IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA Matej Škarica

Matej Škarica
IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA
(Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka)

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA

(Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka)

Matej Škarica

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Osvrti: dr. sc. Antun Lučić

dipl. novinar Darko Juka

dr. sc. Vlado Vladić

Grafička priprema: Studio za dizajn Biakova

Slika na naslovnici:

Matej Škarica, Kanjon rijeke Neretve kod Aleksina hana
(detalj Drive canyon Narenta 2000), ulje na platnu, 2010.

Uvez: Meki

Vrsta Papira: kunstdruck papir

34 autorove slike i skice u boji

Broj stranica: 160 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8136-93-1

Maloprodajna cijena 252,00 kn (34,00 €)

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA Matej Škarica

IZMEĐU DUHA I PROSTORA – PRIČE S NAŠIH RIJEKA (Neretve, Rame, Vrbasa i pritoka) Matej Škarica Uvez: Meki Broj stranica: 160 str. Format: B5 ISBN 978-953-8136-93-1

€34.00

O zbirci putopisa i eseja „Između duha i prostora“ Mateja Škarice

Putopisni redci koje povremeno srećemo ukazuju na široku paletu dojmova ali i na olako zametanje, zaboravljanje baštine, unekoliko i na prividnu smetenost, zbunjenost nad novim tehnološkim nazovi napretkom. Po ovim potonjim uvidima, podjednako i zbog gundulićevski „ohalasti“, valja se trsiti do bitnosti i usto se uvraćati u minulo koje i dalje, živahno će pokazati putopis, vrijedi kroz ovodobno življenje. Značajni ulomci putopisa su stubištu umjetničke proze. Tako je putopis iznesena kultura duha, srastanje s prostorom da bi u slova stavljen čin u kulturi bio i dijagnostički i vremenito određen.

Izrastajuće, plodno spisateljsko i likovno stvaranje Mateja Škarice već je osjetno prihvaćeno i njegovi se krugovi šire. Upoznao se stihovno s mladalački pobunjenim pitanjima, njegovim trećim statusom duhovnosti, kakav je i naziv prve mu zbirke Treće stanje duha (2006.), likovnim izložbama u Mostaru, Požegi i Zagrebu Hercegovački krajolici te Krajolici Rame, ali s ruba i publicističkim naslovom Propaganda kroz europsku povijest (2012.). Sve ono u što se zalaže piše ili oslikava zrelim i bujnim stilom, znalački uvjerljivo i svagda vitalno, časno i dostojno da filologija i povijest znade, kao Vladimir Pavlović u svojim putopisnim člancima Ožiljci, ranjeni krajobrazi. Škarica je rastegnuo krakove svojih opisa od gore-Zagreba do dolje-Mostara i pri proputovanju često prenosi slike stanja i klimatskih promjena, uviđajući kako meteorološke pojave utječu na djelovanje ljudi. 

Svojim redcima Škarica se unaprijed ne uklapa, unjedruje u ideju nego idejnost biva sastavnicom procesuiranja njegovih spisateljskih zahvata. Kao u dokumentarnim filmovima znade naći motiv, pojedinost, priču, bilo da je svagdanja ili iskustvom odranije osnažena. Proizlazi da je ovakav putopisni diskurs u tropletu predputopisa, putopisa i poslijeputopisa. 

Nekako domaći putopisac prođe iza ugla, kao ovostoljetni dvojnik imenjak Matije Mažuranića koji, putujući pješice i na konju, kroji Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu. Pejzaž kadšto postaje apstrakcija, „pluži“ svoju imaginaciju prema svijetu dobra, zasnivajući iskustvom zajamčenu krilaticu da „sve ima neke veze s nečim“. Odmjereno i mjestimice zađe u ikavski leksički fundus, oprezno u jeziku i pritom zahvalno.

1.

Zbirka putopisa povezana je s auktorovim likovnim izložbama održanim u Zagrebu, Mostaru, Požegi, a napisi za ovo djelo nastajali su, uglavnom, kroz jedno razdoblje, od 2007. naovamo. Istina, nastajali su ali i s njima je štošta dozrijevalo u piscu i razvijalo se dobro u svijetu… Pretpostaviti je da su uz pisanje tekstova kroz to razdoblje načinjeni i uvršteni likovni radovi. Neki dijelovi rukopisa su načinjeni samo u svrhu jedinstva knjige, a nemalo njih su se ranije našli u časopisima Osvit i Večernji list BiH te na nekim portalima. 

Poput zbirke Borislava Arapovića Prolomom, ovo djelo naznačeno je prostornim pa znatno poprima geografsko i zemljopisno, u neku ruku kamenopisno, slivnopisno i riječnopisno određenje, ali u svemu je ostalo i očuvalo se putopisno.

Primjetna su tri  ključna odjeljka djela: Na raskrižjima Hercegovine kraći podiok Između i opsežniji Povratak Rami te diskretna Bilješka o autoru. U sintagmi „povratak Rami“ očitava se izvjesna prisega, zavjet, potpora ramskome kraju koji je proživio svoju Krbavsku bitku. Kompozicijski se Škaricine teme uvezuju u troplet što se ponajbolje uočava kroz fragmente iz stvarnosti, pri izvedbi opisa krajobraza te likovnoj opservaciji. Ukoliko se ovdje i ne navedu naslovi svih uradaka, zamjenski je dopustivo izdvojiti barem ključno nazivlje kojim se auktor poslužio i revnosno ga tretirao. Tako se zatiču korijeni, putopisi i krajolici, povijest, prošlost i suvremenost, južnjak i svjedoci, Rama, Neretva, Mostar i Herceg Bosna, ali i kule, most, dolina, rijeka, u slijedu je napredak i siromašenje, baština i nebriga, ruševine i simboli… Dok pojedini baštinu opisuju stihovima, kao Vendelin Karačić u zbirci Odjeci ili Ivan Marijanović kroz poemu Oče, razbij ploče, i kasnije izabrane pjesme Nemir svemira, Škarica rečeno tematsko zauzimanje većinski  iskazuje putopisom i srodnim žanrovima.

Razlozi ili faktori njegova pisanja su stvaralački, znatiželjni i evidentni.  Dakako, učinkom su i odluke da opisani krajevi ne odustanu od budućnosti. Iz naslova se razabire i dativno (pod)određenje – pisac se upućuje, obraća ne bilo kojim nego hercegovačkim krajevima. Pritom je prešutno stavio teritorijalni razmak, protegu prostora od-do, sa sjevernih na južne krajeve, a opet se sve može čitati i obrnuto.

2.

Škaricino je pismo iliti perce  južnjačko, dotaknuto mirisom soli, i usto unutrašnje, od pređa je sljednikom bure. Ponajveći ulozi u njegovu poetički kazano putnome putopisu, od prve do posljednje stranice, svojevrsni je prijenos faktografije u literarno i prati ga navjestiteljska narav. S anđelom od svakoga slovca gabrijelovski je raspoložen, a višekratna biranost motiva služi mu da spisateljski zakrili dobro i napredak na licu zemlje, ondje gdje se dokazala i dalje provjerava odanost punoj ljudskosti. Čini se na mahove piše tako kao da poklekne pred reljefnim kotama i dušom, ispovjedno, zbori neponovljivo kazivanje. Tako većinski zaustavlja pogled po sudbinski mu dodijeljenim  krajevima, a neke su mu pak postaje „prolazne točke“, bilo da su duhovna, kulturna, povijesna ili već kako strateška mjesta ili su toliko privlačna za oko (i neizbježno, s dubljim porukama) te postaju magnetom njegova i čitateljeva zanimanja.

Valja istaknuti da Škarica iskazuje autobiografsko i domoljubno priznanje, navlastito u stavku „ljubav prema domu, Mostaru i Herceg-Bosni bila je kod mene i mojih roditelja jača od svake opasnosti i oskudice“. Sjećanje na ratne prilike bit će obilježene i gradskim i planinskim krajolicima, ukazat će na odredbe u zagubljenu vremenu: „Uz cestu stajali su posađeni novosklepani putokazi pokazujući smjer Blidinje – Duvno – Jablanica – Rama…“  U ispisu redaka Škarica se posluži, zapravo stvori personificirane oblike, primjerice kad potvrđuje da je „Hrvatska već do grla bila u ratu“. I dok traju lepeze opisa pojedinih krajeva, on će razvidjeti što sve pogađa škrtost i jača plodnost života. Onda kad ga dohvate usmene predaje i kazivanja, primjerice o hajduku Mijatu Tomiću ili ramskome gerilcu Geganu, protivnome državnome režimu, auktor će pojednostaviti slike i uvesti ih gotovo u simultanost tvrdeći kako se sve „vrti kao iz filmova“. Ujedno slikarskim gledom, kroz osobnu stvaralačku transmisiju, bilježi da se jezero Blidinje „škrto sjaji na planinskom suncu“ i usto se navlastito navraća na značaj Puta spasa. Ako se znade da je mladić Ivo Andrić bio u dvojbi, biti piscem ili se paziti s domaćim curama, dok se nalazio na uvjetnoj slobodi u Ovčarevu kod Travnika, onda je na sličnoj razdjelnici i Škaricin putopisni junak kad u Posušju zamjećuje da je tamošnjim djevojkama, umjesto da im se udvara, bilo neobično njegovo, svakako i književno i slikarsko, „udaljeno zaglednuće prema tornju posuške crkve, brdu iznad i nekim nedokučivim daljinama“.        

Ako je ispravno da je po keltskome nazivu Neretva božanstvo koje teče, onda ima razloga iskazati udivljenje prema toj gibljivosti. Pred Neretvom se Škarica i bitno i dometnuto pita, ona čak nije što je nekad bila. Gotovo protestno navodi da je njezino korito ispregrađeno hidroelektranama i umjetnim jezerima. Pritom su njezine obale zabilježile brojne prometne nezgode, posljedice odrona kamenja i neizostavno – ruševni tragovi davnih i nedavnih sukoba. Nekako ga uznemiruju ti ostatci, primjerice antropomorfirana svojstva o čovjeku za kišnih dana, neprilagođenoj noći i derutnoj željezničkoj kućici.  

Rečenični zavoji Mateja Škarice nastaju pri hodnji, kroz uvide ili prohode prostorom, kadšto i u znatnoj stisci. Takav način pisanja „potegao“ je iz ranih zapisa koje je kriomice ili kao pisane sastavke na satu nadzirala profesorica u mostarskoj Staroj gimnaziji. Sve i da se zadrži u pojedinim mjestima, orbita njegova pisanja skuplja se u Mostaru, gradu u kojemu je proljeće uvijek dolazilo ranije. Zadivljenost ljepotama tog staroga odredišta, podjednako i njegovim okolišem, podsjeća na začudnost koju je iskazao Nikola Šop dok je već u veljači, dolazeći pješice iz pravca Stoca u Mostar, zagledao probuđeno cvijeće. Puno mlađi pisac  iskazat će da je taj grad „kameni cvijet“,  splet od mostova i brojnih tornjeva, nastambi zgrada uz duboko korito Neretve. Sve s gradom na smaragdnoj rijeci Škaricina je opsesivna, titrajuća tema pa će i nasloviti jedan od napisa, bilo onaj o Mostaru ili Zagrebu, u ovom slučaju Titraji hercegbosanskog duha – Mostar. I onda kad uočava da njegovi stanovnici „žugaju na žegu“, svejedno, ponijet će ga svako malo iznenađenje i žestina. Nesmiljeno se i u Mostaru i u Jajcu i u Zagrebu osjeća hercegbosanski; ovim unosi, određuje takav osjećaj kojim se veže u duhu vremena i bliži kulturološki, povijesno i u svjetonazorskome prožimanju.

3.

Uz pregršt tekstova, gotovo u kompozicijskom poretku, Škarica pozicionira vlastiti slikarski uradak, a ispod rada nalazi prostor za popratnu legendu (naziv slike, materijal i tehniku u kojoj je rađena). Baš takvim zahvatima, postmodernim zametanjem riječi i slike, dodatno iščitava baštinu dajući joj vlastitu prosudbu.

Slike koje su dozvane, uvrštene na stranice ovog putopisnog auktorova zbornika, povezane su s rukopisnim blagom. Tako se sreću, prepleću, izvijaju opisi određenih ozemlja i uz njih prateći likovni prikazi. Rečeno se htijenje može imenovati piščevom sintagmom „zanimljiv izražajni spoj“. S opravdanjem dakle nosivi tekst prate auktorove slike „po mostarski“, primjerice naslikana ulja, prikazi kuhinje, dvije kule oko 1454. i Humska zemlja 1450–2005., park Zrinjevac i stare Gimnazije.  

Nimalo ne podcjenjujući druge krajeve, Škarica ipak o mostarskim brdima iznosi slikarsko divljenje tvrdeći da su „isprano sivo-plavičaste boje“ pa ih nadalje doboji kistom. Ali ih i vedro gradira, uveliča fiktivnim, fantazmagoričnim prizorom. Prisebnim zumiranjem u kosinu, iza devet još zbiljskih stvarnosti, rečena su brda obilježena „škrtim zelenim pokrovom i grubim, oštrim kamenom koji je kao tanki oklop nekog poluživog bića“.

U ovim Matejevim napisima križa se stvarnosno, tekstno i medijsko, u izvjesnom smislu to su kolaži za tvorivo intermedijalnosti, što je na tragu i auktorova bavljenja medijskim, informativnim, internetskim sadržajima, primjerice kad domeće predodžbu: „cesta na platou Makljena kao da je presađena iz određenih video-igara“. 

I na malome prostoru Škarica podastire izvjesnu začudnost, ulazak u svijet situacija, dvojbi, događaja i stanja. U zapisu Titraji hercegbosanskog duha – Zagreb, putopisima revni Škarica zamjećuje modernim a začudnim jezikom, sva ako se doživljava i kao izlizani, frazeološki govor: „Bože moj, ništa se promijenilo nije, samo došli novi ljudi, nove face i neka nova doista čudna vremena.“

Razvedeno i uvjerljivo, gdješto nalik školničkom predmetu priroda i društvo, Škarica opisuje brojne predjele, neke i draže, impresionistički, kao kanjon Neretve: „Ponajljepši prizori čudnovatog spoja visokog krškog stijenja, sunca, vode, skromnog zelenila, neba kao i ljudske poduzetnosti nalaze se upravo ovdje.“ Ovakvi snimci mogu s pravom ući u dopunsku literaturu za predmet zemljopisa ili visokoškolske usmene književnosti i baštine jer autor navodi gdje se i kada prelazilo preko Neretve isključivo „uz veliku pogibelj i opasnost“. 

4.

Nesumnjivo je da Škarica otvoreno propituje egzistencijalistička stanja i suodnose, sagledava ih kroz stečevine i osobnim iskustvom, stalno se i sjećanjem i vlastitim impresijama unoseći u stvarne prilike pri kojima žive i nestaju ljudi pa i sve s njima. S egzistencijalističke razine prebacuje se na pitanja elementarnosti, onako kako čini Knut Hamsun pristajući uz očinsku norvešku zemlju i njezino samozatajno sunce. Stoga je njegova putopisna tkanica više od putopisa, svojevrsna je dijagnostika prilika.

Iz pisanja o krajolicima i ljudima u Škaricinu držanju većinom ili slijedom  iz njega „izbija“ književnik, onda uz rame slikar, kao da je sljednikom vokacije Vlade Puljića; nikako nije daleko kao novinar ili pak povjesničar, a upoznajemo s njim i načine kako se to može postati reporter, u čemu je prednost etnologa istraživača. Ili u nekom zamašnom ehu razotkrivamo Ćiru Truhelku naših dana, proviđamo usud  Dive Grabovčeve. Putopisi su stoga i dio autobiografije, tekstni krajevi viđeni ne samo piščevim očima nego i srcem. Usto bdiju iz ćudoredne perspektive, po nečemu opstaju nepotrošivi kao što Ivan Ićan Ramljak piše o duhanskim stazama, Makljenu i svratištu kod babe Janje. Po nekim dodirnicama putopis je svojevrsno putovanje tekstom i imaginacijom, kako to obznanjuje i duhovni srodnik Ilija Drmić sastavljajući svoju Putopisu darovnicu i napise o župi Vinici i viničkoj bašćini (dijelom i pod utjecajem priobalnih glagoljaša). Onda kad ne želi ulaziti u razloge zašto su buknuli nedavni sukobi na ovdašnjim krajevima on se ne zaustavlja na tomu nego zgodno prebacuje interes riječima „no, idemo dalje“.   

Pozorni Škarica, kao i Lukić, u malim sredinama zamjećuje dokonost, primjerice u Uskoplju, uvelike zbog nemanja posla i klonuloga gospodarstva. A Bugojno, sve ako i nadilazi male gradove, svoj prosperitet teško pomiče jer je „do neprepoznatljivosti izmijenjen“, poglavito zbog tuđinskih ideja koje su se neodložno „utaborile preko noći“. Njegovo ulančano razmatranje i razjašnjenje prilika nudi, zacijelo njegov razveden put(opis).

Potpisnik hercegovačkih krajolika približno zapisuje kao Josip Muselimović u svojim Mostarskim draguljima, s tim da Škarica više portretira krajobraze i prilike nego ljude. Bliži je ipak Neretvanskom dobniku Ljube Krmeka jer se u njegovim člancima uočava sveprisutno zanimanje za opstanak puka i gospodarski razlozi za ispunjeniji život. Po motivskom i usmenobaštinskom tretiranju životnih pojava Škaricin se rukopis može s pravom naći u blizini, ili pripada krugu Priča iz Hercegovine Grge Mikulića.

U prozne traktate stavljene na putopisni raster uvršteni su i Škaricini stihovi,  osobito pjesme kao priče iznutra, nukleusne su toliko da umjetnički govore i  osobnom i povijesnom istinom. Jedna od njih svojevrsno je sjećanje na rijeke naslovljen Rama, Neretva, Hum. Jasno je da su stihovi u suglasju s vođenim i obrađenim temama kroz rukopis i njihov izbor dostatno ilustrira životne prilike: „ovdje zaborav iznova se rađa“, ili pak „u nama ostaje dolina, pred nama čekaju daljine“. Uključuje se nepovratno „sada“ kao vremenska dionica. Ta Neretva od rijeke ostvaruje  pupčanu vrpcu sa svima koji su uz nju ili joj se navraćaju i upućuju pozdrave. Stvaranje je u ovom slučaju istinosno i zadovoljstvo i zanos.

Ukoliko bi se pripisalo Škarici da raskrinkava uvriježena motrišta o Bosni  onda bi se ono mogao sažeti u refleksiju da je ta „zemlja često mračna, teška, ali i privlačna u svojoj neobjašnjivoj zatvorenoj mističnosti. O Bosnu se vrijeme očeše, u njoj se uspori i slabo mijenja“.

Priroda neodložno provodi vlastitu inerciju, u njoj se događaju klizanja zemljišta, poplave, odron kamenja koje nerijetko probije žicu pa brdo, personificirano će kazati, „krvari crvenim blatnim muljem“. Kroz pejzažni  presjek Dolinom Neretve i Rame – Putevi nekad i danas domoći će se gotovo Goetheovih uzleta u himnu prirode s lepezom jesenskih boja te uočava „bogatim tonovima prošarana listopadska šuma pomiješana je sa zimzelenom, tako da pred sobom možete vidjeti vrlo zanimljiv prirodni tepih u čudesnim tonovima zagasito crvene, bakrene, žute i zelene, smeđe…“

5.

S vješte metodičke strane Škarica u nosivi tekst upleće pokoji citat, ne stavlja ga u fusnotu jer drži do njegova značaja, kao da je vlastiti tekst, primjerice vodič iz 1926. godine. Tako stvara interliteralnost, mozaički dakle, kao što i izravno gleda urbanosti na terenu, uzmimo kad pažljivo razgleda jablaničke zgrade, prolaze, kuće.         

Nimalo olako nego razborito i bez bojazni Škarica kazuje o prirodnim bogatstvima istočne Rame. Svako putovanje prema tom kraju traži duhovnu i činjeničnu pripremu koja se sažima i u „nakani otkrivanja starina i povijesnih ostataka“. Potvrđuje koliko je kroz povijest bila požrtvovna vjera puka i vještine fratara. S više no važnim Uzdolom pisac teži istaknuti simbol i semantički krug tema i iskustva, jednako i prenesenih značenja onoga u njemu i s njim što postoji. Uzdol je istok Rame, zemlje koliko svoje toliko i onih koji doživljavaju i shvaćaju njezino lice i naličje, biće-između, gledajući geografski, povijesno, slivno, subaštinski. Njegov će stručak putopisa ostat će zapamćen po sljubljenosti refleksija i reljefa,  južne vinske ceste i „teste“ šljivovice.

Premda sam interpretativno pisao o Prozoru, u okviru znanstvenoga skupa Rama – nekoć i danas, dijelom potaknut putopisom Vitomira Lukića Prozor, potaklo me i Škaričino zamjećivanje o tom mjestu koje biva „zimi usporen i pomalo sivkast gradić“ a iz njegove okolice, hudom sudbinom i nasrtljivim jezerom, raseliše se „svuda po malo“ njegovi zavičajnici. Kako god njegov se trud priključuje nekolicini izvrsnih ramskih imena kao što su Jeronim Vladić, Veselko Tenžera, Rajko Glibo…

Pero i kist ovdje združeno zapažaju prošlosnu matricu i mijenu ovdašnjosti. Nekako su prisutne kosine u djelu, kakav je i prolazeći reljef prostora. Počesto skupine činjenica podiže u povijesni obzor, u neku međupovijest, apokrifno kazivanje, kako je već podastrta  udesna  priča o hidroelektrani Rama, njezinim legendama, općoj usmenosti, ali i radničkim događajima kroz dijaloge te izvanjskim nepogodama. Uz pripovijedanje prošlosti auktor i zemljopisno određuje prostor Rame, njezin gornji, donji i srednji pojas. Osnovno je da ga dijeli po porječju istoimene rijeke, od izvora kod sela Varvara pa do njezina ušća u rijeku Neretvu. Usto nije suvišno navesti Škaricino razumijevanje ramskoga atributa „između“ u tvrdnji da se „travnatim i brjegovitim izgledom uvelike razlikuje od Hercegovine, mada sama ne spada ni u Bosnu niti u Hercegovinu, već je negdje između.“ Onda kad izbliza opisuje, razrješava sudbinske upisanosti u ramski grb kao da čitamo Homerov prikaz Ahilejeva štita. 

S njegovim kolekcioniranim motivima iz šireg zavičaja i redcima provučenim kroz više stilskih usmjerenja, jedinstvenom čarolijom „po škarićevski“, mnoga će mjesta, unekoliko znana ili egzotična po Herceg Bosni, biti primaknuta i poznatija, i malim podastrtim predodžbama bliža srcu i umu, isponova obojena po sve bljeđim podlogama svijeta. Sve što se moglo staviti u odmak povijesti i dojma Škarica rado uvraća, nudi primaknuće, a nerijetko prošlosnomu daje osobno, oživljavajuće lice. Otuda smo s njegovim putopisima  kao u predsoblju životnih mijena koje prošlost pobilježi ili ostavi u predaju ustima koja će nadalje zboriti istinu, ili će obiseriti javom snovita prenuća nad onim što nas se životno itekako tiče.  

Tekstovi ovako i ovdje podastrti, oni na raskrižju, koji su između ili pri povratku kao da su nastali tik poslije putovanja. Još dok prozni potpisnik nije pospremio ili složio stvari nakon puta bilo mu je preče da ne izgubi dojam, jer bi ga tada vrijeme poderalo, zgužvalo. Nešto se od takve svježine suobličuje s putopisnom zavodljivošću Tvrtka Kulenovića kroz njegove napise Odanost jugu. Kroz rečeničke konstrukcije poput „ako je – onda je“,  možebitno, sve je to teško dokazati ili još je sigurnije – uočavamo hipotetički Škaricin oprez da čitatelju ne prinese  pogrešne obavijesti i ranije prosudbe o tradiciji.

Ukoliko se kadšto i ne može odvojiti od sveprisutna i neodgodiva zaborava pristat će na umjetnički „ustupak“, na začudnost ili mističnost prizora. Tako stvarni prizori, kao u hispanoameričkom magijskom realizmu, poprimaju nestvarnost pa i svojstva fascinacije.

Otuda i sveusve što krajolici između korica donose jamče da je ispisao novo djelo srodno opservacijama Zlatka Tomičića i skitnjama Matka Peića, s putopisne strane, a s nastavno-likovne postave povezat se može s ishodišnom metodikom Branka Kovačića. Njegova je poetika otuda i realna i klasična, čvrsto slagana kroz osobna i kolektivna opamćenja, po iskustvima starih i vlastitim nalazima. Škarica podržava poetiku koja nosi obilježja i realna i klasična, čvrsta i pejzažna. Na raspučju je žanrova između književnosti, publicistike i stručnoga teksta – kako god bila određena jasno biva da riječ ima težinu. Nizanka putopisa nekako je između spisateljeva daha i duha vremena, između sanjivih koraka i smjenjivih prostora kroz koje prohodi.

prof. dr. sc. Antun Lučić,

Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Studij hrvatskog jezika i književnosti

_____________________________________________________________________________________________________________

Riječ o knjizi putopisa

Škarica nam nudi nam jedan novi pogled na ono pod hercegovačkim nebom čemu, u svakodnevnoj jurnjavi, možda i ne pridajemo toliku pozornost, a što se njega, prebirući svoja sjećanja s odmakom, iz perspektive njegove zagrebačke adrese, naknadno dojmilo. To su oni pronicljivi bljeskovi iz pohranjenih iskustava, nešto posve osobno što, u znalačkoj piščevoj interpretaciji, postaje sveopće.

Hodopisi, zapažanja i promišljanja skupljeni su, ukoričeni i ponuđeni čitatelju na razmatranje. Nebitno jesu li mikrolokacije hercegovačkih i bosanskih gradova, sela, planina i pašnjaka koje golicaju autorovu znatiželju i otvaraju mu vrata iznimnomu nadahnuću, manje ili više poznate čitatelju, Škarica nam svejedno uspijeva ponuditi nove zanimljive priče, zgode i pripovijesti, baveći se kulturom, poviješću, imenskim korijenima, čak i geološkim posebnostima ”njegovih” podneblja. Može se, stoga, poručiti – sjednite, uzmite knjigu i prepustite se…

Darko Juka, književnik i kulturni djelatnik

_____________________________________________________________________________________________________________

Iako nam Škarica na slikama razotkriva Ramu kakvu poznajemo iz stvarnosti – prepoznatljivu Ramu – on to čini tako, da na slikama sporadično vidimo i Ramu, kakvu nemamo priliku vidjeti u stvarnosti. Prvo, Škarica na nekim slikama nudi viđenje Rame, koje pretpostavlja promatranje s takve kote, koju mi nikada nismo zauzeli niti ćemo zauzeti, štoviše, s kote koju čovjeku i nije moguće zauzeti u stvarnosti.

Drugo, Škarica Ramu ne slika u njezinom doslovnom izgledu, nego taj izgled mijenja kroz boje i poteze kojima se u isto vrijeme ramski krajolik otkriva ali nasumično i skriva. Tada je Rama prikazana kroz zgusnute i zatamnjene površine, kroz oštre i zaoštrene poteze kojima se odbija služiti posredovanju krajolika u njegovoj izvanjskoj, površinskoj ljepoti. Eto, taj prostor skrivanja vanjštine ujedno je prilika da slikar oda/otkrije samoga sebe: vlastitu nutrinu, uznemirenost, zapitanost pa i brigu. Kroz prikazivanje ramskih krajolika, kao vlastitoga životnoga ishodišta, vlastitih zemaljskih korijena, Škarica zapravo traga za ukorjenjivanjem sebe kao čovjeka u onome nebeskom – vječnosti.

dr. sc. Vlado Vladić, književnik

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.