Nagrađivana i prevođena pjesnikinja i esejistica, voditeljica raznih književnih tribina, književna putnica širokoga spektra, snažan regionalni glas, ukratko, Darija Žilić.

Višegodišnja voditeljica poznate tribine Dekonstrukcije Hrvatskog društva pisaca, urednica u časopisu Tema, autorica niza zanimljivih tekstova širokog spektra, posijanih po periodici, ali i knjigama kao što su “Muza izvan geta”, “Tropizmi”, “Paralelni vrtovi” i druge, objavila je knjigu kraćih proznih zapisa “Klavžar”, s podnaslovom “Zapisi o nestajanju i obnavljanju”. Oni objedinjuju njezin poetski, esejistički i prozni interes, ali opisuju i autoričin interes.

Što povezuje zapise objavljene u aktualnoj knjizi?

– Premda se naizgled čini da je riječ o putovanjima, putopisnim zapisima ili pričama, ipak na kraju je to poetska refleksija stanja u današnjoj Europi, ali i otkrivanje drugih kontinenata iz neposrednog iskustva. Posebno mi je važno da se nije u nekim pričama izgubila metafizičnost. Bez metafizike nema književnosti.

No neki su tekstovi ipak ostali samo zapisi. I ubuduće, pretvarat ću ih u priče. Zahvaljujući poeziji bila sam na tri kontinenta, pa kad se kaže da poezija nema danas utjecaj i smisao, onda se samo blago osmjehnem, bez namjere da ikog razuvjeravam.

Pjesme su kraća forma, efektnije je kada se javno čitaju pjesme nego priče. Na primjer, na čudesnom festivalu u Lodevu, u južnoj Francuskoj, na poeziju su posebno reagirali francuski imigranti i njihova djeca. Ondje se povezuju ljudi iz raznih kultura i upravo ih poezija povezuje.

– Eto, posebno me se dojmio crtež te ptice u crkvici u Škocjanu (Slovenija). Uz biblijske crteže, taj interpolirani crtež ptice koja je već izumrla, posebno me se dojmio.

Inače, riječ klavžar je nekako hrapava, nepoetična. Neke moje čitatelje je čak iziritirala. Eto, htjela sam da bude malo drugačiji naslov. Inače, na naslovnici je divan crtež akademske slikarice iz Opatije Yasne Skorup Krnete.

Stipendije su nužnost

 

I vi, kao i mnogi drugi pjesnici u ovo doba književnih stipendija, puno putujete, boravite u hotelskim sobama, lutate ulicama i kolodvorima, što se vidi i u knjigama. Stvara li se tako jedna, gotovo masovna, književna moda?

– Pa eto, nisam imala neko “svoje mjesto”, pa sam se javljala na neke natječaje ili pak na preporuku odlazila na stipendije na tri kontinenta. Inače, da, to jest i moda, te stipendije, svojevrsni nomadizam, ali i nužnost. Nije to tek moda, hohštapleraj, već i način preživljavanja.

Posebno iskustvo je ono s Njemačkom, jer sam bila na intenzivnoj novinarskoj stipendiji u Ruhru. Obišla sam tada mnoge njemačke gradove. Jako mi se svidio Bonn. Kako bih to sebi inače mogla priuštiti?!

– Možda sam slučajno naletjela na taksiste iz Iraka ili Irana. A možda sam i izdvojila samo te primjere. Za Iran jesam posebno senzibilizirana: za perzijsku kulturu, za jezik farsi, koji pomalo učim, a fascinira me i solidarnost među ljudima koju sam uočila kad sam nekoliko dana bila u Teheranu i Isfahanu.

Zaljubljena sam u iransku kulturu. Zbog iranske vize imala sam problema, jer baš sam u SAD putovala nakon onog masakra u Bostonu prošle godine…

– Poeziju pišem kad je neko posebno emotivno stanje. U transu. Tako ili nikako. Nadam se da će se početi pripremati prijevod mojih priča na njemački jezik. Bio bi to izbor iz “Omare” i “Klavžara”. Zasad postoje neki preduvjeti, a neke priče su tematski vezane uz atmosferu Ruhrske oblasti, pa bi zato bilo zanimljivo ih vidjeti prevedene.

Riječ je o atmosferi postindustrijskoj: bivše tvornice pretvaraju se u kazališta i galerije. Čista dekadencija. Objavila sam deset knjiga. Sad je red i da malo stanem. Ubuduće, mislim da treba još više brusiti rečenice i doraditi knjige. Ne trebam se sad s time žuriti…

– Čitav taj prostor kulture je, uh, mjesto koje je, za većinu, prostor potplaćenih poslova. Što si marljiviji, to lošije prođeš, bivaš ismijan ili slično. Kad se sjetim da su nas roditelji učili: budi marljiv, radi, sve će doći samo po sebi, odmah se nasmijem.

Takav pristup danas ne vrijedi. Bila sam solo igračica među tim svim ajkulama, smišljala sam projekte, borila se. I sad je vrijeme da se pomalo ubiru plodovi. Mislim da sam to zaslužila.