. I po dobroj staroj tradiciji uvek je onaj drugi ‘prvi počeo’. Po tradiciji tradicionalno tradicionalisti brane ‘vitešku svoju svetu otadžbinu’.“ Poslije sugovornici počeše pretresati odnose od druge polovice 19. stoljeća i o međusobnoj „uzajamnosti“ sve do suvremenosti. A onda se povede riječ i o osamostaljenju Kosova 2008., gdje jedan od sudionika reče: „Mi taj razvod ne priznajemo jer je to naša ‘sveta srpska zemlja’. Osim toga, toliko se s Albancima tradicionalno volimo da to uopšte ne dolazi u obzir! Sad je na nas red.“ Uto završi kazališna stanka, te se zaputiše na svoja mjesta, a Matej, koji je ostao sam s Karolinom, upita ju: „Karolina, tko su bila ta dva gospodina iz Beograda?“ Karolina je odgovorila: „Naši.“
Za pisca ovih redaka odgovor je zagonetan i neće ga stoga tumačiti, već uzmite roman i čitajte.
Zanimljiva je i jezična strana romana. Jezike Hrvata, Srba, i Crnogoraca, koji se, poslije sto trideset godina neuspjelih nagodbi, danas kao i prije zovu hrvatski, srpski, crnogorski, autorica Koci koristi kao tri inačice istog jezičnog štokavskog supstrata te se, u želji da bude što vjerodostojnija, pobrinula da joj srpsku odnosno crnogorsku inačicu lektoriraju kolege iz Srbije i Crne Gore, kako čitamo u njezinim zahvalama, dok je temeljni jezik romana hrvatski.
Ovaj je roman zaslužio sljedeće objavljivanje na materinskom jeziku autorice – albanskom, a potom i na jezicima europskog kruga kojima se služi velik broj pozemljara – engleskom, španjolskom, ruskom, poljskom, francuskom, portugalskom, njemačkom, talijanskom i onim velikim jezicima koji su nam manje pristupačni: arapskom, turskom, kineskom, japanskom i jezicima Indijskog potkontinenta, gdje je djelovala Majka Tereza.
Autorici želim da nastavi pisati te da još dobijemo dobrih romana iz njezina pera i da obogatimo hrvatski književni prostor novim temama, pojmovima i riječima; da nam autorica iz zavičaja svojih predaka podari vrijednih tema prožetih humanošću i običajima naroda albanskog. Još kao dječarac uživao sam čitajući pjesme o Juri Kastriotiću Skenderbegu iz Razgovora ugodnoga… fra Andrije Kačića Miošića, osjećajući ga našim junakom.
Llilli Koci ovim se romanom uvrstila u red hrvatskih romanopisaca, ali time ništa manje ne pripada albanskoj, kosovarskoj književnoj republici.
Ivan Bekavac Basić
26. travnja 2018.
Kritika: Prof. dr. sc. Edi Shukriu iz Prištine
Draga Lili,
Tvoj roman je jako umetnički isprepletan i prodire u ljudske i vremenske dubine, što i nije tako lako predstaviti. Po romanu koji donosiš vidljivo je da si pažljivo slušala i urezivala u pamćenje sve što su stariji nosili u sebi, bilo gde da su živeli. Roman donosi puno novih detalja o tradicijama Albanaca i drugih, ponasve dolazi do izražaja davno uspostavljena građanska kultura kao i religiozna tolerancija. Građanski duh kod Albanaca je veoma negiran, zato i nije čudno što je ponasve katolički gradski albanski elemenat skoro istrebljen iz gradskih sredina, ponasve u Prizrenu, Peći i Skopju. Zato je moja majka Gita često pominjala da je ostala zadnja Mjedanka u Prizrenu, unatoč njihovoj brojnosti u prošlosti.
– Sažeta cela istorija (str. 51):
Nas šest prijateljica godinama živimo u istim gradovima cijeli svoj život. Sada svako malo živimo u različitim državama. Same smo bile svjedokinje zajedničkog života u jednom vijaletu, pa smo poslije živjele u pet oblasti, sada živimo u trima različitim banovinama, Kraljevini Albaniji, Kraljevini Jugoslaviji. Ujutro, kada se probudim, jedino što sigurno znam jest ime grada u kojem živim, a ime države ne. – Filomena je negodujući mahala glavom.
– Kako je krenulo, i imena gradova će nam početi mijenjati… – nadodala je Cicilija.
– (…) Ljudi se boje onoga što ne razumiju i što je drukčije od njih. Iz straha su u stanju počiniti i zlo. (str. 23)
POVEZNICE
Biakova's Website 