DNEVNIK S KOSOVA

Lukrecija Lara Vrnoga

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 108

Format: A5

Maloprodajna cijena: 77,70 kn (10,50 €)

Za sebe, za nas i za one koji će doći poslije nas

Na uglu dviju trešnjevačkih ulica nalazi se bilježnički ured. Vlasnici moje biografije – oni što nepozvani vuku konce otporne i na studen i na vlagu – često me usmjeravaju prema njemu. Zakazuju termine i masnim slovima  – na pozivima uobičajenog formata i površine – ispisuju razloge. Jezik kojim se služe hladan je, ali – istina  – visoko stručan. Pošiljateljima je najvažnije da sintagmu  predmet rasprave učine dovoljno vidljivom. Pomišljam kako bi se predmet rasprave možda mogao preimenovati u temu susret rođaka koji se nisu vidjeli godinama. Tim činom pretvorbe, u mom osobnom rječniku, odlazak bi mi postao podnošljivijim. Ostvarila bih nježno i krhko pravo da na sve gledam kao na ulomak iz još uvijek nenapisanog obiteljskog romana. Možda tuđeg, možda i svog vlastitog.

            Na ulaznim vratima redovito zastanem. Ukočim tijelo. U tim se trenucima moje krvne žile pretvaraju u poligon na kojem će upravo započeti još jedna poznata natjecateljska utrka. A ja, kao i pola stoljeća do sada, znam kako neću imati snage dotrčati do cilja. Samo nekoliko decimetara u blizini završne točke spotaknut ću se na kamenčić postavljen na stazi koju su – oni koji brinu da pozivi za ostavinske rasprave stignu na vrijeme – zaboravili održavati.  Činovnice su uvijek ljubazne. Nisam sigurna da li mi se smiješe zbog toga što mi prepoznaju lice, ili ćute moj strah. Ne bojim se ishoda dogovorenih točaka, ne zanima me tko će naslijediti obiteljsku kuću koju sam kao trogodišnjakinja napustila na samo nekoliko dana i u koju me više nikada nisu vratili, ne bojim se nabrajanja svega onoga što drugi nazivaju pokretnom ili nepokretnom imovinom. Plašim se samo lakoće kojom svi odreda, u uredu ukrašenom biljkom što je nazivaju drvo života, stavljaju  svoje potpise. Ne žele ni promisliti da to čine i u ime svojih predaka, ali i u ime svojih potomaka. I žalim, što u predmetu rasprave nema točke razno. Žalim što baš nikoga ne zanima tko je naslijedio očev strah od visine, ljubavni majčin nemir, pognuto držanje, ljubav prema priči i pripovijedanju. I nesretna sam što nitko nikada nije poželio da službenim pečatom ovjeri moj brzojav koji mi je ćaća Ilija poslao na dan kad sam doktorirala: Tebi se nema što ostaviti. Naslijedila si moju ljubav prema književnosti. Čestitam.

Od tada brojnima govorim, ili je točnije reći nastojim ih posavjetovati ili poučiti ih, kako će jednog dana iza nas  – kao najsnažniji dokaz našeg zemaljskog postojanja – ostati priča o nama. Ako se u njoj samo na jednom mjestu, uz imenicu čovjek, pojavi i pridjev dobar, naš je život – zaključit ćemo s neke nebeske visine – imao smisla. I bit ćemo radosni što će se opisni ukras, inače promjenljiva vrsta riječi, pred našim potomcima predstaviti okamenjen u svojoj stalnosti i pouzdanosti.

I kadgod u bilježničkom uredu zaplačem, jasno mi je da oni preko puta mene i uz mene, pomišljaju kako patim za ciglama, šumama, stambenim kvadratima, svim tim stavkama koje će se uskoro naći popisane u vlasničkim listovima nekih mojih rođaka. I šutim, ne objašnjavam. Rijetki bi razumjeli da su neispričane priče – koje sam još željela čuti izgovorene rečenicama mojih bližnjih – jedino ono za čim žalim. I kad bih se pod spomenutu točku  razno moglo navesti da su, primjerice, očeve interpretacije Andrićeve Proklete avlije ostavljene jedino i isključivo meni, prestala bih plakati.

Naivno sam vjerovala da imamo još puno vremena. Vidjela sam nas dvoje kako sjedimo u njegovoj sobi na 17. katu naselja Alipašino polje u Sarajevu i on mi, uz kavu i rakijicu, priča o hladnim noćima u Gračanici, o njegovim mladenačkim danima u Zenici, priznaje mi postojanje neke druge žene koja nije bila lijepa kao moja majka, ali je u odnosu muškarca i žene pokazivala puno više mudrosti. I voljela je sevdalinku, baš kao i on. Čula sam svoje vlastito pitanje Smijem li stari jednoga dana o tome pisati?, a on mi, nakon što je otpio još jednu gradačačku šljivu, kaže A ko ti brani? Vala, nije se ni rodio taj koji bi tebi – kad je srce u pitanju – i mogo išta zabranit? A onda je ćaćino vrijeme iscurilo. Priče su ostale neizgovorene. Potomci siromašniji. Moje je lice preko noći postalo zrelo.

*

Otrgnuti zaboravu, zapisati i ostaviti na pamćenje, jedina je prava lekcija iz imovinskog i nasljednog prava.

Lukrecija Vrnoga, autorica Dnevnika s Kosova je toga itekako svjesna. Četrnaest godina nakon što je završio važan dio njezine biografije, ona ga ispisuje; po bilješkama i po sjećanju. Ispisuje ga da bi stvari pojasnila sebi samoj i predstavila ih drugima. A ti drugi su i čitatelji koji će o autorici znati samo ono što im je ona ponudila kroz bilješku o sebi, ali i oni kojima ona u naslijeđe ostavlja priču o jednom dijelu sebe. Godine osobne povijesti premrežene su s važnim trenucima velike povijesti (Kosovo početkom ovoga stoljeća). Lukrecija je svjedok toga vremena. I to ne običan. Ona nije jedna od onih promatrača koji se svega dobro prisjeća samo zbog toga što živi u važnom povijesnom vremenu. Nije zavaljena u plišanu naslijeđenu fotelju građanskog stana, s papučama na nogama, novinama u rukama i tv prijemnikom na pravoj udaljenosti ispred svojih očiju. Lukrecija je svjedok s terena. Takvim iskustvom ostvaruje pravo na govor. Možda je premalo reći pravo. Usuđujem se naznačiti kako svjedokinja osjeća da je dužna o tome govoriti. Njezini dnevnički zapisi, strukturirani kao vjerodostojan dnevnik, neće se zasigurno naći u udžbenicima povijesti ni pod onom točkom koju bih rado – kao što sam na samom početku spomenula – uvela u bilježničke urede i u ostavinske rasprave, ali oni će u vremenima lažnih vrijednosti, namjerno iskrivljenih činjenica i surovih preusmjeravanja povijesti, govoriti katkada i više od objektivnih analiza ispisanih znanstvenim diskursom.

Uz sav popis stvarne povijesti, autorica nudi i osobnu žensku priču. Dušu teksta otkriva već u prvom zapisu: Na Kosovo smo svi skupa krenuli puni entuzijazma i vjere da možemo nešto napraviti, nekome pomoći. Prvenstveno samima sebi.  Druga citirana rečenica  (Prvenstveno samima sebi) predstavlja pravo autorsko ja. Ono je, znamo, vrlo često prisutno u suvremenoj književnosti, ali ne u naboju nalik ovom koje nam se sada nudi. Dnevnički zapisi vezani uz traumatične događaje kojima se kroji povijest, pa i onda kada su dani iz pozicije slabog svjedoka, najčešće ne govore o svjedoku samom. Takav svjedok zapisuje male stvari, opisuje nesreće ljudi o kojima će velika povijest jednoga dana šutjeti, komentira, opredjeljuje se, suosjeća. Međutim rijetko, jako rijetko, priznaje da iza želje za pomaganjem drugima, nesretnima i poniženima, stoji i nada da će tim činom pomoći i sebi samom. Odlazak na Kosovo istovremeno je i čin otvaranja srca za druge, ali i bijeg od vlastite stvarnosti. Lukrecijin bijeg nije pravi bijeg, doslovno ono čime se u rječniku materinjeg jezika objašnjava ta tužna imenica muškoga roda. Njezin bijeg je kupovanje vremena, postavljanje filtera na odnos koji se treba, dok su sudionici razdvojeni, razbistriti. Ona odlazi na Kosovo, a njezina velika ljubav, profesor mentor na hladni uređeni sjever. U sklad Danske. Njih dvoje ne samo da se prostorno razdvajaju na dijametralno suprotne strane, oni biraju, ili zaslužuju,  i posve drukčija okruženja u kojima će razmisliti o svojoj vezi i njezinoj budućnosti. Same lokacije i konteksti unaprijed – ako tekst čitamo kao fikciju – sugeriraju čitatelju ishod veze. Profesor je otišao u zemlju uređene sadašnjosti nezabrinute za budućnost, a ona u prostore kojima se oduzima čak i prošlost. A onaj tko nema temelje nikada neće uspjeti sagraditi kuću.

Uz priznanje da je odlazak na Kosovo i određeni oblik samopomoći, autorica poseže i za produbljenjem spomenutog priznanja. Kad su jednom prigodom upitali velikog Ivu Andrića što iz svog života preseljava u svoja djela, on nije ni poželio prikriti zbunjenost. Slutim da je novinarima i kritičarima htio reći da na loše postavljena pitanja nema odgovora. Slutim i da je priželjkivao da ga jednog dana netko upita kako likovi, bića koja je maštom stvorio, djeluju na njegov stvaran život. Ako uopće pisci i poznaju nešto što bi se moglo opisati  stvarnim životom. Stoga mi se itekako važnima čine sljedeće rečenice, posebice finitna poslije koje dolazi upitnik („Zapamtite, vi ste na terenu i policajci, i zubari, i patolozi“. To je istina. Ništa ne smijemo obećavati obiteljima kako ne bismo napravili (nanijeli) još veću štetu u emotivnom i psihološkom smislu nego što su je već iskusili. Proživljena trauma budi samo negativno u ljudima; šok proživljavaju ponovno. Tko uopće pita kako će priče utjecati na istraživačku grupu?).

A članovi istraživačke muke, o kojima se mi čitatelji doista nikada ne pitamo, imaju svoje izmrvljene biografije, sakrivaju svoja puknuća (U ponedjeljak ću nazvati Ured vlade. Padaju presudne i životne odluke. Nikada ništa nisam molila, sve sam sama izborila. Tako će biti i ovoga puta. Samo da pri tome ne izgubim one, koje u životu najviše volim. Tada bih živjela kao polumrtvac: bez emocija, bez ljubavi, bez posvećivanja, bez pripadanja).

Autorica unosi podatke velike povijesti. Svjesna je da mora izgraditi konstrukciju u koju će ugraditi prave slike. Zbog toga se, na pojedinim mjestima, njezin diskurs pretvara u stručno navođenje središnjih podataka (Na Kosovu postoje tri najveće stranke: 1. demokratska stranka Kosovo – Hashim Thaci (uživa 30-postotnu potporu stanovništva; nacionalisti; desnica); 2- Alijansa za Kosovo; 3. Demokratska liga Kosova (LDK) – Ibrahim Rugova (ima najveće šanse da dobije izbore, koji se trebaju održati još ove zime, točnije 17.  studenoga 2001. godine); str. 31. Tri posrednika – Christopher Hill, Wolfgang Petritsch i Boris Majstorovskij – zastupala su Sjedinjene Američke Države, Europsku uniju i Rusiju. Madeleine Albrihgt osobno je sudjelovala u posljednjim danima pregovora, koji su trajali od 18. ožujka 1999. godine).  Nerijetko takve dijelove prate i bilješke ispisane ispod središnjeg teksta čime se naglašava objektivnost navedenog. Katkada se poseže i za dnevnim novinama i citiraju rečenice koje pojačavaju vjerodostojnost vlastitog iskaza o povijesti i politici (Danas počinjem citatom iz prištinskih dnevnih novina od 3. kolovoza 2001. godine: „Na Kosovu će ubrzo  početi privatizacija poduzeća, koja neće obuhvatiti velike sisteme od posebnog državnog značaja, kao što su Trepča, energetski sistem, željeznica i pošte. Prijelazni savjet Kosova ocijenio je da privatizacija može početi u 250 poduzeća na Kosovu, naglašavajući da će u procesu privatizacije biti korištena iskustva bivših socijalističkih zemalja, odnosno modeli koji su se pokazali uspješniji“).   

A kakve su to prave slike što ih treba ugraditi u čvrsti povijesni konstrukt? Priče su to o sitnim biografijama, o biografijama onih o kojima službena povijest šuti. Odslušano i izrečeno, Lukrecija preoblikuje u priče i time ostvaruje pravi učinak na čitatelja. Prenesenom kazivanju dodaje i osobnu reakciju pa se i tim postupkom iznova predstavlja bitno drukčijom od velikog broja drugih zapisivača s terena (Patila sam slušajući priču o čovjeku nasilno otetom na putu prema Donjoj Brnjici, kada je pokušao obitelji donijeti brašno. Spasile su ga doslovno vunene čarape, pod čijim je pritiskom popustio konopac na nogama, pa se u posljednji čas izvukao, bijegom kroz kukuruze. Ove su priče toliko teške da su usporedive s plamenim zmajem koji polako pali i guta ljudsku dušu. Pitanje granica ljudske izdržljivosti – netko se brani lažnom veselošću, netko kao ja pićem i tugom; U enklavi je bilo dobro iako je bilo prilično naporno. Posebno ću se sjećati scene s Jelicom, bivšom Miss kosova. Žena je zbog svih nesreća poludjela. Scena je djelovala nestvarno, kafkijanski…).

            U sve te zapise o drugima upisana je i vjera u snagu riječi, vjera u jezik i vjera u samu priču koja će, kao što smo uvodno govoreći naglašenim vlastitim ja i zapisali, najbliže svjedočiti o događajima koji su nam oduzimali živote, čak i onda kada su nas drugi ostavljali živima. Lažno nas pošteđujući.

Lukrecijina razmišljanja o priči i povijesti osobito su važan naputak koji čitatelja nagovara na uzimanje olovke i podcrtavanje, nagovara ga na čin koji su mnogi od nas već uputili prema odredištu zaborava (Povijest ljudskog života povijest je putovanja svakoga od nas od rođenja do smrti. Kad proučavamo povijest, uvijek čitamo nečije tumačenje i argumente. Potpuna povijest nikada ne bi mogla dokazati točnost pojedinog tumačenja. Svi mi možemo ispričati mnoge istinite pripovijesti o sebi odabirući pojedine dijelove svoga života. Ali, potpuna bi ih povijest poništila i pokazala da nismo zlikovci ni sveci, nego tek tragači).

Zapisi s Kosova stilski su ujednačeni. Kraj dana redovito završava sentimentalnom slikom, nostalgičnom refleksijom (Jesmo li tu zbog ravnoteže među zvijezdama ili dio romana, ipak, pišemo sami. Tko zna…), ili prepoznatljivim stihom autoričina omiljenog pop stava ili kantautora. Doživljeno često provocira sjećanje na djetinjstvo. Od viđene muke treba se sakriti u sigurnost vlastitih upamćenih nježnosti (Ljubav, na sreću ili na žalost, ne možeš kupiti. Vuče te za rukav, lomi, a ti se savijaš poput trske pod njenim naletima. Prave ljubavi samo osjećaš, nikada ne brojiš i ne uvjetuješ. Kao moja baka i ja – jedino bih za nju bezuvjetno sve napravila. Bez ikakvog razmišljanja. Znam da bi i ona za mene dala život i dušu).

*

Jedan Dnevnik s Kosova, jedne krhke svjedokinje koja je pristala osobni nemir blažiti na nesvakidašnjem putovanju natopljenom teškim pričama o ljudskim sudbinama, zasigurno se neće – kad minu desetljeća – naći na popisu ostavljene privatne imovine. Neka ljubazna činovnica, sa završenim pravom,  neće imati tu sreću da svojoj kolegici zapovijedi Piši, jedna knjiga Lukrecijina naslova Dnevnik s Kosova, piši jedna… I bolje je da je tako. Tješim sada, priznajem, vlastitu biografiju. Lukrecija je prepoznala pravi trenutak objavljivanja zapisa. Nakon što je prošlo dovoljno vremena od povratka, dovoljno godišnjih doba da se stiša srce i umire rečenice, sjela je i pribilježeno preoblikovala. Sebi je mnogo toga pojasnila, nas čitatelje obavijestila i poučila, a bližnjima i potomcima darovala na pamćenje svoje  najvažnije ja, ono o kojem je do sada pred njima, zasigurno, šutjela. Ja koje će im, kao istinsku vrijednost, ostaviti u naslijeđe.

Iznizali smo rečenice, a moglo je sve stati u samo jednu jedinu: Za sebe, za nas i za one koji će doći poslije nas.

Julijana Matanović