RUŽE MAJCI DAROVANE

Marija Lučić

Poezija

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Osvrt o pjesmama: Ivan Bekavac Basić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

https://nediljkobbasic.com/

Fotografija na naslovnoj korici: Marija Lučić

Fotografija na četvrtoj korici: Ivo Lučić, selo Ravno, BiH

Naslovnu i IV. koricu izradio: Božidar Bekavac Basić

Fotografije u knjizi preuzete iz obiteljskog albuma

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-38-5

Maloprodajna cijena: 75,60 kn (10,00 €)

RUŽE MAJCI DAROVANE Marija Lučić

Poezija Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: A5

€10.00

POGOVOR

Ove su pjesme živjele u mome srcu kao upisane slike moga djetinjstva i života jednog krajolika. One su prave male oaze života koje su sa mnom suživjele. Bilo je potrebno sjesti i prisjetiti se, oživjeti ih i zapisati. Platon govori o prožimanju duha kroz sjećanje kao o bitnom određenju ljudske duše. Moglo bi se reći: sjećati se, dakle biti.

Zbog stila prepričavanja živih slika, ove su se pjesme zatekle između proze i pjesme ili su istovremeno i pjesma i proza. Moglo bi se reći da je to još i zbog toga što je ondašnji narod živio pjesnički i u vjeri otaca. Očima vjere gledao je na život i imao čvrsto zajedništvo saliveno ljubavlju. Ali nije bio svjestan toga, nego se magnetizmom življenja i opstanka privlačio u nadi, vjeri i ljubavi. Slikovito rečeno, duša naroda bila je cvjetna livada, mirisava i puna radosti. Stoga je svaki pojedinac bio originalnog karaktera i pristupa životu, kao i sav kraj. Platonovski rečeno, pjesme su odrazi duše jednoga kraja, moga zavičaja. Duša se uvijek sjeća gdje je nastala, kako je postajala i stoga zna što hoće.

Ovdje je pjesma u vidu majke i pjesma za majku. Majka je naša roditeljka, zbog toga je ona uvijek prva do nas. Ona je ujedno pitanje svih nas. Ona je “naš najbliži bližnji”, kako kaže jedan moj prijatelj. Tako je domovina majka, i zemlja je majka zemlja, i majka je Crkva.

Najprije je iznenada i neočekivano nastala pjesma Mama. Proizašla je iz naših obiteljskih zajedničkih priča i prepričavanja. Nakon što ju je pročitao, Ivan Bekavac Basić, osjetljiv za baštinu i domaću poetičku proizvodnju, potaknuo me da nastavim “prepričavati”, što sam i učinila.

Svi koji su čitali pjesme imali su veoma slično iskustvo, odnosno doživljaj, pa i oni koji nisu izravno pripadali ovom zavičaju, ali su im se življenja krajolika preklapala. Osim što će Zbirka moći zaživjeti vedrinu u dušama čitatelja, ona će ukazati na jedan zavičaj koji stoji neobjašnjivo skriven u srcu Europe. Protiveći se takvoj skrivenosti, i sama sam ga htjela otkriti u pjesmama koje imaju posve realističnu narav.

Meni je dugo smetala ta nedaća života – na silu se iseliti i sve svoje napustiti i ostaviti, tako da ni sam više ne vidiš svoju pravu bit i narav. Otada uvijek nastupa neka prilagodba i više nigdje ne pripadaš po zavičaju i običaju, nego po snazi djelovanja. Sve svoje nosiš i polažeš u nove mješine, iako nitko više ne govori tvojim jezikom, osim onih rođenih. A svima njima, posebno mami, veliko hvala na svemu darovanom, kao i na ovim pjesmama i ovoj Zbirci.

M. L.

DJETINJSTVO U PJESMI

I.

Pred nama je jedna osobita zbirka pjesama. Napisana je povodom devedesetog rođendana gospođe Julke Lučić (1932.). Pjesme je napisala njezina kći Marija (1966.) kao dar majci za rođendan, ali kao sjećanje na dane djetinjstva. Zbirka je naslovljena Ruže majci darovane. Donosi sjećanja na djetinjstvo na selu i gradu od prije kojih pola stoljeća. Već je često rabljena izreka da smo odande gdje smo ugledali ovaj svijet i proveli prve godine svojega života. U ovom slučaju to su selo Ravno u Bosni i Hercegovini i Dubrovnik u Hrvatskoj. Tu je pjesnikinja doživjela ono intenzivno što čovjeka prati kroz život. To su roditelji i braća i sestre, bake i djedovi, te stričevi, tetke i najbliža ostala rodbina. Potom slijede djeca – prijateljice i prijatelji iz najbližeg susjedstva, te društveni radnici u toj sredini: svećenik, policajac, trgovac, učitelj, i ostali radnici: bilo ratari, bilo zanatlije. Prva iskustva u susretu sa starijima i posebno igre s vršnjacima ispunjavaju čitav svijet tih ranih godina. Također to je i drugovanje s domaćim životinjama, ali i susret s ne poželjnim zvijerima i gmazovima, posebno sa zmijama. No, i cvijeće, posebno ruže i kalene (sunovrati) zaokupljaju djetinji osjet mirisa i užitak u ljepoti jarkih boja. Imati snage o tome progovorit s ljubavlju i radosnim sjećanjima, veseli svakoga odraslog čovjeka jer ga ti trenutci vraćaju u djetinjstvo.

Naprijed nekoliko iznesenih tema u stihu je obradila pjesnikinja Marija Lučić. Njezin životni put od seoske djevojčice do učenice u Dubrovniku, potom gimnazijalke u klasičnim odjeljenjima, pa studij filozofije i klasične filologije – grčkog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te potom postdiplomski studij u Njemačkoj iz područja režije, rad na HRT-u i priprema znanstvenog rada o kinematografiji u oslonu na Platona predstavlja nam donekle interese autorice, ali i upućuje na pristup pisanju i u ovoj zbirci pjesama.

Dakle, obrazovanje je utjecalo na gradnju stiha, koji je u ovoj zbirci slobodni stih, ali prepoznajemo u sintagmatskim cjelinama i narodni deseterac i osmerac, zatim osjećamo ritam antičkih stihova, bilo heksametara i pentametara, bilo ostalih metara koje su koristili grčki pjesnici a autorica ih je upoznala na studiju.

Treba naglasiti da autorica ne preže ni od zavičajnoga govora, pa ćemo u pjesmama pronaći puno riječi koje se koriste u njezinu zavičajnom govoru sela Ravno na lijevoj strani rijeke Neretve kao i bliskog zaleđa grada Dubrovnika u kojemu nastavlja živjeti negdje od desete godine života pa do završetka gimnazije. Upotreba zavičajnog govora nametnula je autorici obvezu izrade rječnika manje poznatih riječi.

S druge strane u pojedinim pjesmama osjećamo ritam naših dječjih brojalica, da bi autorica odmah u sljedećoj pjesmi prešla na stihove s potpuno drugačijim ritmom.

Kako bismo sve to naprijed navedeno potvrdili na pjesmama koje nalazimo u zbirci, pokazat ćemo na nekoliko primjera. Posebno zbirku određuje upotreba glagolskih vremena i načina čime autorica postiže živost u obradi tema koje se pojavljuju u pjesmama. Tako je u pjesmama puno aorista (bih, bi, bismo, odlučih, ostadoh, ubrasmo, mogoh, zabolje, prenu, ispustih, ulovi, smrska, skoči, poče, dopaše = dopadoše), imperfekata (bijah, bijaše, bijahu, željah, nagovaraše, znaše, držah), historijskih prezenta (pade, poznade), imperativa (dadni, radi, spremaj, sijevaj,) i kondicionala (kad bi pao mrak, uvijek bi … pretrčao). Sve to pjesme čini živima, žustrima i napetima. Također nailazimo na zavičajne oblike prezenta svršenog glagola početi: počme umjesto počne, npr. Počme striko brati cvijeće u pjesmi Miris kalena kao i aorist glagola dopasti: dopaše umjesto dopadoše, npr. u pjesmi Snovi: Kad osinja iz odrine / na nju pade / dopaše je svekolike jade! Susrest ćemo i oblik imperfekta koštade umjesto koštaše od glagola kȍštati, npr. Nesporazum me taj / koštade bombona…

II.

Ova rukovet od sedamnaest pjesama skupljena u jedan lijepi svežanj naslova gdje se govori o cvijeću (Miris kalena) i domaćim životinjama (Ovca Bela), o dječjim igrama, (Igra parcela, Bunker i grdosija), o roditeljima i roditeljskoj ljubavi (Mama, Rođendanska ruža, Zagrljaj, Roditelji), o babi Mari (Snovi), o odraslima u svojoj sredini (Selo veselo, Televizija, Čitaonica, Sjećanje na djetinjstvo, Traktorist Milenko, Škola, Učitelj, Misa) plijeni svojom jednostavnošću, iskrenošću, ali i velikom količinom podataka i tema da se čitatelj zapita: zar u toliko malo riječi toliko obrađenih tema s više gledišta. Naprosto rečeno u ovoj maloj zbirci sažet je život s puno obrata, osjećaja i sjećanja.

III.

Sama autorica u Rječniku manje poznatih riječi osjetila je potrebu da protumači značenje glagola sijevati u prenesenom značenju pa kaže „sijevaj ‘vamo, sijevaj tamo mahnitaj, skači bez mjere, ne znaš na koju bi stranu“. Ja bih iz konteksta dodao da ovdje „sijevaj“ znači „trči ‘vamo, trči tamo“ jer posao majke je u kući i obitelji takav da nema kad odmoriti i mora raditi sad jedno, a sad drugo, što i autorica pojašnjava drugim stihom: „pravo kolo – život zvano“ (Mama).

Inače u pjesmama Mama, Roditelji, Misa autorica donosi svu dinamiku obiteljskog života i to iz perspektive djeteta, koje uči način života i ponašanja tradicionalne obitelji. Majka je ono biće u kojemu dijete prepoznaje i ljepotu i draž osobe (Moja mama ima oči boje meda / (…) sve je ljekovito, bajkovito / (…) kao samo nebo,) ona je koja savladava sve prepreke (Sve preskače ona: brda, dole, / vruća pije hladne vode. / (…) sve radosno i veselo radi / lojanicu spremaj / da preživiš dan bez gladi).

Ona brine i o odgoju izvan kuće kad djecu šalje na nedjeljnu i blagdansku misu. Tada je zahtjevna i neumoljiva (Najprije bi mama grmjela, / dok zvoni prva. / „Ustaj, diži se, treća zvoni! / Svi su odavno na misu pošli!“) (Misa). Ono što je djeci na selu svakodnevnica ne mora biti djeci u gradu, pa bih u nekoliko riječi rekao da na seoskim župama prije sv. Mise u nedjelju i blagdane veliko zvono sa zvonika poziva vjernike na misu i triput zvoni da se vjernici orijentiraju kad poći i na vrijeme k misi doći.

Kao što je ustajanje dio svakodnevnih obveza, tako je i polazak na spavanje. Roditelji su tu bili odrješiti i kratki – Mama i tata su imali shemu / za kraj dana: /„prekrsti se i spavaj!“ // (…) Da l’ u selu ili Gradu, / uvijek isto … (Roditelji).

Teška su iskustva kad se ne podudaraju roditeljska i dječja gledanja o čemu će autorica progovoriti u pjesmi Zagrljaj. Pjesmu treba pročitati cijelu, a ovdje ću samo naznačiti bol koju dijete doživi od roditelja (ovdje oca) koji traži od djeteta način ponašanja koji do tada nije upoznala pa u pjesmi kaže: … Ne sjećam se / da je ikad takav bio… / On bijaše blaga blagost, / zato smetalo je / još i više. (…) Još bi gore, / zamjerih se tati / koji me iz zagrljaja vrati. (Zagrljaj).

Bake su pak nešto drugo: Ako si s babom Marom / na konak pošo, / izbrojio bi Anđelu čuvaru / molitvicu kao pjesmu, / i gledao kroz prozore / visoko gore, / kako se zvijezde gnijezde / i hoće li sutra biti vedro / ili kišno. / Kod babe Mare / to je uvijek bilo isto. (Roditelji) Posebno je emotivna poduža pjesma Snovi o babi Mari koja je bila samo jedna i nisu imali „nijednog đeda“, život babe mare bijaše težak, a ipak je uz sve nedaće „bila duha vedra“. Babin pristup djeci bio je opušteniji, a što joj se nije kod djece sviđalo nastojala je promijeniti nagovaranjem, a ako i to nije išlo, onda je davala primjere što se dogodilo ili se može dogoditi ako se postupi po dječjem nagovoru, pa čitamo:

Izmišljala ona priče svake, / ovakve i onakve, / samo da se / u svoj krevet vrati. // Bijaše to pobuna prava. Ne znade se tada / ko bi dijete, a ko baba. (…) // Na trenutak iznevjeri ona / moje želje, / moje nade / i moje ideje. Stoga pjesnikinja zaključuje: Kad odrasli s djecom / požele sanjati, / oni trebaju znati / da snovi neće nikada prestati… Slijedi pjesma života sa strikom Ivanom (Miris kalena), prijateljstvo s ovcom Belom (Ovca Bela), igre s vršnjacima (Igra parcela, Bunker i grdosija, Televizija), dobrohotnom Milenku iz drugog sela (Traktorist Milenko), život u prvim razredima osnovne škole (Škola), ponašanje na ulici i u društvenim prostorijama (Čitaonica), život na ulici i prilagođavanje ponašanja prema ljudima (Selo veselo, Sjećanje na djetinjstvo). Posebno lijepa iskustva u osnovnoj školi kad je došla u Dubrovnik, a to joj je priuštio suosjećajan učitelj Antun Ogresta (Učitelj). Pjesmu treba pročitati cijelu, a ja ću izdvojiti, ne najljepše stihove, već one kojima mogu pokazati što učenik cijeni kod učitelja: I sve što sam najprije zavoljela / zagledana u Grad, / otkrio mi je moj učitelj Antun Ogresta, / koji je isto kao i ja došao sa sela. // On nije gledao na razlike / pokrajina ni imena…, / tražio je život iznutra / skrojen od uzdarja i darova. // Za mene je to velika uspomena / i prava škola, / moj učitelj Antun Ogresta / iz Dola.

I na kraju završimo pjesmom Rođendanska ruža: Rođendanska ruža / na stolu / miriše za tebe, / mama. // Uz nju pregršt lijekova / i broj devedeset, / Marojev rekvizit za ukras, / i svijeća da puhneš. (…) // Zdrava da budeš.

Ivan Bekavac Basić