CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

CIPELE ISPOD BADEMA

Adolf Polegubić

Uredio i pogovor napisao: Ivan Babić

Naslovna korica:

Fotografija badema: Nediljka Basić

Fotografija cipela: Pavla Bekavac Basić

Dizajn: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki uvez

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

ISBN: 978-953-8375-04-0

cipele-ispod-badema-naslovnica

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

Uvez: Meki uvez Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-04-0

14,00 EUR

Pogovor

Zaključan u pjesmi

Premda je pojava knjige izabranih pjesama »Povratak« (2015) nekome možda dala naslutiti kako se sabiranjem svojega opusa pjesnik, teolog i novinar dr. Adolf Polegubić, član Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, polako priprema na skori odlazak s pjesničke scene, vrlo brzo se pokazalo da tome nipošto nije tako. Baš naprotiv, uslijedio je njegov neuobičajeni povratak s (istodobno) čak četiri nove zbirke pjesama: »Vršak osmijeha«, »Snatrenja«, »Poput Giottova kruga« i »Ogrlica od kamena« (Naklada Bošković, Split 2018), za koje je potom dobio i književnu nagradu Fra Lucijan Kordić.

No, pjesnik Adolf Polegubić ni nakon toga ne staje, pa i ova njegova najnovija knjiga poezije, s naslovom »Cipele ispod badema«, svjedoči o toj još neugasloj želji i potrebi za novim poetskim iskazom. U njoj možemo iščitati i kontinuitet njegova pjesničkog stvaralaštva, koji se očituje kako u odranije prisutnoj tematici i motivima, tako i u poetskom , tj. stilsko-jezičnom naslijeđu i prepoznatljivosti. Sedamdesetak pjesama podijeljenih u sedam ciklusa obnavlja one tematske krugove koji čine većinu njegovih ranije ukoričenih zbirki – ljubavne, duhovno-religiozne, refleksivne, autorefleksivne, domoljubne. Šarolikost tih tematskih i motivskih krugova realizirana je unekoliko u stilskoj heterogenosti. Gdjekad jednostavne, gotovo škrte, kontemplirajuće, kontrolirane izričaje, smjenjuju oni slobodniji, razgovorniji; najčešće slobodni stih bez posebnoga ritma ili rime smjenjuju poneki ritmizirani i orimljeni itd. Ipak, ti stihovi izgrađeni od zrnaca i tkiva raznolikih tematskih i stilskih tkanja, kako onih njegova neposrednog iskustva tako i svjetova refleksije, duhovnih odjeka, čuvstava, traženja i slutnji, počesto se u trenutku pjeva u samom stihotoku pjesničkoga subjekta stapaju u jednu bujicu koja teče i živi vlastitom inercijom. Dakako, ta inercija jest rezultat njegova nataložena duhovnog i svjetovnog iskustva i sazrijevanja, ali ona se, često puta iznenada, gotovo slučajno, stvara na jednom posebnom mjestu, na mjestu svih mjesta, mjestu najosobnijem i ujedno nad-osobnom, u točki u kojoj se rađa, otkucava, traje i zamire bitak i tubitak, iz koje sve polazi i u koju se sve vraća. Pjesnik Adolf Polegubić zove ga – srcištem! Ponesen patosom, on često zna posegnuti za nekim snažnim, ključnim riječima. Ovdje mu je ustrebao izraz koji će njegove gotovo modernističke poetske, duševne i duhovne manire nakalemiti na biljku zbilje, svagdana. Tako je kovanica iz svijeta tehnike (koja znači – križište skretnica tračnica) sada zadobila ono svoje »prirodnije«, etimo-loško stanište, biološko i duhovno-simboličko, i stala u središte njegove poetike, a onda i u središte najosjet-ljivijih i najdragocjenijih stvari: istine, ljepote, morala, vjere. Premda opterećeno naslagama iz prošlosti i tako čestim prelakim posezanjem za njime, to »opće mjesto« (često mjesto neduboke uzvišenosti, patetike i sl.), mjesto u kojemu prebiva srce, u pjesmi »Tvoja je riječ snažna« odjednom ponovno opet zadobiva svježinu, opravdanje i uvjerljivost. To srce je ovdje planet ili nebesko tijelo kojemu nije moguće odrediti putanju, jer ono je »ćudljivo«, ovisi o trenutku (po nekontroliranoj konstelaciji u svemiru, prostoru, okruženju). Ono može učiniti da sav veliki svijet bude »oko njezino« i(li) da stane u njega. To srce je zapravo u tome oku i samoga sebe osluškuje u njemu, u njemu raste i smanjuje se, u njemu se pritaji i razotkrije. To srce, ili srcište, istodobno je i Njegova riječ, ono je zapravo Riječ sama, koja je i Tijelo i ujedno ono najvrjednije – Ljubav: zemaljska ljubav i Božanska ljubav, i jedna i druga, i samo jedna na kraju svega. U tome križištu čuju se različiti ritmovi, vide se različite slike, svijet se doživljava osjetom, dušom i duhom. U njemu je i njegov svijet djetinjstva, djedova, zavičajnog govora, žuđenih mjesta, rodnih oranica, kamene zemlje, znakova identiteta; u njemu su davno dana obećanja, važne riječi; u njemu je čežnja za domom i domovinom, za povratkom i sjećanje na majku. To srcište je nekako neodredivo, njegovi otkucaji se usklađuju s tim svijetom, ali znaju biti i u aritmiji. Njega se može privremeno pripitomiti, ali u nekom sljedećem trenutku ono već ima drugi ritam. U njemu se iznova stvaraju i razliježu likovi i glasovi žene koju je volio i koju još uvijek voli. U njemu je njegova tjeskoba i izgubljenost u daleku svijetu; njegova zabrinutost za bližnjega, za siromaha i potrebita, u njemu je sva njegova mudrost i svijest o prolaznosti, u njemu su jeseni, ali i proljeća njegova života, u njemu je svijet kadulje i ruža i sva radost u Očevim mekim rukama, u njemu je sva njegova ljudska ograničenost, ali i sloboda odluke i snaga vjere, koje osjeća u Božjoj prisutnosti. Na kraju, u tom istom srcu i u tom križištu je i jedan badem, ali i cipele koje još u djetinjstvu ostadoše ispod tog badema, cipele koje su davno izgubile svoju uporabnu svrhu, ali su mu drage, jer ga vežu uz ljepotu što je prošla, posebice jer mu ih je pomogla pronaći njegova draga. Sada kao da je sve što mu je preostalo to sjećanje, ta dragost, poput tih nepotrebnih starih cipela (»vremenom se mijenja / i uzrok radosti«). Pjesnik je, zato što mu je to sada najdragocjenije, izoštrio svoja čula i vrlo oprezno, ali uporno, radi na toj paučinastoj, fluidnoj zgradi sjećanja. A svaki graditelj ima svoj materijal, koji mu najbolje leži, koji najbolje ispoljava njegovu nadarenost i potrebu za izražavanjem. Pjesniku Polegubiću je to zasigurno – riječ. Riječ koja kod njega nije hermetična, ekscentrična, u njoj ne odjekuje suvremena stvarnost, niti se ona s njome nadmeće. Njegova riječ je jednostavna, slikovita, suzdržana, ali i pretenciozna u žudnji za transcendentnim. Nadahnuta je Božjom riječju, psalmima, ali i mnogim poetikama iz prošlosti i suvremenosti (Kranjčević, Matoš, Šop, Tin, Golub). Najčešće se rađa u pustinjama melankolije, kontemplacije i smirenosti. Ona je za njega spasonosna, »riječ bremenita«, kojoj se otvara oprezno »da ne zašuti«. To je ona riječ koja ga je dotakla »onako usput / dok sam zurio u daljinu… onako oprezno, lagano / slikovito, melodično, / nasmiješeno i opušteno / ona je kao i Ti / prožeta nitima / koje smiruju. (»Tvoja me riječ dotakla«). To je riječ-nit koja ga povezuje sa Stvoriteljem (sa samom Riječju), ali i s majkom, domovinom i domom, s dragom i sa samim sobom. Ako te riječi, ako pjesme ne bude »ničega ne će biti / što će me podsjećati na Tebe / i nježnost Tvoju / sve će ostati bez pokreta« (»Čemu i pjesma«). Pjesnik se često osjeti »zaključanim u pjesmi«, često je razapet između šutnje i pjevanja, između muka i krika, ali pjesnikova je sudbina upravo to – biti zarobljenikom pjesme, jer u njoj je njegovo srcište, njegova sloboda, njegov dar, njegov glas, koji će iz tog njegova zaštićenog prostora ponovno odjeknuti do svih nas, do čitatelja, koji ima ključ. I tako se krug zatvara. Ili pak otvara?!

Ivan Babić

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA Božo Kovačević

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA

Božo Kovačević

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: prof. Goran Bandov PhD

Ivan Bekavac Basić

Korektura: Mihaela Jekić

Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić

Likovna oprema: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi uvez

Broj stranica: 302 str.

Format: B5

Maloprodajna cijena: 199,50 kn (26,25 €)

ISBN: 978-953-6497-97-3

svijet-poslije-hladnog-rata-naslovnica

SVIJET POSLIJE HLADNOG RATA Božo Kovačević

Uvez: Tvrdi uvez Broj stranica: 302 str. Format: B5 ISBN: 978-953-6497-97-3 Urednica: Zorka Jekić Recenzenti: prof. Goran Bandov PhD Ivan Bekavac Basić Korektura: Mihaela Jekić Grafički uredio: Nediljko Bekavac Basić Likovna oprema: Božidar Bekavac Basić

26,25 EUR

PREDGOVOR

Upućeniji čitatelj će, možda, već pri prvom pogledu na ovu knjigu uočiti da u njoj nedostaje poglavlje o Kini kao sve važnijem sudioniku globalnih zbivanja. Na to mogu odgovoriti da je djelomično u pravu. O Kini se govori u okviru poglavlja Amerika i cyberwar i to kao o glavnom takmacu Amerike u cyber prostoru. Činjenicu pak da je Kina sve ozbiljniji globalni igrač na ekonomskom i širem sigurnosnom planu nastojat ću tematizirati u nekoj budućoj knjizi o post-poslijehladnoratovskom svijetu.

Strpljiviji čitatelj, onaj koji se odvaži pročitati knjigu, uočit će da je ona sastavljena od radova koji spadaju u znanstveno-stručnu publicistiku i od novinskih članaka. Odlučio sam staviti ih u okvire jedne knjige zbog toga što na različite načine izražavaju ista stajališta o problemima suvremenoga svijeta. Nadam se da će ta kombinacija stvoriti dojam o skladnom nadopunjavanju.

Za radove kao što su Realizam poslije Hladnoga rata i Liberalizam poslije Hladnoga rata te Cyberwar – američka izlika za novi Hladni rat? i Američko javno-privatno partnerstvo i cyber sigurnost bi se, s obzirom na to da su rezultat višegodišnjeg bavljenja tim temama, moglo očekivati da budu popraćeni zahvalama raznim zakladama koje su svojim stipendijama omogućile autoru da ih napiše. Takvih zahvala u ovom predgovoru nema jer dugotrajno proučavanje tema obrađenih u ovoj knjizi nitko nije financirao. Ako bismo pretpostavili da sam vrijeme posvećeno pisanju o tim temama mogao iskoristiti da zaradim novac baveći se nečim drugim, onda sam na neizravan način ja financijer tih projekata. No, to je u najvećoj mjeri moja supruga Elizabeta koja je s beskrajnim strpljenjem podnosila da dane i noći provodim za računalom zanemarujući mnoge važne i nevažne poslove koje bih trebao obaviti, da pronalazim izlike za izbjegavanje posjeta kazalištima i koncertima te da prečesto budem pretjerano neusredotočen na razgovore koje je ona pokušavala zapodjenuti.

Proučavanjem međunarodnih odnosa počeo sam se sustavno baviti 2009. godine kad mi je dr. Goran Bandov predložio da predajem na zagrebačkoj Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Zbog te velikodušne ponude kao i zbog svesrdne podrške koju su mi na početku rada pružili on i dr. Livia Kardum najsrdačnije im zahvaljujem. Zahvaljujem i vodstvu škole na neuskraćenom povjerenju i studenticama i studentima koji su me neprestano poticali da pronalazim nove načine prezentacije sve zamršenijih suvremenih teorija međunarodnih odnosa.

Dr. Dejan Jović pozvao me da budem suradnik u višegodišnjem projektu objavljivanja akademskih zbornika o teorijama međunarodnih odnosa. Rad Realizam poslije Hladnoga rata objavljen je 2013. godine u prvom od tih zbornika, a manji dio ovdje prezentiranog rada Liberalizam poslije Hladnoga rata objavljen je 2014. godine u drugom zborniku. Na tom pozivu za suradnju, koji me je uvelike potaknuo da svoja razmišljanja uobličim u poglavlja ove knjige, iskreno sam mu zahvalan.

Ovaj predgovor ne biste čitali da mi Zorka Jekić, urednica, i Ivan Bekavac Basić, vlasnik izdavačkog poduzeća Biakova, nisu predložili da upravo kod njih objavim svoju knjigu. Zahvaljujući njihovom zalaganju Ministarstvo kulture je dodijelilo sredstva za objavljivanja ove knjige.

U mojim tekstovima – ne samo ovima koji su sada pred čitateljem – bilo bi znatno više slabih mjesta da ih oštro uredničko oko Branka Matana nije uočilo i da njegove korisne primjedbe nisu pripomogle njihovu odstranjivanju. Interes kojim dr. Ivica Novaković s Baylor University, Waco, Texas, prati moj rad i vrijeme koje, usprkos brojnim obvezama, posvećuje razgovorima o onome čime se bavim, za mene su uvijek bili dragocjeni. I dr. Jadranka Čačić Kumpes sa Sveučilišta u Zadru je s velikim strpljenjem čitala neke od mojih rukopisa i davala doista korisne primjedbe.

Nekoliko kraćih članaka bez znanstvene aparature i bez priloženog popisa korištene literature, dakle u novinskoj formi, objavljeno je u nekolicini publikacija koje imaju širu publiku nego stručni časopisi i koje honoriraju objavljene članke. Urednicima tih publikacija, koji su me povremeno pozivali na suradnju, dr. Željku Ivankoviću iz časopisa Banka, uredniku subotnjeg priloga Jutarnjeg lista Ivici Buljanu i članu uredništva Vijenca Vedranu Obućini ovim putem zahvaljujem na ugodnoj i, nadam se, obostrano korisnoj suradnji.

Spremnost moje supruge da se godinama odriče dobrog dijela onoga što čini sadržaj života normalnih ljudi i da trpi moje beskrajno asocijalno sjedenje za računalom tumačim kao znak njezina osjećaja da to čime se bavim i da rezultati tog bavljenja koje iznosim u ovoj knjizi nisu bez ikakva smisla. Nadam se da će to pomisliti i poneki čitatelj ove knjige.

Zagreb, 16. veljače 2015.

U protekle više nego tri godine mnogo toga se dogodilo u svijetu. Izbor predsjednika Donalda Trumpa i njegova politika izolacionizma, protekcionizma i unilateralizma uvelike je utjecala na cjelokupni sustav međunarodnih odnosa. Radovi o tome kao i u međuvremenu napisani radovi o drugim pristupima proučavanju međunarodnih odnosa, o konstruktivizmu i marksizmu, bit će objavljeni u okviru neke nove knjige. Nadam se da je ono što sadržava ova knjiga i dalje relevantno i poticajno za razmišljanje o međunarodnim odnosima.

Zagreb, 20.05.2018.

60 BOČICA PARFEMA Rita Rudelić

60 BOČICA PARFEMA

Rita Rudelić

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Koricu dizajnirala: Vea Turkalj, prema ideji autorice

Korice: Mekane

Broj stranica: 128

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-75-7

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

60-bocica-parfema-naslovnica

60 BOČICA PARFEMA Rita Rudelić

Urednik: Ivan Bekavac Basić Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Koricu dizajnirala: Vea Turkalj, prema ideji autorice Korice: Mekane Broj stranica: 128 Format: A5 ISBN: 978-953-8136-75-7

14,00 EUR

BILJEŠKE O AUTORICI

Rita Rudelić rođena je 28. svibnja 1999. u Rijeci. U ranoj dječjoj dobi počinje se zanimati za umjetnost kroz likovno i dramsko izražavanje uz veliki interes za učenjem i otkrivanjem svijeta u kojem živi. Pohađala je osnovnu školu Gornja Vežica, a ove je godine završila Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju nakon čega svoje obrazovanje nastavlja na Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije u Splitu. Pisanjem se intezivno počela baviti u osnovnoj školi kada je pisala za školski časopis, a njezine su kratke priče osvajale nagrade na Lidranu i drugim dječjim literarnim natječajima. Nakon nekoliko godina objavljivanja priča, sastava i putopisa u školskim izvješćima, u trećem razredu srednje škole, dovršava svoj prvi roman Sve što nisam rekla koji je tiskan 2019. godine. Uz pisanje, nekoliko se godina bavila odbojkom, a velika joj je želja ponovno se vratiti dramskoj umjetnosti.

Šezdeset bočica parfema drugi je Ritin roman u kojemu donosi zgode iz života svojih vršnjakinja i vršnjaka.

I ovim romanom autorica potvrđuje svoju vrsnoću pisanja.

HIROVITO VRIJEME Jozo Joko Milinović

Poezija

HIROVITO VRIJEME

Jozo Joko Milinović

Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK

Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR

Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ

Korice: Mekane s klapnama

Broj stranica: 104

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-99-3

Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

HIROVITO VRIJEME Jozo Joko Milinović

Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ Korice: Mekane s klapnama Broj stranica: 104 Format: A5 ISBN: 978-953-8136-99-3 Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

11,00 EUR

AUTENTIČNO SLIKANJE ŽIVOTA I SMRTI

Hirovito vrijeme naslov je najnovije pjesničke zbirke Joze Joke Milinovića gdje motivsko-tematske sastavnice i poetski diskurs u širokome obuhvatu razmatraju zemaljske horizonte i naslućuju nebeske perspektive, dohvaćaju se esencijalnih, egzistencijalnih i eshatoloških pitanja o svijetu i vremenitome životu, onostranosti i vječnosti. Pjesnik smjera zakriliti cjelokupnu zbiljnost, sve dimenzije i razine postojanja. Riječi iz naslova, atribut hirovito i pojam vrijeme, upućuju na nestalnost i nepredvidivost, pri čemu stihovi asimiliraju prolazne realije koje se javljaju u vremenu, ali pjesnički izričaji u isti mah bivaju izvan i protiv vremena, emanirajući vječne i idealne vrijednosti koje, iako izmiču čovjekovu dohvatu, titraju mu pred očima kao smjerokazni orijentiri.

Tematiziranje egzistencije, zapravo egzistencijalističke zapitanosti u kojoj se dijalektički sprežu tjeskoba i nada, turobnost i vedrina – osnovno je obilježje ove pjesničke knjige, ali i dosadašnjih što ih je Milinović objelodanio. Poželjno je napomenuti da pojam egzistencija dolazi od latinskoga existere gdje prefiks »ex-«, u značenju ʹiz-ʹ ili ʹod-ʹ, upućuje na određeno iz-mještanje odnosno izlazak iz stanovitoga bivanja ili postojanja. Kada su posrijedi Milinovićeve pjesme, egzistencija znači izlazak iz sebe u svijet i njegovo razotkrivanje u istini, prečesto gorkoj, ali i izlazak u izazovnu ljepotu susreta s drugim ljudima. U ovim su pjesmama ljubav i dobrota povezani s trpljenjem, međuigrom života i smrti, a istina se očituje kao razotkrivanje. Pojam »a-létheia«, poznat u filozofijskoj tradiciji starih Grka, odnosi se na istinu kao ʹne-skrivenostʹ, ʹne-zastrtostʹ, gdje se istina pokazuje u dubini i cijelosti vlastite razotkrivenosti, nazočnosti. (Dotičnomu se grčkom izrazu u rečenome smislu vratio egzistencijalistički filozof Martin Heidegger te ga je preveo na njemački upravo tako: Unverborgenheit.) »I često se ponavljaju / zborećʹ priče stare, / a časte nas istinom / samo kad se prevare«, završni su stihovi pjesme Sabornici gdje je Milinović majstorski posegnuo za paradoksom kao stilskom figurom ekspresivnoga izražavanja i duhovitoga poentiranja. Umješnost u korištenju stilskim figurama iskazuje se u brojnim pjesmama. Primjerice antimetabola (hrvatski bismo rekli ʹnasuprotno premještanjeʹ) u pjesmi paradoksalnoga i ironičnoga naslova Kako je danas biti Hrvat u Hrvatskoj: »Teško je danas Hrvatu u Hrvatskoj / biti miran i normalan / kad je normalno postalo kažnjivo / a kažnjivo normalno«.

U vremenu mirnog ali nespokojnog nevremena prouzročenoga pandemijom koronavirusa, nepogodom koja je cijeli svijet otklonila od normalnoga života, kada se za nastalu nenormalnost pronalazi, uz pomoć nametnutoga lingvističkog inženjeringa, sintagma »novo normalno«, progovorio je Milinović snažno i oporo, podsjećajući i upozoravajući na nepoštivanje Božjih normi. »Posvuda / nelagoda i strah / Ljepota snova je izblijedjela // A nebo u svom savršenstvu / samo nas ovim znakom opominje / da ne remetimo njegov sklad«, završni su stihovi pjesme Koronavirus.

Ta, kako je Milinović napisao, »nevidljiva tajnovitost [koja] nas iscrpljuje« suočava čovjeka i čovječanstvo s onim što je Karl Jaspers u svojoj filozofiji egzistencije nazvao »graničnim situacijama« gdje čovjek iskušava neuvjetovanost vlastitoga postojanja te u potresenosti i nesigurnosti egzistencijalnih situacija borbe, patnje, podređenosti slučaju i nepouzdanosti svijeta naslućuje transcendenciju, ili obuhvatno, koje agnostici drže Jednim, a vjernici Trojednim Bogom. Takva granična situacija bespomoćnosti i podređenosti slučaju zasigurno je i seizmički udar koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb i okolicu, čega se Milinović dohvaća u pjesmi Potres u Zagrebu. Početni stihovi govore o vrisci, panici i strci, uzdasima bola, a pjesma završava: »Sivo jutro / posijalo nevolju // U trenu / uništene godine stvaralaštva // Ranjeni grad / ovila tama // Tisuće / tisuće molbi i molitava / dižu se / i lete k tebi Bože«.

K tome se Jozo Joko Milinović dohvaća djetinj¬stva, muško-ženskih odnosa, modernoga braka, otuđenosti koju donosi suvremena telekomunikacijska tehnologija, govori o okusu gorčine i varljivim užitcima, utkanim snovima i zagrljaju kamena, dosluhu s predcima, oproštaju od preminulih prijatelja, o zavičaju i domovini, demokraciji i politici. Civilizacijski pesimizam susreće se i dijalektički spreže s eshatološkim optimizmom, a izmicanje negativnim aspektima duha vremena događa se istodobno s egzistencijalističkim propinjanjem prema neuhvatljivomu i transcendentnomu, u isti mah bliskomu izvanvremenom Bogu. S lakoćom nižući riječi i ljušteći njihove slojeve, tkajući tanano ali snažno verbalno tkivo pjesme, Milinović se doima najizravnijim kada govori o predcima i Imotskoj krajini, koja mu se nadaje kao kozmički locus amoenus, zavičaj ujedno sladak i trpak. Poseban je to susret neposrednosti i refleksivnosti, lokalnosti i univerzalnosti, biološkog i eshatološkog života, o čemu osobitom izražajnošću svjedoče stihovi pjesme Moji preci, koja počinje: »Iza Podbiokovlja / stekli su snagu življenja / i dar snalaženja // Hranili su se / ljepotom oskudice«, a završava: »Na kraju životnog puta / Uz krunicu i sveto pomazanje / opraštali su se od svojih / predajući dušu Bogu«.

Osluškujući utrobu zemlje, gledajući njezinu kamenu fizionomiju dalmatinskoga krša, pjesnik osjeća titraje života koji uvijek kao životonosni odjek izranjaju iz umiranja i smrti. Uz motiv kamena često spominje zmije, primjerice u navedenoj pjesmi Moji preci: »Po goleti kamene pustinje / gasili žeđ // Provlačili se kroz šipražje / u kojem se / samo vonj zmija osjećao«. Nije teško razaznati supostojanje i prožimanje pretkršćanske slavenske mitologije i kršćanske vjere u život vječni koji dokida biološku smrt. Sile Reda starim je Slavenima predstavljao Gromovnik odnosno Perun, a sile Nereda utjelovljivala je Zmija odnosno Veles. Važno je k tome uvidjeti da Perun zmiju ubija, ali je ne usmrćuje. To je Radoslav Katičić u knjizi Božanski boj ovako objasnio: »Temeljno je značenje praslavenskoga ubiti ʹudaranjem uklonitiʹ, upravo ʹukloniti s poprištaʹ, a ne nužno ʹudariti do smrtiʹ. […]. Kako je Perunov protivnik i sam bog, dakle besmrtan, teško je zamisliti da bi, kada ga taj ʹubijeʹ, bio doista mrtav.« Izvrsno to izražava Jozo Joko Milinović sintagmom »vonj zmija«, gdje vonj kao netjelesna pojavnost upućuje na uklonjene zmije i istodobno na njihovu neiskorjenjivu prisutnost u neprestanim izmjenama dobra i zla, života i smrti. Onkraj i iznad svih pretkršćanskih predaja kršćanski križ ima prvu i posljednju riječ, o čemu Milinović u Odi zavičaju kaže: »U tišini / dugih besanih noći / slušam ti zov // Pod teretom križa / ti si mi mjesto hodočašća / i okrjepa koja protječe / žilama ljubavi«.

Pjesnička zbirka Hirovito vrijeme unutar ljepote jednostavnosti i topline neposrednosti krije dublje značenjske slojeve, mitološke i religijske simbole, arhetipsko i njegovu reafirmaciju u narodnim predajama i pjesničkim djelima. Suprotstavlja se svijetu u kojemu duhovno uzmiče pred materijalnim, normalno postaje nenormalnim, a nenormalno normalnim, gdje se istina gura ispod stola, a ustoličuje istinolika laž, pri čemu sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Vješt versifikator i precizan zapisivač slika i dojmova, sjećanja i predviđanja, Jozo Joko Milinović ne propušta pjesmama dohvatiti esencijalno i egzistencijalno, živopisno i životonosno; uspijeva mu u prolaznosti varljivoga svijeta svjetlom pjesničkih slika obasjati ono što se u svemu iskazuje istinitim i trajnim.

Naposljetku bih uvjereno ustanovio da je u tome najveća vrijednost ove pjesničke zbirke te ju zdušno preporučujem čitateljstvu otvorenomu poeziji koja nije samo emotivni spomenar i zbirka zapamćenih psihičkih odraza nego i refleksivna anatomija života u obuhvatnosti njegovih mnogolikih pojava i širokih izražajnih registara.

Marito Mihovil Letica

MINIJATURE Alka Pintarić

Poezija

MINIJATURE

Alka Pintarić

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor: Ivan Bekavac Basić

Design korice: Božidar Bekavac Basić

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Korice: Tvrde

Broj stranica: 108

Format: 11 x 16,5

ISBN: 978-953-8136-89-4

Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

minijature-naslovnica

MINIJATURE Alka Pintarić

MINIJATURE Alka Pintarić Urednica: Zorka Jekić Pogovor: Ivan Bekavac Basić Design korice: Božidar Bekavac Basić Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Korice: Tvrde Broj stranica: 108 Format: 11 x 16,5 ISBN: 978-953-8136-89-4

11,00 EUR

Pogovor

Alka Pintarić: Minijature. Trenutci za Krista

Pjesnikinja Alka Pintarić (r. 1938.) po obrazovanju romanist tek u kasnijim godinama svog života počela je bilježiti svoje pjesme i ovo je dvanaesta samostalna knjiga u papirnom izdanju prema katalogu NSK-a. Također je još zastupljena svojim radovima u časopisima i skupnim izdanjima. Sama nas u svom životopisu podsjeća na vrijeme kad je učinila „munjevit iskorak u sferu duha u nikad do kraja shvatljiv i dohvatljiv misterij Stvoritelja i stvorenog“. U tom „traganju za smislom života“ bitno joj je pomogao učitelj dr. Tomislav Ivančić, sada već pokojni, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

U ovom osvrtu to navodim iz autoričine biografije jer joj je očito stalo da čitatelj dozna iz kojeg je izvora crpla teme svojega nadahnuća i u posljednjih desetak godina objavila svoje samostalne knjige.

I ova zbirka od kojih devedeset kraćih pjesama svjedoči o tome. Autorica ju je naslovila Minijature dodajući podnaslov Trenutci za Krista, posvećena je „svima koji u ovim stihovima čuju Krista“. Štoviše autorica bilježi vrijeme nastanka knjige te piše „zbirka nastala u Velikom tjednu 2018“.

Dakle, donekle ove napomene sile autora ovih redaka da se drži naputaka same autorice i pokuša iznutra razumjeti i tumačiti ovu zbirku pjesama. Vrijeme intenzivnog proživljavanja kršćanske poruke zbiva se upravo u Velikom tjednu, od Cvjetne nedjelje do uskrsnog jutra. Tu je zasvakog kršćanina sažeta sva tragika i veličina čovjeka koju je sažeo u dvije riječi Rimljanin Pilat – ecce homo. Tu je obasipanje čovjeka Isusa palminim grančicama i cvijećem, tu je svečana večera s učenicima, tu je na djelu izdaja i na kraju taj isti puk sutradan po večeri viče – raspni ga, raspni! I posluša ih Pilat, predstavnik rimske vlasti, opra ruke i reče eto vam ga pa činiti kako ste naumili. I Isus na križu reče – gotovo je, a uz Isusa osta samo majka i učenik Ivan. No, obrat koji se dogodio u nedjeljno jutro i anđelov pozdrav, ženama koje dođoše na grob, nema ga tu – uskrsnuo je, potvrdiše da taj Isus Nazarećanin nije samo čovjek, on je Pomazanik, Mesija, Krist, on je štoviše Sin Božji – Logos, Riječ, kako zapisa Ivan u svom evanđelju – Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog (Iv 1,1).

U tom ozračju Velikog tjedna i intenzivnih razmišljanja naša je autorica sazdala hvalevrijednu zbirku pjesama. Sama će zapisati to u pjesmi:

Koliko hvale moraju prevaliti usne moje

Kojeg li zanosa

Kojeg divljenja…!

U jednom času dao si mi

riječi razigrane

da po njima čujem

RIJEČ

mene izabrao da je nosim…

Tako miljenica Kralja

postadoh.

Čovjek razapet između dobrog činjenja i grijeha, između vjere i nevjere, prožet nadom i vjerom očekuje da se nađe u Ljubavi koja jedina ostaje. A na tom putu postajā puno je posrtaja i ustajanja, puno propitivanja, puno izdaja i nevjera. U intenzitetu tog velikotjednog razmišljanja naša će autorica zapisati na Veliki četvrtak 2018. godine ovu pjesmu.

Posljednji je dan

Večera čeka

Gospodar i sluga za

istim stolom…

Prijateljstvo i izdaja

Vjera ili nevjera…?!

pitanje je časa

u vremenu…

Ona je mislima na Veliki petak na Golgoti i želi Isusovu Muku utisnuti u svoju bol i da je ponese kad bude silazila polako u svoj svagdan. I ono što svakog smrtnika pozemljara muči, to je grob koji nas čeka pa u svom razmišljanju pred Isusovim grobom kaže:

Klečim pred Tvojim

grobom

i punim i praznim

Pokušavam ući u tajnu

Boga i Čovjeka…

Ali mi ona

Svakim novim razmišljanjem

sve više izmiče…

Još će u dvije sljedeće pjesme tematizirati uskrsni početak, zatim iskazuje žudnju za sjedinjenjem s Bogom i obraća se pravednosti Božjoj ovim stihovima:

Pravednost je Tvoja

bjelja od snijega;

hoću li čekati

dugo

da me po njoj

oblikuješ…

Jer zastori padaju

svakog dana i

priječe

da uistinu vidim

tko sam

No, stvarnost je takva da ju želimo preskočiti, a često poželimo „O, da je barem nema!“.

Vječna čežnja čovjeka smrtnika očituje se u želji da ostane tu među živima na zemlji. Tema je to mnogih pjesnika, a posebno je izražena u Horacija u tri riječi – non omnis moriar neću sav umrijeti jer sam, reći će Horacije u sljedećim stihovima, svojim pjesmama sebi sagradio spomenik vječniji od mjedi. Tako i naša autorica završava svoju zbirku ovom pjesmom:

Opjevaj svoju ljubav

strasnu

i zatvori u kocku;

ostavi je na klupi

da bude igračka

u rukama djeteta i

starca

il’ slučajnog prolaznika

kad tebe više ne bude

Ovaj kratak osvrt o pjesmama nastalim u trenutcima intenzivnih promišljanja ljudske egzistencije u vrijeme sjećanja na povijesna zbivanja kad se Bog na poseban način očitovao u ljudskoj povijesti samo je dio mozaika koji je satkala naša pjesnikinja, a na čitatelju je da uzme knjigu u ruke i da zajedno s autoricom prati njezin slijed misli koji je prožet čežnjom za blizinom i ljubavi iskrenom i dubljom od morskih dubina… A tko nije!?

Ivan Bekavac Basić

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA

Sanja Franković

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: Prof. dr. sc. Ivan Bošković

Recenzenti: Izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić

Lektura sažetaka: Mark Collins (engleski)

Lektura sažetaka: Silvia Bertoni (talijanski)

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Korice: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi uvez

Broj stranica: 392 str.

Format: B5

Maloprodajna cijena: 315,00 kn (43,00 €)

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković Urednica: Zorka Jekić Recenzenti: Prof. dr. sc. Ivan Bošković Izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić Lektura sažetaka: Mark Collins (engleski) Silvia Bertoni (talijanski) Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Korice: Nediljko Bekavac Basić Uvez: Tvrdi uvez Broj stranica: 392 str. Format: B5 Maloprodajna cijena: 315,00 kn (43,00 €)

43,00 EUR

Kratki opis knjige:

Knjiga razmatra pripovjedna i kulturna obilježja hrvatskih povijesnih romana objavljenih od 1990. do 2010. godine. Unatoč prevlasti novoga povijesnoga romana, opstaju i primjeri klasične inačice. Temeljna im je razlika njihov koncept povijesti: novi povijesni roman ideju povijesti kao učiteljice života zamjenjuje predodžbom povijesti kao ponavljanja usuda iz kojega se ne uči za budućnost. Romani klasične inačice čuvaju uspomenu na znamenite pretke koji su se žrtvovali za domovinu, poučavaju mlade da zlo biva poraženo i vjeruju u pozitivan ishod borbe za nacionalnu samostalnost.

Uvodni dio knjige donosi književnopovijesnu evoluciju žanra od njegovih početaka u devetnaestome stoljeću do paradigmatskih inačica tijekom dvadesetoga stoljeća.

Središnji je dio podijeljen prema fokalizatorima koji pripovijedaju o povijesti: vladarima ili njihovim pratiteljima, članovima obitelji i različitim glasovima kojima pripovjedač daje prostor da pripovijedaju o činjenicama društvene kronike. Trojnoj podjeli odgovara i promjena kulturnih simbola tijekom povijesnih razdoblja. Najstarija simbolika, povezana s vladarima i nacijom, u novovjekovlju i suvremenome dobu zamjenjuje se simbolima obiteljske genealogije te elementima svojstvenima lokalnoj sredini ili onima koji su univerzalna svojina. Poglavlja o vremenu i prostoru potvrđuju krizni ontološki status pojedinca i društva zbog gubitka oslonca u tradicionalnim nacionalnim, obiteljskim i vjerskim vrijednostima.

Završni dio knjige sadrži zaključak o neprevladanu rodnom stereotipu u hrvatskome povijesnome romanu, što je vidljivo u načinu kako književnici i književnice pristupaju povijesti i oblikovanju muških i ženskih likova. Zajedničko im je povezivanje muških članova obitelji s društvenim životom i ideologijom, a ženskih likova sa životom obitelji. Ovaj stereotip nestaje u trećoj skupini romana, gdje obitelj više ne oponira društvu, nego je pojedinac sâm suočen s društvom, u kojemu je njegova veza s obitelji, domovinom i tradicionalnim vrijednostima slomljena ili podčinjena represiji društvenoga poretka.

Može se zaključiti da odabrani korpus hrvatskih povijesnih romana slijedi put od kolektivizma preko opreke obitelji i povijesti do individualizma, u kojemu je pojedinac, izmješten iz obitelji i društva, odgovoran za samoga sebe. U takvoj je perspektivi jezik jedino čvrsto polazište za govor o povijesti.

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović

SVE MOJE LJUBAVI

Ljerka Car Matutinović

Urednica: Zorka Jekić

Sunakladnik: Irena Krmpotić; Gradska knjižnica Crikvenica

Uvez: Tvrde korice

Broj stranica: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović Urednica: Zorka Jekić Sunakladnik: Irena Krmpotić; Gradska knjižnica Crikvenica Uvez: Tvrde korice Broj stranica: 112 Format: A5 Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

14,00 EUR

Kratki opis knjige:

Književnica Ljerka Car Matutinović vrsna je pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka, prevoditeljica i književnica za djecu. Uz svoje književno stvaralaštvo posvetila se prevođenju s talijanskog jezika.

Zbirka Sve moje ljubavi sadrži izbor prepjeva njezine poezije na talijanski, španjolski i portugalski jezik. Pjesme na talijanski prepjevali su: Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig, Giacomo Scotti i Ljerka Car Matutinović. Na španjolski pjesme je prepjevala Željka Lovrenčić, a na portugalski Meri Grubić. U svojim pjesmama pjesnikinja Ljerka Car Matutinović uspostavlja ravnovjesje emocija i duhovnosti. Prepoznatljiva je po svojim stihovima čudesne simbolike i osebujnog ritma. Unutarnjom snagom i ljepotom svojih pjesama izriče duboku nježnost i otvorenost prema svijetu. Ona pjeva o prostorima, o gradovima, o ljudima, o anđelima, o zavičaju i o djetinjstvu. Njena zaljubljenost u život otkriva radost bivstvovanja i radost stvaralaštva. Poezija je za nju “način kako se živi” (Rimbaud). “Sjećanje je oblik života”, pjeva pjesnikinja, “slušajući šum vjetra u granama”: “moje srce obnavlja nekorisne susrete i čudne rastanke pod krošnjama topola.”

Svoju ljubav prema riječima pjesnikinja obnavlja blistavim očima, jer “ne umiru ljubavi prave, ostaju u nama”. U poeziji “udaljenosti su kadikad bliskost, približavaju se negdašnjem ushitu”. Ljerka Car Matutinović sačuvala je ushit za poeziju, za život poezije, za život, uopće. Svojim zapaženim opusom (20 zbirki pjesama) pjesnikinja Ljerka Car Matutinović pripada vrhu suvremene hrvatske poezije. I ova višejezična zbirka “Sve moje ljubavi” svjedoči o tome.

Zorka Jekić

DVIJE VERONIKE Jadranka Ivandić Zimić

DVIJE VERONIKE

Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorirala: Tena Babić Sesar

Crtež na naslovnoj korici: Ivana Mrčela, Dvije Veronike

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 314 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

DVIJE VERONIKE Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić Lektorirala: Tena Babić Sesar Crtež na naslovnoj korici: Ivana Mrčela, Dvije Veronike Uvez: Tvrde korice Br. str.: 314 str. Format: A5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

O autorici

Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić rođena je 15. veljače 1965. u Zavidovićima u Bosni i Hercegovini. Živi i radi u Zagrebu. Već 18 godina radi u području suzbijanja zlouporabe droga, a u svojoj je profesionalnoj karijeri radila i volontirala u nizu socijalnih i zdravstvenih ustanova te udruga. Svojim je prethodnim objavljenim naslovima pokazala zanimanje za široku paletu rodova i žanrova književnosti, od poezije, preko kratke priče, do pripovijedaka za djecu s poetskim nagnućima. Napisala je više od sto pjesama, tridesetak kratkih priča, kratki roman Praznina i zbirku priča za djecu i mlade Neobična jutra jedne obične Flekice koji su 2016. i 2018. objavljeni u nakladi  “Edicije Božičević”. Njezina zbirka priča Zvala sam se Ljerka osvojila je I. nagradu na Anonimnom natječaju za najbolji prozni rukopis osječkog Ogranka Matice hrvatske za 2015. godinu, a u 2018. godini isti je nakladnik objavio proširenu inačicu navedene zbirke. Dio njezine poezije i proze objavljen je 2014. u zborniku Kluba kreativnih žena „Oberon“.


Pogovor romanu DVIJE VERONIKE

Jadranka Ivandić Zimić nikako nije debitantica na hrvatskoj književnoj sceni. Godine 2016. u izdanju Edicije Božićević objavljena joj je zbirka od sedam kratkih priča usmjerenih k djeci i tinejdžerima, a okupljenih pod naslovom Neobična jutra jedne obične Flekice, uz ilustracije Antonije Marinić. Sljedeće je godine pobijedila na 8. Anonimnom natječaju za najbolju neobjavljenu prozu osječkog Ogranka Matice hrvatske s rukopisom zbirke kratkih priča naslovljenim Zvala sam se Ljerka koji je i cjelosno objavljen kod istoga izdavača 2018. godine. Riječ je o crnohumornoj prozi u kojoj je autorica pripovjedno vješto izrađivala i povezivala sličice jakih povijesnih momenata u Bosni i Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća trudeći se prikazati raznovrsne oblike ideoloških zastranjivanja koji rezultiraju tragičnim životnim pričama onih socijalno i klasno najnižih, a time i široj recepciji najprepoznatljivijih. Pri tomu se nisu nerijetki melodramatski trenuci, postavljeni u funkciji izazivanja empatije u čitateljstva, doimali romantičarski klišeizirano i patetično jer autorica nije izbjegavala prostorno i socijalno bojanje diskursa likova koji se upražnjavao katkada i u psovci.

Psovkom, a bez vulgarnosti, zapravo se zaključuju poglavlja unutar te proze Jadranke Ivandić Zimić čime se zapravo iznosi zaključna vrijednosna prosudba o različitim ideologijama koje su pronašle plodno tlo na našim prostorima. Tako da je u toj nagrađenoj prozi zapravo motivsko polazište vezano uz jednakost, pomirenje, ekumenizam svih različitosti pronalažljivih i danas na nama blizom i poznatom dijelu brdovitog Balkana.

Upravo u zbirci Zvala sam se Ljerka jasno dolaze do izražaja nacionalne aspiracije, kolektivni mitovi i etičke dileme zajednice koje nezaustavljeno obitavaju na našim prostorima nekolicinu stoljeća. A sve to u inteligentno sročenoj, recepcijski pristupačnoj i primamljivoj knjizi Jadranke Ivandić Zimić. Zbirci priča koje počivaju na pretpostavci o povijesnoj usporedbi i analogiji koja se pak konstruira u čitateljevoj svijesti u procesu uspoređivanja prikazane prošlosti i recipijentove današnjice. Autorica zapravo inzistira na analogijama između prošlosti i sadašnjosti te tako upozorava na zakonomjernost i reverzibilnost povijesnih procesa. I to ne intelektualistički namrgođeno, već inteligentno zaigrano.

Sve je to bila svojevrsna priprema za pisanje pseudopovijesnog romana Dvije Veronike koji autorica formalno gradi na tristo pet stranica raspoređenih u šezdeset i devet poglavlja. Isprepletene su dvije fabule koje nam otkrivaju da Jadranka Ivandić Zimić u fokusu interesa zadržava legende o Veroniki Desinićkoj, preciznije strastvenu i nezakonitu, na koncu i tragičnu ljubavnu priču između lijepe pučanke Veronike i grofa Fridrika II. Celjskog u srednjovjekovnoj atmosferi Velikog Tabora, trudeći se zabilježiti i socijalno-povijesni kontekst čime osnovna fabula iz romantičarskog ozračja izmiče u prostore realističkih narativnih strategija u kojem socijalno-političko okružje upravlja sentimentom protagonista.

Podsjetimo kako su legende o Veroniki Desinićkoj bile temeljem mnogih književnih, ali i glazbenih, plesnih i filmskih uradaka od konca 19. st. pa sve do danas. U ovoj prigodi posebno se moramo prisjetiti romana: Dragošićeve Crne kraljice (1898.), Zagorske ruže Hinka Davile (1899.) te Tomićeve povijesne tragedije u četiri čina Veronika Desinićka (1904.). Zapišimo i kako je unutar glazbene i plesne umjetnosti legenda nazočna kroz Bobićev i Bogdanićev folklorni balet s pjevanjem Veronika Desinićka, praizveden u Varaždinu početkom 2007. godine, a tema je provedena i u hrvatskom igranom filmu Kalvarija iz 1996. godine nezavisne produkcije koji se bavi ljubavno-erotskom i religioznom tematikom, a čiju režiju i scenarij potpisuje Zvonimir Maycug.

No ono što prozni rukopis Jadranke Ivandić Zimić odvaja od većine spomenutih književnih produkata, koji izvorište pronalaze u legendi o Veroniki Desinićkoj, ponajprije na razini sociemskih i psihemskih narativnih figura, jest uvođenje paralelne fabule koja vrijeme radnje iznalazi u nedavnoj prošlosti a u kojoj se druga mlada Veronika zaljubljuje u oženjenog muškarca, svog profesora biologije te zbog nesretne i zabranjene ljubavi, uslijed obiteljsko-političkog okružja u kojem stasava, 90-ih godina dvadesetog stoljeća izvršava samoubojstvo u Bidružici, domu za psihički bolesne osobe u Desiniću – u mjestu u kojem su nekoć bile štale grofova Celjskih.

Stoga se u pseudopovijesnom romanu Jadranke Ivandić Zimić, a parafrazirajući zapažanja Viktora Žmegača i Krešimira Nemeca, slijedi i očituje – kroz primarnu, povijesnu fabulu – romantičarska težnja za daljinom i prošlošću, za pustolovinama i snažnim, strastvenim karakterima, za svime što nije dio suvremenosti pa je podložno idealizaciji. No ova knjiga daje nam za pravo govoriti i o stvarnom približavanju prošlosti i to kroz zrcaljenje kompleksnih međuljudskih odnosa unutar druge, suvremene ljubavne fabule, u kojoj se kroz obiteljsko i ideološko zastranjivanje od ljudskosti umjetnički oživljuju fundamentalne crte povijesno legendarnog ljubavnog odnosa te se time u cjelovitom romanu zapaža težnja za vjernim slikanjem kulturno-povijesnih pojedinosti.

Narativnu progresiju autorica bazira na objektivizaciji i rekonstrukciji povijesnih zbivanja nastalih kao rezultat istraživanja autentičnih povijesnih i medicinskih dokumenata, ali i kulturoloških produkata koji svoj izvor imaju u legendama Velikog Tabora. Time se čitatelju sugestivno dočarava koji su društveni i ljudski motivi tjerali ljude da misle, osjećaju i djeluju baš tako kako su u povijesnoj zbilji zaista i činili te se umnaža vjernost u prikazivanju sredine, kulturnih i socijalnih prilika – stvarnost se prikazuje kroz povijest.

Nastavljaju se Dvije Veronike na tradiciju koju izgrađuju u nas August Šenoa, Josip Eugen Tomić, Higin Dragošić i autorici najbliža Marija Jurić Zagorka, a po uzoru na slavnog Škota Waltera Scotta i oca i sina Dumasa u smislu tipološkog nacionalno-funkcionalnog shvaćanja literature. Povijesni roman šenoinskog tipa, a koji izgrađuje Jadranka Ivandić Zimić, ima unutar novije hrvatske književnosti povlašten status kao prva kanonizirana prozna forma uz pomoć koje je formirana prva hrvatska čitateljska publika na vlastitom jeziku. U paradigmi povijesnog romana koji slijedi autorica prepoznat je umjetnički oblik u kojem i ovaj put jasno dolaze do izražaja etičke dileme zajednice te je upravo to osnovna idejna vodilja u izgradnji Dvije Veronike. Spajajući nacionalnu i socijalnu komponentu s poznatom legendom, oživljujući povijesnu Veroniku uz pomoć njezine suvremene sestre blizanke, Jadranka Ivandić Zimić planira i oblikuje povijesni roman koji se idealno uklapa u horizont očekivanja suvremenog čitatelja.

Izv. prof. dr. sc. Ivan Trojan

Katedra za hrvatsku književnost

Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskim književnim časopisima 19. stoljeća

IMAGO ITALIAE

Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti:

dr. sc. Inoslav Bešker

dr.sc. Dubravka Bouša

Slika na naslovnici: Dante Gabriel Rossetti, Danteov San

Priprema za tisak, grafičko oblikovanje i oblikovanje naslovnice:

Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 304

Format: B5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić Br. str.: 304 Format: B5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

Izvadak iz recenzije

Djelo IMAGO ITALIAE autorice Zdravke Krpine je po sadržaju i formi komparatističko multidisciplinarno znanstveno djelo, s elementima kulturalnih studija i imagologije, koje se oslanja i na metode J. Cullera. Veći dio sadrži elemente autoričine doktorske disertacije “Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskoj književnoj periodici XIX. stoljeća” obranjene 2016. na Sveučilištu u Splitu. Građu iz disertacije autorica je mjestimice sažela, te dodatno dopunila i obogatila. Oko dvije petine teksta čini nov sadržaj, rezultat naknadnih istraživanja, pri čemu su ponajviše tematski zastupljeni žensko pismo u onodobnoj Italiji, zatim pojmovi junaštva, časti, odnosno morala, razmotreni komparativno, te uloga individue u stvaranju kulturnog identiteta, odnosno prerađen i dorađen.

Zdravka Krpina u svom djelu problematizira hrvatsko-talijanske odnose u razdoblju od ilirskog pokreta i romantizma kao stilske formacije do vremena moderne (1835.-1903.), sadržanu u časopisnom korpusu omeđenom pojavom prvoga hrvatskoga književnog časopisa (Danicze) i posljednjeg časopisa koji označava zaokret prema moderni (Život), kada je književna periodika bila glavnim medijem interkulturnog dijaloga hrvatskih i talijanskih građanskih intelektualnih krugova. Medijska slika časopisa 19. stoljeća odijeljena je od današnjeg recipijenta više od stotinu godina, njegov odmak je povećan, a način gledanja promijenjen.

Odlučivši se za imagološko-kulturalan pristup, po definiciji multidisciplinaran, autorica se upustila u riskantan hod izvan uvriježenih kolotečina. Tu treba kao ključan naglasiti komparativan interkulturni element njezina rada, koji na teorijskoj razini iznesene analizirane pojave i probleme povezuje s „međuprostorom“ književnosti i kultura kao čvrsto shvaćenih ili zadanih nacionalnih modela. Tu poredbenu analizu naglašavamo u kontekstu pojava koje su književnoteorijski još nedovoljno analizirane u kontaktnom okružju Hrvatske, kako s južnoslavenskim, tako i s ugarskim, germanskim, odnosno romanskim svijetom. Te se pojave uočavaju na rubovima različito obilježenih svojedobno neokolonijalnih pa postkolonijalnih prostora koji su kulturološki redefinirali i hrvatski prostor, na sjecištu Gavazzijevih kulturalnih areala, kao mediteranski, srednjoevropski, odnosno balkanski, eventualno i orijentalni, u svakom slučaju prijelazan.

                                                                                    dr. sc. Inoslav Bešker, red. prof.

Veza hrvatske kulture s talijanskom kulturom specifična je i u kulturološkom smislu nadnanacionalna jer je Italija prerasla odavna u svojevrstan simbol, zadobivši značajke koje se ne mogu podvesti pod jednostavne uobičajene nazivnike pojedinih nacionalnih književnosti. I unutar toga, kulturološki, ali i psihološki složenog odnosa, u neprekidnom kretanju, začini, zrcaljenje i razbijeno staklo tri su odraza uvijek istog obraza. Italija je Hrvatskoj potrebna isto kao zrcalo, u kojem ona nalazi, potvrđuje ili dokazuje svoj identitet i uspostavlja integritet svoje osobnosti u odnosu prema toj Italiji čiju sliku podsvjesno kreira.

dr. sc. Zdravka Krpina

U LABIRINTU ŽIVOTA Josip Božičević

U LABIRINTU ŽIVOTA

Josip Božičević

Urednica: Zorka Jekić

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 208

Format: B5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

U LABIRINTU ŽIVOTA Josip Božičević

Uvez: Tvrde korice Br. str.: 208 Format: B5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

Josip Božičević, U labirintu života

Izdavač: Biakova d. o. o., Zagreb, 2020.

U poližanrovskom djelu akademika Josipa Božićevića U labirintu života, autor tekstom rekonstruira svoj život, život čovjeka u potrazi za svrhom svog hoda ovim svijetom i prevladavanju nedaća. U formi memoara, autobiografije i eseja, Božičević pripovijednim načinom opisuje povijesna zbivanja od 1918. do 2020. i osobne uspomene i ukazuje čitatelju kako je teško reći istinu, jer svaki osobni napor da se opiše svoje ja, ne može biti više od pokušaja. Saga o životnom uspjehu autora je i kronika koja može biti uzor za živote modernih čitatelja jer sadrži u sebi etičku poruku.

Osnovna poruka djela U labirintu života je kako se mogu svladati prepreke koje životna zbilja donosi pojedincu jer u životu, koji je najčešće svima nesklon (a nekima poput autora još i više), mogu se ostvariti ideali kojima pojedinac teži samo upornošću, nepokolebljivom hrabrošću i s puno rada i odricanja bez obzira na životne okolnosti. U tkivu teksta, kao posebna potka, ističe se autorova ljubav prema domovini Hrvatskoj i svojem narodu.

Središnja tema djela je autor sam. Ja sam sâm sadržaj moje knjige” napisao je još Michel de Montaigne i nastavlja „Ja ne slikam biće: slikam prolaženje… iz dana u dan, iz minute u minutu…” Isto tako preko svog labirinta života autor pred čitatelja podastire svoje strahove, nade, uspjehe i neuspjehe. Božičević tekstom slika svoje prolaženje životom, samoistražuje svoj život i time pomaže čitateljima rasvijetliti svijet u kojem živimo.  Samo djelo U labirintu života svojim sadržajem postaje pokretač i katalizator suvremenosti. Autor odrasta i sazrijeva u povijesnoj bačenosti u zbilju na našim, hrvatskim, prostorima (djetinjstvo u ličko gorskim krajevima), prostorima obilježenim povijesnim i ljudskim lutanjima „bespućima stvarnosti”, a ljudi su prečesto dotaknuti nepravdom, mržnjom, nasilnim smrtima i ratovima, a sam prostor je prečesto bio blizak slici svijeta u kojoj nema ljudi i potvrđuje stanje za koje je Lévi-Strauss rekao, svijet je počeo bez čovjeka, i bez čovjeka će sasvim sigurno završiti

Autor ispisuje dijelove slagalice svog života, mozaik osobne prepoznatljivosti,  prepoznavajući vlastitu strukturu, strukturu koja otkriva da je njegovom duhu bitno lutanje, put u nikad upoznato i humanost. To svoje putovanje životom, koje obuhvaća najveći dio 20. stoljeća, nije mogao opisati samo kao beskrajnu dječju sanjariju ponad savršena krajolika djetinjstva, kraja nad kojim klize sjajni, nebeski letači, jer u kraju njegova djetinjstva su i podzemne, tamne vode i mutne rijeke koje izviru nenadano u tamna vremena i ruše, i potapljaju sve ispred sebe, i kuće, i ljude, i životinje u vremenima ljudske nemoći nad podivljalim elementima zlogukih ratnih vjetrova i ljudskih nakaznosti.

I u svemu tome autoru preostaje samo jedno – biti čovjek. Sagledati u najvećoj patnji i bolu biće ispred sebe, odmrznuti bol svog srca, otvoriti svoju dušu kao realizaciju ljudskosti i oprostiti biću-čovjeku ono što je najteže oprostiti, ono što je toliko tragično da se ne može niti opisati, ubojstvo voljenog brata.

Iako čovjek ima razum, znanje i imaginaciju, sve to rijetko doprinosi čovjekovoj sreći. Naše sjećanje često je bol, koliko je i utjeha. „Jer sjećanje postavlja pred nas, ne ono što sami izaberemo, već što ono želi. Zaista, ništa se tako živo ne utiskuje u naše sjećanje kao ono što želimo zaboraviti…” napisao je u svojim Esejima Montaigne.

Preduboka autorova ljudska tragedija zbog nasilne smrti njegova brata pretvorila se u osobni izbor oprosta zločincu i rezultirala je u Domovinskom ratu Božičevićevim angažmanom kao člana Kriznog stožera pri smirivanju  ratne napetosti između susjeda, srpskog stanovništva i susjeda Hrvata na ogulinskom području i području Gorskog kotara, tako da Hrvatska nije bila presječena na dva dijela. Zahvaljujući miroljubivim ljudima s jedne i druge strane nije došlo do oružanog sukoba, spašeno je puno ljudskih života i materijalnih dobara, a sam autor smatra tu svoju ulogu u pregovorima najvažnijim svojim životnim postignućem u svojoj iznimno bogatoj biografiji, društvenom i kulturnom djelovanju u Hrvatskoj i u svijetu (dva doktorata, redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dr.).

Književnom djelu se priklanjamo zbog njegova ljudskog smisla. Zbog smisla ljudskog opstanka što ga djelo sadrži. Prepoznajemo i uočavamo ono što je zapisano, osjećamo i poistovjećujemo se s tim onda kada se preklopi i poistovjeti sa značenjima nama važnima. Tada djelo postaje znak našeg modela, a model je: mi u prijetećoj ili najobičnijoj životnoj situaciji, u situaciji društvenog iskustva naše povijesne epohe, našeg prostora, našeg života ili života naših predaka. Božičević je ispisao jednostavno čudo opstanka u zatečenoj povijesnoj zbilji, svoju individualnu životnu borbu protiv naslijeđena smisla opstanka i smisla povijesti, onakva smisla koji povijesne okolnosti predlažu. Autor nije, usprkos svemu, dopustio da mu povijesne okolnosti razore sliku svijeta. Upornošću je gradio svoj konstituens svekolike stvarnosti, pa i svoju metafiziciranu sliku svijeta. On nije postao biće „svedeno na povijest” i nije dopustio da se ravna njegovom sudbinom. U najtežim trenucima ponašao se kako je zapisao Paul Valéry u „Groblju pokraj mora” – Le vent se lève!… il faut tenter de vivre! (Vjetar se podiže!… treba nastaviti živjeti!).

Sam autor završava svoje djelo rečenicom koja je i potvrda njegova habitusa i životnih odabira: „I kada bih se još jednom rodio, živio bih istim burnim životom.”

dr. sc. Dubravka Bouša