KIKIJEVA PEĆINA
Krešo Čepo
Mali roman struje svijesti
Urednik: Ivan Bekavac Basić
Slika na naslovnoj korici: Peć Mlini, Tihaljina, BiH
Grafička priprema: Biakova d. o. o.
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 120 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-79-8
Maloprodajna cijena: 14,91 €
KIKIJEVA PEĆINA Krešo Čepo
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 120 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-79-8
14,91 €
Krešo Čepo, Kikijeva pećina
Prikaz knjige
Često se romani pamte po njihovu sadržaju, nerijetko po njihovu neobičnom naslovu, no ponekad i po naslovu i po onome što je ispod korica napisano. Ipak, mnogi romani kad budu napisani, a potom i objavljeni, ne ostavljaju onoga traga u čitatelju koji bi sâm pisac očekivao, čemu bi se nadao. Pitanje koje se postavlja je: piše li pisac za publiku, za svoje čitatelje, ili samo za sebe; nije li pisanje pre-osobni čin kojem čitatelj samo „smeta“? Na ova pitanja ne mogu odgovoriti iz više razloga. Uostalom, čitatelj koji čita ovaj prikaz mora uzeti u obzir da je Krešo Čepo – a o njegovoj se knjizi ovdje radi – napisao nešto što je podnaslovio „malim romanom struje svijesti“. E sad, tu struju svijesti imao bi „pratiti“ čitatelj ne samo kroz ovaj roman, nego kroz napisane prikaze. Ako ovdje pišemo o romanu struje svijesti, ne bi li trebalo i prikaze tako pisati – kao prikaze struje svijesti? To bi bilo kao kad bi, recimo, platoničar objašnjavao Platonovu filozofiju u duhu dijaloške forme, i nikako drugačije. Jer, prisjetimo se – a prisjetit će se samo oni rijetki koji poznaju Platonovu filozofiju – da je taj čuveni filozof – ma vidi, „čuveni!“, najveći, zapravo! – smatrao kako se „najveće tajne“ mogu izricati samo u razgovoru, dakle dijalogu, nikako drugačije. Zato i jest većinu svojih djela Platon pisao kao razgovore Sokrata i učenika, kao dijaloge. A sad, kad spomenuh Platona, nisam li to hotimice učinio ili mi je on ušao kroz podsvijest, zahvaljujući nekakvim čudnim strujanjima, svjesnim ili nesvjesnim? Jer, Kikijeva pećina neodoljivo podsjeća svojim naslovom, ali djelomično i nekim svojim reminiscencijama, na Platonov mit o pećini iz Politeje. Vratimo se iz pećine na površinu, pa razmotrimo iz ptičje perspektive što bi ta pećina mogla značiti, kako za samog autora, tako i za nas, njegove čitatelje.
Bijegom u pećinu, u tišinu vlastita bića, Čepo stvara uvjete za svoje autobiografsko pripovijedanje isprepleteno svakodnevnim događajima. Dirljiva su njegova sjećanja na roditelje, braću i sestre, (pre)težak život, smrt oca i djeda, sjećanje na crvenu krišku paradajza u dobi od dvije i pol godine („to crvenilo pamtim cijeli život“), baku… Piše o svojim traumama, konfliktima s osobama na poslu i iz šire obitelji, da bi se začas pomirljivo, ekumenski, pomirio s tim osobama. Svatko tko osobno poznaje Krešu Čepu, zna za njegovu dobrotu i senzibilitet prema potrebitima i ugroženima, bez obzira na vjeru i naciju; nije onda čudno da nas tako doimlje ona priča o ocu i sinu Kurdu koji su se smrznuli u Švicarskim Alpama, želeći doći do svoje europske „Kalifornije“, a završivši u ledenoj i mračnoj smrti. Samo jedna takva smrt, takav događaj, može nam obilježiti život, dovodeći nas cijeloga života u horizont pitanja o smislu života, ali i svrsi smrti. Zašto je nekima dano da provedu sretan život, a drugima da umru nesretnom sudbinom obavijeni? Tu dolazi eshatologija, promišljanje o smislu cijelog čovječanstva, pa tako i o ulozi svake individue u beskraju povijesti. Čepo često citira Sveto pismo, spominjući Evanđelje i Krista kao utemeljujuću paradigmu u vlastitu životu. Bez takve čvrste osnove, ne bi bilo smisla živjeti, smatra autor ove knjige.
Ima u knjizi duhovitih ekskursa iz njegova života, opisa mističkih doživljaja, biografskih sjećanja na školovanje i odlazak u emigraciju (znakovit je događaj iz aviona, kad je Čepo putovao u Australiju, pa mu je naše gore list, također putnik u avionu, na pola puta predložio prijateljstvo, što je Čepu nagnalo da posumnja u njegove namjere – ovdje već možemo govoriti o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi koje su operirale na svjetskim aerodromima i zračnim linijama po cijelom svijetu, o čemu se još uvijek premalo zna), potom povijesno-filozofskih misli o socijalizmu, demokraciji, književnoj teoriji, katolicizmu i pravoslavlju, islamu i drugim religijama, Bogu i božanstvima, opraštanju i milosrđu. Čepo je u nekim svojim stajalištima možda i prehrabar, nerijetko (pre)kritičan prema vlastima, ali i prema ideologijama s kojima se ne slaže. Zasigurno je i nekritičan prema određenim povijesnim osobama koje jesu imale kontroverznu prošlost i suspektno ratno i političko djelovanje (govorim o razdoblju Drugog svjetskog rata), no autor i njih kontekstualizira iz jedne šire perspektive, ne odričući im ljudskost. Ne prihvaća čin osvete kao plauzibilan („Svi, ama baš svi, imamo pravo na samoobranu svim dozvoljenim sredstvima, ali se ne smijemo osvećivati i činiti ono što je nama učinjeno“), a nepoštenje / nepoštovanje nekih, u Hrvatskoj poznatih i priznatih, ljudi prema drugima i prema sebi zauvijek pamti (čitatelji će vidjeti o kome se radi). Svako njegovo razočaranje, pa i psovka prema nekome, prati čin oprosta koji slijedi u narednom odlomku.
Postoji li poveznica između Čepina čestog bježanja u pećinu i njegovog introspektivnog pogleda na vlastiti život, odnosno struju svijesti kojom biva obuzet dok piše? Ima, ukoliko se radi o tome da se autor – pišući knjigu koja je nespecifična autobiografija – prisjeća svojih dogodovština iz ranog djetinjstva, mladenaštva, bijega u inozemstvo, povratka u slobodnu Hrvatsku, a sve to is-prekida svakodnevnim političkim, geopolitičkim, društvenim, sportskim, pa i obiteljskim, događajima koji se oko njega događaju. Čepo se nalazi na suncu, te bježi u pećinu kako bi našao zaklon, miran kutak u kojemu može na miru sprovesti svoju misaonu liniju svijesti: ispripovijedati priču, a zapravo iz unutarnjeg očajanja zavapiti za onim što smatra istinitim. Platonov „pećinac“ se pećine otarasio jer je istinu stvari mogao pronaći tek izvan mraka pećine, mjestimično motreći sâmo sunce (Ideju Dobra), no istina ga je toliko zaslijepila da se morao vratiti natrag u pećinu u kojem caruje vrijeme, prividna istina. Čepo je napravio inverziju, te je shvatio da je bijegom u pećinu moguće zornije shvatiti istinitost ili lažnost svih događaja, ali i „zavrtjeti film unatrag“ te ponovno analizirati vlastiti život u umirovljeničkoj tišini koju samo pećina može dati. I ta pećina nije samo metafora, niti je Čepina priča alegorija; uistinu postoji „Čepina“ pećina pokraj Tihaljine, sela u kojem se autor rodio, a na izvoru istoimene rijeke ponornice – mimo nekoliko pitoresknih vrila i pastoralnog okruženja, u dubinama tamne dubrave, nalazi se Peć Mlini, prelijepa pećina. Pećina u kojoj se autor skrivao u svojim mladim osnovnoškolskim danima, a koja je desetljećima kasnije postala njegovo metaforičko utočište u kojoj pronalazi mir i piše. Pećina je duboka, tako da ova knjiga ne može biti Krešina posljednja; samo jedna na putu prema istini i samoozbiljenju.
Mladen Kerstner, prof. Zagreb, 10. listopada 2023.
Vapaji se čuju iz mraka Kikijeve pećine i odjekuju diljem ljudinjaka
KREŠO ČEPO: Kikijeva pećina, roman, Zagreb, 2023.
Rukopis proze Kreše Čepe naslovljen Kikijeva pećina uvod je u kršćansku romanesknu priču, koju je Čepo dugo nosio u sebi i strpljivo sročio u pećini u kojoj je zanoćio na naporitu putu do sebe, do kršćanskog iskona i poput proroka Ezekiela, iz pećine vapije snagom svoje kršćanske istine. Ezekiel na jednom mjestu u svom poslanju za proroka kaže:
Tada vidjeh pruženu ruku prema meni i u njoj svitak
knjige. On ga razvi preda mnom. Bili su u njemu napisani
plač, uzdisaji i jauci.
Dakle, Ezekiel govori o knjizi u kojoj su, umjesto riječi i rečenica, plač, uzdisaji i jauci. Tako davno kazivaše prorok Ezekiel, a Čepo nedavno izlazi iz svoje pećine i glasa se knjigom iz koje se čuju i odjekuju silovito tihi uzdisaji i vapaji. Krici su to i jauci njegove majke Croatije.
Ako je Platon imao svoju pećinu, ima i Krešo Čepo svoju pećinu. Što je Platonova pećina i što Čepina, i po čemu se razlikuju jedna od druge? Platonova je misaona i beznadna, a Čepina rječita i u kršćanskom poimanju nadonosna i spasonosna u pećini punoj noći i gluhoće sazdane od samoće i ljudske zloće.
U VII. knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini. Platon je opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi u mračnoj špilji. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca
sjene na zid u koji ljudi gledaju. Kako ljudi izvan špilje možda nose neke stvari (kutije, na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudima pogrešan dojam o vanjskom svijetu – ljudi s kockastom glavom (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz špilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče u špilju. Tako je Platon vidio zbilju u kojoj ljudi žive, rađaju se i umiru.
Platonovu pećinu netko je napravio, stvorio i otvorio, da u nju može ući tko hoće i može, dok je Čepina pećina od Isusa u šupljini i pustoši vremena u koju Čepo bježi kad ga nagnaju nevolje iz ljudinjaka.
Kad se pomljivo pročita ova Čepina priča, nađete se u prostoru koji iza uma vapi snagom svoje ponižene istine o svemu što je upitno do apsurda. Čepo iziđe iz svoje pećine i govori poput nekog starozavjetnog proroka. Glas mu se gubi diljem suzne Doline u kojoj se događaju svakojake stvari i događaji na koje ne može utjecati. Ova proza može se reći da je neka vrsta kronike vremena u kojem je pisac živio, a može se reći da je neka vrsta dnevničkih zapisa o vremenu i ljudima s kojima je živio i išao do ljudskog cilja. S kim je god išao neki dio puta, bilo je to tajnovito kao kad su ona dvojica Isusovih učenika putovali prema Emausu. Uvijek je na putu tajnoviti suputnik Isus, koji se pojavljuje poslije svake nevolje i spašava snagom svoje božanske ljubavi. Ta ljudska zbiljnost i božanska ljubav konstante su u Čepinoj priči.
Nikakva se fantazija ne može mjeriti s ljudskom zbiljom. Ništa se nikad nije dogodilo u mašti što se nije zbilo i nestalo u stvarnost i preselilo se s vremenom u san i ništavilo. Čepu ne zanima ono što je prošlo u prošlosti i u mašti, već ono što je sadašnje u prošlosti i sadašnjosti, kao i ono što nije prošlo u stvarnosti i budućnosti koja je prošla i, dakako, ono što je od prošlosti prošlo u sadašnjost i ostalo zauvijek u budućnosti i fantaziji. Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili bolje rečeno ono nešto zbiljsko i sudbinski prizivom moranja pisac ove knjige sročio je u riječi i rečenice u priču, koja podjednako izaziva u čovjeku sažaljenje i udivljenje poradi onoga što odjekuje u Kikijevoj pećini i nestaje i gubi se diljem ljudinjaka i zemne nigdine.
Na stotinjak stranica Krešo Čepo je ispričao svoju priču o svojima i onima s kojima je išao kroz život, a i onima koje je sretao na putu do sebe i nebeskih dvora. Kroz sve se provlači i čini priču zanimljivom i dopadljivom u kršćanskom smislu, u prizivima i pozivima na radosnu Isusovu riječ, vjeru i nadu u spasenje ljudske Duše. Krešo Čepo je pisac katoličke inspiracije i hrvatske orijentacije. Pisac Kikijeve pećine pisao je dobru poeziju, a ovom knjigom pokazao je da piše još bolju prozu.
Zagreb, 15. 9. 2023.
akademik Ante Matić
Biakova's Website 