POLUSVJETLA I SMAMNOSTI i polutmine zagrebačke

Vinko Aldo Gladić

Urednica: Vlasta Morović

Ilustracija naslovnice: Vinko Aldo Gladić

Recenzent: Krešimir Ćosić

Lektura i korektura: Katica Šlosel

Grafički oblikovao: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki s klapnama

Broj stranica: 80 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-09-5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

POGOVOR

Kad se pročita jedan stih, jedna pjesma, jedna zbirka pjesama, kao što je ova koju smo upravo pročitali,  Polusvjetla i smamnosti Alda Vinka Gladića, obični se čitatelj pita, što je pjesnik htio reći, a jedan profesor, kad bi mu student počeo govoriti o tome što je pjesnik htio reći, prekidao bi ispit i slao studenta na popravni jesenski rok. Da ne bismo naljutili našeg profesora, mi ne ćemo pitati što je pjesnik htio reći, radije ćemo se pitati o čemu je pisao, kako je pisao ono što je napisao, kada i zašto (eventualno) je pisao baš ono i onako kako je napisao. Razmišljati o pročitanom nije zabranjeno. Time ne niječemo činjenicu da nam nešto nije skriveno i da se s nama pjesnik nije igrao skrivača. Uostalom, u književnoj kritici je uvijek secondo i gusti, po ukusu književnih kritičara koji vedre i oblače književnom scenom, tumačenjem i vrjednovanjem književnih djela, oni odlučuju kome će dodijeliti Nobela, Nazora, Pullitzera, Gjalskog itd.

A da bismo izbjegli Scilu strogog profesora i Haribde raznih modnih trendova u književnoj kritici,  mi ćemo  tražiti ključne  riječi i znakove  koji će nam poslužiti kao muzički ključevi (violinski i bas) u razumijevanju tematike i stila onoga što smo pročitali, pa ako treba još jednom pročitati ono što smo već jednom pročitali. No krenimo redom tragom ključnih riječi i znakova koje nam je autor svijesno ili nesvijesno posijao u svojoj zbirci.

O čemu je pjesnik pisao, jasno je rečeno na samom početku: Seksualna involucija/ porod od tmine zagrebačke. Običnim jezikom rečeno riječ je o ljubavnoj lirici. Za taj sloj čitanja imamo dakle uputu na prvoj stranici i vodič na mnogim stranicama u vidu kineskog ideograma “žena” (Cherchez la femme! je francuski izraz koji ovdje poprima semilošku formu.) U ovom slučaju postoji ipak jedna nijansa: pjesnik kaže seksualna, dakle više putena nego platonska, involucija, a ne revolucija, introvertirana, zatomljena. To je više bio nagon, kemija, hormoni na početku 20-ih godina života.

Umjesto da ovdje govorimo o sudaru provincije i metropole, o kulturnom šoku i sličnim sociološkim temama, radije ćemo posegnuti za usporedbama (i utjecajima) kako se to često radi u književnoj kritici. Tim povodom dvije napomene: nije riječ o usporedbama u pravom smislu, kao što je rekao očajni Ovidije: Scilicet exemplis in parvis grandibus uti/ haec facies Troiae quando deleta fuit; niti o utjecaju na našeg pjesnika. Riječ je samo o asocijaciji, trenutnoj, autora ovih pogovornih redaka. Prva asocijacija bi bila Patnje mladog Werthera, prvijenac Johanna Wolfganga Goethea, rođenog u Frankfurtu, na studiju u Strasbourgu. A kineski ideogram nas navodi na pomisao da je Aldo, verbo-tonalni, učio kineski iz čisto profesionalnih razloga, pripremajući se za svoju misiju u Kini, o kojoj nema govora u biografiji. Znam da je profesor Petar Guberina pregovarao s kineskim vlastima 70-ih godina prošlog stoljeća iz mog jedinog susreta s njim u jednom hotelu kojeg se imena više ne sjećam, ali znam da je bio u ulici grada Rennesa, u kojem je on redovito odsjedao za svojih boravaka u Parizu. Profesor se upravo bio vratio iz Kine. Ne znam je li se ta suradnja ostvarila, ali nam je Aldo ostavio podatak da se na tome radilo, i to u pjesmi “Jutarnja gimnastika”  u zbirci Igrišće i puti naokolo (str. 66). Pjesma je čak i datirana i locirana, Žman, Zadar – kolovoza 1977, a početak  III. stavka glasi: Jutarnja gimnastika -/napredak u kineskom – /dijeta u lektiri –

A kako je pjesnik napisao ono što smo pročitali? To je pitanje stila i forme. Prva primjedba je da su to slobodni stihovi, bez interpunkcije (raskid s tradicionalnom poezijom) te da su mu forme raznolike: od soneta “Ne kiši 24. travnja”, kratkih (gotovo haiku) formi, poezije u prozi do vizualne, grafičke poezije “Neka se potroši neka se raspe”   , gdje jednorječni stihovi tvore kaskade: neka se skonča

………………………………………………….mjesec

…………………………………………………………rijeka

………………………………………………………………..bunar

…………………………………………………………………………….vrulja

……………………………………………………………………………………..put

kao najava onog što će se nazvati “Gladićev grafizam”, metoda rehabilitacije gluho-nijemih, objavljeno na francuskom i talijanskom jeziku (Le graphisme phonétique, Il grafismo fonetico).

Po ovim i  ovaknim  osobinama  povjesničari  književnosti  svrstavaju  pojedine  pisce  u pokrete, pravce, generacije. Mi bismo u tom smislu Alda Vinka Gladića svrstali u tzv. razlogovce, skupinu mladih pjesnika koji su se okupili oko časopisa Razlozi (1961-1966).

A kako je Gladić nešto stariji od njih (rođen 1934.) a njegova zbirka počinje 1955. godine, mogli bismo ga smatrati njihovih prethodnikom,  pretečom. Ovo tvrdimo, a da nismo još pronašli nekoga tko bi Gladića smjestio bilo kamo.

U  raznovrsnosti   pjesničkih   formi vidimo mladog studenta   kroatistike   (ondašnje jugoslavistike)  na praksi  na Parnasu.  Bile  bi to  njegove  godine  naukovanja  pa nas opet podsjeća na Naukovanje (Lehrjahre) Wilhelma Meistera od istog onog njemačkog klasika iz Strasbourga i Weimara. Rekosmo podsjeća, a ne uspoređuje. Jer, Goethe je živio od pjesništva, a usput se bavio znanošću; Aldo Vinko Gladić se bavio znanošću i njezinom primjenom na vrlo osjetljivom humanom području, a pjesme je pisao usput. To je bitna razlika koja svaku usporedbu čini suvišnom.

Još jedan ključ nam pjesnik daje i to u samom naslovu, Polusvjetla i smamnosti  da bi u rukopisu još tome dodao “polutmine zagrebačke”, a u već navedenom stihu smo pročitali “porod od tmine zagrebačke”.  “Polusvjetlo”,  “polutmine”,  “tmine”, daleko  bi nas odvela raščlamba, semantička  i politička, ovih ključnih riječi pa ćemo posegnuti za jednom ilustracijom i uvesti jednu “srodnu dušu”, ne spominjući više onoga na koga nas ovo srodstvo podsjeća.

Ilustraciju nalazimo na jednoj slici koju je 4. ožujka 1954. napravio “jedan od braće Brkana”. Na njoj je pet mladića vice-maturanata koji su slavili prvi spomen hrvatskog imena u ispravi kneza Trpimira. Na poleđini slike napisali su pisaćim strojem 4. III. 842. – 4. III. 1954. Trinaest mjeseci kasnije ta je slika pri jednom pretresu u Preku dospjela u ruke Udbinih istražitelja.  Tu sliku nalazimo u knjizi Tražili smo svjetlo u tami našeg doba (2003.) Dušana Kučine, jednog od onih s humka u ruševinama zadarskog foruma. U toj knjizi se spominje i prijatelj iz razreda Vinko koji je s autorom knjige podijelio 1.000 dinara, koje je dobio od jednog svećenika preko njegove sestre, a njihove školske kolegice. Ključ za čitanje ove zbirke pjesama nalazi se, dakle, na humku ruševina starog rimskog foruma u Zadru, s rotondom sv. Donata i zvonikom  sv. Stošije u pozadini.  A najviši na tom humku je upravo Aldo Gladić, do njega je Vlatko Smoljan i Mile Klarić; čuče Krunoslav Mašina i Dušan Kučina. Sve budući ljudi “od pera” (osim Vlatka Smoljana, o kome nemamo nikakvih podataka).  U toj knjizi nalazimo pojedinosti o velikoj raciji u zadarskoj gimnaziji, u prosincu 1954. godine, nakon što se u WC-u pojavio grafit koji je Udbu jako zanimao, kao što su je zanimali rukopisi učenika iz susjednog razreda: svatko je morao na Udbi ispisivati sporni grafit – sve bez rezultata. A onda je 16. travnja 1955. Udba upala usred maturalnog plesa u kavani “Central” i odvela Krunoslava  Mašinu i pratila reakcije njoj sumnjivih maturanata koji su ostali na plesu.

Tih godina velik je bio promet u hodnicima na trećem katu zgrade zadarskog Suda i u famoznoj sobi broj 25. Udba je bila smještena na katu iznad Okružnog suda. Simbolično, nalozi dolaze uvijek odozgo! Tamo su se pisale optužbe i presude. “Ciljana populacija” bili su učenici zadnjih razreda srednjih škola. Povijest Golog otoka zabilježila je neke posljedice tog prometa u spomenutim hodnicima zadarskog suda.

S tim zadarskim dojmovima Aldo je nakon mature otišao na studij u Zagreb. Dovoljno razloga za hermetizam i “pojmovnu nekomunikativnost”. Ti će dojmovi Alda pratiti još dugo u životu. Ako tome dodamo  i njegove stihove: Hrvatska najtiša/rastočena  u otoke/samuje na grebenima/u starom moru/ zbog kojih je neimenovani časopis bio zabranjen, kao što to čitamo u Wikipediji, postat će nam jasniji autorov bijeg u ljubavnu poeziju.  Zato je on bliži razlogovcima (1961.-1968.), od kojih je stariji (rođen 1934.), nego krugovašima (1952.-1969.) kojima je bliži po godinama. Odatle i njegova “refleksivna i intelektualna poezija”.

Vjekoslav Ćosić

BILJEŠKA O PJESNIKU

Aldo Vinko  Gladić rođen je 1934. u Žmanu na Dugom otoku.  Studirao  je hrvatski  i talijanski jezik i književnost u Zagrebu, diplomirao 1962., a magistrirao 1974. godine s temom iz primijenjene fonetike Neophodni uvjeti za razvoj dobrog govora.

Po završetku studija vrlo brzo započeo je suradnju s prof. Guberinom u Centru SUVAG koji ga je poslao u svijet sa svojom verbotonalnom metodom za rehabilitaciju gluhonijeme djece i odraslih. Prva postaja bila je u Liègeu u Belgiji, a slijedili su Bruxelles, Toulouse, Pariz i mnoga mjesta Italije, s naglaskom na Genovu, Rim i Palermo. Predavao je u Danskoj, u Kanadi, zemljama Magreba, u Izraelu i Palestini, na Madagaskaru i Réunionu, francuskom Martiniku, na otoku Guadalupe u Meksiku, u Brazilu u Rio de Janeiru itd.

Posvuda je formirao i educirao pedagoške ekipe za uvođenje verbotonalne metode zagrebačkog SUVAG-a. Posvetio se i vlastitim istraživanjima  i proučavanju  uvjeta za razvoj dobrog  govora  te je s vremenom u verbotonalne  discipline unio svoju novinu  – fonetički grafizam i finu motoriku prstiju.

Svoju metodu, koja je pobudila veliki interes pedagoških ekipa i medicinskih ustanova koje su s njim surađivale, nazvao je Metodo verbotonale – Grafismo fonetico (Verbotonalna metoda – Fonetički grafizam).

Gladićeve  knjige Fonetički grafizam i Prsti čitaju objavljene su u Italiji, u Torinu 1980. (Grafismo fonetico Ed. Omega Torino 1980., Le dita leggono. Ed. Omega, Torino 1982.), iako su izvorno smišljene i napisane na francuskom (Graphisme phonétique Ed. Labor – Nathan, Bruxelles 1982. i Les doigts lisent – Ed. Labor-Nathan, Bruxelles 1983.).

Knjige su prevedene na brojne jezike – na talijanski, francuski, flamanski, danski, španjolski, arapski,  hebrejski,  brazilsko-portugalski   i  japanski,  u brojnim  pedagoškim  ekipama  škola u kojima je boravio tijekom godina, a koje su primjenjivale verbotonalnu metodu u radu s gluhima.

Gladić se bavio i indoeuropskom-hrvatskom jezičnom problematikom; s toga područja objavio je u Zadarskoj reviji stručnu raspravu – Izraz “pasja vira“.

Objavio je dvije knjige pjesama: Operativno područje mog blagovanja (Poseban otisak iz Zadarske revije broj 2 i 3 1978. – prozne crtice), Igrišće i puti naokolo  – izdanje Književni krug Zadar, 1982. i Bruncha-Krug, Miroir oblique – ed. Saint Germain des Prés, Pariz 1975. na francuskom jeziku.

Krajem pedesetih godina u jednoj kratkoj pjesmi poistovjetio je viđenje svog siromašnog kršnog otoka, koji svojim jugoistočnim krajem ulazi u najgoliji Kornatski arhipelag, s viđenjem čitave Hrvatske, što je zaključio stihovima:

Hrvatska najtiša

rastočena u otoke

samuje na grebenima

u starom moru.

Časopis je zabranjen radi rasplakanosti nad Hrvatskom, koja je u to vrijeme sretno živjela u samoupravnom socijalizmu te mu je zadugo onemogućeno objavljivanje, što ga je obeshrabrilo te tek danas posmrtno – pjesnik je preminuo 2018. u Parizu – objavljujemo njegovu zbirku, koja je završena još davne 1965. godine.