Oznaka: IZMEĐU RAVNODNEVNICA

IZMEĐU RAVNODNEVNICA

Ana Narandžić

Urednice: Darija Žilić, Zorka Jekić

Tehnički urednik: Nediljko Bekavac Basić

Lektorica: Dubravka Bouša

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Idejno rješenje naslovnice: Ana Narandžić

Oblikovanje naslovne korice: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Meki

Broj stranica: 108 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-18-7

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

Ana Narandžić: Između ravnodnevnica

Ana Narandžić nagrađivana je spisateljica, autorica više knjiga. Knjiga  poezije  Između  ravnodnevnica svakako  je  zbirka  pjesama koje zaslužuju pažnju, možda i njezino najuspjelije pjesničko djelo, jer i po samoj strukturi ove zbirke, može se vidjeti jasno koliko je pomno  rađena.  Knjiga  je  sastavljena  od raznorodnih  narativnih pjesama, podijeljenih u nekoliko ciklusa. Svaki od tih ciklusa donosi tematski nove motive, bilo da se radi o otkrivaju jastva i nekoj vrsti samosuočenja i samorađanja kroz pisanje u prvom ciklusu Koža kao jedra. Već u početnoj pjesmi Bacim oko autorica navješćuje poetski put kao plovidbu: „Svojom kožom  kao jedrima hvatam povoljan vjetar.“ I upravo pisanje jest „izlazak u modrinu“, bijeg od tjesnoće, propitivanje o vlastitom jastvu (I ja sam onda) kroz mistiku vlastitih brojeva. U položaju i pokretima samokontroliranog tijela, ostvaruje se rađanje, doslovno  i metaforičko. Rađanje  djeteta i rađanje kao stvaranje same sebe, nepoznate ja kroz pisanje. Pisanje o razderanim snovima,  čekanjima,  snatrenjima,  godinama  koje „galopiraju  kao rasni konji na utrkama spotičući se.“ (pjesma Koža). Ana Narandžić zatim piše o ljubavnom odnosu, strasti koja je hiperbolički prikazana u drugom ciklusu Ljubiti bez ostatka. U ciklusu koji slijedi Uzavrela nedjelja   autorica majstorski   dočarava atmosferu   prigušenosti, rutine,  pukotine  u ritualima   i  dane slavlja  u svagdanu  koji bi naizgled trebali odudarati od svega onog uobičajenog, o obiteljskim hereditarnostima…  Idući  ciklus  Bjelina noćnih bdijenja donosi  pak niz pjesama koje tematiziraju bolest, u trenutku kada se „uselila u kuću“. Kuća  i svi ti bachelarovski  motivi  unutarnjih  prostora  koji istovremeno zagušuju i oslobađaju, kontrast su pjesmama u kojima se šire horizonti, vidici, dočaravaju  ambijenti  i senzacije koje oni izazivaju. O tome govore i pjesme iz ciklusa Između ravnodnevnica jer u njima se prikazuje atmosfera,  ti prijelazi  u prirodi,  izmjene godišnjih doba, povezuje se unutrašnje i vanjsko, opisi kuća i prirode, gradskih predgrađa, terasa na vrhovima nebodera. Sve to prikazano je vrlo  zorno,  nizom  snažnih genitivnih metafora,  sa smislom za nijanse i boje. Ovo potonje nije niti slučajno, jer autorica je i slikarica, stoga se vizualni aspekt ovih pjesama može jasno dočarati: „Boje, prebačene preko jesenske ravnodnevnice, zapetljale se u krošnje  i vise na natrulim peteljkama.“ (iz pjesme  Između ravnodnevnica) ili pak „U oko mi ulijeće smotra  boja. Ljubičasta se uplela u žutu, crvena se ovija oko zelene.“ (u pjesmi Mozaik ljeta). Zanimljivo  je da se kao čest motiv pokazuje koža, ljepljiva koža, koža kao jedro, a koža je upravo onaj prvi doticaj i dodir s vanjskim svijetom, ujedno i granica tijela od tog istog stranog svijeta. I lirska junakinja Ane Narandžić kao da je na toj razmeđi, između otvaranja i bijega, suzdržanosti u otkrivanju emocija svijetu koji je okružuje, i u kojem uživa, ali i o čijoj tamnoj strani, bolestima, izgnanstvima, piše precizno, gotovo kriruški minuciozno. Također je bitan ton koji dominira zbirkom, taj osjećaj zrelosti, riječi koje su zrele, okus koji je pomalo trpak, jer kao da prezrelo voće otpada, vrijeme se urušava, ponekad pjesnikinja progovara i iz mnoštvenosti, iz tog mi, i kao da progovara o iskustvu generacije, poopćenom iskustvu života. I sve ostavlja dojam  sjete, bivši životi, život u izolaciji, a i same riječi prestaju imati snagu „Riječi dvojbenog  značenja (mjera su im daljie i izostanak  dodira)  rastu usidrene između zidova.“ I čini se kao da su u pjesmama o zemlji, nebu, mjesecu  i pročišćenju, prisutni oblici antroploških struktura, apstraktni, ali dorađeni kroz okvir slika i emocija. Pjesme nadrastaju osobnu emociju, govore o stanju svijeta. Ana Narandžić u pjesmi Zagreb i ja govori o poziciji doseljenice u Zagreb, koja se suočava s nizom  predrasuda  i prepreka,  no istovremeno,  ona ne zaboravlja svoj rodni kraj: „Moj rodni kraj je iza kiše. Kiša isprana zaboravom napunila  je korita / i dolazi  u slapovima.“ Premda se i u drugim ciklusima govori o vjeri i spasenju, u Izgnanstvu i spasenju nalazimo niz snažnih pjesama koje govore o spasu čovječanstva, kritici ideologije i o osloncu u vjeri: „Onaj koji je radi nas sišao s nebesa / naš je vodič / do svjetla / Betlehemske štalice“. Ana progovara i o bezdomnosti, izgnanstvu kao ekonomskoj  migraciji onih koji traže bolji život, te o izgnanstvu migranata u pjesmi  Bez mahanja i osvrtanja: „Intimne prostorije i postelje za razmjenu nježnosti, razapete između kotača i  zaveslaja,  / progutali  su krikovi  galeba.“  Na kraju,  u završnom ciklusu Rastanci ponovo nalazimo motiv čekanja, čekaonice, motiv suočavanja s prolaznošću u sjajnoj pjesmi Nedostajanja, i čini se kao da se u tom ciklusu lirska junakinja posve ogoljuje, govori o vlastitoj rascijepljenosti, ponovo nalazimo motive prigušenosti i gotovo gađenja nad oblicima građanskih inicijacija, kao u pjesmi Pitanje, ali i svjedočenje o svijetu „napuštenom od sebnosti“ (pjesma Rastanci). I ponovo motiv rađanja, koje se odgađa. Ana Narandžić ispisala je snažnu poetsku  knjigu,  u kojoj  zapravo  otkriva vlastito sebsto,  u svijetu koji sebnost gubi, a sve se to događa kroz proces pisanja kao rađanja koje nikad ne prestaje, pa se stoga i kao motiv često pojavljuje u Aninim pjesmama koje preporučujem za pomno  čitanje, jer to zaslužuju.

Darija Žilić