WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU

Slavica Sarkotić

Urednica: Zorka Jekić

Korektorica: Dunja Tokić

Predgovor napisao: Siniša Matasović

Uvez: Tvrdi

Format: A5

Broj stranica: 118 str.

ISBN 978-953-8375-46-0

Maloprodajna cijena: 14,70 €

U ZALOG VAMA KOJI DOLAZITE

“…Moj otac je rekao / Obraz ni za što / Sirotinji pomagao… Kad je ostario / I auto mu se pokvario / Pješice do autobusa hodao…”, izdvojeni je dio stihova neupitno antologijske pjesme Slavice Sarkotić “Otac moj”. Na veliku sreću čitatelja, to nije jedina antologijska pjesma u ovoj kapitalnoj zbirci poezije, a nipošto nisu niti jedini antologijski stihovi iz konkretne izdvojene pjesme. Dalo bi se i trebalo bi se izdvojiti i citirati još mnoge naslove pjesama, cjelovite pjesme i kudikamo više antologijskih stihova. Tim više je zapanjujuće (da ne kažem sablažnjujuće) da to danas, godine gospodnje 2023., moram konstatirati ja, jedan balavi klipan koji bi gospođi Sarkotic, uzmemo li u obzir u svemiru i vremenu majušnu i neznatnu varijablu godina dolaska na ovaj svijet, komotno mogao biti sin, ako ne i unuk. Zašto je tomu tako i zašto ona do danas na širem hrvatskom, posredno i svjetskom književnom nebu nije zavrijedila ulogu respektabilne i uvažene autorice, pokazat će ponovno to isto i neprevarljivo vrijeme. Jer sud vremena, gospođe i gospodo moja draga, nitko od nas privilegiranih neće izbjeći. Srećom, Slavici Sarkotić ova činjenica ide u korist. Vrijeme će, u to sam čvrsto uvjeren, marljivo i predano raditi za nju: danas, sutra, za mjesec dana, godinu, u trenucima kada je više ne bude, kada više ne bude ni bilo koga od vas / nas koji ovo čitate. To je jedina neporeciva pravda, ustvrdili su brojni znameniti mislioci prije naše ere. Toplo se nadam da su bili u pravu. Što mi drugo preostaje? Što drugo preostaje svima nama? Nećemo se valjda prepustiti pesimizmu i ostatak svojih malenih, neznatnih života maštati i isčekivati hoće li nas ili neće nuklearnom ili kakvom sličnom kataklizmom s lica Zemlje i svemira izbrisati neki jos neafirmirani novovjeki Hitler ili prikriveni “bankar iz sjene”.

Skroman i ponizan, za kakvog se s pravom ili bez najmanjega prava držim, ustvrdit ću kako sam počašćen i privilegiran što osobno poznajem ovu iznimnu autoricu. Podrazumijeva se, ne jedno kritičarevo pero će sada vjerojatno isukati svoju oporu tintu i staviti znak upitnika na ove moje smjele i naglašene tvrdnje (pravo im budi), jer gospođa Sarkotić dolazi iz korpusa autora s kojima često i rado surađujem, međutim, argumente će prije ili kasnije morati prihvatiti, argumenti su jedini što me u književnom dijapazonu zanima, argumenti su jedini relevantni, argumenti su najjači i najiskreniji saveznik Slavice Sarkotić i izvorne, održive književnosti. Osoba koja je u stanju akceptirati i za buduće generacije zabilježiti stihove: “Moje noge / Svakodnevno mi otkazuju poslušnost / Svakoga jutra / Moram ih tjerati / Da me odnesu do kupaonice… Moje noge su stare i umorne / Ali odbijaju biti mirne noću / Bude me / Pogotovo kad je ovako vruće / Pa su me eto natjerale / Da u ovaj kasni sat / Napišem nešto o njima / Iako sam im lijepo rekla / Tko jos piše pjesme o nogama / I to starim”, zaslužuje da ju se čita, i čita, i čita. Lokal-patriotizam s time nema apsolutno ni najmanje veze. Ovo isto bih ustvrdio i da je rođena u Kanadi, Africi, Aziji, Boliviji… i da su mi njeni stihovi odatle sletjeli pod oko. Možete mi vjerovati, a i ne morate, no ja iza toga čvrsto i stameno stojim.

Uživajte bez zadrške. Prepustite se stihovima, dojmu i trenutku. Dozvolite si biti ljudi, dozvolite si ponovno biti djeca kakvom su vas vaši roditelji svojedobno odgojili, dozvolite si biti krvavi ispod kože, udahnuti miris svježe pokošene trave ili svježe ispečenoga kruha, dozvolite si vjerovati kako suvremena književnost istodobno može / smije biti i sjetna, emotivna, nježna, arhaična, ali istovremeno i suvremena, gostoljubiva, uploudana na društvene i šire mreže suvremenih virtualnih i inih tehnologija, ma što sve to skupa uopće značilo. Dozvolite si disati, po mogućnosti punim plućima, u slabijoj varijanti, onoliko koliko vam je slobodnog mišljenja i zaključivanja preostalo. Slavica Sarkotić to usrdno i predano čini, stavlja svoju glavu i cjelokupno svoje životno iskustvo na panj, vama na uslugu. Tko ste vi da joj tu uslugu odbijete? Kako sam otpočeo, tako ću i zaključiti, stihovima gospode Sarkotić, posvećenim jednom od njenih brojnih životinjskih / kućnih ljubimaca. No jesu li samo i usko namijenjeni njima?: “Moj Pasa polako odlazi / Jedno mu oko prekrila mrena / Ne čuje skoro ništa / Ali nepogrešivo došepa do vrata / Netom prije nego Josip s autom uđe u dvorište / Moj Paša već odavno ništa ne trga, ne lomi / Moj Paša dahće / Bole ga kukovi kao i mene.”

Povrh toga Slavica dodatno i proročanski kaže, ne usko u svoje ime: “Na moju konačnu adresu / Meni se ne žuri / Znam gdje je i da mi ne treba ključ.” I čemu će joj? Nama ga je ionako ostavila u zavjet svojom iskrenom, nepotkupljivom dušom.

Siniša Matasović