LOVCI NA ILUZIJE

Zoran (Ante) Jurišić

Nakladnik: Biakova d. o. o.

Sunakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Podstrani

Urednica: Zorka Jekić

Naslovna korica: Zoran Jurišić: Vilanjski ples, akrilik

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 144 str.

ISBN 978-953-8375-71-2 (Biakova, Zagreb)

ISBN 978-953-7581-53-4 (MH Podstrana)

---

LOVCI NA DUBOKA SJEĆANJA

U današnje doba brzog ulaska u literaturu i laganih tema za razne „uspješnice“, čitatelj i kritičar začudi se kad naiđe na seriozan povijesni roman, kakav nalazimo u produkciji Zorana Jurišića, poznatog literarnoj publici po zahtjevnim projektima. Međutim, možda je upravo pravi čas da se podsjetimo kako je čovječanstvo napredovalo upravo tamo, gdje je mit držao svijet na okupu: u njemu je bila poezija, filozofija, povijest, odnos zemaljskog i nebeskog, korijeni postanka: sve što je čovjeku trebalo da se ne bi osjećao izgubljenim na tvrdoj zemlji, pod nebeskom kapom. Danas naprosto „izbačen iz mita“ i prepušten površnim idolima novca, uspjeha, brzine i prestiža, čovjek je zapravo siroče, nemoćno izgraditi vlastitu sliku svijeta i vremena.

Jurišićev je roman oslonjen na ilirsku i ranokršćansku tradiciju. Donosi sliku naselja, stanovnika i običajnog života na prostoru oko brda Perun, u današnje vrijeme poznatom kao Poljička planina. To je svijet druida i starovjeraca, koji vjeruju u mitsku Mokoš, Velesa i Peruna, s točno podijeljenim ulogama i utjecajima, a koji se odražavaju u ciklusima ratarske godine. Gromovnik Perun najmoćniji je vrhovnik među njima: on ubija Zmaja, biće podzemlja, koji utjelovljuje zle i mračne sile, vrebajuće na ljudsku dušu. Po živahnim i likovno upečatljivim Jurišićevim opisima, lako je zamisliti prvotni krajolik: vrleti Mosora, rijeke Žrnovnice i more, kamo su plemenski vođe doveli prva pokoljenja Hrvata. Divlje, lijepo, netaknuto i puno snage – baš kao i ljudi koji će krajolik preobražavati, podrediti svojim potrebama i nastaniti životom.

U nekim mirnim i sretnim trenutcima, među ljudima kruži bukara medovine, lomi se pogača, teče razgovor. Sinovi i mlađi naraštaj, sve do gotovo nevidljivih žena, bespogovorno slušaju glas gospodara i oca, koji imponira snagom i autoritetom. U opisu Gojmira, jednog od centralnih likova i pokretača radnje, to se jasno vidi:

„Široka pleća, prosijede vlasi, čvrste ruke i uspravan hod.“ Cijelu godinu, članovi roda bave se brigama oko stada, prikupljanjem hrane za zimu i dokazivanjem ratničke spremnosti, da bi bili spremni „ratovati na zov kneževske trube“. Stočari, postepeno prelaze među poljodjelce, sijući raž, pšenicu, proso, te uzgajajući vinovu lozu.

Pojavljuje se i važan element trgovine, razmjene dobara. Gojmirovo pleme „trguje solju sve do Spalata (Splita), pri čemu ne mare mnogo za rimsko naslijeđe i bivši sjaj: rimska palača (vila rustica) postaje hambar i spremište soli moćne obitelji Barišić. U toj točki civilizacije, Hrvati i Iliri počinju se miješati, vezati imovinom i brakovima:

„Seoca bijahu podijeljena, a zajednička zemlja i pašnjaci miješali se, ulazili jedno u drugo, vlasništvo isprepletalo poput šara na djevojačkoj marami.“ Premda naizgled miran i harmoniziran, ovaj svijet potkopat će vjerske razlike. Slavenski bogovi pripadaju Hrvatima, dok njihovi susjedi Pituntini vjeruju da svijetom i nebom vlada jedan Bog i njegov sin Isus Krist. Autor sažeto zaključuje: „Vjere su oduvijek samo razdvajale, nikada nisu spajale. (…) Jedan bog nije mogao uz drugoga, u stopi zemlje na koju su noge položila dva božanstva, jedan je uvijek bio pretičak.“

Na ovim pretpostavkama razvija se daljnja radnja romana, u koji će se snažno uplesti pitanja (ne)slobodnog izbora partnera, ženidbe, natjecanja, obrane časti i „naplate krvarine“. U jednom prilično bolnom i snažnom konglomeratu, gdje upoznajemo važan obred zamomčenja (kako dječak postaje muškarac), te važnost „izbora nevjeste“, probudit će se nagoni, uzavreti krv, dovodeći do strašne osvete, u kojoj će živote izgubiti ljubavni par i nerođeno dijete, te potom i sam ubojica, nad čijim imenom stoji tajni pečat preljubničkog podrijetla. Sve zajedno, opisano realistički, filmskim nizanjem sekvenci, ostavlja snažan dojam na čitatelja, koji se na trenutak, uvučen u radnju, osjeti vinovnikom, akterom tih strahotnih događaja.

Pod firmom „dijeljenja pravde“, upliće se Crkva kao svjetovni gospodar, namećući novu vjeru, koja donosi smrt nepokornim žrecima, spaljena sela, preoranu zemlju, otimačinu i okrutnost, kako to već biva s oslobođenim zlom i nasiljem. Uvjereni da čine veliko djelo i misiju, svećenici novoga svijeta ravnodušni su na ove patnje bez razloga, a mladoga će kandidata stari klerik poučiti kako narod treba držati „u strahu i pokornosti“, inače bi mogao pobunom uzdrmati njihovo lagodno carstvo zemaljsko u kome, uistinu, nema milosrđa ni ljubavi za čovjeka. Na kraju, kao veliki simbol jedine preostale slobode, zrakom kruži sokol i klikće, puštajući nas da se zamislimo – jesmo li zaista išta naučili od povijesti, od dubokih sjećanja ljudske vrste?

Ili smo neuspješni lovci na iluziju koja vazda nestaje, blijedi i uzmiče, pred našim duhovnim okom.

Božica Jelušić, književnica

---

Post skriptum

Hrvati su na kršćanstvo prešli dragovoljno, bez prijetnje mačem i prisile, kako su npr. kršćansku vjeru primili Ugari i neki drugi narodi. Najveći zamah pokrštavanju Hrvata donijeli su učenici sv. Ćirila i Metoda u 9. stoljeću, koji su uveli bogoslužje na Hrvatima razumljivom slavenskom jeziku. Hrvatskom crkvom tada je upravljao hrvatski biskup koji je stolovao na kneževu dvoru, pa iako je knez Branimir dobio papin apostolski blagoslov, narodnu crkvu bizantskog obreda nije dirao. Narodna crkva u Hrvata održala se i nakon splitskih crkvenih sabora, a padom hrvatske kraljevske dinastije sačuvala se u Bosni sve do dolaska Turaka pod nazivom Crkva krstjanska. U jednoj maloj hrvatskoj kneževini – Poljicima, opstala je crkva na narodnom jeziku uz svećenike glagoljaše, a Poljička kneževina je zadržala svoju glagoljašku narodnu liturgiju sve do Drugog vatikanskog koncila 1966. godine. Tad je Sveta Crkva Katolička u potpunosti dokinula obveznu latinsku crkvenu liturgiju, te dozvolila da se svete mise drže na narodnim, materinjim jezicima.

U Podstrani, jugozapadnom dijelu nekadašnje Poljičke kneževine, i danas smo svjedoci ostatcima naše stare vjere. Na negdašnjim svetim mjestima staroslavenske mitologije i danas, kao svjedok onome bezimenom hrvatskom svećeniku, još postoje crkva sv. Jure na mjestu gdje je bilo Perunovo svetište, crkva Gospe u Siti na Mokošinom mjestu, dok je kapela za duše u čistilištu na Velesovu svetištu potpuno srušena, ali se zna mjesto na kojem je bila sagrađena. I lik kamenog spavača, boga Peruna, na brdu koji nosi njegovo ime, neće odnijeti ni bure ni oluje, kao što evo, nije iščezlo ni naše sjećanje na njega.

No, nestalo je sjećanje na našu glagoljašku vjersku tradiciju. Godina 925. u hrvatskoj je povijesti obilježena kao godina najveće hrvatske državničke pobjede, godina krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava. Zauzvrat, kralj Tomislav je na Prvom splitskom crkvenom saboru iste te godine, da uzvrati papi za kraljevsku čast i krunu, uveo latinski jezik u crkvenu liturgiju i zabranio rad narodne Hrvatske crkve. No, Hrvati ko Hrvati, nisu prihvaćali nametnutu obvezu latinskog jezika u bogoslužju kojeg, osim malog dijela plemića, nisu razumjeli i radije su i dalje slušali glagoljaške svećenike. Mijenjali su se i hrvatski kraljevi, neki su bili za latinsku, drugi pak za narodnu Crkvu. Sve je kulminiralo ubojstvom hrvatskog kralja Slavca, kralja narodnjaka, za čiju su smrt odgovorni `latinisti`, a potom i Dmitra Zvonimira, kralja, podržavatelja `latinista` kojeg ubiše Hrvati narodnjaci. Na koncu, u bitci na planini Gvozd sukobila se vojska Hrvata narodnjaka koje je vodio posljednji kralj hrvatske narodne loze Petar Svačić i ugarska vojska podržana vojskom Hrvata `latinista`. Tad je Hrvat digao mač na Hrvata, da bi nemilo, iz kojekakvih vjerskih, stranačkih ili ideoloških razloga, među se ratovali do današnjih dana. Sve do Domovinskog rata, kad su po prvi put nakon 888 godina Hrvati bili u istom stroju.

Tako godina 925., bješe godina najveće državničke pobjede – stvaranja hrvatskog kraljevstva, ali i našeg najvećeg poraza – narodnog raskola. Posljedice – propast hrvatskog kraljevstva, te gubitak samostalnosti i suverenosti nacionalne države, za Hrvate bijahu tragične. No, to je već neka druga, posve druga priča.