Melanija Belaj

Ovaj bih prikaz mogla napisati na više načina. U trenutku dok ovo pišem, ne znam koji ću od njih odabrati, odnosno, u kojem će smjeru moje pisanje i razmišljanje dalje ići. Nije to uopće jednostavno. Naime, mogu početi ovako: u ovoj knjizi autorica piše o tome i tome, na određeni način promišlja tu i tu ideju…  Ali ako tako počnem, bit ću nezadovoljna učinjenim. Želim ovaj prikaz započeti drugačije. I zato ovako počinjem. Kako? Pa, jednostavno tako kako već jesam. Krenula sam svojom nedoumicom, početak je bila dvojba, pitanje… Nedoumice je možda lakše razriješiti u strogo znanstvenom tekstu koji ipak ima svoju formu bez obzira na područje. Kažem možda, a ne sigurno jer i sama imam dvojbe oko toga. No, o tome nekom drugom prilikom. Pustimo načas tekstove kao takve, počnimo razmišljati o knjigama, o knjigama kao cjelinama. Barem tako volim o njima razmišljati. O stanju između korica, o čudesnom svijetu veza između tekstova, rečenica i riječi u jednoj knjizi, jednostavno o tome što, recimo, ova knjiga pomno čuva u svojim njedrima.

Autorica je poput mnogih drugih krenula sa svojom nedoumicom koju vješto, osobno, rubno poetično, prikladnim znanstvenim aparatom i razrješava, a još bolje od toga, to razrješenje jasno podastire i čitatelju.

Osnovno pitanje ove knjige kao cjeline jest pitanje subjekta, lirskog subjekta, subjekta u diskursu, subjekta u odnosu na izgradnju njegova vlastitog identiteta – osobnog, obiteljskog, lokalnog, regionalnog, pa i nacionalnog. Knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi dio čine eseji, a drugi kritike o prozi. Dva uvodna eseja u prvom dijelu na neki su način uvod u knjigu. Kroz problematiziranje Beckettovih likova i njihovu mjestu u diskursu te kroz njihov psihološki ustroj unutar književnih djela autorica, ustvari, uvodi u problematiku promišljanja i pozicioniranja subjekta kako u književnosti tako i u širem kontekstu – svakodnevnici, društvenoj i kulturnoj zbilji, povijesti. Oslanjajući se na lakanovsku zrcalnu optiku, ističe osnovno načelo ljudskog bivanja u svijetu, a to je mogućnost ili nemogućnost preuzimanja vlastitog “ja” – tjelesnog, duhovnog, stvarnog, imaginarnog. Mogli bismo reći da se od osvješćivanja te mogućnosti u pojedincima rađa svojevrsna odgovornost koja katkada biva artikulirana upravo u književnim djelima. O takvim pojedincima i njihovim djelima piše autorica u ovoj knjizi.

Na dva uvodna eseja, od kojih potonji završava mišlju o sudbini dvaju likova Beckettovih romana koji se “počinju tek preuzimati u onom trenutku kada ih jezik dovede do njih samih”, autorica nastavlja s nizom tekstova o poeziji, njezinu emancipatorskom diskursu, društvenom angažmanu. Pišući o recentnoj hrvatskoj, srpskoj i bosanskohercegovačkoj poeziji, autorica osim što nam pruža uvid u stanje u književnoj produkciji također progovara kroz prizme pojedinaca o njihovoj društvenoj zbilji i situacijama u zemlji, gradu, kraju, obitelji te osobnom svijetu. Pritom propitkuje ulogu jezika, njegovu moć ili njegovu nemoć, produbljujući čitateljevu ili osobnu dvojbu – kako razumjeti, kako čitati te kako voljeti poeziju. Osim uloge poezije u društvu autorica propitkuje i sam trenutak njezina nastanka, odnosno smisla njezina nastanka. Mijenjajući sintagmu pjesnikinje o čijoj poeziji piše, “muza u getu”, a koja govori o poeziji i stvaralaštvu ograničenom svijetom mašte i fantastike, autorica zaključuje da snaga i moć poezije ustvari počiva u mogućnosti pisanja i stvaranja izvan geta, odnosno izvan okvira stvarnog svijeta i njegovih ograničenja – koji se uglavnom odnose na ratnu i poslijeratnu zbilju u prostorima bivše države. Autorica kroz komentar stvaralaštva pojedinih inozemnih pjesnika i teoretičara, progovara i o osobnom viđenju aktualnih političkih pitanja koja se odnose na rasizam i nacionalizam, vječni prijepor između manje vidljivih i nemoćnih spram onih drugih, moćnijih. U tome smislu ona otkriva snagu ženske mreže, doslovno – u vidu raznih organizacija i preneseno – u snazi koja proizlazi iz poezije i koja ostaje (npr. Cvijeta Zuzorić, Vesna Parun), i koja je, upotrijebimo li izraz makrohistoričarke Riane Eisler, izraz “moći za” činiti dobro, a ne “moći nad” nekime ili nečime. Takvi su i eseji prvog dijela u kojima autorica nastavlja s osobnom potkom pisanja o Kupanju, O grudima (mliječnim asocijacijama), O snu i trudnoći, u kojima progovara o vrlo intimnim, a opet univerzalnim temama i kroz koje podsjeća na snagu pisanja, na moć jezika, na vlastitu dvojbu, na vlastitu srdžbu, na vlastito premošćivanje geta. Nadalje, u drugom dijelu naslovljenom Kritike o prozi, Žilić opet okuplja misli oko sličnih pitanja kada izborom kritika proznih djela promišlja rasizam, izmještenost, miješanost, pozicioniranje subjekta u književnom djelu u odnosu na svijet – na sve izazove, nedaće, ljepote, krajolike (i one virtualne i one stvarne). Kratka i jasna u kritikama, bez ičeg suvišnog, Žilić daruje, “začarava” čitatelje, vraća ih na sam početak, do mjesta gdje mogu sami početi stvarati svijet, svoj vlastiti svijet i u njemu se osjećati dobro i ugodno. Eto, smatram da bi ovo bilo dovoljno teksta i dovoljno riječi, iako nikako nisam sigurna gdje treba završiti jer me ponovno muči misao da nisam dovoljno rekla i da se nisam u prikladnoj formi jasno izrazila. Kako to može biti? Vjerojatno sinergija tekstova u knjizi upravo to čini i mom stavu o njoj, jer čitamo li knjigu slijedom ili sporadičnim izborom tekstova, ostaje nam jasna autoričina misao i poruka, a razmišljanje na koje nasDarija Žilić navodi nikada i nikako ne prestaje. Kakvo razmišljanje? Pa ono nesputano i slobodno, a opet vrlo upućeno.