MORSKI SVIJET Dinko Morović

Morovic korica

MORSKI SVIJET

1950. (Pretisak)

Dinko Morović

Pretisak

Uvez: Meke korice

Br. str: 40

Format: B5

Maloprodajna cijena 25,00 kn (3,50 €)

Pogovor

 

Dinko Morović rodio se 20. veljače 1913. u Žmanu na Dugom otoku. Njegov otac Zakarija bio je učitelj u rodnom Žmanu, a majka Mira Matijaca bila je rodom iz Kaštel Lukšića. Kada su im djeca odrasla za školovanje, premjestili su se u Kaštel Lukšić, gdje je Dinko polazio pučku školu. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu. Diplomirao je agronomiju (1939.) i doktorirao s disertacijom o jadranskim ciplima (1962.) na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Kako navodi Pomorska enciklopedija, tehnologiju uzgoja morskih organizama specijalizira u Francuskoj i Italiji, a neko vrijeme boravi i u Etiopiji kao ekspert za ribarstvo. Službovao je na banovinskom dobru „Vrana“ kod Biograda (1940.-1941.), na fakultetskom dobru „Maksimir“ u Zagrebu i gospodarskom dobru „Kerestinec“ (1941.-1942.) u Kerestincu. U Opuzen odlazi 1943. i u močvarnim predjelima donje Neretve osniva i vodi Ribarstvenu stanicu sve do njezina ukidanja 1948. U Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu radio je od 1948. do svoje smrti 26. listopada 1979. Napose je proučavao umjetni uzgoj jegulja, cipala, komarči, lubina, kamenica i dagnji.

Prvi popularno-znanstveni članci objavljeni su mu u časopisu Priro­da. Stručne i popularno-znanstvene priloge objavljuje u mnogobrojnim časopisima, a posebno u Morskom ribarstvu kojega je jedan od osnivača i prvi odgovorni urednik, a u kojem je objavio više od 140 stručnih radova, članaka i prikaza.

Dosad su mu objavljene iz stručnog i popularno-znanstvenog rada ove knjige: Uzgoj pamuka (dva izdanja, 1945. i 1948.), Pokusna sjetva riže (Oryza sativa) u Opuzenu (1947.), Agrotehnika riže (1949.), Morski svi­jet (1950.), Osnove ribarstvene biologije (1953.), U morskim dubinama (1958.), Priručnik ribarstvene biologije (zajedno sa Šimom Županovićem, 1958.), Prilog poznavanju klime donje Neretve (1964.), Tunj i njegov život (1971.) i Čudesni život jegulje (1976.).

Objavio je i 32 znanstvena rada s područja ihtiologije i ribarstva u našim i stranim publikacijama. Tako se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu može pronaći četrdeset i pet njegovih bibliografskih jedinica od kojih je petnaest na francuskom jeziku.

U Uvodu ove knjižice, koju u povodu stote obljetnice njegova rođenja pretiskom objavljujemo, „barba Dinko“ se obraća djeci tumačeći im svrhu svoje knjižice. Želi ih „na lak, zabavni način, uz pomoć stihova i slika“ upoznati s nekim stanovnicima našega Jadrana te pobuditi u njima „ljubav prema moru i prirodi“. Uvjeren sam da je svojim stihovima, koji su „tečni, rimovani, raznoliki, sočni, puni igre riječi“ (R. Šutrin), kao i svojom Pou­kom u prozi na kraju knjižice, pridobio ne samo mnogu djecu, nego i odrasle (prvo izdanje izišlo je čak u 6.000 primjeraka!). No kako je došlo do ovoga drugog izdanja Morovićeve knjižice Morski svijet?

Prošlo je gotovo punih deset godina otkako mi je moj nekadašnji pro­fesor hrvatskoga jezika don Rozario Šutrin (domaćima poznat kao don Luzȃrio) predao sve što je imao u bilješkama ili već napisano o Dinku i godinu mlađem njegovu bratu Hrvoju Moroviću jer, reče, „ja danas jesam a sutra nisam“. Preporučio mi je da svakako predstavimo mlađima te „vrhun­ske intelektualce“ u žmanskom povremeniku Didov kantȗn kojega je neko­liko brojeva izašlo zaslugom pokojnog Žmanca Edvina Bukulina. Kako se ipak dogodilo da je Didov kantun prestao izlaziti, sjetio sam se (malo prekasno) da bi se don Rozariovu želju – koju sam uvijek doživljavao kao svoju obvezu – barem donekle moglo ispuniti na ovogodišnjem Susretu „Na Gladȉćovin dvoru“, večeri „domȃće riči“ koja se, također zaslugom Edvina Bukulina, ljeti u Žmanu održava već petnaestak godina.

Don Rozario (ne mogu nikako toga od svih poštovanog i omiljenog čovjeka iz susjednog sela Luke zvati – Šutrin) piše svom nekadašnjem kolegi iz šibenske gimnazije Šimi Županoviću o braći Morovićima kao o onima „koji su se izdigli iznad prosječnosti i mnogo zadužili našu kulturu“, a o Dinku kao o „dragom znancu“, ali ga moli da mu nešto više o njemu napiše, jer Županović je također bio ribarstveni stručnjak i Morovićev dugogodišnji suradnik. Nije mi poznato što mu je Županović odgovorio, ali mi je don Rozario dao pismo koje mu je na njegovu želju napisao Din­kov daljnji rođak i prijatelj iz mladosti Emil Morović. Osamdesetogodišnji Emil piše 1992. don Rozariju kako su ga u Žmanu braća Morovići, kao profesori, u svemu poučavali „i sve što su imali davali su mi na čitanje. I od toga je nešto ostalo u glavi“. Tako je na zakuski koju su mu za osamdeseti rođendan njegovi priredili „održao recital iz I. dijela Vojnoviće Dubrovačke trilogije (koju je za seoske pozornice priredio davne 1930. godine ing. dr. Dinko Morović, ondašnji gimnazijalac). Igrom slučaja morao sam glumiti glavno lice drame Orsata Velikog, jer je Dinko 10 dana prije premijere morao u Split“.

O mlađima nepoznatom Dinku govori i doživljaj u kući Zorke Špralje (Sortove) koju bi plemenitu ženu, misleći na svoje mještane, bilo grijeh ne imenovati. Njoj, koja je koncem prošlog stoljeća također imala blizu osamdeset godina, spomenuo sam kako se malo igram želeći na latinskom opisati život nekih riba i morskih bića, a na to će Zorka:

 

„Evo jednog čudnog tipa,

A zove se sipa!

U zoru se lovi ranu

S površine ko na dlanu.

Crnilo kad pusti sipa

Nestane je u hip hipa.

Gledaš gdje je, al` zaludu,

Sipe nema – ti u čudu.“

 

Čuvši da je to napisao Dinko Morović, a znajući da je on bio ihtiolog i, kako je sam navodio, ribarstveni stručnjak, odmah sam pomislio da se nema smisla s njim natjecati u stručnom opisu tih morskih bića, ali mi je nekako bilo drago što sam i sam bio izabrao gotovo iste teme: sipa, hobot­nica, rak, jegulja… Pročitavši naknadno Dinkovu knjižicu i vidjevši da je don Rozario uz pjesmu o trlji stavio bilješku: Napamet!, pomislio sam da će se sigurno opet naći netko tko će, poput Zorke, i u svojoj osamdesetoj godini pamtiti barem prvu kiticu i Morovićeve pjesme o trlji:

 

„Trlja, trlja,

Po dnu brlja,

Sa dva brka

Mulj čeprka.

Trlja slatko meso ima,

Sviđalo se Rimljanima,

Sviđa se i nama,

Ispeci je, mama.“

 

Moroviću je u mladosti (1930. i 1931.) u literarnom prilogu „Stariji i oni koji dolaze“ splitskog dnevnika Jadranska pošta objavljeno i 15 pjesama, ali mnoge će, poput mene, iznenaditi koliko je, kako bilježi don Rozario, „Dinko bio poklonik i štovatelj hrvatske riječi, pjesnik“. Naišao sam i na to da je 1937. dobio nagradu za aktovku Fortunal, a 1940. nagrađen je za „dramu u 4 čina „Veliki petak“ II. Freudenreichovom nagradom“.

I Pomorska enciklopedija navodi da se Morović s uspjehom okušao u književnom radu, „a nekoliko njegovih kazališnih komada za djecu izvođeno je u kazalištima širom zemlje”. Prolistao sam njegovu Trnoružicu i opazio da se od istog pisca navodi još devet djela: Čiča Tomina koliba – drama za djecu u 3 čina, Kći Snjeguljice (u podmorskom carstvu) – dječja bajka u 3 čina, Kraljević i prosjak – dramatizacija pripovijesti od M. Twaina, Zlatni ključić (pustolovine drvenog lutka) – dječja bajka u 5 slika, Snjeguljica i sedam patuljaka – bajka u 4 čina, Dugonja, Vidonja i Trbonja – narodna priča u 2 čina, Vesela revija – igra u 1 činu, Škrtac – preradba Molière-a za djecu u 3 čina i Zlatne cipelice – dječja bajka u 3 čina (6 slika). Drugdje se još navode igrokazi Okovi, Događaj na svjetioniku i Majčino srce, a spominje se da se povremeno javljao „gdjekojom novelom, pjesmom ili putopisnom impresijom u Omladini, Književniku, Evoluciji, Božićnici, No­vom studentu itd.“

Znam da sam, ne tako davno, negdje nešto pročitao o igrokazu Miljenko i Dobrila. Sjećao bih se da je pritom spomenuto ime Dinka Morovića, ali nije, no doista se može pronaći knjiga koju su napisali M(arko) Kažotić i D(inko) Morović, tj. Morović je dramatizirao roman koji je u devetnaes­tom stoljeću na talijanskom jeziku napisao Trogiranin Marko Kažotić za koji, kako navodi Morović, kritičar Ante Petravić kaže da nije „ni bolji ni gori od romana tadanje talijanske romantike, poslije Manzonija“. Drama­tizaciju istog romana učinila su dvojica pisaca prije Morovića pa Morović u Pogovoru piše: „Prihvatiti se dramatizacije jednog romana, i to već dvaput dramatiziranog, prilično je nezahvalan pothvat, to prije što redovno dra­matizacije romana pate od nedramatičnosti, a redovno su i slabije od ro­mana, što je i prirodno. Ipak sam odlučio da pokušam dramatizirati ovaj kaštelanski roman za potrebe t. zv. `pučke pozornice´. Da li sam barem djelomično u tome uspio, prosudit će gledalac i kazališni kritičar“.

I ne samo o tome, nego i o svim njegovim preradbama, trebalo bi vi­djeti što je pisala ondašnja kritika, a trebalo bi, dakako, potpuno popisati sva Morovićeva djela i ocijeniti cjelokupan njegov rad. Ako se to učini, mislim da će se njegovo ime nalaziti ne samo u Pomorskoj enciklopediji i, tek 2005., u Hrvatskoj enciklopediji, već i u drugim enciklopedijama i leksikonima.

Spomenimo i to kako se u Zahvali u povodu Dinkove iznenadne smrti (Glas Koncila od 18. studenoga 1979., str.8) navodi da se pokojni Dinko uvijek divio Školskim sestrama franjevkama sa Lovreta (u Splitu) „zbog njihova predanog i tihog rada u pomaganju nevoljnih i posebno u odgoju“. Osobita naklonost vezivala ga je s franjevcima u Makarskoj i drugdje, „jer je s mnogim redovnicima te provincije bio dugo godina povezan znan­stvenim i prijateljskim vezama“. Franjevci su došli na sprovod na čelu s dr-om fra Jurom Radićem, „koji mu je uvijek bio cijenjeni osobni prijatelj i koji se biranim i dirljivim riječima oprostio od preminuloga evocirajući njegov rad kao znanstvenika, humanista i vjernika“. Svetu misu zadušnicu „iz prijateljstva prema pokojniku“ koncelebrirao je nadbiskup dr. Frane Franić.

Budući da je ova knjižica pretisak prvog izdanja, jasno je da će se u njoj naći sve ono što je bilo i u prvom izdanju, pa i poneka pogrješka. Don Rozario, koji je nama kao profesor hrvatskog jezika zbog gramatičkih pogrješaka prilično snižavao ocjenu, nije mogao a da sve vokative u knjižici ne odvoji zarezom, a samo je na jednom mjestu stavio kratkouzlazni nagla­sak, jer je očito mislio na to da će čakavci i kajkavci tu riječ krivo naglasiti. Ja bih, sa stanovišta današnjeg govornika, ipak promijenio i pokoju riječ, ali i sami će čitatelji lako procijeniti gdje je Morović bio pod utjecajem vremena u kojem je pisao.

Od srca zahvaljujemo Dinkovoj kćeri Ladi koja se razveselila kad je čula da bismo željeli ponovno objaviti očev Morski svijet. I sama misli da je to najbolji izbor, posebno za prigodu kojoj smo ga namijenili. Ne misleći na svoja autorska prava, raduje se što smo nakanili da ove godine, u prigodi Susreta „Na Gladićovin dvoru“ u Žmanu, besplatan primjerak knjižice do­ bije svaka žmanska kuća kao i predstavnici kuća iz susjednih sela koji se te večeri nađu u Žmanu.

Dakako, ništa ne bi bilo moguće ostvariti bez prilične svote novca, a novac je, ne prvi put kad je u pitanju Žman i žmansko, spremno osigurao Žmanac Ivo Čuka koji sa svojom obitelji živi i radi u dalekom Ekvadoru. Srdačna hvala Ivi i svoj njegovoj obitelji što će po Morskom svijetu i u mnogim kućama diljem Domovine, a i po svijetu, oživjeti uspomena na Dinka Morovića, agronoma, velikog ihtiologa, ribarstvenog stručnjaka i zaljubljenika u morski svijet.

Z. V.

U Sisku, dne 29. srpnja 2013.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.