10 PJESAMA IZ PODZEMLJA
Ante Miličević
Urednik: Ivan Bekavac Basić
Osvrti o knjizi:
dr. sc. Nenad Raos
Ivan Bekavac Basić, prof.
Slike i grafička priprema: Dr. sc. Ante Miličević
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 64 str.
Format: A5
ISBN 9788-953-8375-60-6
Maloprodajna cijena: 15,00 €

10 PJESAMA IZ PODZEMLJA Ante Miličević
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: A5 ISBN 9788-953-8375-60-6
15,00 €
Your message has been sent
Recenzija 1
Autor ove knjige je kemičar-teoretičar, kemičar koji radi s kemijskim i matematičkim formulama, a ne s kemikalijama. Koji ne stoji u laboratoriju presipavajući i pretakajući nego sjedi za radnim stolom, pred računalom, istražujući molekule. Odakle sad pjesnik iz tako prozaičnog zanimanja?
Pitanje i je i nije na mjestu. Niti je kemija tako prozaična kako to misle oni koji je poznaju samo iz dosadnih predavanja isto tako dosadnog profesora, niti se sav čovjek može svesti na svoje zanimanje. Hary Kroto, otkrivač buckminsterfullerena – molekule nalik na nogometnu loptu (C60) – bio je grafički dizajner, Borodin je komponirao i kemijao, a nobelovac Roald Hoffmann je bio – baš kao i autor ove knjige – kemičar i pjesnik. No dok Hoffmanna fasciniraju molekule, onaj skriveni svijet bizarnih čestica koji stoji iza svega vidljivog:
The red-haired woman
said glass
is tense.
She didn’t know
about disordered
silica chains, rings
and structural
frustration.
She just looked
at its fractured
green
edge,*
pjesme Ante Miličevića nemaju dodirne točke s kemijom. One imaju veze s Dostojevskim, piscem koji je autora ove knjige uvijek fascinirao. Zašto?
Pjesme u ovoj knjizi pjesme su razočarenja, razočarenja sa svijetom koji je onakav kakav ne bi trebao biti. No dok je Dostojevski pokušao u mladosti mijenjati svijet revolucionarnim metodama, autor ove knjige nikad ništa slično nije pokušao nego je svoje nezadovoljstvo sveo na tihi protest u ovim pozno objavljenim pjesmama – jer pisanje je uvijek kompenzacija za nešto, i kod Miličevića i kod Dostojevskog, kao što je to uostalom kod svakog pisca.
A čitatelju preostaje da protestira zajedno s autorom ili da pak, uživajući u ljepoti poetskog izraza, čita ove pjesme mirom filozofa: svijet je onakav kakav jest zato što jest.
Nenad Raos
*Intuition, citirano prema N. Trinajstić, Roald Hoffmann – znanstvenik i pjesnik, Ogledi o znanosti i znanstvenicima, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 95-109.
Recenzija 2
Prošlo je dosta vremena da sam autoru, kad mi je darovao primjerak svojih Deset pjesma iz podzemlja u izdanju Bratstva duša (2018.), izrekao povoljno mišljenje o pjesmama i preporučih da pjesme preko NSK-a i dodjele ISNB-a i CIP-a odašalje u svijet i da budu dostupne javnosti. Napomena je bila da zbirku proširi kako bi imala zadovoljavajući broj stranica da se po knjižničarskim uzusima smatra knjigom. Autor je ostao uporan da ne želi proširivati zbirku novim pjesmama, ali ju je obogatio citatima iz Dostojevskog, Zapisi iz podzemlja, čiji su mu tekstovi bili poticaj da objavi te pjesme. Također je pjesme
„ilustrirao“ i geometrijskim tijelima, tzv. platonovim tijelima ili poliedrima koja je posebno obradio u starini Platon te sa tri svoja crteža ugljenom. Na kraju je dodao jednu pjesmu, ali ju nije numerirao već ju doživljavam kao pogovor knjizi u kojemu se pita: Tko će se smilovati mojoj duši? …
Dakle, Ante je svoje pjesme potkrijepio u prostoru i vremenu između antičke grčke filozofije i suvremenog pred-egzistencijalizma Dostojevskoga i krenuo je dalje. Tȁ, Antine su pjesme nastajale krajem dvadesetog i u dvadeset i prvom stoljeću (vidi autorov Predgovor, str. 5.), ali ljudska narav ostaje i nastavlja svoju pustolovinu. Govoriti o Miličevićevim pjesmama a ne uzeti u obzir ove graničnike značilo bi pjesme shvatiti neozbiljno i pridati im značenje vrlo prizemno.
Ja bih uveo još jedan naoko trivijalni moment, koji nam može mnogo pomoći u analizi ponuđenih pjesama. Još sam se kao mladi srednjoškolac, da ne kažem osnovac, susreo u predmetima biologija i u nauka o čovjeku s podatkom da je ljudsko biće, rečeno prizemljeno, jedna
oveća kanta vode i grumen ugljena s tragovima drugih desetak elemenata. Taj podatak me uvijek vodio razmišljanju da treba sve teorije iz područja antropologije započinjati tom činjenicom i da sve ljudske aktivnosti i ideologije treba gledati kroz taj pristup te ćemo puno lakše prevladati ljudske isključivosti, bilo rasne, bilo nacionalne, bilo vjerske, bilo klasne itd. Taj mi je pristup otvarao poziciju komunikacije i suradnje s osobama različitih svjetonazora i ponašanja. Tako mi nije bio problem komunicirati s vršnjacima i vršnjakinjama u našoj sredini koji su pripadali različitim svjetonazorima, a i drugim narodima koji nisu bili ili čiji ja nisam bio pripadnik. Posebno se to odnosilo i na mlade djevojke, tj. nisam obraćao pažnju s kojom se trebam družiti prema preporukama starijih ili vršnjaka. Bilo je samo potrebno da se poštujemo i težimo onomu boljem u nama.
Sve ovo navedoh da raščistim teren za daljnje promišljanje i otvorim mogućnost analize ovih deset pjesama našega autora.
Meni je život donio da me taj pristup često doveo u situacije da razmislim jesam li u pravu jer ta početna tvar (rekli bi stari ljudi, taj prah zemaljski ili kal od kojega Bog stvori čovjeka) više ne djeluje tako bezazleno, već dovodi do usijanja međuodnose, donosi velike nesporazume, boli i može se slobodno reći trajne ožiljke s kojima se čovjek bolje ili lošije nosi sve do jakih moralnih kriza i ulaske u slijepe ulice. To svakom čovjeku stvara veći ili manji problem, a neki se ne znaju s time ni nositi. Dalje razmišljati na tome tragu znači iznositi na vidjelo naše poglede na život bilo teološke i filozofske, bilo prirodoznanstvenim pristupima problemu tijela i psihe čovjekove. No, nije mi to cilj, ali sam uočio tragove u Miličevićevim pjesmama tog teškog traumatskog iskustva.
Jedan od oblika izražavanja o neusklađenosti jest psovka. Ona iskazuje psiho-stanje pojedinca, ona je „ispušni ventil“, suprotstavljanje Bogu – Ljubavi. No, psovka može biti i suprotstavljanje bogovima. E, to je pak nešto drugo… Tada je ona način pokazivanja nezadovoljstva stanjem u koje smo se doveli ili su nas drugi uvukli.
Tek iz ovih teoretskih postavki možemo pristupiti analizi Miličevićevih pjesama i osvijetliti stavove autora.
Tako se Ante u prvoj pjesmi obraća Bogu molitvom u kojoj zamjenjuje teze. Pa se odlučuje da će
se svaku večer moliti za tebe (Boga, m. op.).
Da budeš dobro!
Da ne budeš tužan.
Jer tada si ružan
(ako smijem primijetiti).
No, ovo djetinjasto obraćanje Bogu u pjesmi postaje proklinjanje boga (ovdje bogove) da ne zna „upravljati“ ni sa samim sobom, a kamo li svijetom. Bezazleno dijete nudi rješenje, ali svojim odrastanjem postaje nemoćnije ne samo sa svijetom već sa sebi najbližima, posebno sa ženama. Tako u četvrtoj pjesmi obraća se djevojci najružnijim, kočijaškim izrazima u psovkama da pokaže svoj bijes, ali već u petoj pjesmi dolazi do otrežnjenja:
Sad vidim, mila,
Voljeti me mogla nisi.
…
Sad vidim, mila,
To je bila samo sila.
Nastavlja razmišljanje o kraju, te veli u šestoj pjesmi:
Kad crknem k’o izmučeno pseto,
Ne puštaj ni jednu suzu.
…
One se jednostavno rastoče
I nestanu u bijelom kutku nestvarne duše.
Sedma pjesma nastavlja analizom boli i tuge dok ipak na kraju „… rijeka, mirna toka, al duboka, / Poteče“.
Pjesnik sam sa sobom dolazi do uvida da je osoba – žena, koju je u naletu neostvarene strasti izvrijeđao, otišla i da je više nema te da on „u magli sjećanja i nespokoja“ osjeća protokom vremena još veću tugu. Stoga u devetoj pjesmi kaže: „bojim se, strah me“ da bi taj glagol bojati se (nekoga ili nečega) svojom alkemijom pretvorio u glagol bojati (nešto), pa bojanje (strah od nekoga ili nečega) pretvara u boju, te na kraju izvodi zaključni sud: bijelom bojom – bijelim strahom, te u tu formulu uvršćuje nove boje koje mu umanjuju strah, te kaže da je strah: „obojao“ da bi na kraju izveo zaglavak: Bojim se boje.“
Deseta je pjesma razrješenje drame pjesnikova života kad veli: mržnja zamrači um … spasa ni od kuda / molitva ti prazna / jer duša je prazna… A što je sa Svemogućim?, pita se pjesnik. Odgovor je da je „nemoćan, tužan, skamenjen“. Spoznaja da je Svemogući nemoćan, tužan, skamenjen nije nepoznata u povijesti ljudske i kršćanske misli. Tu je temu u vihoru Drugog svjetskog rata tematizirao njemački protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer koji će izgubiti svoj život u logoru Dachau.
Pročitavši ovih deset pjesama uočih da pjesnik od- čitava nemoć ljubavi tog praha zemaljskog (ugljen) zamućenog u vodi o kojem nešto rekosmo iz obzorja suvremene znanosti, a ne mitske kao i Biblijske priče.
I da autor ne bi sve doveo u pitanje u ne-numeriranoj jedanaestoj pjesmi koja služi kao Pogovor pokušava odgovoriti na pitanje: „Tko će se smilovati mojoj duši?“; reče: „samo majka smilovat se može“. No, i ta spoznaja ili vapaj ne zadovoljavaju ga te završava pitanjem čemu sve ovo kad „u laži mir se duši traži“. Ipak pjesnik uz podršku citata iz Dostojevskog zaključuje „… samo treba voljeti i biti hrabar“.
Bonhoeffer kao teolog nereligioznog kršćanstva dao je još jedan jači odgovor, ali mi nije cilj uvlačiti nove sadržaje u analizu ove zbirke…
I na kraju zaključimo: prave lirske, ljubavne pjesme su uvijek subjektivne i iskaz duboke proživljenosti i kad izgledaju banalne. Banalnost osjećaja, ali i banalnost zla mnogo nam govore o okruženju u kojemu djeluje čovjek pojedinac.
Često „banalna“ situacija jest krik i poziv pojedinca za pomoć. Svaka je pjesma poziv ili na radost ili za pomoć. Ona je univerzalni jezik duše čovječje. Netko to ljepše, a netko lošije iskaže. Ako je to lijepo izraženo bilo riječju, slikom i pokretima tijela, taj stječe veći ugled pjesnika, pisca, slikara i glumca.
Dragi štioče, dok budeš čitao Antine pjesme, uzmi u obzir ovo malo napomena i moći ćeš duboko zaroniti i uroniti u dušu pjesnika, ali i svoju i naići ćeš na mnogo toga u sebi otkrivajući dubine i svoje duše, ali i dubine čovjeka kao ljudske vrste, koji svaki dan ispušta „krik“ za razumijevanje i pomoć, gdje sve škole i titule u tom slučaju daju malu ili nikakvu utjehu na putu k vječnoj sreći ili „vječnom miru“ koji priželjkuje čovjek kroz različita bespuća duha u raznim religijama, filozofijama, ideologijama itd…
A svatko tko se rodio i odgojio u određenom religijskom, kulturnom i civilizacijskom okruženju želi uskladiti svoj duh i sreću s tim načelima.
Oni koji žele to proširiti na druge, često, da ne kažem redovito, posežu za argumentima batine da drugog natjeraju u svoj tor.
Tko to pak ne čini, nego samo saopćava svoje iskustvo i svoju bol i ne traži sažaljenje već suosjećanje na duge staze postiže da se i on i njegova okolina obogati i da krenu dalje u „osvajanje“ čovječnosti.
Antinu sam zbirku shvatio na gore izneseni način te ju preporučujem budućem čitatelju da ona u njemu probudi novog pjesnika i novog čovjeka.
Stoga je još u prvom stoljeću prije našeg, kršćanskog, računanja vremena, rimski poganski pjesnik Horacije zapisao da ne će sav umrijeti jer je pisanom riječju – pjesmom podigao sebi spomenik vječniji od mjedi – exegi monumentum aere perennius, a naš Cesarić to varira pa kaže da svatko tko uzme njegove pjesme čitati da ga ponovno u život poziva – I ko je čita – u život me budi.
Očekujemo od Ante novih pjesama koje će izići iz „podzemlja“ – Platonove „špilje“ i opjevati i novi svijet, svijet izvan špilje okupan Sunčevom svjetlosti, a ništa manje tegoban nego onaj iz podzemlja.
Ivan Bekavac Basić

