O SJEĆANJU, O SNOVIMA
Olga Škarić
Korice: Meki uvez
Br. str: 105
Format: A5
Maloprodajna cijena: 100,00 kn (14,00 €)
O SJEĆANJU, O SNOVIMA Olga Škarić
Korice: Meki uvez Br. str: 105 Format: A5 Maloprodajna cijena 100,00 kn (14,00 €)
€14.00
Preludij
TRI RAZGLEDNICE
Djetinjstvo
(Ključne riječi: sjene rata, roditelji)
Sedam mi je godina. Na selu sam, rat tutnji »na uhomet« od nas. Sama šetam po rubu imanja, dovoljno sigurna od doziva iz kuće, no ipak zaštićena njezinom blizinom. Nigdje ni žive duše: jedna se vojska povukla, druga još nije zauzela njezino mjesto. U zraku su ostale visjeti zastrašujuće priče iz obližnjih područja: bombardiranja, dozivanja zatrpanih pod ruševinama, zgarišta. One još jezivije potiskujem u podsvijest.
Je li moguće da sam već tada formulirala rečenicu: Ovaj svijet nije za mene..?
Ali ja imam tatu. A moj tata je bedem. Kad ga držim za ruku, bomba nema šanse. No kad ga nema u blizini, ni sklonište nije dovoljna zaštita. Ono me guši svojim mrakom, tjesnoćom i nemogućnošću bijega u jâs dana i otvorenog prostora. Nastojim se istrgnuti iz maminih ruku, bojim se da se zidovi ne uruše na mene. Vani, što prije vani! Zamišljam kako bih zaštićena obližnjim grmom osluškivala rasprskavanje bombe malo podalje od mene.
I kasnije, u mirno doba našeg odrastanja, disali smo u ritmu tatinih odlazaka i dolazaka. Njegova je gustoća ispunjavala sve pore stana! Njegov autoritet bio je neprikosnoven: bio je prisutan i kad ga nije bilo.
Ni dvadeset godina nakon tatine smrti nisam imala snage pročitati neki njegov tekst. Tumačila sam to bolećivošću zbog njegove odsutnosti. No radilo se zapravo o njegovoj – smrću pojačanoj – prisutnosti.
Premda nas je relativno rano napustio, njegova je bolest otvorila mogućnost da naši odnosi evoluiraju. No možda se klica istinske empatije začela u meni već ranije: njegovu fizičku bol i njegovu tugu osjećala sam jače nego svoju vlastitu.
Mama mi nije bila dovoljna zaštita, čak ni od tate u onim rijetkim prigodama kad bi se gnjevno (nisam shvaćala zašto!) okomio na mene. Fali mi mamin izdvojeni glas. Boli me nedostatak sjećanja na njega. Da se barem jednom samostalno oglasila!
Roditelji koji su bespogovorno složni djetetu su neprobojan zid. Ono nema šanse da ga ikad sruši, pa ni onda kad posve odraste i krene svojim putem. Kad jedan roditelj ode, drugi će zadržati dio nekadašnjeg dvojnog autoriteta poput stamene, nikad osvojene kule.
Obrasci odnosa s ljudima uspostavljeni u djetinjstvu trajno se u nama čuvaju. Onaj tko nam je u mladosti zaposjeo maštu, zaposjeo je cijelo naše biće. Jedva da pamtimo niz djevojaka zaduženih da nas hrane, odijevaju i vode u vrtić, ali nas uvijek iznova dirne sjećanje na bake, djedove i tete koji su svojim pričama napučili naš duhovni prostor.
Zrelost
(Ključne riječi: identitet, djeca)
Imam četrdeset godina. Sigurna sam u sebe, sve konce držim u rukama. Napokon sam zadovoljna sobom: sada sam ono što sam oduvijek željela biti! Čekala sam pravu zrelost da na bolji način ostvarim neke od svojih želja i ambicija. I vanjski znaci su u redu: doživljavam se svježom, krepkom i vrlo prihvatljivom. Iz puke koketerije znala sam reći: Imam i previše ukusa a da bih se sviđala samoj sebi.
Pa zašto onda gotovo nitko to ne primjećuje?
Zašto su me primjećivali dok to nisam željela, dok sam se osjećala nedovršenom? Mislila sam: pričekajte dok ne postanem ono što zapravo jesam! Nisam dopuštala da mi se približe čak ni oni čije sam prijateljstvo (i ljubav!) priželjkivala; htjela sam da sačekaju bolje artikuliranu verziju mene – onakvu kakva sam vjerovala da mogu postati.
Ne očekujem da se svidim svojoj djeci, jer ona su u dobi koja je vrlo kritična prema svim aspektima roditelja. Djelomično je to i zbog straha da će se u njima prepoznati! U ovom životnom razdoblju mama je za dijete prilično nejasnih obrisa; posve je neugledna, a ponekad i neprivlačna. A tata je tiranin koji im uskraćuje njihova »prava«, otvoreni neprijatelj njihove slobode.
I u ovoj nimalo zavidnoj emocionalnoj situaciji svjesna sam da mi, koji smo donijeli na svijet djecu, sada imamo zahtjevnu zadaću da im osiguramo mjeru optimizma – koji možda ni sami ne osjećamo – te da im udahnemo dovoljno vedrine, smisla i volje za život. Uvijek sam smatrala neodgovornim plašenje djeteta opasnostima života, pozivanje na oprez i sumnjičenje okoline te upozoravanje na slabe šanse i na neprijateljski odnos društva prema pojedincu. Braneći sebe i svoju neuspješnost roditelji često preuveličavaju teškoće vlastitog puta.
Mojim se roditeljima usuđujem uputiti ovu zamjerku: nisu se znali dovoljno veseliti vlastitoj djeci! Nisu iskoristili njihov životni polet da okrijepe svoj optimizam ozbiljno nagrizen ži-votnim nedaćama. Time ne samo da su prikratili sebe već su i nama ostavili gorak okus nepotrebnosti i bespomoćnosti. Ništa slično ne bih mogla zamjeriti mnogim roditeljima skromnijih životnih uvjeta i sudbina kojima su djeca – to vrištavo klupko ushita i radosti – dala snage da se nose s većim teškoćama i da prežive
Starost
»Nepropitan život nije vrijedan življenja« (1)
Navršila sam osamdeset godina. I još sam uvijek željna pasti po proplancima života. Još uvijek osjećam u sebi onaj isti duh koji me tako snažno nosio kad sam imala 16 godina!
Veći dio života proživjela sam nesvjesna protoka vremena. Sada kad se osvrnem na život, zamišljam ga kao bučni grad koji veselo i zaneseno živi sve dok se jednog dana ne suoči s činjenicom da je sagrađen na brodu koji neumoljivo plovi prema svom potonuću.
Snažni ritam življenja i usredotočenost na tekuće poslove priječili su me da sagledam promjene koje se zbivaju u meni. Bila sam ponosna na svoju obnovljivost: povremene zamore životom ostavljala sam ubrzo za sobom pripisujući ih prolaznoj fizičkoj iscrpljenosti i stresu. Tek po završetku nekog većeg projekta postala bih na trenutak svjesna prijeđenog puta.
Život je zadatak koji je trebalo odraditi. Zahtjevan i odgovoran: zatitrati što više točaka na kontaktnoj ploči s njime, uz što manje kompromisa, što manje iznevjeravanja sebe. U mom slučaju i što manje konflikata, jer ni pobjeda ni poraz nisu me u potpunosti zadovoljavali.
_______________________________________________
1 Smatrao je Sokrat.
Posao je sizifovski. Mladi toga nisu svjesni, i dobro je da nisu i da ne mogu biti. To osjetiš tek kad lokomotiva, grabeći uzbrdo, počinje gubiti dah. Ta nam spoznaja sve teže pada što smo stariji, kad je ishod borbe s entropijom sve bezizgledniji.
Jedna od boljih odluka koje sam donijela zakoračivši u četvrtu dob bila je snimiti zatečeno stanje, te bilježiti što mi život nudi u ovom novom razdoblju, kakve mi mogućnosti i slobode otvara. Kako ne moram više štedjeti energiju za rješavanje egzistencijalnih pitanja – a moja rješenja i tako ne bi nikome pomogla – ukazuju mi se jasni obrisi tog novog zadatka.
Gledajući s druge obale, zahvalna sam za sadašnji lagani tempo, za blagodat sporog hoda. Napokon sam stigla, pa se mogu odati iznimnom luksuzu da razmišljam o svom životu i njegovim bitnim sastavnicama. Mogu se osvrnuti i obujmiti pogledom sliku koja ostaje iza mene: i gle, sve se odjednom posložilo i obrazložilo; sve jasno sagledavam i o svemu imam pouzdano mišljenje.(2) Posebno rado posižem za »dalekozorom« pa uključujem i daleke slike djetinjstva. Te su slike neuništive unatoč kasnijim reinterpretacijama.
Da se u takva razmatranja upustim, vjerojatno mi je trebao dokaz o nepopravljivosti prošlosti. I emocionalna distanca kao jamac da me prošlost neće odviše boljeti.
Biakova's Website 