Josip Božičević, U labirintu života

Izdavač: Biakova d. o. o., Zagreb, 2020.

U poližanrovskom djelu akademika Josipa Božićevića U labirintu života, autor tekstom rekonstruira svoj život, život čovjeka u potrazi za svrhom svog hoda ovim svijetom i prevladavanju nedaća. U formi memoara, autobiografije i eseja, Božičević pripovijednim načinom opisuje povijesna zbivanja od 1918. do 2020. i osobne uspomene i ukazuje čitatelju kako je teško reći istinu, jer svaki osobni napor da se opiše svoje ja, ne može biti više od pokušaja. Saga o životnom uspjehu autora je i kronika koja može biti uzor za živote modernih čitatelja jer sadrži u sebi etičku poruku.

Osnovna poruka djela U labirintu života je kako se mogu svladati prepreke koje životna zbilja donosi pojedincu jer u životu, koji je najčešće svima nesklon (a nekima poput autora još i više), mogu se ostvariti ideali kojima pojedinac teži samo upornošću, nepokolebljivom hrabrošću i s puno rada i odricanja bez obzira na životne okolnosti. U tkivu teksta, kao posebna potka, ističe se autorova ljubav prema domovini Hrvatskoj i svojem narodu.

Središnja tema djela je autor sam. „Ja sam sâm sadržaj moje knjige” napisao je još Michel de Montaigne i nastavlja „Ja ne slikam biće: slikam prolaženje… iz dana u dan, iz minute u minutu…” Isto tako preko svog labirinta života autor pred čitatelja podastire svoje strahove, nade, uspjehe i neuspjehe. Božičević tekstom slika svoje prolaženje životom, samoistražuje svoj život i time pomaže čitateljima rasvijetliti svijet u kojem živimo.  Samo djelo U labirintu života svojim sadržajem postaje pokretač i katalizator suvremenosti. Autor odrasta i sazrijeva u povijesnoj bačenosti u zbilju na našim, hrvatskim, prostorima (djetinjstvo u ličko gorskim krajevima), prostorima obilježenim povijesnim i ljudskim lutanjima „bespućima stvarnosti”, a ljudi su prečesto dotaknuti nepravdom, mržnjom, nasilnim smrtima i ratovima, a sam prostor je prečesto bio blizak slici svijeta u kojoj nema ljudi i potvrđuje stanje za koje je Lévi-Strauss rekao, svijet je počeo bez čovjeka, i bez čovjeka će sasvim sigurno završiti…

Autor ispisuje dijelove slagalice svog života, mozaik osobne prepoznatljivosti,  prepoznavajući vlastitu strukturu, strukturu koja otkriva da je njegovom duhu bitno lutanje, put u nikad upoznato i humanost. To svoje putovanje životom, koje obuhvaća najveći dio 20. stoljeća, nije mogao opisati samo kao beskrajnu dječju sanjariju ponad savršena krajolika djetinjstva, kraja nad kojim klize sjajni, nebeski letači, jer u kraju njegova djetinjstva su i podzemne, tamne vode i mutne rijeke koje izviru nenadano u tamna vremena i ruše, i potapljaju sve ispred sebe, i kuće, i ljude, i životinje u vremenima ljudske nemoći nad podivljalim elementima zlogukih ratnih vjetrova i ljudskih nakaznosti.

I u svemu tome autoru preostaje samo jedno – biti čovjek. Sagledati u najvećoj patnji i bolu biće ispred sebe, odmrznuti bol svog srca, otvoriti svoju dušu kao realizaciju ljudskosti i oprostiti biću-čovjeku ono što je najteže oprostiti, ono što je toliko tragično da se ne može niti opisati, ubojstvo voljenog brata.

Iako čovjek ima razum, znanje i imaginaciju, sve to rijetko doprinosi čovjekovoj sreći. Naše sjećanje često je bol, koliko je i utjeha. „Jer sjećanje postavlja pred nas, ne ono što sami izaberemo, već što ono želi. Zaista, ništa se tako živo ne utiskuje u naše sjećanje kao ono što želimo zaboraviti…” napisao je u svojim Esejima Montaigne.

Preduboka autorova ljudska tragedija zbog nasilne smrti njegova brata pretvorila se u osobni izbor oprosta zločincu i rezultirala je u Domovinskom ratu Božičevićevim angažmanom kao člana Kriznog stožera pri smirivanju  ratne napetosti između susjeda, srpskog stanovništva i susjeda Hrvata na ogulinskom području i području Gorskog kotara, tako da Hrvatska nije bila presječena na dva dijela. Zahvaljujući miroljubivim ljudima s jedne i druge strane nije došlo do oružanog sukoba, spašeno je puno ljudskih života i materijalnih dobara, a sam autor smatra tu svoju ulogu u pregovorima najvažnijim svojim životnim postignućem u svojoj iznimno bogatoj biografiji, društvenom i kulturnom djelovanju u Hrvatskoj i u svijetu (dva doktorata, redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dr.).

Književnom djelu se priklanjamo zbog njegova ljudskog smisla. Zbog smisla ljudskog opstanka što ga djelo sadrži. Prepoznajemo i uočavamo ono što je zapisano, osjećamo i poistovjećujemo se s tim onda kada se preklopi i poistovjeti sa značenjima nama važnima. Tada djelo postaje znak našeg modela, a model je: mi u prijetećoj ili najobičnijoj životnoj situaciji, u situaciji društvenog iskustva naše povijesne epohe, našeg prostora, našeg života ili života naših predaka. Božičević je ispisao jednostavno čudo opstanka u zatečenoj povijesnoj zbilji, svoju individualnu životnu borbu protiv naslijeđena smisla opstanka i smisla povijesti, onakva smisla koji povijesne okolnosti predlažu. Autor nije, usprkos svemu, dopustio da mu povijesne okolnosti razore sliku svijeta. Upornošću je gradio svoj konstituens svekolike stvarnosti, pa i svoju metafiziciranu sliku svijeta. On nije postao biće „svedeno na povijest” i nije dopustio da se ravna njegovom sudbinom. U najtežim trenucima ponašao se kako je zapisao Paul Valéry u „Groblju pokraj mora” – Le vent se lève!… il faut tenter de vivre! (Vjetar se podiže!… treba nastaviti živjeti!).

Sam autor završava svoje djelo rečenicom koja je i potvrda njegova habitusa i životnih odabira: „I kada bih se još jednom rodio, živio bih istim burnim životom.”

dr. sc. Dubravka Bouša